|
SAMOUBISTVO
U zadnjih nekoliko desetljeća, trend samoubojstva je u porastu. U svijetu
se svakih 40 sekundi dogodi samoubojstvo! Stručnjaci Svjetske zdravstvene
organizacije (WHO) upozoravaju na porast broja samoubojstava u sljedećih
20.god. Podaci WHO-a pokazuju da u svijetu svake godine samoubojstvo počini
gotovo milijun ljudi, najčešće muškaraca u 60.im godinama života.
Zabrinjavajuć je snažan porast broja samoubojstava mladih muškaraca 15.-29-
godine. Znanstveno jedokazano da mlađi (do 35.god) češće pokušavaju samoubojstvo,
dok stariji (65.god i više) češće izvršavaju samoubojstvo.
Mnogo je više pokušaja samoubojstava (tentamena) nego što je izvršenih
samoubojstava. Kod nekih pojedinaca, to je zadnji krik u pomoć, oni ne
žele zaista počiniti samoubojstvo več žele skrenuti pažnju na sebe i žele
da im se pomogne, da ih se sasluša.
Samoubojstvo je uvijek bilo i predstavljalo misteriju za društvo, zašto
se neko odluči na taj čin je ostalo nerazjašnjeno još od prvih civilizaciaj
pa sve do danas. Brojne su teorije o samoubistvima ali još uvijek nije
nijedan naučnik uspio da otkrije šta presudi u čovjeku te ga natjera na
taj gnusni čin.
2. O SAMOUBISTVU
Samoubistvo ili suicid, od latinskog
sui caedere što znači ubiti se, predstavlja
čin svjesnog i namjernog oduzimanja života samom sebi.
To je svjesno i namjerno oduzimanje vlastitog života (oduzimanje
vlastitog života a bez pune svijesti nije samoubojstvo već nesretni slučaj).
Iako je samoubojstvo evidentirano u pismene i usmene rekorde u povijesti
čovjeka od primitivnog puta, ne postoji riječ za taj fenomen sve do sedamnaestog
stoljeća. Po Oxford English Dictionary, riječ samoubojstvo je prvi put
korišteno 1651.godine, ali je Alfred Alvarez izvijestio 1972.godine da
se ovaj pojam pojavio kod Sir Thomas Browne's religio Medicija u 1642.
The Oxford English Dictionary navodi da je riječ suicidium zapravo izvedeno
kombiniranjem latinski zamjenice "ja" i glagola "to ubiti."
Riječ zvuči varljivo na latinskom, ali Henry Romilly Fedden, u svojoj
knjizi 1938. Samoubojstvo, izjavio je da su Rimljani opisali čin koristeći
latinsku frazu, kao što je energija Sibi inferre (da uzrokuje
nasilje prema sebi), Sibi mortem consciscere (to dobiti
vlastitu smrt ), a sua manu cadere (na jesen po vlastitom rukom).
Rani engleski također koristi fraze, poput samo-ubojstvom, samouništenje,
i samo-ubojica.
U pradavnim vremenima, suicid je bio način kako pomoći grupi da preživi,
tj. da sačuva hranu. Slična je logika modernog čovjeka koji se smatra
beskorisnim i osjeća gotovo dužnost da umre. Nije točno vjerovanje da
Inuit Eskimi tjeraju starce izabrati smrt na ledu (geronticid). Istina
je da ponekad stariji Inuiti koji ne mogu loviti ili raditi nešto korisno
sami izabiru oblik asistiranog suicida uzimanjem minimalnih količina hrane,
no to je vrlo rijetko.
Japanci su se sa svrhom najvećeg kažnjavanja ubijali evisceracijom nekih
od vitalnih organa, obično iz abdomena (srca npr.). Japanski samuraji
su se ubijali načinom koji se zove seppuku (disembowelment ili vulgarno
hara-kiri), s dva uboda u abdomen, kada bi doživjeli gubitak časti.
U starom Egiptu kultura smrti imala je pravila. Kada je kralj umro, svi
iz njegove kuće su ubijeni ili ugušeni u njegovoj grobnici.
Asteci su koristili ubojstvo kao ritual (što nije bilo samoubojstvo, ali
izabrane osobe nisu imaleizbora).
Australski Aborigini čine suicide dva do pet puta češće nego drugi, Maori
dvostruko, Nativni Amerikanci i kanadski Indijanci deset puta češće od
drugih stanovnika.
Stari Grci nisu imali jednu riječ kojom bi označavali suicid, vjerojatno
zbog toga što je u starim gradovima-državama samoubojstvo bilo kriminalni
čin. Zbog toga Stoici tek sporadično promišljaju o suicidu. Platon eksplicitno
diskutira o suicidu u dva djela. Prvo, u "Phaedo" (61b-62c).
Sokrat izražava zaštitnički entuzijazam
za tezu koja ga pridružuje Pitagorejcima, da je suicid uvijek pogrešan,
jer predstavlja naše oslobađanje samih sebe (tj..
našeduše od"guard-post" (tj.našeg tijela) što će bogovi kazniti
u "Zakonu". Platon tvrdi da je suicid sramotan (disgraceful)
i njegovi počinitelji moraju biti pokopani u neoznačenim grobovima. Platon
prepoznaje 4 izimke tog prinipa:
1.kada je nečiji um moralno korumpiran i njegov karakter se ne može
spasiti
2.kada je samoubojstvo naređeno od suda, kao u Sokratovom slučaju (judical
order)
3.kada je suicid rezultat stida i sudjelovanja u velikim nepravednim akcijama
4.kad na suicid prisli ekstremna i neizbježna nesreca.
Aristotelova jedina
diskusija o suicidu u Nikomanovoj
etici je različita i konfuzna pasaža u kojoj on pokušava objasniti
suicid kao kaznu koju individua zbog svoje nepravednosti primjenjuje na
sebe, a zaključuje da je suicid nekakav pogrešan način ili specifična
mana koju pokazuju suicidalne individue.
U srednjem vijeku je razvijeno vjerovanje kako je samoubojstvo početak
vampirizma. U mnogim kulturama, uključujući i staru Englesku, ljudi koji
su počinili suicid su sahranjivani na križištima putova (znak križa sačinjen
od putova) kao prevenciju da postanu vampiri.
Kršćanstvo ima važnu ulogu u filozofskoj povijesti suicida, zbog svoje
doktrine da je suicid moralno pogrešan. St. Augustin je među prvima prohibirao
suicid kao prirodnu ekstenziju zapovijedi "Ne ubij". On smatra
da je to neoprostiv grijeh. St. Thomas Aquinas kasnije brani tu prohibiciju
deontološkim argumentima o svetosti života.
U vrijeme renesanse u zapadnom svijetu ljudi su bili religiozni ili praznovjerni,
i vjerovali su da se depresivne misli o suicidu mogu izmijeniti religioznom
vjerom. Zašto bi se ubili ako vjerujete da će vam "život" biti
gori poslije smrti. U 16. stoljeću Thomas More u "Utopiji" čak
preporuča dobrovoljni suicid za one koji pate od neizlječivih bolesti.
U svojim "Esejima" Montaigne je skeptičan prema moralnim pozicijama
suicida kao svjesnom osobnom izboru.
Do danas u svim društvima, stopa suicida (na 100.000 stanovnika) pokazuje
određenu stabilnost svake godine, i pokazuje trend sporog linearnog porasta,
posebno nekih subgrupa, npr. žena u odnosu na muškarce, crnaca vs. Bijelaca,
siromašnih više nego bogatih…
Prema Dukheimu suicid je individualni čin, a "stopa suicida"
je socijalna činjenica ponekad izvan individua. To je produkt socijalne
strukture, prema čemu on razlikuje tipove suicida, prema dva ključa za
razumijevanje dimenzija suicida, a to su: socijalna integracija i regulacija.
Integracija podrazumijeva moral grupe, a regulacija normative koji se
plasiraju individui ako želi biti član grupe. U tim kategorijama on razlikuje
egoistični, altruistični, anomični i fatalistički tip samoubojstva.
2.1. HISTORIJA SAMOUBISTVA
2.1.1. Samoubistvo primitivnih i tradicionalnih društava
Postoje pouzdani dokazi da je samoubojstvo prisutno u većini primitivnim
plemenima širom svijeta, gotovo uvijek povezano sa zlim duhovi, osvetama,
a najčešće zbog ljutnje. Ovi stavovi u obliku praznovjerja i straha od
magije i pokrenuli su se u kršćanstvo kao tabu koje dalje postoje kao
takve sve do danas. Stavovi prema samoubojstvu, međutim, pokazali su veliku
varijabilnost, ovisno o kulturi i dijelu svijeta. U primitivnim društvima
samoubojstvo se različito koristi kao sredstvo za osvetu, kao i način
postavljanja odgovornosti za smrt na osobu koja ju je navodno izazvala,
te kao način embarrassing protivnika.
U drugim kulturama samoubojstvo ne samo da se tolerira, već se i potiče.
Goti i Kelti su vjerovali da umrijeti prirodno je sramotno. Viking nesretan
dovoljno da umre u bitci pao bi na vlastiti mač ili skočio sa stijene
da bi mogao ući u Valhalla (veliku dvoranu Odina za ubijenog junaka u
nordijskoj mitologiji). A u neki Eskimsim plemenima, vjerovalo se da je
bolje sam sebe ubiti prije nego što čovjek postane slab, jer ljudi su
ulazili u sljedeći život u istom stanju u kojem su napustili ovaj. U velikom
broju društava tradicija je zahtijevala da žene, retardirani, sluge, te
ministri su se ubijali kako bi mogli nastaviti upravljati na potrebe svojih
gospodara nakon što je umro. Ponekad je natjecanje između žena da budu
prve koje će slijediti muža u smrti, jer ta je privilegija identificirana
kao njegova omiljena. U Hindu Indiji, praksa suttee, samoubojstvo udovica
je bilo samožrtvovanje na lomači na pogrebu svog supruga, ovo se zadržalo
još uvijek u nekim ruralnim dijelovima zemlje, iako je odavno zabranjeno.
Općenito, međutim, hinduistički stav prema samoubojstvu je dvosmislen,
ali ga nmožmo smatrati opravdanim u posebnim slučajevima, primjerice kada
je kao osoba živio punim životom ili je postigao posebnu razinu kao asketa.
U ranim Orijentalnim svetim spisima, samoubojstvo je pregledan sa kontradiktornim
stavovima koji daju i ohrabrenje i osudu. U drevnoj Kini svečana žrtva
udovica je bila gotovo jednako banalna kao što je bilo u Indiji, to je
također izvijesnoo da često se javljaju zbog bijede života ljudi. U Japanu,
budističke tradicije institucionalizirano samoubojstvo s nekoliko vrsta
Seppuku, kao ritualni oblik koji je korištena za priznati neuspjeh, iskup
za pogrešku, ili zbog poniženja. Među samurajima, profesionalni ratnici
feudalnog Japana, Seppuku je bio ugrađen u etički kodeks poznat kao bushido,
ratnik što je zahtijevalo da slijede svog gospodara mrtvih u sljedeći
život, kako bi povratili čast kad osvete nije bilo moguće, i da se izbjegne
izvršenje od strane neprijatelja u izgubljenoj bitci. Brahmanism bio suosjećajan
do samoubojstva u toj svojoj filozofiji ugrađeni poricanje tijela te odvajanje
tijela od duše u intenzivne potraga za znanjem. Mohammedism je osudio
samoubistvo uz veliku ozbiljnost, pozivajući samoubojstvo kao odbacivanje
božanske volje, koja je bila izražena na različite načine i na koje ljudi
moraju podnijeti u svako doba.
2.1.2. Samoubistvo u židovskoj tradiciji
Suicid među Židovima je općenito rijedak, uglavnom zato što je vrijednost
života sama bila tako jako istaknuta u Tori. U Starom zavjetu Biblije,
Židovu je dopušteno povrijediti svake vjerske zapovijedi kako bi spasio
svoj život, osim u slučajevima za ubojstvo, incest i poricanja Boga. Samoubojstvo
je bilo u krivu, ali je prihvatljivo u slučajevima neposrednog zarobljavanja
i mučenja, otpadništva, te sramote i sramota. Ni hebrejske Biblije, ni
Novi zavjet ne osuđuje samoubojstvo, niti sadrže riječ samoubojstvo. Prilike
takve smrti opisani su jednostavno, kratko i činjenično: Samsonu donijeli
u hram Filistejaca dolje na sebe kako bi ubili svoje zarobili (Suci 16:28-31);
Šaul, okrenut hvatanju, sramota, i mučenja u poraz od strane Filistejaca,
pade na svoj mač (1 Sam, 31:1-6), a Abimelek, ne želeći sramotu biti ubijen
od strane žena, ubio se (Suci 9:54); Ahitophel izabrao da se objesiti
nakon što je podržao Absolamov neuspješan ustanak protiv kralja Davida
(2 Samuelova 17:23); Judas Iscariot jednostavno "ode i objesi se"
(Colt , 1991 p.153).
Židovi su bili uključeni u niz masovnih samoubojstava. U rano vrijeme
primjer, Josip Flavije, židovski general koji je kasnije postao rimski
povjesničar, odlučili na predaju Rimljanima kada su pobijedili njegovu
vojsku. Njegovi vojnici tvrdili su da svi trebaju sami se ubiti umjesto
toga. Najpoznatiji povod smrti bio je u 74 CEof 960 Zealots, koji je branio
Masada kroz tri godine opsade od strane rimske vojske i, okrenut hvatanju,
uvjeren je da im je vođa, Eleazar Ben Zair, da je smrt od vlastite ruke
bolja od ropstva kojom se oni suočavaju prilikom zarobljavanja.
2.1.3. Samoubistvo kod Egipćana, Grka i Rimljana
Prvi poznati referenca na samoubojstvo dolazi od drevnog Egipta (oko 4000
godina) u sporu između čovjeka i njegova Ba, u kojem čovjek opisuje nepravdu
i pohlepu njegova vremena da mu ba, ili duša, koji je prijetio da će napustiti
njega ako ubije sebe, tako lišavajući ga onog svijeta. Nije bilo sramota
povezati se sa čin samoubojstva, za smrt se gledalo kao puki prijelaz
iz ovog života na sljedeći i kao zgodan način da se izbjegne pretjerana
bol ili sramota. Mrtvi su razmatrani coequals s bogovima i imali iste
fizičke i emocionalne potrebe kao i živi.
Suicida među starim Grcima i rimljanima široko je varirao s obzirom na
toleranciju i zakonska ograničenja. Primitivnim stavovima horora i osuda
za samoubojstvo sačuvane su u niže razrede, ali klase su bili tolerantniji
i prihvaćanje. Četiri motivacije su najčešće: očuvanje časti, izbjegavanje
prekomjerne boli i sramote, smrtni slučaj, i patriotizam. Glavna briga
je bila čast, bez obzira na podrijetlo, kao što su patriotizam, oholost,
ili zaštite nečije vrline.
Među onima koji se nisu protivili samoubojstvu su Pitagorejci jer smatraju
da je to redovan i uredan proces seoba duša na Zemlji . Sokrat
(oko 470-399 pne), vjerojatno najpoznatiji grčki filozof smatra re da
ljudi pripadaju Bogu, pa samoubojstvo je bilo uništenje Božje imovine.
Aristotel (384-322
pne) i Platon (oko 428-348? Pne)
osudili su samoubistvo, ali jsu napravili iznimke, kao što su nedopustiva
blamaža, neizbježne nesreće ili tuga. Aristotel
je smatrao da ljudi pripadaju državi, te da osobe koje su napravile samoubojstvo
čine kažnjivo djelo protiv države. Platon
smatra da osoba bude vojnik Boga, pa samoubojstvo je napuštanje Boga,
a ne države. Samoubojstvo kao izbjeći patnju smatra kukavičluk i slabost
karaktera, samoubojstvo je bilo prihvatljivo, međutim, u slučajevima neizlječivih
bolesti ili kad je Bog pozvao duše. Epicureans i Stoici, s druge strane,
smatraju samoubojstvo odgovarajući bijeg od patnje fizičke bolesti i emocionalne
frustracije. Za njih, ni život ni smrt nije bila važna kao i nečije pravo
da odlučuje o oboje. Način smrti bila je važna, a samoubojstvo je često
pažljivo odabrana likvidacija načela po kojima se živjelo.
Među Rimljani, Plinije Stariji (23-79 CE) smatra se postojanje otrovnih
biljaka kao dokaz ljubaznosti, jer dozvoljeno je osobi da umre bezbolno
i brzo. Suicid među Rimljanima je postao sve više i više ekonomski orijentiran.
Pravo na suicid nije bio dozvoljen robu jer je to predstavljalo financijski
gubitak za gospodara. Isto tako je zabranjen jer je oslabljena vojnička
snaga. Suicid među klasama, međutim, bio je prihvatljiv, dijelom zato
što je odnos prema smrti postao toliko ležerna i javnosti da sama smrt
imala malo ili nimalo smisla. Evidencija sadrži imena mnogih uglednika
u rimskoj povijesti koji su izabrali samoubojstvo kako bi izbjegli poraz
ili ne bi patili od tuge, uključujući i pjesnika Lucana.
2.1.4. Samoubistvo kod prereformatorskog kršćanstva
Kršćanstvo je sadržavala izrazito suprotstavljene stavove prema samoubojstvu
tijekom vremena. U rano doba samoubojstvo ne samo da se tolerira, nego
i prihvaća od strane crkve. Život je bio težak, a cilj u životu postaje
za izbjegavanje grijeha i dobiti ulaz pred Bogom i da tamo žive zauvijek.
Mučeništvo je brz način za postizanje ovog vječnog spasenja. To jamči
otkup za sve grijehe nastale pred smrt i bio je način da se osigura za
članove mučeničke obitelji, koji su tada izuzeti briga za mimo crkve za
ostatak svog života. Kao rezultat toga, mučeništvo se željno tražilo,
često namjerno provocira rimske vlasti.
U četvrtom stoljeću stav crkve prošao je kroz nekoliko promjena. Crkveni
stav prema samoubojstvu postupno postaje više neprijateljski, krećući
se od pokusnog neodobravanja do teške denuncijacije. St. Augustin, pisući
u "City of God u četvrtom stoljeću, izjavio je da je samoubojstvo
ubojstvo, da nijedna privatna osoba nije mogla preuzeti pravo ubiti bilo
koga, uključujući i sebe, da patnja je poslana od Boga i da ih podnosimo,
te da samoubojstvo spada u najgore grijehe, jer isključuje svaku mogućnost
za odrješenje.
Niz crkvenih vijeća u narednih nekoliko stoljeća postupno je povećao osude
i kazne izjave porečući prava, zabrane pokopa crkvenim grobljima. U trinaestom
stoljeću, Thomas Aquinas je naveo da je samoubojstvo bilo apsolutno krivo
jer samouništenja suprotno osobe prirodne sklonosti, jer osoba nema pravo
oduzeti društvu njegove prisutnosti.
2.1.5. Samoubistvo u periodu renesanse, reformacije, prosvjetiteljstva
Sa renesanse i reformacije petnaestog kroz sedamnaesto stoljeće došlo
je do značajnog pomaka u stavovima prema samoubojstvu. Vrijednosti u religiji
počele su se mijenjati kao i njemački vjerski reformator Martin Luther's
(1483-1546) koji je naglasio upit i osobnu odgovornost i podigao pitanja
o apsolutizmu i poslušnosti zahtijeva od Crkve. Italija je doživjela preporod
za učenje, te brojne spise koje su pomogle ublažiti apsolutne osude samooubojstva.
Međutim, engleski pjesnik John Donne's Biothanatos (1644) se smatra prvim
kritičarem samoubojstva na engleskom jeziku. Shakespeare uključuje četrnaest
samoubojstava u njegovih osam tragedija. Većina tih promjena se odnosila
na klase, sa nižim razredima preostale čvrsto protiv suicida i daljem
običaju sakaćenja leša sve do XIX stoljeća. Industrijske revolucije u
XVIII stoljeću i porast komercijalizma rezultiralo je drastičnom promjenom
u stavu društva prema siromasima. Ekonomski neuspjeh postaje znak grijeha,a
s dobrim biće nagrađeni prosperitet i siromaštvo postaje društveno i moralno
raspršeno. U 1732.godini u incidentu, Richard Smith i Bridget su ubili
svoju kćer i objesili se, ostavljajući bilješku u kojoj se okrivljuje
njihov strah od pogoršanja siromaštva.
Književnici i filozofi u tom periodu kroz osamnaesto i devetnaesto stoljeće
(kasnije poznat kao prosvjetiteljstva) napisali su mnogo naučnih diskusija
o samoubojstvu. Neki od tih su simpatički usmjerena na prava pojedinca.
Takva djela su na engleskom od sveceniku Robert Burton's Anatomija melankolije
(1621) i škotskog filozofa i povjesničara David Hume's Essay on Suicide
(1783). Drugi koji se drže do poznatih argumenata dužnosti prema državi,
krepost patnje, odgovornosti prema obitelji, te očuvanje života kao primarnom
zakonu prirode. Među ove skupine spisa bio je njemački filozof Immanuel
Kant The Metaphysics of Ethics.
Posljednja polovica osamnaestog stoljeća i prva polovica devetnaestog
postala je poznata kao Romantic Age, zbog utjecaja romantičarskih pjesnika
tog doba imao je koncept smrti. Najveća promjena u XIX stoljeću bio je
asocijacija na riječ sramotu, društvene vrijednosti, sa samoubojstvom.
Kao što je samoubojstvo postalo sve više i više povezano sa mentalnom
bolešću, to je više često skriveno, posebno među višom klasom.
Studije su se pojavila u dva glavna područja-statističkom (socijalne)
i medicinskom (u prvom neuro a kasnije i psihološke). Odnosi između samoubojstva
i epidemioloških faktora, kao što su dob, spol, bračni status, socioekonomski
razred, zanimanje, i klime, su istraživane. Neke studije samoubojstva
istražuju moguće veze socijalnih faktora s fiziološkim simptomima (npr.
rak), ostali društveni faktori
povezani s ponašanjem i relacijski faktori (na primjer, problemi u kući,
intenzivna briga, siromaštvo, jad, alkoholizam). Francuski liječnik Jean-Étienne
Esquirol, autor Mentalno Maladies (1838), za samoubojstvo je tvrdio kako
je gotovo uvijek simptom ludila, ali nije bolest po sebi. Talijanski liječnik
Henry Morselli, autorica Suicide: Essay on Comparative Moralni statistiku
(1881), izvršeno samoubojstvo je prvenstveno rezultat borbe za život i
prirode- evolucijski proces. On je zaključio da se samoubojstvo može smanjiti
jedino smanjivanjem broja ljudi, a koji bi mogao biti ostvaren samo kroz
kontrolu rađanja. Morselli je okrivio protestantizam, bez rasprave, individualizam
i za povećanje broja samoubojstava.
Pred kraj devetnastog stoljeća javlja se, Émile Durkheim's Suicide (1897)
koji je na području sociologije nudio prvu sveobuhvatnu teoriju samoubojstva.
Dirkemova teorija pretpostavlja da dvije osnovne društvene sile postoje
i dijeluju u bilo kojem društvu, sile regulacije i integracije. Društvima
koja su kaotična i zbunjena producirano je "anomic" samoubojstava;
društava koja karakterizira prekomjerna ograničenja vjerojatno će se razviti
"fatalistic" samoubojstva; društva u kojem pojedinac osjeća
otuđeno i odvojeno je "egoističan" samoubojstva, i na društva
u kojima je bilo malo vrednovanja s vrijednostima ili uzroke osobe grupa,
samoubojstva bio bi "nesebičan."
2.1.6. Samoubistvo u 20. stoljeću i poslije
Rano dvadeseto stoljeće bilo je karakteristično po radikalnim inovacijama
uvedene u području psihijatrije te psihoanaliza, osobito u proučavanju
motivacije i dinamike suicida. Psihoanalitički pristup austrijskog neurologa
Sigmund Freud zaronili su u potrazi za skrivenim pojedinačnim sukobima,
potisnutih sjećanja, a kompleks obranu u prijedlogu novog konceptualnog
strukturiranja ličnosti u tri sloja: id, ega i superega. Freud je prvi
formulisao samoubojstvo, pronađeno u svom eseju "Oplakivanje i melankolija,"
nastalo je iz svog studija melanholija i depresije. U ovom radu, Freud
tvrdi da je samoubojstvo posljedica prvobitnog bijesa usmjerenog protiv
voljene osobe, ali sada je djelovao out na sliku da je osoba koja je inkorporirana
u sebe. Nije u potpunosti bio zadovoljan s ovom formulacijom,pa je Freud
poslije predložio u svojoj knjizi Beyond the Pleasure Principle (1922),
da je samoubojstvo bilo izraz nagon smrti (Thanatos), koja je postojala
u neprekidnom sukobu sa životom nagona (Eros), a koji postaje jači u ekstremnim
situacijama.
3. OBLICI SAMOUBISTVA
- Tinejdžersko samoubistvo
- Eutanazija
- Pojedinačna, dvojna, višestruka (masovna) samoubistva
- Ritualna samoubistva
- Samoubistvo pod uticajem nekog kulta
- Samoubistvo prema metodi, mjestu i vremenu
- Smišljena i afektna samoubistva
- Naprasna i polagana samoubistva
4. ZABLUDE O SAMOUBISTVU
- Osobe koje pričaju o samoubistvu neće ga i počiniti.
Osobe koje pokušaju, ili počine samoubistvo prethodno jasno pričaju o
tome, ili iskazuju želju da budu mrtve i pričaju o smrti.
-Samoubistvo se događa iznenada i bez najave.
Suicidalne osobe obično daju jasne znakove o svojim namjerama, ali nažalost
ostaju neprepoznati.
-Većina osoba sklonih samoubistvu je psihički bolesna.
Iako su suicidalne osobe duboko nesretne i trpe neizdrživu patnju, nisu
nužno i psihički bolesne.
-Samoubistvo je uglavnom karakteristično za bogatije ili siromašne.
Samoubistvo je zastupljeno proporcionalno, unutar svih razina i grupa
zajednice.
-Suicidalne osobe bez dvoumljenja žele umrijeti.
Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne
(što prevenciju čini mogućom) i zapravo potajno žele da ih se "spasi".
-Razgovaranje o samoubistvu potiče na njegovo izvršenje.
Potpuno suprotno. Razgovor o samoubistvu znači brigu za probleme određenog
pojedinca, pokušaj pružanja pomoći i uklanjanje suicidalnih misli.
-Neuspjeli pokušaj samoubistva ne treba uzimati za ozbiljno.
Četiri od pet osoba pokušalo je samoubistvo bar jednom prije toga. Neuspjeli
pokušaj samoubistva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti
pomoć, jer takve osobe najčešće pokušavaju dok ne uspiju.
-Kada mlada osoba priča o tome kako će se ubiti to zapravo znači
da samo želi privući pažnju.
To je poziv za pomoć koju treba pružiti mladoj osobi (osobito tinejdžeru).
-Kada mlada osoba izvrši samoubistvo to je obično plod impulsivnog
ponašanja.
Za većinu mladih ljudi koji su pokušali ili izvršili samoubistvo utvrđeno
je kako su duže vrijeme razmišljali o tome i u svojim razgovorima spominjali
moguće načine samoubistva.
5. TEORIJSKI PRISTUP SAMOUBISTVA
Suicid je predmet proučavanja više znanstvenih disciplina poput: filozofije,
antopologije, sociologije, psihologije, psihijatrije, biologije, itd.
pa možemo iz toga definirati nekoliko pristupa proučavanju suicida:
1. Psihoanalitički pristup
2. Sociološki pristup
3. Psihologijski prstup
4. Psihosocijalni pristup
5.1. Psihoanalitički pristup
U ovom pristupu proučavanja suicida, glavnu je odrednicu postavio Freud
uvodeći pojam “instinkta smrti” (Thanatos) smatrajući suicid
njegovom aktivnom manifestacijom, ali nigdje ne razjašnjava uz koje uvjete
on nadjaćava “instinkt života”. Večina suicidologa brani postavku da suicidalnim
procesom dominiraju iracionalni, nesvjesni psihički mehanizmi, od kojih
se posebno veliki značaj pridaje nesvjesnoj suicidalnoj fantaziji i konceptu
smrti. Iz tih fantazija proizlazi niz različitih doživljaja smrti: smrt
kao ponovno rođenje, smrt kao osvetničko napuštanje, smrt kao sjedinjenje
a voljenom osobom… Jung
i njegiovi učenici za objašnjenje suicidalnih motiva predlažu:
a) mogućnost herojske smrti
b) nepodnošljivu bol i psihičku trpnju
c) suicid kao rješenje straha od smrti
d) potrebu za slobodom (gdje se ne želi biti sputan čak ni životom)
e) želju za ponovnim spajanjem s voljenom osobom koja je mtrva
Adler je razvio termin “maženog životnog stila” (tj.naučena bespomočnost,
gdje osoba čiji život neprestano ovisi o podršci drugih, i koje su se
neprestano oslanjale na druge ljude) kao jedan od glavnih razloga za smrt
kada takve osobe osjete da su bespomoćne. Vrlo važan aspekt adlerova maženog
životnog stila je pomankanje socijalnih interesa. Ringel smatra jezgrom
suicidalnog čina tzv. “presuicidalni sindrom”
1) progresivno stješnjavanje
2) pojačana agresija prema sebi
3) bjeg od realnosti sa suicidalnim fantazijama
Svaki znanstvenik ima svoje objašnjenje suicida.
Fornary govori da suicidant želi prekinuti vezu sa svijetom ili je, suprotno
tome, želi intenzivirati, što je rezultat istovremenog postojanja želje
za osvetom i želje za spašavanjem. Furlein promatra suicid kao fantaziju
smrti u vidu odmora, spavanja i nestajanja. Trbović smatra da je suicidalnost
dio patološke adaptacije i komunikacije s okolinom. On smatra da suicid
nije izraz težnje prema smrti, nego bijeg od nepodnošljivosti života.
Američka psihijatrijska asocijacija predlaže sljedeću klasifikaciju suicida:
1. racionalni (da bi se izbjegla bol)
2. reakcijski (reakcija na neki gubitak)
3. osvetnički (da bi se nekoga kaznilo)
4. manipulativni (da bi se osujetili nečiji planovi)
5. psihotični (da bi se ispunila iluzija)
6. slučajni
5.2. Sociološki pristup
Sociolozi suicid uglavnom promatraju kao jedan od oblika devijantnog ronašanja.
Fromm je sklon mišljenju da je suicid najrasprostranjeniji tamo gdje se
opaža veća zastupljenost i drugih devijacija (kriminalitet, narkomanija,
alkohol…) Može se reći da je naširi teorijski okvir u sociološkom izučavanju
samoubojstva teza da je samoubojstvo proizvod društva, tj. poremećenih
odnosa između pojedinca i društva. Durkheim razlikuje tri društvena tipa
samoubojstva:
1. egoističko- rezultat je gubitka socijalnih odnosa
i/ili pojačane individuacije zbog oslabljene društvene integracije; to
je najčešće suicid fizički i mentalno oboljelih
2. altruističko- također je posljedica integracije ali
ne preslabe nego prejake, pa je individuacija nedovoljna; tog tipa samoubojsta
nema u suvremenom društvu, osim u Japanu, češće se susreću u primitivnim
društvima. Tu spadaju: harakiri, samoubojstvo žene nakon smrti muža… Karakteristično
za ovu vrstu samoubojstva je da se4 pojedinac poistovjećuje sa društvenom
zajednicom.
3. anomičko- proizvod je poremečaja regulatorske funkcije
društva u odnosu prema ponašanju pojedinaca. Tu spadaju npr: samoubojstvo
poslovnih ljudi u vrijeme ekonomskih kriza itd.
Durkheim je spominjao ali
samo u naznakama i četvrti tip samoubojstva- fatalističko. Breed ističe
pet komponenta suicidalnog sindroma:
a) neuspjeh- u smislu neostvarene socijalne uloge
b) predanost- u smislu posvećenosti i angažiranosti u ostvarivanju
uloga ili ciljeva koji su važni suicidantu
c) rigidnost- u smislu nedostatka fleksibilnosti za promjenu
odabranih uloga ili ciljeva
d) stid- zbog toga kako se neuspjeh doživljava u očima drugih
e) izolacija- kao posljedica prethodnog stava koji izravno vodi
u lom socijalne komunikacije
Suicidalnom činu uvijek prethodi kumulacija nekoliko negativnih socijalnih
činilaca (uz izuzetak suicida koji su posljedica psihoza i psihičkih bolesti).
Sociolozi ističu da je zajednička karakteristika suicidanata usamljenost,
gubitak prisnih međuljudskih veza.
6. POBLEM SAMOUBISTVA KOD MLADEŽI
Rizični faktori za samoubojstvo
- prethodni pokušaji samoubojstva
- članovi obitelji koji su počinili samoubojstvo
- prethodna smještanja u bolnicu zbog psihijatrijskih bolesti
- nedavni veliki stresovi (npr. bubitak voljene osobe, razvod roditelja…)
- ovisnost o dogama ili alkoholiu
- društvena izolacija
- izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu
- vatreno oružje u kući
Znakovi upozorenja koji bi mogli biti naznaka suicidalnog čina
- razgovor o samoubojstvu
- preokupljenost smrću i umiranjem
- znakovi depresije
- nagle promjene ponašanja i raspoloženja
- poklanjanje dragih stvari i dogovaranje nedovršenih poslova
7. FAKTORI SAMOUBISTVENOG RIZIKA
7.1. SPOL
Istraživanja u svijetu, a i kod nas pokazuju da se više ubijaju muškarci
nego žene i to u omjeru 2:1 do 4:1. Razlog što žene nisu toliko suicidalne
je taj što imaju više psihološke podrške, lakše se odlučuju zatražiti
pomoć i samim time teže zapadaju u stanje socijalne izolacije. to je rezultat
tradicionalno različitog odgoja za “žensku” i “mušku” ulogu. Manja stop
suicidalnosti žena proizlazi iz različitosti ženskih uloga (supruga, majka,
ljubavnica, radnica, domaćica…) pa eventualni neuspjeh u jednoj od uloga
kompenziraju uspjehom u drugoj. Žene češće pokušavaju suicid, a muškarci
ga češće izvršavaju. Muškarci i žene se također razlikuju i u odabiru
sredstva za izvršenje samoubojstva- žene češće posežu za lijekovima, gdje
je veća vjerojatnost da ih se spasi, dok muškarci više koriste vatreno
oružje gdje smrt nastupa odmah.
7.2. DOB
Stopa samoubojstva raste s godinama starosti, osobito poslije četrdesete.
Starost je veoma značajan faktor suicidalnog rizika. Za suicidalnost starijih
osoba ključna je dugotrajana nestabilnost, psihičke i maligne bolesti,
osječaj nemoći, beznađe, usamljenost…
Zaprepaščujuća je činjenica da je u porastu i broj samoubojstava mladih,
tj. adolescenata u dobi od 15-19.god. Kritični fakktori kod adolescenata
su. izolacija, pasivnost, nesposobnost da preuzmu odgovornost i steknu
nezavisnost, pritisak da postignu uspjeh, alkoholizam narkomanija… Suicid
adolescenata je najčešće posljedica nekog za njih traumatičnih događaja
kao što su: razvod braka roditelj, smrt veoma bliske osobe, prekid ljubavne
veze i sl. Istraživanja pokazuju da bi suicid osoba 15-19.god mogao biti
izraz:
- prkosa usmjerenog prema nekoj autoritativnoj figuri
- zahtjeva za oprostom
- reakcije na prekinutu vezu
- reakcije na stres
- odgovora na neuspjeh i fatalističkoh pogleda na svijet
Samoubojstva adolescenata počinju kada se nesigurni adolescenti nađu u
graničnoj zoni između svijeta odraslih i djetinjstva. Svaka dva sata u
svijetu se ubije jedna mlada osoba. Od svih uzroka smrti mladih osoba,samoubojstvo
je na 3. mjestu.
Mladi više pokušavaju suicid dok ga starije osobe (65. god i više) izvršavaju.
7.3. BRAČNO STANJE
Pravilnost je da se više ubijaju samci nego osobe u braku. Osim što se
u SAD-u primjećuje veća stopa suicida osoba u braku u dobnoj skupini 15-19.god.
što govori u prilog tome da mlade osobe nisu psihofizički zrele za formiranje
bračne zajednice. Narušeni brak je jedan od bitnih fakrora suicidalnog
rizika, tako je Lester (1994.) našao pozitivnu korelaciju između stope
razvoda i stope suicida kod određene populacije.
7.4. PROFESIJA
Suicidolozi primjećuju da je visoka stopa samoubojstva među nezaposlenima
i umirovljenicima. Neka istraživanja pokazuju da su najviše stope samoubojstva
vezane za suprotne krajeve društvene stratifikacijske ljestvice. najčešće
se ubijaju ljudi čije zanimanje je povezano sa visokom dohotkom i ugledom
i ljudi s vrlo niskim dohotkom i ugledom. Visoka stopa samoubojstva “elitnih”
profesija objašnjava se slabim regulacijskim utjecajem društva na njihovo
ponašanje, a “siromaha” njihovim nepovoljnim materijalnim i društvenim
položajem. Prema podacima iz SAD-a pojedine profesije su rizičnije: liječnici,
odvjetnici, stomatolozi, psiholozi
7.5. GODIŠNJE DOBA
Povećana stopa samoubojstva povezana je također sa godišnjim dobima. Najviše
samoubojstava događa se:
a) proljeće i rano ljeto (najugroženiji je mjesec svibanj)-
to se objašnjava sljedećim faktorima
- klimatski faktori (rast temperatura zraka u odmosu na zimu)
- biološki faktori (ritmičko biološke promjene; neki autori naglašavaju
faktor probuđene seksualnosti)
- socijalni faktori (intenziviranje dnevnog života)
b) u vrijeme blagdana (najugroženiji je mjesec prosinac)
- to je razdoblje Božića, blagdana koji se provodi u krugu obitelji
i voljenih osoba, te u to razdoblje kod nekih ljudi je naglašenija
usamljenost i izoliranost
7.6. MENTALNO ZDRAVLJE
Mentalni poremećaj sa najviše suicidalnog rizika je depresija. 19% ljudi
sa moremećajem raspoloželja će tijekom života pokušati samoubojstvo. 55%
ljudi koji su počinili samoubojstvo je prije bilo depresivno. Nakon depresije
značajan suicidalni faktor je shizofrenija, naročito u prvoj fazi. Suicid
je rijedak među mentalno zaostalima. Farberow (1976.) nalazi da je stipa
suicida kod neuropsihijatrijskih pacjenata čak 12% viša u odnosu na pacijente
ostalih medicinskih ustanova. Ljudi se načešće ne ubijaju u stanju akutne
depresije kad im je inicijativnost i energetski potencijal na minimumu,
već u trenucima kad ce oporavljaju od napada i postaju sposobni za zamišljenu
akciju. Bogaček (1960.) je svoje pacijente podijelio u 2 grupe: na one
koji govore da će počiniti samoubojstvo i na one koji o tome šute, te
je iz obije grupe dobio jednak postotak bolesnika koji su doista počinili
samoubojstvo.
Samoubojstvo je specifično za pojedince koji u određenom trenutku odluče
prekinuti svoje psihičke i fizičke boli. No rijetko dolazi do fenomena
koji se zove MASOVNO SAMOUBOJSTVO.
Masovno samoubojstvo može biti posljedica:
- identifikacije s grupom koju povezuje ista ideologija
- identifikacija s vođom koji je jarizmatična ličnost
- zavisna i autoritarna ličnost članova grupe
U grupnim samoubojstvima važnu ulogu imaju mehanizmi imitacije i identifikacije.
8. ZAŠTO SE LJUDI UBIJAJU?
Večina razloga i uzroka suicida neznamo jeroni “odlaze” sa suicidantom,
ali Baentić i Milić (1978.) na uzorku od 161 suicida nalaze:
- psihopatske rezloge (alkoholizam,
endogene depresije, shizofreniju…)
- sociopatološke razloge (ljubavni konflikti, konflikti
u obitelji ili braku, neuspjeh u školi)
- somatopatološke razloge (maligne bolesti, invaliditet,
različite kronične bolesti)
Nasuprot njima Mandić (1991.) ističe dominaciju kroze (konflikta) kao
najčešći uzrok suicida.
POJAM KRIZE
Caplan: “kriza je ugrožavajuća situacija u kojoj se individua ne snalazi
i za koju nema adekvatan repertoar ponašanja, odnosno neki uhodani mehanizam
suprotstavljanja”
Centri za prevenciju samoubojstva navode nekoliko uzroka krize:
- krize mogu biti uzrokovane normalnim životnim tokom (preseljenje,
udaja/ženidba, klimakterij, umirovljenje…)
- mogu biti uzrokovane traumatskim doživljajima koji čovjeka stignu
iznenada (smrt bliske osobe, teška bolest ili invaliditet, nevjera
partnera, socijalni neuspjeh…
Biro krizu dijeli na:
- afektivnu (u smislu konflikta, gubitka voljene osobe, ili druge
vanjske traume)
- biološku ( pubertet, graviditet, menopauza)
Milovanović (1979.) smatra da u kriznim situacijama nije osnovna želja
da se umre pod svaku cijenu, nego da se suicid javlja kao rješenje zbog
gubitka svake nade i nepodnošljiva osječaja bespomoćnosti i bezizlazja.
9. PREVENCIJA SAMOUBISTVA
Biro (1982) prevenciju suicida definira kao djelatnost sprečavanja samoubilačkog
čina i navodi njezina tri vida:
- primarna ( prevencija u užem smislu; tu se u prvom
redu misli na otkrivanje suicidalno ugroženih osoba tj. određene kategorije
ljudi s povećanim rizikom- alkoholičari, narkomani, starci, kronični bolesnici,
ljudi u krizi…)
- sekundarna (intervencija u slučaju najave samoubojstva)
- tercijarna (postvencija nakon pokušanog samoubojstva,
tj. daljnje pračenje suicidanta te otklanjanje osnovnih uzroka suicidalnog
pokušaja)
Vesel smatra da uspješna prevencija suicida između ostalog predstavlja
otklanjanje sljedećih pojava:
a) tabuiziranje suicida
b) straha od suicida
c) veličanje suicidalnog čina
d) moralnog osuđivanja suicidalnog čina
Postoje centri za prevenciju suicida koji se svim silama trude djelovati
na razne aspekte ljudskog života u želji da se smanje stope suicida. U
Hrvatskoj postoji Centar za krizna stanja i klinici Rebro u Zagrebu, gdje
je osnovano Hrvatsko društvo za prevenciju suicida.
10. SREDSTVA ZA IZVRŠENJE SUICIDA
Sredstva koja se biraju za izvršenje suicida su različita. Neka od sredstava
su:
- vješanje (koristi se u 43% samoubojstava)
- vatreno oružje (koristi se u 24% slučajeva)
- trovanje ( u 11% slučajeva)
- ručne bombe (u 5% slučajeva
- žilete, britve, skok s visine, bacanje pod vlak, utapanje…
11. DODATAK O SAMOUBISTVU
11.1. SAMOUBOJSTVO U EUROPI
Godišnje u Europi 43 000 ljudi izvrši samoubojstvo, a preko 700 000 pokuša
samoubojstvo. Od 1974.god zabilježen je porast samoubojstava među muškarcima
za 35%, u posljednjih 10 godina udvostručio se broj samoubojstava adolescenata
u Engleskoj. U Švedskoj koja ima 9mil. stanovnika, godišnje se ubije oko
2000 ljudi, njih 20 000 pokuša samoubojstvo, a oko 200 000 ozbiljno razmišlja
o tome. Istraživanja pokazuju da oko 60% samoubojica otpada na depresivne
osobe.
Stopa samoubojstva nekih europskih zemalja:
Litva (81), Rusija (74), Latvija (71), Mađarska i Bjelorusija (55), Slovenija
(61.1), Italija (16,6).
ZAKLJUČAK
Kroz ovo istraživanje došao sam do zaključka da ne postoji adekvatan način
da se suzbije samoubistvo ili da se smanji njegova stopa, jer ono ne zavisi
mnogo od društva koliko zavisi od individue.
Svaki čovjek kao individua ima mogučnost da bira između života i smrti.
Njemu se ostavlja izbor da li da živi ili da izvrši samoubistvo.
Takođe sam uspio da pojasnim neke principe koje su imali narodi prije
nas i koje i danas proučavamo ali više zbog nekih drugih stvari nego li
zbog samoubistva. Zanimljive su činjenice kakve su oni imali poglede na
smoubistvo i naravno faktore koji su ih tjerali ili prisiljavali na taj
gnusni čin.
Važno je istači i teorije o samoubistvima koje pokušavaju da pokažu uzroke
samoubistva.
Zanimljivo je istaći i činjenicu da su brojni faktori zbog kojih čovjek
počini samoubistvo. Ja sam uspio da navedem neke od najvažnijih i najzanimljivijih,
ali naravno da postoji mnogo više tih faktora.
LITERATURA
Fedden, Henry Romilly:“ Suicide“ London, Peter Davies, 1938.
Hankoff, Leon D.:“ Suicide: Theory and Clinical Aspects“, Littleton
2000.
Lester, David. "Suicide in International Perspective",1997.
Schmidlke, Armin: "Perspektiva: Samoubojstvo u Europi“, 1997.
Singh, BS: "Samoubojstvo: javne zdravstvene krize našeg vremena",1998.
Zhang, Jie: "Samoubojstvo u svijetu“,2000.
Hankoff, Leon D.:“ Suicide: Theory and Clinical Aspects“, Littleton
2000.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|