|
PERSONALNI I STVARNI (MATERIJALNI) DOKAZI
PERSONALNI DOKAZI
1. ISKAZ OSUMNJIČENOG
Iskaz osumnjičenog je izjava koju on daje u tom svojstvu o krivičnom
djelu koje mu se stavlja na teret i drugim pitanjima krivične stvari koja
je predmet suđenja. Iskaz osumnjičenog je, prije svega, sredstvo odbrane
osumnjičenog, ali može da posluži i kao dokazno sredstvo (koje se uzima
u obzir prilikom utvrđivanja činjenica). Iskaz osumnjičenog koristi se
kao važno sredstvo ne samo zbog toga što u nekim slučajevima nikakvih
drugih dokaza nema, već i zbog toga što može korisno poslužiti za provjeru
vjerodostojnosti i istinitosti drugih dokaza.20 Krivični postupak se ne
može odreći upotrebe iskaza osumnjičenog kao dokaznog sredstva, jer je
osumnjičenom, kao neposrednom učesniku događaja o kome se sudi, po pravilu,
najbolje poznato da li je i kako djelo izvršeno. Država bi se mogla odreći
iskaza osumnjičenog kao dokaznog sredstva u krivičnom postupku jedino
ako bi tužilac uvijek ili uglavnom raspolagao sa dovoljno drugih dokaza,
pomoću kojih bi se sa sigurnošću mogle utvrditi činjenice koje se u krivičnom
postupku utvrđuju. U tom slučaju, osumnjičeni bi u krivičnom postupku
imao položaj isljučivo procesnog subjekta. Iskaz osumnjičenog može biti
dokazno sredstvo i kada ne sadrži priznanje, jer se elementi dokaza obezbjeđuju
iz svih dijelova njegovog iskaza koji se odnose na činjenice koje su predmet
dokaza. Sve dokazne elemente iskaza osumnjičenog tužilac je obavezan da
provjerava drugim dokaznim sredstvima. U našem krivičnom postupku osumnjičeni,
odnosno optuženi ne može u krivičnoj stvari u kojoj odgovara imati svojstvo
svjedoka, čak ni onda kada treba da pruži obavještenja o činjenicama koje
se odnose na treća lica. Jedno lice može biti saslušano kao svjedok samo
ako u toj krivičnoj stvari nema svojstvo osumnjičenog, odnosno optuženog.21
Poseban značaj ima priznanje (confessio) koje osumnjičeni može dati u
svom iskazu. Priznanje predstavlja izjavu kojom osumnjičeni tereti sebe
za izvršenje krivičnog djela, odnosno djelimično ili potpuno prihvata
navode optužbe kojima se označava kao učinilac. Priznanje je jedan od
najspornijih dokaza u krivičnom postupku, prema kome u sudskoj praksi
i nauci postoji dosta predrasuda i ekstremnih tumačenja. Na jednoj strani,
priznanje se nekada precjenjivalo, smatralo se idealnim dokazom, kraljicom
dokaza (regina probationum) i svi napori su bili usmjereni ka njegovom
dobijanju, što se smatralo ciljem dokazivanja. Priznanje postoji ako osumnjičeni
u cjelini ili djelimično prihvata optužbu. Priznanje osumnjičenog, shvaćeno
u užem smislu, jeste potvrđivanje osumnjičenog daje učinio krivično djelo.
Priznanje u širem smislu je svaka izjava osumnjičenog da je istinita neka
važna činjenica koja se tiče njegove krivice, a za njega je nepovoljna.
Priznanje osumnjičenog mora biti izričito. Znači da nema prećutnog priznanja.
Priznanje, dalje, može biti:
(a) vansudsko i sudsko, prema tome da li je dobijeno pred sudom u krivičnom
postupku ili van postupka; pred tužiocem, policijom ili nekim službenim
ili privatnim licem. I jedno i drugo priznanje ima dokaznu vrijednost
koja se cijeni po slobodnom uvjerenju, a razlika je samo u tome što je
dokazivanje vansudskim priznanjem složenije,
(b) Prosto i kvaliflkovano. Prosto priznanje postoji kada osumnjičeni
priznaje ono za što se optužuje, bez ikakvih ograničenja. Kvaliflkovano
priznanje postoji kada osumnjičeni, priznajući izvršenje djela, ističe
u isto vrijeme okolnosti koje isključuju krivično djelo ili krivičnu odgovornost
ili je bar umanjuju,
(c) Potpuno i nepotpuno (djelimično), prema tome da li osumnjičeni priznaje
sve navode iz tužbe koji mu se stavljaju na teret ili samo neke, a druge
odbija,
(g) Sudskim priznanjem u užem smislu smatra se priznanje dato pred sudijom,
odnosno sudećim vijećem na glavnom pretresu, a sudskim priznanjem u širem
smislu - priznanje dato pred nekim drugim organom krivičnog postupka.
Sudsko priznanje u širem smislu je složeno na isti način kao i vansudsko
priznanje, (d) Dobrovoljno i neizbježno priznanje, prema tome da li se
osumnjičeni slobodno odlučuje da prizna ili to čini pod uticajem već otkrivenih
činjenica i okolnosti.
1.2 Problemi u vez sa ispitom osumnjičenog
Složena pitanja ispita osumnjičenog proizilaze, prije svega, iz činjenice
da on najbolje zna činjenice o djelu koje mu se stavlja na teret, ali
i da osumnjičeni ima interes da ne govori istinu, ako je to za njega nepovoljno.
To je problem (kako ga neki nazivaju) "osumnjičenog kao aktivnog dokaznog
sredstva", gdje osumnjičeni aktivnim učešćem, davanjem iskaza (u prvom
redu priznanja), omogućava saznavanje istine, pri čemu se javlja pitanje
da li na današnjem stepenu društvenog razvoja treba koristiti saradnju
osumnjičenog, na koji je način koristiti, koji se metodi mogu primijeniti
da bi se osumnjičeni privolio na tu saradnju i kojim je sredstvima dopušteno
savlađivanje otpora toj saradnji (npr. predočavanje materijalnih dokaza,
ukazivanje na protivrječnosti, pozivanje na savjest i čast, držanje u
neizvjesnosti o prikupljenim dokazima).
1.3. Ocjena iskaza osumnjičenog
Iskazu osumnjičenog, posebno kada sadrži priznanje, i u teoriji i u praksi
pridavan je različit značaj. Stavovi su se kretali od bezuslovne dokazne
vrijednosti priznanja (conffesio est regina probationem) do odricanja
svake njegove dokazne vrijednosti. U našem zakonu, prema ovom pitanju
zauzet je sljedeći stav: iskaz osumnjičenog, i kada sadrži priznanje,
cijeni se kao i svaki drugi dokaz. Za tu ocjenu, kao i uopšte ocjenu bilo
kojeg dokaza u krivičnom postupku, nema pravnih razlika. Iskaz osumnjičenog
može biti pun dokaz ili nemati nikakve dokazne vrijednosti, tako da sud,
s obzirom na cjelokupan dokazni materijal, može osloboditi optuženog koji
je priznao, a osuditi optuženog koji nije priznao.
2) ISKAZ SVJEDOKA
Iskaz svjedoka je u praksi najčeši dokaz u krivičnom postupku, ali je
ocjena dokazne vrijednosti svjedočkog iskaza najteža od svih ocjena dokazne
vrijednosti radnji dokazivanja. Procjena da će novi tehnički dokazi za
utvrđivanje činjenica zamijeniti subjektivne iskaze svjedoka, pokazala
se nerealnom, jer su oni ograničeni samo na određene slučajeve. Kod takvog
stanja stvari, ostalo je jedino da se korišćenje svjedoka i ocjena vrijednosti
njihovih iskaza postave tako da se uočeni nedostaci otklone ili svedu
na što manju mjeru, što zavisi od tužioca, odnosno sudije, koji treba,
najprije, da pravilno čulno primi iskaz svjedoka, a zatim da ocijeni njegovu
vrijednost. To otežava rad tužioca, odnosno sudije i pretpostavlja da,
osim pravnih znanja, on poznaje i psihologiju i logiku. Osnovni problem
pri ocjeni iskaza svjedoka jeste utvrditi u kojoj mjeri se izjava svjedoka
o činjenicama podudara sa stvarnim stanjem. Najveći broj svjedoka koji
su vidjeli neki kriminalni događaj potiču iz kruga poznanika optuženog
ili oštećenog, prijatelja ili rođaka od kojih je a priori teško očekivati
potpun i pouzdan iskaz. I oni koji to nisu, često ne mogu dati takav iskaz
barem iz četiri razloga:
1. zbog pogrešaka u zapažanju (krivično djelo je obično nenadan i nasilni
događaj, psihofizičko stanje nekog lica je takvo da ono nema dobre osjećaje
i sl).
2. zbog nedostatka u sjećanju (nastupio je npr. potpuni zaborav, tzv.
lažno sjećanje)
3. zbog pogrešaka u imaginaciji (ljudi su skloni, pogotovo pred autoritetom
vlasti, konfabulirati, mijenjati ili dopunjavati podatke iz sjećanja -
da stvore ljepši dojam, da se prave važnim itd.)
4. zbog pogrešaka u rasuđivanju ((pogrešna tumačenja podataka, nedostatak
autokritike ili pretjeranost u njoj itd.) Osim istinitog iskaza (kada
postoji podudarnost između iskaza i realnosti činjenica), postoje i lažan
i pogrešan iskaz. Iskaz je pogrešan kada postoji nepodudaranje iskaza
svjedoka sa realnošću iz razloga koji su van volje i svijesti svjedoka.
Pogrešan iskaz može naslati zbog grešaka" prilikom primanja utisaka (greške
u percepciji) i njihovog pamćenja, kao i zbog izlaganja onoga što je svjedok
primio (greške u reprodukovanju). Nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnošću
može da nastupi iz razloga koji zavise od volje \ svijesti svjedoka, i
tada je iskaz lažan. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka tužilac,
odnosno sudija mora uzeti u obzir više elemenata, koji se cijene subjektivno
i objektivno:
(a) da li je iskaz dat slobodno ili po nagovoru, pod prinudom i tome sl.,
(b) da li je svjedok fizički i duševno sposoban da zapazi činjenice, zapamti
ih i reprodukuje,
(c) da li njegov karakter i moralne osobine ulivaju povjerenje ili izazivaju
podozrenje,
(d) da li je u nekom odnosu sa strankama (srodstva, službene ili dužničke
zavisnosti i sl.) ili je nezavisan,
(e) da li je sadržina datog iskaza logična, čvrsta, postojana, jasna i
opredijeljena,
(f) da li je iskaz rezultat neposrednog opažanja ili je u pitanju svjedočenje
po čuvenju,
(g) da li se iskaz slaže sa drugim dokazima i poznatim okolnostima slučaja,
(h) da li se slaže sa iskazima drugih svjedoka, i) da li potiče sa glavnog
pretresa ili je dat samo u istrazi,
(j) da li je dat pod zakletvom Da bi njegov iskaz imao dokaznu snagu,
trebalo bi da svjedok može i hoće da kaže istinu, tj. da je sposoban da
opazi činjenice (inače je iskaz pogrešan) i da je iskren (inače je iskaz
lažan).
3) POJAM VJEŠTAKA I NJEGOVOG ISKAZA
Iskaz vještaka je izjava procesno nezainteresovanih lica, koje stranke
i sud uzimaju da na osnovu stručne spreme ili vještine (lege artis) stečene
vršenjem poziva opaze izvjesne činjenice, okolnosti ili pojave ili da
o njima daju svoje mišljenje, jer za to stručna pravna sprema i opšte
obrazovanje sudija nisu dovoljni. Uglavnom se uzima da postoje tri grupe
razloga za vještačenje:
(a) saopštavanje opštih stavova nauke i umijeća,
(b) konkretne procesne činjenice i
(c) posebno poznavanje stvari.
Vještak, kao posebna vrsta svjedoka, nije potreban ako stranke i sud mogu
razumjeti i vrednovati dokaze bez pomoći lica koja imaju specijalizovano
razumijevanje i znanje o nekom predmetu. Vještačenje je djelatnost vjestaka
na prikupljanju nalaza (visum repertum) i mišljenja (parere). U nalazu
vještak daje ono što je opazio i ispitivanjem utvrdio, a značajno je za
razjašnjenje relevantnih činjenica. Mišljenje, koje u cjelini mora biti
osnovano i obrazloženo, predstavlja vještakovo rješenje postavljenog zadatka
i odgovor na istaknuta pitanja za rasvjetljenje važnih činjenica u konkretnoj
krivičnoj stvari. Nalaz i mišljenje se uobičajeno daju u jednom postupku,
ali je moguće da se daje samo mišljenje ili samo nalaz. Vještačenje se
danas proširuje i na kriminološko ispitivanje osumnjičenog, odnosno optuženog
u toku postupka i u toku izvršenja mjera bezbjednosti i vaspitnih mjera
neodređenog trajanja (kriminološka ekspertiza), a do toga je došlo usljed
evolucije materijalnog krivičnog prava i novih zahtjeva koji su stavljeni
pred sud u vezi sa ličnošću osumnjičenog. Ono što vještak ispituje predmet
je dokaza, a ono što vještak podnosi nije nikakav definitivni sud o predmetu
dokaza, već dokaz kao kao i svaki drugi koji sud treba da ocijeni i na
osnovu toga da ga prihvati ili odbije. Vještak treba da raspolaže stručnom
(tehničkom) i pravnom sposobnošću za vještacenje. U pogledu stručne sposobnosti,
podrazumijeva se određeno potrebno znanje (stručna sprema), koje će mu
omogućiti da zapazi određene činjenice i da o njima da svoj sud. Stručno
znanje dokazuje se odgovarajućim svjedočanstvom ili diplomom o stručnoj
sprerni i osposobljenosti za vršenje određene djelatnosti ili iskustvu
u vršenju zanimanja, poziva ili vještine. Stručnost vjestaka znači kako
formalno obrazovanje u određenoj oblasti tako i višegodišnje iskustvo
, zapažene rezultate u radu, suvremeno poznavanje i teoriskih i praktičnih
problema određene oblasti, vladanje savremenom metodologijom, stalno praćenje
i upoznavanje sa razvojem i perspektivama u odgovarajućoj disciplini.
Potrebna stručnost vještaka je uvijek konkretna, kako obzirom na standarde
konkretne stručne oblasti, tako i s obzirom na potrebe krivičnog postupka.
ne posjeduje usko Procjena dokazne vrijednosti vještačenja je izuzetno
složena djelatnost koja zahtjeva dobro poznavanje kriminalistike i osnovnih
mogućnosti i ograničenja pojedinih vrsta vještačenja. Sudija mora da bude
kritičan u analizi vještakovog nalaza i mišljenja. Problem je u tome što
sudija ne posjeduje usko stručna znanja koja bi mu omogučila da kritički
i potpuno provjeri vještačenje. Usljed toga u praksi se dešava da sudija
nekritički prihvati nalaz i mišljenje vještaka i da faktički vještak bude
taj koji presudno utiče na donošenje sudske odluke. U osnovi, sud procjenjuje
svaki nalaz i mišljenje vještaka u skladu sa slobodnom sudiskom ocjenom
dokaza tako što ga prvo ispituje posebno, a zatim u vezi sa drugim dokazima.
STVARNI ( MATERIJALNI) DOKAZI
- MJESTO DOGAĐAJA I ANALIZA TRAGOVA NAĐENIH U KRIMINALISTIČKOJ
OBRADI -
1. POSTUPCI NA MJESTU DOGAĐAJA
Mjesto događaja (engl. crime scene) obično je definirano kao mjesto gdje
se dogodio kriminalni čin. Pod tim pojmom podrazumijeva se u makroskopskom
smislu cijela regija, a ne samo određena lokacija; tako tijelo žrtve i
svaki dio sredstva kojim je počinjen zločin također predstavlja mjesto
događaja. Nadalje, svako drugo mjesto ili osoba uključeni u zločin ulaze
u kontinuitet mjesta događaja. Mjesto na kojem je počinjen zločin naziva
se primarno mjesto, a u slučaju naknadnog prijenosa tijela ili sredstva
počinjenja zločina novo mjesto naziva se sekundarnim. U mikroskopskom
smislu svaki objekt ili dio materijala povezan s mjestom zločina smatra
se dijelom mjesta događaja. Za pravilno rješenje svakog pojedinog slučaja
potrebne su makroskopska i mikroskopska analiza mjesta događaja te dovođenje
u logičnu vezu sa žrtvom ili s počiniteljem zločina. Mjesto događaja je
u pravilu velika površina s brojnim tragovima i predmetima. Stoga je potrebno
da istraživač mjesta događaja ima sposobnost inicijalnog određivanja broja
mjesta događaja, prirode svakog mjesta te granice i stanje svakog mjesta
događaja. Dakle, bit cijelog procesa pretraživanja mjesta događaja ima
cilj utvrđivanje i prikupljanje samo važnih dokaza i tragova koji mogu
dovesti do rješavanja zločina i otkrivanja počinitelja. Stoga su iskustvo
i stručnost dvije najvažnije odrednice tima za uviđaj.
2. PRETRESANJE
Pretresanje je materijalno istraživanje nad licima ili stvarima u cilju
pronalaženja tragova krivičnog djela ili predmeta važnih za krivični postupak
( podrazumjevajući tu i leš) ili u cilju hvatanja osumnjičenog, odnosno
optuženog. Objekt pretresanja mogu biti lica ( pretresanje lica) ili stan
i druge prostorije ( prostorije stana). Pretresanje stana, ostalih prostorija
i pokretnih stvari se može odrediti samo onda ako ima dovoljno osnova
za sumnju da će pri pretresanju: 1. pronaći pretpostavljeni izvršilac
krivičnog djela ili njegov saučesnik,
2. otkriti tragove krivičnog djela
3. pronaći predmeti važni za krivični postupak Formalni uslov za pretresanje
je naredba suda, koja mora biti pismena i obrazložena.
3. UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA
Uviđaj je radnja kojom se važne činjenice vezane za mjesto izvršenja
krivičnog djela prikupljaju neposrednim opažanjem. Cilj uviđaja je otkrivanje
i prikupljanje materijalnih dokaza ili indicija o postojanju i vrst krivičnog
djela, koje mogu poslužiti pronalaženju i identifikaciji učinilaca djela
ili o tome da se te činjenice razjasne ili da tragovi i posljedice krivičnog
djela ili provjeri istinitost drgih dokaza. Njega se može definirati kao
niz taktičkotehničkih mjera koje se provode na mjestu događaja. Kao rezultat
uviđaja istražni sudac ili policijski stručnjaci sastavljaju zapisnik
o uviđaju koji služi kao dokaz o izvršenom uviđaju kojim se bilježe najvažnije
činjenice kako bi se mogle obraditi, a cjelokupna radnja umišljaja podvrći
analizi. Obično, uz zapisnik o uviđaju, izrađuje se i skica mjesta događaja
i foto-elaborat o uviđaju. Svaki uviđaj se sastoji od statičnog i dinamičnog
dijela, iako se ova dva načina pregleda mjesta događaja međusobno preklapaju.
U prvom dijelu uviđaja prevladava statični način pregleda bez micanja
predmeta. U statičnom dijelu uviđaja potrebno je poduzeti sljedeće radnje:
- osiguranje mjesta događaja, - opis mjesta događaja i obilježavanje tragova,
- fotografiranje i video zapis, - izrada skice mjesta događaja u mjerilu.
U dinamičkom dijelu uviđaja prvi put se pomiču predmeti i tragovi i to
ovim redom: - prikupljanje fizičkih, hemijskih i bioloških tragova s mjesta
događaja, njihovo pakiranje, označavanje i priprema za transport u sudsko-medicinski
laboratorij; - zapisivanje važnih činjenica koje se nađu prilikom okretanja
predmeta ili pregledom tijela. Svaki uviđaj trebao bi početi osiguravanjem
mjesta događaja. Potrebno je odrediti službenu osobu za označavanje mjesta
događaja, s ciljem kontrole ulaska drugih osoba. Voditelj tima za uviđaj
dolazi na mjesto događaja i, ništa ne dirajući ("s rukama u džepovima"!)
opisuje mjesto događaja: datum, vrijeme, vremenske prilike, prisutne,
međusobne udaljenosti predmeta. Dobar zapisnik o uviđaju treba odgovoriti
na pitanja: tko, što, gdje, kada, zašto i kako? Nakon ovog opisa voditelj
tima imenuje osobu koja će sakupljati tragove, fotografirati tragove i
uzimati otiske prstiju i si.. Fotografiranjem i video zapisom treba zabilježiti
poziciju tragova i predmeta i njihov međusobni odnos na mjestu događaja.
Opšte pravilo fotografiranja treba biti da se slike rade od opštih kadrova
prema specifičnim kako bi se izbjegla zbrka, a svi predmeti i dokazi moraju
biti označeni specifičnim oznakama i brojevima koji se daju prilikom uviđaja.
Skica mjesta događaja radi se prije pomicanja i uzimanja tragova, određuju
se strane svijeta na mjestu događaja, a predmeti se lociraju na skici
mjerenjem udaljenosti od fiksne mjerne tačke i njihovih međusobnih udaljenosti
.
4. REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA
U okviru uviđaja, kao njegov sastavni dio ili kao dopuna uviđaja ili
način provjeravanja ostalih radnji dokazivanja, može biti izvršena rekonstrukcija
događaja. Rekonstrukcija se sastoji u provjeravanju izvedenih dokaza ili
utvrđivanju činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari koja se
vrši tako što će se ponoviti radnje ili situacije u uslovima pod kojima
se prema izvedenim dokazima događaj odigrao. Rekonstrukcija se, po pravilu,
vrši na mjestu gdje se događaj zbio, a obavlja se tako da se, po mogućnosti,
izvede cijeli događaj onako kako slijedi iz saslušanja osumnjičenog, odnosno
optuženog, iskaza svjedoka i vještaka i drugih dokaza (uviđajne dokumentacije
skica i fotografija), kao i činjenica koje je organ utvrdio vlastitim
opažanjem. Pri tome se upotrebljavaju ista ili (ako je to nemoguće) slična
materijalna sredstva koja su upotrebljena kod stvarnog događaja i obezbjeđuje
učešće subjekata koji su opazili krivični događaj ili učestvovali u njemu.
Rekonstrukciju određuje organ koji vodi postupak. Sama po sebi, rekonstrukcija
nije dokazno sredstvo, već metod provjere dokaza koji se vrše preko uviđaja.
Ona zbog toga ima više veze sa ocjenom dokaza nego sa pitanjem dokaznih
sredstava. Za izvođenje rekonstrukcije važe pravila propisana za vršenje
uvidaja. Međutim, rekonstrukcija se ne smije vršiti na način kojim se
vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život ili zdravlje
ljudi . Prilikom obavljanja rekonstrukcije događaja moraju se poštovati
ljudska prava i voditi računa o eventualnoj materijalnoj šteti. Takođe,
u okviru rekonstrukcije mogu se, po potrebi, ponovo izvesti pojedini dokazi
pri čemu važe odredbe zavisno od faze postupka. Osim toga, uviđaj i rekonstrukcija
događaja se razlikuju i po tome što se, za razliku od zapisnika o uviđaju,
u zapisnik o rekonstrukciji mogu unositi izjave svjedoka ili vještaka.
Kriminalistički eksperiment predstavlja svjesno, plansko i i višekratno
variranje novih okolnosti prilikom njihovog uviđaja u sporni činjenični
sklop ispitivanog krivičnog događaja kako bi se utvrdili uslovi, uzroci
i mehanizam razvoja krivičnog događaja kako bi se utvrdili uslovi, uzroci
i mehanizam razvoja krivičnog događaja kao i zakonomjernosti nastanka
posljedicama i tragova s ciljem provjere postojećih i pribavljnja novih
dokaza. Dokazna vrijednost rekostrukcije i kriminalističkog eksperimenta:
načelno može se prihvatiti dokazna vrijednost dobijenih rezultata ako
je:
a) ustanovljeno da su uslovi u kojima je obavljena rekonstrukcija ili
su sprovedeni eksperimenti, , međusobno slični sa uslovima u kojima se
ispitivani događaj odigrao;
b) pri ponavljanju rekonstrukcije i eksperimenta dobijen je jednoznačni
rezultat;
c) isključena mogućnost slučajnog postizanja dobijenih rezultata
5. ORGANIZOVANJE UVIĐAJA
Priroda uviđaja i ciljevi koji se žele njime postići diktirali su da
zakon ne sadrži neka posebna pravila o organizovanju uviđaja. Radi se
o neposrednom čulnom opažanju i primjeni tehničkih sredstava i postupaka
koji se odvijaju po odgovarajućim pravilima i zakonitostima određene nauke,
struke i vještine. Umjesto oslonca u zakonu, organ koji vodi postupak
pri uviđaju koristi pomoć stručnjaka, koji mu, prema potrebi, pomažu u
pronalaženju, osiguravanju i opisivanju tragova, obavljaju potrebna mjerenja
i snimanja, prave skice ili prikupljaju druge podatke. Kao procesna radnja,
uviđaj se mora izvršiti uz uvažavanje zakonom propisanih formalnosti.
Uviđaj u istrazi je primarno u nadležnosti tužioca koji sprovodi istragu.
Sekundarno, nakon obavještavanja tužioca, uviđaj u istrazi može izvršiti
i ovlašćeno službeno lice, a ako je tužilac prisutan na licu mjesta u
toku vršenja uviđaja od strane ovlašćenih službenih lica, može tražiti
da ovlašćeno službeno lice izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim,
pri čemu se sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju dokumentovati i
detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i posebnom službenom izvještaju.
Rekonstrukcija događaja se može vršiti u toku cijelog postupka, i to u
istrazi: zatim u fazi glavnog pretresa i na pretresu pred drugostepenim
sudom. Tužilac i ovlašćeno službeno lice nemaju obavezu da na uviđaj pozovi
osumnjičenog i njegovog branioca, bez obzira na to što su oni možda poznati
u vrijeme njegovog obavljanja. Za razliku od toga, u drugim procesnim
situacijama, kada je sud organ koji preduzima uviđaj, pozivanje stranaka
i branioca je obligatorno. Kao radnja dokazivanja uviđaj se mora obaviti
u: pomoć stručnog lica kriminalističkotehničke ili druge struke koja će
pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna
mjerenja i snimanja sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i
druge podatke. Kao stručna lica koji pružaju pomoć organu koji obavlja
uviđaj, mogu se angažovati i službena lica policijskih organa. Od stručnog
Iica ne zavisi u kojem pravcu će biti usmjerena njegova pomoć, već organ
koji rukovodi uviđajem ili rekonstrukcijom događaja treba stručnom licu
odredit koje radnje treba obaviti, na koja pitanja treba dati odgovore
i dr. Buduće radnje stručnog lica irnaju značaj za rasvjetljavanje konkretne
stvari, nužno je sastaviti zapisnik. Na uviđaj ili rekonstrukciju može
se pozvati i vještak, ako bi njegovo prisustvo bilo od koristi za davanje
nalaza i mišljenja. Tom prilikom vještak može predložiti da se razjasne
pojedine okolnosti ili da se licu koja se saslušava postavi određena pitanja.
U takvim slučajevima se ne radi o nekakvom spajanju uviđaja i vjestačenja,
jer se prilikom uviđaja ili rekonstrukcije događaja, u pravilu, ne vrši
vještačenje. Ako bi se izuzetno ukazala potreba, da se na uviđaju ili
rekonstrukcij događaja vrši i vještačenje, onda bi se o tim radnjama dokazivanja
morala sačiniti dva odvojena zapisnika.
6. UVIĐAJ ZATVORENE PROSTORIJE
Već kod pristupa užem mjestu događaja potrebno je obratiti pažnju na
postojanja tragova, a kada se readi o uviđaju krvnog delikta na tragove
krvi. Nakon što se fiksiraju tragovi prilazi se sistemskom pretraživanju
prostorija. Ovakvim postupkom često će se utvrditi postojanje tragova
koji mogu uputiti na motiv, rekonstrukciju kretanja izvršitelja ili žrtve,
na način i mjesto izvršenja djela i dr. U redosljedu radnji pretraživanja
prvo treba krenuti od poda i to na način da se nijedan predmet ili dio
namještaja ne pomiče sa mjesta gdje je pronađen. Pregled vršiti sa jedne
ka drgoj strani (bez preskakanja pojedinih područja) obuhvatajući pogledom
područja od oko 50 – 60 cm. U slučajevima gdje su uklonjeni tragovi krvi
potrebito je izvršiti benzidinski i luminolski test Sljedeća faza pregleda
poda predstavlja pregled onih predjela poda koji su bili djelomično ili
potpuno prekriveni predmetima koji se lako mogu premještati (np. prevrnuta
stolica). I u ovoj situaciji važi pravilo sistematiziranosti i pravilnosti
redosljeda (sjedne ka drugoj strani). Prije nego se predmet pomakne, potrebito
je uočiti da li na njemu ima tragova krvi, gdje se oni nalaze, kakvog
su oblika, da li je predmet spriječio da krv padne na pod ili je položen
na već zakrvavljeni pod, da li je u trenutku kada je zamrljan krvlju bio
u položaju u kojem je pronađen ili u nekom drugom. Konture predmeta treba
ocrtati na podu i predmet odnijeti na detaljniji pregled (na mjesto sa
odgovarajućim uvjetima, npr. bolje osvjetljenje). Nakon toga pristupa
se pregledu stolica, stolova i drugog namještaja. I prigodom pregleda
zidnih površina važi pravilo sistematiziranosti i pravilo određenog redoslijeda.
Kreće se sa jedne strane ulaznih vrata i polako dio po dio (pogledom)
pretražuje se ispitivani zid (bez preskakanja dijelova zida). Paralelno
se ovim pregledom vrši se i pregled stvari prislonjenih uz zid (ormari,
regali, komode, štednjak i dr). Pregled završavamo kod istih vrata, samo
sa druge strane. Za slučaj slabijeg osvjetljenja (poglavito kod pregleda
tamnijih površina) obvezno je koristiti dodatne izvore osvjetljenja (ručne
svjetiljke, reflektore i dr.). Sljedeća faza rada je pregled pojedinih
dijelova namještaja koji se nalaze uz zidove (ponovno određenim redosljedom
i sistemski). Završna faza pregleda zatvorene prostorije pripada pregledu
plafona. Kad god je to mogućno prostorije u kojima se desio određeni događaj
potrebito je zaključati i zapečatiti, zbog mogućne potrebe ponovnog uviđaja
ili provjere nekih činjenica. Suprotan postupak omogućuje da se od strane
onih koji koriste te prostorije određeni tragovi izmijene ili potpuno
unište. 33 Praksa je pokazala da se pregledu zatvorenih prostorija prilazi
neodgovorno, jer se više nego često u određenim dokumentima ili usmenim
izvještajima navodi daje detaljan pregled stana izvršen za sat ili sat
i pol, što je sa stanovišta potpune pravilnosti pregleda nemoguće. Ovlaštena
osoba koja se prva nađe na mjestu događaja, najprije treba da odstrani
sve osobe koje se tu zateknu, da spriječi pristup svih nepozvanih i ulazak
bez potrebe. U slučaju događaja u stambenoj zgradi potrebito je svesti
kretanje ljudi po zajedničkom prostoru (stubište...) na najmanju mjeru
zbog mogućnosti uništenja ili promjene eventualno prisutnih tragova (ne
samo krvi). Ako se kriminalni događaj desio u obiteljskog kući potrebito
je ljude odstraniti ne samo iz kuće već i iz dvorišta. U svim ovim situacijama
potrebito je postupati autoritativno, ali i taktično posebito prema rodbini
poginulog. Ponekad ovlaštene osobe moraju čuvati mjesto događaja preko
noći. Potrebito je znači osigurati da na lice mjesta ne dođe eventualni
izvršitelj u cilju uklanjanja tragova izvršenja djela, ili možda neko
od rodbine želi doći i prisvojiti neke predmete poradi ostvarivanja materijalne
koristi, ali bi tom prigodom mogao izmijeniti mjesto događaja. Zabranjuje
se boravak u stanu u kojem je djelo i izvršeno. U ovisnosti o situaciji
potrebito je spriječiti i prisustvo muha na licu mjesta (zabilježen je
slučaj kadasu muhe ugazivši u krv ostavile mnoštvo sitnih tragova koji
su dugo vremena zbunjivali istragu vodili u drugom - pogrešnom smjeru).
7. UVIĐAJ OTVORENOG PROSTORA
Uviđaj na otvorenom prostoru razlikuje se od uviđaj u zatvorenom i po
tome što : -može obuhvaćati veći prostor (ali ne i uvijek) - zavisi od
vremenskih prigoda. Kod uviđaja na manjim prostorima metod uviđaj se neće
bitno razlikovati od onog što se primjenjuje u zatvorenoj prostoriji.
O vremenskim prigodama moramo povesti računa od samog početka uviđaj (mora
se procijeniti da li će se uviđaj moći završiti za vrijeme dnevne svjetlosti
ili prije promjene atmosferskih prigoda) jer netočna ili nepravovremena
prosudba može otežati ili onemogućiti potpunu (daljnju) potragu. Noćni
uviđaj je vrlo delikatan, težak i u tim situacijama za osvjetljenje je
potrebito koristiti agregat. 34 U slučaju mogućnih promjena atmosferskih
prigoda (mogućnost padavina - kiše, snijega) vidljive tragove krvi je
potrebito što prije fotografirati, unijeti u skicu i pokriti. U ovakvim
slučajevima mogu se u potragu uključiti i druge ovlaštene osobe koje će
se raporediti u front sa međusobnim razmakom od oko 1 m. Kretat će se
istom brzinom sa jednog kraja terena do drugoga, odakle će se vratiti
nakon što je frontom obuhvaćen novi dio zemljišta (sve dok ne bude pregledano
cijelo područje) . Kada neko od "tragača" pronađe trag, svi "tragači"
stanu i obavijeste krim. tehničara, koji je u ovakvim izvanrednim prigodama
organizator potrage. Kad krim. tehničar priđe pronađenom tragu, ostali
nastavljaju potragu. Samo uže mjesto treba prepustiti krim. tehničaru,
koji će odgovarajuće područje obići u sve većim krugovima. Otvoreni prostor
nosi i svoje specifičnosti, prije svega mogućnosti utjecaja atmosferskih
prigoda - kiša, snijeg, sunce. Ako želimo spriječiti razrjeđivanje ili
ispiranje mrlja krvi snijegom ili kišom, mrlju treba prekriti daskom premošćenom
preko dva kamena, limenom kutijom, najlonom. Ako se očekuje jača kiša,
obvezno je koristiti najlon, a oko mrlje napraviti male kanale koji bi
spriječili dotjecanje vode prema mrlji krvi. Zaštita tragova krvi ne smije
biti urađena na uštrb drugih tragova. Zaštita tragova od sunca je mnogo
jednostavnija (dovoljno je napraviti sjenu na tom dijelu). Osim toga potrebito
je spriječiti dolazak životinja i insekata (muha) na mjesto događaja,
posebito na sam leš.
8. PREGLED NA OSUMNJIČENOM
Osobu osumnjičenu za neko "teško" kazneno djelo (npr. ubojstvo) treba,
čim to okolnosti dopuste pregledati, odnosno bar joj onemogućiti da odstrani
sa sebe tragove krvi dok se pregled ne izvrši. Posebnu pozornost treba
obratiti na tzv. "čiste slučajeve" gdje je npr. ubojstvo izvršeno u prisustvu
svjedoka, gdje izvršitelj priznaje izvršenje djela i spremanje da surađuje
(sam pokazuje tragove). Međutim, olako i površno pristupanje ovakvim djelima
(to se u praksi često dešava) može imati nesagledive posljedice, pogotovo
ako izvršitelj počne mijenjati svoju izjavu, a svjedoci se "više" . ne
sjećaju točno šta se dogodilo. Poradi toga u svim situacijama treba vrijediti
načelo sistematiziranosti. Već kod razgovora, što ga sa osumnjičenim ili
izvršiteljem obavlja ovlaštena službena osoba (pošto se obično prva nađe
na mjestu događaja), potrebito je (neupadljivo) promatrati ruke, lice
i odjeću u cilju eventualnog pronalaska tragova krvi. Tijekom postupka
treba imati na umu način izvršenja djela i pozornost usmjeriti na one
predjele gdje se logički mogu očekivati ne samo mrlje krvi, već i drugi
tragovi. Ako ne postoji mogućnost da se toga časa pristupi fiksiranju
i prikupljanju ovako uočenih tragova, potrebito je odmah poduzeti mjere
da određena osoba te tragove ne ukloni (do potpunog pregleda). Ako ovlaštena
službena osoba, koja će prva stupiti u kontakt sa osobom osumnjičenom
za npr. ubojstvo uoči na njoj tragove krvi, ne smije (riječima ili ponašanjem)
ničim to pokazati niti neizravno dati do znanja, jer će u suprotnom osumnjičeni
nastojati ukloniti tragove krvi. U takvim slučajevima osumnjičenog treba
držati pod neposrednom kontrolom sve dok se tragovi definitivno ne pohrane
u cilju naknadnih ispitivanja. Tragove krvi na odjeći i obući najbolje
ćemo zaštititi ako odjeću i obuću u cijelosti izuzmemo i pohranimo. Praksa
pokazala kako odjeća povrijeđene osobe, koja je u cilju liječničke pomoći
otpremljena u zdravstvenu ustanovu, gotovo redovito izmakne prihvatanju
od strane kriminalističkih djelatnika, a samim time i kriminalističkom
pregledu. U žurbi pružanja pomoći povrijeđenom, liječničko osoblje neće
obraćati pozornost na odjeću i tragove na njoj. U većini ovakvih slučajeva
odjeća se skida paranjem ili rezanjem (poradi što manje nepotrebitih radnji
za povrijeđenog), ali ako je ovakav postupak i razumljiv ne može se dopustiti
da se odjeća nepotrebito para, siječe, izgubi ili zamijeni, odnosno u
nekim slučajevima preda rodbini. Slični problemi nastaju i kada povrijeđeni
prije nego li ga zdravstveno osoblje svuče umre i kada u prosekturu dospije
obučen. Nebrojeni su slučajevi kada ni pri obdukciji obducent ne obrati
pozornost niti na tragove krvi, niti na odjeću. U svim slučajevima kada
se povrijeđeni otprema u zdravstvenu ustanovu potrebito je izuzeti kompletnu
odjeću i pohraniti je na sigurno mjesto. U izvjesnim slučajevima tragovi
na odjevnim predmetima su, najblaže rečeno, podjednake vrijednosti kao
cjelokupni obdukcijski nalaz. Kada je narečena problematika u pitanju
potrebito je ostvariti i održavati što tješnju suradnju između zdravstvenih
ustanova i policije.
9. PREGLED NEPOKRIVENIH DIJELOVA
Bez obzira na činjenicu da su ruke osumnjičenog oprane, mogućno je da
se tragovi krvi (i drugi tragovi) pronađu na rubovima i ispod noktiju.
Ne treba se zadovoljiti samo pregledom ruku (šaka) već je potrebito pregledati
njen dio sve do lakta. Nakon toga slijedi pregled lica i vrata, posebice
dijelova koje osumnjičeni ne primjećuju (uši i predio iza njih). Ovaj
momenat smatra se bitnim zato što će izvršitelj oprati ruke, lice i vrat,
ali na kosu najčešće zaboravlja (zbog boje kose tragovi krvi se teško
uočavaju).Potrebito je pripomenuti da će nas misaona (intelektualno logična)
rekonstrukcija događaja uputiti na koje dijelove tijela osumnjičenog treba
obratiti posebitu 36 pozornost. Redovito se kod silovanja zanemaruje pregled
spolovila (spolnih organa) osumnjičenog i ako se tu mogu naći tragovi
krvi čija dokazna vrijednost može biti odlučujuća.
10. PREGLED ODJEĆE I OBUĆE
Sva odjeća (pa i odjeća osumnjičenog) pregleda se na dobro osvijetljenom
mjestu (stolu) kojega smo prekrili čistim papirom. Svaki pojedini predmet
pregleda se raskopčan i to najprije sa vanjske strane. Ovakvom pregledu
potrebito je prići sustavno. Jedna od mogućih shema pregleda sakoa (jakne
i dr.) izgledala bi ovako:
-prednja desna strana (obuhvaća područje između šava na ramenu, šava između
prednje desne strane i desnog rukava, šava između prednje i zadnje desne
strane, donjeg rubai prednjeg ruba do okovratnika) sa posebitim pregledom
svakog pojedinog dugmeta,
- konca kojim je prišiven,
- ruba džepa i izvrnutog džepa,
- prednja lijeva strana uz posebit pregled rupica za dugmad (kada je muški
način kopčanja),
- okovratnik (na vanjskoj i unutarnjoj strani),
- zadnja desne strana,
- zadnja lijeva strana,
- desni rukav,
- lijevi rukav.
Nakon toga izvrši se isti pregled i sa unutarnje strane ispitivanog predmeta.
Pregled mora biti izvršen pomoću lupe (preporuča se lupa sa kružnim svjetlom)
jer će samo tako pregled biti izveden pravilno i kvalitetno.
11. PREGLED MOTORNOG VOZILA
Sam pregled vozila predstavlja možda najteži objekt kriminalističko-tehničke
pretrage. Upravo poradi toga potrebitom pregledu treba posvetiti maksimalnu
pozornost (praksa je pokazala da u našoj dugogodišnjoj aktivnosti potpun
i pravilan pregled vozila još nije urađen). Način pronalaženja tragova
na vozilu ovisit će od okolnosti događaja prigodom pregleda oštećenog
i mjesta događaja. Nema potrebe tražiti tragove krvi (ali ima druge npr.
dlake i vlakna) na vozilu, ako povrijeđeni nema otvorenih povreda koje
krvare. Isto tako nepotrebito je tražiti tragove krvi na vanjskoj strani
vozila koje je pregazilo čovjeka dok je ležao na kolovozu, ali i obratno.
Kada putničko vozilo udari pješaka tragovi najčešće potječu iz primarnog
kontakta i obično su to vlakna tkanine ili brisotine. Tragovi krvi su
najčešće iz sekundarne faze kontakta, najčešće zbog povrede glave, a nalaze
se na mjestu udara glave u dio vozila na okviru ili ostacima vjetrobranskog
stakla do koje visine nabačajem tijelo pješaka dosegne ili na gornjim
ili bočnim dijelovima vozila. Tragovi krvi obično su u obliku manjih prskotina
i u nekim slučajevima miješani su sa tragovima (fragmentima) kose i tkiva.
U posljednje vrijeme sve su češći zahtjevi (vještacima) za utvrđivanjem
vozača koji je u času nezgode upravljao vozilom. Mnoštvo je različitih
(a bilo ih je u praksi) situacija kada će biti potrebito utvrditi koje
vozio motorno vozilo u momentu saobraćajne nezgode? Zabilježeni su slučajevi
kada je suvozač poginuo, a vozač ostao živ, da je vozač prebacivao suvozača
na svoje mjesto, a on prelazio na njegovo. Obično se ovakve i slične situacije
mogućne previde i dodatno kompliciraju pa se tragovima laka, vlakana i
otiscima prstiju ne pridaje dovoljna pozornost. Posebnu upornost i strpljivost
zahtijevaju pretrage donjih dijelova vozila gdje se traže tragovi pregaženja.
Tragovi krvi na masnoj ili blatnoj podlozi ponekad se teško mogu razlikovati
od mrlja drugog podrijetla. Mogućne su situacije da se na prednjem i donjem
dijelu vozila nađu tragovi (prskotine) krvi koji potječu od slučajno (ili
prethodno) pregaženih sitnih domaćih životinja (pas, mačka, kokoš...)
ili ponekad krupnijih životinja, divljači i dr. Obvezna preporuka glasila
bi da se nakon prvog pregleda vozilo ne vraća vlasniku, već da se jedno
vrijeme čuva u garaži, poradi eventualne provjere nekih okolnosti koje
su se pojavile u tijeku obrade ili dopunskog pregleda. Krv i drugi biološki
tragovi mogu potpuno nestati sa donjeg dijela vozila nakon kratkotrajne
vožnje po mokrom kolovozu. I najmanja kiša može isprati mrlje krvi sa
površine gornjih i sa bočnih dijelova vozila. U slučajevima kišnog vremena
vozilo je potrebito prekriti polivinilskom plahtom, a ako je vozilo pokretno
skloniti ga pod krov. Do konačnog pregleda i fiksiranja tragova vozilo
mora biti pod neposrednom kontrolom ili zaključano u garaži. Iako se ovdje
prvenstveno govori o zaštiti tragova krvi, podrazumijeva se da će se zaštititi
i čuvati i drugi tragovi (dlake, vlakna, boja...).
12. Dokazna snaga uviđaja
Uviđaj je najpouzdaniji način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku,
jer organ koji ga sprovodi utvrđuje činjenice vlastitim opažanjem. Stara
latinska sentenca "Nulla est maior probatio, quam evidentia rei"
("Nema boljeg dokaza od uviđaja") i danas je aktuelna. Drugi način utvrđivanja
činjenica (pomoću dokaza) manje je pouzdan, jer tu organ krivičnog postupka
ne saznaje činjenice direktnim opažanjem (svojim čulima), nego 38 posredno,
tako što mu neko drugi (osumnjičeni, odnosno optuženi, svjedok, vještak)
saopštavaju svoja opažanja tih činjenica ili čitanjem isprava i upotrebom
tehničkih snimaka registrovanih činjenica. Dokazni kredibilitet uviđaja
proizlazi iz njegovog heurističkog karaktera, tj. iz mogućnosti otkrivanja
na licu mjesta činjenica, prije svega materijalnih, koje su nastale izvršenjem
krivičnog djela. Međutim, i rezultati uviđaja mogu imati nedostatke kao
i svako drugo posredno dokazno sredstvo. Najveću dokaznu vrijednost ima
uviđaj koji sud sprovodi na glavnom pretresu, neposredno opažajući relevantne
činjenice. Treba posebno istaknuti da je savremena tehnika optičkog registrovanja
činjenica omogućila da se činjenice utvrđene uviđajem mogu i tehnički
(ne samo zapisnički) registrovati. Na taj način reprodukcija tehničkog
snimka pred raspravnim sudom daje gotovo vjernu sliku predmeta uviđaja,
kao da je sam taj sud sproveo uviđaj. U svakom slučaju, stvarna dokazna
vrijednost uviđaja, bez obzira na to da li je sproveden prije ili na glavnom
pretresu, zavisi od slobodne ocjene suda.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|