|
NEURAČUNJIVOST
Sa stanovišta krivičnog prava lica sa mentalnim
poremećajima izazivaju interesovanje najčešće kao mogući učinioci
krivičnih djela. Ako se radi o licima za koja se u krivičnom postupku
ustanovi da su u neuračunljivom stanju izvršila protivpravno djelo sa
obilježjima krivičnog djela, prema njima se kao osnovna sankcija može
izreći mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja
u zdravstvenoj ustanovi. Takođe, ova sankcija ili druga mjera obaveznog
psihijatrijskog liječenja na slobodi može se izreći prema licu u stanju
bitno smanjene uračunljivosti. U novom Krivičnom zakoniku Republike Srpske
iz 2005. godine učinjene su neznatne izmjene u pogledu uslova za izricanje
mjera bezbjednosti psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj
ustanovi i liječenja na slobodi, iako je bilo neophodno uskladiti ova
rješenja sa promijenjenim konceptom krivice. Pogotovo ove izmjene nisu
došle do izražaja u Zakoniku u krivičnom postupku (poseban postupak za
izricanje mjera bezbjednosti).
Zbog toga se u još većoj mjeri uočava protivrječnost u položaju neuračunljivog
lica optuženog za izvršenje krivičnog djela. Jedan od načina razrješenja
ovog problema, za koji se zalaže autorka, jeste odvojeno zakonsko regulisanje
zaštite mentalnih bolesnika (uključujući tu i lica koja u neuračunljivom
stanju učine djelo sa obilježjima krivičnih djela). Položaj bitno smanjeno
uračunljivih lica, budući da njihova krivica nije isključena, ne mora
se mijenjati. Na svu osjetljivost zaštite ljudskih prava ovih lica autorka
dodatno ukazuje u djelu rada koji se tiče izvršenja mjere bezbjednosti
obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvnoj ustanovi, koja po svojoj prirodi
uključuje lišenje slobode i prinudno psihijatrijsko liječenje.
Svaka vijest o izvršenju svirepog, podmuklog ili masovnog ubistva po pravilu
izaziva slične reakcije javnosti: radoznalost, zgražanje nad postupcima
ubice, saosjećanje sa patnjama žrtve i njenih rođaka i uznemirenost zbog
činjenice da je ubica mogao biti naš najbliži komšija. Često se još ništa
ne zna o motivima učinjenog djela, ličnim odnosima između žrtava i ubice
i o njihovim ličnostima. Pa ipak je javnost sklona da strogo i pretjerano
reaguje, često se povodeći za senzacionalističkim pisanjima dnevne štampe,
koja se trudi da nas najprije upozna sa mogućom psihijatrijskom «pozadinom»
cijelog slučaja.
2. Actiones liberae in causa
Actiones liberae in causa je krivičnopravni institut
pomoću kojeg se rješava problem krivične odgovornosti onih učinilaca koji
su krivično djelo izvršili u stanju neuračunljivosti, ali su sami sebe
doveli u to stanje. Otuda i naziv ovog instituta koji bi se mogao
prevesti kao radnje slobodne u uzroku.
Iako u momentu izvršenja krivičnog djela radnje učinioca nisu bile slobodne
(bio je neuračunljiv), u jednom prethodnom momentu ili stanju, prije nego
što je prouzrokovao stanje sopstvene neuračunljivosti (upotrebom alkohola
ili droge), njegove radnje su bile slobodne u smislu skrivljenog započinjanja
uzročnog toka koji se završio činjenjem krivičnog djela u neuračunljivom
stanju. Radi se o jednom događaju koji teče u dvije faze gdje u prvoj
uračunljiv učinilac prouzrokuje situaciju u kojoj će (druga faza) postati
u međuvremenu neuračunljiv i izvršiti krivično djelo. Actio libera in
causa predstavlja jedini izuzetak da se uračunljivost učinioca djela ne
utvrđuje u momentu vršenja krivičnog djela, već se taj momenat pomjera
unazad (prije nego što je sebe doveo u stanje neuračunljivosti).
Da bi se primjenio ovaj institut potrebno je da kod učinioca u trenutku
prije nego što će se konzumiranjem alkohola ili droge dovesti u stanje
neuračunljivosti postoji uračunljivost i krivica u odnosu na kasnije izvršeno
krivično djelo. To znači da u odnosu na to djelo mora postojati umišljaj
ili nehat (kod krivičnih djela koja su kažnjiva kada su učinjena iz nehata).
Ovaj se institut ne primjenjuje kada se učinilac doveo u stanje bitno
smanjene uračunljivosti.
Postoje umišljajna i nehatna actio libera in causa. Kod umišljajne učinilac
se sa umišljajem dovodi u stanje neuračunljivosti u kome vrši krivično
djelo u odnosu na koje postoji direktni ili eventualni umišljaj .Kod nehatne
actio libera in causa učinilac sam sebe iz nehata dovodi u stanje neuračunljivosti
gdje ostvaruje elemente bića krivičnog djela u odnosu na koje je postojao
svjesni ili nesvjesni nehat.
Postoji i omisivna libera in causa, koja se javlja kod krivičnih djela
propuštanja. Ona se sastoji u tome da učinilac sebe dovodi u stanje neuračunljivosti,
a bio je svjestan da u tom stanju svojim propuštanjem ili nečinjenjem
može ostavriti obilježja bića krivičnog djela, ali je to htio (direktni
umišljaj), ili je pristao (eventualni umišljaj), odnosno olako je držao
da do toga neće doći (svjesni nehat), ili nije bio svjestan mada je bio
dužan i mogao izvršenje spriječiti (nesvjesni nehat).
3. Samoskrivljena neuračunjivost
Već u početnim lekcijama iz teorije krivičnog prava, razmatrajući pojam
krivičnog djela, učimo da nema krivičnog djela bez subjektivnog elementa
krivice. Napuštajući teoriju Tome Živanovića o objektivnom karakteru radnje
krivičnog djela, teorija krivičnog prava ipak nije u stanju da adekvatno
objasni pravnim laicima kako da nazovemo postupke one osobe koja se sa
stanovišta zakona ne smatra krivom, jer u trenutku izvršenja djela nije
bila uračunljiva. Između radnje kojom se ostvaruje zabranjena poslijedica
koju preduzme neuračunljiva osoba i potpuno uračunljiv učinilac nema nikakve
razlike. A upravo je većina krivičnih djela protiv života i tijela poslijedično
određena. Tako se i policija, javno tužilaštvo ili sud najprije rukovodi
time da li je uslijed nečije radnje drugi povrijeđen ili lišen života,
a potom se tek ispituje stanje uračunljivosti lica osumnjičenog za izvršenje
krivičnog djela, mogući motivi i slično. Ovakvo postupanje sasvim je u
skladu sa uobičajenom situacijom da većinu u društvu čine duševno zdrava
lica (bez obzira na veliku diskutabilnost oko toga šta se može smatrati
„duševno normalnim“). Zbog toga nije čudo da odmah po otkrivanju svirepog
zločina, započinje odgovarajuća formalna procedura sa ciljem da se ispitaju
uzroci događaja, objasni zločin i pronađe učinilac. U tom momentu se često
još uvek ne zna ni o kojoj se osobi radi, a ne još i da li je djelovala
u uračunljivom ili neuračunljivom stanju. Kako vidimo, već u ovom momentu
policija i javno tužilaštvo barata izrazima «krivično djelo» koje je učinio
N.N. učinilac, pri čemu se može dogoditi da se tek naknadno utvrdi da
zbog isključenja elementa krivice djela nema. Kada govorimo o krivici,
tom jedinom subjektivnom elementu krivičnog djela, novi Krivični zakonik
prihvata unekoliko izmjenjenu koncepciju. U skladu sa stavovima novijih
psihološkonormativnih teorija i Krivični zakonik Republike Srpske u članu
22. st. 1 propisuje da krivica postoji ako je učinilac u vrijeme kada
je učinio krivično delo bio uračunljiv i postupao sa umišljajem (a pored
toga i da je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je
njegovo djelo zabranjeno), dok u članu 23. reguliše institut neuračunljivosti.
U pogledu propisivanja instituta neuračunljivosti
Krivični zakonik se nije udaljio od nekadašnjih rješenja. Jedina novina
jeste da su, umjesto nekadašnja tri biološka osnova neophodna za postojanje
neuračunljivosti sada propisana četiri: duševna bolest, privremena duševna
poremećenost, zaostali duševni razvoj ili druga teža duševna poremećenost.
Predviđajući i neku drugu težu duševnu poremećenost kao mogući biološki
osnov neuračunljivosti, zakonodavac je izašao u susret savremenoj psihijatriji
koja ponekad teške psihopatije i neuroze može klasifikovati pod ovim vidom
poremećenosti. Prema tome, i danas ćemo, doslijedno mješovitom biološko-psihološkom
metodu, kazati da neuračunljivost postoji ukoliko u konkretnom slučaju
kod učinioca ustanovimo da kumulativno postoji neko od četiri biološka
(medicinska) osnova i bar jedno od dva psihološka elementa (nemogućnost
shvatanja svog dela ili nemogućnost upravljanja svojim postupcima). Kao
što se vidi, i u samom Krivičnom zakoniku kada se objašnjava institut
neuračunljivosti koristi se izraz „učinilac krivičnog djela“. Zakonodavac
nije mogao da pronađe podesniji izraz, te se umjesto načelno prihvaćene
teorije finaliteta radnje poveo za teorijom kauzaliteta, po kojoj je,
da bi postojala radnja izvršenja, dovoljno da je tom radnjom uzrokovana
zabranjena posledica krivičnog dela.
Očigledno, ni sam zakonodavac nije mogao da prevaziđe suštinsku protivrječnost
vezanu za činjenicu da se u onom prvom momentu izvršenja djela još uvijek
ne zna da li djelo postoji ili ne, zbog mogućeg odsustva krivice onoga
ko je zabranjenu radnju preduzeo. Jedan od najtežih i najočiglednijih
bioloških osnova neuračunljivosti vezuje se za činjenicu postojanja duševne
bolesti (endogene ili egzogene psihoze). Znamo da mogu biti privremene
ili trajne, pri čemu se trajne ne mogu izliječiti, nego samo zaliječiti.
Upravo pod uticajem takve bolesti, mijenja se „normalni“ sadržaj svjesti,
te otuda lice koje je duševno oboljelo, ako preduzme protivpravnu radnju
kojom ispunjava obilježja krivičnog djela po pravilu ne može biti svjesno
onoga što čini i/ili ne može upravljati svojim postupcima. Pogotovo ono
ne može biti svjesno društvenog i pravnog značaja svoga djela. Drugim
riječima, ono nije uračunljivo, a ako nije uračunljivo, onda nije ni krivo
za ono što je učinilo. Ukoliko nema krivice, nema ni krivičnog djela.
Teškoća je jedino u tome što se duševni bolesnik koji učini protivpravno
djelo sa obilježjima krivičnog djela najprije smatra „učiniocem“ krivičnog
djela, da bi tek kasnije, tokom istrage ili suđenja, promijenio svoj status
u „lice koje svojom radnjom ostvari sve elemente bića nekog krivičnog
djela u stanju neuračunljivosti“. Naravno, u slučaju kada uračunljivost
duševno bolesnog ili lica sa nekim drugim duševnim poremećajima nije bila
potpuno isključena, problem se ne postavlja: ovo lice zaista se može smatrati
učiniocem krivičnog djela prema kome se mogu primjeniti kazne i/ili odgovarajuće
mjere bezbjednosti.
Krivični zakon u BiH osobe koje su djelo počinile u stanju neuračunljivosti
isključuje iz dosega krivičnog prava. Praktično to znači da za ove osobe
nisu predviđene nikakve krivično-pravne sankcije. Postupak protiv neuračunljivih
osoba je uređen člankom 410. ZKP-a BiH, koji propisuje da će se, ako je
optuženi djelo učinio u stanju neuračunljivosti, taj predmet uputiti organu
nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg
postupka, koji podrazumijeva pokretanje odgovarajućeg izvanparničnog postupka
u kome se donosi odluka o zadržavanju duševno bolesnih osoba u zdravstvenoj
ustanovi. Dakle, u ovakvoj situaciji se primjenjuju odgovarajuće odredbe
Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u BiH.
Ovakvo zakonodavno rješenje je duže vrijeme podvrgnuto ozbiljnoj kritici,
prvenstveno zbog nepripremljenosti društva da na ovaj način rješava ovaj
iznimno važan problem, a najviše zbog nesnalaženja centara za socijalni
rad. Naime, postupak se ne okončava u krivičnom postupku, već se prebacuje
na centar za socijalni rad koji zatim preko izvanparničnog suda treba
osigurati prisilni smještaj takve osobe u zdravstvenoj ustanovi.
Uvažavajući zakonsko rješenje koje je u duhu Europske konvencije o zaštiti
ljudskih prava i sloboda, prema kojem su osobe koje su krivično djelo
počinile u stanju neuračunljivosti izvan krivičnog prava i ne mogu se
oglasiti krivim, bilo bi dobro razmisliti o izmjeni zakonske norme, koja
bi propisala da tužilac već u optužnici ili na glavnom pretresu, uz pribavljeno
mišljenje nezavinsog vještaka psihijatra, predloži prisilan smještaj u
zdravstvenoj ustanovi, a da sud nakon što utvrdi da je djelo počinjeno
u stanju neuračunljivosti, u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim
smetnjama u BiH, posebnim rješenjem odredi prisilni smještaj u zdravstvenoj
ustanovi u trajanju ne dužem od šest mjeseci. Daljnji status ovakvih osoba
bi se rješavao u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama
u BiH.
Držim da bi duhu sloboda i prava čovjeka, te međunarodnih pravnih standarda,
ali i važećih propisa u BiH bilo cjelishodnije da to sud učini po pravilima
izvanparničnog postupka, dakle u civilnom, a ne krivičnom postupku.
U odnosu na mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i obaveznog
liječenja od zavisnosti, može se konstatovati relativna neodređenost postojećih
zakonskih normi koje na uopšten način govore o vremenu trajanja te mjere:
„…traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do
isteka izdržavanja kazne zatvora…ili isteka vremena provjeravanja uz uslovnu
osudu“. Naravno, u svijetlu prethodno navedenih iskustava drugih država
i dostignutih međunarodnih standarda, to donosi i zabrinutost zbog mogućih
negativnih poslijedica po prava i slobode takvih osoba.
S obzirom da se obe mjere bezbjednosti izriču ne samo uz kaznu zatvora,
već i uz uslovnu osudu, te da mjera bezbjednosti po slovu važećeg zakona
prestaje da egzistira danom isteka kazne zatvora, odnosno danom isteka
vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, postoji potencijalna
opasnost po društvo u situacijama kada se osuđena osoba po isteku kazne
zatvora otpusti iz zdravstvene ustanove, u kojoj se izvršava izrečena
mjera bezbjednosti, odnosno kada danom isteka vremena provjeravanja određenog
u uslovnoj osudi prestaje obaveza psihijatrijskog liječenja ili liječenja
od zavisnosti, a još uvijek nisu prestali razlozi zbog kojih je izrečena
mjera bezbjednosti, odnosno još uvijek postoji potreba psihijatrijskog
liječenja ili liječenja od zavisnosti. Zakonodavno rješenje mora imati
u vidu obe situacije, pri čemu valja konstatovati kako to trenutno nije
slučaj.
Nužno je obezbijediti mehanizme zaštite prava takvih osoba, ali i interese
društva s ciljem zaštite od opasnosti koja objektivno može doći od tih
osoba. U tom pravcu bi bilo neophodno, uz obezbijeđivanje prava takve
osobe da zahtjeva reviziju neophodnosti daljeg egzistiranja takve mjere,
zakonom obezbijediti i automatski mehanizam provjere potrebe za daljim
postojanjem te mjere – nešto slično kao kod prisilnog zadržavanja regulisanog
Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u BiH.
Također bi bilo neophodno obezbijediti i objektivnu potrebu za nastavkom
liječenja takvih osoba s ciljem zaštite društva od potencijalne opasnosti
od osoba kod kojih još uvijek postoji potreba psihijatrijskog liječenja
ili liječenja od zavisnosti, uz naglasak da bi se ta potreba obezbijeđivala
kroz civilni, a ne krivični postupak. Pri ovome svakako treba imati u
vidu nužni međunarodni standard da se mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog
liječenja ili liječenja od zavisnosti, izrečena uz kaznu zatvora, ne izvršava
u zatvoru već u za to specijalizovanoj zdravstvenoj ustanovi. Usuđujem
se reći da je tzv. Forenzičko odjeljenje KPZ-a u Zenici tipičan primjer
koji je apsolutno protivan ovim načelima.
U svijetlu navedenog, držim neophodnom izmjenu krivičnog zakona koji bi,
kao minimum, respektovao sljedeće:
Sud koji je izrekao mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja
ili liječenja od zavisnosti bio bi dužan svakih šest mjeseci odlučiti
o potrebi daljeg trajanja izrečene mjere bezbjednosti. Nedopustivo je
da se jedna tako ozbiljna mjera, koja može donijeti ugroženost temeljnih
ljudskih prava i sloboda, periodično ne proverava i to automatski po sili
zakona i bez ikakvog prijedloga, od strane suda koji mora obezbijediti
poštovanje ljudskih prava i sloboda.
Prije donošenja odluke sud bi morao pribaviti mišljenje zdravstvene ustanove
u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti i mišljenje vještaka psihijatra,
koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena
mjera bezbjednosti, o neophodnosti dalje egzistencije izrečene mjere bezbjednosti.
Vještak psihijatar bi prije davanja mišljenja bio uvijek obavezan pregledati
osobu nad kojom se izvršava mjera bezbjednosti. Pribavljanje mišljenja
vještaka psihijatra, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj
se izvršava izrečena mjera bezbjednosti, je nužan uslov neophodne objektivnosti
i nepristrasnosti koja je odavno postala međunarodni pravni standard koji
se primjenjuje i u BiH.
Sud bi obustavio izvršenje izrečene mjere bezbjednosti ako bi na temelju
mišljenja zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti
i mišljenja vještaka psihijatra, koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi
u kojoj se izvršava izrečena mjera bezbjednosti, utvrdio da je prestala
potreba za daljom egzistencijom izrečene mjere bezbjednosti.
Naravno, i prije roka u kome bi sud automatski provodio taj postupak odlučivanja
o daljem izvršavanju izrečene mjere bezbjednosti, isti takav postupak
bi se morao obezbijediti i u slučaju prijedloga osobe kojoj je izrečena
mjera bezbjednosti, zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti,
organa starateljstva, zakonskog zastupnika, bračnog ili vanbračnog druga,
krvnog srodnika u pravoj liniji, brata ili sestre, usvojioca ili usvojenog
ili advokata osobe kojoj je izrečena mjera bezbjednosti. Ovo stoga što
razlozi o daljoj egzistenciji ove mjere mogu u nekim situacijama prestati
postojati i prije isteka roka od recimo, šest mjeseci.
U tom postupku prije donošenja odluke sud bi takođe obustavio izvršenje
izrečene mjere bezbjednosti ako na temelju mišljenja zdravstvene ustanove
u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti i mišljenja vještaka psihijatra,
koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena
mjera bezbjednosti, utvrdi da je prestala potreba za daljom egzistencijom
mjere bezbjednosti. Naravno, u slučaju da sud odbije prijedlog za prekid
izvršenja mjere bezbjednosti podnosioca prijedloga za prekid izvršenja
mjere bezbjednosti, moralo bi se obezbijediti pravo na žalbu neposredno
višem sudu.
S obzirom da se mjera bezbjednosti može izvršavati i uz izrečenu kaznu
zatvora, da ona prestaje da egzistira danom isteka kazne zatvora, odnosno
danom isteka vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, ali i da
zbog zdravstvenog stanja takve osobe i dalje postoji opasnost po život
i zdravlje nje ili druge osobe, neophodno bi bilo propisati da je zdravstvena
ustanova u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti izrečena uz kaznu zatvora
obavezna trideset dana prije isteka kazne dostaviti sudu, koji je izrekao
mjeru bezbjednosti, mišljenje o razlozima zbog kojih eventualno još uvijek
postoji potreba psihijatrijskog liječenja ili liječenja od zavisnosti,
a uslijed opasnosti da bi uzroci stanja zdravlja ili zavisnosti osuđenog
mogli i dalje djelovati da on učini novo krivično djelo, odnosno mišljenje
o razlozima zbog kojih više ne postoji potreba psihijatrijskog liječenja
ili liječenja od zavisnosti.
U takvim situacijama sud bi na temelju mišljenja zdravstvene ustanove
u kojoj se izvršava mjera bezbjednosti i mišljenja vještaka psihijatra,
koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena
mjera bezbjednosti, utvrdio da li uzroci stanja zdravlja ili zavisnosti
osuđenog mogu i dalje djelovati da on učini novo krivično djelo pa bi,
ako bi utvrdio da mogu, utvrdio da je trajanje izrečene mjere bezbjednosti
prestalo, ali bi ujedno u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba s duševnim
smetnjama u BiH odredio i prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u
trajanju ne dužem od šest mjeseci. Ovo stoga što ovo ograničenje prava
i sloboda više ne može proizlaziti iz sudske odluke o krivici i izrečenoj
mjeri bezbjednosti, već je zbog opasnosti od potencijalnog djelovanja
takve osobe to neophodno učiniti u skladu sa standardima i pravilima koje
nameće zakon o zaštiti tih osoba. Naravno, ukoliko sud utvrdi suprotno
donio bi odluku kojom utvrđuje prestanak trajanja izrečene mjere bezbjednosti.
Kada se izrečena mjera bezbjednosti izvršava uz uslovnu osudu, bilo bi
također neophodno propisati da je zdravstvena ustanova u kojoj se ona
izvršava obavezna, u slučaju da se osoba kojoj je izrečena mjera bezbjednosti
ne podvrgne obaveznom liječenju ili u slučaju da prekine liječenje, o
tome odmah izvijestiti sud koji je izrekao mjeru bezbjednosti. U tom slučaju
sud bi opozvao uslovnu osudu i mjera bezbjednosti bi se nastavila izvršavati
uz izrečenu kaznu zatvora i uz primjenu svih prethodno navedenih načela.
U slučaju da se psihičko stanje osobe kojoj je izrečena mjera bezbjednosti
koja se izvršava uz uslovnu osudu pogorša u toj mjeri da ona zbog takvog
stanja ili zavisnosti ugrožava ili bi najozbiljnije mogla ugroziti život
ili zdravlje ili bezbjednost drugih osoba i ima potrebu za hospitalizacijom,
neophodno je propisati da zdravstvena ustanova u kojoj se izvršava mjera
bezbijednosti odmah primjeni postupak prisilnog zadržavanja propisan odredbama
Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama BiH. Sud bi u takvoj situaciji
nakon postupka propisanog zakonom utvrdio da je trajanje izrečene mjere
bezbjednosti prestalo i ujedno bi, u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba
s duševnim smetnjama BiH, odredio i prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu
u trajanju ne dužem od šest mjeseci.
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici propisuje mogućnost izricanja zaštitnih
mjera, među ostalim i obavezu psiho-socijalnog tretmana i obavezu liječenja
od zavisnosti. Također se dopušta mogućnost da se osobama koje su osumnjičene
za nasilje u porodici izrekne zaštitna mjera u situaciji ako se ne odazovu
sudiji za prekršaje. Primjera radi, u Zakonu o prekršajima BiH u članu
55. je propisano sljedeće: „Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres
zakazan na temelju zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka sud će
donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim radi propuštanja.“
Nadalje, akt nasilja u porodici nije propisan kao prekršaj već kao krivično
djelo. Dakle, u prekršajnom postupku se izriče zaštitna mjera (svojevrsna
mjera bezbjednosti), a da se i ne utvrđuje krivica osumnjičenog za akt
nasilja. To proizlazi iz odgovarajućih odredbi Zakona o zaštiti od nasilja
u porodici. Primjera radi, u članu 19. stav 5. Zakona o zaštiti od nasilja
u porodici BiH je propisano sljedeće: „Ako ocijeni da je neophodno da
se žrtva od nasilja u porodici bez odlaganja zaštiti, sud za prekršaje
može izreći zaštitnu mjeru kao samostalnu prekršajnu sankciju po saslušanju
počinioca nasilja ne čekajući okončanje krivičnog postupka.“
De facto i de jure izriče se sankcija, a da se i ne utvrdi krivica. Ovakva
mogućnost je suprotna i ZKP-u BiH na koji se inače oslanja Zakon o prekršajima.
Naravno, posebno je suprotna zahtjevima za pravično suđenje iz članka
6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, i to svim zahtjevima:
pristup sudu, pravo na odbranu, pravo na saslušanja, ispitivanje svjedoka
i vještaka i izvođenje dokaza pred optuženim. Zbog toga je neophodno uskladiti
Zakon o prekršajima i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici sa svim temeljnim
pravnim postulatima već sadržanim u domaćim zakonima o krivičnom postupku
i članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda.
4. Izricanje mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja
Izricanje mjere bezbjednosti prema licu koje je u stanju neuračunljivosti
učinilo krivično djelo vrši se po sprovedenom posebnom postupku za primjenu
mjera bezbjednosti (glava XXX Zakonika o krivičnom postupku) koji se primjenjuje
do kraja decembra 2008. godine. Postupak se pokreće na osnovu odgovarajućeg,
posebnog, prijedloga javnog tužioca ili izmjenjene optužnice ili optužnog
prijedloga na glavnom pretresu. Staranje o zaštiti prava okrivljenog prepušta
se braniocu koga u ovom postupku okrivljeni mora imati (čl. 505 st. 3).
U članu 506. st. 3 Zakonika o krivičnom postupku, koji je još uvijek u
primjeni, doslovno stoji: „Ako sud, na osnovu sprovednih dokaza, utvrdi
da je okrivljeni učinio određeno krivično djelo i da je u vrijeme izvršenja
krivičnog djela neuračunljiv, odlučiće, na osnovu saslušanja pozvanih
lica i nalaza i mišljenja vještaka, da li će okrivljenom izreći mjeru
bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvnoj
ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi. Jedine
garancije prava okrivljenog u postupku izricanja mjera bezbjednosti psihijatrijskog
liječenja tiču se prava na žalbu na odluku suda (koji mogu u korist okrivljenog
izjaviti sva lica koja imaju pravo da se žale i protiv presude), kao i
prava žalbe na kasniju odluku suda pošto se ova odluka preispituje po
službenoj dužnosti svakih devet mjeseci, odnosno na prijedlog zdravstvene
ustanove, organa starateljstva i lica kome je izrečena mjera bezbjednosti
(čl. 510). U slučaju da odgovarajući prijedlog lica prema kome je mjera
izrečena bude odbijen, njemu jedino preostaje mogućnost da svakih šest
mjeseci obnavlja svoj prijedlog. Pravosnažna odluka kojom je izrečena
mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj
ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi dostavlja
se sudu koji je nadležan da odluči o lišenju poslovne sposobnosti. Pa
ipak, ostaje nedoumica da li se (osim organa starateljstva) može još neko
javiti umijesto lica kome je izrečena mjera bezbjednosti sa prijedlogom
da se ispita potreba za daljom primjenom mjere. Jer, trebalo bi da procesna
ovlašćenja branioca važe dok traje poseban postupak za primjenu mjere,
a ne i kasnije, pošto je donešena pravosnažna odluka. Predviđanjem obavezne
odbrane i prava na žalbu na odluke suda smatra se da su prava okrivljenog
u ovom postupku dovoljno zaštićena. Takođe, prisustvo branioca je neophodno
na javnoj sjednici na kojoj se odlučuje o zamjeni mjere obaveznog psihijatrijskog
liječenja na slobodi mjerom bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja
i čuvanja u ustanovi (član 510 st. 3).
Ipak, ostaju neke nedoumice. Kako je moguće da okrivljeni može da izjavi
žalbu na prvostepenu odluku (iako neuračunljiv) ili da podnosi odgovarajuće
prijedloge za prestanak mjere (pošto je kao neuračunljiv u međuvremenu
i lišen poslovne sposobnosti)? Vjerovatnije je pretpostaviti da će ova
svoja prava okrivljeni koristiti preko branioca. Novi Zakonik o krivičnom
postupku, koji bi trebalo da se primjenjuje od kraja decembra 2008. godine
sadrži gotovo istovjetna rješenja u glavi XXII u kojoj je propisan postupak
za primjenu mjera bezbjednosti, pa tako preuzima i iste termine i način
zaštite prava okrivljenog lica koje je u neuračunljivom stanju izvršilo
krivično djelo.
Rasprava oko nedoslijednosti u izrazima korišćenim u Krivičnom zakoniku
i Zakoniku o krivičnom postupku mogla bi se smatrati sholastičkim nadmudrivanjem,
da ne izaziva nekoliko poslijedica po položaj duševno bolesnih lica koja
u krivično postupku budu optužena za izvršenje krivičnih djela. Kao što
je dobro poznato, lice koje svojom radnjom ostvari sve elemente bića nekog
krivičnog djela u stanju neuračunljivosti, nije krivo za to djelo, a time
se smatra i da delo ne postoji. Ali, u odnosu na ovakvo, neuračunljivo
lice, pod uslovom da je opasno za okolinu, mogu biti primjenjene mjere
bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj
ustanovi ili na slobodi. Mjere bezbjednosti su nesumnjivo vrsta krivičnih
sankcija i njihovo izricanje, iako motivisano ostvarenjem posebne svrhe,
proizilazi iz činjenice izvršenja krivičnog djela. Ako dosledno tumačimo
Krivični zakonik, u odnosu na duševno bolesno lice za koje se utvrdi da
je bilo neuračunljivo u vreme izvršenja krivičnog djela, zbog izostanka
krivice, važi da to što je učinilo nije krivično djelo. Kako je moguće
da se bude primjenjena bilo kakva krivična sankcija prema nekome, ako
nema krivičnog djela? Kako je moguće da to lice u posebnom postupku za
primjenu mjera bezbjednosti ipak bude u statusu «okrivljenog», ako je
prethodno dokazano da je njegova uračunljivost bila potpuno isključena.
Pri tome se, da bi se makar riječima «maskirala» protivrječnost, u članovima
81. st. 2 i 82. st. 2. Krivičnog zakonika u kojima se predviđaju uslovi
za primjenu psihijatrijskih mjera obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj
ustanovi i obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi prema neuračunljivom
licu koristi izraz „učinilac koji je u stanju neuračunljivosti učinio
protivpravno djelo predviđeno u zakonu kao krivično djelo“. Rekli smo,
Zakonik o krivičnom postupku je “oštriji“. U njemu se koristi izraz: „okrivljeni
koji je učinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti“, odnosno „okrivljeni
koji je učinio krivično djelo i u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio
neuračunljiv“. Koncepcijski se problem mogao razriješiti drugačije, na
način kako je to učinjeno u hrvatskom krivičnom zakonodavstvu. U domenu
krivičnopravne regulative su samo mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog
liječenja prema licu koje u stanju smanjene uračunljivosti izvrši krivično
djelo. U ovakvoj situaciji mjera se izriče uz kaznu ili drugu krivičnu
sankciju i jasno je zbog čega je predviđena u krivičnom zakonodavstvu:
učinilac koji u stanju bitno smanjene uračunljivosti izvrši krivično djelo
smatra se uračunljivim i podobnim za krivicu. Samim tim, može mu biti
izrečena kazna ili neka druga krivična sankcija zbog učinjenog krivičnog
djela. Međutim, u krivičnom zakonodavstvu nije propisana mjera bezbjednosti
obaveznog liječenja i čuvanja u psihijatrijskoj ustanovi određena prema
neuračunljivom licu, ukoliko je ostvarilo obilježja protivpravnog djela
koje odgovara nekom težem krivičnom djelu. Prema takvom licu može se jedino
odrediti prinudni smještaj u psihijatrijsku ustanovu prema odredbama glave
VII Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. A to onda ipak nije krivičnopravna
sankcija (iako joj je povod u izvršenom protivpravnom djelu) koja se izriče
u posebnom krivičnom postupku, već mjera prinudne hospitalizacije. Istini
za volju, rješenje prihvaćeno u Krivičnom zakoniku Republike Srbije nije
usamljeno. Na isti način u okviru sistema krivičnih sankcija predviđene
su mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja koje se mogu
izreći i neuračunljivom licu u krivičnim zakonodavstvima bivših republika
nekadašnje SFRJ - Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore,
sa kojima dijelimo zajedničko krivičnopravno nasljeđe. Jedini prihvatljivi
razlozi koji se mogu istaći u prilog zadržavanju ovog rješenja kakvo je
kod nas jesu da prinudno liječenje kao sankcija ima smisla samo ako, s
jedne strane, obezbijeđuje sigurnost društva (uključujući i izvjesnost
reakcije na teške oblike opasnih ponašanja duševno bolesnih lica kojima
su ostvarena objektivna obilježja krivičnog djela) i, drugo, da garantuje
prava neuračunljivog lica (koja se poštuju zahvaljujući činjenici da prinudno
liječenje određuje sud u zakonito sprovedenom specijalnom krivičnom postupku).
I zaista, ne može se osporiti značaj ovih argumenata u situaciji kada
nedostaje čitav mehanizam u društvu koji bi omogućio da se bez zloupotreba
prava duševno bolesnih lica određuje njihovo prinudno liječenje. To, međutim,
ne bi trebalo da bude prepreka koja bi unapred osudila na neuspeh svaki
pokušaj da se nešto promeni u pravcu regulisanja položaja lica koja su
u neuračunljivom stanju ostvarila protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog
dela. Jedno od prelaznih rješenja može biti stvaranje zakonskog osnova
za osnivanje i rad nezavisnih i nepristrasnih tijela, koja bi činili stručnjaci
različitih opredjeljenja, čiji bi zadatak bio da se staraju o poštovanju
prava mentalno oboljelih i da im ukazuju odgovarajuću pravnu pomoć povodom
krivičnog djela za koje su osumnjičeni i kasnije, tokom izvršenja sankcije
koja im je izrečena. Sa aspekta izvršenja kazne zatvora ili mjera bezbjednosti
kojima je svojstveno lišenje slobode, još je od većeg značaja razmotriti
položaj lica sa duševnim poremećajima, upravo zbog toga što postoji velika
zastupljenost ovih lica u osuđeničkoj populaciji.
5. Položaj lica sa mentalnim poremećajima tokom izvršenja krivičnih
sankcija
„Tajna veza“ između duševne poremećenosti i kriminaliteta, iako neobjašnjiva,
uočava se na primjeru učešća lica sa nekim vidom duševnog poremećaja u
zatvorskoj populaciji. U savremenim uslovima to je prirodna poslijedica
činjenice da u ukupnoj zatvorskoj populaciji preovlađuju osobe koje su
hronično koristile opojne droge ili alkohol (pre nego što su dospijele
u zatvor). Brojnost ove populacije nameće posebne probleme u pogledu izvršenja
odgovarajućih krivičnih sankcija, uključujući tu i neophodnost pravovremenog
prepoznavanja simptoma duševne poremećenosti, izolacije takvog osuđenika
od drugih i pravilnog postupanja prema njemu, kako se, s jedne strane,
ne bi kršila njegova prava a, s druge, rizikovala bezbjednost ostalih
osuđenika u zatvorskoj ustanovi. Duševno bolesni, lica zaostalog duševnog
razvoja i psihopatski struktuirane ličnosti su naročite kategorije učinilaca
krivičnih djela sa mentalnim poremećajima prema kojima se, uz kaznu ili
umijesto nje, mogu primjeniti posebne mjere liječenja i čuvanja u zdravstvenoj
ustanovi. Razlog primjene ovih sankcija jeste priroda djela koje su počinili,
zbog čega predstavljaju opasnost po svoju okolinu. Zato je potrebno njihovo
izdvajanje iz društva i strog nadzor. Sa druge strane, očigledna je potreba
za psihijatrijskim liječenjem ovakvih lica. Prema tome, mijesto ovim licima
nije u zatvorima, u kojima ne mogu dobiti odgovarajuću ljekarsku pomoć
a mogu izazivati nove konflikte ili biti žrtve ostalih osuđenika. Takođe,
ne mogu biti poslati na liječenje u civilne psihijatrijske ustanove, upravo
iz bezbjednosnih razloga. Univerzalno prihvaćeno rješenje u zatvorskim
sistemima jeste – smještaj u naročitim odjeljenjima zatvorskih bolnica
ili u posebnoj zatvorskoj psihijatrijskoj ustanovi. Za razliku od civilnih
psihijatrijskih bolnica ove ustanove redovno imaju rešetke, zidove, brave,
jednom rječju, sve ono što postoji i u zatvorima u cilju sprečavanja bjekstva
osuđenih lica. Osobe za koje se tokom sudskog postupka utvrdi da su u
neuračunljivom stanju učinile protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog
djela na neki način su već prepoznate kao rizične po društvo i primjenom
mjera psihijatrijskog liječenja u zatvorskoj psihijatrijskoj ustanovi
biće izolovane iz društva. Šta je, međutim, sa osuđenima koji do dolaska
u zatvor nisu pokazivali znake duševnih poremećaja? U zatvorskim uslovima
postoji potreba da se i oni izdvoje iz obične zatvorske populacije.
Zaključak
Krivičnopravni položaj lica sa mentalnim poremećajima najprije je regulisan
odredbama koje propisuju uslove krivične odgovornosti (krivice). U zavisnosti
od toga da li je uračunljivost ovih lica potpuno ili dijelimično bila
isključena, zavisiće i mogućnost primjene odgovarajuće krivične sankcije
prema licima sa duševnim poremećajima. Krivični zakonik Republike Srbije
zadržao je već decenijama prihvaćeno rješenje po kome se izriče krivična
sankcija licu koje u neuračunljivom stanju ostvari objektivna obilježja
krivičnog djela (a koje se inače ne smatra krivim, niti se to protivpravno
djelo smatra krivičnim djelom). S obzirom na to da u ovim slučajevima
mjera bezbjednosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi
može biti trajnog karaktera, postavlja se pitanje nije li primjerenije
položaj ovih lica regulisati posebnim zakonom, u sklopu zaštite drugih
duševno bolesnih lica.
U odsustvu potpunog i pravog saznanja, najprije ćemo reći da je to djelo
mogao da učini samo neki luđak. Predrasude javnosti o tome da teške zločine
sa elementima nasilja po pravilu čine duševno poremećene osobe, niko ne
može sa uspehom da opovrgne, uprkos činjenici da su samo 4% od ukupnog
broja duševnih bolesnika registrovani kao izvršioci nekog prestupa, dok
u ukupnoj masi kriminaliteta sudjeluju sa beznačajnih 1% Laičko poimanje
opasnosti duševno bolesnih i drugih lica sa mentalnim poremećajima često
je u potpunoj suprotnosti sa stvarnošću i psihijatrijskim saznanjima.
Utoliko su opasnije zablude, predrasude ili na tome zasnovane pogrešne
procijene policije, tužilaca, sudija ili zatvorskog osoblja koji bi trebalo
da donose odgovarajuće odluke u vezi sa konkretnim slučajem. Prihvatanju
predrasuda pre svega pogoduje neznanje. No, može se dogoditi da i nedoslijedna
zakonska rješenja otežavaju položaj lica sa mentalnim poremećajima koje
bude optuženo zbog izvršenja krivičnog djela. Stoga je u ovom radu razmatrano
nekoliko različitih pitanja koja se tiču krivičnopravnog položaja lica
sa mentalnim poremećajima: u pogledu utvrđivanja postojanja uslova za
krivicu, izricanja mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja
i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i izvršenja ove mjere. Većinom se ova
razmatranja odnose na položaj lica koje u neuračunljivom stanju izvrši
protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog djela, no, u poslednjem djelu
rada ukazano je i na generalni problem izvršenja krivičnih sankcija prema
licima sa mentalnim poremećajima (bilo da su bili neuračunljivi u vrijeme
izvršenja krivičnog djela, bilo da je mentalni poremećaj uočen kasnije,
tokom izvršenja kazne zatvora).
Literatura
1. Blaauw, E., Roesch, R., Kerkhof, A. (2000) Mental Disorders in European
Prison System, International Journal of Law and Psychiatry, Vol 23,
No. 5-6, str. 649-663.
2. Bavcon, Lj, Šelih, A. i dr. (2003) Kazensko pravo, splošni del, Ljubljana:
Uradni list.
3. European Commission (2005) Green Paper – Improving the mental health
of the Population: Towards a strategy on mental health for the EU, (oktobar,
2005),
4. James, D.J., Glaze, L.E. (2006) Mental Health Problems of Prison
and Jail Inmates, US Department of Justice, Bureaus of Justice Statistics
Special Reports, NCJ 213600.
5. Kambovski, V. (2005) Kazneno pravo, opšti del, Skopje: Kultura.
6. Stojanović, Z. (2006) Komentar Krivičnog zakonika, Beograd: Službeni
glasnik.
7. Štajnberger, I., Čolak, B., Mihajlović, N. (2006) Zlo u sebi i drugima,
Beograd: Plato.
8. Turković, K. i dr. (2001) Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama,
Komentar s prilozima, Zagreb: Pravni fakultet.
9. Marić, J. (1996) Prava mentalnih bolesnika, Pravni život, t. I, br.
9, str. 243-246.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|