|
FORENZIKA
POJAM , ISTORIJSKI RAZVOJ I SRODNE NAUKE
1. POJAM FORENZIKE
Od najranije doba, primarni alat u forenzičkoj istrazi bilo je posmatranje
i tumačenje fizičkih dokaza. U drugoj polovici devetnaestog stoljeća,
nauka prvi put primjenjuje posmatranje i tumačenje dokaza na slučajeve
koje istražuju, a valjanost istraživanja poboljšali su i zaključci iz
istrage od strane odgovorne vlasti. Nekoliko
pokušaja je bilo za organizovanjem posebnih područja unutar policijskih
odjela za obradu dokaza. Istražne vlasti pojedinačno pribavljaju naučne
informacija dobivene iz akademskih odsjeka , hemije ili farmakologija,
koji posjeduju kako naučnike tako i tehničke instrumente. Zadatak vlasti
je da pronađu takve izvore dokaza za obradu od strane tih institucija
i da im iste dostave na analizu i obradu. Nadležna odjeljenja za identifikaciju
su se razvijala paralelno sa povećevanjem kriminala. U početku, nadležna
odjeljenja za identifikacija koristili su Bertillon's metodu identifikacije,
koja je se temeljila na antropološkom mjerenju podržana fotodokumentacijom.
Bertillon's tehnika je kasnije zamijenjena daleko tačnijom tehnikom otiska
prstiju. Kasnije obrada otisaka prstiju se primjenjuje u kombinaciji s
novim načinima analize fizičkih dokaza kao što su biološke mrlje, kosa,
tlo i drugih materijali koji se mogu pronači na mjestu izvršenja krivičnog
djela. Sjeme moderne nauke zasijano je u posljednjoj četvrtini devetnaestog
stoljeća. Napredak iz tog vremena je bio spor, ali odmjeren. Američki
znanstvenici su organizovani u Američku akademiju za forenzičke nauke
(AAFS) koja je osnovana 1948 od strane mnogih pionira u tom polju, koji
je vodio dr. R. H.Gradwohl iz sv Louis, Missouri. Američka akademije za
forenzičke nauke uključuje sljedeća specifična područja stručnosti: patologija,
biologija, toksikologija, kriminalistika, forenzička stomatologija, antropologije,
sudstvo, psihijatrija, itd Ostali dijelovi forenzike se razvija u posebnim
područjima kao što inženjerstvo, geologija i mikroskopija.
2. ISTORIJSKI RAZVOJ FORENZIKE
Moderna forenzička nauka i njena praktične primjena nastala je sredinom
devetnaestog stoljeća. Prethodno, zbog manjka razvoja nauka poput hemije,
fizike, biologije i medicine, istraživanje dokaza i sumnjivih smrti trovanjem
je u velikoj mjeri je bilo subjektivno, što je dovelo do velikih polemika
i pravnih izazova tokom sudskog suđenja. Sam razvoj forenzike tekao je postepeno:
1. Razvoj fotografije u mobilnom obliku i dokumentacije, primjenjuju se
na mjesto izvršenja krivičnog djela i u laboratorijima.
2. Razvoj hemije kao nauke pretežno u Njemačkoj, i primjena ove nove tehnike
i instrumenata za analizu hemijskih dokaza, uključujući i otrove u tijelu.
3. Usavršavanje i primjena mikroskopa za proučavanje biljnih i životinjskih
tkiva i tragova dokaza na mjestu izvršenja krivičnog djela, žrtva, ili osumnjičenog.
4. U patologija napredak u medicinskom znanju i mogućnost da se konačna
dokumentacija dobije od uzimanje uzoraka ili seciranja u slučaju neprirodne
smrti.
Napredak u forenzičke nauke nije ravnomjeran u svijetu. U nekim evropskim
zemljama postoji stoljetni razvoj forenzike pretežno u okviru sudskih centara
posvećenih edukacija liječnika, pravnika, i inspektora.. Sudska medicina
razvila se prilično brzo od početka. Uz daljnji razvoj laboratorija i instrumenata
i tehnika, forenzičke toksikologija i serologije postalo je značajno na
početku dvadesetog stoljeća. Kriminalistika kao znanost pojavila se prije
manje od 65 godina. Forenzička stomatologija i antropologija su relativno
mlade forenzičke specijalnosti iako su postojali izolirani slučajevi njihove
primjene u forenzičkoj prošlosti. Obrazovanja u raznim područjima forenzičke
nauke koji se razlikuju od obrazovanja na poslu, policiskim odjelima, kriminalnim
laboratorijima do posebne obuke iz forenzičke patologije. Specijalno obrazovanja
iz forenzičke patologije postoji manje od 30 godina. Certifikat je konačna
potvrda obuke i iskustvo. Ovo je tek nedavno postignuto iz forenzičke stomatologije,
forenzičke toksikologija, forenzičke psihijatrije kroz uspostavljanje organizacije
za certifikaciju od strane strane Fondacije forenzičke nauke osnovanu od
strane AAFS.
3. FORENZIKA I SRODNE NAUKE
Forenzika je povezana sa sljedećim naukama:
Patologija
Forenzička patologija kao disciplina je specijalizacija medicine i subspecializacija
patologije. 5 Forenzička patologija je razvijena da istražuje problema
vezane za neprirodnu smrti i razne vrste traume živih osoba. Patolog
je doktor medicine koji ima najmanje 4 godine treninga u patologija
nakon medicinskog fakulteta i jednu dodatnu godina praktičnog iskustva
u izvođenju medicinskih autopsija koje uključuju neprirodne, sumnjive,
nasilne ili neočekivane smrti. Kategorije smrti koje se ispituje su
utvrdjene zakonom i klasificirane su prema uzroku i načinu nastupanja
smrti. Istraga može biti praćena posmrtnim ispitivanjem i obdukcijom
tijela od strane patologa tokom koje se utvrđuje uzrok i način smrti.
Dokaz iz tijela može biti upućen na daljnje razmatranje drugim stručnjacima
poput toksikologa, kriminalista, stomatologa ili antropologa. Biološko
ispitivanje dokaza uključuje krv i identifikacije mrlja i njihov sadržaj.
Usporedba krvi se vrše u slučajevima utvrđivanja očinstva. U slučajevima
silovanja, sperma i slinu, koja može biti prenesena na druge osobe,
može biti ispitana kako bi se utvrdila krvna grupa napadača. Razlikovanje
ljudske i životinjske krvi je također dio patološke istrage. Stručnost
u biologiji je potreban u slučaju entomologije ili botaničkih dokaza.
Biljke i životinje npr mogu biti važan segment u određivanju koliko
dugo vremena su tijela bila na mjestu gdje su pronađena. Iskustvo patologa
tokom ispitivanja ozljeda je korisno u utvrđivanju mogućih uzroka ozljede
žive žrtve. Na primjer, u slučajevima policijske brutalnosti vrijeme
nastanka ozljeda je važno. Također poatolozi tokom pregleda mogu pregledati
ozljede mladog dijeteta kako bi utvrdili da li se radi o slučaju zlostavljanja.Tkivo
i hemijskih analiza živih osoba se obavljaju radi utvrđivanja moguće
izloženosti opasnostima okoliša u industriji ili u kući. Takva testiranja
mogu pokazati prisutnost ugljični monoksida, droge, i štetnih metala
kao što su živa i vode s kojima pojedinac može doći u kontakt. Hemijsko
komplikacija kao posljedice prevelike doze droge kod dijeteta ili zlostavljača,
ili pokušaja samoubistva također podliježu analizi u patološkim laboratorijima.
Simuliranje i demonstracija samoozljeđivanja je iznimno zanimljiva i
relativno novije područje istraživanja. Samodestruktivnost je usmjerena
na osamljena području tijela.
Toksikologiju
Toksikologiju se bavi detekcijom droge i otrovnih tvari u tkivima i
tekućini. Toksikološka analiza bioloških tekućina i tkiva se vrši kod
žrtava za koje se sumnja da su otrovana slučajno ili namjerno. Toksikolog
za razliku od hemičara prvenstveno obrađuje biološke materijale i može
otkriti otrove u krvi, urinu, želučanom sadržaju, žuči, cerebrospinalnoj
tekućini i tkivima.
Antropologija
Forenzički antropolozi su stručnjaci u identifikaciji kostiju i skeletnih
ostataka. Njihova istraživanja pružaju informacije o spolu, rasi, dobi,
i vremenu smrti. Sudska antropologija je iznimno korisna u slučajevima
masovnih katastrofa sa znatnim skeletnim ostacima ili u slučaju masovnih
grobnica.
Stomatologija
Stomatolog pruža informacije kroz ispitivanje zubi i zubarskih proteza.
Žrtava katastrofa ili ubistava mogu biti identifikovane uz usporedbu
njihovih stomatoloških kartona i X-zrake 12 za dentalne dokaze od žrtava.
Odgrizak u jabukama, siru, žvakaćoj gumi kao i na tijelu žrtve mogu
biti proučavani od tih naučnika.
Inženjerstvo
Istraga nez goda koje uključuju vozila u prometu, vozila za rekreaciju
ili aviona industrijskih nesreća, vatra, elektroinstalacija, zamor metala
ili nesreća za koje je potrebno da se primjenjuju načela inženjerstva
za rješenja o uzrocima nesreće.
Biologija
Ispitivanja biljaka, kukaca, tla, stabala, prljavštine, sjemena i pelud,
kao i analizu krvi, može biti sredstvo značajnih saznanja za sudsku
istragu..
Geologija
Ovo polje daje informacije o stijenama i geološkom materijalu koji mogu
ponuditi vrlo važne informacije sudskoj istrazi gdje dokaz ovake vrste
se nalazi na automobilu. Geološki principi se mogu koristiti kako bi
utvrdili gdje se kretalo vozilo ili gdje je žrtva ubistva ubijena ili
odvedena na osnovu prljavštine ili stijena na njenoj odjeći.
Psihijatrija
Psihijatrija je bitna za rješavanje mnogih forenzičkih pitanja. Psihogrami,
koji analiziraju ponašanje ličnosti i psihijatrijskih problema, mogu
ponuditi profil napadača istražiteljima. Samoubojstva zahtijevaju tzv
psihičku obdukciju. Psihoobdukcija je razvijena od strane istražitelja
u uredu Dr. Angelesu pod. Thomas Noguchi i od strane drugih naučnika.
6 Psihička obdukcija sastoji se od pregleda psihologa, psihijatara,
i patologa na događaje i ponašanje koji vode do smrti osobe. Ovakva
de facto istraga može utvrditi predispozicijje ponašanja, samoubilačke
osobine, ili finansijske ili alkoholne probleme važne u utvrđivanju
uzroka koji dovode do smrti. To je izuzetno važno da se osunjičeni odnosno
optuženi ispravno ispita od strane psihijatra, ako uzrok njegovog ponašanja
je medicinski problem.
Kriminalistika
Kriminalistika zahtijeva nekoliko vrsta ekspertize. Kriminalistika u
malim odjeljenjima i laboratorijima vrše osnovni rad, a u većim odjeljenjima
su više specjalizovani. Velike kriminalističke laboratorije mogu imati
specijalizirana odjeljenja za ispitivanje tragova vatrenog oružje i
eksploziva, alata , ispitivanje dokumenta, bioloških ispitivanja, fizičke
analize, hemijska analize, analize tla, i identifikacija. Odjeljenja
za vatrena oružja ispituje metke iz tijela žrtava ubistva i uspoređuje
stanje tih zrna sa onih ispaljenih iz sumnjivog oružja. To se radi sa
mikroskopom za uspoređivanje, mjerenjem težine zrna i ispitivanje čahure
zrna, inicijalne kapisle i punjenja. Tragovi udarne igle i izbacivača
metaka također se pregledaju. Dokaz se dokumentuje i snima za prezentaciju
na sudu tokom svjedočenja kada eksperti prezentuju rezultate snimanja.
Ispitivanje eksploziva se povećava u velikim labaratorijima. Osoba koja
ispituje eksploziv je odgovoran za prikupljanje podataka na mjestu zločina,
ispitivanje u labaratoriji, rekonstrukciji uređaja i određivanja tipa
eksplozije dali je slučajna ili namjerna Dokaz je često u segmentima
i može da uključuje vremenske uređaje, detonatorske uređaje, eksploziv
i paket u kojem je bio eksploziv. Ispitivači eksploziva nekad trebaju
da rekonstuišu bombu i po mogučnosti detoniraju u cilju da demonstriraju
njenu sličnost sa dokazima na mjestu zločina. U slučajevima smrtonosne
eksplozije saradnja sa patologom je od presudnog značaja jer dio eksploziva
može biti u tijelu preminule osobe. Forenzička hemija je odgovorna za
hemiska testiranja droga i ostalih dokaznih supstanci. To uključuje
zabranjene droge, alkohol, zapaljive materije korištene u paljevini
i ostatke eksplozije nakon eksplozije. Ovo odjeljenje može biti odgovorno
za testiranje alkohola u krvi, dahu kao dokaz vožnje u pijanom stanju.
U kriminalističkoj labaratoriji forenzičari u odjeljenju serologije
rade identifikaciju krvi i sjemene tekućine. To zahtjeva visok stepen
ekspertize i iskustva u biološkim tehnikama. Analiza tla zahtjeva iskustvo
i to kombinuje hemiska i fizička testiranja sa velikom vještinom korištenja
mikroskopa. Sam mikroskop je srce kriminaslističke labaratorije. Privatna
organizacija McCrone institut u Čikagu je glavni izvor u tom području
specijalizovan za istraživanje i praktičnu ispitivanje problema vezanih
za tlo i ostalih dokaza u tragovima. Identifikacijoni problemi su dali
poticaj za razvoj naučnih labaratorija kao sekcije agencija za provođenje
zakona. Identifikaciona odjeljenja su osnovno jezgro moderne kriminalističke
labaratorije. Oni igraju ulogu u identifikaciji bjegunaca preko fotografija,
crteža ili otisaka prstiju Oni se također mogu koristiti u slučajevima
skeletnih ostataka ili djelova tjela iz katastrofa. Mnoge tehnike uključuju
rendgen filmove, fotografiju, otiske prstiju upoređivanje otisaka zuba
i vrsta krvi se mogu koristiti u labaratorijima za identifikaciju. Upoređivanje
zvučnog zapisa je specijalnost koje je razvijena od strane kriminalističke
labaratorije u skorije vrijeme. Primjena fizike igra glavnu ulogu u
istrazi minutnih dokaza u slučajevima nesreća. Ovo zahtijeva upotrebu
instrumenata koji obavljaju neutronsku analizu koja je nedestruktivni
metod ispitivanja. Instrumenti difrakcije x zraka također mogu biti
opremljeni u dobrim labaratorijima U labaratorijima za ispitivanje automobilskih
nesreća, greška na gumama također mogu biti ispitane.
Prava
Ekspertiza profesionalnog naučnika može biti od male vrijednosti ukoliko
se na sudu neprezentuje na odgovarajući način. Najvažniji korak u bilo
kojoj forenzičkoj analizi jeste prikupljanje i identifikacija dokaza.
Ako dokazni materijal nije ispravno dokumentovan, prikupljen i pohranjen,
isti najvjerovatnije neće biti prihvaćen u sudu. Ponekad tragovi nađeni
na mjestu izvršenja krivičnog djela mogu biti jedini ključni dokazi.Dokazna
sredstva su izvori iz kojih se dobijaju dokazni osnovi, tj. izvori iz
kojih se dobijaju činjenice koje služe kao podloga za izvođenje zaključaka
o istinitosti ili neistinitosti onoga što je predmet dokaza. Postoje
razni načini za određivanje sistema dokaznih sredstava, s tim da im
je zajedničko obilježje da stranke nemaju apsolutnu slobodu u izboru
šta će biti dokazno sredstvo. Sistem dokaznih sredstava određuje se
i tako što se strankama prepušta sloboda da upotrijebe svako dokazno
sredstvo podobno za utvrđivanje činjenica, ako je to u skladu sa pravnim
poretkom i osnovnim načelima postupka.
DOKAZI: VRSTE DOKAZA I DOKAZIVANJE UOPŠTE
1) DOKAZI I VRSTE DOKAZA
Radnje dokazivanja su one radnje koje sud vrši da bi formirao svoje
ubjeđenje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje mogu biti od
uticaja na njegovu odluku. Ovdje je riječ o dokazu u formalnom smislu,
koji se poklapa sa dokaznim postupanjem. Dokaz u materijalnom smislu
je svaki dokazni osnov ili razlog sadržan u određenom dokaznom sredstvu
koji govori o istinitosti neke činjenice važne za postupak.9 Zadatak
sudova je da rješavaju pravne sporove, što znači utvrditi činjenično
stanje i na tako utvrđeno stanje primijeniti materijalno pravo. Prvo
znači rješavanje činjeničnog, a drugo pravnog pitanja. Rješavanje prvog
pitanja predstavlja reprodukovanje izvjesnog fakta iz prošlosti (događaja,
ljudskog postupka, radnje, odnosa) i utvrđivanje da li taj fakt odgovara
uslovima propisanim u određenoj pravnoj normi. Djelatnost suda pri utvrđivanju
činjeničnog stanja sastoji se u utvrđivanju odlučnih činjenica, kako
su se zaista odigrale u stvarnosti, odnosno kako postoje u stvarnosti
(konkretno činjenično stanje) i u zaključivanju da li se tako utvrđeno
činjenično stanje podudara sa apstraktnim činjeničnim stanjem opisanim
u normi (apstraktno činjenično stanje). Pravna ocjena sastoji se u ocjeni
da li na utvrđeno činjenično stanje treba primijeniti u normi sadržanu
sankciju. Utvrđivanje činjenične situacije postiže se preduzimanjem
radnji dokazivanja. Pravilno utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku
je osnovni i najvažniji zadatak sudova, ali je teži nego u drugim sudskim
postupcima. Činjenično stanje je osnov svakog odlučivanja sudova, bilo
da se radi o rješavanju materijalnopravnih ili procesnopravnih pitanja
ili o donošenju odluke o glavnoj stvari ili o sporednim, odnosno incidentnim
pitanjima. Svaka sudska odluka zasnovana je na izvjesnim činjenicama
koje su se desile u stvarnom životu, a sud ih u postupku mora rekonstruisati
i, saobrazno procesnim formama, iskoristiti da bi donio svoju odluku.
Utvrđivanje činjenica i njihovo podvođenje pod određenu pravnu normu
zahtijeva znatne napore upravo onda kada sudija ne raspolaže nespornom
činjeničnom podlogom, nego mora na bazi prikupljenih dokaza mukotrpno
graditi prihvatljivu verziju spornog događaja o kojem se vodi postupak.
Kako se često iznosi, slučajevi u kojima se postavljaju pitanja pronalaženja
pravne norme ne čine toliko poteškoća koliko slučajevi u kojima se javljaju
pitanja utvrđivanja činjeničnog stanja. Od pravilnog utvrđivanja činjenicnog
stanja zavisi pravilna primjena prava, kao garancija zakonitosti sudskih
odluka. Potrebu i interes društvene zajednice da se činjenice u krivičnom
postupku pravilno utvrde, prate mnogobrojne teškoće. Prije svega, najveći
interes da oteža prikupljanje dokaza i spriječi utvrđivanje istine ima
sam osumnjičeni, odnosno optuženi, ako je zaista kriv. U prilog osumnjičenom,
odnosno optuženom u tom smislu ide i činjenica što se krivično djelo
desava najčešće iznenadno, tako da je teško obezbijediti unaprijed sigurne
dokaze. Zbog toga se u krivičnom postupku mora dozvoliti upotreba svakog
podobnog dokaznog sredstva, od kojih su neka (najčešće svjedoci) nesigurna.
Neke od ovih teškoća dolaze i otuda što uspjeh u dokazivanju činjenica
u krivičnom postupku zavisi i od toga koliko sudija poznaje druge nepravne
nauke, tehnike i vještine. U obavljanju toga posla sudija nema pomoći
u pravnim naukama, već je upućen na životno iskustvo, poznavanje ljudi
i uslova života, na pravila raznovrsnih kriminalističkih tehnika, forenzike,
zakone psihologije, logike i slično, tako da sudija, obrazovan isključivo
kao pravnik, sposobnosti potrebnih za utvrđivanje činjenica nema ili
ih ima sasvim malo, naročito na početku karijere, kada nema još ni životnog
iskustva. Ovome treba dodati i novi zadatak utvrđivanja kriminološke
ličnosti osumnjičenog, odnosno optuženog, radi pravilnog izricanja krivične
sankcije, što iziskuje angažovanje kadrova raznih specijalnosti (pored
vještaka) i otvara problem odnosa suda sa tim kadrovima. Iz definicije
dokaza u materijalnom smislu može se zaključiti da se pojam dokaza sastoji
iz tri elementa: predmet dokaza, dokazni osnov i dokazna sredstva..Činjenica
koju treba dokazati je predmet dokaza (thema probandi). Predmet dokaza
je tvrdnja (thesis probandi) o postojanju (probatio), rjeđe o nepostojanju
(refutatio) čmjenice.10 Činjenica koja je već utvrđena i iz koje se
izvodi zaključak o istinitosti činjenice koju treba dokazati naziva
se dokazni osnov ili razlog (argumentum probatio). Izvori iz kojih se
dobijaju činjenice koje predstavljaju dokazni osnov nazivaju se dokazna
sredstva (instrumenta probandi). Dokazna sredstva su forme (oblici)
u kojima se dokazni osnov pojavljuje.Dokazni osnov sadržan je u dokaznom
sredstvu i služi utvrđivanju dokaznog predmeta. Dokazni osnovi su, teorijski
posmatrano, bezbrojni, za razliku od dokaznih sredstava, koja su ograničena,
jer su ograničeni i oblici u kojima se dokazni osnov javlja. Između
dokaznog osnova i dokaznog sredstva ne postoji ni kvantitativna podudarnost:
pomoću jednog dokaznog sredstva može se dokazivati više dokaznih osnova.
Način dokaza (modus probandi) je posebna karakteristika dokaza u krivičnom
postupku. Podobnost dokaznog sredstva da uvjeri sudiju u istinitost
Činjenice koja je predmet dokazivanja naziva se dokaznom snagom (nervus
probandi). Polazeći od dokazne snage, dokazi se dijele na:
(a) Potpune i nepotpune, zavisno od toga da li se činjenice
utvrđuju sa obilježjem istinitosti ili kao vjerovatne. Potpun dokaz
je onaj koji u cijelosti potvrđuje istinitost ili neistinitost neke
sporne činjenice, a nepotpun ili poludokaz čini to samo djelimično.Presuda
se može zasnovati samo na potpunom dokazu, a nepotpun dokaz dovoljan
je za procesne radnje koje se prema samom zakonu mogu preduzeti "ako
postoje osnovi sumnje"
(b) Neposredne ili posredne. Neposredni dokazi zasnivaju
se na neposrednom opažanju činjenica (uviđaj koji vrše organi postupka),
a posredni na saznavanju činjenica posrednim putem, preko drugih izvora
(svjedoka, vještaka, isprava itd).
(c) Dokaze u užem smislu (neposredno, direktno opažanje
činjenica koje vrše organi krivičnog postupka o postojanju izvjesne
Ovakvo razlikovanje dokaza imalo je svoje opravdanje u samom zakonu
u uslovima vladavine učenja o zakonskoj vrijednosti dokaza. Prelaskom
na učenje o slobodnoj ocjeni vrijednosti dokaza, ova podjela je izgubila
od svoje vrijednosti pravno relevantne činjenice) i dokaze u širem smislu
(indicije), tj. činjenice koje nisu pravno relevantne, ali na osnovu
čijeg postojanja se logičkom argumentacijom dolazi do zaključka o postojanju
pravno relevatne činjenice. Da bi neka činjenica u krivičnom postupku
poslužila kao indicija, dakle da bi se iz nje moglo logičkim putem utvrditi
postojanje pravno relevantne činjenice, ta činjenica (indicija) mora
biti utvrđena. Manja vrijednost indicija proizilazi uopšteno iz toga
što one, zahtijevajući od sudije logičko zaključivanje o postojanju
ili nepostojanju pravno relevantnih činjenica na koje upućuju, pružaju
uvijek samo manji ili veći stepen vjerovatnoće o postojanju tih činjenica.
Izvor informacija o indicijama, po pravilu, nalazi se u raznim predmetima
koji su u vezi sa krivičnim događajem.
(d) Dokazi optužbe i dokazi odbrane. Osnov klasifikacije
je u vrijednosti dokaza, polazeći od prirode stranačkih zahtjeva u krivičnoj
stvari. Dokazi optužbe potkrepljuju optužbu, a dokazi odbrane -odbranu.
Vrijednost ove podjele je relativna, jer priroda dokaza zavisi od ocjene
suda prilikom presuđenja krivične stvari. Sem toga, nastupanje i izvođenje
dokaza može poteći, pored stranaka, i od krivičnog suda. Isto tako,
obaveza je tužioca, kao predstavnika državnog organa, da izvodi kako
optužne, tako i odbrambene dokaze, radi utvrđivanja kako činjenica koje
terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i onih koje idu u njihovu
korist.
(e) Personalni ( lični) i stvarni ( materijalni) dokazi ukazuje
na različitu prirodu izvora dokaznih informacija. Personalni dokazi
nastaju kao rezultat opažanja i psihičkog preživljavanja lica koja su
bila u kontaktu sa izvršenjem krivičnog dela (svedoci, oštećeni kao
posebna kategorija svedoka, osumnjičeni). Dokazne informacije od ovih
lica uzimaju se dobijanjem iskaza. Kod ove vrste dokaza od prevashodnog
značaja su problemi opažanja, zapamćivanja i zaboravljanja svedoka i
osumnjičenih, kao i taktika dobijanja istinitog iskaza. Stvarni (materijalni)
dokazi nastaju u vezi sa izvršenjem krivičnih dela u procesu međusobnog
delovanja materijalnih objekata ili međusobnog delovanja izvršioca i
žrtve ili izvršioca i materijalnih objekata, pri čemu dolazi do prenosa
kriminalističkih informacija sa jednih na druge. Ova klasifikacija ima
svoj osnov u samom izvoru informacije, tj. u tome gdje se nalaze činjenice
koje će biti iskorišćene kao dokaz u krivičnom postupku. Pod materijalnim
dokazima podrazumijevaju se razne fizičke stvari koje mogu poslužiti
kao dokaz , s tim da one nisu nikakva posebna vrsta dokaza, nego pripadaju
drugim dokazima (isprave) ili su predmet uviđaja ili vještačenja.Iz
njihovog zapažanja procesni organ crpi saznanja o činjenicama koje se
utvrđuju. Takav dokaz je sadržaj isprave i sadržaj tehničkog snimka.
Personalni dokazi su iskazi određenih lica (osumnjičenog, odnosno optuženog,
svjedoka, vještaka). Opravdanost ove klasifikacije je u njenoj očiglednosti,
a vrijednost, uglavnom, u tome što je sud pri ocjeni stvarnih dokaza
u mogućnosti da potraži oslonac u dostignućima drugih nauka (prirodnih,
tehničkih itd), dok je kod ličnih dokaza prepušten uglavnom sebi, tj.
svome znanju i umijeću. Zakon propisuje da se dokazi izvode na glavnom
pretresu i da sud presudu smije zasnivati "samo na činjenicama i dokazima
koji su izneseni na glavnom pretresu". Pošto pod pojmom izvođenja dokaza
podrazumijevamo svaku radnju utvrđivanja sadržaja dokaza, ovo izvođenje
se proteže i na istragu. U tom slučaju se, zapravo, rezultati izvođenja
dokaza prije glavnog pretresa, njihovom zapisničkom legitimacijom "konzerviraju",
kako bi se u slučaju potrebe mogli upotrijebiti na glavnom pretresu,
umjesto ponovnog izvođenja istog dokaza. No, bez obzira na to o kojem
se stadiju krivičnog postupka radi, izvođenju dokaza prethodi odluka
o tome hoće li se neki dokaz koji je pribavljen izvesti ili ne. ( f)
Originarni i izvedeni dokazi – zasnovana je na kriterijumu da li se
pred sudom, u procesu dokazivanja nalazi nosilac dokazne informacije
( signal) koji je odrazio kriminalističku informaciju prilikom izvršenja
djela, ili surogat, njegova zamjena na kojoj je sačuvana kriminalistička
dokazna informacija fiksirana nakon izvršenja djela, zato što je originarni
nosilac dokazne informacije nedostupan. Originarni dokazi, odnosno nosioci
dokazne informacije su pravilo, s obzirom na to da pred sudom treba
da figuriraju upravo oni nosioci dokazne informacije koji su nastali
prilikom izvršenja krivičnog dela i u vezi sa njim. Oni su u pravom
smislu reči (originarni) izvor dokaza. Izvedeni dokazi su kopija dokazne
informacije, formirane prilikom izvršenja krivičnog dela i u funkciji
njegovog izvršenja. Oni su nužno zlo, i koriste se u situacijama kada
se na drugi način ne može sačuvati originarna dokazna informacija od
propadanja. Na primer, odražen trag obuće u snegu, blatu, mokroj zemlji,
otisak prsta koji je ostao na nameštaju u prostoriji u kojoj je izvršena
provalna krađa. Da bi se navedeni tragovi sačuvali od uništenja, moraju
se odlivati (mulažirati), a otisak prsta preneti na daktiloskopsku foliju,
pa potom uporediti sa neutralnim komparativnim uzorcima uzetim od sumnjivih
lica. Mulažirani (odliveni) otisci obuće uzeti sa snijega ili mokre
zemlje, fiksirani otisak prsta na daktiloskopskoj foliji, ili fotografisan
otisak prsta, izvedeni su dokazi, zato što su odrazili i trajno obezbedili
kriminalističku informaciju sa originarnog nosioca, jer se originarna
informacija kratko vreme nakog izvršenja dela, zauvjek gubi.
2) Ocjena dokaza
Ocjena dokaza predstavlja posljednju, završnu i najvažniju aktivnost
suda, kojom se postiže krajnji cilj dokazivanja. Pošto je cilj dokazivanja
u krivičnom postupku utvrđivanje činjenica važnih za postupak, svaki
izvedeni dokaz mora da se podvrgne ocjeni. Ocjenu o istinitosti ili
neistinitosti činjenice vrši sud na glavnom pretresu i izlaže je u razlozima
presude. Ocjenu dokaza sud vrši i u drugim fazama postupka (određivanje
pritvora, potvrđivanje optužnice, itd), ali u druge svrhe. Ocjenu dokaza
mogu da vrše i stranke: tužilac i optuženi. Pri ocjeni dokaza sudija
se služi logičkim (metodom logičke dedukcije ili indukcije) i tehničkim
ispitivanjem (primjenom naučnih i tehničkih metoda kojima se bavi kriminalistika
i druge vanpravne nauke). Logički i tehnički metodi ocjene dokaza dopunjavaju
se psihološkom ocjenom, ako su u pitanju dokazi koji se odnose na iskaze
lica, čime se bavi sudska psihologija. Naravno, najvažniju uloogu u
ocjeni dokaza ima iskustvo sudije. Rezultat ocjene dokaza može biti
jače ili slabije uvjerenje o tome da li odnosna činjenica (ili činjenice)
postoji ili ne postoji. Princip je da se jedna činjenica dokazuje sa
više dokaznih osnova. Ako više dokaznih osnova dokazuje neku činjenicu
na isti način, u pitanju je sticaj dokaza. Kolizija dokaza postoji ako
više dokaza predstavlja istu činjenicu različito. Sumnja je najniži
stupanj ubjeđenja u istinitost neke činjenice i postoji kada su razlozi
koji govore za i protiv istinitosti jednaki ili su, čak, razlozi protiv
jači od osnova za. Zakon i same osnove sumnje diferencira po intenzitetu
i govori o osnovima sumnje i o osnovanoj sumnji. Osnovana sumnja (probable
cause) je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji
upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo. Osnovi sumnje su
utvrđene činjenice i okolnosti koje posredno ukazuju na mogućnost postojanja
krivičnog djela, na određeno lice kao učinioca, kao i na bližu ili dalju
vezu između krivičnog djela i učinioca. Teorija osnovanu sumnju određuje
kao viši stepen sumnje, koji se bazira na prikupljenim podacima i dokazima
i često se za ovaj oblik sumnje koriste nazivi "sasvim dovoljna sumnja",
"ozbiljna sumnja" i "razumna sumnja".18 Postojanje osnova sumnje ocjenjuju
tužilac, koji naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje
da je izvršeno krivično djelo i ovlašćena službena lica koja preduzimaju
potrebne mjere u slučaju saznanja za krivično djelo . O osnovanoj sumnji
odlučuje sud. Vjerovatnoća se nalazi između izvjesnosti i sumnje i postoji
kada sudija nije potpuno uvjeren u istinitost neke činjenice koju utvrđuje,
tj kad nije došao do izvjesnosti, ali su razlozi koji govore za istinitost
činjenica jači od razloga koji stoje protiv, a zakon izričito dozvoljava
da sud odluči na osnovu takvog nižeg stepena uvjerenja. Izvjesnost je
postizanje takvog stepena uvjerenja u kome svi razlozi govore za istinitost
relevantnih činjenica, tako da se u njih ne može posumljati.
3) Zakonska ocjena dokaza i ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju
Zakonska ocjena dokaza, karakteristična za istražni (inkvizicioni)
krivični postupak, postoji kada se ocjena izvedenih dokaza i utvrđivanje
istinitosti činjenica koje se njima dokazuju vrši po pravilima propisanim
u zakonu, u kojima je određeno koja količina i kakvoća dokaza treba
da se stekne da bi se činjenice koje su predmet dokaza morale, odnosno
mogle uzeti dokazanim. U praktičnoj primjeni zakona i ove ocjene, sudija
je bio dužan da se strogo pridržava zakona i da dokazima prizna onu
vrijednost koja im je bila određena zakonom, bez obzira na svoje lično
("intimno") uvjerenje o stvarnoj vrijednosti pojedinih dokaza. Zbog
toga se smatra da je sudija, prema ovoj ocjeni, bio jedna vrsta tehničara,
koji je imao zadatak da utvrđuje i kvantitet i kvalitet dokaza koji
se traže za utvrđivanje činjenica u krivičnoj stvari. Ocjena dokaza
po slobodnom uvjerenju postoji kada sudija vrši ocjenu izvedenih dokaza
o postojanju činjenica na osnovu sopstvene analize, ne po pravilima
utvrđenim u zakonu. Svoje slobodno uvjerenje o vrijednosti izvedenih
dokaza sud formirana osnovu logičke analize i psihološke ocjene dokaznog
materijala, nevezan nikakvim zakonskim pravilima o ocjeni dokaza, jedino
sa obavezom da o toj ocjeni položi račun u obrazloženju svoje odluke.
Odsustvo vezanosti i ograničenosti suda formalnim dokaznim pravilima
podrazumijeva da se ne određuje vrijednost pojedinog dokaza, niti se
bilo kojem od njih daje prvenstvo, već se ostavlja sudiji da to učini
po svome uvjerenju. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, ocjena oslobođenapravnih
pravila, koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Izuzetno,
traži se da se određene okolnosti dokazuju samo određenim dokaznim sredstvom
(npr. za ponavljanje postupka u korist osuđenog okolnost daje pravnosnažna
presuda zasnovana na lažnom iskazu svjedoka dokazuje se pravnosnažnom
presudom da je svjedok oglašen krivim za krivično djelo davanja lažnog
iskaza. Izuzetak od slobodne ocjene dokaza je i pravilo da se određena
činjenica ne može uzeti kao dokazana ako tome u prilog ne idu određeni
dokazi kao i posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata.
Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju znači slobodnu (ali razumnu i logičnu)
ocjenu dokaznog materijala, a da bi takva bila, ona mora biti obrazložena.
Potreba i obaveza obrazlaganja odluke treba da isključi samovolju suda
i omogući uvid da li se ocjena dokaza kretala u zakonskim okvirima,
te da li su pravilno primijenjeni zakoni logike o pravilnom mišljenju
i zaključivanju. Sud je obavezan da u obrazloženju odluke navede koje
je činjenice uzeo za dokazane i zbog čega. Predmet ocjene dokaza po
slobodnom uvjerenju je svaki dokaz za sebe i svi zajedno. Svaki dokaz
se cijeni, ali ne izolovano od drugih dokaza. Sud je dužan da savjesno
ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na
osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Ocjena dokaza po slobodnom uvjerenju važi samo za ocjenu vjerodostojnosti
i vrijednosti izvedenih dokaza. Sudiju, međutim, obavezuju odredbe zakona
o nastupanju i izvođenju dokaza. Sud može slobodno da cijeni samo činjenice
i dokaze koji su izneseni na glavnom pretresu, na kojima zasniva presudu.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|