SEMINARSKI RAD IZ KRIMINOLOGIJE
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
IDENTIFIKACIJA U FOREZNICI1. UOPŠTENO O IDENTIFIKACIJIIdentifikacija predstavlja utvrđivanje istinitosti osoba, dijelova tijela, tragova i predmeta u cilju otkrivanja pojedinih obilježja koja omogućuju nesumnjivo i nesporno prepoznavanje Proces identifikacije temelji se na dva osnovna postupka: prvi je traženje i bilježenje karakterističnih osobina objekta ispitivanja, a drugi je uspoređivanje ustanovljenih značajki s već ranije poznatim podacima o objektu za koji se identitet pretpostavlja. Opšti pojam identifikacije osobe, kao čin iza kojeg stoji cijeli niz pravnih radnji, ovisno o vrsti predmeta u pravnom postupku, oduvijek je predstavljao vrlo važnu činjenicu. U ljekarskoj i sudskoj praksi, a posebno u policijskom poslu identifikacija je prva radnja kojom se započinje razgovor, izdaju dokumenta, nalazi. Sudsko - medicinska praksa obuhvata primjenu više metode identifikacije: Opisivanje, pokazivanje, fotografisanje, pregled ličnih dokumenata i isprava, daktiloskopiju, antropometriju, pregled bioloških tragova i djelova leša, DNK. 1.1. Opisivanje Opisivanje predstavlja metodu koja se zbog pristupačnosti vrlo često
koristi.Primjenjuje se kod utvrđivanja identiteta leševa kao i identitete
ljudi za kojima se traga. Opisivanje obuhvata lični opis i opis odjeće
Cilj ličnog opisa je da se na osnovu informacija od opisivača sklopi mozaik
izgleda lica za kojim se traga, ili tako opiše leš nepoznate osobe na
osnovu čega bi moglo da se ono prepozna. Krajem XIX vjeka Alphons Bertillon
je metodu ličnog opisa upotpunio, naučno obradio i tako postavio osnove
za kasniji razvoj fotorobota, sačinjenog uz pomoć lica koje daje podatke
i crtača. Ta metodologija se po autoru zove i bertijonaža. Danas je u
primeni kompjuterska tehnika, gde umesto crtača kompjuter obrađuje dati
opis i formira crtež - lik. Opisivanje se vrši po ustaljenom redu. Opis
glave i lica je najvažniji pa se oni prvi opisuju: 1.2. Pokazivanje- prepoznavanjePokazivanje- prepoznavanje je postupak u kome prepoznavalac vrši identifikaciju. Postupak je sugestibilann i u određenoj mjeri se uzima sa rezervom.U praksi prije prepoznavanja žive osobe ili leša, prepoznavalac treba da detaljno opiše osobu koju prepoznaje. Predočavanje radi prepoznavanja smatra se nepouzdanom dokaznom radnjom. Prepoznavanje od strane svjedoka ili žrtver ne može da bude jedini dokaz o krivici nekog lica na kome bi se temeljila osuđujuća presuda. Dokazni rezultat dobijen prepoznavanje treba uvijek i neizostavno potkrepiti i drugim, prije svega materijalnim dokazima. 1.3. Fotografisanje i prepoznavanjeFotografisanje i prepoznavanje na osnovu fotografije predstavlja solidnu metodu u prepoznavanju, ali kako je i ona sugestibilna mora se uzeti sa rezervom. Mogućnost kompjuterske obrade i fotomontaže može umanjiti autentičnost fotografije. U policijske svrhe koristi se uniformno fotografisanje u zatvorenom prostoru, u razmeri 1:10, i to fotografisanje u tri ioze, sprijeda, desni profil i levi poluprofil. Za prepoznavanje leševa na osnovu fotografija neophodno je leš dodatno pripremiti. Pre svega, pre fotografisanja eventualne povrede na licu treba kozmetički obraditi, očešljati kosu, otvoriti očne kapke, vratiti veštačku vilicu i sl. Predočavanje fotografija uništava dokaznu vrijednost kasnijeg prepoznavanja lica uživo. 1.4. Pregled ličnih dokumenataPregled ličnih dokumenata predstavlja rutinski postupak u procesu identifikacije živih ili mrtvih. Sve vrste dokumenata sa fotografijom mogu da se iskoriste u ovu svrhu.Nedostaci u izmjeni lika zbog starenja, i mogučnost manipulacije dokumentima ovoj metodi umanjuju značaj. 1.5. DaktiloskopijaDaktiloskopija je kriminalistička metoda
koja proučava, upoređuje, klasifikuje i registruje papilarne linije s
ciljem identifikacije lica, i to prije svega učinilaca krivičnih djela.
U upotrebi je od početka dvadesetog stoljeća zbog toga što su otisci prstiju:
1.6. Tragovi stopalaTragovi stopala koje je iza sebe ostavio izvršilac krivičnog djela često se zapostavlja i potcjenjuje u kriminalističkoj praksi. Prilikomo vršenja uviđaja ne traga se za njima , oni se uništavaju i predviđaju. Tragovi stopala se mogu podijeliti na- vidljive - nevidljive Vidljivi mogu biti: - površinski - reljefni Nevidljivi latentni tragovi stopala nastaju na ravnoj i čistoj površini Dokazni značaj tragova stopala: u osnovi je samo indicija prisutnosti na licu mjesta. U dokaznom postupku treba utvrditi da li je konkretan trag nastao u vrijeme izvršenja krivičnog djela, prije izvršenja ili poslije toga., Veoma je značajna analiza samog traga, njegov odnos sa drugim makro dokazima, posljedicom krivičnog djela, mogućim kretanjima izvršioca na licu mjesta, putem dolaska i odlaska. 1.7. AntropometrijaAntropometrija je metoda koja obuhvata mjerenje
određenih djelova tijela sa formiranim zakonomjernostima, odnosno formula
za utvrđivanje dužine tijela. Dužina, tj. visina tela se nakon tridesete
godine godine smanjuje za oko 0,06 cm. Samo na osnovu pojedinih, dugih
kostiju (butna kost, ramenjača, golenjača) može se izračunati približna
dužina tela. Na osnovu karaktertetaka lobanje i karličnih kostiju može
se odrediti polna pripadnost.. U pojedinačnim slučajevima identifikacije
umrlih-poginulih ima još veći značaj uz odgovoran etički čin, a kada je
riječ o identifikaciji poginulih u masovnim nesrećama, posebice u ratu,
taj zadatak postaje još složeniji. Utvrđivanje identiteta živih osoba
rijetko predstavlja nerješiv problem, dok kod mrtvih osoba, ovisno o stanju
u kojem se tijela nalaze i niza okolnosti, može biti vrlo težak i dugotrajan
proces. Identifikacija je znatno otežana u slučajevima velikog broja mrtvih
tijela, kao pri masovnim prometnim nesrećama (pad aviona, sudar vlakova,
potapanje broda) i prirodnim katastrofama (potresi, poplave, požari),
kada se javlja i dodatni problem znatno izmijenjenih tijela, bilo zbog
utjecaja vanjskih čimbenika ili poslijesmrtnih promjena (problem zapaljenih,
iznakaženih, raskomadanih i trulih tijela). U ratu je proces identifikacije
višestruko složeniji zbog znatnih migracija civilnog stanovništva (protjerivanja,
iseljavanja, preseljavanja) i vojne pokretljivosti, prekida evidencije
stanovništva, istovjetne vojne odjeće i obuće, namjernog uništavanja osobnih
dokumenata, masovnih pogibija, velikog broja mrtvih u zajedničkim grobnicama,
neodgovarajućeg pokapanja (i iskapanja), dugog razdoblja od trenutka smrti
do iskapanja sa znatnom truležnom izmijenjenošću tijela kada su mnogi
identifikacijski pokazatelji nepouzdani ili potpuno neupotrebljivi, postojanja
samo pojedinih dijelova tijela (bez glave i zubi) ili samo fragmenata
kostiju, te, što je možda najvažnije, nepostojanja zaživotnih podataka.
Smrt nije samo kraj biološkog života, već istodobno i pravni pojam, kao
događaj kojim prestaje pravna sposobnost ili pravni subjekti-vitet fizičke
osobe, te činjenica koja za sobom povlači niz pravnih posljedica iz obiteljskog
i nasljednog prava. Upravo zbog toga društvo ima poseban interes da smrt
svake osobe, čiji je identitet nesporno utvrđen, upiše u Matičnu knjigu
umrlih. U mirnodopskim se uvjetima obično bez većih teškoća određuje vrijeme
i mjesto smrti, obavlja identifikacija nepoznatog lesa i utvrđuje uzrok
smrti a na što obvezuje Pravilnik o utvrđivanju uzroka smrti, temeljem
čega se ispunjavaju vitalno statistički obrasci: Prijava smrti i Potvrda
o smrti, a potom obavlja upis u Matičnu knjigu umrlih. Na ovo obvezuje
i Zakon o kaznenom postupku u slučajevima sumnje ili očigled-nosti da
je smrtni slučaj proizašao iz pravno kažnjivog djela. Ukoliko je leš već
zakopan predviđena je ekshumacija u cilju pregleda i obdukcije uz izričito
nalaganje ustanovljenja identiteta leša.. Identifikacije mrtvih osoba
ili ljudskih ostatka obavljaju se u različitim situacijama Međutim, posebno
značenje imaju ekshumacije i identifikacije te sudskomedicinska obrada
žrtava rata. Osim već prethodno rečenog, potrebno je upozoriti i na sljedeće
razloge: vođenje točne statističke evidencije broja stradalih i načina
njihova stradavanja, te stručno dokumentiranje događaja uz određivanje
postojanja i vrste zaživotnog ili poslijesmrtnog nasilja, a zbog mogućih
budućih sudskih sporova i dokazivanja ratnih zločina. Ono što je još važnije,
već i prema Ženevskim konvencijama za zaštitu žrtava rata, pravo je obitelji
saznati za sudbinu njihovih članova, kao i pravo da im se na zahtjev vrate
posmrtni ostaci umrlih osoba i njihove stvari. Obzirom na činjenicu kršenja
odredbi konvencije od 12. kolovoza 1949., kao i dopunskih protokola o
obavljanju liječničkog pregleda lesa u cilju utvrđivanja smrti i identiteta,
sastavljanju odgovarajućeg izvješća, spaljivanju ili pokopu tijela uz
poštivanje vjerskih propisa i običaja, zaštiti i označavanju grobova i
njihovoj evidenciji, potreba ekshu 45 macija i identifikacija žrtava rata
postavlja se kao neupitna obveza zajednice. Osim toga, značajna administrativna
i sudska pitanja, a koji se tiču statusa nestalih osoba i njihovih obitelji,
zahtijevaju svoje rješenje. Situacije koje zahtijevaju sudskomedicinsku
identifikaciju mrtvih osoba ili njihovih ostataka 1.8. DNA analizaDNA analiza predstavlja potencijalno vrlo korisnu i svakako najtočniju metodu identifikacije. Zasniva na usporedbi genomske ili mitohon-drijske DNA izolirane iz uzoraka kosti ili zuba ekshumiranih tijela odnosno posmrtnih ostataka s DNA izoliranom iz uzorka krvi pretpostavljene uže rodbine. Međutim, zbog jake truležne degradacije, kao i poslijesmrtne kontaminacije DNA, i ova metoda ima svoja ograničenja. Kod svakog slučaja složene identifikacije preporučeno je uzeti uzorak kosti (najbolje natkoljenične) i zub te iste pohraniti u zamrzivač do trenutka započinjanja obrade i DNA analize, a na način da se predviđana kost/zub dobro očisti, opere i osuši, a potom dio kosti izuzme odgovarajućim izrezivanjem Ukoliko prilike ovo ne dopuštaju (rad na terenu), potrebno je uzeti cijelu dugu kost te je naknadno pripremiti za pohranu uzorka. Ovo se treba učiniti stoga štu su DNA analize vrlo dugotrajne te je često potrebno, i prije započinjanja analiza, tijelo ili njegove ostatke pokopati a kada u suprotnome izvori DNA više ne bi bili dostupni. Podaci dobiveni sudskomedicinskom obradom bilježe se u posebne formulare ili obrasce, te se uspoređuju s podacima o nestalim osobama prethodno prikupljenima od rodbine, prijatelja, poznanika, preživjelih stradalnika i svjedoka stradavanja. Ti podaci upisuju se u također posebno pripremljene protokole. Posljednjih godina širom svijeta u upotrebi je INTERPOL-DVI (Disaster-Victim-Identification)-FORM, u novom obliku potvrđen 1989. godine u Francuskoj, a koji je omogućio bolju i bržu međudržavnu i međudisciplinarnu suradnju i razumijevanje kako u pojedinačnim tako i u masovnim nesrećama. Međutim, ne tako rijetko identifikacija je otežana zbog nepodudarnosti s podacima prikupljenima od navedenih osoba a zbog različitih razloga: - objektivnih (promjena predmeta, odjeće, kose, zubi uslijed dugačkog razdoblja od napuštanja posljednjeg poznatog mjesta boravka) i - subjektivnih (emocije, zaboravnost, sugestija). Osim toga, pojavljuje se još jedan dodatni problem: lažno pozitivna odnosno lažno negativna identifikacija od strane porodice, prva u želji da se nestala osoba, odnosno njezini postmortalni ostaci, napokon pronađu, a druga zbog neprihvaćanja činjenice smrti. Također, moguća je i namjerna pogreška u identifikaciji ako je to u cilju prepoznavatelja. U svakom procesu prepoznavanja neophodna je suradnja svih relevantnih službi, a metode identifikacija potrebno je koristiti planski, primjenjujući različite postupke koji će međusobnim upotpunjavanjem povećati uspješnost identifikacije. Identifikacije ljudskih ostataka su često vrlo dugotrajni i složeni postupci, te samo strogim pridržavanjem svih navedenih faza i određenog redoslijeda u toku procesa ekshumacije i identifikacije omogućit će se uspješnije, lakše i brže pozitivno prepoznavanje. Temeljem iskustava stečenih u identifikacijama žrtava rata može se preporučiti identifikacijski model kojeg je moguće primijeniti u sličnim slučajevima masovnih nesreća. Ovaj model uključuje sastavljanje preciznog popisa nestalih osoba, detaljno prikupljanje zaživotnih podataka, tačno lociranje mjesta nesreća ili grobova, profesionalno provođenje ekshumacija uz aktivno sudjelovanje odgovarajućeg kadra (policijski istražitelji i kriminalistički tehničari, sudski antropolozi i sudski medicinari), formiranje multidisciplinarnog identifikacijskog tima stručnjaka sastavljenog od specijaliste sudske medicine, antropologa, stomatologa, radiologa i molekularnog genetičara a koji će obradom ljudskih ostataka utvrditi što je više moguće elemenata potrebnih za prepoznavanje i privremenu identifikaciju usporedbom prijesmrtnih podatka s nalazima stručnog tima, te potvrđivanje identiteta u prisutnosti rodbine. U slučajevima kada identitet nije utvrđen upotrebom standardnih metoda identifikacije potrebno je primijeniti i DNA analizu . preuzmi seminarski rad u wordu » » » Besplatni Seminarski Radovi
|