|
ALKOHOLIZAM
Izvanredan tempo života, preorijentacija na vrlo brz i tehnički usavršen
proces rada, razni socijalno-ekonomski faktori, stalna unutrašnja napetost,
latentno osjećanje straha, osjećanje neizvesnosti, udruženi s postojećim
ljudskim slabostima, prouzrokuju mnoga neurotička reagovanja u međuljudskim
odnosima. Mnogi konstitucionalno slabi ljudi, sa izvesnim psihičkim predispozicijama,
ne mogavši da rješe svoje lične konflikte, pribjegavaju upotrebi raznih
napitaka da bi olakšali svoju unutrašnju napetost ili prvremeno rješili
svoju tešku situaciju. Tako postepeno oni sami postaju žrtva “faktora
olakšanja”, najčešće alkohola ili drugih droga, dovodeći se u položaj
zavisnosti, pretvarajući se u prave bolesnike – toksikomane. Jedna
od vrlo raširenih, toksikomanija u svijetu jeste, alkoholizam, iako
se, alkohol (gledano strogo farmakodinamički) ne može ubrojiti u droge
tipa kokaina, hašiša i drugih.
S obzirom na rasprostranjenost alkoholizma i s obzirom na ogromne posljedice
za život zajednice i društva koje dugotrajna i nekontrolisana upotreba
alkoholnih pića danas stvara, sasvim je opravdano alkoholizam ubrajati
u toksikomanije.
Alkoholizam
Shvatajući
alkoholizam prvenstveno kao medicinski, a zatim i kao socijalni problem
poslije niza naučnih i eksperimentalnih ispitivanja, Svjetska zdravstvena
organizacija (SZO) obrazovala je Potkomitet za problem alkoholizma, koji
je 1951. god. u Kopenhagenu organizovao Prvi evropski seminar, za rasvetljavanje
alkoholizma i pronalaženje borbe i načina liječenja. Potkomitet za pitanja
alkoholizma SZO dao je definiciju alkoholizma, odnosno hroničnog alkoholičara.
Po toj definiciji hroničnim alkoholičarem se smatra ona osoba koja je
prekomjerno uzimala alkoholna pića, a njena zavisnost od alkohola je tolika
da pokazuje duševne poremećaje ili takve manifestacije koje ukazuju na
oštećenje fizičkog i psihičkog zdravlja, odnosa s drugim ljudima, kao
i socijalnog i ekonomskog stanja. Ova definicija je odigrala istorijsku
ulogu u shvatanju suštine alkoholizma i razvoju alkohologije kao nauke.
Ona je pokazala mnoge nedostatke, pogotovo kada se koristila u svakodnevnom
praktičnom radu. Ovom definicijom su bili obuhvaćeni samo oni oblici opijanja
koji su po svojim razmjerima prelazili uobičajene, tradicionalne načine
upotrebe alkohola, odnosno socijalno prihvaćenog ponašanja u vezi s upotrebom
alkohola u određenoj društvenoj zajednici, bez obzira na etiološke uzroke
koji dovode do takvog ponašanja.Prema ovoj definiciji koja je i danas
u upotrebi, alkoholičarem se smatra i osoba koja pokazuje samo socijalne
i ekonomske teškoće i osoba koja pokazuje samo prodromalne znake alkoholne
bolesti. Definicija ne govori pobliže o prirodi i vrsti somatskih i psihičkih
poremećaja niti o načinima njihove identifikacije.Vladimir Hudolin (1972)
je iz praktičnih razloga modifikovao definiciju alkoholizma SZO u želji
da je učini pristupačnijom i korisnijom svima koji se bave problemom alkoholizma
a naročito ljekarima, psiholozima, socijalnim radnicima i drugim.Ta definicija
glasi: Alkoholičar je osoba koja je dugotrajnim, prekomjernim pijenjem
postala ovisna o alkoholu (psihički, fizički ili oboje) te su se u nje
usljed toga razvile zdravstvene (psihička ili fizička oštećenja) te socijalne
poteškoće pristupačne klasičnim medicinskim i socijalnim dijagnostičkim
postupcima. Spomenuti simptomi moraju biti prisutni, a ne smiju se samo
pretpostavljati i na temelju anamnestičkih podataka o prekomjernom pijenju
zaključivati da bolesnik boluje od alkoholizma. Danas postoji veliki broj
definicija alkoholizma, ali sve više preovladava mišljenje da se ne može
dati jedna primjenjiva definicija, jer je alkoholizam multifaktorijalno
uslovljen, multidimenzionalni biološko-psihosocijalni poremećaj koji nastaje
na bazi mnogih interakcija između individualnih faktora (biološko-psiholoških)
i faktora sredine (psiholoških, socijalnih, kulturnih, ekonomskih i dr.)
koje je često teško identifikovati, odnosno utvrditi način i stepen njihove
participacije u nastanku alkoholne bolesti.
Jelinek je načinio izvanrednu shemu simptoma-simptomatskog alkoholizma-i
obradio sve i najmanje faze kroz koje prolazi alkoholičar. On je izdvojio
četiri grupe simptomatskih alkoholičara, označivši ih terminom markirano
stanovništvo gdje je alkoholizam u prvoj grupi simptom postojeće neuroze,
u drugoj simptom mentalno defektne ličnosti, u trećoj simptom psihopatološkog
zbivanja u ličnosti, i u četvrtoj simptom hipotetičke konstitucionalne
ličnosti. Dospevši u situaciju da piju, svi oni postaju simptomatski alkoholičari
kod kojih veoma rano nastaje povišena tolerancija prema alkoholu, da bi
se poslije toga dugo vremena održavala na istoj visini. Ubrzo nastaje
prvo pomračenje- nepotpuna retrogradna amnezija stvorena alkoholom. Poslije
toga alkoholičar obično pije potajno, skriva se od društva, biva obuzet
mišlju o piću, pije halapljivo i izbjegava da govori o piću da se ne bi
odao. Ubrzo pomućenja postaju sve češća-opijanja su sve brojnija. U daljem
razvoju alkoholizma nastaje faza kad se javlja-gubitak kontrole-. Ona
predstavlja početak toksikomanskog perioda za čiji je razvoj potrebno
oko osam godina alkoholičarskog staža. Poslije toga nastaju polimorfne
faze: racionalizacija, prebacivanja od strane porodice, odnosno od društva,
stalna griža savjesti, gubitak prijatelja, promjena načina života porodice,
gubitak posla, razdražljivost, stalni sukobi u društvu i prva hospitalizacija.
Alkoholičar se osigurava u piću, stvarajući zalihe, počinje da konzumira
alkohol i ujutro. Sad mu je potrebna mnogo manja količina alkohola da
bi nastalo pomračenje. U toj fazi smanjene tolerancije javljaju se neodređeni
strah, tremor, psihomotorna kočenja i dr. Uzimanje pića otklanja neke
simptome alkoholizma-strah, drhtanje ruku da bi poslije prestanka dejstva
alkohola ti isti simptomi zahtjevali novu količinu alkohola za svoje otklanjanje.
Ta faza obično nije duga, jer nastaje osjećanje propasti, nemoći, kad
bolesnik priznaje da je pobjeđen. Iskustva pokazuju da je ta faza vrlo
pogodna za liječenje toksikomana, jer su tada bolesnici svjesni da se
tako dalje više ne može i obično se predaju tražeći ljekarsku pomoć.
Etiologija i patogeneza
Postoje mnogobrojne teorije koje pokušavaju da objasne kako i zašto
nastaje alkoholna bolest, odnosno šta je to što navodi ljude da koriste
alkohol čija pretjerana upotreba može dovesti do oštećenja tjelesnog i
duševnog zdravlja, poremećaja blagostanja porodice uz odgovarajuće štete
za društvenu zajednicu u kojoj žive.
Biološke teorije - Većina istraživanja bioloških faktora
u zloupotrebi psihoaktivnih supstanci okrenula sa mogućnosti da genetski
preneseno odstupanje u nekom biološkom procesu služi kao dispozicija za
alkoholizam. U životinja sklonost ili ravnodušnost prema alkoholu varira
od vrste do vrste. Postoje podaci da se alkoholizam kod ljudi provlači
kroz porodice. Neke studije pokazuju da rođaci i djeca alkoholičara imaju
veći postotak alkoholizma nego što bi se normalno očekivalo. Jedno od
većih istraživanja ispitalo je alkoholizam kod usvojenih muških potomaka
alkoholičara, omogućavajući tačnije određivanje uloga naslijeđa. Od početne
skupine od 5483 muške bebe koje su usvojene u Kopenhagenu između 1924.
i 1947. godine izabrana su 174 ispitanika. Ispitanici su podijeljeni u
tri skupine. Praćenjem originalnog uzorka nađena su i intervijuirana 133
ispitanika. Ispitanike koji su prosječno bili stari 30 godina u vrijeme
provođenja istraživanja intervijuirali su psihijatri koji nisu znali kojoj
od tri grupe osoba pripada. Pitanja su se odnosila na njihove navike pijenja,
psihopatologije i demografske varijable. Rezultati pokazuju da kod muškaraca
dispozicija za alkoholizam može biti naslijeđena. Da je dispoziciju za
alkoholizam moguće pronaći samo kod muškaraca pokazala je i studija blizanaca
McGue i sur. (1992). Za muškarce je slaganje za jednojajčane parove bilo
76%, a za dvojajčane 54%. Odgovarajuće brojke za ženske monozigotne i
dizigotne parove bile su 39 i 41%. Međutim, ma koliko uvjerljiva bila
tvrdnja o heriditarnoj dispoziciji za nastanak alkoholizma, treba naglasiti
da velika većina djece ne postaju i sami alkoholičari.
Psihološke teorije naglašavaju značaj psihičkih faktora
u nastanku alkoholne bolesti. Više puta je pokušano izdvojiti i opisati
određene tipove ličnosti koje su po svojoj strukturi predisponirane da
kasnije postanu alkoholičari. Svi takvi pokušaji su ostali bez rezultata,
ali je činjenica da alkoholičari ispoljavaju iznenađujuće slične reakcije:
izrazito nisku tolerancje na frustracije, nesposobnost da podnesu
anksioznu napetost, ekstremni narcizam i egzibicionizam. Pored ovih
osnovnih crta premorbidne ličnosti alkoholičara, javljaju se i sekundarne
psihičke osobine (naglašena hipersenzibilnost, impulzivnost, osjećanje
otuđenosti i izolacije, hostilnost, nerealna ambicioznost, ispoljavanje
masohističkih i sadističkih tendencija).
Prema teorijama učenja alkoholizam se smatra funkcionalnim
poremećajem koji je rezultat iskustava, a ne izraz instinktivnih težnji
i konflikata u psihoanalitičkom smislu
te riječi. Alkoholna bolest je naučeno ponašanje, odnosno poremećaj standardnog
ponašanja.
Sociološke teorije o nastanku alkoholne bolesti počivaju
prevashodno na odnosu društva prema alkoholu i njegovoj zloupotrebi. Savremeno
društvo je u velikom broju slučajeva maksimalno tolerantno prema alkoholu,
što ima za posljedicu da se ovaj problem ne može sagledati u pravom svjetlu.
Ima zemalja gdje je odnos prema alkoholu i onima koji ga uzimaju veoma
strog i krut iz religioznih i drugih razloga. Pored stava društva o alkoholu
postoje i drugi mnogobrojni faktori koji favoriziraju nastupanje alkoholne
bolesti (nagli industrijski razvoj, urbanizacija, migracija, siromaštvo,
bogatstvo itd.).
Ni jedna od ovih teorija nije u stanju da objasni suštinu i razlog nastanka
ove ozbiljne socijalnomedicinske bolesti. Mnogobrojni su faktori koji
utiču na prihvatanje alkoholnih pića u savremenom društvu-počev od ceremonijalnih,
religioznih, kulinarskih, tradicionalnih do medicinskih. Društvo je na
određeni način sankcionisalo pijenje kao dio društvenog ceremonijala.
Svakodnevno smo svjedoci socijalnog pritiska na neke osobe da piju u prilikama
u kojima je pijenje postalo društveni običaj, pa čak i obaveza. Prvi kontakt
sa alkoholom događa se u različito vrijeme, pod raznim okolnostima i s
različitim efektima. Relativno mali broj ljudi poslije prvog kontakta
prestane da pije. Većina nastavi da pije do slijedeće, eksperimentalne
faze.
U eksperimentalnoj fazi se nauči raspoznavanje alkoholnih pića i nepisana
pravila koja važe kod upotrebe alkohola. To se naročito odnosi na saznanje
sopstvenog kapaciteta i načine reagovanja na alkohol. U ovoj fazi jedna
manja grupa ljudi prestane sa eksperimentisanjem dok većina prihvati pijenje
u skladu sa socijalnim pravilima date sredine prelazeći u fazu integrisanog
pijenja. Pojam integrisano pijenje označava uslove koji omogućavaju i
odobravaju pijenje, jer je društvo uvelo upotrebu alkohola kao dio društvenog
ceremonijala. Faza integrisanog pijenja jeste za najveći broj ljudi i
konačna faza do koje dospiju. Integrisano pijenje utiče na porast alkoholizma
zbog pritiska na osobe da piju u određenim situacijama, zatim da se pijenjem
pridruže određenoj društvenoj grupi.
U fazi ekscesivnog pijenja bolesnik često mnogo pije, što ne može da prođe
bez reperkusija na tjelesno, psihičko i socijalno stanje, odnosno na porodične
i bračne odnose, ekonomsko stanje i profesionalne aktivnosti. U ovoj fazi
se može prestati piti, pa dio ovih pijanaca smanji količinu alkohola koju
pije i vrati se na fazu integrisanog pijenja, ili čak prestane da pije.
U fazi zavisnosti bolesnik je zavisan od alkohola i alkohol u njegovom
životu ima dominantnu ulogu a mogućnost da se živi bez alkohola ne može
se ni zamisliti. Bolesnik ja izgubio slobodu odlučivanja, odnosno izgubio
je kontrolu ili je ona znatno oslabljena. Ovo su samo od nekih faza kroz
koje bolesnik prolazi susrećući se sa alkoholom. Postoje i mnoge među
faze koje nisu opisane ali koje se mogu uočiti i objasniti. Sva dosadašnja
ispitivanja ukazuju da su uzroci alkoholne bolesti kompleksni ali se mnogu
svesti na nekoliko faktora: psihofarmakološki efekat alkohola, osobine
ličnosti, socijalno značenje alkoholnog pića i uticaj faktora okoline
ne ličnost koja pije. Ne može se reći da postoje specifično predisponirane
ličnosti koje će u kontaktu sa alkoholom postati alkoholičari ali je izvjesno
da ličnosti koje naginju alkoholu na najmanju frustraciju reaguju osjećanjem
nezadovoljstva i emocionalne boli. U koliko se napetost često javlja i
suzbija alkoholom, onda običaj uzimanja alkohola prelazi određene granice
krećući se izlaznom linijom sve dok se ne uspostavi sindrom zavisnosti
u kome postoji tendencija da se nastavi dalje uzimanje alkoholnih pića.
Biološki učinci
Iako je alkoholizam vrlo raširena pojava, nije nimalo lako dati preglednu
sliku njegovih karakterističnih simptoma, jer se u kliničkoj slici isprepliću
primarne crte ličnosti sa sekundarnim simptomima koji nastaju kao rezultat
dugotrajnog alkoholizma. Osnovni simptomi se nalaze
u promjeni karaktera, u moralnoj, etičkoj i socijalnoj izmjeni ličnosti
i u tjelesnim promjenama koje nastaju zbog dugotrajne nekontrolisane upotrebe
alkoholnih pića. Bolesniku otupljuju moralna osjećanja, osjećanje
odgovornosti prema porodici, prema radu i društvu, prestaje i briga za
porodicu, pa se javlja ne interesovanje za kućne probleme, opada takođe
interesovanje za svoj lični izgled, za svoj ugled, a gubi se i osjećanje
ponosa, dostojanstva, mijenja se i bolesnikov odnos prema okolini. Najprijatnije
se osjećaju u krugu kafanskih drugova, prema kojima su široko drugarski
nastrojeni, s kojima se razumiju, jadaju jedni drugima, tražeći uvijek
razloge za pravdanje svog alkoholizma. Prema članovima svoje porodice
postaju bezobzirni, grubi, unoseći nemir i pakao u atmosferu svoga doma.
Prema svojoj djeci su maksimalno nebrižljivi, neosjećajni a zbog stalnih
zaduživanja, prodaje kućnih stvari u bescenje i rasipanja, dovode svoju
porodicu u pravu ekonomsku propast.
Teško
biološko oštećenje ozbiljna je posljedica hroničnog pijenja.
Dugotrajnim konzumiranjem alkohola napadnuti su gotovo svako tkivo
i svi organi tijela. Može doći do teške neishranjenosti, zbog toga
što alkohol opskrbljuje kalorijama-oko pola litre žestokog pića podmiruje
oko polovice dnevnih kalorijskih potreba-alkoholičari često smanjuju uzimanje
hrane. Kalorije koje donosi alkohol prazne su one ne pribavljaju hranljive
tvari važne za zdravlje. Kod starijih hroničnih alkoholičara nedostatak
vitamina B skupine može izazvati amnestički sindrom težak gubitak pamćenja
i za nedavne i za davno prošle događaje. Ove ispade oni često ispunjaju
pričanjem izmišljenih, često nevjerovatnih događaja. Drastično smanjenje
unošenja proteina doprinosi razvoju ciroze jetre, bolesti kod koje neke
stanice jetre postaju prezasićene mašću i proteinom, što narušava njihovo
funkcioniranje te neke stanice umiru. Kad se razvije ožiljno tkivo, ono
ometa protok krvi. Ciroza je na devetom mjestu među uzročnicima
smrti u Sjedinjenim Državama i već dugi niz godina broj smrtnih slučajeva
zbog ciroze uzrokovane alkoholom ostaje konstantan, otprilike pet slučajeva
na 100.000 stanovnika. Ova bolest češća je kod žena alkoholičarki nego
kod muškaraca. Alkohol takođe narušava funkcije i oštećuje stanice jetre.
Česte fiziološke promjene uključuju oštećenje endokrinih žljezda i pankreasa,
hipertenziju, kapilarne hemoragije, koje su odgovorne za podbulost i crvenilo
lica, i osobito, nosa hroničnih alkoholičara. Dugotrajna upotreba alkohola
čini se da oštećuje stanice mozga i Korsakovljev sindrom -
neuropsihološki poremećaj koji obilježavaju gubitak pamćenja, osjetne
i motoričke disfunkcije i izrazita demencija (intelektualno propadanje)
posebno onih u frontalnim režnjevima, uzrokujući kortikalnu atrofiju i
druga promjene u strukturi.
Obilno konzumiranje alkohola za vrijeme trudnoće može
usporiti rast fetusa i djeteta, te prouzročiti kranijalne i facijalne
anomalije, te anomalije udova kao i mentalnu retardaciju, stanje poznato
kao fetalni alkoholni sindrom. Manje teške i neželjene učinke na fetus
može proizvesti i umjereno pijenje, što je navelo Nacionalni institut
za zloupotrebu alkohola i alkoholizam da preporuči sustezanje tokom trudnoće.
Tako je 1989. godine donesen zakon koji zahtijeva da se na pakiranje svih
alkoholnih pića stavi upozorenje o štetnom djelovanju alkohola na nerođenu
djecu. Postoje podaci da kod nekih ljudi alkohol pozitivno djeluje na
održavanje zdravlja: vrlo umjereno pijenje, posebno vina, povezano je
sa smanjenjem rizika od koronarnih bolesti srca i kod muškaraca i kod
žena. Učinci naglog sustezanja od alkohola kod alkoholičara mogu biti
dosta dramatični zato što je tijelo naviklo na drogu. Subjektivno, pacijent
je često anksiozan, depresivan, slab, nemiran, ne može spavati. Tremor
mišića, pogotovo fine muskulature prstiju, lica, očnih kapaka, usana i
jezika, može biti znatno izražen, a prisutno je i podizanje pulsa, krvnog
pritiska i temperature. U rijetkim slučajevima alkoholičar koji je pio
veći broj godina može ući u delirijum tremens (DTs) kad naglo padne nivo
alkohola u krvi. Osoba postaje delirantna i tremorozna te pati od halucinacija
koje su primarno vizualne, ali mogu biti i taktilne.
Terapija alkoholizma
Liječenje alkoholičara je vrlo teško, ne samo zbog prirode psihoaktivne
tvari da razvija ovisnost, nego i zbog mnogih drugih psiholoških problema
koji su vjerovatno prisutni, na primjer depresija, anksioznost, teški
poremećaji u društvenom i u radnom funkcioniranju osobe. Vrlo je visok
rizik suicida. Iako su neki od ovih problema možda prethodili, oni su
zaista i doprinijeli zloupotrebi alkohola, tako da je do vremena kad se
alkoholičar počne liječiti rijetko kad moguće razlučiti šta je uzrok,
a šta je posljedica. Život osobe je obično zbrkan i svako liječenje koje
želi biti uspješno treba se usmjeriti na to više nego na samo prekomjerno
pijenje. Postoje biološke i psihološke intervencije za alkoholizam. Bez
obzira na vrstu intervencije, prvi korak je priznati problem i odlučiti
poduzeti nešto u vezi s njim.
Tradicionalno bolničko liječenje
Privatne i javne bolnice širom svijeta godinama pružaju utočište alkoholičarima,
mjesto gdje se pojedinci mogu otrijezniti i gdje su im dostupne različite
individualne i grupne terapije. Sustezanje od alkohola –detoksikacija-
može biti teško i psihički i fizički, i obično traje oko mjesec dana.
Nekad se saju anksiolitici da bi se olakšala anksioznost i opća nelagoda
triježnjenja. Neke klinike pokušavaju postupno smanjivati količinu bez
upotrebe anksiolitika, nego da naglo presijeku pijenje alkohola. Alkoholičari
trebaju ugljikohidratne otopine, B vitamine i antikonvulzivnu terapiju.
Holder i sur. (1991.) istaknuli su da se broj bolnica koje na profitnoj
osnovi liječe alkoholičare gotovo učetverostručio od 1978. do 1984. godine,
što dolazi do ćinjenice da troškove takvog liječenja velikim dijelom pokrivaju
osiguravajući zavodi i federalna vlada. Bolničko liječenje alkoholičara
velik je i isplativ posao. Kako ističu Miller i Hester cijena svih liječenja
iznosi deset milijardi dolara godišnje, a najveći dio tog iznosa namijenjen
je liječenju u bolnicama. Takođe su utvrdili da viši troškovi bolničkog
liješenja ne odgovaraju i većoj uspješnosti. Detoksikacija se kod većine
ljudi može sigurno provesti i u izvanbolničkim uslovima.
Antabus
Među tretmanima dostupnim za alkoholičare je disulfiram ili antabus,
lijek koji demotivira pijenje izazivanjem žestokog povraćanja ako se popije
alkohol. Uveden je u Evropi 1948. godine, antabus je jedini dostupan lijek
sa specifičnom važnošću u liječenju alkoholizma. Ako je alkoholičar sposoban
ili voljan uzimati lijek svakog jutra, kao što je propisano, velika je
vjerovatnost da će se pijenje smanjiti zbog negativnih posljedica unosa
alkohola. U više centara u velikom istraživanju s placebo kontrolnom grupom
pokazalo se da antabus ne donosi nikakvu specifičnu korist.
Anonimni alkoholičar
Najveća
i najpoznatija grupa za samopomoć na svijetu je Anonimni alkoholičar,
AA, koju su 1935. godine osnovala dvojica liječenih alkoholičara. Sada
ima 30 000 podružnica i članstvo koje broji više od milijun ljudi u Sjedinjenim
Državama i devedeset i jednoj zemlji širom svijeta. Podružnica AA održava
česte sastanke na kojima novopridošli ustaju i kažu da su alkoholičari
a stariji članovi svjedoče pričajući priče o svom alkoholizmu. Grupa pruža
emocionalnu podršku, razumijevanje i blisko savjetovanje za alkoholičare
kao i društveni život kako bi se ublažila izolacija. U svakog člana AA
utiskuje se uvjerenje da je alkoholizam bolest od koje se osoba nikad
ne može izliječiti, da je potrebna neprekidna budnost kako bi se oduprli
porivu da popiju samo i jedno piće, kako nekontrolisano pijenje ne bi
nanovo započelo. Rođaci alkoholičara sastaju se u “ Al-Anon “ obiteljskim
grupama za uzajamnu pomoć i bave se članovima obitelji alkoholičara. “
Alateen “ je za djecu alkoholičara kojima je također potrebna podrška
i razumijevanje. Izjave AA o efikasnosti njihova tretmana rijetko su bile
podvrgnute naučnoj provjeri. Na nalaze nekontroliranih istraživanja treba
gledati s oprezom: AA ima visok postotak odustajanja, a ta odustajanja
nisu ugrađena u rezultatima. Osim toga, nedostaje dugoročno praćenje klijenata
AA. Rezultati do sada najbolje kontrolisanog istraživanja su protivrječni.
Terapija uvidom
Psihoterapeuti orijentirani na uvid vide potrebu za aktivnom i direktivnom
intervencijom kad se radi o liječenju alkoholičara i drugih ovisnika,
čak i u izvanbolničkim uslovima. Za razliku od tradicionalnog tretmana
orijentiranog na uvid ali sličnog pristupu koji se upotrebljava u radu
sa suicidalnim pacijentima terapeut bi trebao biti dostupan između seansi
kako bi pružio podršku i razumijevanje pacijentu koji se bori s izazovima
života bez alkohola. Ako pacijent ima sistem društvene podrške, kao što
su supružnik, partner ili neki drugi rođak, ta je osoba uključena u liječenje
kao dio mreže za odvraćanje od pijenja. Preporučuje se upotreba antabusa
kao i pohađanje sastanaka AA, a pacjentova mreža podrške često je neophodna
da osigura provođenje preuzetih zadataka.
Averzivna terapija
Bihevioralni istraživači proučavaju liječenje alkoholizma već mnogo godina.
Zapravo se jedan od najranijih članaka o bihevioralnoj terapiji odnosio
na averzivno “kondicioniranje” alkoholizma. Osoba koja prekomjerno pije
dobiva elektrošok ili joj se izaziva mučnina dok gleda u alkohol, poseže
za njim ili ga počinje piti. Averzivni podražaj može se takođe živo zamisliti
u postupku nazvanom prikrivena senzibilizacija. Dok se koristi hijerarhijski
poredanim scenama odabranim tako da gase želju za pićem, alkoholičar dobija
uputu da zamišlja kako mu je žestoko i odvratno pozlilo zbog pijenja.
Averzivne terapije najbolje se primjenjuju u kontekstu široko postavljenih
programa koji se bave pacijentovim posebnim životnim okolnostima, bračnim
sukobima, socijalnim strahovima i drugim faktorima često povezanim s prekomjernim
pijenjem.
Upravljanje ponašanjem pomoću potkrepljenja
Jedan od pionira bihevioralne terapije Nathan Azrin potakao je operantni
pristup liječenju alkoholizma. Radeći s teškim alkoholičarima Azrin i
sur. uključili su u terapiju važne osobe iz pacijentove okoline od kojih
su tražili da promatraju pacijenta i potkrepljuju ponašanja poput redovnog
uzimanja antabusa. Azrin je uspostavio radne klubove kako bi pomogao pacijentima
da savladaju ili usavrše vještine s kojima bi se mogli zaposliti i socijalne
mreže za rekreativne aktivnosti koje ne uključuju alkohol. Organizirao
je i uvježbavanje pacijenata ustrajanju u vlastitim stavovima i odbijanju
pića. Na temelju tog rada razrađena je strategija koja se katkad naziva
uvježbavanje bihevioralne samokontrole što naglašava pacijentovu kontrolu
i uključuje sljedeće:
1. Kontrolu podražaja, gdje pacijenti sužavaju situacije u kojima
sebi dopuštaju da piju, npr. s drugima u posebnoj prigodi;
2. Modifikacija topografije pijenja, npr. pijenje samo miješanih pića,
i to polagano otpijajući, a ne u velikim gutljajima;
3. Potkrepljivanje ili kontrolirano pijenje, npr. čašćenje bezalkoholnim
pićem kad se odupru iskušenju da popiju alkohol.
Međutim, ono što ovu terapiju čini posebnom je i to kako navesti alkoholičara
da iskoristi ta sredstva bez stalnog vanjskog nadzora i kontrole, a ne
otkriti sredstva potrebna da se kontrolira pijenje.
Kontrolirano pijenje
Kontroliranim pijenjem označava se umjereno konzumiranje alkohola, koje
izbjegava krajnosti potpune apstinencije i opijanja. Tokom ranih programa
kontroliranog pijenja izvanbolničkim pacijentima je dopušteno da piju
do umjerene razine intoksikacije i umjerene razine alkohola u krvi. Zatim
dobijaju informaciju ako je razina alkohola u krvi narasla više od određenog
postotka. Nalazi jednog poznatog programa liječenja nagovještavaju da
neki alkoholičari mogi naučiti kontrolirati svoje pijenje i tako unaprijediti
druge aspekte svojih života. Alkoholičarima koji su pokušavali kontrolirati
pijenje davani su elektrošokovi kad su odabrali čisto žestoko piće, a
ne miješano ili kad su pili u prevelikim gutljajima umjesto da malo otpijaju.
Trenirali su ih u rješavanju problema i zauzimanju za sebe, davali im
da gledaju sebe u pijanom stanju na videosnimkama, te da prepoznaju situacije
koje prethode pijenju. U savremenim programima liječenja kontrolom pijenja
pacijente se podučava drugim načinima odgovaranja na situacije koje mogu
voditi prekomjernom konzumiranju. Učenje odupiranju društvenim pritiscima
da piju: zalaganje za sebe, opuštanje, trening u savladavanju stresa,
tjelovježba i bolja prehrana takođe im pomažu da se odbrane. Isto tako
ih podučava da jedna greška ne će neizbježno izazvati potpuni recidiv
i da na nju treba gledati kao na iskustvo za učenje. Ispituju se izvori
stresa u radu, obitelji i odnosima s drugima. Da bi bili u stanju kontrolirati
pijenje, moraju postati aktivni i odgovorni u predviđanju i odupiranju
situacijama koje ih mogu dovesti u iskušenje. Prema mišljenju nekih znanstvenika
kontrolirano pijenje i nije najboli vid liječenja. Zapravo, kako tvrde
znanstvenici neki pacijenti su se vratili nekontroliranom pijenju. AA
se protive umjerenom pijenju kao cilju liječenja. Istraživanje Rand korporacije
ponudilo je put za prevladanje sukoba predlažući potpunu apstinenciju
kao bolji cilj za starije, jače ovisne osobe, a umjereno pijenje za mlađe,
manje ovisne osobe. Pitanje apstinencije nasuprot kontroliranom pijenju
sporno je jer potkopava utjecajne sile kao što je AA, koji drži da je
apstinencija jedini cilj za osobe koje prekomjerno piju. Međutim, Sobellovi
i oni koji usvajaju njihov pristup pokazali su da se umjerenost može postići
kod mnogih alkoholičara, čak i kod onih s ozbiljnim problemima zbog pijenja.
Ako su dostupna terapijska sredstva za postizanje cilja umjerenog pijenja
onda kontrolirano pijenje može biti realističniji cilj čak i za alkoholičara
koji je ovisan. Kontrolirano pijenje mnogo je šire prihvaćeno u Evropi
i Kanadi nego u Sjedinjenim Državama.
LITERATURA
- Stojiljković, S. (1986). Psihijatrija sa medicinskom psihologijom.
Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb.
- Gerald C. Davison i John M. Neale. (1999). Psihologija abnormalnog
doživljavanja i ponašanja. Naklada Slap, Jastrebarsko.
- Kecmanović, D. (1980). Psihijatrija. Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb.
- Pinel, J. P.J. (2001). Biološka psihologija. Naklada Slap, Jastrebarsko.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|