POCETNA STRANA

RIMSKA PORODICA

Šta je to rimska porodica? Kakva je njezina svraha? Kako se ona razvijala? Prema rimskom pravu porodica je skupina osoba koje su po prirodi (rodenjem) ili po pravu (usvojenjem, manus brakom) podredene vlasti porodicnog starješine (pater familias).
Rimska porodica je patrijahalna. Odlikovao ju je veliki broj djece.Prvobitnu bracnu zajednicu consortijum u Rimu su sacinjavali braca sa svojim ženama i njihovim potomcima.
No od vremena zakonika XII ploca pa nadalje porodica se sastojala iskljucivo od jednog bracnog para i njihovih potomaka. Clanovi porodice su medusobno povezani: vjerskim vezama (kult predaka), emotivno, interesnim vezama, ekonomskim vezama, jer u zatvorenoj kucnoj privredi se ne može opstati bez porodice.
Primitivna prava ne oblikuju porodicu vec se služe porodicom pri regulisanju društvenih odnosa. Porodica je skup lica i stvari podredenih jednoj volji: ocu porodice paterfamiliasu. On je muškarac kome pripada porodica i koji vodi njenu svu vlast i apsolutnu moc. Porodica može sa drugim porodicama da uspostavi odnos samo preko paterfamiliasa. Snaha postaje clan porodice preko muža pod cijom je vlašcu i komandom. Kult predaka je znacio da svaki paterfamilias poslije svoje smrti postaje božanstvo koje poštuju njegovi nasljednici. Ako otac ima nekoliko sinova oni ce poslije njegove smrti postati starješine (paterfamilias) tri nove porodice, ali ce sve te nove porodice poštovati kao božanstvo zajednickog pretka (preminulog paterfamilias) kao i sve druge zajednicke pretke.
Te porodice ce biti povezane vezom koj se zove agnatia. Starješina porodice je jedini mogao da posjeduje stvari, imovinu i prava. Sve što clanovi porodice ili robovi steknu pripada iskljucivo njemu. On raspolaže svim što je vezano za porodicu i štiti prava porodice. U pocetku je imao neograniceno ovlašcenje. U drugoj polovini republike su njegova prava donekle ogranicena; tako što je paterfamilias bio izložen moralnom sudu javnosti, prijatelja i cenzora. Do opadanja vlasti paterfamiliasa je došlo usljed jacanja države i institucija prava koji su (sada) za sebe željeli vecu moc upravljanja nad ljudima.
Nešto više o rimskoj porodici i njenom razvoju kroz povijest u narednim stranicama ovog seminarskog rada.

I Pojam porodicnog prava

Porodicno pravo je skup pravnih normi koje regulišu pravni položaj pojedinih osoba unutar rimske porodice. Rimljani porodicno pravo nisu smatrali posebnom granom prava, vec su ga svrstavali u dio prava koji se odnosi na lica ( ius quod ad personas pertinet). U vrijeme republike rimsko pravo nema mnogo propisa kojima odreduje prava i obaveze supružnika. Dakle nisu se mnogo miješali u, za njih deliktne, porodicne odnose, prepuštajuci da te probleme rješavaju porodicni starješina, muž i žena, sami ili uz pomoc srodnika, držeci se obicaja, religije i morala.

Porastom broja propisa koji regulišu odnose u braku i porodici, usljed razgranavanja pravnog sistema, vremenom je porodicno pravo postalo posebna grana prava.
Porodicno pravo se bavi pravnim odnosima u porodici, koji obuhvataju dva velika podrucja: izmedu bracnih drugova, i izmedu ostalih clanova porodice, od kojih su najvažniji odnosi izmedu roditelja i djece. Dakle, porodica, brak i srodstvo su osnovni instituti porodicnog prava.
Ova oblast ljuskih odnosa, u stara vremena, bila je prepuštena religiji i obicajima. Ali se rano osjetila potreba da i država regulira brak, kao i vlast porodicnog starješine. Tako leges regiae ucvršcuju autoritet porodicnog starješine i muža, ali predvidaju i obavezu roditelja da podižu djecu, narocito mušku.

Takode zakon XII tablica govori o emancipaciji, pravu roditelja da prodaju djecu („poslije trece prodaje neka sin bude slobodan"), zatim o pravu muža da otjera ženu, cak je odredivao rok u kome može da se rodi djete poslije smrti muža da bi se smatralo bracnim (najviše deset mjeseci).
U vrijeme republike odnosi izmedu muža i žene se reguliraju nekim zakonima. Cincijev zakon (lex Cincia) koji se odnosio na poklone muža ženi. Kontraverzni Rimljani, kada su se ratni plijen i bogatstvo sa veleposjeda poceli slivati u Rim i mnoge vrline patrijahalnog društva dovedene u pitanje, pokušali su ovakvim zakonskim zabranama zadržati stare obicaje, što je bio zaludan posao.

Vladavina Augusta je obilježena donošenjem „paketa zakonskih mjera", tzv. kadukarnim zakonima, koji su imali za cilj ojacati porodicu, povecati natalitet. Uvodenje poreza i uskracivanje nasljednog prava za neženje i bracne parove bez djece bili su dobro zamišljeni, ali nije dalo neke vidljive rezultate.

Postepeno osamostaljivanje clanova porodice u odnosu na porodicnog starješinu, stvaranje mogucnosti sticanja imovine, zakljucenja poslova, proces koji je završen u klasicno doba, a zapocet je u toku republike, u kome je važnu ulogu odigrao pretor.
Donesene su i dvije senatske odluke koje su poboljšale nasljednopravni položaj žene i majke u odnosu na svoju djecu i obrnuto.

II Razvoj rimske porodice kroz povijest

Rimska porodica bila je monogamna, individualna porodica s jako izraženom vlasti muškog clana porodice (pater familias). Rimsku porodicu cini skup osoba koje su povezane krvnim srodstvom (cognatio) i time što sve podpadaju pod patriam potestatem istoga patris familias, bez obzira na to, da li su u krvnom srodstvu.
Ona je idividualna agnatska porodica koja vuce porijeklo iz starijih širih zajednica, koje zajednice nalazimo i kod drugih naroda na odredenom stepenu razvoja. To su rimski patrijahalni gens i šira agnatska porodicna zajednica, koja nastaje raspadanjem gensa i cini prelaznu fazu od gensa prema individualnoj agnatskoj porodici. Razvoj rimske porodice prati neprekidno sužavanje kruga njenih pripadnika, broja lica koje obuhvata porodica, kao i smanjenje uloge porodice.
Razvojem oruda proizvodnje i sve veca produktivnost rada omogucuju samostalnu egzistenciju u manjim kolektivima nego što je bio gens, dok konacno ne dolazi do inkosne obitelji, a uporedo s time do prelaženja zajednickih gentilnih sredstava proizvodnje u individualno vlasništvo inokosnih porodica

Rimska porodica je u zavisnosti od ekonomskih i socijalnih cinilaca, prošla kroz tri oblika razvoja:
1. consortium,
2. familia i
3. kognatska porodica.

Konzorcijum (consortium) je prevladavalo u vrijeme kad je zemljoradnja bila nerazvijena i kada su još bili živi tragovi prvobitne zajednice i odgovarao je patrijahalnoj zadruzi. Kasnije, kada se država ucvrstila, ali je privreda još uvijek zasnovana na autorakijskim nacelima, javlja se agnatska porodica cije je osnovno obilježje velika vlast porodicnog starješine nad ukucanima i muža nad ženom.
Ovaj oblik porodice je preovladavao tokom veceg dijela republike. Porast društvenog bogatstva, prodor robnonovcanih odnosa i klasicnog ropstva, opadanje uticaja prvobitne religije, vremenom su razorili stare patrijahalne odnose i krnjili vlast paterfmilijasa. Sada se ukucani oslobadaju vlasti paterfamilijasa, a i vlast muža slabi, jer stanje u kome je jedino on imao pravo svojine i zakljucivnja poslova je bilo neodrživo.
Srodstvo zasnovano na zajednici vlasti i života starješine ustupa mjesto krvnom srodstvu,za koje se i ranije znalo, ali nije igralo presudnu ulogu u imovinskim odnosima, narocito u nasljedivanju. Sve ovo je uslovilo prelaz na novi oblik porodice, kognatsku porodicu.

A CONSORTIUM

Najstariji oblik porodice o kome ima podataka u izvorima je konzorcijum (consortium -zajednica, zadruga). Prvobitnu bracnu zajednicu cosortium u Rimu su sacinjavali braca sa svojim ženama i njihovim potomcima. Clanovi porodice su medusobno povezani: vjerskim, ekonomskim vezama, jer u zatvorenoj kucnoj privredi se ne može opstati bez porodice. No u rimskim vrelima ima i nekih, doduše vrlo oskudnih vijesti o porodicnoj zajednici, široj nego što je agnatska familia, a užoj od gensa.
Tako kaže Aulus Gellius, da je u rimu postojala stara zajednica, anticum consortium, koju su Rimljani zvali „ercto non cito" (nepodijeljena imovina). U novim (antipulskim) fragmentima Gajevih institucija Gaj kaže, da su braca, koja su tako po ocevoj smrti ostala u zajednici, imala ravnopravan položaj: svaki je mogao oslobadati zajednickog roba ili mancipacijom otuditi zajednicku stvar.
Iz cega se može zakljuciti, da je prije postanka inokosne porodice postojala i u Rimu šira porodicna zajednica, u kojoj je na zajednickoj porodicnoj imovini živjelo zajedno više porodica odnosno generacija, koje se nisu dijelile. To je bila šira patrijahalna porodicnazajednica (domus), koju nalazimo i kod gotovo svih ostalih indoevropskih naroda prije postanka inokosne obitelji. Konzorcijum se javio još u prvobitnoj zajednici kada je covjek dovoljno ovladao prirodom da mu nije bilo neophodno ujedinjavanje u vece grupe, ali još ne toliko da bi bio moguc opstanak manje porodice.
Njegovim nastankom nisu prestali postojati i drugi oblici objedinjavanja: gens, kurija, pleme. U konzorcijumu rad i svojina su kolektivni.Vlast patris familias kao starješine u consortiumu, koji je vjerovatno biran, nije još bila apsolutna vlast kasnijeg patris familias. Njemu je pripadala ogranicena vlast upravljanja i zastupanja više nego zapovjedanja. On je jedan od brace, obicno najstariji. On rasporeduje posao medu ukucanima, rješava moguce sporove medu clanovima porodice, nabavlja ono što je potrebno za porodicu i prodaje viškove, a njegova supruga odreduje zadatke ženama.
Sredstva za proizvodnju pripadaju porodici, pa radanje i umiranje pojedinaca ništa bitno ne mijenja u tome. Dakle, starješina porodice je jedini mogao da posjeduje stvari, imovinu i prava. Sve što clanovi porodice ili robovi steknu, pripada iskljucivo njemu. On raspolaže svim što je vezano za porodicu i štiti prava porodice. Kognatsko srodstvo predstavlja prepreku za sklapanje brakova, ali je za imovinske odnose važnije agnatsko srodstvo. Pripadnici iste generacije imaju blizak odnos, pa je najbliži agnat brat, a ne sin ili otac. Tako, ako umre porodicni starješina, zamjenit ce ga drugi brat, pa tek ako nema nijednog iz te generacije, dolazi na red sljedeca, Ovi srodnici ne spadaju u „bracu" i „sestre" u vecini europskih jezika. Ali kako u consortiumu clanovi iste generacije rastu i rade zajedno i osjecaju se veoma bliskim.
Kao što je napretkom proizvodnih snaga došlo do raspadanja gensa na consortium, tako je uporedo s daljim napretkom ekonomskih odnosa došlo da raspadanja consortiuma na sve manje zajednice i konacno na inokosne porodice, koje obuhvataju samo roditelje i njihove potomke s njihovim ženama.
Sa smrcu oca braca se dijele i osnivaju svoje samostalne porodice. Pored napretka oruda proizvodnje, stvaranja viška proizvoda i tim povezane jace razmjene i trgovine, važnim faktorom postala i upotreba robovske radne snage za obradu zemlje, što je omogucilo smanjenje porodicnog kolektiva slobodnih ljudi, te samostalni ekonomski opstanak manjih porodica i njihovo eventualno daljnje dijeljenje.U takvoj individualnoj porodici pater familias sada postaje samovlasnik svoje zemlje i imovine, a to pojacava njegovu vlas prema ostalim clanovima, koji se radaju ili izvana dolaze u njegovu kucu na njegov posjed. Pater familiasse od nekadašnjeg izvornog upravljaca domusa pretvara u individualnog privatnog vlasnika s velikom vlašcu (patria potestas) nad imovinom i clanovima svoje porodice, koja vlast seže sve do ius vitae ac necis (odlucivanje o životu ismrti).
Zakonik XII ploca, sistemom zakonskog (intestantnog) nasljednog prava, potvrdio je opisanu razvojnu skicu od gensa preko šire agnatske porodicne zajednice do individualne agnatske porodice. Pater familiasa - a nasljeduju u prvom redu sui heredes, tj. osobe u njegovoj neposrednoj ocinskoj vlasti, koje njegovom smrcu postaju sui iuris, dakle postaju patris familias svojih novih porodica (uglavnom ostaviteljevi sinovi i unuci, koji nemaju više živog oca). U slucaju da nema ovih, ostavština pripada najbližim agnatima, a u nedostatku agnata gentilima.
Proces raspadanja consortiuma i pojave individualne porodice s jakom ocinskom vlašcu teško je vremenski pobliže utvrditi. Potonja je svakako bila poznata barem vec zakoniku XII ploca, kako to medu ostalih dokazuje gornji nasljedni red, zatim tužba o diobi porodicne ostavine (actio familiae ericsundae).
Vremenom ovaj oblik porodice gotovo išcezava. U vrijeme principata zabilježeni su slucajevi da su neki Rimljni u konzorcijumu, ali to je bio kuriozitet i anahronizam. Od drugog punskog rata preovladava agnatska porodica.

B AGNATSKA FAMILIJA

Diobom brace u konzorciumu nastaju manje porodicne skupine - parijahalne porodice agnata. Agnatsku porodicu (familia) cine roditelji s potomcima.
Ovakva porodica je karakteristicna za razdoblje prve polovice republike kada je Rim postao velika država i zagospodario narodima, ali su još uvijek zadržani patrijahalni elementi u društvu i zatvorena kucna privreda.
Temelj ove porodice su agnatsko srodstvo i neogranicena i doživotna vlast porodicnog starješine. Odnosi u porodici i dalje se temelje na agnatskom srodstvu, na zajednici života i rada. Razlikuju se samo kriteriji blizine srodstva od onih koji se primjenjuju u konzorcijumu.

Clanovi porodice su se zvali agnati. Agnatio je pravna veza koja je spajala sve osobe podredene istoj ocinskoj vlasti (patria potestas). Agnatska obitelj je obuhvacala, osimporodicnog starješine, ženu u manus braku, njihovu neemancipiranu djecu, usvojene osobe, osobe in mancipio robove.
Pod pojmom familia podrazumjevaju se ne samo osobe koje žive i rade u okviru porodice, nego i porodicna imovina, koja je s jacanjem ovlasti porodicnog starješine postala njegovim individualnim vlasništvom. Ako neko napusti porodicu prije smrti porodicnog starješine, emancipacijom ili udajom, raskida agnatske veze sa svojom porodicom, a zadržava samo kognatske, krvnosrodnicke.
Raskidom agnatske veze sa svojom porodicom gubilo se svako pravo prema porodicnoj imovini i za života i nakon smrti porodicnog starješine. Osobe i imovina su u takvoj medusobnoj vezi da je opstanak osobe koja bi napustila porodicu bio ozbiljno ugrožen.

Oni koji se nalaze pod neposrednom vlašcu starješine su najbliži srodnici i nasljednici, a to su u prvom redu njegovi sinovi. U krug agnatskih srodnika ulaze i lica koja usvojenjem ili udajom dodu pod vlast paterfamilijasa.
Sinovi ostaju pod vlašcu porodicnog starješine dokle god je starješina živ, makar da su oženjeni i imaju svoje potomke. Oni mogu napstiti porodicu postupkom emancipacije, ali je van porodice njihov opstanak ugrožen, tako da je ovakav cin prije kazna nego nagrada. Smrcu glave porodice se rapadala porodica na onoliko posebnih porodica koliko je sinova ili daljnjih neposrednih muških potomaka iza njega ostalo. Tako je svaki od njih postajao osoba sui iuris i pater familias nove obitelji. Na agnatsko srodstvo su se nadovezivale važne pravne posljedice, osobito zakonsko tutorstvo i zakonsko nasljedno pravo.
Kada je rijec o imovinskim, svojinskim odnosima postoji izvjesna protivrjecnost. S jedne strane, porodicni starješina je apsolutni vlasnik dobara, iako su ta njegova ovlaštenja neodvojiva od vlasti prema ukucanima.

U najstarijem pravu, pravno, parefamilijas nije ogranicen u raspolaganju imovinom. Ipak, postoje moralni i religijski obziri prema kojima je njegova vlast u funkciji održavanja porodicnog kontinuiteta.
Pater familias je dužan cuvati, uvecavati imovinu i takvu je predati svom nasljedniku. Pravo mu daje slobodu testiranja (može svoju cijelu imovinu ostaviti bilo kome, cak i licu izvan porodice), ali strogi patrijahalni moral je predstavljao ogranicenja. Tako, npr. predku koji ostavi „nedolican" testament potomci nece odavati pocasti koje namece religija. Postojao je inadzor cenzora koji je od ranih vremena mogao da kazni gubitkom casti (infamijom), osobu koja olako troši naslijedenu imovinu.
Dosta rano se javilo starateljstvo nad rasipnicima koje je ovakvim porodicnim starješinama oduzimalo poslovnu sposobnost.Takva mješavina imovinskih i licnih ovlaštenja, regulisana pravnim, moralnim i religijskim normama, predstavlja poseban oblik svojine, koji je na prelazu izmedu kolektivne svojine konzorcijuma i privatne svojine klasicnog rimskog prava. Ovaj oblik svojine ce preovladivati tokom veceg dijela perioda republike.

U drugoj polovini razdoblja republike dolazi do bitnih promjena u porodicnim odnosima. Zahvaljujuci tržišnoj privredi i klasicnom ropstvu omogucen je opstanak pojedinca izvan porodice. Više nije bilo potrebe za postojanjem porodicne skupine s cvrstom unutrašnjom kohezijom.
Vlast porodicnog starješine se ogranicava zbog cega opada znacaj agnatskog srodstva. Sve se više uvažava krvno srodstvo (cognatio) koje je u justinijanovom pravu u potpunosti potisnulo agnatsko srodstvo, a kognatska porodica kao zajednica krvnih srodnika, koju sada sacinjava bracni par i njihovi potomci, zamjenjuje agnatsku.

C KOGNATSKA PORODICA

Kognatska porodica se ne razlikuje od agnatske porodice po svom obimu, po krugu lica koje obuhvata. Ali su odnosi unutar nje drugaciji.
U kognatskoj porodici položaj porodicnog starješine ne daje ona prava koja je ranije imao, a agnatsko srodstvo je potisnuto kognatskim. Brak bez manusa je potisnuo brak s manusom i doveo do slabljenja vlasti muža nad ženom.
Razlozi ovih promjena su brojni. Potrebu za postojanjem porodice sa cvrstom unutrašnjom kohezijom, tržišna privreda i klasicno anticko ropstvo su uklonili.
Državna vlast je birokratizirana ustanovljenjem principata, postavljena na novu osnovu tako da je manja potreba za oslanjanje na autoritet paterfamilijasa.
Znatno je oslabljen uticaj religije, narocito one politeisticke. To je više danak tradiciji, nego neko cvrsto vjerovanje.
Vladavina novca i porast uloge tržišta, doveli su do smanjenja javnopravnih elemenata u svijinskim odnosima. Svojina se odnosila na imovinska ovlaštenja. Ukucani dobijaju mogucnost sticanja imovine koja pripada samo njima (peculium castrense, quasi castrense, bona adventicia, bona profecticia). Robovi su, uz ukucane, pretorovim tužbama (actiones adiecticiae qualitatis), dobili mogucnost da sklapaju poslove.
Autoritet oca je sve manje znacio zaštitu i imovinsku sigurnost, a sve više teret i prepreku za osamostaljivanje. Vlast porodicnog starješine je ogranicena, cak i u odnosu na robove, a narocito u odnosu na slobodne clanove porodice. Uvedeno je pravilo da paterfamilijas, prije nego što kazni teškom kaznom potcinjeno lice, mora saslušati savjet srodnika.

Tokom razdoblja republike, pravo na odbacivanje novorodencadi je ogranicavano i na kraju ukinuto. Vladari su u periodu principata primoravali oca da emancipira sina koga je zlostavljao, a bilo je i slucajeva u kojima je otac za ubistvo sina kažnjavan smrtnom kaznom. U vremenu od Augusta je uvedeno pravilo da roditelj ne može udavati ili ženiti ukucane bez njihovog pristanka. Pravo na prodaju djece (ius vendendi) je ukinuto u vrijeme dominata, osim u slucaju krajnje bijede. Sada je i u imovinskom pogledu odnos izmedu roditelja i djece više dvostran, jer su i drugi clanovi porodice mogli sticati imovinu, a javlja se i obaveza djece da izdržavaju svoje roditelje.
Slabljenje vlasti paterfamilijasa dovelo je do smanjenja znacaja agnatskog srodstva, koje se na njoj temelji. Krvno srodstvo dobija prevagu i u imovinskim odnosima.
Na nasljedivanje se poziva i emancipirani sin, intervencijom pretora i vladara, koji ranije to pravo nije imao, jer nije spadao u agnate. Tragovi agnatskog srodstva su se žilavo držali i tek ce Justinijanova reforma nasljednog prava u potpunosti ukinuti agnatsko srodstvo u korist krvnog.
Dolazi do promjene u odnosu izmedu spolova. Položaj žene u porodici se promjenio i nije više u toj mjeri potcinja mužu kao ranije. Vec se ranije, u braku s manusom, poboljšava položaj žene. U slucaju razvoda, dobija garancije da ce joj miraz biti vracen. Sada, u braku bez manusa, žena dobija i licnu i imovinsku nezavisnost, koja nije znacila jednakost, ali je daleko od ranije podredenosti.
Sve u svemu, odnosi u familiji od kraja principata, prilicno lice na one koji postoje danas, iako je porodica ipak imala vecu ulogu od one koju sada ima, jer je u njenoj nadležnosti jošniz funkcija koje ce tokom historije preuzeti na sebe društvo: odgojna i obrazovna, pružanje zaštite, proizvodna.

IV Vrste srodstava

U starom rimskom pravu srodstvo se racunalo po cinjenici zajednickog života unutar jedne porodice, a ne po krvi i po porijeklu. „Srodnici su osobe koje su zajedno živjele i radile u istoj porodici, a osobe koje su živjele izvan porodice, makar bile u bliskoj krvnoj vezi s clanovima porodice, nisu smatrane srodnicima."

Krvnu vezu su poštovali obicaji tretirajuci blisko krvno srodstvo kao smetnju za sklapanje braka, ali u svim drugim slucajevima se uvažavalo samo agnatsko srodstvo. Zatvorena kucna privreda, ovisnost clanova konzorcija o zajednickoj imovini i nastojanje da se ta imovina sacuva za buduce generacije su uvjetovali ovakvo shvacanje.
Blizina agnatskog srodstva u konzorciju je odredivana po generacijama: najbliži srodnik (agnatus proximus) je brat; djeca sve brace sacinjavaju sljedecu generaciju i medusobno su najbliži srodnici bez obzira što potjecu od raznih roditelja i jednako su bliski srodnici clanovima prethodne generacije.

U Rimu postoje cetiri vrste srodstava:
- agnatsko,
- kognatsko
- tazbinsko i
- po usvijenju.

Agnatskim srodnicima se smatraju osobe koje su potcinjene vlasti istog šefa porodice (pater familias). Agnatsko srodstvo je samo po ocevoj strani. Temelji se na zajednici života i rada u okviru porodice.
Razlikuju se dvije vrste agnatskog srodstva, starija, ona u konzorcijumu, i novija, u familiji. Razlika je u tome što je u prvoj naglašena veza izmedu pripadnika iste generacije, a u drugoj je osnov srodstva patria potestas. U konzorciju je najbliži srodnik brat, a u familiji - sin ili kci. U agnatskom srodstvu djeca su po rodenju samo sa ocem. S majkom dolazi u agnatsko srodstvo samo u slucaju, ako je ona po muževom vlašcu, tj. Ako je sklopila manus - brak, gdje je prema mužu bila u slicnom položaju kao i muževa ženska djeca (filiae loco). U manus braku djeca su s majkom u agnatskom srodstvu preko oceve vlasti nad djecom i ženom, a ne zbog krvnog srodstva s majkom.

Ako se radi o slobodnom braku, gdje žena ne dolazi pod vlast (manus) svoga muža, djeca nisu s majkom nikada u agnatskom srodstvu, jer majka potpada po patriam potestatem svoga oca, dakle potpada pod svoju raniju agnatsku porodicu.
Pater familias nije nikada u agnatskom srodstvu s unucima od kcerke, jer oni potpadaju pod patriam potestatem svoga oca, odnosno djeda po ocevoj strani. Agnati mogu biti ujedno i krvni srodnici, npr. Djeca patris familias, ali se agnacija mogla zasnivati i bez krvnog srodstva (adopcijom, manus - brakom).
Na agnatsko srodastvo su se nadovezivale pravne posljedice, prvenstveno zakonsko tutorstvo i zakonsko nasljedno pravo, a koje su proizilazile iz porodicne pripadnosti. Dakle od tih prava je iskljucen sin, koji je emancipacijom izašao iz patriae potestatis, a ujedno i iz agnatske porodice i srodstva, ali i dalje ostaje krvni srodnik. Isto pravilo važi i za kcer, koja udajom po manus - braku prelazi pod patriam potestatem svog muža, odnosno svekra.

Krvnim srodstvom (cognatio) se naziva odnos izmedu osoba koje potjecu jedna od druge, ili imaju zajednickog pretka, a ne potjecu jedna od druge. Cognatio je bilo izvorom stalnih moralnih dužnosti, a u bracnom pravu je stvaralo bracne zapreke. Ali cognatio nije u starije doba bilo osnov za nasljedno pravo i tutorstvo. Cognatio je krvno srodstvo, koje se zasniva po muškoj i po ženskoj liniji. U kognaciji djete je jednako u krvnom srodstvu sa ocem, majkom i sa krvnim srodnicima majke i oca. Osnova kognacije je u pripadnosti krvno - srodnickoj grupi, a agnacije u pripadnosti kucnom porodicnom kolektivu. Krvni srodnici se djele na srodnike u ravnoj i srodnike u pobocnoj liniji. Srodnici u ravnoj liniji (linea recta) su osobe koje potjecu jedna od druge, direktno ili indirektno. To su: djed, otac, sin, unuk, praunuk itd. Srodnici u pobocnoj liniji srodstva (linea transversa, linea collateralis) su osobe koje potjecu od zajednickog pretka, a ne potjecu jedna od druge (collaterales cognates: braca, sestre, dajde, amide, sestricne, bratici). Punorodno srodstvo je ako su oba pretka zajednicka, a ako je jedan zajednicki, a drugi razlicit - polurodno.

U postklasicnom i Justinijanovom pravu razlikuju se sljedeci krvni srodnici:
a) germani (imaju zajednicka oba roditelja),
b) consanguinei ili istokrvni (imaju zajednickog oca) i
c) uterini (imaju zajednicku samo majku).

Kognati drugog reda (polubraca i polusestre) su polukrvni srodnici i na nasljedstvo se pozivaju tek poslije punokrvne brace i sestara. Krvno srodstvo može biti bracno i vanbracno, a racuna se po linijama i stepenima. Vanbracna djeca bila su u srodstvu samo s majkom i njezinim srodnicima, ali ne i sa vanbracnim ocem. Bliskost srodnickog odnosa izmedu dvije osobe se izražava stepenima srodstva. Stepen srodstva kognatskih srodnika se racuna po broju poroda. Primjenjuje se pravilo: koliko poroda, toliko stepena srodstva (tot gradus, quot generationes).
Tako je sin u prvom stepenu srodstva prave linije, unuka u drugom; brat ili sestra je pobocni srodnik drugog stepena, amida treceg, brat ili sestra od amide u cetvrtom stepenu srodstva pobocne linije. Rimljani su u pocetku veci znacaj pridavali agnatskom srodstvu, narocito u imovinskim odnosima.

Najstariji red nasljedivanja je u potpunosti zasnovan na agnatskom srodstvu. Kasnije, zaslugom pretora, dolazi do djelimicnog prihvatanja kognatskih srodnika. Justinijan je uveo nasljedne redove koji su u cjelini polazili od krvnog srodstva. U zakljucivanju brakova, kognatsko srodstvo je oduvijek igralo veliku ulogu. Od najstarijih vremena za koja postoje podaci, krvno srodstvo je bilo smetnja za zakljucenje braka.

Srodstvo po tazbini je veza jednog bracnog druga s rodacima drugog bracnog druga. Rimljani su tazbinu nazivali adfinitas. To je srodstvo izmedu zeta i punice, svekrve i snahe, djevera i snahe, pastorka i ocuha itd. Tazbinsko srodstvo nije igralo veliku ulogu u rimskom pravu.
Srodstvo po usvojenju ili gradansko srodstvo je posljedica usvajanja (adoptio ili adrogatio). Srodstvo po tazbini imitira prirodno srodstvo. U njemu se zasniva osnos slican odnosu izmedu roditelja i djece sa približno istim pravnim posljedicama. U Rimu je usvajanje bilo rašireno i služilo je razlicitim ciljevima.

V Patria potestas

A POJAM OCINSKE VLASTI

Ocinska vlast (patria potestas) je doživotna i u najstarije vrijeme neogranicena vlast kucnog starješine (pater familias) nad osobama i porodicnom imovinom. Vlast porodicnog starješine obuhvata cetiri vrste nadredenosti:
a) vlast nad robovima, oznacavana kao dominica potestas,
b) vlast prema slobodnima koje bi pater familias ustupao drugima na odredeno vrijeme,
c) vlast nad ženom - manus i
d) vlast nad rodenom i usvojenom djecom (patria potestas).

Rimska ocinska vlast je trajala sve do smrti porodicnog starješine i nije završavala punodobnošcu potcinjenih; ovisne osobe su bile imovinskopravno nesposobne i sve što bi stjecale pripadalo je kucnom starješini. Pater familias je podcinjene osobe mogao prodati (ius vendendi), a u najstarije vrijeme je odlucivao o njihovom životu i smrti (ius vite ac necis), kao i o njihovom kažnjavanju.
Velikoj vlasti paterfamilijasa nad clanovima porodice doprinijelo je više okolnosti vezanih za one uslove života i vjerovanja. Ekonomski odnosi su jedan od najvažniji razloga. Zatvorena kucna privreda pretvara porodicnog starješinu u neku vrstu " direktora „ preduzeca. Svojinska prava su u rukama paterfamilijasa. Na njegovo imanje dolaze sva lica koja rodenjem, usvojenjem ili sklapanjem braka dodu u porodicu. Veliku ulogu u odnosima nadredenosti i podredenosti igrali su svojinski odnosi.
Država je bila nejaka, sa malim brojem organa i nerazvijenim aparatom ponude. Ona koristi zatecene ustanove, medu njima religiju i porodicu. Porodicni starješina je bio kao neki lokalni organ. On je odlucivao o kaznama, ukljucujuci i smrtnu kaznu. Država je stajala iza autoriteta porodicnog starješine. Ubistvo paterfamilijasa i izdaja su najteža krivicna djela u starom Rimu.
Jedno od obiljžja rimskog politeizma je kult predaka. Umrli paterfamilijas postaje kucno božanstvo. Tako autoritet kucnog starješine prelazi i u zagrobni život, cak i mrtvi ono vladaju živima.
Vlast porodicnog starješine je doživotna. Nije postojala starosna granica koja bi lice alieni iuris pretvarala u sui iuris. Njegova imovinska ovladtenja su velika. On je vlasnik sve imovine i sve što steknu njegovi ukucani: radom, ratnim plijenom, poklonom, pripada porodicnom starješini. Vremenom su se promijenili ekonomski i ideološki uslovi i krajem republike vlast paterfamilijasa pocinje slabiti.

B POSTANAK I PRESTANAK OCINSKE VLASTI

Ocinska vlast je zasnivana rodenjem, usvojenjem, brakom s mnusom i davanjem u mancipijum. Rodenjem su pod ocinsku vlast dolazila djeca rodena u zakonitom rimskom braku i da starješina prihvati novorodence. Clanom agnatske porodice se postajalo tek kada bi pater familias, uz odredeni religijski ceremonijal, prihvatio novorodence (tollere liberum). Pod ocinsku vlast se moglo doci i putem pravnih poslova, odnosno usvojenjem. Usvojenje se vršilo u obliku adrogacije i adopcije.

Adrogatio je stariji oblik usvojenja, vršen na svecani nacin pred kurijatskom skupštinom.
To je usvojenje lica koje je bilo svojevlasno (sui iuris). Za razliku od adopcije, adrogatio je avnopravni akt, jer se gasio jedan pravni subjektivitet.
Adopcija je usvojenje osobe alieni iuris. U ovom slucaju pravni položaj osobe se nije mijenjao dolaskom u novu porodicu. Adopcija se obavljala putem trostruke fiktivne prodaje u obliku mancipacije, odnosno jednostruke prividne mancipacije za žensku osobu. Tako je usvojeni postao agnatski srodnik i punopravni clan porodice. Dobnu razliku od 18 godina uvelo je Justinijanovo pravo. U postklasicnom razdoblju emancipacija je vršena carevim reskriptom i izjavom imatelja vlasti pred nadležnim državnim organom, uz pristanak djeteta.
U vrijeme Justinijana postojala je razlika izmedu potpunog usvojenja (adoptio plena) i nepotpunog usvojenja (adoptio minus plena) kojom usvojenik nije kidao sve veze sa ranijom porodicom, ali nije ni dobijao sva prava koja proizvodi potpuna adopcija.

Pozakonjenje (legitimatio) je nacin zasnivanja ocinske vlasti nad vanbracnom djecom. Uveden je u postklasicnom razdoblju za vladavine Konstantina. Vanbracna djeca su mogla dobiti položaj bracne djece na tri nacina: sklapanjem braka vanbracnih roditelja, stupanjem vanbracnog djeteta u službu kurijala (curiales su svojom imovinom odgovarali državi za porez koji je njihova opcina morala prikupiti) i carevim reskriptom.

Patria potestas prestaje smrcu porodicnog starješine, emancipacijom ili udajom u brak sa manusom. Njegovom smrcu sinovi su postajali osobe sui iuris i time dobivali status porodicnog starješine. Pater familias može biti covjek bez djece, pa i novorodence ako je sui iuris. Žena u manus braku takoder je postajala sui iuris. Istovjetan ucinak kao prirodna smrt imala je capitis demunutio maxima, media i minima.
Najcešci slucaj prestanka ocinske vlasti za života porodicnog starješine bila je emancipacija. Emancipacija je poseban, dobrovoljan nacin prestanka ocinske vlasti. Emancipirani je postajao sui iuris i raskidao agnatsku vezu s bivšim imateljem vlasti. U starije je vrijeme emancipacija predstavljala vid teške kazne, ali u prilikama razvijene privrede postala je put ka licnoj i imovinskoj samostalnosti potcinjenih osoba.

Patria potestas, u Justinijanovom pravu, prestaje ako sin vrši visoke javne funkcije.

Z A K LJ U C A K

Ovaj seminarski rad sam zapocela objašnjavanjem pojma porodicnog prava, a zatim pojma rimske porodice te njenog razvoja kroz historiju. Potom sam iznijela neke bitne klasifikacije podjele srodstava, te sam smatrala da je važno napisati nešto, u najkracim crtama, o instituciji patria potestas. I na kraju, potrebno je napraviti mali rezime prethodno napisanog, odnosno iznijeti zakljucak.
Iz svih do sada navedenih iskaza možemo rezimirati da je rimska porodica patrijahalnog karaktera, da se razvila u starom vijeku, ali da je to prijelazni oblik porodice, gdje je pripitomljavanje domacih životinja i uzgajanje stada postalo velikim izvorom bogatstva. To bogatstvo je pripadalo gensu, ali je ubrzo formirano privatno vlasništvo.

Takode smo rekli da su se smjenila tri oblika rimske porodice: konzorcijum, patrijahalna agnatska porodica i kognatska porodica. U rimskoj porodici sva vlast je prešla u ruke paterfamilijasa, a karakteriziraju je organizirane osobe u jednu porodicu pod ocinskom vlašcu.
Dakle, odnosi u rimskoj porodici od kraja principata, prilicno lice na one koji postoje danas, ali je porodica imala vecu ulogu od one koju sada ima, jer su njenoj nadležnosti bile funkcije koje ce tokom historije preuzeti na sebe društvo: odgojne i obrazovne, pružanje zaštite i proizvodnja.

LITERATURA

1. Horvat, Marijan: „ Rimsko pravo", Zagreb, 1958.
2. Stanojevic, Obrad: „Rimsko pravo", Sarajevo, 2000.
3. Šarac, Mirela; Lucic, Zdravko: „Rimsko pravo", Sarajevo, 2006.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

 preuzmi seminarski rad u wordu » » »