POCETNA STRANA

REŠAVANJE SPOROVA NAGODBOM

Danas u pravnim sustavima postoje razne mogućnosti za rješavanje stranačkih sporova, pa tako uz dobro poznato iznošenje spora pred sud, sve veću važnost dobivaju i alternativne metode rješavanja sporova kao što su arbitraža , mirenje, pregovori ili posredovanje. Vrlo su različiti razlozi zbog kojih tužitelj može pokrenuti parnični postupak. Međutim, bez obzira na svrhu vođenja nekog parničnog postupka, očekivanja stranaka usmjerena su u pravcu brzog donošenja sudske odluke koja će ukloniti svaku neizvjesnost u spornom pravnom odnosu stranaka. S druge strane, država od sudova očekuje zakonite odluke , a te dvije težnje, stranaka i države, često je puta dosta teško uskladiti. Naime, radi se o tome da stranke idu za tim da sudske odluke budu odmah konačne, a država želi ostaviti mogućnost dodatnog preispitivanja pravilnosti presude. Kako zbog pravne sigurnosti svakom parničenju mora doći kraj, u tu je svrhu uspostavljen institut pravomoćnosti sudske odluke. Svojstvo pravomoćnosti mogu steći sljedeće sudske odluke:
- Sve presude
- Rješenja kojima se odlučuje o tužbenom zahtjevu (parnice zbog smetanja posjeda, odluke o troškovima, platni nalozi)
- Ostala rješenja koja vezuju sud i stranke
- Strane sudske odluke priznate od strane suda Republike Hrvatske

Pravomoćnost može steći i pravorijek arbitražnog suda te sudska nagodba. Iako bi se o pravomoćnosti mogao iznijeti još niz podataka i vjerojatno napisati poseban rad samo o tome, pravomoćnost kao takva nije tema ovog rada te su ova početna razmatranja samo uvod za daljnji tekst.
Upravo posljednja navedena, sudska nagodba, jedan je od predmeta rasprave ovog rada, kao mogući način okončanja sporova između stranaka. Tako ću kroz ovaj rad nastojati prikazati elemente sudske nagodbe, uz osvrt i na izvansudsku, te onih nagodbi sklopljenih u postupcima arbitraže i mirenja. Općenito se nagodba označava kao sporazum kojim se uređuje neki odnos i međusobni interesi, a sa pravnog aspekta to bi bio sporazum između parničnih stranaka, ako govorimo o sudskoj nagodbi ili o onoj između stranaka pri arbitražnom sudu. Mirenje, kao način mirnog rješavanja spora bez vođenja parnice, samo po sebi ima svrhu postizanje nagodbe. Nagodba je brže i jeftinije rješenje u građanskim predmetima, a važno je istaknuti i to da je za stranke povoljnija utoliko što nitko ne mora priznati da je kriv, tako da nema ni pobjednika ni gubitnika, rezultat je uzajamnog popuštanja te predstavlja svojevrsno novo uređenje odnosa između stranaka.

1. SUDSKA NAGODBA

2.1. Opće napomene

Sudska nagodba ili poravnanje označava ugovor koji je zaključen u pisanoj formi pred nadležnim sudom, a on ga može dopustiti u parničnom ili izvanparničnom postupku. Sudskom nagodbom stranke uređuju svoje građanskopravne odnose kojima mogu slobodno raspolagati. Takav ugovor ima svojstvo pravomoćne presude, a u slučaju da se ugovara obveza za neku činidbu, poprima svojstvo ovršne isprave. Posljedica sklapanja nagodbe je da stranke više nemaju pravni interes da zahtjevaju sudsku pravnu zaštitu, tako da se na taj način može spriječiti početak parnice, odnosno okončati već započeta parnica. Zakon o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) sadrži i odredbu o obvezatnosti nagodbe u slučaju kada se osoba koja namjerava podnjeti tužbu protiv Republike Hrvatske, dužna, prije podnošenja takve tužbe, obratiti nadležnom državnom odvjetništvu, sa zahtjevom za mirno rješavanje spora. Iako ovakva zakonska odredba postoji, ovakva nagodba postiže se samo iznimno jer stranke nailaze na veliku nezainteresiranost samih državnih odvjetnika. Nagodbu osim parničnih stranaka mogu sklopiti i treće osobe. Međutim, postoje kod sklapanja sudske nagodbe i određena ograničenja pa tako sud neće dopustiti njezino zaključenje ako bi raspolaganja stranaka bila suprotna prisilnim propisima i pravilima javnog morala (ZPP, čl.3.st.3.). Ako ipak dođe do toga da se nagodba zaključi na temelju raspolaganja stranaka kojima uopće ne bi mogle raspolagati, ona će se od početka smatrati inegzistentnom. Stranke sudsku nagodbu mogu skolpiti za vrijeme cijelog postupka pred prvostupanjskim sudom, a ona se može odnositi na cijeli ili samo na dio tužbenog zahtjeva (ZPP, čl.321.st.1. i 2.). Dopuštenost nagodbi od strane suda izražava se prešutno, pozivanjem stranaka da je potpišu, dok se kod nedopuštanja nagodbe o tome donosi posebno rješenje. U slučaju donošenja takvog rješenja o nedopustivosti nagodbe sud će zastati s postupkom, a isti će nastaviti nakon pravomoćnosti tog rješenja. Dopusti li sud nagodbu, ona će okončati parnicu pošto je uobičajeno da se nagodbe sklopljene tijekom parnice odnose na predmet spora. Bespredmetno je govoriti o potrebi za izjavama tužitelja da povlači tužbu, a tuženika da na to pristaje jer takve izjave postaju neodržive nakon okončanja parnice.
Nagodbu susrećemo i kod obveznopravnih odnosa (propisano Zakonom o obveznim odnosima), ali se ona od ove sudske razlikuje po tome što zahtjeva uzajamno popuštanje ugovarača tako da sličnost u terminima ne znači i identičnost njihovih sadržaja.
Nagodba sklopljena pred stranim sudom, jednako kao i strana sudska odluka, izjednačava se sa odlukom suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: RH) i ima pravni učinak u RH, ako ju prizna sud RH. Treba naglasiti da ova odredba može biti i sporna ako se uzme u obzir da sudska nagodba ne mora imati u svim pravnim sustavima isto značenje kakvo ima prema zakonu RH.

2.2. Pretpostavke i sadržaj sudske nagodbe

Pretpostavke za dopustivost sudske nagodbe su:
a) sudska nadležnost
b) pravilan sastav suda
c) sposobnost ugovarača
d) pravni interes za zaključenje ugovora u vidu sudske nagodbe
e) dopuštenost predmeta i sadržaja
f) prpisana forma ugovora o sudskoj nagodbi

(a) Nagodba zaključena pred nenadležnim sudom mogla bi se pobijati samo zbog razloga apsolutne nenadležnosti. Oduzme li se ugovoru sklopljenom pred nenadležnim sudom značenje sudske nagodbe, ne dira se u njegovu valjanost kao građanskopravnog ugovora.
(b) Uzima se da je sud pravilno sastavljen ako se nagodba zaključi pred sucem pojedincem odnosno predsjednikom vijeća jer je , prema čl. 312. st.3., on nadležan primiti nagodbu na zapisnik izvan ročišta, a pred predsjednikom vijeća to je moguće i u toku pripreme za glavnu raspravu. Međutim, pogrešno sastavljen sud ne predstavlja razlog za pobijanje pravomoćno završenog postupka. Promatrano u širem smislu, sud nije pravilno sastavljen ako kod donošenja odluke sudjeluje sudac koji je trebao biti izuzet.
(c) Strane ugovornice nagodbe trebaju imati pravnu i stranačku sposobnost, a osobe koje nagodbu neposredno zaključuju još i poslovnu i parničnu sposobnost. Ukoliko bi ugovarač bila osoba bez pravne i stranačke sposobnost, nagodba se smatra apsolutno ništavom, a ako bi se radilo o nedostatku parnične i poslovne sposobnosti, nagodba bi se mogla pobijati prema odredbama o ponavljanju postupka.
(d) Za angažiranje suda stranke trebaju imati određeni pravni interes, a takvog interesa neće biti ako o određenom tužbenom zahtjevu veće teče parnica, ako je stvar pravomoćno presuđena, ako je o istom predmetu nagodba već zaključena ili ako se tužitelj u prijašnjoj parnici odrekao tužbenog zahtjeva. Za zaključivanje nagodbe u postojećoj parnici stranke ne trebaju dokazivati poseban pravni interes.
(e) Sudska nagodba je rezultat materijalnopravnih dispozicija stranaka, a zakon im daje svojstva pravomoćne presude. Sud neće dopustiti zaključivanje nagodbe ako ustanovi da je ista svojim sadržajem u suprotnosti s pravnim poretkom.
(f) Sudska nagodba je strogo formalni, pismeni ugovor, te je održavanje propisane forme bitna pretpostavka njezina postanka i valjanosti.
Sadržajno sudska nagodba može nadomjestiti presudu, a može i poslužiti za zasnivanje novih pravnih odnosa, izmjene ili ukidanja postojećih. Iako u parnici do nagodbe u pravilu dolazi nakon uzajamnog odustajanja od istaknutih materijalnopravnih ovlaštenja, odnosno, uz to što je moguća kao rezultat uzajamnog popuštanja, rezultat je i popravljanja procesnopravnog ili materijalnopravnog položaja jedne stranke.

2.3. Pravna priroda sudske nagodbe

Građanskopravni odnosi, o kojima se raspravlja u parničnom postupku, u pravilu su dispozitivne naravi. Pretpostavke za nastanak, izmjenu ili prestanak prava i obaveza koje iz tih odnosa proistječu njihovi nosioci slobodno ugovaraju. Takva su ugovaranja nedopuštena samo u slučaju da proturiječe prisilnim pravnim propisima ili javnom moralu.
Govori li se o pravnoj prirodi sudske nagodbe, tada joj se može dati kvalifikacija mješovitog ugovora pa se tako njezina valjanost prosuđuje i prema građanskom procesnom pravu i prema materijalnom pravu. Procesnopravni značaj sudske nagodbe odražava se u obvezi suda da po službenoj dužnosti pazi da se parnica ne bi vodila o predmetu o kojem je nagodba već sklopljena jer je tada dužan odbaciti tužbu. Ovdje posebno do izražaja dolazi prigovor rei judicialiter transactae , izjednačen sa rei judicialiter. Odluči li sud pak o zahtjevu o kojem je već zaključena nagodba, čini time bitnu procesnu povredu tako da će viši sud takvu odluku ukinuti i odbaciti tužbu. Ovaj razlog ništavosti nije u ZPP-u naveden kao razlog za ponavljanje postupka, što je propust ponovljen i u Noveli 2003. Sporazum stranaka unosi se u zapisnik, a nagodba se smatra zaključenom od trenutka kada stranke isti potpišu.

2.4. Zaključivanje sudske nagodbe

Sud je dužan kontrolirati ugovor stranaka kojim one disponiraju predmetom spora, i to sa aspekta zaštite pravnog poretka te shvaćanja javnog morala. Ovakvo pravo suda opravdava se činjenicom što takve materijalne dispozicije stranaka, u pravilu, dovode do okončanja parnice pravomoćnom sudskom odlukom. U skladu sa navedenim, sud treba zauzeti stav prema svakoj materijalnoj dispozitivnoj radnji u postupku, zbog ocjene njezine dopustivosti. Sud svoje odobrenje sudske nagodbe daje prije potpisivanja zapisnika tako da stranke nisu u mogućnosti odustati od zaključene nagodbe na način da ignoriraju činjenicu njezinog postojanja, kao što nisu u mogućnosti odreći egzistenciju pravomoćnoj presudi.

2.5. Pobijanje sudske nagodbe

Pravni poredak danas osigurava procesne mogućnosti za uklanjanje onih sudskih odluka koje vrijeđaju subjektivna građanska prava, a samim time dovode u pitanje i ostvarenje objektivnog pravnog poretka. U tu svrhu služe pravni lijekovi koji se dijele na redovite, koji se podnose protiv nepravomoćnih sudskih odluka, i izvanredne, za pobijanje pravomoćnih odluka.
Spor oko pravilnog načina pobijanja sudske nagodbe postojao je u doktrini i sudskoj praksi još u bivšoj Jugoslaviji. Danas ZPP također nema izričitu odredbu o mogućnosti pobijanja nagodbe procesnim sredstvima. Kako je sudska nagodba u procesnopravnom smislu izjednačena sa sudskom presudom, a smatra se i da je samom nagodbom postupak pravomoćno završen, trebalo bi isključiti mogućnost pobijanja nagodbe redovitim pravnim lijekovima. Međutim, danas su mnogi teoretičari još dosta podjeljeni oko traženja jedinstvenog odgovora na pitanje o mogućnostima za pobijanje sudske nagodbe pa će stoga ovdje samo kratko biti izložena neka osnovna stajališta.

Kao kvalitetna podloga za uređenje ovog pitanja mogao se koristiti i prijedlog prof. S. Trive. On ističe kako je mogućnost pobijanja sudske nagodbe potrebna da bi se osigurala njezina zakonitost, a da bi ograničeni uvjeti pobijanja utjecali na njezinu čvrstinu. Oni koji nisu spremni prihvatiti teže uvjete pobijanja, ne bi trebali ni koristiti formu sudske nagodbe za svoje dispozicije. Ukoliko bi nakanadno došlo do izmjene okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja nagodbe, one bi se mogle koristiti kao temelj za pokretanje nove parnice u kojoj se ističe tužbeni zahtjev radi izmjene sadržaja pravnog odnosa uređenog sudskom nagodbom. Dakle, strankama i dalje ostaje pravo da se nakon zaključenja sudske nagodbe u posebnoj parnici bore za ostvarenje interesa nastalih zbog izmjene relevantnih okolnosti. Prema ovom mišljenju sudska se nagodba može napadati samo procesnopravnim sredstvima, i to prijedlogom za ponavljanje postupka te posebnim prijedlogom za ukidanje pravomoćno završenog postupka, provedenog pred apsolutno nenadležnim sudom. Promatra li se danas ovakvo stajalište, već i sa same leksičke razine, postaje upitno. Naime, sporno je to kako se kod pobijanja može govoriti o ponavljanju postupka ako znamo da je nagodbu moguće zaključiti i prije započinjanja ili okončanja redovitog postupka, a druga važna činjenica je to da tekst zakona predviđa mogućnost revizije protiv drugostupanjske presude. Iako literatura nudi ovakva rješenja i Novelom 2003. propuštena je prilika da se uredi ovo pitanje.
Dok mnogi sudovi i dio autora smatraju da se sudska nagodba može napadati samo redovitim građanskopravnim tužbama, drugi smatraju da se može napadati samo procesnopravnim sredstvima , a ne tužbom za utvrđenje ništavosti ili za poništaj građanskopravnog posla. Danas se ipak više naginje shvaćanju da bi se sudska nagodba trebala moći pobijati samo nekim izvanrednim pravnim sredstvima i to u širem opsegu od onog u kojem se mogu pobijati presude na temelju priznanja i odricanja, dok povrat u prijašnje stanje ne dolazi u obzir jer je jedna od osnovnih pretpostavki za zaključivanje takve nagodbe ta da su u tom trenutku obje stranke bile prisutne. Iz činjenice da je moguće preventivno provjeravanje sudske nagodbe te njezino naknadno pobijanje proizlazi i njezina zakonitost. Izvanredna pravna sredstva ipak imaju i svojevrsnih nedostataka jer strankama onemogućuju pobijanje nagodbe ukoliko dođe do promjena okolnosti u odnosu na one koje su postojale u vrijeme sklapanja nagodbe. Ovdje strankama ostaje samo mogućnost pokretanja nove parnice da bi ostvarile svoje interese.
Apsolutno ništave nagodbe, kao i apsolutno ništave presude, ne treba ni pobijati nikakvim pravnim sredstvima jer su nepostojeće, a takve će biti nagodbe sklopljene pred osobama koje nisu suci, nagodbe u kojima se kao ugovarači javljaju osobe bez pravne i stranačke sposobnosti, nagodbe u kojima je predmet pravni odnos kojima stranke ne mogu slobodno raspolagati te slučajevi sudskih nagodbi čiji sadržaj se ne može jasno razlučiti odnosno one koje sadržajem proturječe same sebi.

2.6. Izvansudska nagodba

Stranke mogu svoj ugovor o predmetu spora sklopiti i izvan suda pa se tada radi o izvansudskoj nagodbi.Za razliku od ostalih oblika nagodbe, ovo je neasistirana nagodba, tj. provodi se bez sudjelovanja trećeg (sudac, izmiritelj, arbitar). Sklope li stranke takvu nagodbu za vrijeme parnice, ona neće imati neposrednog procesnopravnog učinka na tijek postupka tako da stranke time ne gube pravni interes za vođenje parnice i dobivanje sudske odluke. Prigovor o zaključenju ovakve nagodbe može imati samo značaj prigovora rei transactae, pa njegovo uspješno isticanje ne može dovesti do odbacivanja tužbe nego do prihvaćanja ili odbijanja tužbenog zahtjeva.
Važno je istaknuti i značaj izvansudske nagodbe u okviru Zakona o sudovima za mladež. Prema odredbama ovog zakona, model izvansudske nagodbe počeo se u RH primjenjivati u Zagrebu, Splitu i Osijeku kao pilot – projekt, a postupak se stvarno počinje primjenjivati u Osijeku od 2001. godine.

Danas postoje posebno formirane stručne službe za izvansudsku nagodbu koje rade prema potrebama slučajeva. Službe upućuju pozivni letak strankama u postupku, nakon što državni odvjetnik za mladež odluči osumnjičenika uputiti u postupak posredovanja. Tijekom postupka posrednik surađuje sa strankama, s tim da su taj postupak stranke dragovoljno prihvatile. Nakon što se postupak okonča dogovorom o izvansudskom poravnanju , suradnja se širi i na osobe i institucije koje se uključuju u svrhu izvršenja nadoknade ili popravljanja štete. Posrednik je dužan izvijestiti državnog odvjetnika za mladež o dogovoru i izvršenju istog. Oštećenog ili osumnjičenog maloljetnika mogu zastupati roditelji ili opunomoćeni odvjetnik, ali bez prava neposrednog uplitanja u sam proces postizanja nagodbe. Vođenje cijelog ovog postupka od posrednika zahtijeva strogo poštivanje procedure medijacije, umijeće komunikacije i niz specifičnih znanja. Dakle, medijator je osoba koja preuzima odgovornost za proceduralnu korektnost ponašanja i obostranog uvažavanja stranaka, dok su centralni nositelji odluka u postupku same stranke.

3. NAGODBA U ARBITRAŽNOM POSTUPKU

Prema članku 3. Zakona o arbitraži, strankama stoje na raspolaganju mogućnosti ugovaranja arbitraže za njihove sporove o pravima kojima mogu slobodno raspolagati. Nakon zaključivanja valjanog ugovora o arbitraži i imenovanja arbitara kreće se na arbitražni postupak. Kako se stranke imaju mogućnost sporazumjeti o načinu, mjestu i svemu ostalom vezanom za provođenje postupka, tako se mogu sporazumjeti i o pravnim pravilima koja smatraju mjerodavnima za bit spora. Kao i u parničnom postupku pred prvostupanjskim sudom , stranke se i tijekom postupka pred arbitražnim sudom mogu o svom sporu nagoditi. Prema ZA uređenje nagodbe je dosta suvremenije od onog u ZPP-u jer su napuštene neke odredbe, i danas aktualne, austrijskog ZPO-a iz 1895. godine, te Gpp-a iz 1929. Prema tim odredbama sudska nagodba nije imala značaj negativne procesne pretpostavke te se zbog toga mogla pobijati samo građanskom tužbom zbog ništavosti ili radi poništaja ugovora.

3.1. Oblici nagodbe

Danas se stranke mogu sporazumjeti o varijanti nagodbe o biti spora od tri moguće koje im stoje na raspolaganju:
(1) okončanje postupka izvanprocesnom nagodbom uz
procesnu dispoziciju,
(2) procesna nagodba koja se zapisnički konstatira, bez
bez donošenja pravorijeka,
(3) nagodba koja ima svojstvo arbitražnog pravorijeka.

(1) Kod izvanprocesne nagodbe do okončanja postupka dolazi bez meritornog arbitražnog okončanja spora. Ovaj oblik je na raspolaganju strankama koje se uspiju svojim dispozicijama dogovoriti oko autonomnog rješavanja spora. One će od arbitra zatražiti da obustavi postupak, što je on i dužan učiniti. Ovdje posebno dolazi do izražaja dobra volja stranke da poštuje dogovor jer arbitar niti je ovlašten ni je dužan voditi računa o sadržaju postignutog sporazuma. Ovako zaključena nagodba nema snagu pravomoćno presuđene stvari, što se odražava i na položaj vjerovnika kojeg bi njegov dužnik iznevjerio. Takvom vjerovniku ostaje mogućnost pokretanja kondemnatorne parnice ex causae transactae, a mogućnosti tuženog dužnika su da: - osporava valjanost nagodbe,
- protutužbom tražiti da sud poništi
spornu nagodbu ili
- tražiti od suda da utvrdi kako je
apsolutno ništava.
(2) Odluče li se stranke za drugu od navedenih mogućnosti, imaju ovlaštenje da arbitra obavijeste o postignutoj nagodbi te da zatraže da tu nagodbu protokolira. Arbitar može ocijeniti da li je sadržaj te nagodbe u granicama kompatibilnosti s javnim poretkom,a svojim potpisom može posvjedočiti da su se stranke nagodile i kako. Ako se sadržaj nagodbe registrira u zapisniku arbitražnog suda, ona poprima sadržaj ovršne isprave. Uspoređuju li se uvjeti za valjanost ovakve nagodbe sa odredbama Zakona o mirenju, proizlazi da bi i ovdje potpis stranaka trebalo ovjeriti kod javnog bilježnika, dok potpis arbitara nije uvjet za valjanost nagodbe.
(3) Na treću vrstu nagodbe stranke se odlučuju ako žele da njihova nagodba dobije obilježje procesnopravno presuđene stvari. Takav pravorijek na temelju nagodbe ima jednak učinak kao i svaka druga meritorna odluka. Iznimno, arbitražni sud neće donjeti ovakav pravorijek ako ustanovi da je sadržaj nagodbe protivan javnom poretku RH. (ZA, Čl.29.st.1.) Kao i redoviti pravorijek, arbitražni sud i ovaj na temelju nagodbe donosi u mjestu arbitraže te ga izrađuje u pisanom obliku. Razlika u odnosu na pravorijek donesen na temelju redovito provedenog arbitražnog postupka je ta što pravorijek na temelju nagodbe arbitražni sud ne mora obrazlagati pošto je sadržaj te odluke determiniran sporazumnim dispozicijama stranaka. Pravorijek se smatra dostavljenim od dana kada je predan na poštansku adresu adresatu ili osobi ovlaštenoj za primanje pisanih priopćenja (ZA, Čl.4.st.1.).
Kako se radi o pravorijeku, pobijanje građanskopravnim tužbama nije moguće. Također, ovakva nagodba isključuje mogućnost da se o valjanosti nagodbe odlučuje kao o prejudicijelnom pitanju u drugoj parnici, ako je uložen prigovor da ta nagodba nije zapreka za ponovno raspravljanje o zahtjevu o kojem je već odlučeno.

Iako se o većem dijelu načina provođenja postupka stranke kod arbitraže mogu sporazumjeti, one nisu u mogućnosti ugovarati pravo na ulaganje žalbe protiv odluke arbitražnog suda redovnom državnom sudu. Mogućnost koja im ostaje na raspolaganju je pobijanje pravomoćne arbitražne odluke pred arbitražnim sudom, tužbom za poništaj. Iz navedenog proizlaze i neke prednosti za stranke ako sklope nagodu koja ima procesnopravnu kvalitetu presuđene stvari:
- Stranke uživaju veći stupanj pravne sigurnosti,
- Isključuje se mogućnost da se o valjanosti nagodbe u drugoj parnici odlučuje kao o prejudicijelnom pitanju, ako je uložen prigovor da zaključena nagodba nije zapreka za raspravljanje o zahtjevu o kojem je već odlučeno.

3.2. Predmet i sadržaj nagodbe

Kod arbitraže se nagodbom može disponirati samo u okvirima objektivnih granica arbitralnosti, a nagodba bi se također trebala kretati i u okvirima stranačog sporazuma o arbitraži. Ako bi stranke zatražile od arbitara da zaključe nagodbu i u pogledu nekih drugih spornih odnosa, tada bi trebalo uzeti da postoji konkludentno zaključen ugovor o arbitraži. Ukoliko bi kasnije stranka koja je inicirala zaključenje nagodbe pobijala pravorijek, sa tvrdnjom da nije postojao valjan ugovor o arbitraži, očito je da bi išla protiv vlastitih dispozicija (venire contra factum proprium). Upravo zbog navedenog bi bilo poželjno kada bi stranke i tekst arbitražne nagodbe, na temelju kojeg će biti donesen pravorijek, dodatno potvrdile pisanim oblikom i svojim potpisom.
Sudsku nagodbu je moguće sklopiti i izvan parnice, a u tom slučaju je za njezinu procesnopravnu dopuštenost irelevantno postoji li među strankama spor o predmetu na koji se ona odnosi. Pravni interes stranaka (postoji kada pravni odnos nije sankcioniran pravnim aktom) da svom sporazumu daju svojstvo sudske ili arbitražne nagodbe se pretpostavlja tako da je potrebno dokazivati samo suprotno. Ovakvom logikom se ide i kod arbitraže pa se tako arbitraža nastavlja o predmetu o kojem se stranke nisu nagodile. Nagodba temeljem koje nije donesen pravorijek mogla bi eventualno imati svojstva ovršnog akta, ali ne i svojstva pravomoćne presude.

3.3. Pobijanje nagodbe

ZA nema posebne odredbe o mogućnostima pobijanja procesnim sredstvima nagodbe na temelju koje nije donesen pravorijek. Tako za pobijanje ovakve nagodbe ostaje jedino mogućnost pobijanja građanskom tužbom.
Ako bi se pojavili razlozi za poništaj, propisani u ZA (čl.36), pravorijek na temelju nagodbe mogao bi se pobijati procesnom tužbom za poništaj. Većina razloga za poništaj je primjenjiva kod ovog pobijanja, izuzetak postoji u slučaju pravorijeka na temelju nagodbe koji nije donesen temeljem raspravljanja te pravila o obrazlaganju pravorijeka. Potonje bi trebalo tumačiti fleksibilnije i reći da pravorijek na temelju nagodbe ne treba obrazlagati u pogledu činjeničnih i pravnih utvrđenja, ali ga ipak treba obrazložiti u pogledu dispoziija koje su prethodile njegovu donošenju.

4. NAGODBA U POSTUPKU MIRENJA

4.1. Općenito o mirenju

Zakon o mirenju je u RH donesen u listopadu 2003. godine, a donošenje je prije svega potaknuto dosta sporim i neefikasnim sudskim postupcima koji rezultiraju velikim brojem nerješenih predmeta. Može se primjetiti da mirenje, kao i ostale alternativne metode rješavanja sporova, nemaju u Hrvatskoj dužu trdiciju. Ovaj zakon mirenje u čl. 2. st.1. definira kao postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti svoj spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, ali bez ovlasti da o biti spora donesu obvezujuću odluku. Iz ove se definicije vidi i jasna razlika u odnosu na suđenje i arbitražu jer se u ovom postupku strankama ne može nametnuti obvezujuće rješenje spora. Isto tako mirenje, za razliku od suđenja pred redovitim sudom i arbitraže, nije moguće provesti bez jedne od stranaka ili protiv njene volje jer se radi o dobrovoljnom i neobaveznom postupku. Iako mirenje može poslužiti rješavanju mnogih sporova, nisu svi slučajevi pogodni za taj postupak. Teško je te slučajeve sasvim jasno razgraničiti na prikladne i neprikladne, ali se neke tipčne skupine ipak mogu izdvojiti:
- Mirenje je moguće samo u onim slučajevima kod kojih stranke mogu zaključiti nagodbu.
- Mirenje nije poželjno u slučajevima u kojima objektivno nije potrebno angažiranje treće osobe.
- Mirenje često može biti prikladno ako stranke imaju interes za brzim i učinkovitim rješenjem spora.
- Mogućnost postizanja boljih rezultata kod mirenja je veća ako komunikacija između stranaka nije potpuno narušena, a poželjna je i što veća spremnost stranaka na razgovore, tj. što veća aktivnost u postupku.
-Mirenje je posebno prikladno i kod predmeta gdje postoje složena činjenična i pravna pitanja, specifična za konkretan slučaj i međusobno isprepletena, jer se takva pitanja nagodbom mogu riješiti na brži i jeftiniji način.
- Mirenje neće imati prednost kod predmeta za čije rješavanje postoje brzi, jeftini i jednostavni postupci.

Jedna od stranaka ili netko treći upućuje drugoj stranci prijedlog za mirenje, a postupak se pokreće nakon što druga stranka takav prijedlog prihvati. Stranke imaju apsolutnu autonomiju volje kod određivanja procedure mirenja tako da se ono provodi na način o kojem su se one sporazumjele, a o tome mogu sklopiti i pisani sporazum. Ne postignu li stranke sporazum, medijator će postupak provoditi na način koji smatra najprikladnijim. Također, ako se stranke ne sporazume drugačije, medijator može tijekom cijelog postupka iznositi svoje prijedloge nagodbe koja bi strankama mogla poslužiti za okončanje spora. Na taj je način izmiritelju dana mogućnost da aktivno sudjeluje u postupku i pripremanju njegovog okončanja, čime se više ističe evaluacijski karakter mirenja.

4.2. Okončanje postupka mirenja

Postupak mirenja može se okončati (ZM, čl.9)
- sklapanjem nagodbe,
- odlukom izmiritelja da se postupak obustavlja jer daljnje nastojanje za postizanje mirnog rješenja nije svrhovito, uz uvjet da je prije donošenja takve odluke strankama bila dana mogućnost da se o tome izjasne,
- pisanom izjavom o okončanju postupka koju su stranke uputile izmiritelju,
- pisanom izjavom o odustanku od mirenja koju je jedna stranka uputila drugoj ili izmiritelju, osim ako i nakon toga u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka koje mirenje žele nastaviti,
- ako se nagodba ne postigne u roku od 60 dana od prihvaćanja prijedloga za pokretanje mirenja, sporazumom stranaka ovaj se rok može produžiti za još 60 dana.

4.3. Sklapanje nagodbe

Uz poseban osvrt na prvi od navedenih mogućih načina okončanja postupka mirenja, nagodbu, treba naglasiti kako je upravo to postizanje nagodbe osnovni cilj kojim se želi riješiti spor koji je predmet postupka. Kao što je već ranije istaknuto, izmiritelj je u pravilu ovlašten tijekom cijelog postupka iznositi svoje prijedloge o nagodbi, što uključuje i sam tekst nagodbe. Međutim, kako je ova odredba dispozitivne prirode, stranke svojim drugačijim sporazumom mogu svesti ovlasti izmiritelja samo na pospješenje njihove komunikacije. Stranke nagodbu mogu postići i bez sudjelovanja izmiritelja, ali bi ga o takvim nagodbama bilo dobro izvijestiti. Potpuna nagodba će okončati spor na način da u cijelosti riješi sva sporna pitanja, dok će djelomična nagodba okončati postupak samo u pogledu zahtjeva i spora o kojima je sklopljena. Pismeno sastavljenu nagodbu stranke moraju potpisati, no izričite odredbe o nužnosti potpisa izmiritelja u zakonu nema. Na zahtjev stranaka izmiritelj je dužan sudjelovati u oblikovanju i izradi nagodbe (ZM,čl.10.st.1.). Unatoč takvom sudjelovanju izmiritelja, strankama se neće suziti krug mogućih oblika i potencijalnih učinaka njihove nagodbe, što same izabiru. Stranke tako mogu:
- skolpiti nagodbu koja će imati svojstvo običnog građanskopravnog posla. Takva bi nagodba bila obvezujuća kao i svaka druga izvansudska nagodba, ali bi za njenu ovrhu bilo potrebno pokrenuti odgovarajući postupak da se utvrde zakonske pretpostavke i da poprimi svojstvo ovršne isprave.
- sklopiti nagodbu s kojom će pristupiti nadležnom sudu kako bi joj dao snagu sudske nagodbe. Ovdje sud ima pravo odbiti zaključenje nagodbe ako ustanovi da je protivna prisilnim propisima i pravilima javnog morala te ima pravo kontrolirati dopuštenost stranačkih dispozicija.
- temeljem svoje stranačke nagodbe pred javnim bilježnikom zaključiti odgovarajući javnobilježnički akt, a za njegovu je ovršnost potrebno da se njime utvrdi određena obveza na činidbu te da sadrži izjavu jedne ili obje stranke da pristaje da se prisilno izvršenje može provesti na temelju tog akta.
- nakon sklapanja nagodbe, temeljem arbitražnog sporazuma, ovlastiti arbitražni sud da donese pravorijek na temelju nagodbe. Takav bi pravorijek imao snagu sudske presude pa bi mogao biti i ovršna isprava.
- sklpiti nagodbu koja će imati svojstvo ovršne isprave.
Da bi ova posljednja navedena nagodba mogla biti podvrgnuta ovrsi, potrebno je da budu ispunjeni sljedeći uvjeti:

(1) da je sklopljena u postupku mirenja,
(2) da je potpise stranaka na njoj ovjerio javni bilježnik.

Kada se ovakva nagodba kvalificira kao ovršna isprava, tada se na nju mogu primijeniti i odgovarajuće odredbe Ovršnog zakona o sudskoj ili upravnoj nagodbi. Dosta je upitno kod Zakona o mirenju to što se nigdje ne traži da i izmiritelj potpiše nagodbu jer se na taj način otvaraju mogućnosti zloupotrebama kod dokazivanja da je ta nagodba zaista nastala u postupku mirenja.

4.4. Pobijanje nagodbe

Zakon izrijekom nigdje ne predviđa da nagodba sklopljena u postupku mirenja, i na kojoj su potpisi stranaka javnobilježnički ovjereni, poprima svojstvo sudske nagodbe. Ovdje se otvara pitanje o mogućnosti pobijanja tako sklopljene nagodbe. Iz navedenog proizlazi da se protiv takve nagodbe neće moći uložiti prigovor rei judicialiter transactae te da sud na nju neće biti ovlašten paziti po službenoj dužnosti. Promatra li se ova nagodba kao posao građanskog prava, mogla bi se pobijati tužbom za stavljanje izvan snage ili tužbom za poništaj. Iako podnošenje ovih tužbi ne bi zadržavalo ovrhu, sud bi podignutu ovrhu mogao odgoditi na prijedlog ovršenika.
Razlozi koje stranke mogu navesti na pobijanje nagodbe mogu se usporediti sa onima kod ostalih vrsta nagodbi pa to može biti slučaj da je nagodbom riješen spor o pravima kojima stranke ne mogu slobodno raspolagati, tj. spor koji nije imovinskopravni. Razlog za pobijanje može biti i činjenica da je prilikom sklapanja nagodbe postojala mana volje kod jedne od stranaka ili da nagodba ima neke formalne nedostatke (npr. potpisi stranaka nisu ovjereni ili ih nije ovjerio javni bilježnik). Kako kod nagodbe nije relevantno niti činjenično stanje u spornim odnosima, niti način primjene materijalnog prava, ona se iz ovih razloga ne bi mogla uspješno pobijati.

ZAKLJUČAK

Zaključno se mogu, na temelju prethodnog teksta, navesti neke osnovne prednosti i nedostaci nagodbe.
Krenemo li od sudske nagodbe, kao njene glavne prednosti može se navesti sljedeće:
- predstavlja elastičniji instrument za uređenje pravnih odnosa među strankama nego presuda, zbog mogućnosti da se relativno kruti propisi o rokovima zamjene takvima koji će bolje odgovarati posebnim odnosima konkretnog slučaja,
- svojim sadržajem nije vezana samo za onaj pravni zahtjev radi čije je zaštite pokrenuta parnica, tako da se mogu obuhvatiti svi pravni odnosi stranaka te ukloniti sporne situacije (presudom se to ne može postići ako određeni zahtjev nije postao i predmet parnice),
- kao akt stranačke dispozicije predstavlja suglasno utvrđivanje prava i obaveza koji proistječu iz uzajamnih pravnih odnosa.
Ono što se ocjenjuje kao negativno je situacija u kojoj bi sud pod svaku cijenu nastojao postići nagodbu. Naime, time bi moglo doći do toga da sud zanemari brigu o osobama koje su pod posebnom zakonskom zaštitom, posebno strankama koje se zbog neukosti ne koriste ovlaštenjima koja im prema zakonu stoje na raspolaganju. Inzistiranje na nagodbama moglo bi se shvatiti i kao bježanje suda od dužnosti da izriče presude, ali sudac se ne može shvaćati prvenstveno kao posrednik stranaka nego u prvom redu organ pravosuđa. Također, izbjegavanje suđenja negativno utječe i na povjerenje građana u sposobnost suda da riješi njihove sporove.
Temeljem svih iznesenih obilježja nagodbe stvorena je odredba ZPP-a prema kojoj je sud ovlašten, ali ne i dužan, tijekom postupka upozoriti stranke na mogućnost sklapanja nagodbe i pomoći im pri tome.(čl.321.st.3.) Povećanje broja sudskih nagodbi korisno je kako za stranke u sporu tako i za sudove. Svaki bi sudac trebao preuzeti odgovornost za provedbu odredaba o sudskoj nagodbi, a rezultati bi bili vidljivi u smanjenu broja nerješenih predmeta cijelog sudstva, jer bi se također smanjio broj žalbi i ovrha.
Suvremeni pravni sustavi prepoznali su prednosti koje pružaju izvansudske metode rješavanja sporova, a to su: brža i kvalitetnija pravna zaštita za građane, rasterećenje državnog pravosuđa te stvaranje ozračja u kojem će građani posezati za sudskom zaštitom samo kada će to biti zaista potrebno. Kao i u većini europskih zemalja, posredovanje i nagodba su i u Hrvatskoj jedan od osnovnih ciljeva reforme pravosuđa. Iako postojeće zakonodavstvo pruža mogućnosti za rješavanje sporova nagodbom, u pravnoj praksi se te mogućnosti još uvijek relativno malo koriste. Ministarstvo pravosuđa radi na razvoju alternativnih metoda rješavanja sporova, što je i jedan od političkih ciljeva Europske Unije. To je potvrđeno donošenjem Zelene knjige o alternativnim načinima rješavanja sporova u građanskom i trgovačkom pravu, te isticanjem važnosti izvansudskog rješavanja sporova u Zelenoj knjizi za dostupnost potrošača pravdi i rješavanju potrošačkih sporova. U okviru Ujedinjenih naroda također su doneseni dokumenti koji se odnose na mirenje, a to su Pravila UNCITRAL-a o mirenju iz 1980. i Model zakon o međunarodnom trgovačkom mirenju iz 2002. godine.
Ono što je još važno uključiti u reformu pravosuđa koja je usmjerena razvoju poticanja alternativnih metoda rješavanja sporova i sklapanju nagodbi je i potreba dodatnog obučavanja sudaca. Obuka je potrebna za mijenjanje stavova sudaca te pomaganje sucima da uvide prednosti i koristi sudske nagodbe i medijacije. Ono što još može učiniti Ministarstvo pravosuđa je i organiziranje kampanje s ciljem obavještavanja javnosti te podizanja svijesti o alternativnim metodama rješavanja sporova.
Ako je poznato da alternativne metode rješavanja sporova potiču stvaranje tolerantnog okruženja, očuvanje dobrih odnosa između stranaka u sporu (trgovački sporovi), smanjenje ekonomskog i društvenog troška (obiteljski sporovi), rješavanje interesnih sporova koji se ne mogu rješavati u sudskom postupku (kolektivni radni sporovi), nameće se kao zaključak potreba da se i dalje potiče razvoj i što veća primjena ovakvih metoda, a posebno postizanje nagodbi.

LITERATURA

Triva, Siniša, Dika Mihajlo; Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004.,
Dika, Mihajlo; O biti i granicama pravomoćnosti, Zagreb, 1991.,
Triva, Siniša; Sudska nagodba (habilitacija), Zagreb, 1958.,
Uzelac, Alan; Mirenje kao alternativa suđenju u Mirenje u građanskim, trgovačkim i radnim sporovima, Zagreb, 2004.,
Uzelac, Alan; Zakon o mirenju – komentarske bilješke, Zagreb, 2004.,
Triva, Siniša, Uzelac, Alan; Komentar zakona o arbitraži (u pripremi)
Grbin, Ivo; Pravomoćnost odluka u parničnom postupku, Izvorni znanstveni rad (UDK 347.953), Zagreb, 2002.,
Program Europske unije CARDS 2002 Twinning projekt za Hrvatsku, Potpora učinkovitijem i modernijem radu hrvatskih sudova, 2005.,
Razvoj alternativnih načina rješavanja sporova, strategija Ministarstva pravosuđa, 2005.
wwww.pravosudje.hr

Zakoni:

Zakon o parničnom postupku (pročišćeni tekst, NN, br. 117/03),
Zakon o rješavanju sukoba zakona (NN, br. 53/91),
Zakon o arbitraži (NN, br. 88/01),
Zakon o mirenju (NN, br. 163/03),
Zakon o javnom bilježništvu (NN, br. 78/93, 29/94, 162/98).

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD