OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- PRAVO - |
|
|
|
IMOVINSKA ŠTETA
UVJETI ZA NASTANAK GRAĐANSKO PRAVNE ODGOVORNOSTI
Samo prouzrokovanje (nastajanje) štete na strani jednog ili više pravnih
subjekata ne mora samo po sebi imati za posljedicu u obvezu nadoknade
štete od strane dužnika. Za nastanak građansko pravne odgovornosti neophodno
je ispunjenje više uvjeta. Međutim, u zavisnosti od prirode odgovornosti,
broj neophodnih uvjeta i njihove karakteristike razlikju se. Generalno
promatrajući, da bi izvjesno ponašanje ili događaj koji se mogu staviti
na nečiji teret proizvelo građanskopravnu odgovornost, potrebno je ispunjenje
sljedećih uvjeta:
1. radnja, ponašanje štetnika;
2. posljedica (šteta);
3. uzročna (kauzalna) veza između ponašanja štetnika i posljedice;
4. protupravnost ponašanja ili posljesice;
5. subjektivna krivnja štetnika;
6. deliktna sposobnost štetnika.
Objektivno pravo, pokatkad, npr. u slučaju objektivne odgovornosti, obvezuje
osobu koja je prouzrokovala štetu na nadoknadu štete čak i ako ona nije
subjektivno kriva. Isto tako, prema nekom shvačanjima, element protupravnosti
nije uvijek potreban za nastanak građanskopravne odgovornosti, npr. u
slučaju prouzrokovanja štete u krajnjoj nuždi.
RADNJA ŠTETNIKA KAO ELEMENT GRAĐANSKOPRAVNE ODGOVORNOSTI
Radnja kao element građanskopravne odgovornosti podrazumijeva odgovarajuće
aktivno (commissio) ili pasivno (ommissio) ponašanje štetnika.
Štetnik može aktivno poduzeti neku radnju uslijed koje je nastala šteta.
Na primjer, ljekar propiše pogrešnu terapiju za pacijenta zbog koje ovaj
pretrpi trajno oštećenje zdravlja.
Šteta se uzrokuje pasivnim ponašanjem-propuštanjem kada štetnik ne poduzme
radnju koju je, prema pozitivnim propisima, dobrim običajima, moralu i
pravilima struke, morao poduzeti da bi izbjegao njen nastanak. Važno je
naglasiti da je kod ovakvih, tzv. omisivih delikti neophodno prethodno
ustanoviti obvezu poduzimanja odgovarajuće radnje od strane štetnika.
U praksi, omisivni delikti najčešće nastaju prilikom obavljanja službenih
dužnosti i ispunjavanja obveza iz radnog odnosa. Na primjer, radnik u
nuklearnoj elektrani propusti uključiti uređaj za rashlađivanje nuklearnog
reaktora, uslijed čega se ovaj pregrije, eksplodira i uzrokuje ekološku
katastrofu. Primjer omisivnog delikata u svakodnevnom životu je kad vlasnik
kuće ne očisti snijeg i led sa trotoara ispred svoje kuće. Te se slučajni
prolaznik oklizne, padne i zadobije teške tjelesne povrede.
Treba istaći da objektivno pravo ponekad može obvezati štetnika na nadoknadu
štete čak i kad njegova radnja nije protupravna. Najeklatantniji primjer
je u slučaju kada se šteta prouzrokuje u nuždi. Kada se šteta prouzrokuje
u nuždi, sama radnja nije nedopuštena, ali je nedopušten nastanak štete
kao posljedice dopuštene radnje. Prema izvjesnim shvaćanjima, šteta, ipak,
uvijek mora biti protupravna ili makar protivna moralu*.
* S.Cigoj i grupa autora, Komentar zakona o obligacionim
odnosima, Savremena administracija, Beograd, 1995. godine, str. 154-155
ŠTETA KAO ELEMENT GRAĐANSKO PRAVNE ODGOVORNOSTI
Oštećeni može svojojm voljom prouzročiti gubitak u vlastitoj imovini.
Međutim, takvo umanjenje imovine se ne može kvalificirati kao šteta u
pravnom smisliu, već samo kao utrošak imovine. U svakodnevnom životu,
pak, svatko će štetom nazvati bilo kakvu neugodnost ili propuštenu priliku
koja ga zdesi. Na primjer, uobičajeno je konstatirati: šteta je odmor
provoditi na moru, ako je sve vrijeme oblačno ili šteta što nije trenirao
nogomet, mogao je biti veliki igrač . Stoga, očevidno je da se pojam štete
u građanskopravnom smislu i pojam štete u životnom, laičkom smislu značajno
razlikuju.
Uvjeti za nastanak štete u pravnom smislu su mnogo stroži. U našem pravu
dana je izričita definicija štete. Naime, prema našem Zakonu o obveznim
odnosima: Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta – damnum emergens)
i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist – lucrum cessans), kao
i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna
šeta) .
U pravnoj teoriji i praksi skoro je jednodušno mišljenje da šteta u pravnom
smislu predstavlja svako umanjenje vrijednosti (uštrb) koju pravni subjekt
pretrpi na svojim pravno zaštićenim dobrima. Pod pojmom zaštićenih dobara,
čije se umanjenje može podvesti pod pravni pojam štete, podrazumijeva
se ne samo umanjenje imovine, tj. povreda subjektnih prava, već i povreda
i sprječavanje ostvarivanja pravno zaštićenih interesa. Isto tako, šteta
na imovini može nastati ne samo u slučaju umanjenja vrijednosti pokretnih
i nepokretnih stvari koje ulaze u sastav imovine, već i u slučaju kada
za oštećenog protiv njegove volje nastanu obaveze koje mora izmiriti (pasivna
šteta). U njemačkom pravu razmatran je problem nastanka štete na strani
insolventnog dužnika, za kojeg nastali dug de facto ne predstavlja nikakav
teret. Ipak, sudovi Savezne Republike Njemačke stali su na stanovište
da svaka nova obaveza povećava pasivu imovine dužnika i da otuda ona predstavlja
štetu na njegovoj strani, te da i lice bez imovine ima opravdan interes
izbjeći takvu situaciju. Stariji teoretičari njemačkog prava štetu su
definirali kao negativnu razliku između iznosa imovine koji bi imao da
ta imovina nije smanjena štetnim događajem, a da pri tom nisu definirali
pojam neimovinske štete, koja u suvremenom pravu dobiva sve veći značaj.
VRSTE ŠTETE
Pojam štete je, kao i većina ostalih obvezno – pravnih poslova, rodni
pojam. On u sebi obuhvaća više pojavnih oblika štete, koji se, po svojoj
prirodi i svrsi normiranja, veoma razlikuju. Klasificiranje štete, ima
ne samo teorijski, već i veoma važne praktične posljedice. Kao i u slučaju
drugih podjela u obveznom pravu, u zavisnosti od toga kojoj kategoriji
pripada, šteta u stjecaju sa ostalim uvjetima proizvodi različite pravne
posljedice. Pravna šteta se može podijeliti prema različitim kriterijima,
s tim da ista šteta može sadržavati elemente više podjela. Kriteriji podjele
mogu biti sljedeći:
1. prema kriteriju mogućnosti da se izrazi u novcu, šteta se dijeli
na imovinsku i neimovinsku;
2. prema blizini ili udaljenosti u uzročno-posljedičnom lancu između
štete kao posljedice i radnje štetnika kao uzroka, šteta se dijeli na
neposrednu i posrednu;
3. prema vremenu nastanka, dijeli se na postojeću, buduću i eventualnu;
4. prema načinu preciziranja i dokazivanja, dijeli se na apstraktnu
i konkretnu i
5. na poslijetku, prema stupnju predvidivosti, dijeli se na predvidljivu
i nepredvidljivu štetu.
IMOVINSKA ŠTETA
Imovinska šteta je ona koja se može imovinski, ekonomski izraziti, tj.
za koju se može odrediti egzaktan novčani ekvivalent. Imovinska šteta
nastaje kada, uslijed radnje dužnika, nastane razlika u vrijednosti imovine
oštećenog i one vrijednosti koju bi imovina imala kao da štetni događaj
uopće nije nastupio. Još je u rimskom pravu razvijena tradicionalna podjela
imovinske štete na stvarnu štetu (damnum emergens) i izmaklu korist (lucrum
cessans), koja se održala do danas.
Stvarna šteta predstavlja prosto umanjenje imovine. Iz izreke: “
Ako je dalekovod izgrađen na nepropisnoj udaljenosti, iznad porodične
stambene zgrade, ugrožava sigurnost stanara, zbog čega zgrada gubi upotrebnu
vrijednost, vlasnik zgrade ima pravo na naknadu štete, iako je dalejkovod
izgrađen uz odobrenje nadležnog organa radi obavljanja opće korisne djelatnosti”.
Stvarna šteta može nastati kako u slučaju ugovorne, tako i u slučaju deliktne
odgovornosti. Razlika u vrijednosti imovine nastaje smanjenjem njene aktive,
kao i povećanjem njene pasive.
Aktiva imovine smanjuje se, npr., u slučaju kada dode do uništenja ili
oštećenja neke stvari ili kada, uslijed tjelesnih povreda, netko ima izdatke
za liječenje itd. Također, pasiva imovine smanjuje se u slučaju umanjenja
prava oštećenog, recimo uspostavljanjem hipoteke na nekretnini, kao i
sprječavanjem vršenja nekog prava, npr. lišavanjem posjeda stvari uslijed
kojeg titular ne može neko vrijeme stvar upotrebljavati. Ponekad oštećeni
tu štetu nadomješta upotrebom tuđe stvari uz naknadu, što se u sudskoj
praksi smatra legitimnom osnovom za isticanje tužbenog zahtjeva za naknadu
štete. Sudska praksa je u ovim slučajevima iskristalizirala stajalište
prema kojem: “Prouzrokovač štetne radnje kojom je kamion oštećen
odgovara za štetu nastalu zbog neuporabe kamiona kao posljedice dugotrajne
opravke, bez obzira na okolnost što su uzroci dugotrajne opravke bili
«objektivni razlog», npr. poteškoće sa uvozom rezervnih dijelova”.
Po ovom pitanju u teoriji i praksi shvaćanja su veoma suprostavljena.
Prema nekim teoretičarima, naknada vrijednosti oštećene ili uništene stvari
ne obuhvaća i štetu zbog zbog nemogućnosti upotrebe. Otuda nemogućnost
korištenja stvari ne predstavlja posebnu imovinsku vrijednost. Naša sudska
praksa ne priznaje oštećenom neimovinsku štetu u slučajevima kada vozilo
ne može upotrijebiti za svoju razonodu. U pojedinim usporednim zakonodavstvima,
pak, priznaje se pravo na naknadu u slučaju supstituiranja oštećene stvari,
najčešće vozila i to ne samo u radnim danima, već i tokom godišnjih odmora
i praznika. Eklatantan primjer za to je švicarsko pravo.
U pravnu štetu ulaze i izdaci učinjeni za sprječavanje štete, ako je opasnost
proistekla iz aktivnosti ili propuštanja drugog lica i ako su ti izdaci
bili neophodni. Razumije se, nije neophodno da šteta doista nastupi. Faktičko
je pitanje da li bi šteta doista nastupila u odsustvu izdataka učinjenih
za mjere sprječavanja štete koje sud procjenjuje u svakom konkretnom slučaju.
Povećanje pasive nastaje kada na strani oštećenog nastane neka obveza.
Na primjer, zbog zakašnjenja (docnje) dužnika sa ispunjenjem obaveze,
povjerilac zakasni sa ispunjenjem obaveze prema svojim povjeriocima, uslijed
čega na njegovoj strani nastane obveza plaćanja ugovorne kazne. Zahvaljujući
činjenici da je kod stvarne štete u praksi jednostavno i lako utvrditi
razliku u vrijednosti imovine, ova šteta se veoma često naziva prosta
šteta. Pritom ne smije zaboraviti da svaka životna (prirodna) šteta ne
predstavlja pravno relevantnu štetu. To je samo ona šteta koju pravo priznaje
i povodom koje oštećeni stječe pravo zahtijevati nadoknadu od štetnika.
Izmakla dobit (lucrum cessans) je podvrsta imovinske štete. Ona se ogleda
u propuštenoj koristi na strani oštećenog, koja bi, prema redovnom toku
stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, sigurno nastupila u odsustvu
radnje štetnika*. Izmakla korist može nastati istovremeno ili nakon stvarne
štete uslijed istog događaja. Na primjer, zbog skrivljenog požara bude
uništena zgrada poznatog hotela (stvarna šteta), slijed čega do kraja
njegove obnove propanu sve rezervacije i njegova uposlenost u nekoliko
turističkih sezona (izmakla korist). Iz ovog primjera vidi se da je izmakla
korist moguća ne samo kod ugovorne, već i kod deliktne odgovornosti. Primjer
ugovornog prouzrokovanja izmakle koristi može biti kod ugovora o građenju
kada podizvođač zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obveze prema izvođaču,
uslijed čega naručitelj posla raskine ugovor sa izvođačem, te ovaj ne
ostvari očekivanu korist iz ugovora.
Izmakla korist mora na strani oštećenog ispunjavati određene uvjete. To
su:
1. namjera stjecanja – uobičajeno se određuje primjenom
standardnih, uprosječenih kriterija, koji uzimaju u obzir kakvu bi dobit
razuman čovjek (normalan čovjek, bonus pater familias – dobar domaćin,
dobar privrednik, dobar stručnjak) mogao očekivati iz zaključenog ugovora;
2. dobir mora biti dopuštena. Na primjer, dobit nije
dopuštena ako je poduzeće zaključilo ugovor koji se odnosi na predmet
čiji je promet zabranjen. Međutim, sudska praksa je stala na stanovište
da se izmakla korist može dobiti u situaciji kada poduzeće obavlja neregistriranu
djelatnost ili onu za koju nije pribavljena dozvola. Na primjer, ako prodavatelj
ne isporuči robu kupcu za koju inače nije pribavio neophodnu dozvolu,
kupac će moći dobiti izmaklu korist, s tim da će prodavatelj odgovarati
za privedeni prijestup;
• Iz izreke: “Režiser ima pravo da traži naknadu štete zbog
neovlaštenog prikazivanja filma u televizijskom programu u iznosu koji
bi mogao ugovoriti u vrijeme prikazivanja filma”.
Iz izreke: “Osobe koje se rofesionalno bave fotokopiranjem vrijeđaju
autorska prava pisca univerzitetskog udžbenika kada bez njihove suglasnosti
fotokopiraju izdati udžbenik, po narudžbi korisnika-studenta, te su obvezni
da autoru nadoknade štetu, čija se visina određuje po propisima Zakona
o obveznim odnosima”.
3. dobit mora biti izvjesna. Drugim riječima, oštećeni
mora dokazati da bi, prema redovnom toku stvari i okolnostima slučaja,
zasigurno ostvario dobit u odsustvu štetnikovog skrivljenog ponašanja;
NAKNADA IMOVINSKE ŠTETE
Svrha nadoknade imovinske štete je povratak u prijašnje stanje (restitutio
in integrum) i taj povratak imovine oštećenog u ono stanje u kojem bi
se ona nalazila kao da šteta nije prouzrokovana (naturalna restituicija).
Povjerilac kome je sa zakašnjenjem isplačena novčana tradžbina može, pored
zatezne kamate, zahtijevati i razliku do potpune štete, ali samo konkretno
iskazane i utvrđene. Obvezu povratka u prijašnje stanje imovine oštećenog
snosi štetnik. On to čini tako što iz svoje imovine mora prenijeti vrijednost
štete u imovinu oštećenog. Drugim riječima, svrha naknade imovinske štete
i cjelokupne ustanove građanskopravne odgovornosti jeste prevaljivanje
štete sa oštećenog na štetnika i primjena principa potpune naknade.
“Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije
prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se
oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila
da nije bilo štetne radnje ili pripuštanja”. (Član 190. ZOO).
Šteta će se nadoknaditi prema objektivnim mjerilima, tj. prema njezinoj
tržišnoj vrijednosti (pretium communis), a ne prema subjektivnim mjerilima,
prema vrijenosti koju joj pridaje oštećeni (pretium singulare). Izuzetak
je naknada tzv. afekcione vrijednosti stvari koja je oduzeta krivičnim
djelom izvršenim sa umišljajem.
Prema zakonu o obveznim odnosima: Odgovorna osoba dužna je uspostaviti
stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.
Tek ukoliko potpuna naturalna restituicija nije moguća, te ako se oštećeni
i štetnik tako sporazume ili kad sud ustvrdi da neutralna restituicija
nije nužna, sud će obvezati štetnika na isplatu “odgovarajuće svote
novca” na ime naknade štete. Isto tako, sud će oštećenom u parničnom
postupku svojom presudom dosuditi naknadu u novcu kad on to izričito (jednostrano)
zahtijeva, osim ako okolnosti danog slučaja opravdavaju uspostavljanje
ranijeg stanja. Mora se istaknuti da je u sudskoj praksi najčešće jednostrano
zahtijevanje novčane naknade i njeno dosuđivanje. Do novčane nadoknade
će obavezno doći u svim slučajevima slučajne (ili uslijed više sile) propasti
individualno određene stvari, koja se duguje bilo na temelju ugovora,
ili je, pak, oduzeta vlasniku (imaocu) na nedozvoljen način.
Pri svemu tome važno je istaći da je našim zakonom o Obveznim odnosima
izričito propisano da obveza naknade štete dospijeva do samog “trenutka
nastanka štete”.
Prije donošnja Zakona o obveznim odnosima, pravna teorija i sudska praksa
nisu bile sigurne prema kojoj će se vrijednosti odrediti visina naknade
štete. Sama naknada štete predstavlja promjenjivu kategoriju, jer se radi
o jednoj ekonomskoj – novčanoj vrijednosti koja se, uslijed inflacije,
deflacije, te aprecijacije i deprecijacije tečaja novca, veoma lako može
povećati ili smanjiti. Naime, nedoumica je vladala da li vrijednost naknade
treba odrediti prema:
1. cijenama u vrijeme prouzrokovanja štete;
2. cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ili
3. prema cijenama u vrijeme naknade štete.
Zakon o obveznim odnosima je po ovom mišljenju eksplicitan: “Visina
naknade određuje se u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja
kad zakon naređuje što drugo”.
Poseban problem predstavlja obračunavanje prilikom naknade koristi koju
je oštećeni stekao zahvaljujući nanijetoj mu šteti. Na primjer, oštećeni
može prodati dijelove oštećenog automobila, može dobiti izvjesnu svotu
novaca od osiguranja, može dobivati poklone od rodbine i prijatelja dok
se nalazi na liječenju. Naš Zakon o obveznim odnosima je po ovom pitanju
izričit: “Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak
koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema
posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom
ili propuštanjem”. Smisao oduzimanja koristi od štete (lucri cum
damno) jeste sprječavanje neosnovanog bogaćenja oštećenog. Sudska praksa
je na stanovištu da se osigurana suma mora oduzeti od vrijednosti naknade
štete, a da se pokloni dani iz naklonosti prema oštećenom ne uračunavaju
u naknadu štete.
PRIMJER NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE - IZMJENA RENTE
Kasd se nisu znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu kad
je pri donošenju prijašnje odluke odredio visinu rente, uzimajući u obzir
i utvrđeni omjer odgovornosti, nema osnova za izmjenu omjera odgovornosti
i osuđene rente.
Sporno je ima li tužiteljica pravo na rentu u iznosu većem od 50 % izgubljene
zarade kao razlike između invalidske imovine koju prima i plaće koju bi
primala da radi. U postupku je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog
suda u Rijeci tižiteljici dosuđena mjesečna renta zbog gubitka zarade
koja se ogleda u razlici između invalidske mirovine koju je tužiteljica
primala i plaće koju bi ostvarila da radi. Također je utvrđeno da je tužiteljici
priznata renta u visini 50 % izgubljene zarade, a za preostalih 50 % izgubljene
zarade tužbeni zahtjev odbijen i to iz razloga što je sud utvrdio da je
50 % nesposobnosti za rad tužiteljice posljedica prometne nezgode za koju
odgovara tuženik, a da 50 % da bi bila posljedica drugih povreda i bolesti.
Tužiteljica smatra da joj pripada ne 50 % razlike između invalidske imovine
i plaće koju bi primala da radi, već 100 % te razlike iz razloga što je
jedini uzrok njenog odlaska u invalidsku mirovinu invaliditet vezan uz
prometnu nezgodu za koju odgovara tuženik.
Nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev tužiteljice za plaćanje više od
50 % razlike jer smatraju da je presudom Općinskog suda u Rijeci pravomćno
odlućeno o omjeru odgovornosti za štetu po ovoj osnovi, tako da tuženik
odgovara 50 % za štetu zbog izgubljene zarade, a za 50 % pravomoćno j
er je zahtjeb odbijen. Prema odredbi članka 196. ZOOa sud može na zahtijev
oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je i na zahtijev štetnika
smanjiti ili ukinuti, ako su se znatnije promijenile okolnosti koje je
sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke. U ovom pak slučaju nisu
se znatnije promijenili odnosi koje je sud imao na umu kada je tužiteljici
dosudio 50 % izgubljene zarade.
Naime, sada isti liječnik vještak ocjenjuje drugačije stupanj invalidnosti
koji je posljedica prometne nezgode, što bi ukazivalo da je odlazak u
invalidsku imovinu isključivo posljedica te prometne nezgode. Inače sve
okolnosti koje je sud imao na umu kod donošenja ranije presude su iste
i sad, pa s obzirom da se nisu promijenile okolnosti, tužiteljica ne može
tražiti izmjenu dosuđene rente na način da joj se dosudi više od 50 %
izgubljene zarade.
Prema tome, ne radi se o pravomoćno presuđenoj stvari u pogledu ogovornosti
za štetu, budući da je ranijom presudom samo dosuđen određeni iznos rente,
a ne i izrekom presude utvrđeni omjer odgovornosti za taj vid štete, već
se ovdje radi o tome da nisu znatnije promjenjene okolnosti koje je sud
imao u vidu kada je odlučio tužiteljici dosuditi 50 % na ime izgubljene
zarade, te stoga tužiteljica ne može tražiti da joj se dosudi više od
50 % izgubljene zarade.
SNIŽENJE ŠTETE
Kao izuzetak od principa potpune naknade, sud može sniziti naknadu vodeći
računa o materijalnom stanju oštećenog, ako šteta nije prouzrokovana ni
namjerno ni krajnjom nepažnjom, a odgovorna je osoba slabog imovinskog
stanja, te bi ga isplata potpune naknade dovela u oskudicu.
Isto tako, Zakon ovlašćuje sud da može sniziti naknadu u slučajevima kada
štetnik prouzrokuje radeći nešto radi koristi oštećenog, pritom vodeći
računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u vlastitim poslovima (diligentia
i quam rem suam, culpa in concreto). Radi se o dobročinstvu štetnika prema
oštećenom kao razlogu za sniženje naknade štete.
Štetnik ima pravo na razmjerno sniženje naknade, ukoliko je samo pridonio
nastanku štete ili njenom obimu. Radi se o primjeni principa podijeljene
odgovornosti. Kada se ne može utvrditi koliki je doprinos štetnika nastanku
štete, sud će dosuditi naknadu vodeći “računa o okolnostima slučaja”.
POSEBNO O NAKNADI MATERIJALNE (IMOVINSKE) ŠTETE U SLUČAJU
SMRTI, TJELESNE POVREDE I OŠTEĆENJA ZDRAVLJA
Naš zakonodavac posebnu pažnju posvetio je imovinskoj naknadi materijalne
(imovinske) štete u slučaju smrti, tjelesne povrede i oštećenja zdravlja,
koja se određuje u obliku novčane rente. Važno je napomenuti da se u ovom
slučaju radi o naknadi imovinske, a ne neimovinske štete.
Ovako određena nadoknada štete sastoji se od isplata odgovarajućih svota
novaca svakog mjeseca unaprijed, osim ako sud ne odredi što drugo i to
doživotni ili za određeno vrijeme. Novčana renta koju sud jednom odredi
nije nepromjenjiva. Ukoliko dođe do znatnije promjene okolnosti, koji
je sud imao u vidu u vrijeme donošenja ranije odluke, može se na zahtijev
oštećenog renta povećati, tj. ona se na zahtijev štetnika može smanjiti.
Oštećeni ima pravo zahtijevati odgovarajuće osiguranje za isplatu novčane
rente. U suprotnom, kao i iz drugih opravdanih okolnosti, oštećeni m ože
zahtijevati isplatu jedne ukupne svote čija se visina određuje prema visini
rente i vjerojatnom trajanju povjeriočevog života, uz odbitak odgovarajućih
kamata. Pravo na novčanu rentu je osobno-imovinske prirode, što znači
da je neprenosivo. Ipak, dospjeli iznosi naknade mogu se prenijeti drugome,
ako je iznos naknade određen sporazumom sačinjenom u pisanoj formi između
učesnika u obveznom odnosu ili pravosnažnom (pravomoćnom presudom). Pravo
na ovakvu naknadu u slučaju smrti stječu osobe koje je poginuli izdržavao
ili redovno pomagao. Kao i one osobe koje su imale pravo zahtijevati izdržavanje
od poginulog. U stvari, radi se o nadoknadi izmakle koristi (lucrum cessans)
zbog gubitaka izdržavanja, odnosno pomaganja. Osim toga, osoba odgovorna
za nečiju smrt dužna je nadoknaditi stvarnu štetu (damnum emergens) u
obliku uobičajenih troškova sahrane oštećenog, kao i troškove njegovog
liječenja od zadobivenih povreda i druge potrebne troškove u vezi sa liječenjem,
kao i zaradu iugubljenu zbog nesposobnosti za rad* .
U slučaju tjelesne povrede ili narušenosti zdravlja, pravo na naknadu,
pak, imam oštećeni. Šteta obuhvaća stvarnu štetu: troškove oko liječenja
i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i izmaklu korist za zaradu
izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Štetnik će
biti dužan platiti novčanu rentu oštećenom, ako ovaj, “zbog potpune
ili djelomične sposobnosti za rad, gubi zaradu ili su mu potrebe trajno
povećane ili su mogućnosti njegovog razvijanja i daljeg napredovanja uništene
ili smanjene”.
• “Obaveza naknade štete zbog umanjenja imovine
oštećenog po pravilu nastaje tek kada oštećeni učini izdatak. Npr. radi
liječenja. Izuzetno, obveza naknade štete dospijeva i iprije učinjenog
izdatka, ako je izvjesno da će zadatak biti učinjen”.
ZAKLJUČAK:
Prouzrokovanje štete je u praksi, pored ugovora, jedan od najčešćih i
najvažnijih izvora obligacija. Radnja kao element građanskopravne odgovornosti
podrazumijeva odgovarajuće aktivno (commmissio) ili pasivno (ommissio)
ponašanje štetnika. U pravnoj teoriji i praksi postoji mišljenje da šteta
u pravnom smislu predstavlja svako umanjenje vrijednosti (uštrb) koju
pravni subjekt pretrpi na svojim pravno zaštićenim dobrima. Šteta je umanjenje
društvenih sredstava odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje
njihova povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom efizičkog ili
psihičkog bola ili straha (nemterijalna šteta).
Imovinska šteta je ona koja se može imovinski, ekonomski izraziti, tj.
za koju se može odrediti egzaktan novčani ekvivalent. Imovinska šteta
nastaje kada, uslijed radnje dužnika, nastane razlika u vrijednosti imovine
oštećenog i one vrijednosti koju bi imovina imala da štetni događaj uopće
nije nastupio.
Svrha nadoknade imovinske štete je povratak u prethodno stanje (restitutio
in integrum) ito povratak imovine oštećenog u ono stanje u kojem bi se
ona nalazila da šteta niej prouzrokovana (naturalna restituicija). Obvezu
povratka u prijašnje stanje imovine oštećenog snosi štetnik. On to čini
tako što iz svoje imovine mora prenijeti vrijednost štete u imovinu oštećenog.
Šteta će se nadoknaditi prema objektivnim mjerilima, tj. prema tržišnoj
vrijedosti (prettium communis), a ne prema subjektivnim mjerilima, prema
vrijednosti koju joj pridaje oštećeni (pretium singulare).
kao izuzetak od principa potpune nadoknade , sud može sniziti naknadu
vodeći računa o materijalnom stanju oštećenog, ako šteta nije uzrokovana
namjerno ili krajnjom nepažnjom, a odgovorna osoba je slabog imovinskog
stanja, te bi ga isplata potune naknade dovela u oskudicu.
Kad se naknada nenovčane materijalne štete dosuđuje prema cijenama u vrijeme
presuđivanja od tada pripadaju i zatezne kamate, neovisno o tome što tužitelj
svoj tužbeni zahtjev nije uskladio sa cijenama u vrijeme presuđivanja.
LITERATURA:
1. Prof.dr. Genc Trnavci: OBLIGACIONO PRAVO, Pravni fakultet Univerzitet
u Bihaću, Bihać, 2004.
2. Veljko Trivun: PRAKTIKUM POSLOVNOG PRAVA, Sarajevo, 2002.
3. Vilim Gorenc: OSNOVE TRGOVAČKOG PRAVA, Gorenc j.t.d., Grafika d.d.o.,
Osijek, Zagreb, 2000.
4. Zdenko Lučić: TRGOVAČKO PRAVO, Logos, Split, 1987.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|