OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- PRAVO - |
|
|
|
Uzdržavanje djece
Što je uzdržavanje? Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja
i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, očuha (maćehe) i pastorka, te
dužnost bake i djeda u odnosu na unuke (srodnika u ravnoj lozi).
Kao dijete rastavljenih roditelja, kao osoba koja je i sama prošla kroz
veći dio ovdje opisanih sudskih postupaka osjećala sam se posebno povezana
s ovom temom. Iako sam svoju parnicu dobila još prije dvije godine, bilo
je iznimno zanimljivo ovu temu promotriti novog, pravnog aspekta i novostečeno
znanje uklopiti u svoje iskustvo.
Jedan od problema koje sam uočila pri pisanju ovog seminarskoga rada je
neinformiranost osoba koje pokreću ovakve postupke, kao i nekoliko problema
koje nalazimo u samom zakonu, a koje sam obradila u daljnjem tekstu ovog
seminarskog rada.
Temeljno načelo na kojem je izgrađen ovaj institut je načelo obiteljske
solidarnosti, prema kojemu bi uzdržavatelj i sam trebao osjećati potrebu
da pomogne svom djetetu ili drugom članu obitelji. Nažalost, ovo načelo
stoji samo teoretski. Roditelji su često u takvim postupcima fokusirani
jedno na drugo, čineći sve što mogu ne bi li porazili ili ponizili ono
drugo, pri tome često zaboravljajući temeljnu svrhu ovog instituta, a
to je dobrobit njihove djece.
2. Pojam uzdržavanja
Uzdržavanje (alimentacija ) je obiteljskopravna
ustanova koja se temelji na jednom od osnovnih načela obiteljskoga prava
– načelu uzajamnog pomaganja svih članova obitelji. Sredstva za uzdržavanje
u pravilu se daju dobrovoljno, prije svega zbog osjećajne povezanosti
članova obitelji, a tada pravo na uzdržavanje nije potrebno ostvarivati
prisilno. Ako potencijalni davatelj uzdržavanja nije spreman plaćati uzdržavanje,
ono se može ostvarivati u sudskom postupku.
Obveza uzdržavanja zajednička je obveza roditelja bez obzira na to žive
li roditelji zajedno ili ne, bez obzira na to jesu li djeca rođena u braku
ili ne, ali kad roditelji ne žive zajedno, uzdržavanje često postaje problem
koji moraju rješavati sudovi, kad dolazi do pokušaja da se ta obveza izbjegne
jer se ne shvaća da uloga roditelja ne prestaje onda kad prestaje brak
i osjećaji prema drugom roditelju, te obveza uzdržavanja postaje još jedno
od sredstava kojim se vode ratovi i ucjene među roditeljima, zaboravljajući
pri tome na one o kojima bi se u tim osjetljivim trenutcima trebalo najviše
voditi računa – o djeci i njihovoj dobrobiti, da i kroz taj segment djeca
osjete sigurnost, da znaju da se roditelji nisu prestali brinuti za njih
i da su i dalje zaštićena. Uzdržavanje je u svakom slučaju bitno jer ono
omogućuje lakšu materijalnu stranu života, ali je ono i način da čovjek
na konkretnom primjeru pokaže svoje pravo lice, svoju veličinu, svoje
dostojanstvo…
Živimo u vremenu kada se sve veći broj brakova razvodi i kad se postavlja
pitanje uzdržavanja. Premda bi se sredstva uzdržavanja trebala davati
dobrovoljno, velik je broj primjera da potencijalni davatelj uzdržavanja
nije spreman plaćati uzdržavanje i da se ono mora ostvariti u sudskom
postupku. Rijetki su primjeri potencijalnih davatelja uzdržavanja koji
prilikom razvoda braka dobrovoljno pristanu na davanje uzdržavanja i u
sporazumu s bivšim bračnim drugom donesu odluku o pravednom iznosu plaćanja
uzdržavanja.
Načela za uzdržavanje djece od strane roditelja dijelom uređuje i Konvencija
o pravima djeteta. Konvencija o pravima djeteta navodi da su roditelji
ili ostale osobe odgovorne za dijete te da u pravom redu moraju osigurati,
unutar svojih sposobnosti i novčanih mogućnosti, životne uvjete nužne
za djetetov razvoj.
Konvencija kao višestrani međunarodni ugovor obvezuje države stranke uglavnom
s obzirom na najbitnija pitanja na koja nailazi dijete koje traži uzdržavanje.
Od države se očekuje da djeci pruži najveću moguću zaštitu.
Prema ObZ uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i
izvanbračnih drugova, te krvnih i tazbinskih srodnika u ravnoj lozi, kada
je to predviđeno Zakonom.
2.1. Vrste uzdržavanja
Više je vrsta uzdržavanja, ovisno o tome koje su se osobe dužne uzdržavati,
pa tako postoji:
• uzdržavanje između roditelja i djece – razlikujemo uzdržavanje
djece od roditelja i uzdržavanje roditelja od djece,
• uzdržavanje između ostalih srodnika – razlikujemo uzdržavanje
djece od bake i djeda i uzdržavanje između tazbinskih srodnika,
• uzdržavanje bračnog druga,
• uzdržavanje izvanbračnog druga i uzdržavanje majke izvanbračnog dijeteta,
• uzdržavanje između posvojitelja i posvojenika.
2.2. Pravna osnova uzdržavanja za djecu u sudskom postupku
Obiteljskopravno uzdržavanje djece u Republici Hrvatskoj ima pravne izvore
u Ustavu RH, Konvenciji o pravima djeteta i u Obiteljskom zakonu kao osnovnom
zakonskom izvoru. Radi ostvarivanja djetetova prava na uzdržavanje, pored
navedenih pravnih izvora, primjenjuju se i odredbe drugih zakona. To su,
primjerice, Zakon o parničnom postupku , Ovršni zakon , Zakon o obveznim
odnosima , Zakon o socijalnoj skrbi , kao i svi oni zakonski i provedbeni
propisi čija je primjena nužna za ostvarivanje prava, odnosno za provedbu
i tumačenje obiteljskopravnih odredaba o uzdržavanju.
3. Uzdržavanje između roditelja i djece
Roditelji i djeca najbliži su krvni srodnici. Roditelji pomažu djeci:
odgajaju ih, obrazuju i uzdržavaju, te tako pripremaju za samostalan život.
Odgovornost roditelja vremenski je ograničena, ovisno o okolnostima pojedinog
slučaja: dobi djeteta, njegovom zdravstvenom stanju, načinu života, želji
sposobnostima djeteta da se školuje, te socijalnim mogućnostima cijele
obitelji.
Obveza uzdržavanja između roditelja i djece je međusobna. Načelo obiteljske
solidarnosti koje se temelji prije svega na emotivnim sastavnicama, moralno
obvezuje djecu da budu obzirna prema svojim roditeljima, a punoljetnu
djecu obvezuje pravno da u skladu sa zakonskim pretpostavkama uzdržavaju
svoje roditelje ako roditelji nemaju dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje.
3.1. Uzdržavanje djece od strane roditelja
Jedno od prava djeteta je pravo na životni standard, primjeren djetetovom
tjelesnom, duševnom, duhovnom, ćudorednom i društvenom razvoju. Pri tome
su roditelji prije svih odgovorni osigurati unutar svojih sposobnosti
i novčanih mogućnosti životne uvjete nužne za djetetov razvoj.
Ostvarenje odgovarajućih životnih uvjeta djetetu znači zadovoljavanje
njegovih primarnih egzistencijalnih potreba i predstavlja materijalnu
osnovicu za ostvarenje mnogih drugih djetetovih prava.
Uzdržavanje djeteta dio je sadržaja roditeljske skrbi jer je uzdržavanje
djeteta dužnost i pravo roditelja. Zbog načela zajedničke odgovornosti
oba roditelja za skrb o djetetu dužnost uzdržavanja tereti oba roditelja
neovisno o tome živi li dijete s njima ili ne, kao i u slučajevima kada
na temelju odluke nadležnog tijela samo jedan roditelj skrbi o djetetu.
Činjenica da je roditelj lišen roditeljske skrbi, da mu je roditeljska
skrb ograničena ili da je ne ispunjava ne oslobađa ga obveze uzdržavanja
djeteta jer se uzdržavanjem osigurava djetetova materijalna egzistencija.
To je ujedno jedini sadržaj roditeljske skrbi koji preostaje nakon njegova
lišenja. Uz to, dijete koje se nalazi u nepovoljnom životnom stanju jer
mu roditelj ne može osigurati kvalitetnu roditeljsku skrb ne treba lišiti
uzdržavanja od roditelja koji mu je to sposoban pružiti.
Svako dijete ima pravo na uzdržavanje od svojih roditelja. Ako nakon prestanka
obiteljske zajednice jedno dijete živi s jednim, a drugo s drugim roditeljem,
roditelji se ne mogu osloboditi zakonske obveze uzdržavanja preuzimanjem
obveze da u cijelosti uzdržavaju samo neku od više djece.
Prema sudskoj praksi: „…u parnici u kojoj se odlučuje o uzdržavanju djece
po nalaženju ovoga suda, nema mjesta međusobnom prebijanju obveze uzdržavanja
koja tereti jednog od roditelja u pogledu određenog djeteta koje je povjereno
drugom roditelju sa obvezom tog drugog roditelja u pogledu uzdržavanja
onog djeteta koje je povjereno prvom roditelju, a to stoga jer se u takvom
slučaju kakav postoji u ovoj parnici radi o obveznom uzdržavanju koje
tereti različite osobe (oba roditelja) prema različitim ovlaštenicima
uzdržavanja (njihova djeca), a iz rezultata dosadašnjeg postupka moglo
bi se zaključiti da su niži sudovi pošli od pogrešnog pravnog pristupa
da se obveze stranaka u pogledu uzdržavanja djece koja su povjerena onom
drugom roditelju mogu međusobno prebijati.“
Roditeljska odgovornost za uzdržavanje djeteta ovisi, pored mogućnosti
roditelja, i o djetetovim potrebama, a uz to se mijenja kako dijete odrasta.
U ostvarenju prava maloljetnog djeteta na uzdržavanje široke ovlasti imaju
nadležna tijela koja prema potrebi štite djetetovu dobrobit, ponekad i
mimo ili čak protiv volje roditelja.
Ponekad se dužnost roditelja da uzdržavaju djecu proteže i nakon punoljetnosti
djeteta. Bez obzira na to je li dijete maloljetno ili punoljetno eventualno
neprimjerno ponašanje djeteta prema roditeljima (grubo, bez poštivanja)
ne utječe na ostvarivanje prava djeteta na uzdržavanje. Zbog takvog ponašanja
djeteta roditelji bi mogli obavijestiti centar za socijalnu skrb da je
potrebno primijeniti neku od obiteljskopravnih mjera za zaštitu osobnih
interesa djeteta, a u najgorem slučaju zatražiti smještaj djeteta u ustanovu
socijalne skrbi jer nisu u mogućnosti sami valjano odgajati dijete.
Dužnost roditelja da uzdržavaju svoje dijete razlikuje se ovisno o tome
je li dijete maloljetno ili punoljetno.
3.2. Uzdržavanje maloljetnog djeteta
Roditelji su uvijek dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete bez obzira
na to jesu li zaposleni, uvijek kad su radno sposobni. Također, roditelji
su dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete i kada ono završi osnovno
(obvezno) školovanje, iako ono možda i ne nastavlja školovanje.
Ako dijete ima vlastite prihode, ono je dužno pridonositi za svoje uzdržavanje.
Prihode dijete može ostvariti od rada, imovine koju je steklo radom, nasljedstvom,
darovanjem ili na nekoj drugoj pravnoj osnovi. Prihode djeteta roditelji
mogu koristiti za njegovo uzdržavanje bez prethodno odobrenje centra za
socijalnu skrb. Ako bi roditelji željeli otuđiti ili opteretiti imovinu
djeteta za njihovo uzdržavanje potrebno im je odobrenje centra za socijalnu
skrb. Centar za socijalnu skrb procijeniti će činjenično stanje, te utvrditi
je li u interesu djeteta sačuvati imovinu ili zadiranjem u novčanu glavnicu,
odnosno u nekretnine sačuvati životni standard ili čak egzistenciju djeteta.
Za prihode koje dijete steklo radom nakon petnaeste godine života vrijede
drugačija pravila. Rad može biti povremeni, honorarni posao (bez zasnivanja
radnog odnosa) ili stalni radni odnos kojeg dijete može zasnovati ako
je starije od petnaest godina i uz pristanak svojeg zakonskog zastupnika.
Zapošljavanje maloljetnika uređuje Zakon o radu u odredbama čl. 21. do
24. Prema njemu, maloljetnik mlađi od petnaest godina smije samo iznimno,
uz prethodno odobrenje inspektora rada, uz naplatu sudjelovati u snimanju
filmova, pripremanju i izvođenju umjetničkih, scenskih ili drugih sličnih
dijela na način, u opsegu i na poslovima koji ne ugrožavaju njegovo zdravlje,
ćudorednost, školovanje ili razvoj. Maloljetnik stariji od petnaest godina
smije samo uz odobrenje svojeg zakonskog zastupnika sklopiti ugovor o
radu, a ako ima skrbnika, odobrenje mora dati i centar za socijalnu skrb.
Maloljetnik se ne smije zaposliti na poslovima koji bi mogli ugroziti
njegovo zdravlje ili ćudoređe.
Iako je prije svega interes djeteta nastavak školovanja, neka djeca ne
pokazuju interes za izobrazbu, a ponekad su životne okolnosti obitelji
takve da obitelj ne može plaćati nastavak školovanja djeteta. Kod djece
koje se bave poslom koji donose velike prihode (poput profesionalnih sportaša,
umjetnika i sl.) ne bi bilo pravedno da dijete u cijelosti traži uzdržavanje
od roditelja iako i samo ima dostatne prihode. Stoga, dijete koje ima
prihode mora pridonositi svojem uzdržavanju.
Zapošljavanje bi trebalo biti više iznimka nego pravilo: bez obzira na
poneke na prvi pogled primamljive prednosti zapošljavanja (manekenska,
sportska ili glumačka karijera), za dobrobit je maloljetnika da produži
školovanje i nakon obveznog školovanja. Dijete od preranog zapošljavanja
te ekonomskog iskorištavanja štiti i Europska socijalna povelja, ugovori
Međunarodne organizacije rada i čl. 32. Konvencije o pravima djeteta.
Dužnost uzdržavanja u pravilu se proteže do dobi do koje se smatra da
dijete postaje zrelo – do nastupanja punoljetnosti, tj. dok dijete ne
navrši osamnaest godina života.
Činjenica da je dijete sklopilo brak, ili zasnovalo izvanbračnu zajednicu
ne oslobađa roditelje dužnosti uzdržavanja djeteta, no na temelju čl.
227. ObZ ta njihova služnost postaje supsidijarna: tek ako dijete ne ostvari
pravo na uzdržavanje od bračnog ili izvanbračnog druga, dužni su ga uzdržavati
njegovi roditelji.
3.3. Uzdržavanje punoljetnog djeteta
Odgovornost roditelja za dijete u obliku uzdržavanja može se produžiti
i nakon što dijete postane punoljetno, odnosno nakon prestanka roditeljske
skrbi. Za uzdržavanje punoljetnog djeteta Obiteljski zakon u čl. 210.
propisuje dodatne pretpostavke:
• da se dijete školuje, te da redovito i uredno ispunjava svoje obveze,
ili
• da je punoljetno dijete završilo obrazovanje, a ne može se zaposliti,
ili
• da je punoljetno dijete nesposobno za rad zbog bolesti, mentalnog ili
tjelesnog oštećenja.
U sva tri slučaja roditelji su dužni uzdržavati dijete u skladu sa svojim
mogućnostima, tako da je njihova obveza ograničenija nego kad je dijete
maloljetno. I za punoljetnu djecu vrijedi pravilo da je dijete koje ima
prihode dužno pridonositi za svoje uzdržavanje.
Školovanje djece jedna je od najvažnijih zadaća roditelja. ObZ propisuje
da su roditelji dužni uzdržavati punoljetno dijete koje se školuje. Ono
može pohađati srednju školu, sveučilišni ili stručni studij, a bitno je
da redovito i uredno ispunjava svoje obveze u skladu s posebnim propisima.
Od djeteta se zahtjeva da redovito i uredno ispunjava svoje obveze kako
bi opravdalo materijalna odricanja roditelja u životnom razdoblju kada
je već steklo poslovnu sposobnost. Ako dijete ne ispunjava svoje obveze
iz studija, izgubiti će pravo na uzdržavanje te mu preostaje da se zaposli.
Svejedno je kako dijete studira – redovito ili izvanredno.
Posebni propisi mogu biti zakoni koji uređuju srednjoškolsko ili visoko
obrazovanje, ali i interni propisi obrazovne institucije (statuti, pravilnici
i sl.). Razni tečajevi ne ubrajaju se u pojam školovanja.
Prema čl. 210. st. 5 . ObZ gubitak jedne školske godine ne mora značiti
gubitak prava na uzdržavanje ako je do njega došlo zbog opravdanih razloga
(trudnoće, bolesti i sl.).
Zakonska je obveza djeteta, nadležnih tijela i pravnih osoba da roditelju
daju podatak o tome ispunjava li dijete redovno i uredno svoje obveze,
odnosno školuje li se. Obveza djeteta je više moralne naravi, a iskazuje
očekivanje zakonodavca da dijete prema roditelju koji ga uzdržava ima
iskren odnos. Kad ne bi postojala obveza nadležnih tijela i pravnih osoba,
roditelj bi prvo morao pokrenuti sudski postupak za prestanak obveze uzdržavanja
u kojemu bi tek sud bio ovlašten pribaviti tražene podatke, a to bi se
protivilo načelu procesne ekonomije. Ovako roditelj unaprijed može saznati
je li njegov zahtjev za prestanak uzdržavanja osnovan i u skladu s time
pokrenuti sudski postupak.
Zbog rasprostranjenog problema nezaposlenosti, produžena je obveza roditelja
da uzdržavaju dijete i godinu dana nakon završenog obrazovanja, ako se
dijete ne može zaposliti. Na ovaj način se mladoj osobi pruža dovoljno
vremensko razdoblje da nađe posao za koji se školovala ili da nakon kratkotrajnog
prestanka školovanja iskoristi jednogodišnje razdoblje kako bi ponovo
počela redovito i uredno ispunjavati svoje obveze iz školovanja, te tako
stvorila pretpostavke za nastavak uzdržavanja od strane roditelja. Prigovor
odredbi može se uputiti zbog toga što je društveni problem nezaposlenosti
mladih privremeno riješila na teret roditelja.
U treću skupinu punoljetne djece koju su roditelji dužni uzdržavati ubrajaju
se djeca koja zbog bolesti, mentalnog ili tjelesnog oštećenja nisu sposobna
za rad. Neovisno o tome je li dijete lišeno poslovne sposobnosti, te imaju
li roditelji roditeljsku skrb nad svojim punoljetnim djetetom, dovoljno
je da se u sudskom postupku za uzdržavanje utvrdi činjenično stanje prema
kojemu je dijete nesposobno za rad. Roditelji su dužni uzdržavati dijete
dok njegova nesposobnost za red traje, odnosno dok za to imaju mogućnosti.
Ako roditelji nemaju mogućnosti za uzdržavanje djeteta, skrb o bolesnoj,
mentalno ili tjelesno oštećenoj osobi trebali bi preuzeti socijalni fondovi.
4. Uzdržavanje između ostalih srodnika
Uzdržavanje između ostalih srodnika odnosi se na uzdržavanje djece od
bake i djeda, te na uzdržavanje između tazbinskih srodnika koje je ograničeno
na međusobnu obvezu uzdržavanja između maćehe, očuha i pastorčadi.
4.1. Uzdržavanje djece od strane bake i djeda
Baka i djed najbliži su srodnici djeteta nakon roditelja. Između unuka
i bake, odnosno djeda, u pravilu se razvijaju topli emotivni odnosi, a
oni u obiteljskom pravu imaju i svoj pravni izraz u obvezi bake i djeda
da uzdržavaju svoga unuka ili unuku, u pravu bake i djeda na susrete i
druženje s unukom kao i u mogućnosti da baka i djed utječu da se ne posvoji
unuk ili unuka koje je rodilo njihovo maloljetno dijete. No, pored toga,
baka i djed te unuci su zakonski nasljednici ako nema bližih nasljednika.
Baka i djed dužni su uzdržavati svojega unuka ili unuku:
• ako roditelj po kojemu su oni baka, odnosno djed, ne uzdržava dijete,
• ako baka, odnosno djed, imaju mogućnosti za uzdržavanje, te
• ako je dijete maloljetno ili kad je dijete punoljetno, a ispunjene su
pretpostavke iz čl. 210. ObZ.
Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno.
Obveza bake i djeda je supsidijarna, do nje dolazi tek ako roditelji po
kojemu su srodni ne uzdržava dijete. Očito je da su baka i djed dužni
uzdržavati unuka pod istim pretpostavkama kao i roditelji, osim što se
uzdržavanje određuje uvijek prema mogućnostima bake i djeda, dok su roditelji
dužni uzdržavati maloljetno dijete u svakom slučaju kad su radno sposobni.
U tom dijelu je obveze bake i djeda nešto slabija, u smislu da visina
iznosa uzdržavanja na koju su baka i djed obvezni može biti niža ako su
njihove mogućnosti manje.
Nije relevantan razlog zašto roditelj ne uzdržava dijete: zato što izbjegava
plaćanje, iako ima sredstva, nemaran je ili objektivno spriječen – prije
svega štiti se djetetova materijalna sigurnost.
Odredbe koje se odnose na početak uzdržavanja, te na prestanak uzdržavanja,
iste su kao i za roditelja koji ne plaća uzdržavanje.
U zakonskom tekstu 2007. godine noveliranog ObZ može se zamijetiti jedna
nedosljednost: u čl. 216. propisano je da su baka i djed dužni uzdržavati
unuka, između ostalog prema odredbama čl. 209., a ta odredba određuje
pravo djeteta da traži naknadu za uzdržavanje od roditelja od prestanka
obiteljske zajednice, neovisno o tome je li podnesena tužba za uzdržavanje.
S druge strane, u odredbi čl. 216.a) navedeno je da se tužbom može tražiti
uzdržavanje samo za vrijeme nakon podnošenja tužbe (to se odnosi na punoljetno
dijete koje je dužno uzdržavati svoje roditelje, punoljetnog pastorka,
te na baku i djeda). Trebalo bi protumačiti da se odredba čl. 216.a) izrijekom
odnosi na početak obveze bake i djeda da uzdržavaju unuka, pa da njihova
obveza može teći tek nakon podnošenja tužbe u postupku u kojem su oni
tuženici.
Da bi se uspostavila dužnost djeda i bake, potrebno je njihovu obvezu
utvrditi u sudskom postupku.
Dijete može baku i djeda tužiti na uzdržavanje u istom postupku u kojem
traži uzdržavanje od roditelja po kojem su mu oni baka ili djed, ako učini
vjerojatnim da roditelj nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti njegove
potrebe za uzdržavanjem. Razlog tome mogao bi biti jer je roditelj nezaposlen,
ima male prihode, više djece koje treba uzdržavati i sl.
Nema zapreke da dijete tuži djeda i baku i u odvojenom postupku, nakon
što se ispostavi da mu roditelj ne plaća uzdržavanje ili to ne čini u
visini koja je određena u ovršnoj ispravi.
Baka i djed istovremeno su obveznici uzdržavanja, pa bi u istom sudskom
postupku mogli oboje obuhvaćeni tužbenim zahtjevom. Sud će procijeniti
prema kojemu od njih i u kojem opsegu će dosuditi uzdržavanje. Postoji
mogućnost da jedan od njih plaća cjelokupan iznos uzdržavanja, ili da
cjelokupan iznos bude podijeljen na njih dvoje, ovisno o mogućnostima
svakoga od n jih.
4.2. Uzdržavanje pastorka
Između tazbinskih srodnika međusobna obveza uzdržavanja ograničena je
samo između pojedinih srodnika prvoga stupnja ravne loze (očuha ili maćehe
i pastoraka). U suvremeno vrijeme povećava se broj razvoda brakova, nakon
kojih je česta pojava zasnivanje novih obitelji (tzv. uzastopne obitelji).
U novome braku bračni drugovi, odnosno maćeha ili očuh preuzimaju socijalnu
i psihološku ulogu drugoga roditelja. Sklapanjem braka s roditeljem djeteta
nastaje za njih dužnost uzdržavanja maloljetnog pastorka, odnosno pastorke.
Po hrvatskim propisima oni ne stječu roditeljsku skrb, tj. ne stječu nikakva
prava iz roditeljske skrbi prema djetetu svog bračnog druga.
Sklapanjem braka s osobom koja je već postala roditelj nastaje obveza
uzdržavanja maćehe, odnosno očuha prema pastorku.
Obveza uzdržavanja traje sve dok je pastorak maloljetan. Ona je po svojoj
prirodi supsidijarna, odnosno uspostavlja se tak ako dijete ne može uzdržavanje
od roditelja (s kojim živi i onoga s kojim ne živi) ili od bake i djeda.
Može se dogoditi i da do određenog iznosa dijete uzdržavaju krvni srodnici,
a preostalu razliku koja je potrebna za zadovoljavanje životnih potreba
djeteta isplaćuje maćeha odnosno očuh.
Zakon ne predviđa kao pretpostavku da pastorak ili pastorka žive zajedno
s maćehom odnosno s očuhom, što znači da je sama činjenica tazbinskog
srodstva dostatna za uspostavljanje obveze uzdržavanja.
Neki učinci tazbinskog srodstva traju i nakon prestanka braka, no učinci
na području uzdržavanja ovisni su o načinu na koji je brak prestao. Ako
je bak prestao razvodom ili poništajem, obveza uzdržavanja maćehe/očuha
prema pastorku prestaje danom kada je brak prestao. U slučajevima kada
je brak prestao smrću, relevantno je jesu li maćeha/očuh i pastorak u
smrti živjeli zajedno. Tada će oni i nakon smrti djetetova roditelja ostati
živjeti s maćehom/očuhom u obiteljskoj zajednici. Ovdje je očito kako
se pri uređenju uzdržavanja vodi računa o faktičnim odnosima u obitelji.
5. Redoslijed obveznika uzdržavanja
Roditelji djeteta koje nije u braku ili nije zasnovalo izvanbračnu zajednicu
prvi su pozvani na uzdržavanje svoga djeteta.
No, ako je dijete sklopilo brak ili zasnovalo izvanbračnu zajednicu, prvi
je od svih pozvan plaćati uzdržavanje bračni, odnosno izvanbračni drug.
Pravo na uzdržavanje ostvaruje se od bračnog, izvanbračnog druga prije
uzdržavanja od srodnika. Ovo pravilo primjenjuje se bez obzira radi li
se o uzdržavanju maloljetne ili punoljetne osobe, sve dok postoj pretpostavke
da ta osoba zatraži, ali i dobije uzdržavanje. Nakon prestanka tih pretpostavki
(isteka roka u kojem se može tražiti uzdržavanja, nemogućnost davatelja
da daje uzdržavanje i sl.) ponovno se uspostavlja obveza uzdržavanja srodnika.
Zakonom je propisana supsidijarna odgovornost bake i djeda koji su dužni
uzdržavati unuka kao njegov roditelj, ako roditelj ne uzdržava dijete.
Iz zakonskog izričaja očito je da je obveza bake i djeda istovremena.
Nakon što tužitelj (dijete) u sudskom postupku dokaže da roditelj ne može
plaćati ili ne plaća uzdržavanje, može zatražiti plaćanje uzdržavanje
ili od bake ili od djeda po tom roditelju, ili ako sredstva koja ne može
ostvariti od jednog nisu dostatna, od oboje istovremeno. Tužbeni zahtjev
ovisit će o procjeni djetetova zakonskog zastupnika, što je najpovoljnije
za dijete, kako bi se ostvario djetetov najbolji interes. Sud će procijeniti
na koji iznos će obvezati tuženika jer se obveza uzdržavanja dijeli prema
mogućnostima svakog pojedinog dužnika kad su oni istovremeno dužni uzdržavati
dijete.
Treba voditi računa o različitosti obveze uzdržavanja – očuh i maćeha
dužni su uzdržavati dijete samo do punoljetnosti, a baka i djed i nakon
punoljetnosti, pod istim pretpostavkama kao i roditelji. Svi mogući davatelji
uzdržavanja dužni su uzdržavati dijete samo ako zato imaju mogućnosti.
6. Određivanje uzdržavanja i ovrha uzdržavanja djece
Uzdržavanje je strogo osobna obveza. Ono se ne može prenijeti ugovorom
(inter vivos ni mortis causa) na drugu osobu. Ako davatelj uzdržavanja
umre, njegova obveza uzdržavanja ne prelazi na njegove nasljednike.
Pravo na uzdržavanje određeno zakonom ne može zastarjeti. Potraživanja
povremenih davanja koja dopijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim
razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da je riječ o sporednim povremenim
potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da je riječ o takvim
povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je
potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga
pojedinoga davanja. Dakle, zastara za naplatu pojedinih neisplaćenih rata
za uzdržavanje nastupa za 3 godine. Isplaćeno uzdržavanje se ne vraća,
čak ni kad bi osoba koju je davatelj uzdržavanja uzdržavao postala vrlo
imućna
Kad određuje uzdržavanje za dijete sud će uzeti u obzir mogućnosti roditelja
koji ne živi s djetetom i potrebe djeteta. Ako je dijete izdvojeno iz
obiteljske zajednice, odnosno ako niti jedan od roditelja ne živi s djetetom,
tada su oboje dužni plaćati uzdržavanje.
Ako dijete ima povećane potrebe iznos uzdržavanja može također biti povećan.
Povećane potrebe djeteta odnose se na dijete koje ima zdravstvenih tegoba
ili sr radi o osobito nadarenom djetetu kojemu su potrebna sredstva za
poticanje njegovog razvoja.
Kako bi se sudovima olakšala procjena potreba djeteta, ali i da bi se
ujednačila pravna praksa na području RH ObZ je u čl. 232. st. 4. obvezao
ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi da jednom godišnje, a
najkasnije do 1. travnja objavi minimalne novčane iznose potrebne za mjesečno
uzdržavanje maloljetnog djeteta koje je dužan plaćati roditelj koji ne
živi s djetetom. Sud je vezan propisanim minimalnim iznosima uzdržavanja,
no slobodan je odrediti viši iznos za uzdržavanje u skladu s okolnostima
slučaja.
Minimalni iznos određuje se u postotku od prosječne mjesečne isplaćene
neto plaće po zaposlenome u pravnim osobama RH za proteklu godinu, i to:
• za dijete do šest godina 17% prosječne plaće,
• za dijete od sedam do dvanaest godina 20% prosječne plaće
• za dijete od trinaest do osamnaest godina 22% prosječne plaće
Iako se može činiti da su ovi iznosi za nezaposlenog roditelja previsoki,
pa ponekad neće biti moguće provesti ovrhu, ne treba zaboraviti da dijete
štiti odredba da zastara potraživanja između roditelja i djece ne teče
sve dok roditelji imaju roditeljsku skrb. Tako roditelj može naknadno
steći neku imovinu iz koje bi se moglo potraživati neisplaćeno uzdržavanje,
pa tako dijete i naknadno može biti zaštićeno.
Iznimno, u dva slučaja sud može odrediti niže uzdržavanje od minimalnog
novčanog iznosa:
• ako roditelj ima više djece, te
• ako dijete ima vlastite prihode.
Ako roditelj ima povećane mogućnosti sud uvijek može odrediti uzdržavanje
u povećanom iznosu jer vrijedi pravilo da dijete treba slijediti standard
svojega roditelja.
Za punoljetnu djecu nije određen minimalan iznos uzdržavanja.
Sud u sudskom postupku može dopustiti strankama da sklope sudsku nagodbu,
no pri tome mora voditi računa o dobrobiti djeteta, odnosno ne dopustiti
sklapanje sudske nagodbe koja bi oštetila interes djeteta.
I punoljetne stranke u sudskom postupku za određivanje uzdržavanja mogu
sklopiti sudsku nagodbu, no prema čl. 3. Zakona o parničnom postupku „Sud
neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima
i pravilima javnog morala“.
Kad je roditelj obvezan plaćati uzdržavanje u određenom postotku plaće,
u inozemstvu u stranoj valuti, iznos njegove obveze određuje se prema
protuvrijednosti određenog ili odredivog deviznog iznosa prema prodajnom
tečaju na dan dospijeća svakog pojedinog iznosa uzdržavanja. Okolnost
da roditelj ostvaruje prihod u stranoj valuti ne opravdava određivanje
doprinosa u stranoj valuti ili u protuvrijednosti te valute kada se i
dijete i roditelj nalaze u našoj zemlji.
Ovrhu uzdržavanja maloljetnog djeteta ili djeteta nad kojim roditelji
ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti zakonodavac je pokušao
zaštiti obvezivanjem suda koji je odlučio o uzdržavanju da donese i odluku
o ovrsi i provede je. Sud to neće morati učiniti ako je obveznik uzdržavanja
u postupku pred sudom ili u sudskoj nagodbi dao suglasnost za naplatu
potraživanja, ili ako ga poslodavac u roku od 15 dana obavijesti da mu
je dostavljena takva suglasnost.
7. Problematika uzdržavanja u naturi
Uzdržavanje u naturi moguće je odrediti samo za punoljetne osobe, a ne
i za djecu. Pojavljuje se krupan problem vezan za odredbu čl. 238. ObZ
„Uzdržavanje se određuje u novčanom iznosu osim ako postoje opravdani
razlozi da se uzdržavanje osigura na drugi način.“ Sudovi tu odredbu tumače
preusko i pitanje je kosi li se to s obvezatnom primjenom načela pravednosti.
Bi li sud pri određivanju iznosa uzdržavanja trebao uzeti u obzir i davanja
koja nisu bila u novčanom iznosu na način da je, primjerice, otac sam
uplatio maturalno putovanje uzdržavanog djeteta, umjesto da je novac dao
majci uzdržavanog djeteta i da ona to putovanje sama uplati; bi li se
trebalo uzeti u obzir da je davatelj uzdržavanja sam kupio školske knjige,
nove tenisice i sl. Bi li bilo u skladu s načelom pravednosti to da se
davatelju uzdržavanja prizna bar dio iznosa koji je dao za uzdržavano
dijete na drugi način, a ne u novčanom iznosu? Je li pravedno da se od
davatelja uzdržavanja plaćena struja stana u kojem živi uzdržavana osoba
ne prizna davatelju uzdržavanja pri utvrđivanju iznosa uzdržavanja? U
kojim bi slučajevima trebalo davanja koja nisu izravno u novcu podvesti
pod pravni standard iz odredbe čl. 238. ObZ: „…osim ako postoje opravdani
razlozi da se uzdržavanje osigura na drugi način?“ Smatramo da bi se trebalo
ocijeniti kao „opravdani razlog“ ako je tu u konkretnom slučaju način
da davatelj uzdržavanja čisto materijalni čin (davanje novca djetetovoj
majci na račun ili drugi način) spoji s emocijama koje na dijete djeluju
pozitivno (što sud treba ocijeniti od slučaja do slučaja). Ti su odnosi
specifični, riječ je o osjetljivim odnosima kojima bi sudovi trebali pristupati
rješavajući ih svakoga zasebno, a ne šablonski odlučivati. Zašto uskratiti
ocu da se i u tom segmentu ima pravo osjećati kao pravi otac (to što su
se roditelji i dijete dalje živi, primjerice, s majkom, nije razlog da
kažnjavamo oca što je otišao s djetetom kupovati knjige za školu, a to
bi se upravo radilo kad se ne bi ocu dala mogućnost da mu se i novac utrošen
u te knjige prizna kao dio obveze uzdržavanja)?
Evo konkretnog primjera za koji smatramo da bi sud morao odlučiti in favorem
davatelja uzdržavanja: otac predloži majci djeteta da on kupi knjige i
da u kupnju ode s djetetom, ne dobije konkretan odgovor, ali sutra se
dijete javi ocu i pita ga kad će se naći radi kupnje knjiga. Otac dođe
po dijete, majka zna kamo i s kim dijete ide, dijete ima sa sobom popis
školskih knjiga, zajedno kupuju, čekaju redove ispred knjižara i kupe
knjige za iznos od 1000,00kn za koje dobiju i račun. Otac kupi i jaknu
djetetu za dar. Nakon toga majka traži da joj otac plati puni iznos uzdržavanja
za taj mjesec, a kad otac plati ostatak do punog iznosa uzdržavanja (iznos
umanjen za 1000,00kn), ona tvrdi kako nije bilo sporazuma oko toga da
on kupi knjige i sud odluči u njezinu korist. Mislimo da je to nepravedno
prema davatelnju uzdržavanja jer je on u konkretnim slučaju ispunio svoju
obvezu u cijelosti, ispunio očinsku potrebu da bude s djetetom i na posljetku
pomogao majci uzdržavanog djeteta preuzevši na sebe kupnju knjiga i čekanje
u redovima pred punim knjižarama.
Stav je Vrhovnog suda da se naturalna dobrovoljna davanja roditelja bez
postojanja sporazuma ne mogu uzeti u obzir kao ispunjavanje zakonskih
obveza uzdržavanja maloljetne djece.
Pitanje je što to znači da postoji sporazum. Postoji i prešutni sporazum
ako otac kaže da mu daju popis potrebnih knjiga za školu i da će ih on
kupiti, a majka se tome ne protivi, otac dobije popis, kupi knjige, i
onda se to davanje ne može uzeti kao da je ispunio obveze uzdržavanja
za taj mjesec jer majka kaže da sporazuma nije bilo, da je otac popis
dobio od djeteta (a ne fizički od nje), da je dobrovoljno kupio te knjige,
da to nitko nije tražio od njega. Kako dokazati da je sporazum postojao
i u kojem bi obliku on trebao biti? Apsolutno smo za to da se dijete treba
zaštiti od bilo kakvih ucjena i manipulacija, ali zar uvijek manipulacije
i ucjene dolaze od davatelja uzdržavanja, zar i on ne može ponekad biti
žrtvom koju sud treba zaštiti? Do sada to nije bio slučaj.
Kad bi bila riječ o davanjima koja nisu u novčanom iznosu, ali kojima
se zadovoljila nužna potreba uzdržavanog djeteta (koja bi trebala biti
zadovoljena i inače, npr. knjige za školu bile bi kupljene i da je otac
majci dao novčani iznos i da je ona otišla kupiti knjige), sud bi ih trebao
uzeti u obzir.
Zašto ocu koji ispunjava svoje obveze uredno ne dopustiti da na takav
način intenzivnije sudjeluje u životu svoga djeteta. Lakše je dati novac
i time ispuniti svoju obvezu nego otići sa svojim djetetom, čekati u redu
za kupnju knjiga u knjižarama, kupiti knjige i provoditi tako vrijeme
s njim. A na kraju takav otac bude još i kažnjen time da mu se kaže da
je to bila njegova stvar i da mora dati puni iznos uzdržavanja jer o tome
nije bilo sporazuma s djetetovom majkom.
8. Prestanak prava na uzdržavanje
Pravo na uzdržavanje uvijek će prestati:
• smrću dužnika ili vjerovnika uzdržavanja,
• kada sud utvrdi da su prestajale postojati pretpostavke na temelju kojih
je određeno uzdržavanje, ili
• istekom roka na koje je određeno uzdržavanje, ili
• kad primatelj uzdržavanja sklopi (novi) brak ili kad je zasnovao izvanbračnu
zajednicu.
Uzdržavanje je i zakonska obveza, pa će prestankom zakonom propisanih
pretpostavki prestati i uzdržavanje koje nije dosuđeno na određeni vremenski
rok.
Kad je uzdržavanje dosuđeno na određeni vremenski rok , ono prestaje protekom
roka (osim ako vjerovnik ne postavi novi zahtjev do isteka roka, a sud
ga isto usvoji). Također, ako je rok do kada netko prima uzdržavanje propisan
zakonom obveza vjerovnika da plaća uzdržavanje prestati će istekom roka
ex lege.
Vremenski je uzdržavanje po zakonu ograničeno:
• za maloljetno dijete koje nije nastavilo školovanje – do njegove
punoljetnosti (čl. 210. st. 1. ObZ)
• za punoljetno dijete koje je završilo obrazovanje, a ne može se zaposliti
– do godine dana nakon završetka obrazovanja (čl. 210. st. 2. ObZ)
• za pastorka ili pastorku – dok ne postanu punoljetni (čl. 214. st. 2.
ObZ)
Zaključak
S trendom porasta razvoda, uzdržavanje postaje jedno od temeljnih problema
našega društva. Smatram da kao takvo, zaslužuje dodatnu pozornost zakonodavnih
tijela koji bi se trebali fokusirati na rješavanje nekih većih problema
u samom zakonu i njegovoj provedbi.
Naime, sudovi često slučajeve potraživanja uzdržavanje rješavaju šablonski,
ne uzimajući u obzir neke bitne okolnosti. Jedna od tih okolnosti je obrađena
i ovom radu, a to je problematika članka 238. ObZ „Uzdržavanje se određuje
u novčanom iznosu osim ako postoje opravdani razlozi da se uzdržavanje
osigura na drugi način.“ Nažalost, ovo nije jedini problem vezan uz uzdržavanje.
Smatram da bi provedba svih odredbi ovog zakona bila uspješnija kada bi
sudovi imali više slobode u ovakvim slučajevima, kada bi imali mogućnosti
ispitati sve okolnosti pojedinog slučaja i kada bi na temelju pronađenoga
donijeli pravičnu odluku, što im nefleksibilnost samog zvanja, a i zakona
nekada ne dozvoljava.
Također, rješavanje ovakvih slučajeva bilo bi jednostavnije kada bi i
same stranke bile bolje informirane o zakonu i samom postupku. Do ovog
zaključka sam došla na temelju vlastitog iskustva koje mi govori da bi
sudovi uštedjeli vrijeme, a ja novac da sam tijekom vlastitog postupka
potraživanja uzdržavanja bila bolje upoznata s odredbama ovoga zakona.
Literatura:
1. Alinčić M., Bakarić Abramović A., Belajec V., Dika M., Hrabar D.,
Hrvatin B.,
2. Jakovac-Lozić D., Korać Graovac A., Obiteljski zakon, II izmijenjeno
i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2009.
3. Alinčić M., Hrabar D., Jakovac-Lozić D., Korać Graovac A., Obiteljsko
pravo, III izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb,
2007.
4. Alinčić M., Bakarić Abramović A., Belajec V., Hrabar D., Korać A.,
Komentar obiteljskog zakona, II izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne
novine, Zagreb, 2002.
5. Benjak V., Lodeta Z., Hrastić G., Građansko pravo, Zagreb, 2007.
6. Hrabar D., Korać A., Obiteljsko pravo s matičarstvom, Narodne novine,
Zagreb, 2003.
7. Rešetar B., Dijete i pravo, Pravni fakultet u Osijeku, Osijek, 2009.
8. Pravo i porezi, časopis za pravnu i ekonomsku teoriju i praksu, br.6,
Zagreb, lipanj 2000.
9. Hrvatska pravna revija, br.11, Zagreb, studeni 2009.
10. Pravnik, časopis za pravna i društvena pitanja, br.1, Zagreb, 2004.
11. Zbornik pravnog fakulteta u Zagrebu, br.5, Zagreb, 2004.
12. Savjetovanje, aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse,
godišnjak 12, Zagreb, 2005.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|