Kao što je poznato a i bezbroj puta potvrdjeno u praksi Zločin ptotiv
čovečnosti predstavlja najtezi vid krivičnog dela koji moze da se učini
prema čoveku. Zločin protiv čovečnosti predstavlja najteze kršenje sloboda
i prava čoveka kako u ratu tako i u miru. Nastanak ovog pojma vezan
je za 1915. i zlodela koja su preziveli Jermeni u Otomanskom carstvu.
Ovo krivično delo ima svoje subektivne i objektivne elemente. Objektivni
elementi su: ubistvo, istrebljivanje, porobljavanje, deportacija ili
prinudno premeštanje sa stanovišta, zatvaranje, mučenje, seksualno nasilje,
progon bilo koje grupe, prisilno nestajanje lica, ostali nečovečni akti
slične prirode koji se dovode u vezu sa povredjivanjem zivota i tela
lica. Subjektivni elementi podrazumevaju da je postojala namera da se
izvrši ovo k.d. , da je lice delovalo kao agent nekog sistema, i da
taj agent mora biti svestan veze izmedju svog dela i politike koju zastupa.
Kao moguci inspiratori ovog k.d. javljaju se vojni zapovednici. Drzavni
organi, odredjeni politički predvodioci i ideolozi, pojedinci koji deluju
u ime drzave koju zastupaju. Moguce zrtve ovog dela mogu biti kako fizička
odnosno civilna lica tako i uniformisana lica odnosno lica koja učestvuju
u ratnim sukobima. Kao izvori za sudjenje za ova k.d. mogu se koristiti
medjunarodno krivično pravo, medjunarodno običajno pravo kao i prava
drzava na čijim teritorijama je izvrseno ovo k.d.. Najtezi oblici ovog
k.d. predstavljaju k.d. progona civilnog stanovništva, i zločini protiv
čovečnosti koji spadaju u grupu ubistva. Razvijanjem prava i pravne
doktrine dolazi se do proširenja zrtvi ovog k.d. zrtve ovog dela ne
moraju biti drzavljani neprijateljske drzave vec to mogu i biti drzavljani
drzave agresora, a samim tim mogu biti i vojna lica neprijateljske zemlje.
Zločin protiv čovečnosti predstavlja grubo kršenje običaja ratovanja
kojeg vrše ne samo izvršioci nego i lica koja odobravaju to k.d. i zatvaraju
oči pred ovim zlodelom. Ovi zločini predstavljaju sistematsku politiku
jedne drzave sa ciljem da se druga rasa, vjera pa i čitav narod unisti,
odnosno da se uz pomoc sile preseli sa jednog mesta na drugo da bi se
mogli ostvariti odredjeni politicki ciljevi nalogodavca.
2. O ZLOČINU PROTIV ČOVEČNOSTI
2.1. Pojam zločina protiv čovečnosti
Opšte medjunarodno pravo definiše zločine protiv čovečnosti široko,
sveobuhvatno ali i dovoljno precizno. U njih spadaju k. d. čije su zajedničke
osobenosti u tome:
- što su naročito gnusna kršenja zakona i predstavljaju grubo vredjanje
ljudskog dostojanstva I ponizavanje jednog ili vise ljudskih bića,
- što nisu izolovani odnosno sporadicni slucaji, vec deo neke politike
I siroka sistematska praksa vrsenja zlocina,
- što su zabranjena i moraju biti kaznjena bez obzira na to da li su
izvršena u vreme rata ili mira,
- što zrtve ovog k.d. mogu biti kako civili tako i neprijateljski borci.
Da bi se radilo o napadu na čovečanstvo krsenje mora biti krajnje mora
biti krajnje tesko I ne sme biti sporadican slucaj, nego mora biti deo
obrazca zlocinaskog dogovorenog ponasanja. Holandski kasacioni sud je
doneo jednu od prvih odluka o zlocinu protiv covecnosti u slucaju Albreht(Albrecht).
Zločin protiv čovečnosti je svaki voljan i u punoj svesti izvršen napad
koji je povezan sa nacistickim sistemom nasilja i arbitrernosti, i pogubno
utiče na egzistenciju nekog lica i njegove odnose unutar društva ili
utiče na njegovu imovinu i vrednost čime vredja njegovo ljudsko dostojanstvo.
Ukratko receno ubistvo, mučenje, istrebljivanje, progon i drugi neljudski
akti postaju zločini protiv čovečnosti samo ako su deo prakse . Pojedinac
moze biti kriv za zlocin protiv covecnosti cak I ako pocini jedno ili
dva kršenja navedenih zabrana, ili ako pošini jedno od njih protiv civila
ali pod uslovom da su deo smišljenog plana.
2.2. Nastanak pojma
Pojam zločina protiv čovečnosti prvi put se pojavio 1915. kada je u
Otomanskom carstvu došlo do masovnog ubijanja Jermena. Vlade Francuske,
Velike Britanije i Rusije su 28. 5. 1915. rešile da odlučno reaguju
i poručuju Turskoj Porti da će se smatrati lično odgovornom za sva zlodela
koja je učinila prema Jermenima, kao i njihovi svi agenti koji su dogovorili
oko naziva Zločin protiv čovečnosti. Pojam čovečnosti u medjunarodnom
smislu najbolje ilustruje jedan francuski slucaj koji inace nema vezu
sa medjunarodnim pravom: slucaj Patuljak. Zločin ptotiv čovečnosti sadrzan
je u Konvenciji o genocidu(1948), Konvenciji o nezastarevanju ratnih
zlocina i zlocina protiv čovečnosti(1968), Konvenciji o aparthejdu(1973).
Sa ovim konvencijama napustilo se stanovište da se ovo k.d. moze izvršiti
samo u vreme rata već je to moguce i u toku mira.
2.3. Elementi Zločina protiv čovečnosti
Zabranjeno ponašanje je veoma neodredjeno definisano u londonskom sporazumu
iz 1945. Osnovni elementi Zločina protiv čovečnosti mogu se podeliti
na Subjektivne i Objektivne.
2.3.1. Objektivni elementi bica zločina
Sledeće zabranjene radnje danas čine zločin protiv čovečnosti:
- UBISTVO: namerno ubijanje bez obzira da li postoji direktni umišljaj.
- ISTREBLJIVANJE: namerno podvrgavanje zivotnim uslovima, lišavanjem
hrane i lekova u nameri da se prouzrokuje uništenje dela stanovništva.
- POROBLJAVANJE: kontrola nečijeg kretanja, kontrola fizičke okoline,
psihiloška kontrola, mere koje su preduzete da bi se sprečilo bekstvo,
podvrgavanje surovim postupcima i zloupotrebama, seksualna kontrola
i prisilan rad.
- DEPORTACIJA ILI PRISILNO PREMEŠTANJE: prisilno raseljavanje lica proterivanjem
ili drugim prinudnim merama, sa područja sa kojeg su legalno nastanjena
a bez osnova odredjenih medjunarodnim pravom.
- ZATVARANJE: strogo lišavanje slobode odredjenog lica ili više njih
kršenjem osnovnih medjunarodnih pravila prava.
- MUČENJE: namerno prouzrokovanje bola ili teških patnji psihickih ili
telesnih, nad licem koje se drzi u pritvoru ili je pod kontrolom okrivljenog.
- SEKSUALNO NASILJE: ova vrsta zločina obuhvata silovanje, seksualno
ropstvo i prisilna prostitucija, nasilna trudnoća, prisilna sterilizacija.
- PROGON: predstavlja proterivanje bilo koje grupe na verskoj nacionalnoj
ili politickoj, etničkoj, kulturnoj, polnoj osnovi.
- PRISILNO NESTAJANJE LICA: hapšenje, zadržavanje ili otmica lica po
nalogu ili zelji odredjene države ili neke političke organizacije, pri
čemu se odbija priznati da je lice lišeno slobode.
- OSTALI NEČOVEČNI AKTI SLIČNE PRIRODE I TEŽINE: kojima se namerno nameću
licima teške patnje ili ozbiljne povrede tela, mentalnog ili duševnog
zdravlja.
2.3.2. Subjektivni elementi bića zločina
Sudovi su insistirali na tri elementa: prvo da bi se okrivljeni osudio
za zločin protiv čovečnosti mora da se dokaže njegova namera, usmerenje
za izvršenje cilja, drugo da optuženi delujući kao agent nekog sistema,
izvrši neko nečovečno delo čije se posledice ne ostvaruju neposredno
ili trenutno, dovoljno je da predvidja da njegovo delo sa veoma izraženom
nasilnom reakcijom moze da izazove teške posledice po žrtvu, treće agent
mora biti svestan veze izmedju svoje radnje i političke prekse koju
on zastupa, znaci mora biti svestan da je njegova radnja deo napada.
Da bi postojao zločin protiv čovečnosti mora da postoji mentalni momenat:
namera da se vrši proganjanje i diskriminacija, a pritom nije potrebno
da postoji umišljaj.
2.4. Mogući inspiratori, naredbodavci i izvršioci zločina protiv čovečnosti
To su obicno drzavni organi, pojedinci koji deluju u službenom svojstvu,
kao što su vojni zapovednici, vojnici, koji izvrše zločin protiv čovečnosti.
Precedentno pravo ukazuje na to da zločine protiv čovečnosti mogu vrsiti
i pojedinci koji to učine u privatnom svojstvu, pod uslovom da postupaju,ali
pod uslovom da postupaju u skladu sa državnom politikom i da za svoja
zlodela nalazi podršku u njoj. Zanimljivo je i pitanje da li zločine
protiv čovečnosti mogu vršiti državni zvaničnici koji to učine u privatnom
interesu, a da za to nisu dobili naredjenje od svojih nadredjenih.
2.5. Moguće žrtve zločina
Članom 6. Londonskog sporazuma nečovečna dela kao što su ubistva,
istrebljivanja, porobljiavanje, deportacija bilo kog civilnog stanovništva
bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ova krivična dela se vrše protiv
civila, ali i protiv vojnih lica. U nekim KZ nepoznaju se žrtve progona
jer se smatraju drugačijim od gore navedenih odnosno lakšim. Zločini
protiv čovečnosti koji podrazumevaju ubistvo mogu se vršiti protiv bilo
kojeg civilnog stanovništva. Sto se tiče civilnog stanovništva misli
se na lica koja nisu legitimni borci, bez obzira da li se radi o licima
koja se bore zajedno sa neprijataljskim vojnim snagama. Žrtve zločina
protiv čovečnosti ne moraju biti uvek civilna lica, već to mogu i biti
i vojna lica. Običaji ratovnja su štitili vojna lica od perfidnih ponašanja
neprijateljskih snaga ali istovremeno nisu mogli da ih štite od progona.
Primer: Pilc, Nemac bio je lekar na službi u nemačkoj vojsci koja je
okupirala Holandiju. On je sprečio lečenje jednog mladog holandjanina,
koji je stupio u nemačku vojsku i bio ranjen u pokušaju da pobegne iz
svoje jedinice, i naredio svom potčinjenom da ga ubije. Kasacioni sud
je odlučio da to nije krivično delo jer je žrtva bila pripadnik njemačke
vojske.
2.6. Postepeno širenje kategorije žrtava
Kao posledica postepenog isčezavanja veze izmedju zločina protiv čovečnosti
i oružanih sukoba u medjunarodnom običajnom pravu, smanjilo se mišljenje
da su civili jedina žrtva ratnih zločina. Zločin protiv čovečnosti moze
da se i izvrši i u vreme mira pa su onda civili jeina zrtva. Ali i oružane
snage mogu bitit žrtve i u vreme mira od svojih sopstvenih vlasti. Širenje
kategorija lica koja se štite u skladu sa medjunarodnim pravom jeste
nastojanje da se zaštite osnovna ljudska vrednost i dostojanstvo. To
se manifestuje kroz medjunarodne ugovore o zaštiti ljudskih vrednosti.
Zaključujući razmatranja ovog pitanja može se utvrditi da su norme kojima
se reguliše ovo pitanje mnogo šire nego sto mi mislimo. Pod žrtvama
ratnog zločina možemo smatrati kako civile tako i vojna lica koja učestvuju
u ratnim sukobima. Žrtve ne moraju uvek da budu državljani napadnute
zemlje već to mogu i da budu državljani zemlje koja je agresor.
3. ZLOČIN PROTIV ČOVEČNOSTI U KAZNENOM ZAKONU BIH
Član 172.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv
kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih
djela:
a) lišenje druge osobe života (ubistvo);
b) istrebljenje;
c) odvođenje u ropstvo,
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno
osnovnim pravima međunarodnog prava;
f) mučenje;
g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim
napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske
osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju
(silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu
trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog
seksualnog nasilja;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj,nacionalnoj,
etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovikoja je univerzalno
prihvaćena kao nedopustiva pomeđunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim
krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom
propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti
Suda Bosne i Hercegovine;
i) prisilni nestanak osoba;
j) zločin aparthejda;
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja
velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja
zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom
dugotrajnog zatvora.
(2) U smislu stava l. ovog člana sljedeći pojmovi imaju ovo značenje:
a) Napad usmjeren bilo protiv kojeg civilnog stanovništva jest ponašanje
koje uključuje višestruko činjenje djela iz stava l. Ovog 564 člana
bilo protiv kojeg civilnog stanovništva na osnovi ili u cilju državne
politike ili politike neke organizacije da se učini takav napad.
b) Istrebljenje uključuje namjerno nametanje takvih životnih uvjeta,
a posebno uskraćivanje pristupa hrani i lijekovima, koji mogu posljedovati
uništenjem dijela stanovništva.
c) Odvođenje u ropstvo jest vršenje nad osobom bilo kojeg ili svih ovlašćenja
inače vezanih za pravo svojine, uključujući vršenje takvog ovlašćenja
pri trgovanju ljudima, posebno ženama i djecom.
d) Deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva jest prisilno iseljenje
osoba s teritorije na kojoj su zakonito prisutne protjerivanjem ili
drugim mjerama prisile, bez osnova dozvoljenih
po međunarodnom pravu.
e) Mučenje jest namjerno nanošenje snažnog tjelesnog ili duševnog bola
ili patnje osobi zadržanoj od strane optuženog ili pod nadzorom optuženog,
izuzimajući bol ili patnju koja je posljedica isključivo izvršenja zakonitih
sankcija.
f) Prisilna trudnoća jest nezakonito zatočeništvo žene kojoj je prisilno
prouzrokovana trudnoća, s namjerom da se utiče na etnički sastav bilo
kojeg stanovništva ili da se učine druge teške povrede međunarodnog
prava.
g) Progon jest namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje
osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.
h) Prisilni nestanak osoba jest hapšenje, pritvaranje ili otimanje osoba,
od strane ili s dopuštenjem, podrškom ili pristankom države ili političke
organizacije, uz odbijanje da se prizna takvo lišenje slobode ili da
se pruži informacija o sudbini ili o mjestu gdje se nalaze takve osobe,
s namjerom da se uklone od zaštite zakona na duže vrijeme.
i) Zločin aparthejda su nečovječne radnje slične prirode radnjama iz
stava l. ovog člana, učinjene u kontekstu institucionaliziranog režima
sistematskog potlačivanja i dominacije jedne rasne skupine nad bilo
kojom drugom rasnom skupinom ili skupinama ljudi, učinjene s namjerom
održavanja takvog režima. Dosadašnje zakonodavstvo koje se primjenjivalo
na području BiH nije poznavalo zločine protiv čovječnosti kao samostalno
kazneno djelo bez obzira što se skupina kaznenih djela označavala kao
kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava.
Neki oblici kaznenih djela zločina protiv čovječnosti kako je ovo djelo
definirano u čl. 172. KZ BiH sadržajno odgovaraju pojedinim radnjama
kaznenog djela zločina protiv civilnog pučanstva, ali pod uvjetom da
su počinjeni za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, budući
da se zločini protiv čovječnosti mogu počiniti i za vrijeme mira. Neka
kaznena djela iz naznačene 565 skupine kaznenih djela bila su upravljena
i protiv čovječnosti, npr. ranije kazneno djelo rasne i druge diskriminacije
iz bivšeg čl. 154. KZ SFRJ. Osnov za sadašnju inkriminaciju je Rimski
statut Međunarodnog kaznenog suda. Ovo kazneno djelo određeno je gotovo
na istovjetan način, sa neznatnim terminološkim razlikama kao i zločin
protiv čovječnosti određen u čl. 7. Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog
suda. Zločini protiv čovječnosti spadaju u najteža kaznena djela koja
se tiču međunarodne zajednice kao cjeline, nalažu i povlače za sobom
individualnu kaznenu odgovornost i predstavljaju ponašanja koja su nedopustiva
prema općeprihvaćenom međunarodnom pravu koje priznaju svi pravni sustavi
svijeta. Za postojanje kaznenog djela zločina protiv čovječnosti potrebito
je da su pojedine radnje, djela navedena u stavku l. toč. a) do k) počinjena
u sklopu šireg ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva,
uz znanje o takvom napadu. Nije neophodno da je počinitelj znao za sve
karakteristike napada ili za pojedinosti plana ili politike konkretne
države ili organizacije. „Napad usmjeren protiv civilnog pučanstva“
u kontekstu ovog obilježja djela podrazumijeva vrstu ponašanja koje
uključuje višestruko počinjenje kaznenog djela protiv civilnog pučanstva
koje se pripisuje ili koje je potakla politika neke države ili organizacije.
Smatra se da „politika izvršenja kaznenog napada“ podrazumijeva da država
ili organizacija aktivno potiču ili ohrabruju takav napad protiv civilnog
pučanstva (vidjeti „obilježja kaznenih djela“ data uz uvodni dio čl.
7. Rimskog statuta). Zaključak o postojanju takve politike ne može se
izvesti samo na temelju propusta države ili organizacije da djeluju
(Josipović, str.178). „Napad“ kao obilježje zločina protiv čovječnosti
ne mora biti vojne naravi niti upućivati na nužnu uporabu vojnih snaga,
bitno je da napad nije izoliran i pojedinačni akt te da odgovara legalnoj
definiciji napada iz ovog članka. U presudi Međunarodnog kaznenog suda
za Ruandu u predmetu Akayesu kao nevoljni oblici napada navode se postavljanje
zahtjeva nekoj populaciji popraćenih strahom i grožnjom da će u slučaju
neispunjenja postavljenih uvjeta doći do napada i uvođenje aparthejda
na nekom području. (presuda Tužitelj protiv Jean-Paul Akayesu, ICTR-96-4-T).
Ono što karakterizira zločine protiv čovječnosti je činjenica da pripadnost
određenoj skupini ima značaj samo kod oblika izvršenja kaznenog djela
navedenog pod točkom g) stavka 2., tj. samo kod progona kao oblika zločina
protiv čovječnosti odnosno u slučaju kad se neka osoba proganja zbog
pripadnosti određenoj skupini.
Treba naglasiti da ovaj oblik ne spada u progon s ciljem da se ta skupina
u potpunosti ili djelomično uništi (u tom slučaju može se raditi uz
ispunjenje i ostalih uvjeta o kaznenom djelu genocida iz čl. 171. KZ
BIH. Za detaljnije određenje ostalih obilježja ovog kaznenog djela najcjelishodnije
je poći, osim definicija datih u stavku 2. toč. a) do i) od definiranja
pojedinih obilježja djela na način kako je to određeno u tzv. „Obilježjima
kaznenog djela“ koja sukladno čl. 9. Rimskog statuta pomažu sudu pri
tumačenju i primjeni pojedinih odredbi statuta.
(1) Pojam pod točkom a) KZ BiH treba tumačiti kao ubojstvo – usmrćenje
drugoga, usmrćenje jedne ili više osoba u sklopu širokog ili sustavnog
napada 566 usmjerenog protiv civilnog pučanstva, pri čemu počinitelj
zna da je to ponašanje dio šireg ili sustavnog napada protiv civilnog
pučanstva. Radnja izvršenja djela navedena pod točkom b) je istrebljenje.
Ovaj pojam obuhvata usmrćivanje jedne ili više osoba što uključuje i
podvrgavanje životnimuvjetima koji imaju za cilj uništenje djela pučanstva.
Takvo ponašanje je bilo ili sedogodilo kao dio masovnog ubijanja pripadnika
civilnog pučanstva i počinjeno je kao dio širokog ili sustavnog napada
usmjerenog protiv civilnog pučanstva pri čemu je počinitelj znao da
je to ponašanje dio širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog
pučanstva. Obilježje, odnosno radnja izvršenja djela označena kao odvođenje
u ropstvo (porobljavanje) iz točke c), postoji kad je počinitelj ostvario
jednu ili sve ovlasti koje proizlaze iz vlasništva nad jednom ili više
osoba, kao što je kupovanje, prodavanje, ili trgovanje takvom osobom
ili osobama ili slično uskraćivanjenjihove slobode. Djelo je počinjeno
kao dio širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva;
počinitelj je znao da je to ponašanje dio širokog ili sustavnog napada
usmjerenog protiv civilnog pučanstva. Uskraćivanje slobode može, u nekim
okolnostima uključivati prisilni rad ili na drugi način stavljanje osobe
u robovski položaj kakav je opisan u Dopunskoj konvenciji o ukidanju
ropstva ili trgovanja robovima, institucijama ili postupcima sličnim
ropstvu iz 1956.g. Obilježje djela - radnja izvršenja djela označena
u točki d) „protjerivanje ili prisilno preseljenje pučanstva“, postojat
će kad je počinitelj protjerao ili je prisilno premjestio, bez postojanja
osnove predviđene međunarodnim pravom jednu ili više osoba u drugu državu
ili na drugu lokaciju, izgonom ili drugim prisilnim mjerama. Takva osoba
ili osobe zakonito su boravile na području s kojeg su na taj način protjerane
ili premještene, počinitelj je bio svjestan stvarnih okolnosti na temelju
kojih je ostvarena zakonitost te prisutnosti. Ponašanje je počinjeno
kao dio šireg i sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva,
a počinitelj je znao za takvu prirodu napada.
Obilježje djela - radnja izvršenja „zatvaranje ili drugo teško oduzimanje
tjelesne slobode suprotno temeljnim pravilima Međunarodnog prava“ (toč.
e) ostvareno je kad je počinitelj zatočio jednu ili više osoba ili je
na drugi način jednoj ili više osoba oduzeo osobnu slobodu pri čemu
je težina počinjenog djela takva da krši temeljna pravila međunarodnog
prava, a počinitelj je bio svjestan stvarnih okolnosti koje su dovele
do težine tog čina. Ponašanje je počinjeno kao dio širokog ili sustavnog
napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva, pri čemu je počinitelj
znao za prirodu ponašanja. Obilježje djela – radnja izvršenja „mučenje“
(toč. f) postojat će kad je počinitelj nanio teške boli jednoj ili više
osoba ili je počinitelj toj osobi ili osobama oduzeo slobodu i one se
nalaze pod njegovom vlašću pri čemu nanesena bol i patnja nije proistekla
iz zakonskih kazni, nije njihov dio ili posljedica. Ponašanje je počinjeno
kao dio širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva;
potrebito je znanje počinitelja za prirodu ponašanja. Obilježje djela
– radnje izvršenja (toč. g) obuhvaća različite oblike teškog spolnog
nasilja. Smatra se da je počinitelj nasrnuo na tijelo osobe činom koji
je 567 rezultirao penetracijom spolnog organa, bez obzira na to koliko
je neznatna, u bilo koji dio tijela žrtve, odnosno u analni ili genitalni
otvor žrtve, nekim predmetom ili nekim drugim dijelom tijela. Nasrtaj
je počinjen silom ili prijetnjom, poput one izazvane strahom od nasilja,
prinude, zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zlouporabe moći protiv
te osobe ili neke druge osobe, ili iskorištavanjem nasilnog okruženja,
ili je nasrtaj počinjen na osobu koja nije mogla dati istinski pristanak.
O „seksualnom ropstvu“ radit će se kad je počinitelj izvršio pojedine
ili sve ovlasti koje proizlaze iz prava vlasništva nad jednom ili više
osoba, kao što su kupovanje, prodavanje, iznajmljivanje ili trgovanje
takvom osobom ili osobama, ili uskraćivanje njihove osobne slobode.
Počinitelj je prisilio takvu osobu ili osobe na jedan ili više postupaka
seksualne prirode. „Prisilna prostitucija“ predstavlja prisiljavanje
jedne ili više osoba na jedno ili više djela seksualne prirode silom,
pod prijetnjom sile ili prisile izazvane strahom od nasilja, prinude,
zatočenja, psihološkog ugnjetavanja ili zlouporabom moći protiv te osobe
ili osoba, odnosno protiv neke druge osobe, iskorištavanjem okruženja
koje karakterizira nasilje, ili je nasrtaj počinjen na osobu koja nije
mogla dati istinski pristanak pri čemu je počinitelj ili druga osoba
primila ili je očekivala da će primiti novčanu ili drugu korist u vezi
s činima seksualne prirode ili u zamjenu za njih. „Prisilna trudnoća“postoji
kad je počinitelj prisilio jednu ili više žena da zatrudne, s namjerom
da utječe na etnički sastav nekog dijela pučanstva ili izvršio druge
teške povrede međunarodnog prava. „Prisilna sterilizacija“ je oduzimanje
jednoj ili više osoba biološke reproduktivne sposobnosti; to ponašanje
nije bilo opravdano ni medicinskim ni bolničkim liječenjem osobe ili
osoba o kojima se radi, niti je izvršeno uz njihov istinski pristanak.
„Bilo koji drugi oblik spolnog nasilja“ obuhvaća slučajeve kad je počinitelj
počinio djelo seksualne prirode protiv jedne ili više osoba ili je potaknuo
da se ta osoba ili osobe uključe u čin seksualne prirode, silom ili
pod prijetnjom sile ili prisile, poput one izazvane strahom od nasilja,
prisile, zatočeništva, psihološkog pritiska ili zloporabom te osobe
ili osoba, odnosno neke druge osobe, ili korištenje okruženja koje karakterizira
nasilje te nemogućnost te osobe ili osoba da pruži istinski otpor. Ovaj
oblik ponašanja treba da ima težinu koja se može usporediti s drugim
kaznenim djelima odnosno radnjama izvršenja navedenim u točki g), pri
čemu je počinitelj svjestan stvarnih okolnosti koje su uvjetovale težinu
počinjenog djela. U odnosu na sve radnje teškog spolnog nasilja iz točke
g), treba da se radi o ponašanju počinjenom u sklopu širokog ili sustavnog
napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva i da je počinitelj znao
da je to ponašanje djelomično, ili je imao namjeru da to bude udjelom
u, širokom i sustavom napadu usmjerenom protiv civilnog pučanstva. Obilježja
djela, odnosno radnje izvršenja naznačene pod točkom h) odnose se na
progon bilo koje grupe ljudi ili zajednice na političkom, rasnom, nacionalnom,
etničkom, kulturnom, vjerskom, spolnom ili drugom temelju, koji je opće
prihvaćen kao nedozvoljen po međunarodnom pravu u vezi bilo kojeg kaznenog
djela iz ovog stavka ovog članka, bilo kojeg kaznenog djela propisanog
KZ BiH ili bilo kojeg kaznenog djela u nadležnosti Suda BiH. Kod ovog
djela počinitelj na grub način i suprotno međunarodnom pravu jednoj
ili više osoba oduzima temeljna ili ljudska prava pri čemu je odabir
takvih osoba ili osobe izvršio 568 na osnovu identiteta skupine ili
kolektiviteta ili je baš ciljao na tu skupinu ili kolektivitet. Takav
odabir se temelji na naznačenim razlikama među skupinama ili drugim
razlozima koji su općeprihvaćeni kao nedozvoljeni po međunarodnom pravu.
I u ovom slučaju ponašanje treba da bude počinjeno kao udjel u širokom
ili sustavom napadu usmjerenom protiv civilnog pučanstva pri čemu počinitelj
zna za prirodu ponašanja.
Obilježje djela - radnja izvršenja „prisilni nestanak osoba“ (toč. i)
odnosi na slučajeve kad je počinitelj uhitio, pritvorio ili oteo jednu
ili više osoba ili je odbio priznati uhićenje, pritvor ili otmicu odnosno
dati informacije o sudbini ili boravištu te osobe ili osoba. O prisilnom
nestajanju osoba radit će se i u slučajevima kad počinitelj nakon pritvaranja
ili otmice odbije priznati da je oduzeta sloboda ili uskraćuje obavijesti
o sudbini ili boravištu te osobe ili osoba ili kad odbijanju prethodi,
ili je ono praćeno lišavanjem slobode. Počinitelj je svjestan da bi
uhićenje, pritvor ili otmica u normalnom tijeku događaja bili popraćeni
odbijanjem priznanja da je oduzeta sloboda ili uskraćivanjem obavijesti
o sudbini i boravištu te osobe ili osoba ili je takvom odbijanju prethodilo
lišavanje slobode ili je ono bilo popraćeno lišavanjem slobode. Uhićenje,
pritvor ili otmica izvršeni su od strane ili uz odobrenje, potporu ili
privolu neke državne ili političke organizacije. Djelo će postojati
i u slučaju odbijanja priznanja da je oduzimanje slobode ili davanje
informacija o sudbini ili boravištu te osobe ili osoba izvršeno uz privolu
ili potporu neke državne ili političke organizacije. Nužno je da je
počinitelj ima namjeru da tim osobama ili osobi uskratiti pravnu zaštitu
tijekom duljeg
vremenskog perioda. Treba da se radi o ponašanju počinjenom u sklopu
šireg ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva.
Obilježje djela - radnja izvršenja – „zločin aparthejda“ (toč. j) postoji
kad je počinitelj počinio neko nečovječno djelo protiv jedne ili više
osoba; takav čin je djelo iz članka 172. st.l. KZ BIH ili je to djelo
slične naravi bilo kojem od tih djela. Kod počinitelja treba da postoji
svijest o stvarnim okolnostima koje su odredile narav djela. Djelo je
počinjeno u okviru institucionaliziranog režima sustavnog potlačivanja
ili dominacije jedne rasne skupine nad drugom rasnom skupinom ili skupinama.
Počinitelj je takvim ponašanjem imao namjeru održavati takav režim.
Potrebito je počinjenje djela u sklopu šireg ili sustavnog napada usmjerenog
protiv civilnog pučanstva kao i znanje počinitelja o prirodi tako počinjenog
djela. Posljednja radnja izvršenja naznačena u opisu djela sastoji se
u počinjenju ostalih nečovječnih djela slične naravi kojima se namjerno
uzrokuje teška patnja ili ozbiljna tjelesna ozljeda, duševna povreda
ili narušenje zdravlja (toč. k). Počinitelj je nečovječnim činom uzrokovao
tešku patnju ili ozbiljnu tjelesnu ozljedu odnosno povredu tjelesnog
ili mentalnog zdravlja pri čemu je bio svjestan stvarnih okolnosti koje
su odredile narav tog djela. Potrebito je da je djelo počinjeno u sklopu
šireg ili sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog pučanstva te da
počinitelj zna za prirodu napada.
Kazneno djelo zločina protiv čovječnosti ima određene sličnosti sa kaznenim
djelom genocida i kaznenim djelom zločina protiv civilnog pučanstva.
Temeljna razlika u odnosu na ratni zločin prema civilnom pučanstvu je
u tome što 569 je nebitno da li se radnje kaznenog djela vrše za vrijeme
oružanog sukoba ili u miru. Najvažnija razlika između zločina protiv
čovječnosti i genocida ogleda se u tome što se kod zločina protiv čovječnosti
ne traži tzv. genocidna namjera, tj. Ne mora se postupati s ciljem potpunog
ili djelomičnog istrjebljenja neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske
skupine ljudi. Osnovna karakteristika zločina protiv čovječnosti je,
kao što je već naznačeno, da se radnje u okviru njega vrše sistematski,
planski i masovno. Da bi se ovo kazneno djelo razlikovalo od općih kaznenih
djela, tj. da bi dobilo karakter međunarodnog kaznenog djela potrebito
je i to da se ono vrši uz sudjelovanje ili toleriranje od strane države
ili neke političke organizacije, tj. organizacije koja de facto ili
de iure ima političku moć. Taj kriterij se zahtijeva u odredbi čl. 7.
st. 2a. Rimskog statuta, odnosno u čl. 172. st. 2 toč. a) KZ BiH. Razlika
između zločina protiv čovječnosti i genocida odnosi se i na zaštitni
objekt. Kod zločina protiv čovječnosti radi se o zaštiti individualnih
dobara, a kod genocida objekt kaznenopravne zaštite jeste egzistencija
grupe ljudi koji pripadaju određenoj naciji, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj
skupini, tj. Objekt zaštite je opće, kolektivno odnosno nadindividualno
dobro (Stojanović, str. 89.). Počinitelj djela može biti svaka osoba.
Kazneno djelo može se počiniti samo s namjerom (vidjeti komentar uz
čl. 176. - Organiziranje grupe ljudi i poticanje na počinjenje genocida,
zločina protiv čovječnosti i ratnih zločini i čl. 180. – Osobna kaznena
odgovornost). Na kraju treba istaći određene razlike između ovog kaznenog
djela i kaznenih djela genocida i ratnog zločina protiv civilnog pučanstva.
Najvažnija razlika u odnosu na ratni zločin protiv civilnog pučanstva
sastoji se u tome što je irelevantno da li se radnja kaznenog djela
vrši za vrijeme oružanog sukoba, rata ili u miru. U odnosu na genocid,
najvažnija razlika ogleda se u tome što kod počinitelja ne treba postojati,
tzv. genocidna namjera, tj. ne mora postojati namjera da se u cijelosti
ili djelomice uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina.
Razlika između zločina protiv čovječnosti i genocida je i u pogledu
zaštitnog objekta. Naime, kod genocida objekt kaznenopravne zaštite
je egzistencija skupine ljudi određenih kroz pripadnost naciji, rasi,
vjeri ili etničkom porijeklu (objekt zaštite je opće, kolektivno, odnosno
nadindividualno dobro), dok je objekt zaštite kod zločina protiv čovječnosti
individualno dobro.
ZAKLJUČAK
Kao što sam već objasnio Zločin protiv čovečnosti predstavlja jedno
od najokrutnijih krivičnih dela koje može da se učini protiv čoveka
kao ličnosti i živog bića. Kroz niz primera koji su se dešavali kroz
istoriju veoma je lako da se zaključi koje su to radnje koje predstavljaju
krivično delo Zločin protiv čovečnosti. Radnje zločina protiv čovečnosti
su: naročito gnusna kršenja zakona, grubo vredjanje ljudskog dostojanstva,
ponizavanje jednog ili vise ljudskih bića, sistematska praksa vrsenja
zlocina,zabranjena dela i moraju biti kaznjena bez obzira na to da li
su izvršena u vreme rata ili mira,zrtve ovog k.d. mogu biti kako civili
tako i neprijateljski borci. Kroz ove radnje može se doći da Zločin
protiv čovečnosti ima dva elementa: subjektivni i objektivni. Objektivni
elementi su: ubistvo, istrebljivanje, porobljavanje, prisilna deportacija,
sterilizacija, mučenje, izlaganje nečovečnim uslovima i druge nečovečne
radnje. Da bi se ispunio subjektivni element mora postojati namera,
kao i da postoji jasno usmerenje da se izvrši ovo krivično delo i mora
da postoji tesna veza izmedju radnje koja se vrši i politike koju lice
zastupa prilikom vršenja ovog krivičnog dela. Žrtve ovog krivičnog dela
mogu biti kako civilna lica tako i aktivna vojna lica kao i zarobljenici.
Zločin protiv čovečnosti može da se izvrši kako ratu tako i u miru.
Sudska praksa kroz niz slučaja je dokazala i dokumentovala da postoji
tesna veza između učinioca ovog krivičnog dela i samog političkog vrha
države agresora. Naše zakonodavstvo po ugledu na nama bliske države
po pravosudnom sistemu napravilo je Zakon o zločinima protiv čovečnosti,
genocidu, zločinu protiv civilnog stanovništva, zločinu protiv vojnih
lica. Prema svemu navedenom možemo zaključiti da je genocid ne samo
krivično djelo već i jedna društvena pojava koja se može usled odrđene
paradigme koja je postavljena od strane nazovimo normalnog svijeta,
može dovesti do istrebljenja ne samo jedne rasne, kulturne ili vjerske
zajednice već i određene grupe ljudi koja ima iste stavove i opredjeljenja,
prema tome, sam termin i djela koja su već označena kao te pojave koji
su se desile kroz istoriju i koja su bez opravdanja moraju biti konstantno
na neki način promovisana kako se ne bi ponovila nikada i nigdje. S
tim u vezi potrebna je stalna edukacija stanovništva i kontinuirana
dorada svih zakonodavstava na svim nivoima vlasti.
LITERATURA
1. Popović V. : Međunarodno poslovno pravo- Opšti dio, Banja Luka
2007.;
2. Krivični zakon RS ( Službeni glasnik RS, broj 49/03);
3. Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima;
4. Konvencija protiv mučenja (1984.);
5. Deklaracija skupštone UN-a (1975.);
6. Krivični zakon BiH;
7. Jovanović Lj.: Krivično pravo II, Policijska akademija, Beograd
1995..
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|