POCETNA STRANA

LIČNA PRAVA I SLOBODE

„Svi su ljudi rođeni slobodni, s jednakim dostojanstvom i pravima”.

To znači da sve osobe od trenutka rođenja posjeduju određena prava koja se nazivaju ljudskim pravima. Ljudska prava su zagarantovana svakom ljudskom biću na temelju postojanja kao bića. Karakteristike ljudskih prava su: univerzalnost, neotuđivost, nedjeljivost i međusobna ovisnost i povezanost. Osnovni principi ljudskih prava su: nediskriminacija i jednakost, participacija i uključenost, i odgovornost i vladavina zakona.
Osnovna podjela ljudskih prava je na:
• lična prava i slobode,
• politička i građanska prava i slobode, i
• socijalna, ekonomska i kulturna prava.

Lična, te politička i građanska prava i slobode se još nazivaju i pravima prve generacije, dok su socijalna, ekonomska i kulturna prava, prava druge generacije. Tek odnedavno se u ljudska prava počinju ubrajati i pravo zaštite prirode i ljudske okoline, te prava kolektiviteta (na primjer, pravo samoopredjeljenja naroda), pravo na razvoj i pravo na mir, koja čine prava treće generacije. 16 međunarodnih konvencija koje su sastavni dio Ustava BiH upravo obuhvataju gore nabrojane grupe ljudskih prava i sloboda. Sva ljudska prava su usko povezana koliko i neovisna jedna od drugih. Iako ne postoji hijerarhija ljudskih prava, po principu prioriteta postoji podjela na trenutne i progresivne obaveze, to jeste prava. Trenutna su ona prava gdje nema pregovaranja oko raspoloživih resursa bilo ona ljudske, tehničke ili finansijske prirode. Tu država kao potpisnica sporazuma mora preduzeti hitne i neodložne mjere za rješavanje situacije kojom se ugrožavaju ta prava, a to su sva građanska i politička prava i slobode, pobrojane u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima. Progresivna prava su sva druga, dakle ekonomska, socijalna i kulturna prava. Ova posljednja pod određenim uslovima prelaze u trenutna, a to je u slučajevima diskriminacije, regresije i statusa quo (gdje se ne preduzimaju nikakve mjere za progresivno unapređenje stepena uživanja prava). Također, kod nekih progresivnih prava, Generalni komentari pri konvencijama određuju minimum koji se mora zadovoljiti. Na primjer, pravo na obrazovanje je progresivno socijalno pravo, ali njegov minimalni suštinski sadržaj je osnovno obrazovanje koje država automatski obezbjeđuje. Sve ove segmente prava i šire, pokušat ćemo na što bolji i konzizniji način objasniti, posebno lične slobode i prava koje su direktno tema ovog seminarskog rada.

2. KRATKA HISTORIJA NASTANKA POJMA LIČNIH PRAVA I SLOBODA

Prvi poznati pravni kodeks doneo je Ur-Namu, kralj Ura, oko 2050. g. p.n.e. U Mesopotamiji je oko 1780. g.p.n.e. donet čuveni Hamurabijev zakonik u kojem postoje pravila i sankcije iz dela oblasti ženskih,dječijhi prava robova.Persijsko carstvo je u 6. vijeku p.n.e., tokom vladavine Kira Velikog, uspostavilo do tada nezabilježene principe ljudskih prava. Kralj Kir Veliki izdao je tzv. Kirov cilindar u kome se, između ostalog, dozvoljava slobodno ispovedanje vere i oslobađanje robova. Drugdje, začeciljudskih, ličnih prava i sloboda, nalaze se u svim religijskim dokumentimaVeda, Biblije, Kurana i Konfučijevih spisa. Srednji vijek donosi postepen razvoj svesti o ličnim pravima čoveka.1215.godine, engleski kralj Džon Bez Zemlje, donosi tzv. Magna Kartu koja muograničava do tada apsolutnu vlast.Taj dokument je postao osnova ustavnog prava u Britaniji.Nekoliko filozofa 17. i 18. veka, kao što su Džon Lok, DžonStjuart Mil i Hegel, razvili su koncept tzv.prirodnih prava, po kome ljudi pojseduju prava samo na osnovu toga što su rođeni. Po njima, prirodna ili kakokažu univerzalna prava, priznata su svim ljudima bez izuzetka, bez obzirana zakon države, pripadnost etničkoj, religijskoj ili kulturnoj grupi.Krajem 18. vijeka, poslije velikih revolucija u SAD 1776. godine i u Francuskoj 1789.godine, kao njihov rezultat, donose se prve deklaracije o pravima čoveka i građanina koje garantuju neotuđiva prava na život i slobodu.Bile su to Deklaracija nezavisnosti SAD i Deklaracija prava čoveka igrađanina u Francuskoj.

3. NASTANAK LIČNIH PRAVA I SLOBODA

Slobode i lična prava čoveka počinju da se uobličavaju u današnjem obliku posle velikih buržoaskih revolucija, pod uticajem prirodnopravne teorije.Prirodna prava stiču se rođenjem, ali su izražena samo ako se uobliče i regulišu pravnom normom-ustavom.Prve deklaracije o ličnim, prirodnim pravima čoveka smo već spomenulikada smo govorili o nastanku pojma.Savremene deklaracije donose se tek posle Drugog svjetskog rata.Tek su velike tragedije svjetskih razmjera, kakvi su bili svijetski ratovi,doveledo toga da se formira međunarodna zajednica i da ona pokaže zainteresovanost za razvijanje i zaštitu ličnih prava čoveka.Do tada su ljudska prava njihov sadržaj i garancije i odnos pojedinca i države, bili isključivo stvar unutrašnjeg prava svake države.

Sazrela je svijest o univerzalnom karakteru ljudskih prava, ona se proširujudopunjuju i teži se ka internacionalizaciji istih,da bi svim ljudima sveta bilazagarantovana.To je dovelo do donošenja prvih univerzalnih konvencija oljudskim pravima koje i danas utiču na sadržaj ustava mnogih država sveta.Na međunarodnom nivou osnovne su Povelja Ujedinjenih nacija, donijeta1945. godine i Opšta deklaracija o pravima čoveka iz 1948. godine, a na području Evrope to je Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava iosnovnih sloboda iz 1950.Iako nisu bile pravno obavezujuće, deklaracije su bile prvi međunarodni pravni pokušaj da se ograniči ponašanje pojedinih država i da se one privoleda prihvate obaveze prema svojim građanima u priznavanju njihovih ljudskih, građanskih, ekonomskih i socijalnih prava.

4. LIČNE SLOBODE I PRAVA

Kriterijum prema kome se ovu grupu svrstavaju slobode i prava je zaštita fizičkog i duhovnog integriteta čovjeka i njegove privatnosti. Ovo je najstarija grupa sloboda i prava. Prve deklaracije i povelje, a kasnije i ustavi, upravo su štitili fizički i moralni integritet čovjeka, jer je njega najviše ugrožavala neograničena državna samovolja. Na ovim temeljima kasnije su dograđivana sva druga prava i slobode. Lične slobode i prava imaju temeljni karakter i pripadaju svakom čovjeku kao pojedincu, bez obzira na njegov status u državi ili bilo koje drugo svojstvo.
Lična prava i slobode predstavljaju skupinu prava koja pripadaju ličnosti - pojedincu ili
pojedinki - kao ljudskom biću. Kao primjeri ličnih prava i sloboda su:
• pravo na život,
• pravo na privatnost,
• pravo na imovinu,
• pravo na slobodu,
• sloboda kretanja,
• sloboda nastanjivanja

5. PRAVO NA LIČNU SLOBODU, SIGURNOST I DOSTOJANSTVO

Ne razmatrajući filozofske i sociološke rasprave o ljudskoj slobodi, njenim uslovljenostima, dometima i ograničenjima, ustavno pravo posebno vodi računa o tome da državni organi, budući da raspolažu vlašću, ukljućujući i fizičku silu, ne ugrožavaju i ne ograničavaju slobodu čovjeka shvaćenu u bukvalnom fizičkom smislu.
Najgrublji oblik ugrožavanja fizičke ličnosti i dostojanstva čovjeka je njegovo dovođenje u položaj roba, odnosno nametanje obaveznog ili prisilnog rada. Nažalost , ni današnji svijet nije oslobođen pojava da se ljudi dovode u položaj robova. Zato je polovinom XX vijeka, Opštoj deklaraciji o pravima čovjeka izričito propisano : „ Niko ne smije biti držan u ropstvu ili ropskom odnosu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuju se u svim njihovi oblicima.“Opšta deklaracija, kao i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima propisuju da niko ne može biti podvrgnut torturi, niti surovim, neljudskim ili ponižavajućim kaznama ili postupcima. Ova prava su detaljno razrađena u posebnoj Konvenciji protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka koja je stupila na snagu 1987. Godine. Ovom konvencijom države su se obavezale da će preduzimati sve zakonske, administrativne, sudske ili druge efikasne mjere kako bi spriječile izvršenje akata torture. Akti torture se moraju sankcionisati kao krivično djelo. Zabranjena je tortura i za vrijeme rata, neposredne ratne opasnosti ili bilo kojih drugih vanrednih prilika.Prava zajamčena ovim konvencijama Ustav BiH garantuje svim licima na teritoriji naše zemlje
.Posebno značajnu grupu prava kojom se garantuje nepovredivost tjelesnog integriteta i dostojanstva čovjeka čine ustavne odredbe koje se odnose na krivično pravo i krivični postupak. Tako su još Habeas corpus actom iz 1679. godine zabranjene svaka samovolja i arbitrarnost u lišavanju slobode. Ove garancije su preuzimane i razrađivane u brojnim drugim deklaracijama i poveljama i, posebno, u gotovo svim ustavima u svijetu.Zbog najveće vrijednosti slobode i značaja ovog pitanja, ustavi, pored uobičajene pravne tehnike, detaljno razrađuju brojne garancije u slučaju lišavanja slobode. Ove garancije, najčešće, obuhvataju :
- Presumciju nevinosti
- Princip legaliteta
- Pravo na pravično i nepristrasno suđenje
- Zaštita dostojanstva u krivičnom postupku

5.1 PRESUMPCIJA NEVINOSTI

Prema kojoj se niko ne može smatrati krivim dok se krivica ne dokaže i utvrdi pravosnažnom presudom. U toku postupka teret dokazivanja je na tužiocu. To staro pravilo koje već ima krakter civilizacijske vrijednosti u praksi se, nažalost, često krši, posebno u medijskom izvještavanju o policijskim istragama i krivičnom gonjenju.

5.2. PRINCIP LEGALITETA

Princip legaliteta, odnosno princip „Nullum crimen sine lege nulla poena sine lege“.
Samo se zakonom, nikad podzakonskim aktom, mogu propisivati krivična djela i kazne.
Niko ne može odgovarati za djelo koje nije bilo zakonom propisano kao krivično djelo u vrijeme kada je izvršeno. Isto tako, kazna ne može biti teža od one koja je bila propisana u vrijeme izvršenja djela. Niko ne može biti proizvoljno uhapšen osim zbog razloga i prema postupku predviđenim zakonom. U trenutku hapšenja svako lice mora biti obaviješteno o razlozima hapšenja. U najkraćem roku mora biti pismeno obaviješteno o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Lice koje je pritvoreno ili uhapšeno pod optužbom da je počinilo krivično djelo mora u najkraćem roku biti predato sudu, mora mu u najkraćem roku biti suđeno, ili mora biti oslobođeno. Osigurano mu je pravo žalbe o kojoj se mora odlučivati po hitnom postupku. Prilikom pritvaranja pritvoreni mora biti upoznat sa svojim pravima, posebno sa pravom na odbranu, na žalbu i dr.

5.3. PRAVO NA PRAVIČNO I NEPRISTRASNO SUĐENJE

U međunarosnim dokumentima i ustavima predviđaju se raznovrsne garancije za pravično i nepristrasno suđenje, i naročito :
- Pravo na suđenje pred redovnim sudom uspostavljenim zakonom ;
- Zabrana obrazovanja specijalnih sudova i suđenje pred tim sudovima;
- Nezavisnost suda;
- Javnost suđenja;
- Pravo na žalbu:
- Suđenje na jeziku koji optuženi razumije;
- Princip „res iudicata“, odnosno da nema suđenja u stvari koja je presuđena i dr.

Optuženi za krivično djelo mora imati dovoljno vremena i potrebne olakšice za pripremanje svoje odbrane i mogućnost da kontaktira sa braniocem kojeg je sam izabrao. Suđenje se mora održati bez nepotrebnog odgađanja, u razumnom roku se mora okončati i mora se voditi u prisustvu optuženog i njegovog branioca. Optuženi ima pravo i na branioca po službenoj dužnosti o trošku države ako sam nije u mogućnosti da ga plati. Niko ne može biti prisiljen da svjedoči protiv samoga sebe. Ako se u žalbenom postupku dokaže nevinost, krivo osuđeni ima pravo na naknadu štete.

5.4. ZAŠTITA DOSTOJANSTVA U KRIVIČNOM POSTUPKU

U svim fazama krivičnog postupka i na izdržavanju kazne sa okrivljenim, odnosno osuđenim licima mora se postupati humano i mora se poštivati njihovo dostojanstvo. Već je istaknuto da su zabranjenji svi oblici torture, iznuđivanje dokaza i svi drugi oblici nehumanog postupanja ili ponižavajućeg kažnjavanja. U Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima detaljno se propisuju garancije prava optuženih i osuđenih lica. Domaće krivično zakonodavstvo te garancije dalje razrađuje i precizira.

6. SLOBODA KRETANJA I NASTANJIVANJA

Ova sloboda podrazumijeva pravo građana da se slobodno kreću unutar državne teritorije, da slobodno biraju mjesto svoga boravištva, kao da slobodno mogu napustiti zemlju i slobodno se vratiti u nju. Rijetki su ustavi u svijetu koji ne garantuju ovo slobodu. ( Izuzetak su ustavi Kine i Kube ). Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima precizira u kojim slučajevima se može ograničiti ta sloboda. To može biti učinjeno samo zakonom, i to samo u sljedećim slučajevima :
a) ako je to potrebno radi zaštite nacionalne sigurnosti,
b) zaštite javnog reda,
c) zaštite javnog zdravlja ili morala i
d) ako je to potrebno radi zaštite sloboda i prava drugih lica.

Ovim ograničenjima ne smiju se ograničavati druga ljudska prava.
Koliki se značaj u Bosni i Hercegovini posvećuje ovoj slobodi govori činjenica da je ona zagarantovana već u prvom poglavlju Ustava ( član I. Tačka 4 ). Iskustva potvrđuju da se bez pune slobode kretanja ne može govoriti ni o drugim slobodama i pravima, ali ni o obnovi ekonomskog i društvenog života i demokratske reintegracije Bosne i Hercegovine. Nacionalističke i secesionističke snage su se najviše opirale realizaciji ove slobode. Zbog toga je, naročito u početnom periodu provođenju Mirovnog sporazuma, bilo neophodno značajno angažovanje međunarodnih mirovnih snaga (SFOR) i međunarodne policije ( IPTF ) kako bi se osugurala puna sloboda kretanja. Ustav BiH propisuje : „Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, robe, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na međuentitetskoj liniji razgraničenja“.
Ustavi u svijetu obično prepuštaju zakonodavcu da preciznije uredi slobodu kretanja. Neki ustavi posebno navode da politička i druga uvjerenja ne mogu biti razlog ograničavanja slobode kretanja. Međunarodne konvencije i većina ustava izričito zabranjuju protjerivanje svojih državljana iz svoje zemlje. Često je ograničena i mogućnost protjerivanja stranaca.
U većini ustava međunarodnih dokumenata, pa tako i u Ustavu BiH, sloboda kretanja je pravo svakog čovjeka i nije vezano za državljanstvo. Ostvarivanje nekih prava se veže za državljanstvo ( režim prelaska državne granice ) ili za prebivalište ( biračko pravo ). U zakonodavstvima, rijetko i u ustavu, pravi se razlika između prebivališta i boravišta. Prebivalište je mjesto gdje se obavljaju stalne životne aktivnosti i za to mjesto je, obično, vezano regulisanje građanskog statusa i ostvarivanje određenih građanskih prava. Boravište podrazumijeva privremeno zadržavanje u određenom mjestu. To razlikovanje je izričito navedeno u Ustavu Švajcarske u kome se propisuje : „Posebnim saveznim zakonom će se odrediti razlika između nastanjivanja i boravka i istovremeno utvrditi pravila kojima će prilikom svog boravka u nekom mjestu biti podvrgnuti Švajcarci u pogledu svojih političkih i građanskih prava“ ( član 47 ).
Za prilike u Bosni i Hercegovini značajno je napomenuti da status izbjeglice ili raseljene osobe ne utječe na prebivalište. Ono ostaje kakvo je bilo prije progonstva. Također, za prebivalište je vezano ostvarivanje prava izbjeglica i raseljenih osoba.

7. PRAVO NA PRIVATNOST

U ostvarivanju humanih odnosa među ljudima i u nastojanjima da se proširi sloboda svakog čovjeka, pravo na privatnost dobiva sve veći značaj. Svaki čovjek se najugodnije osjeća u svojoj privatnoj sferi, a ona obuhvata dom i porodicu, neometano komuniciranje sa drugim ljudima, tajnost ličnih podataka i dr. Da bi se, u što većoj mjeri, garantovala privatnost, ustavi propisuju ograničenja za mišljenje države, a pogotovo drugih neovlaštenih subjekata, u privatni život svakog čovjeka. Nažalost, istovremeno sa povećanjem grancija privatnosti razvijaju se različita informatička, komunikacijska, medijska i druga sredstva pomoću kojih se sve više zalazi u sferu privatnosti. Zbog toga i pravna zaštita mora stalno da prati brz razvoj savremenih tehnologija.
Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, pa time i Ustavom BiH, garancije prava na privatnost utvrđuju se na sljedeći način :“ Niko ne može biti predmet samovoljnih i nezakonitih miješanja u njegov privatni život, u njegovu porodicu, u njegov stan ili u njegovu prepisku, niti može biti predmet nezakonitih povreda njegove časti ili njegovog ugleda.“ Države potpisnice ovog pakta su se obavezale da će svojim zakonodavstvom osigurati zaštitu ovih prava ( član 17 ). Evropska konvencija o zaštitiprava i temeljnih sloboda,koja je starijeg datuma, ipak, dosta široko propisuje mogućnost ograničavanja ovih prava. Tako se u članu 8. stav 2. utvrđuje : „Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanje nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.“
Pravo na privatnost je kompleksno pravo i ono uključuje više različitih prava. U skladu s tim potrebno je ukazati na najvažnija, o ćemu će u daljem radu biti govora.

7.1 NEPOVREDIVOST STANA

Ovo pravo štiti privatni život pojedinca i porodice time što zabranjuje svako neovlašteno uznemiravanje ili prodiranje u stan. Ustavi , najčešće garantuju ovo pravo, prepuštajući zakonodavcu da precizira uslove ostvarivanja ovog prava i njegova moguća ograničenja. Najčešća je odredba kakvu sadrži Ustav Belgije, koja glasi: '' Stan je nepovrediv , do ulaska u stan može doći samo u slučajevima predviđenim zakonom i na način koji zakon propisuje'' (član 10). Vrlo često ustavi to pravo garantuju zajedno sa drugim srodnim pravima. Tako i Ustav BiH propisuje: '' Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku'' (član II tačka 3.f)). Zakonom se propisuje da je neovlašteno prodiranja u tuđi stan kažnjivo djelo. Njime se propisuju i ograničenja ovog prava, odnosno slučajevi kada se može ući u tuđi stan. U demokratskim zemljama samo sud može odobriti ulazak u tuđi stan i eventualni pretres stana. To može biti učinjeno samo na osnovu pismenog naloga i u prisustvu korisnika stana i svjedoka. Bez naloga se može prodrijeti u tuđi stan , i to u slučajevima : sprečavanja izvršenja krivičnog djela, hvatanja učinioca krivičnog djela , izvršavanja sudske odluke, otklanjanja opšte opasnosti i sl.

7.2. TAJNOST PISAMA, TELEFONSKIH RAZGOVORA I DRUGIH OBLIKA KOMUNIKACIJE

Prvobitno , ovo pravo se odnosilo na nepovredivost pisama , telefonskih razgovora i telegrafskih poruka. Razvojem informatičkih i komunikacijskih tehnologija ovo pravo se stalno proširuje. Demokratski pravni sistem štite nepovredivost komunikacije i kad su u pitanju ove nove tehnologije. Istovremeno se, međutim , razvijaju savremeni metodi špijuniranja i kontrole ovih komunikacija . U pojedinim ustavima , a najčešće u zakonima , propisuju se razlozi , uslovi i postupak prema kome se može ograničiti ovo ustavno pravo. Takva ograničenja se dozvoljavaju zbog odbrane i sigurnosti zemlje , vođenja krivičnog postupka i sl. Da bi se izbjegla zloupotreba ovih ograničenja , obično se odluka povjerava najvišim državnim organima , u pojedinim najdelikatnijim slučajevima i šefu države , a vrlo često se predviđa i parlamentarna kontrola organa koji donose odluke o ograničavanju ovih prava , kao i službi koje to neposredno ostvaruju.

7.3. TAJNOST LIČNIH PODATAKA

Organizacija savremenog života je nemoguća bez razvijene informatičke podrške. Veliki broj ličnih podataka o svakom građaninu nalazi se u službenim bazama podataka . U kontaktima sa državnim organima, prosvjetnim, zdravstvenim i drugim ustanovama stalno se deponuje veliki broj ličnih podataka . Zbog toga se ustavom i zakonodavstvom svakome garantuje sigurnost i štiti tajnost tih podataka . Bez saglasnosti lica na koje se odnose, podaci se mogu prikupljati , obrađivati i koristiti samo pod uslovima određenim zakonom. Zabranjena je upotreba ličnih podataka suprotno propisanoj svrsi. Nadzor nad informatičkim sistemima i zaštita podataka se, također, uređuju zakonom.

7.4. ZAŠTITA PORODICE I BRAKA

Prava koja su usmjerena na zaštitu porodice i braka u ustavima se pojavljuju još u drugoj polovini XIX stoljeća. Početkom XX stoljeća pojavom druge generacije ljudskih sloboda i prava , socijalno-ekonomskih osnovama braka i porodice posvećuje se sve više pažnje. Neki autori, zbog toga, ova prava svrstaju u grupu socijalno-ekonomskih prava . Težište ovih prava je na slobodama i pravima ličnosti i njene privatnosti. U drugoj polovini XX stoljeća ova prava dobivaju i međunarodni karakter i zaštitu. Tako se u Evropskoj konvenciji o zaštiti prava i temeljnih sloboda propisuje : '' Od trenutka kada postanu sposobni za brak, muškarac i žena imaju pravo da sklope brak i zasnuju porodicu prema nacionalnim zakonima kojima se reguliše ostvarivanje ovog prava'' ( član 12).

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima još preciznije uređuje ova pitanja. Tako se ističe:
'' Porodica je prirodni i osnovni sastavni dio društva i ima pravo na zaštitu društva i države.
Pravo na sklapanje braka i osnivanje porodice priznaje se muškarcu i ženi kada su odrasli za ženidbu.
Ni jedan brak se ne može sklopiti bez slobodnog i potpunog pristanka budućih supružnika.
Države – članice ovog pakta donijeće odgovaraujće mjere radi osiguranja jednakosti u pravima i odgovarajućim supružnika u pogledu sklapanja braka , za vrijeme braka i kod razvoda braka. U pogledu raskida braka, preduzimaju se mjere radi osiguravanja zaštite djece'' (član 23).

Ustav BiH, također, garantuje ovo pravo kao ''Pravo na brak i zasnivanje porodice'' ( član II tačka 3.j)) . Domaće zakonodavstvo , odnosno zakoni entiteta , u čiju se nadležnost ubrajaju ova pitanja, treba da osigura i dalje razradi garancije koje su date u ovim međunarodnim aktima i Ustavu BiH. Zbog sličnosti našeg ustavnog sistema sa ustavnim uređenjem Švajcarske, zanimljivo je navesti odredbe Ustava Švajcarske koje se odnose na brak i porodicu :
''1. Pravo na brak se stavlja pod zaštitu Konfederacije.
2. Nikakva bračna smetnja ne može da se zasniva na vjerskim razlozima, na siromaštvu jednog ili drugog supruga , na njihovom ponašanju ili na bilo kom drugom razlogu policijske prirode.
3. Biće priznat kao punovažan u cijeloj Švajcarskoj brak zaključen u jednom kantonu ili u inostranstvu , saglasno zakonima koji su tamo na snazi.
4. Žena stupanjem u brak stječe pravo građanstva svoga muža.
5. Djeca rođena prije braka pozakonjuju se brakom koji njihovi roditelji kasnije zaključe.
6. Ne može biti naplaćen bilo kakav iznos za stupanje u brak, niti bilo kakva slična taksa od jednog ili drugog supruga. '' (član 54).

7.5. PRAVA DJETETA

Ima veoma mnogo razloga i opravdanja što se u većini država i u međunarodnoj zajednici posebna pažnja , iako još uvijek nedovoljno , posvećuje zaštiti i brizi o djeci. Najprije , riječ je o posebno ranjivoj kategoriji koja do punoljetstva zahtijeva posebnu zaštitu porodice, društva i države. Od toga kako će se odgajati mlada generacija zavisi budućnost svakog društva, pa i civilizacije u cjelini. Nažalost , u mnogim zemljama , posebno u zemljama u razvoju , veliki broj djece živi u izuzetno teškim uslovima , često izloženi eksploataciji i zloupotrebama. Zbog toga se u međunarodnom pravu , od tridesetih godina XX stoljeća , počinje posvećivati značajnija pažnja ovim pitanjima. Nakon drugog svjetskog rata , u svim najvažnijim dokumentima o ljudskim pravima, posebna pažnja se posvećuje pravima djeteta i njihovoj zaštiti . Koordinisani napori međunarodne zajednice međunarodne zajednice posebno su došli do izražaja usvajanjem Konvencije o pravu djeteta, koja je stupila na snagu 1990.godine. Na osnovu Ustava BiH ova konvencija je sastavni dio i pravnog sistema naše zemlje.
Zaštita djeteta zasniva se na sljedećim principima i polazištima : porodici, kao osnovnoj jedinici društva i priodnoj sredini za razvoj i blagostanje djeteta , treba da budu pružene prijeko potrebna zaštita i pomoć. Radi potpunog i skladnog razvoja ličnosti , dijete treba da raste u porodičnoj sredini , u atmosferi sreće, ljubavi i razumijevanja. S obzirom na djetetovu fizičku i mentalnu nezrelost , njemu su potrebni posebna zaštita i briga , uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu, kako prije , tako i poslije rođenja. Države – članice se obavezuju da djetetu pruže takvu zaštitu i brigu koja je prije potrebna za njegovu dobrobit , uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih osoba koje su pravno odgovorne za dijete i s tim ciljem preduzimaju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere. U Konvenciji su opširno i detaljno razrađeni međunarodni standardi zaštite djeteta koje svojim mjerama treba da osiguraju države-članice.

8. SLOBODA MISLI I SAVJESTI

Ove slobode ubrajaju se u tradicionalne ljudske slobode usmjerene na zaštitu duhovnog integriteta čovjeka. To je kompleksna sloboda i u većini ustava se povezuje sa slobodom savjesti, slobodom opredjeljenja , slobodom javnog saopštavanja i iznošenja mišljenja , sa slobodom naučnog i umjetničkog stvaranja i dr. Neki autori ove slobode smatraju prvenstveno političkim slobodama , pa ih svrstavaju u tu grupu. Nesumnjivo je, da su one primarno lične slobode. Ostvarivanje ovih sloboda svakako je uslov za ostvarivanje drugih, posebno političkih sloboda i prava.
Sloboda misli i savjesti je prirodno pravo čovjeka i ona se pravnim normama ne može ograničavati. Moguće je ograničavanje izražavanja misli i opredjeljenja, pa se zbog toga , u ustavima posebna pažnja posvećuje slobodi štampe , slobodi govora, javnog istupanja i saopštavanja i drugih prava putem kojih se realizuje sloboda misli. Ta povezanost je izražena i u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Tako se još u Deklaraciji o pravima čovjeka iz 1789. godine propisuje : '' Sloboda saopštavanja misli i ubjeđenja je jedno od najprioritetnijih prava čovjeka , prema tome svaki građanin može slobodno govoriti , pisati , objavljivati, s tim što odgovara za zloupotrebu ove slobode u slučajevima predviđenim zakonom'' (član 11).

U međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima ovo pitanje se mnogo preciznije i šire uređuje. Tako se , između ostalog, propisuje :
''Svako ima pravo na slobodu izražavanja , ovo pravo , bez obzira na granice , podrazumijeva slobodu iznalaženja , primanja i širenja informacija i ideja svih vrsta , u usmenom, pismenom, štampanom ili umjetničkom obliku ili na bilo koji drugi način po slobodnom izboru.
Ostvarivanje ovih sloboda obuhvata i posebne dužnosti i odgovornosti. Zbog toga, ono može biti podvrgnuto izvjesnim ograničenjima koja moraju, međutim, biti izričito određena zakonom , a potrebna su iz razloga :
a) poštivanje prava i ugleda drugih lica
b) zaštite državne sigurnosti , javnog reda, javnog zdravlja i morala '' (član 19).
Pakt , propisuje da je svako propagiranje rata zakonom zabranjeno , te da je :
'' Svaki poziv na nacionalnom , rasnu ili vjersku mržnju koji podtsiče na diskriminaciju , neprijateljstvo ili nasilje zakonom (je) zabranjeno.''

9. SLOBODA VJEROISPOVIJESTI

Ova sloboda je jedna od tradicionalnih i najstarijih individulanih sloboda čovjeka. Ona je zagarantovana najvećim brojem ustava u svijetu, ali i svim najvažnijim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Ova sloboda je u uskoj vezi sa slobodom misli,savjesti i uvjerenja. Zbog toga se često tretira u kontekstu ovih sloboda. Dva su bitna aspekta ove slobode privatni i javni. Sastavni dio čovjekove privatnosti jeste da bez ometanja vjeruje i praktikuje svoja vjerska uvjerenja i obrede. Javni aspekt ovog pitanja ogleda se u ustavno-pravnom tretiranju vjerskih zajednica i uređivanju odnosa između njih i države.

Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima je detaljno razrađena ova sloboda i utvrđene su garancije za neometano uživanje te slobode. Osnovni cilj svih dokumenata je da jačaju razumijevanje, toleranciju i poštivanje slobode vjere i uvjerenja, te nastojanje da se zabrani svaka zloupotreba religije i vjerskih osjećanja. Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je 1981. godine posebnu Deklaraciju o eliminisanju svih oblika netolerancije i diskriminacije na osnovu religije i uvjerenja.

Ta sloboda je Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima definisana na sljedeći način : '' Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Ovo pravo podrazumijeva slobodu ispoljavanja i primanja vjere ili uvjerenja po svom nahođenju , kao i slobodu da tu vjeru ili uvjerenje ispoljava pojedinačno ili zajedno sa drugima kako javno, tako i privatno, kroz kult, vršenje vjerskih i ritualnih obreda i kroz vjeronauku '' (član 18).
Pakt zabranjuje bilo kakvu prinudu kojom bi se kršila sloboda vjere. Samo zakonom se mogu predvidjeti ograničenja u korištenju ove slobode, i to samo ako su nužna radi zaštite javne sigurnosti, reda, zdravlja ili morala , ili osnovnih prava i sloboda drugih. Pravo roditelja je da svojoj djeci osiguraju ono vjersko i moralno obrazovanje koje je u skladu sa njihovim vlastitim uvjerenjima.

O odnosu države i vjerskih zajednica u uporednom ustavnom pravu iskristalisale su se dvije osnovne koncepcije: koncepcija sekularne države prema kojoj su vjerske zajednice odvojene od države i druga , prema kojoj se jedna ili više religija proglašavaju državnim i njima se posvećuje posebna briga i pruža pomoć iako postoji sloboda ispoljavanja i drugih religija.

Ustav BiH, također garantuje slobodu misli,savjesti i vjere. Međunarodne garancije vjerskih sloboda su sastavni dio našeg pravnog sistema . Za razliku od Ustava Federacije BiH , koji pretpostavlja odvojenost vjerskih zajednica od države, Ustav Republike Srpske sadržavao je i sljedeće odredbe: '' Srpska pravoslavna crkva je crkva srpskog naroda i drugih naroda pravoslavne vjere . Država materijalno pomaže pravoslavnu crkvu , sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti '' (član 28). Odlukom Ustavnog suda iz 2000.godine , poznatom kao ''odluke o konstitutivnosti naroda'', poništena je ova odredba Ustava RS , jer nije saglasna sa ustavom BiH. Visoki predstavnik je u aprilu 2002.godine,umjesto ove, nametnuo odredbu koja glasi : '' Srpska pravoslavna crkva je crkva srpskog naroda i drugih naroda pravoslavne vjere '' ( Amandman LXXII na ustav RS).

ZAKLJUČAK

Lična prava i slobode su demokratski ideali.Cilj koncepta ličnih prava isloboda je uspostavljanje zajedničkih standarda u položaju ljudi koje trebada postignu svi narodi, kako bi ih svaki pojedinac uživao i doprinosio njihovom uspostavljanju i razvoju.Pojam ličnih prava i sloboda odnosi se na koncept koji se bazira na idejida sva ljudska bića imaju univerzalna, prirodna prava, nezavisna od pripadnosti državi, rasi, vjeri ili polu.Postojanje, validnost i sadržaj ličnih prava i sloboda, poslije dugih rasprava u filozofiji, političkim i pravnim naukama, konačno se definiše u međunarodnom pravu poslije stravičnih svjetskih ratova,sredinom prošlog vijeka ido danas se razvija.U nekim zemljama svijeta, demokratija i lična prava i slobode još uvijek nisu u potpunosti primenjeni a u pojedinim skoro da nema ograničenjaistih.

U preambuli Opšte deklaracije o pravima čoveka iz 1948. godine kaže se:“Priznanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih ljudskih bića je osnov slobode, pravde i mira u svijetu‘‘.
Ova rečenica daje ukratko suštinu svih deklaracija i konvencija donijetih dosada.Deklarativno, većina zemalja sveta prihvata sve međunarodne dokumente.Problem je u njihovoj implementaciji u pravne sisteme i njihovoj primjeni u praksi.Dakle, pravno su lične slobode i prava definisane u međunarodnom pravu,kao i u unutrašnjem pravu velikog broja zemalja.Ona su ustanovljena sa ciljem uvođenja zajedničkih standarda u položaju ljudi koje treba da postignusvi narodi i nacije, kako bi svaki pojedinac i svaki građanin društva imao sva prava i slobode. Isti taj pojedinac trebao bi težiti da doprinese poštovanju iunapređenju ustanovljenih prava i sloboda.

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠCU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITICKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RACUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

 

 preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi

SEMINARSKI RAD