SEMINARSKI RAD IZ MEDICINE
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
SARKOMI
|
Tip tumora | Relativna incidenca |
Neklasificirani |
11,2% |
Liposarkom | 19,2% |
Rabdomiosarkom | 12,8% |
Sinoviosarkom | 7,5% |
Neurofibrosarkom | 0,5% |
Fibrosarkom | 22,6% |
Angiosarkom | 1,6% |
Leiomiosarkom | 4,9% |
Mezenhimom | 0,1% |
Maligni fibrozni histiocitom | 8,5% |
Drugi | 6,3% |
Maligni tumori mezenhima pokazuju različit stepen diferencijacije, koje se mjeri na osnovu mitotskog indexa, nuklearne morfologije, ćelijske atipije i pleomorfizma, stupnja celulranosti, prisustvu nekroze. Prema stepenu diferencijacije vrši se histopatološko gradiranje tumora na:
G1 Dobro diferencirani-low grade
G2 Umjereno diferencirani-medium grade
G3 Slabo diferencirani-high grade
Od stepena diferencijacije tumora zavisi lokalna invazivnost i sposobnost
metastaziranja. Kliničko iskustvo govori da je histološki gradus bolji
indikator ponašanja sarkoma nego njegovo tkivno porijklo. Tako G1 sarkomi
pokazuju malu sklonost metastaziranju i nisku lokalnu agresivnost, za
razliku od G3 sarkoma. Histopatološki nalaz uvijek mora uključivati gradus
sarkoma.
Rast sarkoma je lokalno invazivan sa širenjem u okolna tkiva, pogotovo
duž nervnih vlakana, krvnih i limfnih sudova. U početku mogu imati pseudokapsulu,
koja se sastoji od slabo definisane zone rektivnog tkiva. Hematogeno metastaziranje
je često, posebno u pluća. Sarkomi nemaju izraženu sklonost limfogenom
širenju. Zahvaćenost limfonoda se nađe u svega 3%-5% slučajeva. Najveći
dio novootkrivenih pacijenata ima lokalizovanu bolest. Recidivirajuća
bolest se najčešće manifestuje plućnim metastazama,
u oko 55% pacijenata, a u oko 20% lokalnim recidivom.
Bolest se najčešće manifestuje kao asimptomatska tumorska masa, lokalizovana
na ekstremitetima u 60% slućajeva, trupu 31% (retroperitoneum, medijastinum,
trbušni i torakalni zid) i glavi i vratu u oko 9% slućajeva. Tumor daje
simptome kada svojim rastom izazove kompresiju, istezanje ili dislokaciju.
Periferna neuralgija, paraliza ili edem nastaju uslijed kompresije vaskularnih
ili nervnih struktura. Ogranićena pokretljivost i izliv zgloba se može
javiti kod sarkoma u njihovoj blizini. Sarkomi takođe mogu poremetiti
funkcije visceralnih organa ako dovedu do opstrukcije crijeva, uretera,
medijastinalnih struktura. Sarkomi rijetko daju sistemske simptome u vidu
gubitka težine, opšte slabosti, endokrinih poremećaja. Oni se sreću kod
veoma uznapredovalih tumora trupa ili masivne metastaske bolesti.
Svaka suspektna mekotkivna masa treba da bude odmah biopsirana i patohistološki verificirana. Prema kliničkoj slici nije moguće razlučiti maligne od benignih mezenhimnih tumora. Brz rast, fiksacija za kožu ili podlogu, lokalno povišenje temperature, naglašen venski crtež, su znaci koji upućuju na malignu prirodu procesa. Tumori koji su nepromijenji dugi niz godina su najvjerovatnije benigni.
Pored patohistološke dijagnoze, prije početka tretmana neophodno je utvrditi stepen proširenosti tumora. Lokalnu uznapredovalost sarkoma se pored fiziklanog pregleda utvrđuje radiografijom i kseroradiografijom, CT, MRI, angiorafijama. U dijagnosticiranju eventualnih hematogenih metastaza koriste se radiografija i CT pluća, ehografija ili CT jetre, scintigrafija kostiju, te druge pretrage prema konkretnoj kliničkoj situaciji.
Cilj liječenja lokalizovanih mekotkivnih sarkoma je eradikacija lokalnog
tumora i mikrometastaza uz prihvatljive morfološke i funkcionalne rezultate.
Kod diseminiranih sarkoma tretman najčešće ima zadatak palijaciju i produženje
preživljenja. U liječenju mekotkivnih sarkoma koriste se hirurgija, radioterapija
i hemioterapija.
Osnovu tretmana mekotkivnih sarkoma predstavlja operativno liječenje.
Hirurški se odstranjenje tumor i dio okolnog zdravog tkiva kako bi se
postigla lokalna kontrola bolesti uz što je moguće manje funkcionalnih
i estetskih oštečenja. Pri tome su mogući različiti hirurški zahvati
Sarkomi se smatraju radiorezistentnim tumorima. Stoga
radioterapija ne predstavlja primarni
tretman sarkoma mekih tkiva, izuzev kod selektiranih pacijenata koji su
radi kontraindikacija inoperabilni, ili kod velikih, neresektabilnih tumora
ili masivne, rekurentne ili metastaske bolesti. Radioterapija u svim ovim
situacijama ima palijativnu ulogu. Visokim dozama je moguće postići lokalnu
kontrolu rasta tumora prema različitim izvještajima u 20%-90% pacijenata.Smatra
se da se zračenjem može postići sterilizacija mikroskopskih depozita sarkomskih
ćelija. Stoga se radioterapija upotrebljava u kombinaciji sa hirurškim
liječenjem sa ciljem poboljšanja lokalne kontrole bolesti, tj. smanjenja
broja recidiva. Ona može biti primijenjena pre ili postoperativno.
Hemoretapija se obično primjenjuje u liječenju diseminiranih mekotkivnih
sarkoma. Primjena adjuvantne hemioterapije kod mekotkivnih sarkoma odraslih
je kontraverzna. Vjerovatno je od koristi za sarkome sa visokim rizikom
relapsa ili metastaziranja.
Rabdomiosarkom djece i adolescenata se izdavaja kao poseban entitet. Histološki
postoje dvije forme, embrionalna i alveolarna. Prognoza zavisi od veličine
tumora i mogučnosti kompletne resekcije. Tretman je redovno multidisciplinaran
i uključuje operaciju, hemoterapiju. Kod nekompletno odstranjen tumora
u liječenje se uljučuje i zračenje.
Ukupno petogodišnje preživljenje pacijenata sa mekotkivnim sarkomima je
53% a desetogodišnje 41%. Kod djece su rezultati nešto bolji, 64% i 58%.
Preživljenje bez recidiva je u zavisnosti od stepena malignosti tumora.
Za G1 ono je 75%, za G2 71% i 41% za G3 sarkome.
Tumori kostiju su rijetki. Na njih otpada svega 0,2%
primarnih malignoma odraslih i 3,2 % malignoma djece. Incideca varira
u razlićitim životnim dobima. Kosti se sastoje od osteoidnog, hrskavičnog,
vezivnog, vaskularnog i nervnog tkiva i elemenata koštane srži. Tumori,
benigni ili maligni, mogu nastati iz svake od ovih struktura.
Osteosarkom je najčešći maligni tumor kostiju. To je
visoko maligna lezija koja se karakteriše produkciom nezrelog koštanoh
tkiva. Neke forme, kao što je intraosealni i paraosealni osteosarkom su
niskog, a periosealni osteosarkom srednjeg stepena maligniteta.
Hondrosarkom nastaje bilo primarno, bilo sekundarnom
alteracijom hondroma. Pored dugih kostiju, relativno često se javlja na
kostima karlice, ramenog pojasa i rebrima.
Gigantocelularni tumor je neoplazma nerazjašnjenog ćelijskog
porijekla. Postoji benigna forma, ali sklona lokalnom recidiviranju i
malignoj alteraciji. U 8%-22% to je primarno maligni tumor. Nekad je teško
na osnovu histološke slike utvrditi prevu prirodu lezije, te se često
naziva semimalignim.
Fibrozni histiocytom kostiju je sličan mekotkivnm fibroznom
histiocitomu. Pored lokalne agresivnosti, za razliku od ostalih koštanih
tumora, veoma često, čak u oko 30% slučajeva limfogeno metastazira.
Fibrosarkom kosti može biti različitog stepena maligniteta,
što obično korelira sa stupnjem dediferencijacije.
Chordoma nastaje iz ostataka chorae dorsalis. Najčešće
se javlja u sakrokokcigealnoj regiji i bazi lobanje. Ima veliku lokalnu
agresivnost i lošu prognozu.
Myeloma je neoplzma prvenstveno pljosnatih kostiju. Može
biti solitaran ili multipan. Nastaje iz plazma ćelija, koje imaju sposobnost
produkcije imunoglobulina.
Limfomi kostiju su rijetki i nastaju obično na epifizama
tibije, femura i humerusa. Od primarnih je češća je sekundarna zahvaćenost
kosti uznapredovalim limfomima drugih lokalizacija.
Ewingov sarkom je veoma maligan tumor mlače životne dobi,
koji se ubraja u primitivne neuro-ektodermalne tumore. To je tipično koštani
tumor, ali se može javiti i u mekim tkivima. Prognoza jako zavisi od prisustva
metastaza, prije svega pilmonalnih, veličine primarnog tumora.
Osim primrnih, na kostima se javljaju sekundarne, metastaske lezije razlićitih
tumora. One su obično locirane na pljosnatim kostima i kičmi, iako ni
jedna lokalizacija nije iskljućena.
Većina tumora kostiju imaju međusobno sličan biološki tok, naćin rasta
i širenja, što ih odvaja od drugih malignoma i čini osnovu terapijskog
pristupa. I benigni i maligni koštani tumori imaju sposobnost lokalnog,
ekspanzivnog rasta. Mehanizam njihovog lokalnog širenja je kompresija
normalnog tkiva, resorpcija kosti pomoću reaktivnih osteoklasta i direktna
destrukcija okolnih struktura tumorskim ćelijama. Maligni tumori se šire
u okolnu kost, meka tkiva i prema koštanom kanalu. Iako je epifizna hrskavica
barijera rastu tumora, ona često biva probijena. Intraartikularno širenje
malignih tumora nije rijetko. U okolini veoma malignih koštanih neoplazmi
često se nađu satelitski tumori, koji ne izgledaju povezani sa primarnom
lezijom. Tumori kostiju imaju veliku tendenciu lokanog recidiviranja,
koja zavisi od tipa tumora i stepena njegove malignosti.
Za razliku od ostalih maligoma, koštani tumori veoma rijetko, gotovo
nikada limfogeno ne metastaziraju. Osnovi način metastaziranja je hematogeni,
a pluća su najčešće zahvaćena.
Bol je osnovi simptom tumora kostiju, a javlja se na mjestu lezije ili
u njenoj okolini. Obično nije povezan sa aktivnošću i često se pojačava
noću. Poremećaj funkcije susjednog zgloba može nastati radi bola, efuzije
ili direktne afekcije tumorom. Lokalni otok se javlja kod koštanih tumora
relativno kasno. Opšti simptomi u vidu gubitka tjelesne težine, povišene
temperature, noćnog znijenja su rijetki i nastaju obično kod Ewingovog
sarkoma ili multiplih koštanih metastaza.
Anamneza je veoma važna u obradi pacijenata sa koštanim lezijama. Fizikalnim pregledom se može ponekada otkriti otok ili poremešna pokretljivost zgloba. Laboratorijski nalazi mogu dati korisne dijagnostičke informacije. Osnovu dijagnoze koštanih tumora čine ipak radiološke pretrage. Pred radiografije, u dijagnostici tumora kosti koriste se: scintigrafija, CT, MRI, angiografija. Definitivna dijagnoza tumora kosti se postavlja na osnovu biopsije i patohistološke verifikacije.
U primarnoj obradi pacijenta sa koštanim sarkomima mora se ustanoviti eventualno postojanje hematoge diseminacije, prije svega u plućima. Radi toga se radi radiografija i CT pluća. Pri tome je važno dijagnosticirati broj, velićinu i raspored metastaza, što je od znaćaja u utvrđivanju operabilnosti procesa. U pračenju efekata terapije, kao i stanja liječenih pacijenata, primijenjuju se, shodno indikacijama, iste tehnike i metode kao i u primarnoj obradi.
U liječenju neoplazmi kosti primijenjuje se hirurgija, hemoterapija i radioterapija, vrlo često kombinacija ovih modalieta. Operativno liječenje je osnova tretmana koštanih tumora. Pri tome se koriste različite hirurške procedure. Benigni tumori se odstranjuju kiretažom ili marginalnom reskcijom. Maligni tumori zahtijevaju radikalnu amputaciju, tj. disartikulaciju ili široku amputaciju. Na taj se način postiže lokalna kontrola u 90% pacijenata. Danas je u oko 70-90% slučajeva moguće izvesti zahvate koji štede ekstremirtet. Radi široka resekcija kosti i pojasa okolnog mekog tkiva.
Sarkomi kosti se smatraju radiorezistentnim tumorima, za razliku od lezija koštane srži koje reaguju na relativno niske radioterapijske doze. Stoga se radioterapija ne primijenjuje kao primarni tretman koštanih sarkoma izuzev kada se radi o neresektabilnim, ili iz nekog drugog razloga inoperabilnim tumorima. Pored toga radioterapija je značajna u tretmanu sarkoma kostiju, koje je teško ili nemoguće radikalno resecirati, kao što su kičma, kosti lica i lobanje.. Radioterapija ima značajnu ulogu u tretmanu tumora koji potiću iz ćelija koštane srži, tj. plazmocitoma, limfoma, Ewingovog sarkoma, eozinofilnog granuloma. Njen cilj je kurativan i obično se kombinuje sa hemioterpijom. Metastatske koštane lezije se najčešće tretiraju radioterapijski u palijativne svrhe.
Standardan tretman osteosarkoma je operacija kombinovana sa hemoterapijom. Računa se da oko 80% pacijenata sa osteosarkomima ima mikrometastaze koje postaju uočljive otprilike 6 mjeseci nakon operacije. Adjuvantna hemioterapija nakon operativnog odstranjenja sarkoma kosti prema randomiziranim prospektivnim studijama dovodi do dramatičnog poboljšanja preživlenja, sa 20% kod pacijenata liječenih samo hirurški na 55%, u nekim studijama čak i 80% kod primjene adjuvantne hemioetrapija. Davanje hemioterapije prije operativnog zahvata smanjuje viabilnost tumorskih ćelija a time i mogućnost njihovog intraopertivnog rasapa, izaziva regresiju lezije čime je često omogućen poštedni operativni zahvat.
Tretman hondrosarkoma je prvenstveno hirurški. Kod lezija nepodesnih za resekciju može se primijeniti radioterapija. Kod tumora visokog stepena maligniteta u tretman se može uključiti i hemioterapija.
I kod ostalih malignoma kosti, kao što je fibrosarkom, gigantocelularni tumor, maligni fibrozni histiocitom, operacija ostaje tretman izbora, sa primjenom radioterapije kod neresektabilnih ili nekompletno reseciranih tumora ili u palijativne svrhe. Iako ima malo objavljenih podataka, vjerovatno je kod tumora visokog stepena maligniteta u tretman potrebno uključiti i hemoterapiju.
Liječenje Ewingov sarkom se sastoji od indukcione hemoterapije, nakon čega se kod lokaliziranog tumora primijenjuje zračenje i/ili operacija. Kod diseminirane bolesti takođe se primijenjuje heoterapija, iradijacija ili resekcija metastaza ako je moguće. Šanse za izliječenje variraju od 30% do 80%, zavisno od prognostičkih faktora. Limfom kosti i solitarni ili multipli mielom tretiraju se multimodalno, radio- i hemoterapijom.
Rezultati liječenja koštanih tumora zavise od tipa, stepena diferencijacije i odgovora tumora na terapiju. Savremene serije izvještavaju o petogodišnjem preživljenju kod osteosarkoma 60%-75%. Rezultai su takoče dramatično poboljšani kod Ewingovog sarkoma sa petogodišnjim preživljenjem i do 55%-60%.
preuzmi seminarski rad u wordu » » »