|
ETIČKE NORME ZDRAVSTVENIH RADNIKA
Savremena medicinska etika se, pored svih klasičnih problema koje je
naslijedila, susreće s veoma opasnim fenomenima današnjice – dehumanizacijom
društva, a time i medicine, i neuvažavanjem opštih ljudskih, odnosno moralnih
vrijednosti.
Moral (lat. mos, moris - običaj) se definiše
kao "skup pravila kojima se regulišu međuljudski odnosi".
U praksi, on predstavlja aktivno čovjekovo oblikovanje i ocjenjivanje
ljudskih postupaka ispravnim ili pogrešnim.
Etika (grč. ethos) je filozofija morala.
U procesu aktivnog ocenjivanja drugih ili sebe prema moralnim normama,
etika otkriva, prepoznaje, sistematizuje, propisuje i kritikuje postupke
pojedinaca ili grupa. Ona ih određuje kao ispravne ili pogrešne, moralno
prihvatljive ili neprihvatljive.
Posmatrano kroz istoriju, kako se mijenjaju vrhovni ciljevi i ideali,
mijenjaju se i moralne norme. Isto tako, u jednom vremenskom periodu,
moralne norme nisu jednake u svim krajevima svijeta.
Normativna etika (etika u praksi) formuliše norme dobrog postupanja u
svakodnevnom životu. Konkretno, medicinska etika propisuje pravila ponašanja
zdravstvenih radnika u pojedinim oblastima medicine i po pojedinim praktičnim
pitanjima, na bazi bogatog iskustva medicine, od Hipokrata do današnjih
dana. Formirala se vijekovima kroz razvoj medicine uopšte. Postoje brojni
pisani istorijski dokumenti koji sadrže etičke norme obavezujuće za sve
zdravstvene radnike. Analizirajući ove kodekse, može se uočiti mijenjanje
morala tokom vremena. Tako npr. humanost se podrazumijeva i obavezuje
zdravstvene radnike, međutim, kao etička norma uvedena je tek Ženevskom
deklaracijom i to kao posljedica nehumanog iskustva iz Drugog svjetskog
rata.
Bitno je još jednom istaći pravilo vezano za kodekse etike – norme zapisane
u kodeksima nisu vječne i nepromjenjive, imaju ograničenu vrijednost.
Uporedo s promjenama u društvu, trebali bi se mijenjati i kodifikovani
etički propisi, što se i čini u formi tzv. Revizija kodeksa etike ili
u nekim državama redovnim objavljivanjem smjernica u formi «Dobre ljekarske
prakse», koje se bave i brojnim etičkim pitanjima.
1. ETIČKE NORME KROZ ISTORIJU
1.1. Hipokratova zakletva
Hipokrat s Kosa (460-377 g. p.n.e.) smatra se jednom
od najistaknutijih ličnosti medicine svih vremena. U djelima koja mu se
pripisuju (“Corpus Hipokraticum”) udario je temelje naučnoj medicini,
odvojio je od magije i praznovjerja.
Slika 1: Hipokrat, gravura iz 19. vijeka
Hipokrat je smatrao da u razvoju svake bolesti postoje kritični dani.
Dobro je opisao kliničke simptome pojedinih bolesti i neke kliničke sindrome.
Iznio je pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga,
i da je "sumanut čovjek" zapravo bolestan čovjek. U Hipokratovoj
školi detaljno su opisani mozak s dvije polutke, moždane ovojnice, ukršteni
moždani sindromi, upala i tumor mozga itd. Na osnovu simptoma Hipokrat
nije postavljao dijagnozu, nego prognozu bolesti. Uz medikamente u tretmanu
duševnih bolesti u to vrijeme koristili su se različiti biljni pripravci
(opij, kanabis i sl.). Preporučavao je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao
najprikladniji lijek - rad. Insistirao je na tome da liječnik mora poznavati
uslove u kojima bolesnik živi. Osnovna mu je misao bila da u liječenju
treba poduprijeti prirodne odbrambene snage ljudskog organizma.
Postavio je temelje anatomije i fiziologije, psihosomantike, klinike,
uveo pojam anamneze, statusa prezensa, dao značajan doprinos hirurgiji.
Značajan je i po tome što je ostavio prvi pisani trag o dužnostima ljekara
– tekst poznat pod imenom Hipokratova
zakletva.
Hipokratova
zakletva sadrži etička načela trajne vrijednosti za medicinu, pa je stoga
i danas aktuelna. To su načelo činjenja dobra i nenanošenja štete bolesniku,
načelo pravednosti, načelo poštovanja života i načelo poštovanja ličnosti
bolesnika. Hipokrat je intuitivno sagledao da su ova načela od bitnog
značaja za medicinu i da čine osnovu medicinske etike. Razrađujući ih,
on iznosi obaveze liječnika da se predano i savjesno zalažu za dobrobit
bolesnika, da i liječenjem i cjelokupnim svojim ponašanjem paze da mu
ne nanesu štetu i nepravdu. Ovdje spada i obaveza strogog čuvanja liječničke
tajne kao i dužnost liječnika da određene terapijske zahvate prepusti
onim liječnicima koji to bolje obavljaju. Liječnik se dalje obavezuje
da zbog poštovanja života i svoje dužnosti da ga čuva, nikada neće dati
bolesniku smrtonosni lijek niti prijedlog ili savjet u tom smislu, pa
čak ni u slučaju da to bolesnik od njega traži. Isto važi i za pobačaj.
Najzad, liječnik se obavezuje na poštovanje svojih učitelja i prenošenje
znanja na svoje učenike. Najveći dio načela savremene medicinske etike
izveden je iz ovih osnovnih etičkih pravila ponašanja ili predstavlja
njihovu dalju razradu.
1.2. Zapisi Seneke i Largusa
Rođen u Španiji 4. god. p.n.e. Seneka se obrazovao u Rimu i postao poznat
ne samo po svojim djelima, nego i kao orator i filozof. Služio je kao
tutor mladom Neronu i kad je mladić postao car 54. god. zadržao je Seneku
kao svog savjetnika. Nakon što se Seneka povukao, optužili su ga za urotu
protiv Nerona i bio je primoran izvršiti samoubistvo.
Opisao je dva suprotna tipa ljekara svog vremena: negativnog, koji rutinski
obavlja svoj posao, misli samo na novčanu dobit i čak nanosi štetu bolesniku
da bi još više istakao svoju vještinu. Nasuprot ovom tipu ljekara, pozitivan
tip pokazuje živo zanimanje i brigu za svog pacijenta, pun saosjećanja
i izvrstan poznavalac medicinske vještine. Za njega Seneka kaže da mu
nikada ne može isplatiti sav honorar, jer dug srca uvijek ostaje. I ovaj
prastari opis dva suprotstavljena tipa ljekara, ima svoje mjesto i u našem
vremenu.
Slika 3: Seneka
Skribonius Largus, ljekar i farmaceut, ostavio je iza sebe djelo «Compositiones»,
kolekciju recepata i sastojaka lijekova. Sve što se o njemu zna, zna se
na osnovu ovog djela. Vjerovatno rođen na Siciliji početkom prvog vijeka,
pisao je na grčkom i latinskom jeziku – njegovo djelo je predstavljeno
caru na latinskom jeziku, a 150 godina kasnije Galen je citirao Largusove
recepte na grčkom jeziku. Napisao je najnježnije riječi o svom pozivu,
cijeneći vještinu ljekara kao natčovječansku, prezirući one ljekare čija
duša nije ispunjena saosjećanjem i čovječnošću. U tom duhu, smatra da
čak i neprijatelj otadžbine ima pravo na samilost. «Ako se ne stavlja
sva u službu bolesnika, medicina iznevjerava obećanje koje je dala ljudima
da bude dobročina i milosrdna.»
1.3. Zakletva Florens Najtingejl
Rođena
u bogatoj britanskoj familiji iz visokog društva, u porodičnoj vili u
Firenci (po kojoj je i dobila ime), Florens Najtingejl se 1845. god. odlučila
za sestrinski poziv na opšte zaprepaštenje svoje porodice. U njeno vrijeme,
za ovaj poziv su se glavnom odlučivale siromašne žene, koje su pratile
vojnike i bile gotovo izjednačene sa statusom kuhara. Uprkos protivljenju
familije, pokazujući veliku hrabrost i odlučnost, ona je slijedila svoj
poziv.
Kada je izbio Krimski rat 1854. godine, ona je nadzirala uvođenje žena
medicinskih tehničara u vojne bolnice u Turskoj. U početku se suočila
sa neprijateljskim stavom, ali je ubrzo preduzela mjere sa ciljem poboljšavanja
teškog stanja ranjenika, dramatično smanjujući stope smrtnosti među vojnicima
sa 40% na 2%. Do njenog dolaska, deset puta više ranjenika je umiralo
od tifusa, kolere, dizenterije, nego od posljedica
ranjavanja. Ona je prva uočila direktnu vezu između začepljenih kanalizacionih
odvoda i nedostatka ventilacije s fatalnim infekcijama. Insistirala je
na adekvatnom osvjetljenju, pravilnoj ishrani, higijeni i aktivnosti.
Shvatila je da je vrhunska čistoća, koja je prethodila današnjim tehnikama
sterilizacije, glavna zaštita od infekcija.
Njena vizija u potpunosti je izmijenila pristup društva prema sestrinskoj
njezi. Ona je vjerovala da je veoma bitno njegovati zdravlje pojedinca,
i mentalno i fizičko, kao i liječiti samo oboljenje, što je tada bila
izrazito avangardna ideja.
Florens Najtingejl je napisala zakletvu namjenjenu medicinskim sestrama.
U zakletvi se ističe neophodnost življenja u moralnom čistunstvu, kako
u profesiji, tako i u svakodnevnom životu; potvrđuje se pravilo «primum
non nocere» kao i obaveza čuvanja profesionalne tajne; na kraju se ističe
obaveza saradnje s ljekarom, kao i stalnog profesionalnog usavršavanja.
Najtingejl i danas nastavlja biti model za medicinske sestre i tehničare.
Nastavljajući njenu viziju i vrijednosti, medicinske sestre brinu o svim
ljudima, vodeći društva širom svijeta ka boljem zdravlju.
1.4. Ženevska deklaracija
Medicinska etika bilježi brz razvoj poslije Drugog Svjetskog rata. Snažan
doprinos tom razvoju dalo je, prije svega, Svjetsko medicinsko udruženje
(World Medical Association) donoseći brojne deklaracije, rezolucije i
kodekse etičkog ponašanja. Ovi dokumenti služe kao osnova za dalje usavršavanje
medicinske etike.
Slijedeći primjer Svjetskog medicinskog udruženja, doprinose su počeli
davati i Svjetsko psihijatrijsko udruženje i Ujedinjeni Narodi, a u ovu
aktivnost se posljednjih godina uključio i Savjet Evrope, koji pokušava
na ovaj način da standardizira i izjednači i medicinsku etiku i zdravstveno
zakonodavstvo u zemljama Evropske zajednice.
Svi ovi brojni dokumenti mogu se svrstati prema problematici koju obrađuju
na sljedeći način:
1. Dokumenti neposredno vezani za Hipokratovu zakletvu – odnosno njena
osnovna etička načela
2. Dokumenti o dužnostima i pravima medicinskih radnika
3. Dokumenti o zaštiti prava pojedinih populacionih grupa
4. Dokumenti o organizaciji i funkcionisanju zdravstvene zaštite
5. Dokumenti vezani za metodologiju rada
6. Dokumenti vezani za nova područja angažovanja medicine
Zdravstveni radnici najčešće se susreću sa Ženevskom formulacijom Hipokratove
zakletve. Zadržani su gotovo svi stavovi Hipokrata, s tim što je preciziran
odnos prema kolegama, koji se tretiraju kao braća i sestre. U njoj su
naglašene obaveze koje, prema iskustvima iz prethodna dva svjetska rata,
nisu poštovane. Te obaveze se odnose na:
• pružanje stručne pomoći bez obzira na vjerska opredjeljenja, nacionalnu
pripadnost, rasu, pol, etničko porijeklo, političku opredjeljenost, seksualnu
orijentaciju ili socijalni status;
• obavezu da se stručno znanje ne smije koristiti suprotno zakonima humanosti;
Ženevsku deklaraciju (prerađena Hipokratova zakletva) usvojilo je Svjetsko
udruženje ljekara u Ženevi 1948. godine. Tekst te formulacije Hipokratove
zakletve glasi:
"U času kada stupam među članove ljekarske profesije, svečano
obećavam da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima
sačuvaću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoj poziv ću obavljati savjesno
i dostojanstveno. Najvažnija briga će mi biti zdravlje mog bolesnika.
Poštovaću tajne onoga ko mi se povjeri, čak i poslije njegove smrti. Održavaću
svim svojim silama čast i plemenite tradicije ljekarskog poziva . Moje
kolege biće mi sestre i braća. Neću dopustiti da u vršenju dužnosti prema
bolesniku na mene utiču: starost, bolest ili onesposobljenost, vjera,
etničko porijeklo, pol, nacionalnost, politička opredjeljenost, rasa,
seksualna orijentacija ili socijalni status. Apsolutno ću poštovati ljudski
život od samog začetka. Ni pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste
moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano,
slobodno, pozivajući se na svoju čast."
1.5. Internacionalni kodeks ljekarske etike
Internacionalni kodeks ljekarske etike, usvojen u Londonu 1949. na Trećoj
generalnoj skupštini Svjetskog ljekarskog društva, detaljno razmatra dužnosti
ljekara koje proizlaze iz načela medicinske etike i to ne samo onih koji
su sadržani u Hipokratovoj zakletvi i Ženevskoj deklaraciji. Dužnosti
ljekara grupisane su na sljedeći način:
- opšte dužnosti (dužnosti u cilju spriječavanja neetičke prakse),
- dužnosti prema bolesniku i
- dužnosti prema kolegama.
Što se tiče opštih dužnosti ljekara, pored ukazivanja na pridržavanje
najviših mjerila profesionalnog ponašanja, mora se prvenstveno brinuti
o interesu pacijenta i poštovati njegovo dostojanstvo, od ljekara se još
traži da ne dozvoli da materijalna dobit utiče na njegov rad i zahtjeva
da se bori protiv profesionalnih i ličnih nedostataka drugih ljekara.
Ovo su nove dužnosti ljekara, koje zahtijevaju ozbiljno angažovanje da
bi se razradila i etička pravila ponašanja kao i zakoni i drugi propisi
koji regulišu ove probleme.
Kao neetički vidovi ponašanja posebno se spominju nedozvoljeno samoreklamiranje,
što postaje, izgleda, sve izraženiji problem savremene medicine, te primanja
naknade koja nije zaslužena.
Dužnosti ljekara prema bolesniku su, također, detaljnije razrađene nego
u prethodnim dokumentima. Podsjeća se da ljekar mora uvijek imati na umu
da je dužan čuvati ljudski život kao i da svom pacijentu mora pružiti
potpunu lojalnost i sve ono što medicinska nauka može ponuditi. Insistira
se da je dužnost ljekara pozvati drugog kolegu da obavi ispitivanje ili
liječenje pacijenta, ako sam za to nije sposoban. Ističe se da je ljekar
dužan pružiti hitnu pomoć, ako ona nije osigurana od drugih, i još jednom
se doslovno ponavlja formulacija o čuvanju ljekarske tajne, čak i nakon
smrti pacijenta.
Što se tiče dužnosti ljekara prema kolegama, od ljekara se traži da se
prema njima ponaša onako kako bi volio da se oni ponašaju prema njemu
i zabranjuje se otimanje pacijenata od svojih kolega.
Na kraju, ljekari se pozivaju da se pridržavaju načela Ženevske deklaracije.
U osvrtu na probleme iz prve grupe dužnosti, može se zaključiti da su
prisutni u našoj praksi, a zapostavljeni u medicinskoj etici i u medicinskom
pravu. U drugim zemljama, i jedan i drugi sistem normi poklanjaju izuzetnu
pažnju ovim pitanjima.
1.6. Helsinška deklaracija
Na zasjedanju Svjetskog udruženja ljekara 1964. godine u Helsinkiju usvojen
je etički dokument koji je poznat kao Helsinška deklaracija. Ponovljene
su obaveze iz Ženevske deklaracije (1948. g.) i Međunarodnog kodeksa medicinske
etike (London 1949.g.) Date su preporuke svakom ljekaru koji se bavi kliničkim
ispitivanjima:
- svaki postupak ili savjet koji bi mogao da oslabi fizičku ili psihičku
otpornost ljudskog bića, smije da se primjeni samo ako je u njegovom interesu;
- jasno se razdvajaju istraživanja kojima je osnovna svrha u terapijskoj
pomoći pacijentu od istraživanja kojima je osnovni cilj ispitivanja naučan
i koja nemaju terapijski značaj za osobe na kojima se izvode;
- kliničko istraživanje mora da se zasniva na naučno utvrđenim činjenicama;
- kliničko istraživanje smiju da izvode samo naučno kvalifikovana lica,
medicinski stručnjaci;
- rizik kliničkog ispitivanja mora biti srazmjeran s ciljem koji se želi
postići;
- za terapijska klinička ispitivanja ljekar treba da dobije saglasnost
pacijenta.
Dopuna Helsinške deklaracije - preporuka za medicinske radnike koji se
bave biomedicinskim istraživanjem vezanim za ljudske subjekte - prihvaćena
je i revidirana od strane XXIX zasjedanja Svjetskog udruženja ljekara
u Tokiju 1975. godine. Polazi se od činjenice da je misija zdravstvenog
radnika da čuva zdravlje ljudi. Svrha biomedicinskih istraživanja mora
biti takva da poboljša dijagnostičke, terapijske i profilaktičke procedure
i razumijevanje etiologije i patogeneze bolesti. U medicinskoj praksi
mnoge terapijske i dijagnostičke ili profilaktičke procedure nose sa sobom
rizik, pa je nužno da se o tome vodi računa, a pacijent da bude obavješten.
1.7. Lisabonska deklaracija
Deklaracija o pravima pacijenata usvojena je u Lisabonu, Portugal, na
34. Skupštini Svjetskog ljekarskog društva 1981.
Uzimajući u obzir moguće praktične, etičke i zakonske teškoće ili dileme,
ljekar treba uvijek raditi u skladu sa svojom savješću i uvijek u najboljem
interesu pacijenta. Ova deklaracija sadrži neka od osnovnih prava koja
medicinska profesija treba osigurati pacijentima. Kada god zakonodavstvo
ili neka vladina mjera negira ova prava pacijenta, ljekari trebaju tražiti
odgovarajuće načine da ih osiguraju ili ponovo uspostave.
Prema ovoj deklaraciji pacijent ima pravo:
- na slobodan izbor ljekara
- da ga liječi ljekar koji slobodno donosi kliničke i etičke procjene
bez ikakvog uplitanja sa strane
- prihvatiti ili odbiti liječenje nakon dobijanja adekvatne informacije
- očekivati da će njegov ljekar poštovati povjerljivu prirodu svih informacija
medicinske i lične prirode
- umrijeti dostojanstveno
- primiti ili odbiti duhovnu ili moralnu podršku, uključujući i pomoć
duhovnika odgovarajuće vjere
U pitanju je, svakako, jedna od veoma važnih deklaracija koja je nametnula
obavezu da se navedena prava pacijenta dalje razrade ne samo u medicinskoj
etici i putem pravnih propisa, već i organizacijom i metodologijom rada
zdravstvene službe kao i odgovarajućim internim propisima.
1.8. Havajska deklaracija
Usvojena od strane Svjetskog psihijatrijskog društva 1977. godine na
Havajima i potvrđena na Generalnoj Skupštini Svjetskog psihijatrijskog
društva u Beču, 1983. godine
Detaljna analiza etičkih stavova i smjernica Havajske deklaracije govori
o tome da je ona u funkciji osnovnog načela Hipokratove zakletve – učiniti
sve što je moguće i na najbolji način u interesu pacijenta, odnosno voditi
računa da mu se ne nanese bilo kakva šteta. Deklaracija je prilagođena,
naravno, specifičnostima psihičkih poremećaja, tj. ovoj kategoriji pacijenata.
U tom smislu Deklaracija utvrđuje etička pravila koja se tiču: 1) dužnosti
psihijatra prema pacijentu, 2) odnosa između psihijatra i pacijenta, 3)
procesa liječenja, uključujući i klinička ispitivanja, edukaciju i istraživanja,
i 4) prinudnog liječenja.
Havajska deklaracija predstavlja, u stvari, etički kodeks za rad na zaštiti
i unapređenju mentalnog zdravlja. U Deklaraciji su sadržani svi fundamentalni
i mnogi drugi s njima povezani etički principi. Istovremeno, ona upućuje
i kako bi pravnim propisima trebalo regulisati ovaj rad.
- cilj psihijatrije nije samo liječenje bolesnika, već i rad na unapređenju
mentalnog zdravlja;
- psihijatar treba služiti najboljim interesima svog pacijenta, ali se
podvlači da on mora, istovremeno, brinuti i o interesima društvene zajednice;
- posebno se navodi značaj pravilne raspodjele odnosno razmještaja zdravstvenih
resursa kako bi oni bili dostupni svima;
- terapijski odnos u psihijatriji, kad god je to moguće, treba se zasnivati
na sporazumu odnosno pacijentovoj saglasnosti za liječenje;
- terapijski odnos treba počivati na povjerenju, povjerljivosti, saradnji
i uzajamnoj odgovornosti, pa treba učiniti sve da se on ostvari i tokom
liječenja sačuva. Naravno, takav odnos je od velikog značaja za uspjeh
liječenja i u drugim granama medicine, ali u psihijatriji je, najčešće,
od presudnog značaja;
- kada zbog prirode psihičkog poremećaja, i pored uloženog napora, nije
moguće dobiti saglasnost za liječenje, a psihijatar procjeni kako je ono
potrebno, njegova je dužnost uspostaviti kontakt sa srodnikom ili osobom
bliskom pacijentu da bi zajednički pokušali privoliti pacijenta na saglasnost;
- psihijatar je dužan upoznati pacijenta ili srodnika sa svim relevantnim
činjenicama, kako bi se omogućio slobodan izbor metoda liječenja;
- samo u precizno formulisanim situacijama pristupiti prinudnom liječenju
uz prinudnu hospitalizaciju;
- uključivanje pacijenta u edukativne i istraživačke programe dozvoljeno
je samo uz prethodnu slobodno danu informisanu saglasnost pacijenta i/ili
njegovog zastupnika.
Detaljna analiza Havajske deklaracije pokazuje da se problem prinudnog
liječenja izdvaja ovdje kao specifičan za psihijatrijske bolesnike, dok
bi se za sve ostalo moglo reći da se u svojoj suštini ne razlikuje od
etičkih stavova i smjernica koje uopšte vrijede u medicini.
1.9. Deklaracija Rancho Mirage o medicinskoj edukaciji
Usvojena na 39. Skupštini Svjetskog udruženja ljekara,
Madrid, Španija, 1987. god.
“Medicinska edukacija je neprekidni proces učenja koji počinje prijemom
na medicinski fakultet i završava se odlaskom u penziju i povlačenjem
iz aktivne prakse”.
Prva rečenica ove deklaracije u najkraćem oslikava i njen sadržaj. Navode
se osnovni principi vezani za cilj i smisao medicinske edukacije – da
pripremi ljekare da liječe bolesti ljudi i da ublažavaju patnje kod bolesti
koje su za sada neizlječive. Takođe, medicinska edukacija uči ljekare
etičkim standardima mišljenja i ponašanja.
Zatim se navode osnovna načela medicinske edukacije: sastoji se iz edukacije
za prvi profesionalni akademski stepen, kliničke edukacije i kontinuirane
edukacije tokom čitavog života. U nastavku se detaljno razrađuju ovi nivoi
medicinske edukacije, dužnosti studenata, kao i obaveze i odgovornosti
nastavnog kadra.
2. ETIČKE DILEME MODERNE MEDICINE
Prije tridesetak godina ideja da kultura i filozofija mogu obezbjediti
temelje normativnoj medicinskoj etici bila je puno prihvatljivija nego
danas kada je i sam pojam norme, bilo kulturne, filozofske ili etičke,
sam za sebe problem. Razlog za to u velikoj mjeri proizlazi iz savremenog
kulturalnog i filozofskog pluralizma i sve veće tendencije da se teško
vjerovanje u apstraktne i univerzalno primjenjive norme mijenja za prihvatljiviji
pojam da su etičke vrijednosti kulturalne i relativne izvedenice. Uprkos
tome, zbog velikih etičkih dilema moderne medicine, mnogi naučnici su
pokušali da primjene tradicionalne etičke norme na modernu medicinu da
bi ustanovili konsenzus za njenu ispravnu praksu. Nažalost, pokušaji do
sada nisu bili uspješni, tako da gdje god pogledamo vidimo da etički problemi
u medicini ostaju nerješeni. Ovo je, zauzvrat, dovelo do određenog skepticizma
u vezi efikasnosti etike u medici. Da bismo razumjeli kako smo došli u
ovu slijepu ulicu, neophodno je da shvatimo da smo ozbiljno podcijenili
način na koji su nauka i tehnologija transformisale medicinsku praksu.
Da ne bi ulazili u detaljnu raspravu, potrebno je samo spomenuti dva
faktora koji snažno utiču na etičke norme:
- sve veći broj neriješenih pitanja u modernoj medicini, koja se uglavnom
tiču bioetike;
- promjene u društvu, uglavnom negativne (dehumanizacija društva,
otuđenje, pad moralnih vrijednosti) koje snažno utiču na formiranje morala
i još snažnije ističu potrebu za inovacijama na polju medicinske etike
i medicinskog prava.
Bioetika je nastala kao odgovor na moralne dileme do kojih je doveo ubrzani
naučno-tehnološki razvoj na polju medicine. Medicinska etika više ne uspijeva
pokriti sva područja problematike zdravlja, bolesti i smrti. Postavljaju
se nova pitanja:
- početak ljudskog života, kontracepcija, pobačaj,
genetski
inžinjering;
- presađivanje organa sa živih ili umrlih, medicinska
istraživanja na zdravim, bolesnim i ljudima lišenim slobode;
- pitanje smisla života, patnje, smrti – održavanje života ili eutanazija,
definisanje momenta smrti itd.
Ipak, područja medicinske etike i bioetike se u tolikoj mjeri preklapaju
da je njihovo razlikovanje više pitanje stila nego profesionalnog konsenzusa.
Etičke vrijednosti koje se stalno spominju u aktuelnim diskusijama su,
zapravo bio-medicinska načela:
• dobročinstvo – ljekar uvijek treba postupati u najboljem
interesu za pacijenta
• neškodljivost - primum non nocere
• autonomnost – pacijent ima pravo da odbije ili prihvati
tretman po svom izboru
• pravednost – pitanje distribucije nedovoljnih zdravstvenih
usluga, i odluke ko će dobiti koji tretman (principi pravičnosti i jednakosti);
poštena raspodjela dobrobiti, opasnosti i cijene
• dostojanstvo – pacijent i osoba koja ga liječi imaju
pravo da zadrže ljudsko dostojanstvo
• iskrenost – koncept informisanog pristanka
Ova načela ne daju odgovore na konkretna pitanja (kako postupiti u određenoj
situaciji), ali obezbjeđuju koristan okvir za razumijevanje konflikata.
Kada se moralne vrijednosti sukobe, rezultat može biti etička dilema ili
kriza. Stručnjaci iz oblasti medicinske etike predložili su brojne metode
kako bi pomogli u rješavanju ovih konflikata. U nekim slučajevima, dobro
rješenje dileme i ne postoji, a ponekad etička načela zdravstvene zajednice
(npr. bolnice i zdravstvenih radnika) su suprotstavljena načelima pacijenta,
njegove porodice ili šire ne-medicinske zajednice. Konfliki mogu nastati
i unutar zdravstvene zajednice ili unutar jedne porodice.
Na kraju, i sama etička načela mogu biti, i često u praksi i jesu, suprotstavljena
:
- npr. načelo autonomnosti nasuprot načelu dobročinstva u slučaju
transfuzije krvi neophodne za spašavanje života, a koju pacijent odbija;
- načelo iskrenosti se i danas često dovodi u pitanje (npr. u SAD-u pacijente
koji boluju od karcinoma ljekari pitaju da li žele da saznaju pravu dijagnozu),
a samo načelo nije bilo toliko prisutno ni naglašeno prije ere AIDS-a;
- načelo povjerenja (čuvanje tajne) u slučajevima spolno
prenosivih bolesti, kada pacijent odbija da informiše bračnog partnera,
nasuprot načelima dobročinstva i neškodljivosti;
- načelo neškodljivosti sukobljeno s načelom dobročinstva (visoko rizični
tretmani koji mogu naštetiti pacijentu u slučajevima kada bi i nepreduzimanje
tretmana prouzrokovalo velike štete; u nekim kulturama i eutanazija se
posmatra kroz princip “primum non nocere” - kod velike patnje neizlječivih
bolesnika);
Mogli bismo nastaviti još dugo s nabrajanjem, ali važno je da istaknemo
suštinu konflikta, da sebi predočimo količinu ovih dilema s kojima se
susreću savremeni medicinski radnici, njihov težak zadatak da biraju između
ravnopravnih i obavezujućih etičkih normi i principa.
Mnoga od ovih pitanja nemaju odgovora u postojećim medicinskim kodeksima.
S pravom se postavlja pitanje da li su dovoljne samo osnovne etičke norme
ili je neophodno ažurirati i dopuniti postojeće kodekse medicinske etike.
ZAKLJUČAK
Paralelno s velikim društvenim promjenama, političkim, ekonomskim, socijalnim,
kulturalnim, mijenjaju se i same moralne vrijednosti društva. S razvojem
nauke i tehnologije, uvode se novi metodi rada u zdravstvu. Aparati potiskuju
ljekara, sve češće se gledaju donijeti rezultati, udaljava se od ličnosti
pacijenta. Internet omogućava široku informisanost pacijenata, što dodatno
obavezuje ljekare na konstantno stručno usavršavanje. Ali, samo znanje,
bez savjesti je nemoral i opasnost. Savjest bez znanja je nekorisna. Dakle,
osnovni uslovi za rad u ovoj profesiji su znanje i savjest.
Ipak, posjedujući i jedno i drugo, zdravstveni radnici su opet suočeni
s brojnim problemima etičke prirode. Iako se medicinska etika temelji
na opštim etičkim normama, medicina kao struka ima naročito izraženu posebnost
svojih etičkih normi, jer je njen neposredni predmet čovjek, njegov život,
zdravlje i dostojanstvo. U osnovi etičkih pravila za ljekarsku profesiju
jeste humanost kao suština medicinske etike i osnovne postavke - da samo
dobar čovjek može biti dobar ljekar, da je povjerenje u ljekara temelj
odnosa ljekar - pacijent i da ljekar treba da liječi ne samo bolest, nego
i bolesnika. Osim toga, medicinska profesija se od davnina razrađuje korpusom
etičkih stavova razvijenih primarno u korist pacijenta.
Obzirom na društvenu osnovu morala, sve ove promjene se direktno odražavaju
i na moralne i etičke norme. Postojeći prijedlozi za rješavanje konflikata
kod etičkih dilema još uvijek nisu zadovoljili praktične potrebe. Neki
od konkretnih prijedloga su:
- napraviti sveobuhvatnu studiju koja bi uključila detaljno istraživanje
moderne zdravstvene njege, s ciljem boljeg razumijevanja (empirijska istraživanja);
sociološku studiju o dominantnim vrijednostima, normama i stavovima koji
se tiču medicinsko-etičkih pitanja; napraviti novu teorijsku perspektivu
zdravstvene prakse; razviti novu koncepciju bioetičkih načela
- povećati broj Etičkih komiteta zbog povećanja broja etičkih pitanja;
u ova tijela, pored zdravstvenih profesionalaca, obavezno uključiti filozofe,
pravnike i sl.
- pojačati pravnu regulativu zbog slabljenja odnosa povjerenja, ali imati
na umu da zakon propisuje minimum norme postupanja, dok etika propisuje
maksimum, onaj nivo kojem treba težiti (znači, pravne norme nikada ne
mogu istisnuti etičke)
- da bi se izbjegla manipulacija države u slučaju zamjene etičkih normi
pravnim, UNESCO je predložio kreiranje Univerzalne bioetičke deklaracije,
koja bi trebala adekvatno odgovoriti na nagomilane probleme u medicinskoj
etici, kao i ponuditi rješenje na globalnom nivou
U svakom slučaju, veliki i naporan posao na novim kodifikacijama medicinske
etike očekuje stručnjake iz ove oblasti, kao i sve zdravstvene radnike.
LITERATURA
1. Ženevska deklaracija Svjetskog udruženja ljekara / prerađena Hipokratova
zakletva / iz l948. godine.
2. Internacionalni kodeks ljekarske etike iz 1949. godine, usvojen na
Trećoj generalnoj skupštini Svjetskog medicinskog društva u Londonu.
3. Lisabonska deklaracija, usvojena 1981. godine
4. Helsinška deklaracija, usvojena 1964. godine u Helsinkiju na zasedanju
Svetskog udruženja lekara.
5. Marić Jovan, Medicinska etika, XIV dopunjeno izdanje, MEGRAF, Beograd,
2005.
6. www.wikipedija
7. www.wikipedia
8. www.fnif.org/nightingale.htm
9. www.pubmed.gov – «The cultural and philosophical foundations of normative
medical ethics», Hill TP., Social science & medicine, 1994 Nov
-«Medical ethics: four principles plus attention to scope”, R.Gillon,
Imperial College of Science, Technology and Medicine, London SW7 1NA.
10. jme.bmjjournals.com – “Will international human rights subsume medical
ethics?”
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|