GERONTOLOGIJA
Starenje
je normalna fiziološka pojava, odnosno proces koji traje čitav život i
u kojem čovjek doživljava stalne biološke, psihološke i socijalne promjene,
dok je starost stanje vezano uz određenu životnu dob. Kalendarski starost
je određena s dobi od 65 godina života, to je pojava koja nije istovjetana
za sve ljude, svaka osoba različito stari na šta mogu uticati razne razlike
u načinu i brzini uvjetovane nasljednim osobinama, kvalitetom života,
nazočnošću različitih rizičnih čimbenika i bolesti, što znači da postoje
velike individualne varijacije zavisno od osobe do osobe.
Međutim to je neizbježna pojava koja se prirodno odvija kod svih živih
bića, neprekidnog trajanja i kao normalan slijed okolnosti, čovjek kako
stari tako se mijenja kako sa biološkog tako i sa psihološkog i socijološkog
aspekta , pa na osnovu toga ja ću se u ovom radu voditi tim promjenama
ali isključivo okviru psihološke gerentologije.
GERONTOLOGIJA (geron grč.=starac; logos grč.=riječ,znanost)
je multidisciplinarna znanost o biološkim procesima starenja, psihičkim
i fizičkim svojstvima starijeg organizma te socijalno-ekonomskim problemima
starijih. Prvi ovaj termin je upotrebio 1903god. Elie Metchnikoff s Pasteurevog
instituta u Parizu u biološkoj studiji starenja.
U stručnoj literaturi starenje se može podjeliti na:
• primarno,
• sekundarno,
• i tercijarno.
Pritom primarno predstavlja normalno i uobičajeno starenje koje zahvaća
sve ljude, dok je sekundarno još poznato i kao bolesno, odnosno ono koje
nastupa uslijed neke bolesti, i ograničeno je na pojedine ljude ili skupine.
Konačno, neki gerontolozi spominju pojam tercijarnog starenja, pri čemu
misle na kratko vremensko razdoblje od nekoliko sedmica do nekoliko mjeseci
prije smrti, kada životne funkcije naglo i značajno slabe. Međutim osnovna
podjela gerentologije je na:
1. Biološku gerontologiju koja se bavi proučavanjem uzroka
starenja stanica organa i organizma u cjelini pa tako obuhvaća i problematiku
patološkog starenja organizma tj.područje koje nazivamo medicinskom gerentologijom
ili gerijatrijom,
2. Psihološku gerontologiju koja se bavi se psihološkim
promjenama u starosti i
3. Socijalnu gerontologiju a bavi se proučavanjem odnosa
između starijih ljudi i društva u cjelini.
PSIHOLOŠKA GERONTOLOGIJA
Psihološku gerontologiju definiramo kao kao granu
gerentologije koja se bavi proučavanjem psihičkih promjena u funkciji
dobi. Ona se naručito bavi proučavanjem promjena koje se pojavljuju
sa starenjem na području osjeta, percepcije, psiho motorike, učenja i
pamćenja, inteligencije i ličnosti starijeg čovjeka, to je dio razvojne
psihologije usmjeren ka proučavanju posljednje razvojne faze u životu
čovjeka.
Psihološka gerontologija pored proučavanja psihičkih promjena bavi se
i proučavanjem socijalne interakcije starijih pojedinaca i utjecajima
socijalne interakcije na psihička stanja tih pojedinaca.
Ovo područje je posebno usmjereno na proučavanje problema vezanih uz
uvjete obiteljskog života i starosti kao i problema zbog promjene socijalne
uloge starijeg čovjeka (umirovljenje, stavovi i predrasude koje u društvu
vladaju u odnosu na starije ljude).
Djelo poznatoga i priznatoga slovenskog psihologa Pečjak,V. “Psihologija
treće životne dobi ” se može se smatrati osnovom, ali i poticajem
za daljnje izučavanje, potreba i osobina starijih ljudi, kao i problema
s kojima se suočavaju u toj životnoj dobi. Danas prosječno trajanje života
u razvijenim zemljama iznosi 75 godina, te se može reći da posljednja
trećina života počinje nakon 50. godine. Pečjak to razdoblje dijeli na
četiri vremenska perioda:
• od 50 do 60 godina, ili kasnu srednju dob,
• od 60 do 70 – ili mlađu starost,
• od 70 do 80 godina ili srednju starost,
• te nakon 80. godine – visoku starost.
Pritom napominje: Kao što se vidi treća životna dob ne obuhvaća samo
starost. Kasne srednje godine vrijeme je “oluja i stresova”, slijedeća
faza je razdoblje prilagodbe na novo stanje, treću prate brze promjene
životnih funkcija, a za četvrtu fazu karakteristična je pojava sveopćeg
slabljenja.
U knjizi „Psihologija odrasle dobi i starenja“ autora Schaie,W.K.,Willis,
S.L se između ostalog govori o posljednjem stadiju odraslog života starosti
( reintegracija ili očaj) koja obuhvaća čak trećinu životnog vijeka! U
toj životnoj fazi osoba se hvata u koštac sa smislom života, te se priprema
za kraj svog tjelesnog postojanja.
Jedan od pionira socijalne gerontologije Rober Havighurst, navodi šest
zadataka s kojima se osoba u toj dobi mora suočiti:
1. prilagođavanje na opadanje tjelesne snage i zdravlja,
2. prilagođavanje na umirovljenje i smanjeni prihod,
3. prilagođavanje na smrt supružnika,
4. uspostavljanje jasne povezanosti s vlastitom dobnom skupinom,
5. usvajanje i prilagođavanje društvenih uloga na fleksibilan način,
6. te uspostavljanje zadovoljavajuće fizičke okoline za život.
Također, su opisane pozitivne crte starosti kao što su kreativnost i postignuća,
te uspješno starenje koje u prvom redu podrazumijeva pozitivan pojam o
sebi uz realnu procjenu sposobnosti. Autori ističu da je starost viđena
kao jedno razdoblje života, ali može biti podijeljeno u najmanje tri stadija:
• mladi-stari (65 do 75 ili 80 godina),
• stari-stari (75 ili 80 do oko 90 godina) i
• vrlo-stari ili najstariji-stari (85 do 90 ili više godina.
METADOLOŠKI PRISTUPI ZA ISPITIVANJE PSIHIČKIH PROMJENA U FUNKCIJI DOBI
Jedna od prvih poteškoća s kojom su se suočili psiholozi u nastojanju
da ispitaju promjene koje se u psihičkom životu dešavaju sa starenjem,
je bila poteškoća oko pronalaženja najprimjerenijeg metadološkog pristupa
u ispitivanju ovih promjena. Na prvi pogled ispitivanje psihičkih promjena
u funkciji dobi može izgledati vrlo jednostavno mogu se naprimjer uzeti
dvije grupe ljudi različite dobi, ispitati njihove sposobnosti i utvrditi
da li postoje određene razlike među njima.
Budući da se radi o grupama ljudi različitih starosti, moglo bi se zaključiti
da je starenje naših ispitanika dovelo do tih razlika, pa takav metadološki
pristup nazivamo transverzalni pristup.
Postoji jedan veliki problem vezan uz ovaj istraživački pristup, naime,
ovakvim ispitivanjima ispitujemo različite grupe ljudi, rođenih u različito
vrijeme, ljudi koji su bili pod različitim socio-kulturnim uticajima što
je naravno sve moglo dovesti do razlika među njima bez obzira na njihovu
starosnu dob. Transverzalnim pristupom dobivamo dobne razlike, razlike
u pojedinim obilježijima koje nalazimo kad uspoređujemo prosječne vrijednosti
dvije ili više grupa ispitanika različite životne dobi.
Međutim, u koliko želimo utvrditi dobne promjene tj. promjene koje se
kod određenog pojedinca događaju isključivo pod utjecajem dobi tada koristimo
drugi istraživački pristup zvani logitudinalni pristup. Kod ovog istraživačkog
pristupa provodimo istraživanja na uzorku tih ispitanika kod kojih uzastopno
u određenim vremenskim razmacima mjerimo pojedina obilježija, radi utvrđivanja
promjena koje se zbivaju u funkciji dobi. Međutim, kod ovog pristupa mogu
se javiti brojni problemi kao što je dugotrajnost istraživanja. Dugotrajna
istraživanja mogu smanjiti motivaciju
istraživača s obzirom da se na rezultate mora čekati i po desetak i više
godina. Jedan od največih problema je osipanje uzorka ispitanika koje
se javlja zbog pada motivacije ispitanika za daljnje sudjelovanje u ispitivanju.
Najveći broj istraživanja u psihološkoj gerontologiji kao i u gerontologiji
općenito, sproveden je putem transferzalnog pristupa. Jedan od razloga
je taj da je transferzalni pristup lakše provesti nego longitudinalni
pristup, jer se u relativno kratko vrijeme dobiju podaci o dobnim razlikama
između pojedinih skupina ispitanika.Ovaj pristup je znatno jeftiniji od
longitudinalnog, i sa njim se izbjegavaju brojne poteškoće.
U psihološkoj gerontologiji kada se želi doći do fundamentalnih zaključaka
i utvrditi neke opće zakonitosti o uticaju starenja na psihičke sposobnosti
koristi se longitudinalni pristup.
Logitudinalnim studijama utvrđeno je da u funkciji dobi ne dolazi do
naglog opadanja psihičkih sposobnosti, kao što se to ranije mislilo na
osnovu rezultata transferzalnih studija. Takođe, longitudinalnim ispitivanjima
utvrđeno je da postoje znatno velike razlike između starijih ljudi i da
se te razlike povećavaju sa životnom dobi. Osnovni a najvažniji zaključak
ovih ispitivanja je u tome da se u individualnom pogledu samo na osnovu
dobi teško možemo procjeniti sposobnosti pojedinca. Rezultati ovih ispitivanja
daju nam samo podatke o određenim prosječnim zakonitostima, a mi uvijek
moramo imati u vidu da postoje mnogi pojedinci koji se od tog prosjeka
značajno razlikuju, to jeste da su njihove sposobnosti slabije razvijene
od prosjeka, ili pak znatno razvijenije od prosjeka. Jedna od značajnih
poteškoća u ispitivanju promjena kod starijih ljudi je ta što se različite
sposobnosti ispituju izolirano. Na primjer posebno se ispituju promjene
u pamćenju, inteligenciji, učenju i tako dalje.
PSIHOLOŠKE PROMJENE U STAROSTI
Šta se događa kod ljudi starijih dobi?
Kod ljudi starije dobi opadaju fluidne kognitivne sposobnosti , što označava
opadanje sposobnosti kognitivne obrade koje nam omogućuju manipuliranje
apstraktnim simbolima, kao npr. u matematici. Provedena psihometrijska
istraživanja ne slažu se oko točne dobi kada taj pad nastupa, ali sva
se slažu u tome da određeni pad postoji. No, istraživanja su također pokazala
da ne dolazi do opadanja svih kognitivnih sposobnosti nego da čak u pojedinim
područjima, kao što su rječnik i opća obaviještenost, dolazi do određenog
porasta.
Promjene koje nastupaju u starosti , a koje zahtjevaju niz prilagodbi
u socijalnim odnosima starije osobe, očigledno dovode osobu u vrlo složenu
životnu i psihološku situaciju. Iako se različiti aspekti socijalnih odnosa
u starosti obično razmatraju odvojeno, svaki za sebe, treba imati na umu
da starija osoba istovremeno i član obitelji i umirovljenik , prijatelj
a možda i bolesnik. Druga važna činjenica je ta da je svaka starija osoba
inividua za sebe , formirana raznim činiocima i iskustvima jednog gotovo
čitavog životnog ciklusa. Shvaćanjem važnosti ovih dviju činjenica bitno
doprinosi razumjevanju starijih osoba.
U procesu duševnoga starenja postoje znatne individualne razlike. Osobe
koje svoj život doživljavaju uspješnim, emocionalno zrele osobe, ekstrovertirane
i neegocentrične, nesibične, optimistične i prilagodljive osobe, lakše
će prihvatiti starost i nezine promjene.
Psihološke promjene kod starijih osoba vezane su uz:
• Percepciju
-brzina i tačnost percepcije smanjuje se kao i sposobnost reakcija. Starije
se osobe slabije snalaze u novim i nepoznatim situacijama, a brži e i
lakše u poznatim očekivanim situacijama. Starenjem se smanjuju osjetne
i motoričke sposobnosti, usporavaju se procesi u središnjem živčanom sustavu.
• Intelektualne sposobnosti-
smanjuje se sposobnost i brzina pamćenja, koncentracija i brzina mišljenja.
Sposobnost učenja i izlaganja naučenog u starijih osoba je usporena ,
potreban je veči broj ponavljanja, a često nedostaje prava tehnika učenja.
Starije osobe slabo pamte događaje novijih datuma a u detalje pamte događaje
satijih datuma i lako evociraju te doživljaje.
• Psihička inkontinencija starije osobe na najmanji podražaj
mogu izraziti jake, nekontrolisane emocije, često praćene mimikom (napr.iznenadni,
bezrazložni i površni plač).
1. SENZORNE SPOSOBNOSTI
Senzorne sposobnosti su sposobnosti čulnog opažanja, povezane sa funkcionisanjem
sistema čulnih organa (oštrina sluha, oštrina vida, oštrina mirisa, taktilna
sposobnost, sposobnost razlikovanja nijanse boja, sposobnost tačne lokalizacije
zvuka itd). Ispitivanja i merenje stupnja razvijenosti senzorne sposobnosti
standardizovanim testovima imaju značajnu ulogu u psihološkim istraživanjima
i u praksi (u kliničkoj psihologiji, inženjerskoj psihologiji, profesionalnoj
orijentaciji i profesionalnoj selekciji).
Senzorne sposobnosti opadaju sa starenjem, međutim često se pretjeruje
u intezitetu opadanja ovih sposobnosti i mogućnostima obavljanja raznih
aktivnosti koje ovise o ovim sposobnostima. Iako opadaju gotovo sve senzorne
sposobnosti treba imati imati na umu da postoje velike mogućnosti kompezacije
senzornih nedostataka putem pomagala (naočale, ušni aparat za povečanje
sluha i razna druga ortopetska pomagala).
1.1 Vidna osjetljivost
Jedan od uzroka opadanja oštrine vida su fizioloske promjene u vidnom
receptoru, zatim smanjena sposobnost akomodacije leče. Sa starošću se
smanjuje elasticnost leče ali i mišića koji sudjeluju u organizmu akomodacije
leči. Jedan od simptom starih ljudi je smptom prekratkih ruku tj. Čitanje
sa udaljenosti zbog staračke dalikovidnosti.
Takođe na slabiju vidnu osjetljivost djeluje i slabija adaptacija na manje
intezitete osvjetljanja. Najmanje potrebno osvetljenje da bi se predmet
uočio se povećava, te stariji ljudi imaju poteškoće pri upravljanju autobomilom
u sumrak ili u noći.
Opada i osjetljivost na boje,ali vrlo malo. Osjetljivost na boje raste
do 20 godina a onda postepeno opada. Kao jedna od pojava vidne osjetljivosti
je i suženje vidnog polja, koja je više vezana za razne ocne bolesti u
starosti nego u samom starenju. Zato u starijoj dobi postoje veći broj
slijepih osoba.
1.2 Slušna osjetljivost
Sluh je najoštriji od oko 15 godina a zatim dolazi do njegovog opadanja.
Kod vecine ljudi vec nakon 40 godina slabi osjetljivost na visoke tonove
a osobe preko 60 godina starosti imaju poteškoće sa percepcijom tonova
iznad 10.000 hiljada herca. Značajan činilac koji može uticati na slabljenje
sluha je buka. Poznato je da kod muskaraca sluh brže slabi nego kod žena.
1.3 Okusna i mirisna osjetljivost
Okusna i mirisna osjetljivost do 50 godina se značajno ne mijenja. Međutim
nema konzitentnih podataka kako se mirisna osjetljivost mijenja sa starošću.
Značajno opadanje okusne osjetljivosti zapaža se tek oko 70 godina, što
se vezuje sa opadanjem broja osjetnih talašaca na jeziku.
Mirisna osjetljivost iz današnjih ispitivanja proizilazi da se sa starošću
ne dolazi do znatnog slabljenja osjetila mirisa jer se te promjene više
prepisuju drugim utjecajima a ne starenju.
1.4 Osjet dodira i boli
Osjet dodira ostaje ne promjenjen do 50 godina, poslije čega opada na
različitim dijelovima tijela.
Sa starenjem se smanjuje tj, povećava prag boli, ali se mora razgraničiti
prag boli i tolerancije na bol, zato što je moguće da je tolerancija na
bol povećana u starosti.
2. MOTORIČKE SPOSOBNOSTI
Vrijeme reakcije najkraće je u dobi od oko 18.godina. povečanje vremena
reakcije relativno je malo do 40.godine, da bi zatim značajnije povećalo
stime da je duž vrijeme reakcije na vidne nego na zvučne podražaje. Pored
općeg usporavanja vremena reakcije u starosti nađene su i neke druge razlike
između mladih i starijih osoba. Kod složenih reakcija postoje veče razlike
između mladih i starijih nego kod jednostavnijh reakcija. Između 20 i
60 godine dolazi do smanjenja vremena reakcije za 10-20%.
Tri osnovna uzroka povečanja vremena reakcija sa starošću i to:
• Opadanje
• Senzorne osjetljivosti
• Opadanje brzine
• Provođenja impulsa u živčanim vlaknima
• Usporavanje procesa u centralnom živčanom susravu.
Da li se to odražava na manje mogućnosti starih ljudi da obavljaju određene
svakodnevne motoričke zadatke ili možda pridonosi večoj izloženosti nesrećama
zbog usporenosti reakcije?
U koliko se tempo obavljanja motoričkih zadataka prilagodi sposobnostima
starijih radnika ono ih mogu obavljati jednako dobro kao i mladi.
Što se nesreća tiče ne možemo govoriti općeniti o povezanosti između dobi
i nesreća već možemo govoriti o razlikama u tipu nesreća koje pogađaju
mlađe i starije dobne skupine.
Najčešće nestreće kod starih ljudi poljavljuju se u kući, među takvim
nesraćama najčešći su padovi. Njima pridonosi mnostvo različitih činilaca
kao što su oslabljen osjećaj za balans, usporenost u reagiranju poteškoće
u predviđanju nesreće i neadekvatan okoliš kojim su stari ljudi izloženi
i koji je često osnovni uzrok nesreće (tepisi, namještaj sa oštrim rugovima,
stilske kupaonice, nedostatak držača za držanje i sl.)
Stariji ljudi zbog umanjenih senzornih sposobnosti često stradaju kao
pješaci u prometnim nesrećama.smatra se naime da opadanje mnogih perceptivnih,
senzornih i motornih funkcija u starosti može povečati broj nesreća u
prometu. Naprimjer, smanjena vidljivost za vrijeme vožnje noći, smanjena
sposobnost akomodacije,ako nakon bljeska fara drugog automobila u noći,
smanjena slušna sposobnost, smanjena sposobnost usmjeravanja pažnje i
sposobnost kratkotrajne memorije te konačno slabije tj.dulje vrijeme jednostvne
iznenadne motorne reakcije, činioci su kojima se prepisuju nesreće starijih
vozača.
Karakteristično za prometne nesreće starijih ljudi je to da one nisu
toliko opasne kao nesreće mladih. Nesreće starih ljudi su obično nesreće
bez ljudskih žrtava.
3. INTELEKTUALNE SPOSOBNOSTI
3.1 Učenje i pamćenje
Pamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija.
Pamćenje je uvelike značajno za čovjeka, za njegov razvoj i njegov identitet.
Ono je u uskoj vezi s učenjem, mogli bismo reći da bez njega učenje ne
bi imalo smisla jer je pamćenje mjesto na kojem se čuvaju informacije,
a ujedno je i proces unutar čovjeka koji obrađuje te informacije. Postoje
tri faze pamćenja:
1. Kratkotrajno
2. Dugotrajno
Kratkotrajno pamčenje odnosi se na zamučivanje sadržaja ne toliko važnih
da bi bilo potrebno duže zadržavati u svijesti ali potrebnih za neku svakodnevnu
aktivnost.
Dugotrajno odnosi se na trajno zapamčivanje bilo namjerno naučenim, bilo
slučajno doživljenim sadržaja.
Biološka osnova kratkotrajnog pamćenja su bioelektrički procesi koji
ne ostavljaju stalni trag u živčanom sustavu. Kod dugotrajnog pamčenja
dolazi do biohemijskih promjena u moždanoj kori. Opadanje sposobnosti
pamćenja očituje se kao:
1 .smanjenja sposobnosti usvajanja novih znanja.
2. smanjenju sposobnosti prisjećanja i prepoznavanja ranije naučenih sadržaja.
Kako se mijenja pamćenje u starijoj dobi?
Slabljenje pamćenja se smatra jednim od znakova starenja. No, to slabljenje
varira od osobe do osobe. Senzorno pamćenje se relativno dobro odupire
starenju, kratkoročno isto tako, no dugoročno pamćenje slabi. Kako godine
napreduju, pamćenje novih informacija značajno opada, ali sposobnost da
se stariji ljudi prisjete događaja iz dalje prošlosti generalno nije pogođena
protokom vremena.
Zašto pamćenje slabi?
Istraživači su ponudili nekoliko hipoteza pri objašnjavanju dobnih razlika
u dugoročnom pamćenju:
1. Biološke hipoteze-što osoba više propada fizički, gubici
u pamćenju će biti veći. Novija istraživanja sugeriraju da je degeneracija
frontalnih režnjeva mozga povezana s opadanjem u epizodičkom pamćenju
u starijoj dobi.
2. Hipoteze procesiranja-odnose se na tri koraka potrebna za
procesiranje informacija u pamćenju: kodiranje, pohrana i dosjećanje.
Starije osobe su manje učinkovite u kodiranju informacija od mlađih. Nisu
sklone razmišljati na način da organiziraju materijal kako bi ga lakše
upamtili. Također, starije osobe imaju poteškoća pri dosjećanju informacija
iz pamćenja.
Učenje definišemo kao proces sticanja novih iskustava, proces koji može
biti namjeran kao naprimjer, želimo usvojiti neke nove verbalne sadržaje
ili nove vještine i namjeran kada učimo slučajno iz svakodnevnih iskustava.
Često se smatra da stariji ljudi imaju veliki poteškoća u učenju tj.u
usvajanju novih saznanja. Učenje kod starijih ljudi može biti uspješno
kao i kod maldih ljudi samo je potrebno prilagoditi tempo učenja starijoj
dobi.
Kao jedna od općih pojava karakteristična za sve intelektualne procese
kod starijih ljudi je usporanje intelektualnih procesa. Intelektualne
probleme stariji čovjek može uspješno riješiti ali mu je potrebno više
vremena.
Zaboravljanje ranije naučnih sadržaja često se prepisuje starijim ljudima
kao jedno od njihovih obilježja. To je jedna pojava koju svatko doživljava
bez obzira na dob.
Uzroci zaboravljanja su stvaranje preslabih tragova pamćenja zbog izostanka
ponavljanja kao interferencije sa drugim sadržajima. Usvajanje novih znanja
na neki način djeluje na brisanje ranijih sadržaja. Ovu pojavu zovemo
retroaktivnom inhibicijom.
Najviše zaboravljamo imena ljudi brojeve, datume, neugodne događaje
i ono što ne razumijemo te ono što smatramo nevažnim u našim životima.
Najmanje zaboravljamo ugodna iskustva ono što nam se čini vrijednim pamćenja
ono što često ponavljamo i naše nekadašnje uspjehe. Ovu pojavu nazivamo
optimizmom pamćenja.
Sa procesom starenja opada broj živčanih stanica u kori mozga čovjeka
što se uzima kao i jedan od bitnih razloga slabljenja intelektualnih funkcija
u starosti. Od ostalih razloga spominje se usporenje živčanih procesa
u mozgu zbog smanjenene brzine živčanih impulsa i određeni patološki procesi
koji nužno ne moraju biti uvjetovani starenjem ali koji se često pojavljuju
u toj dobi. No u toku normalnog starenja ove promjene nisu toliko primjetne
da bi dovodile do značajnih poteškoća u normalnom životu kod starijih
ljudi.
Nadalje, učenje u starijoj dobi podpomaže jedan mehanizam kojeg zovemo
proaktivno olakšanje, to je pojava kada stara znanja koja je neko ranije
naučio pomažu u sticanju novih. Kod normalnih i zdravih starijih osoba
problem učenja novih znanja nisu toliko izražena.
3.2 Inteligencija
Inteligencija je mentalna
karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe
na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova, i korištenja
znanja za snalaženje u okolini.
Iako se definicije inteligencije razlikuju, teoretičari se slažu da je
inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Smatra se
da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava
i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem.
Inteligenciju je moguće mjeriti, iako nesavršeno, testovima inteligencije.
Iako bi se moglo pomisliti da visoka inteligencija omogućava osobi uspjeh
u društvu, mnogi drugi činbenici koji utječu na društveni uspjeh čine
predviđanja nepouzdanim.
Mehanizmi pretvaranja intelektualne sposobnosti u društveni uspjeh nisu
u potpunosti razjašnjeni. Tako, na primjer, postoji čvrsta veza između
uspjeha u osnovnoj školi i inteligencije, ali nakon toga nije više moguće
predvidjeti uspjeh pojedinaca na temelju inteligencije.
Postoji nekoliko činilaca o kojima ovise intelektualne sposobnosti i stupanj
njihovog opadanja sa starošću to su:
1. Vrsta intelektualne sposobnosti napr.verbalne sposobnosti mogu sa
starenjem čak i rasti dok napr. Sposobnosti pamćenja i logičnog zaključivanja
nakon 50-tih godina polako i opadaju.
2. Stupanj prijašnje razvijenosti intelektualnih sposobnosti također je
od velikog utjecaja na njihovo opadanje u starosti. Inteligencija može
biti u starosti i dalje sačuvana iako je ona u mladosti bila bolje razvijena.
3. intezitet mentalnih aktivnosti u starosti i tokom cijeloga života od
velikog je značaja za očuvanje intelektualnih sposobnosti u starosti.
Mentalne aktivnosti čuvaju mentalne sposobnosti od propadanja u smislu
ako ih se dovoljno ne koristi tada brže propadaju. Ta činjenica može poslužiti
i za unaprađenje intelektualnih sposobnosti starijih ljudi putem organiziranja
raznih oblika edukacije i drugih mentalnih aktivnosti za starije ljude.
3.3 Kreativnost
Kreativnost je povezana sa intelektualnim osobinama pojedinca, njegovim
znanjima i vještinama, te s načinom na koji je njegovo znanje struktuirano
i kako se ono koristi. Istraživanja pokazuju da se ljudi mogu naučiti
kreativnom mišljenju, što može biti povezano s uklanjanjem prepreka kreativnom
mišljenju, kao što su npr. različiti oblici misaonih stereotipa, kao i
s usvajanjem kreativnih heurističkih tehnika, kao što su npr. analiza
slučaja i istraživanje analogija kad se odnose na izuzetke iz uobičajenih
pravila, zatim strukturiranjem poznatih ideja i znanja tako da izgledaju
strane ili neobične.
Ispitivanje utjecaja starenja na osjetne, motorne i intelektualne sposobnosti
često nam ne daju odgovor na pitanje koliki je općeniti utjecaj starenja
na razna postignuća koja o ovim sposobnostima ovise. Potrebno je naime
razlikovati između određenih sposobnosti koje predstavljaju potencijal
za postizanje raznih postignuća u životu, i stvarnih postignuća koja osim
o sposobnostima ovise i o mnogim drugim činiocima kao što su objektivne
okolnosti, zdravstveno stanje, interesi, stavovi, stupanj motivacije,
crte ličnosti i dr.
Prvi sistematski prikaz utjecaja starenja na postignuća dao je H.C.Lehman
koji je 30-tih godina ovog stoljeća započeo istraživanja o povezanosti
dobi i značajnih dostignuća u raznim djelatnostima. Lehman je napravio
tablice dobi iz kojih se vidi u kojim su godinama poznati pojedinci učinili
nešto značajno u području umjetnosti znanosti, literature, tehnologije
i sl. ili pak postali poznati kao glumci, političari, državnici, vojskovođe
i dr. Na temelju tih podataka utvrdio je koja vrsta postignuća je vezana
uz određene dobne skupine. Tako na primjer utvđeno su najveća postignuća
iz područaja hemije ostvarena kod hemičara u dobi od 30-34 godine.
Na nekim drugim područijima napr.u filozofiji najproduktivnije razodoblje
bio je period od 35-39 godina, a u poeziji period od 25-29 godina, najbolji
bestseleri nastali su u dobi od 40-44 godine, najbolje tragedije i komedije
od 35-39 godina.
Očito je da se najveća postignuća postižu u mlađoj i srednjoj dobi i
da sa starenjem njihov broj opada. To naravno ne znači da se značajna
postignuća ne ostvaruju i od strane pojedinaca i u starijoj dobi već samo
to da u toj dobi značajno manji broj pojedinaca ostvaruje određena dostignuća.
Zbog čega broj postignuća opada sa starenjem. Najčešći činioci koji se
spominju kao razlozi manjeg broja postignuća u starosti su:
• opadanje psihičke vitalosti i energije;
• opadanje senzomotornih kapaciteta;
• lošije fizičko i duševno zdravlje;
• osiromašenje mašte;
• opadanje brzine mentalnih procesa;
• smanjeno vrijeme posvećeno kreativnom radu;
• nedostatak nagrada i manji interes za nagrade.
Neki od ovih činilaca u vezi su sa subjektivnim promjenama koje se u
individualnim sposobnostima mjenjaju sa starošću a drugi sa objektivnim
promjenama koje smanjuju motivaciju starijeg čovjeka za bavljenje onim
aktivnostima kojima su usmjereni mladi ljudi sa ciljem postizavanja društvenog
priznanja.
3.4 Mudrost
Zbog čega postoji mišljenje da mudrost raste s dobi?
Meacham (1990) smatra da jepovezivanje mudrosti sa starijom dobi u prvom
redu posljedica želje mladih da je pripišu starijim osobama (opisana istraživanja
Clayton i Birren (1980) i Holliday i Chandler (1986). Mlade odrasle osobe
postaju svjesne poteškoća i odgovornosti povezanih sa zadacima odrasle
dobi. One trebaju donijeti značajne i nepovratne odluke s obzirom na svoje
mjesto u društvu i odnose s drugim ljudima. U isto vrijeme svjesne su
i nedostataka na području znanja i iskustva koje bi im trebalo omogučiti
da donesu dobru odluku i da budu sigurni da će u budučnosti u
njihovim životima prevladati uspjeh, zadovoljstvo i ljubav. U prisutnosti
takve neizvjesnosti, za mlade odrasle osobe utješno je i neophodno vjerovati
da su stariji ljudi, koji su u poziciji moči, zaista učili iz iskustva,
da vide stvari u širem kontekstu, upotrebljavaju zdrav razum, da vide
samu bît situacije, da su moralni i u njih se može imati pouzdanja, ukratko,
da su starije osobe mudre. Stvar nije u tome da li starije osobe imaju
takve atribute, več da je razumno da mlađe osobe imaju potrebu vjerovati
i imati povjerenja u starije osobe, posebno u one koje su u poziciji moči
u društvu i kojima se mlađe osobe mogu obratiti za savjet.
S druge strane treba naglasiti da i starije osobe imaju potrebu podržavanja
tradicionalnog gledišta da se mudrost povećava s godinama. U društvu u
kojem biti star predstavlja rizik gubljenja kontrole nad životnim resursima,
gubljenja moći, ugleda i statusa, razumna je želja vjerovati da postoji
određena posebna kvaliteta koja se stiće tokom života i ne može biti oduzeta
od strane mlađih ljudi. Te posebne kvalitete ne mogu se steći ni na jedan
drugi način nego životom koji traje šest, sedam dekada. Ako bi se postojanje
tih kvaliteta priznalo i mlađim osobama to bi značilo odbacivanje posebnih
kvaliteta do kojih se može doći samo starenjem.
Mudrost se može definirati kao izniman uvid u ljudski razvoj i pitanja
života, što uključuje i vrlo dobre prosudbe, savjete i komentare. Također,
mudrost se može promatrati kao odraz pozitivnih dobitaka u kulturno utemeljenim
kognitivnim pragmatikama; odnosno smislenom korištenju kognitivnih vještina
i to unatoč više fiziološki kontroliranim gubicima kognitivne mehanike.
Postoji šest faktora na temelju kojih ljudi konceptualiziraju mudrost,
a to su:
• sposobnost rezoniranja,
• oštroumnost,
• usvajanje ideja i učenje iz okoline,
• prosuđivanje,
• posebno oštra svjesnost,
• percepcija i uvid.
Proučavanje mudrosti predstavlja novi smjer za otkrivanje sposobnosti
koje se mogu razvijati tijekom cijelog života i to u isto vrijeme kada
fluidne sposobnosti mogu slabjeti
4. EMOCIJE
Promjene mentalnih funkcija u starijih osoba više su istražene a, stoga
i bolje poznate od onih koje se javljaju u emocijama i motivaciji. O karakteristikama
čuvstava u knjizi ljudi treće životne dobi- Pečjak. V, između ostalog,
navodi “...da se intenzitet emocija u jednakim situacijama sa starenjem
smanjuje, što je u skladu s aktivističkom teorijom emocija, prema kojoj
su emocije to intenzivnije što je organizam aktivniji” (str. 186).
U ovoj se dobi javlja i osjećaj osamljenosti (gubitak bračnog partnera,
prijatelja), te tjeskobe i strah od budućnosti i blizine smrti.
S produljenjem životnog vijeka raste udjel starijeg stanovništva, kao
i zahtjevi za podizanjem kvalitete življenja u poznim godinama. Uz to,
kao da je prosječna životna granica od 75 godina još uvijek prekratko
vrijeme, jer se napori znanstvenika sve više usmjeravaju na različite
postupke produljenja života na razini gena i hromosoma. Ne treba zaboraviti
i postupak kloniranja jer, čini se, nekima nije dovoljan samo jedan život.
Međutim, dok istraživanja ne pokažu što doista znanost tu može napraviti,
važno je i potrebno učiniti što više ovdje i sada kako bi starost, kao
i druga životna razdoblja, imala, ako ne više a ono barem podjednak broj
dobrih i loših strana.
Jedan od načina zasigurno je i promjena slike koju je društvo stvorilo
o ovom periodu čovjekova života. Ako stariji ljudi na starost počnu gledati
pozitivnije, a i njihova okolina postane njima naklonjenija, otvorit će
se mnoga vrata za nova iskustva.
Naravno, u skladu sa željama i, što je još važnije, mogućnostima pojedinaca.
Dobar primjer tome su sveučilišta za ljude treće dobi, tečajevi stranih
jezika za umirovljenike, turistička putovanja itd. Veći interes znanstvenika
i praktičara, posebno pripadnika pomagačkih struka, također može pridonijeti
da i u ovom razdoblju života svaki pojedinac u što većoj mjeri pronađe
sreću i smisao svoga življenja.
Depresija je u pravilu češća u starijih ljudi, ali se obično radi o blažem
obliku. Učestalost depresije povećava se s dobi kao i učestalost suicida.
Depresija se često pojavljuje uz demenciju, zbog infarkta ili inzulta
na mozgu. Novija istraživanja pokazuju da najmanje trećina stanovnika
domova umirovljenika imaju psihičke tegobe, pri čemu su najčešće depresivne
slike.
Mogući uzroci pojave depresivnih stanja u starijoj životnoj dobi su:
• osamljenost,
• otuđenost,
• nezadovoljstvo odlaskom u mirovinu,
• gubitak partnera,
• odlazak djece,
• smanjenje potreba i motivacije.
Ako je potrebno provesti terapiju, naglasak se stavlja na održavanje samopoštovanja,
organizaciju slobodnog vremena i kvalitetnih sadržaja te pronalaženje
aktivnosti koje prema preostalim sposobnostima čovjek može obavljati.
Za neke od takvih aktivnosti danas se u svijetu organiziraju i dnevne
bolnice.
Mnogi od nas poznaju ljude u kojima odlazak u mirovinu izaziva zabrinutost
i tjeskobu jer je današnja generacija umirovljenika suočena s nizom problema
pogotovo onih financijske prirode. Osim smanjenih prihoda, ograničene
društvene aktivnosti i manjih kontakata s okolinom, pojavljuju se i brojne
druge narcističke povrede, jer osoba koja nije u radnom odnosu nije toliko
tražena kao prije te odlaskom u mirovinu gubi na važnosti. Svi ti čimbenici
dovode do povećane psihičke osjetljivosti.
Najčešći izvori opasnosti za psihičko zdravlje su i velika pasivnost i
povlačenje jer vode u osamljenost koja je danas jedan od glavnih problema
u starijoj dobi. Većina starijih ljudi žali za prošlošću, osjeća da više
nema što očekivati od budućnosti, pojavljuju se sumnja, neodlučnost, strah,
ponekad i zablude mišljenja, pogrešna tumačenja opažanja i iluzije. U
toj dobi čest je multimorbiditet . Iako pojedini poremećaji ne moraju
imati invalidizirajući karakter, hronične bolesti i ograničenja svakako
sprečavaju ispunjenje želja.
Biti umirovljenik nova je uloga na koju se treba priviknuti i koju treba
prihvatiti, jer život umirovljenika traži novu organizaciju vremena. Priprema
za umirovljenje trebala bi se sastojati od redefiniranja odnosa prema
partneru, prihvaćanje novih međugeneracijskih odnosa (unuci), odnos prema
profesiji, revidiranje dosadašnjih i traženje novih interesa, odnos prema
vlastitom identitetu i prema financijskomaterijalnoj sigurnosti. Potrebno
je pronaći novi identitet u kojem ima mjesta za samopoštovanje i aktivnost.
Osobito je važno uspostavljati nove odnose, preuzeti nove uloge kao npr.
ulogu djeda i bake koja pruža ponovni doživljaj mladosti i ispunjava veseljem
i osjećajem korisnosti. Na taj način može se očuvati i razvijati volja
za životom. Umirovljenici mogu znatno pridonijeti vlastitoj obitelji i
društvu, zato ih treba na odgovarajući način povezati i dati smisao njihovim
aktivnostima.
REAKCIJE NA PSIHIČKE PROMJENE I STARAČKU DOB
Promjena motivacije za većinu aktivnosti kojom se čovjek bavio u periodu
aktivne profesionalne djelatnosti jedna je od suštinskih psihičkih promjena
kod starih ljudi koja iz osnove mjenja manifestnu sliku ponašanja, pa
time i predstavu koju imamo o mentalnim procesima kod većine osoba u ovom
životnom periodu. Danas se navodi veći broj tipičnih rekacija na starenje
i starost. Među njima najviše se navodi da pet takvih ključnih reakcija
a to su:
1. Konstruktivni stav prema životu zrelih osoba. Obićno
se osobe iz ove grupe opisuju kao stabilne, sposobne za uspostavljanje
toplih odnosa sa drugim ljudima, uživaju u životu, imaju smisla za humor,
svjesne su svojih nedostataka, vrjednosti u budućnosti. Preduslov za ovako
pozitivno rekacije su uglavnom sređeno djetinjstvo, stabilan brak, uspješna
profesionalna karijera, odsustvo financijskih teškoća i napredovanje na
osnovu sopstvenih sposobnosti,
2. Zavisnost: Osobine iz ove grupe u materijalnom i
emocionalnom pogledu oslanjanja na druge. Ovakve osobe su obićno neambiciozne,
rado odlaže u penziju, sve manje žele da preuzimaju odgovornost i često
vole da žive izvan svojih mogućnosti, često su i submisive.
3. Odbrambeni stav. Ova grupa starijih i starih može
biti naglašenija suzdržana i kontrolisana, koje mogu biti vezane i za
navike. Rad im često služi kao odbrana od suočavanja sa starošću i teškoćama
koje starost nosi. Često su zatvoreni i nerado se poveravaju, naročito
kada je reč o porodici i psihosocijalnim odnosima. Takođe, nektirički
često starost i smrt ignorišu kao problem. Razmišljanje o tim problemima
uglavnom potiskuju drugom aktivnošću. U njihovoj životnoj historiji ovih
osoba iz ove grupe nalaze se česti profesionalni padovi u karijeri, a
i drugi neuspjesi. Prema mladima mogu da dominiraju zavist i neprijateljsko
raspoloženje.
4. Rezigrirani tip- Osnovna karakteristika je mržnja
prema samom sebi.
Da li se može utjecati na starost?
Neki znanstvenici tvrde da se kvaliteta života starijih ljudi neće značajnije
popraviti sve dok se ne počne tretirati sam mehanizam starenja, umjesto
ublažavanja njegovih simptoma, što je trenutna praksa. Do prije samo nekoliko
godina nije postojao značajniji interes za istraživanje procesa starenja,
a jedan od razloga je bio taj što niko nije vjerovao da je moguće boriti
se protiv starenja. No, stvari se polako mijenjaju.
Genetičke studije pokazuju da ne postoji jedan određeni gen odgovoran
za starenje, nego se radi o kombinaciji djelovanja više zasebnih dijelova
našeg genoma. Na primjer, smanjimo li količinu hrane koju dajemo životinjama,
one će živjeti dulje. U laboratorijskim eksperimentima, štakori koji su
dobivali manje hrane bili su boljeg mentalnog stanja, obolijevali su u
kasnijoj životnoj dobi, i u manjem su omjeru patili od ozbiljnih bolesti.
Njihov životni vijek produžio se za minimalno 15, do čak 30%. Vjeruje
se da smanjeni unos kalorija u organizmu uzrokuje promjenu stanja, od
normalnog, do stanja u kojem se rast i starenje usporavaju.
Kada bi se životinje vratile na normalni režim prehrane, i starenje njihovog
organizma. Većina znanstvenika smatra kako je razmišljanje o zaustavljanju
procesa starenja trenutno ipak "pomalo luckasto", ali tu ideju
ne odbacuje u potpunosti: slažu se s De Greyom da je moguće utjecati na
mehanizme starenja. Postizanje prosječnog životnog vijeka od 100 ili više
godina sastoji se u održavanju kvalitete života: vodimo li brigu o svom
tijelu, hranimo li se pravilno, izbjegavamo li pušenje, povećat ćemo vjerojatnost
da i sami jednog dana doživimo stotu godinu.
ZAKLJUČAK
„ Dodati život godinama“ to je parola gerentologa. Jedino su godine
kao mjerna jedinica vremena, a drugo je život!.“
Iako smo već vidjeli i uočili da je starost neizbježna a samim tim i
psihičke promjene koje dolaze sa tom dobi, moramo imati u vidu da prosjećno
opadanje sposobnosti starijih ljudi sa starenjem ne mora imati nikakvog
utjecaja na njihov normalni svakodnevni život. Tako mnogi stariji ljudi
iako imaju manje razvijene neke sposobnosti, još uvijek mogu obavljati
svakodnevne aktivnosti sa preostalim sposobnostima. U pitanju je smisao,
sadržaj i cilj u ljudskom životu i svaki taj period ima svoje čari pa
tako i starost.
Dr.E.N. Gruber
„Jedno sam se vrijeme pitao koja je vrijednost starenja i starosti.
Više ne. Ne želim propustiti svoju starost ništa više nego što bih volio
da sam preskočio djetinjstvo i adolescenciju.“
Kakav ću biti star, ako mogu birati?
Odgovor: u velikoj mjeri ovisi o tomu kakav sam sada. Jer, starenje je
proces samopotvrđivanja koji se samo nadovezuje na naš prijašnji život.
LITERATURA:
1. Prof. Dr . Vahid Kljajić ( akademska 2007/2008) , Socijalna gerontologija
2. Pečjak, V. (2001.) Psihologija treće životne dobi, Prosvjeta, Zagreb
3. Ivan Furlan (1988.) Čovjekov psihički razvoj , Školska knjiga, Zagreb,
4. Internet stranice:
www.munjiza.com/edukacije/dokumenti/
www. zdrav-zivot.com.hr.
www.portal.luderberg .hr.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|