|
HALUCINOGENE DROGE
U današnje vrijeme čovjek živi brzo. Neprestano je izložen stresu pa
bijeg iz svakodnevnice pronalazi u opuštanju na razne načine. Jedan od
načina je uzimanje raznih opojnih sredstava. Drogu definiramo kao bilo
koju kemijsku supstancu koja prilikom unošenja u ljudski organizam mijenja
prirodni tok funkcioniranja ljudskog tijela i psihe. U svom radu opširnije
ću predstaviti podjelu droge. Saznat ćemo nešto više o njenom utjecaju
na čovjeka. Njeno uzimanje izaziva ovisnost, tj. psihološku ili tjelesnu
potrebu za nastavljanjem uzimanja psihoaktivnih tvari. Danas i najmlađi
naraštaji lako dolaze do nje. Zbog nedovoljne zainteresiranosti i edukacije
narkomanija je u porastu
u cijelom svijetu.
2. PODJELA I DJELOVANJE DROGE
Droge dijelimo na nekoliko grupa:
- Legalne droge: alkohol, cigarete, ljepila
- Lijekovi: različite vrste lijekova do kojih se dolazi
bez posebnih procedura, lijekovi koji su klasificirani kao opojne droge
i koje se koriste u medicini
- Ilegalne droge: materije čija je proizvodnja van zakonski
definiranih okvira nelegalno
Prema načinu djelovanja na svijest imamo osnovne grupe droga:
- Depresivi
- Simulansi
- Halucinogene droge
3. HALUCINOGENE DROGE
“Bila jednom davno tri putnika. Jedan je bio alkoholičar, drugi
ovisnik o pušenju opijuma, a treći je bio hašoman. Jedne noći stigoše
oni pred zidine perzijskog grada Isfahana. Bilo je, međutim, kasno, gradska
su vrata već bila zatvorena, a naši putnici umorni. Kako da uđu u grad?
Alkoholičar predloži da zajednički razbiju vrata i tako uđu u grad. Opioman
je smatrao da je bolje da mirno legnu pred vrata i zaspu do jutra, kad
će se gradska vrata otvoriti. A treći, poštovalac hašiša, gledao ih je
u čudu. Nije mogao razumjeti čemu razbiti vrata ili spavati napolju, kad
postoji lakše i jednostavnije rješenje, provući se u grad kroz ključanicu....”
— Stara perzijska priča
Ova
stara priča objašnjava nam da su se ljudi još u pradavna vremena susrela
s psihotropnim tvarima koje nazivamo psihozomimetici ili halucinogeni.
Oni nisu lijekovi, mada su neki od njih sintetizirani da bi bili lijekovi
ili su se pokušali rabiti u službenoj farmakoterapiji. Danas su to uglavnom
ilegalna sredstva ovisnosti, ali se rabe i u eksperimentalnoj farmakologiji.
Od šezdesetih godina 20. stoljeća halucinogenim drogama eksperimentirali
su milijuni mladih ljudi pretežno u zapadnim zemljama, oponašajući rock
zvijezde, za koje se znalo da uzimaju halucinogene, i stvarajući supkulturu
psihodeličara, s vlastitom životnom filozofijom, stilom življenja, umjetničkog
izražavanja, pa i sa zajedničkim političkim, pacifističkim, istupanjima
- Hippie pokret. Sigurno je da je povećanom interesu za halucinogene droge
pridonijelo otkriće djelovanja LSD. Pri tom se često zaboravlja da upotreba
halucinogenih sredstava biljnog porijekla seže u daleku prošlost i da
je u prahistoriji bila vezana za religijske obrede. Postoji mišljenje
da su se prve predodžbe i slike o postojanju božanstava i natprirodnih
sila pojavile kao posljedice fiziološkog učinka takvog bilja. Tek je moderni,
civilizirani čovjek neobična svojstva obožavanih biljaka pripisao učinku
sasvim određenih kemijskih sastojaka.
Pionir na području istraživanja halucinogena bio je berlinski psihofarmakolog
Louis Lewin (1850-1929), koji je prvi te tvari, pod nazivom fantastici,
svrstao u posebnu farmakološku skupinu, razlikujući ih od ostalih psihoaktivnih
sredstava (narkotika, psihostimulansa). Lewin je fantastike definirao
kao "tvari koje uzrokuju cerebralnu ekscitaciju u obliku halucinacija,
iluzija i vizija iza kojih slijedi nesvjestica ili drugi simptomi izmijenjene
funkcije mozga." Osim tog prvog naziva, u literaturi za tu skupinu
droga nailazimo i na mnoga druga imena: delirogeni, depersonalizanti,
eidetici, onirogeni, psihodelici, psihotici i shizogeni. U Americi je
za te droge još i danas najrašireniji termin psihodelici, koji je 1957.
uveo u upotrebu Humphry Osmond, neuropsihijatar iz Princetona. U većini
drugih zemalja, a i u nas, prevladao je naziv halucinogeni.
Zašto ih nazivamo i psihozomimetici? Jer oni kod konzumenta izazivaju
simptome shizofrenije tj. psihoze. Dakle oni imitiraju psihozu pa otuda
i takav naziv, psihozomimetici. Osobe pod utjecajem tih tvari vide, čuju
i osjećaju nepostojeće. Takve droge razaraju nazore o sebi samima i svojoj
okolini. Halucinacije mogu biti popraćene strahom, tjeskobom i zastrašujućim
mislima. Istraživanja na životinjama ne mogu dati rezultate o subjektivnim
doživljajima. Na ljudima je, dakako, izvođenje eksperimenata ograničeno,
a za mnoge tvari i zabranjeno. Pokusima se utvrdilo da su reakcije ispitanika
podvrgnutih istoj seriji eksperimenata, redovito veoma raznolike i individualne.
Tako se došlo do spoznaje da izazvani simptomi i promjene u ponašanju
ne moraju biti toliko specifični za upotrebljenu tvar, koliko su odraz
same ličnosti onoga koji je konzumira. Što je osoba jednostavnija, neiskusnija
i ograničenja, djelovanje će biti žešće.
U psihozomimetička (halucinogena) sredstva ovisnosti spadaju:
LSD - dietilamin lizerginske kiseline (trip, acid)
THC - tetrahidrokanabinol (aktivna tvar u marihuani)
PCP - fenciklidin (anđeoski prah)
STP - 4-metil-2,5-dimetoksimetilpentilamin
Meskalin - aktivna tvar meksičkog kaktusa pejotla
Psilocibin - aktivna tvar meksičke gljive teonanakatl
Bufotenin - aktivna tvar iz sluzi nekih žaba
Ibogain - aktivna tvar iz afričke biljke Tabernanthe
Iboga
Skopolamin - aktivna tvar u biljci Datura stramonii
Često
se smatra da halucinogena sredstva produženom upotrebom obavezno uzrokuju
pojavu ovisnosti. Međutim, te droge u pravilu ne uzrokuju fizičku ovisnost,
do koje inače dovode narkotici, neki lijekovi, alkohol, pa i duhan. Nagli
prekid uzimanja nekog halucinogenog sredstva ne uzrokuje teške sindrome
apstinencije kao što je to slučaj kod heroina, morfina ili barbiturata.
Ipak, halucinogene droge vrlo su toksične za organizam i predstavljaju
veliku opasnost za zdravlje, već će jednokratnom upotrebom izazvati neugodnosti
i nesreće, a pri duljoj upotrebi trajno oštetiti živčani sistem. Treba,
međutim, istaći da gotovo i nisu registrirani smrtni slučajevi koji bi
bili direktno izazvani previsokom dozom neke od halucinogenih supstancija
(za razliku od npr. heroina).
Mehanizam tih tvari na čovjeka nije do kraja znanstveno objašnjen. Pretpostavlja
se da se efekti halucinogena temelje na sličnosti strukture tih spojeva
s nekim neurotransmitorima. Veći dio halucinogenih spojeva derivati su
triptamina i sadrže u molekuli indolski prsten (LSD, psilocibin, bufotenin,
ibogain). Ti su spojevi strukturno povezani sa serotoninom. Poznato je
da su kolebanja u koncentraciji serotonina u određenim djelovima mozga
povezana sa snovima, a i to da kod nekih duševnih bolesnika koji pate
od halucinacija nastupaju smetnje u metabolizmu serotonina. Smatra se
da triptaminski halucinogeni zbog srodnosti strukture stupaju u biokemijske
reakcije namjesto serotonina i time utječu na procese u živčanom sistemu,
izazivajući poremetnje psihičkih funkcija.
Kanabis je jedan od najstarijih lijekova u povijesti, a hašiš se i danas
zadržao kao tradicionalni pučki opći lijek na Istoku, posebno u Indiji.
I u moderno vrijeme (oko šezdesetih godina 20. stoljeća) istraživanje
ovih spojeva u terapijske svrhe doživjelo je svoje uspone i osporavanja.
Dodajmo, da su policijske, obavještajne i vojne službe nekoliko zemalja
pokušavale iskoristiti sintetske halucinogene kao tajno sredstvo koje
bi im poslužilo u kontraobavještajne i ratno-obrambene svrhe. Proučavali
su se postupci kojima bi se uz pomoć droga iz te skupine mogle izazvati
promjene u ponašanju i time postići "pranje mozga" koje bi protivnika
učinilo apatičnim i podložnim sugestijama. Kod supstancija koje djeluju
u vrlo malim dozama (LSD) istraživale su se i mogućnosti masovnih trovanja
i obrane od njih.
3.1. LSD
LSD (lizergid ili dietilamid lizerginske kiseline)
nije prirodni derivat, ali su srodni amidi lizerginske kiseline, tzv.
ergot-alkaloidi, prisutni u raženoj glavici (Claviceps purpurea), gljivici
koja živi kao nametnik na raži. Trajni stadij ovog parazita zove
se sklerocij, a njegov sastavni dio je lizerginska kiselina, koja je po
svojim farmakološkim svojstvima srodna adrenalinu, meskalinu i amfetaminu.
Za povijest modernih halucinogena 16. travanj 1943. bio je važan datum.
Tog je dana Albert Hofmann iz Basela u Švicarskoj, pošao kući iz svojeg
laboratorija ranije nego obično, jer je odjednom počeo osjećati vrtoglavicu
i neki čudan nemir. Došavši kući legao je i utonuo u neobičnu omamljenost,
u kojoj je gledao fantastične slike, sa kaleidoskopskom igrom boja. Zaključio
je da je tog dana nehotično došao u dodir s spojem kojeg je još 1938.
sintetizirao uvodeći dietilaminsku grupu u molekulu lizerginske kiseline.
Kako sintetizirani spoj nije dao očekivane rezultate na pokusnim životinjama,
zanimljivim za medicinsku primjenu, Hofmann je supstanciju spremio i nakon
pet godina otkrio njeno djelovanje. Idućeg jutra je ponovio pokus na sebi.
S dozom od četvrtine miligrama očekujući da je to dovoljno malo, premašio
je djelatnu dozu čak pet puta. Djelovanje je bilo daleko jače. U susjedi
koja mu je donijela mlijeko (popio ga je te večeri dvije litre) vidio
je zlu, podmuklu i nakaznu vješticu. Osjećao je da mu je neki demon zaposjeo
tijelo, osjetila i duh. Uzaludno je skakao i vikao da ga se oslobodi.
Osjećao je da se nalazi izvan vlastitog tijela i da sam sebe promatra
izvana. Laboratorij Alberta Hofmanna postao je jedini legalni proizvođač
LSD-a u svijetu, tvari za koje se vjerovalo da će pomoći u liječenju psihičkih
poremećaja. Taj laboratorij je izrastao u veliku farmaceutsku kompaniju
Sandoz, danas globalni farmaceutski div - Novartis!
3.1.1. DJELOVANJE
Rezultati pokusa što ih je na sebi izveo i opisao Albert Hofmann odgovaraju
i danas onome što se zna o djelovanju LSD. Oralno uzeta doza iznad 0,05
mg počinje djelovati poslije 30-45 minuta. Djelovanje traje većinom 10-15
sati, a i duže ako je uzeta veća doza. Međutim, povišene doze često samo
pojačavaju efekt, a ne produžuju ga. Može se reći kao i kod većine droga
da je brzina djelovanja ovisna o načinu primjene, količini i individualnoj
osjetljivosti. Procijenjeno je da količina koja je sedamdesetmilijunti
dio čovjekove težine može izazvati halucinogeni učinak. Polovica doze
izluči se iz organizma nakon otprilike 35 minuta, a nakon dva sata droga
ostaje u organizmu samo u tragovima, no djelovanje može potrajati navedenih
10-15 sati. Ono što je znanstvenike najviše iznenadilo prilikom objašnjenja
djelovanja LSD je činjenica da tako mikroskopski malena količina može
u tolikoj mjeri utjecati na duševno stanje čovjeka jer on praktički nestane
iz mozga prije nego nastupe znakovi pravog halucinogenog efekta.
3.1.2. RAZINA DJELOVANJA I AKUTNI UČINAK
LSD djeluje na određene regije mozga: na limbički sustav, bazalne ganglije,
retikularne formacije i središta autonomnog živčanog sustava. Zbog djelovanja
na limbičku regiju može se javiti amnezija (gubitak pamćenja) nakon uzimanja
droge
Apsorpcija LSD je vrlo brza jer on lako prelazi krvno-moždanu barijeru
i dolazi do neurona. To prvobitno stanje naziva se "trip", a
traje nekoliko sati. U početku dominiraju simptomi ekscitacije (podraživanja)
autonomnog živčanog sustava: lupanje srca, vrtoglavica, povišeni
krvni tlak, proširene zjenice i slično. Poremećena je percepcija.
Vizualne slike su brojne, žive i vizualne. Čuje se šaputanje i vikanje,
a promijenjeni su i osjeti mirisa i okusa. Osoba ima dojam opijenosti,
lebđenja te tone u jedan maštovit, nestvaran i iskrivljen svijet. Vrijeme
joj prolazi ili jako brzo ili jako sporo. Javlja se dezorijentiranost,
a često onaj tko je uzeo tu drogu ima osjećaj da je jako malen ili pak
jako velik i snažan. Tako se znalo dogoditi da su neki stali pred jureći
auto misleći da ga mogu zaustaviti, ili su imali dojam da mogu letjeti
pa se bacali kroz prozor. Uočljiva je pojava nagle promjene raspoloženja:
ljubavi-mržnje, straha (paranoja), opuštanja, depresije, razdraganosti
i sl. Mijenjaju se stavovi o moralu, vrijednostima, dolazi do depersonalizacije,
pokušaja samoubojstva i ubojstva. Ne vraćaju se uvijek svi eksperimentatori
s LSD-om poslije "tripa" (putovanja) u normalno stanje. Neki
su uvijek ostali s one strane granice koja normalna stanja dijeli od psihotičnih.
Akutni učinak halucinogenih droga liječi se diazepamom ili klorpromazinom.
3.1.3. KRONIČNI UČINAK
Komplikacije koje se javljaju zbog duljeg uzimanja droge jesu kronična
intoksikacija i toksična psihoza zvana farmakopsihoza. Takvi bolesnici
su paranoidni, a haluciniranje je slično kao kod shizofreničara. Osoba
je često zbunjena, u panici, depresiji. Uočljiva je antisocijalizacija.
Kronični ovisnik ostavlja obitelj, prijatelje, posao. U otprilike 5 posto
slučajeva javlja se "flash-back" ili "eho"-fenomen,
tj. mogućnost pojave simptoma droge spontano, nekoliko tjedana ili mjeseci
nakon zadnjeg uzimanja droge. Taj efekt može biti i induciran alkoholom,
drugom drogom, stresom ili injekcijom. Od halucinogene droge mogu nastati
kromosomski poremećaji i teratogenost (malformacija potomstva).
3.1.4. PROIZVODNJA I PREPRODAJA
LSD se najčešće proizvodi u obliku praška ili tekućine, te se oblikuje
kao tablete i kapsule ili kao tekućina. Bez boje je, mirisa i okusa tako
da ga je teško otkriti i kvalitativno dokazati. U slengu se najčešće naziva
"acid" ili "kiselina". Često se prodaje nakapan na
kocku šećera, tekstil ili na papiru za upijanje masnoće. Može se držati
u ispražnjenim kapsulama antibiotika ili vitamina. Moguće je izmiješati
LSD s ljepilom na omotnici ili na poleđini poštanske marke. Dovoljno je
žvakati takvu marku desetak minuta da djelovanje droge počne. To je način
da se droga prenese preko granica ili ubaci poštom u zatvor.
3.2. TETRAHIDROKANABINOL (THC)
Konoplja potječe iz Starog svijeta, a već je u 16. stoljeću bila prenijeta
u Zemlje zapadne hemisfere. Danas je ta kultura rasprostranjena po svim
nastanjenim dijelovima globusa. Nije se lako snaći u obilju naziva psihoaktivnih
produkata od konoplje, za koje je u stručnoj literaturi usvojen zajednički
naziv kanabis, prema nazivu za konoplju, Cannabis sativa varieteta indica.
Tetrahidrokanabinol (THC) je najvažnija aktivna tvar u konoplji, a različiti
pripravci sadrže različite postotne udjele ove supstancije, ovisno o dijelu
biljke, podneblju gdje je rasla i vremenu kada je ubrana. Drogu koju u
zapadnom svijetu zovu po meksičkom imenu marihuana (Rastafarijanci je
nazivaju ganja-gandža) sačinjavaju vršci i listovi većinom ženske biljke
u cvatu ili poslije cvatnje, koji su bogati opojnom smolom karakteristična
mirisa. Hašiš (ili u Indiji charas) oko deset je puta jači od marihuane
i sastoji se uglavnom samo od mehanički izdvojene konopljine smole. Osušeni
pripravci kanabisa puše se ili uzimaju oralno u obliku različitih jela
i napitaka.
U Nizozemskoj je u prometu posebna vrsta kanabisa koja se naziva "skunk"
i sadržava vrlo visoke koncentracije THC-a.
3.2.1. DJELOVANJE
Treba naglasiti da je kanabis najblaže i najslabije halucinogeno sredstvo
(neki autori ga uopće ne ubrajaju u tu skupinu halucinogenih tvari).U
malim dozama, THC, djelatna supstancija kanabisa, uzrokuje tek lagani
osjećaj ugode, a samo ako je u organizam ušao u većoj količini (u obliku
hašiša) dovodi do efekta sličnog drugim "pravim" halucinogenima.
Unatoč tome, THC, u strukturi nema nikakve srodnosti s drugim karakterističnim
halucinogenim spojevima (s LSD, meskalinom, psilocibinom, STP).
3.2.2. MEDICINSKA PRIMJENA KANABISA
U 19. stoljeću kanabis je u zapadnim zemljama služio kao priznati lijek.
Upotrebljavao se kao opće sredstvo za smirivanje, protiv bolova i grčeva,
kod epilepsije, amenoreje (izostanak menstruacije kod žene koja nije trudna),
za smirenje kašlja i posebno kao lijek kod migrene. Tadašnji medicinski
izvještaji nigdje ne spominju eventualnu toksičnost kanabisa, a nije uočeno
ni razvijanje tolerancije kod produžene uporabe. Početkom 20. stoljeća
terapijska se primjena kanabisa postepeno napušta., najviše zbog neujednačene
fiziološke jakosti droge, zbog netopljivosti smole koja sadrži djelatne
sastojke, a zatim i zbog naglog porasta upotrebe morfina, aspirina i barbiturata.
Tako se znanstvena medicina praktički odrekla upotrebe te droge još i
prije nego se počelo vjerovati u njezina toksikomanogena svojstva. Kao
rezultat opće hajke na kanabis četrdesetih godina, droga je izbačena iz
farmakopeje većine zemalja. U novije vrijeme ponovo se u ponekim zemljama
liberaliziraju zakoni i dopušta primjena kanabisa u određenim slučajevima,
pogotovo kao lijeka od glaukoma, jer kanabis smanjuje pritisak na očne
živce i time usporava nastupanje sljepila, te uz citostatike kod liječenja
raka. Vrše se i istraživanja i sinteze novih spojeva sličnih THC, u pokušaju
otkrivanja novih, aktivnijih lijekova. Tako je 1981. u Kanadi odobrena
za bolesnike od raka upotreba sintetskog preparata nabilona, s molekulom
vrlo srodnom THC-u. U Velikoj Britaniji se vrše brojna istraživanja jer
je primjećeno da THC može pomoći kod oboljelih od multiple skleroze!
3.3. FENCIKLIDIN (PCP ILI "ANĐEOSKI PRAH")
Fenciklidin, po kemijskoj strukturi fenilcikloheksilpiperidin, supstancija
poznata pod skraćenim imenom PCP, bijeli je kristalni prah, koji je početkom
šezdesetih godina 20. stoljeća američka firma Parke-Davis & Co. stavila
u promet kao sredstvo protiv bolova i kao lokalni anestetik kod manjih
operacija. Međutim, pokazalo se da već u dozi od 10 mg PCP, uz analgetički
i anestetični učinak, uzrokuje halucinacije, osjećaj lebđenja izvan vlastitog
tijela, stanje slično shizofreniji,
delirij te opću depresiju centralnog živčanog sistema. Dokazano je i teratogeno
(malformacija potomstva) djelovanje te droge.
Uskoro se upotreba PCP počela širiti, najprije među hipijima u Kaliforniji,
gdje je droga nazvana anđeoski prah. Vrlo brzo došla je u ruke narkomanima
u New Yorku. Poslije zabrane medicinske upotrebe i povlačenja PCP kao
lijeka iz prometa (1965), širom SAD niču tajni laboratoriji. Ovi proizvode
nečisti PCP, koji je navodno zbog toksičnih onečišćenja, kod izvjesnog
broja slučajeva izazvao komu i smrt. Početkom sedamdesetih godina naglo
se po gradovima SAD proširila ulična prodaja anđeoskog praha i to u obliku
kapsula koje su ponekad sadržavale primiješani amfetamin, kokain, meskalin,
THC ili LSD, pa su te kapsule često prodavane pod imenom tih dodatnih
primjesa. Droga se uzima u mnogo oblika: ušmrkavaju se kao prah (slično
kokainu i heroinu), gutaju kao tablete, sprejem od PCP posipaju marihuanu,
duhan ili peršin i tko ih puše. Najbrže djeluje otopljeni PCP u obliku
intravenskih injekcija. Droga se primjenjuje čak i rektalno, u obliku
supozitorija.
Procjenjuje se da je do kraja sedamdesetih godina PCP isprobalo najmanje
5 milijuna Amerikanaca, i to većinom između 12 i 25-te godine starosti.
Bilo je više od 200 smrtnih slučajeva izazvanih anđeoskim prahom. Neki
su pod djelovanjem PCP skakali s kućnih krovova, drugi su doživljavali
zastrašujuće halucinacije, a spominje se slučaj jednog studenta koji si
je pod djelovanjem PCP izrezao i iskopao oba oka.
Pasivno pušenje cigareta s anđeoskim prahom također je opasno. Godine
1981. u jednoj bolnici u Kaliforniji bilo je liječeno desetero djece (između
8 mjeseci i 5 godina), koja su bila intoksicirana boravljenjem u istoj
prostoriji gdje su se pušile takve cigarete.
Neka novija istraživanja pokazuju da se PCP prenosi od majke na plod,
a budući da se droga vrlo sporo metabolizira, moguće je da žene prenesu
drogu na djecu čak i ako su je uzimale prije začeća.
Glavni razlog što se anđeoski prah tako brzo proširio je njegova niska
cijena. Sinteza PCP (za razliku od LSD) jednostavnija je i jeftinija,
pa je droga već i za to bila pristupačnija od LSD ili heroina. Drugi je
razlog popularnosti te droge u tome što ona djeluje vrlo brzo i intenzivno.
Kao i kod drugih droga, djelovanje ovosi o uzetoj dozi, načinu uzimanja
i konstituciji ovisnika.
3.4. STP
Supstancija koju je 1964, s namjerom da se primjeni u psihijatriji, sintetizirao
američki kemičar Alexander Shulgin, po strukturi je 4-metil-2,5-dimetoksimetilpentilamin,
i kemijski je povezan s meskalinom i amfetaminom. STP nije kemijska oznaka
(kao što je LSD ili PCP), već akronim od "serenity, tranquility,
peace" (vedrina, tišina, mir). Kasnije se pojavilo tumačenje da ta
tri slova znače "specially treated petroleum" (posebno obrađena
nafta).
Taj se preparat pojavio na ilegalnom tržištu krajem šezdesetih godina
i ubrzo stekao glas da je prema LSD ono što je hidrogenska bomba prema
atomskoj. Efekti STP su produženi i mogu se vratiti nakon pauza za vrijeme
kojih se intoksicirana osoba osjeća gotovo normalno. Droga je jedan od
najotrovnijih halucinogena i pokazuje izrazito neugodna sporedna djelovanja.
Događalo se da intoksicirane osobe dožive nekoliko zastrašujućih dana
što ih potpuno iscrpu, a zabilježeni su slučajevi teške paralize. Izlječenje
intoksikacije od STP nije moguće klorpromazinom, kao što je to slučaj
kod LSD. Točna djelatna doza ove supstancije nije poznata (jer se djelovanje
STP na ljudima nikada nije naučno istraživalo), no smatra se da se kreće
oko 3-8 mg.
Droga se naveliko počela konzumirati u jednoj hipijevskoj četvrti San
Franciska, gdje se za vrijeme svečanosti solsticija, slavio početak ljeta
ljubavi. U jednom danu razdijeljeno je 5000 tableta STP, a većina prisutnih
koji su progutali drogu nije naslućivala njezino djelovanje. Poslije tri
dana mnogi su i dalje ostali na "tripu", a bolnice u San Francisku
bile su prepune hipija koji su strahovali da se nikad više neće vratiti
u normalno stanje. Zbog toga je STP, nakon prvotnog oduševljenja među
američkim psihodeličarima, ubrzo kao halucinogena droga sasvim napušten.
3.5. MESKALIN
Jedna od najpoznatijih indijanskih ritualnih droga je mali, okruglasti
meksički kaktus pejotl, s botaničkim imenom Lophophora williamsii. Djelovanje
mu je poznato više od 3000 godina. Domovina pejotla je aridno područje
oko rijeke Rio Grande u sjeveroistočnom Meksiku i Teksasu. Najstariji
poznati zapisi o pejotlu potječu od Francisca Hernandeza, liječnika španjolskog
kralja Filipa II, koji u svojem djelu "De historia plantarum novae
Hispaniae" (1651) između ostalog navodi:"Oni koji ga jedu mogu
predvidjeti događaje ili otkriti onoga tko im ukrade neki alat ili bilo
što drugo". Nekoliko godina kasnije, španjolski franjevac Bernardino
de Sahagún izvještavao je o tom kaktusu: "Tko jede pejotl, gleda
vizije, zastrašujuće i smiješne. Takvo otrovanje traje dva ili tri dana,
zatim prestaje. Indijancima pejotl daje hrabrost da se bore i da ne osjećaju
ni straha, ni gladi, ni žeđi. Oni smatraju da ih pejotl štiti od svake
opasnosti". Inkvizicija je 1620. žigosala upotrebu pejotla. Međutim,
španjolskim osvajačima nije pošlo za rukom da u Meksiku sasvim istrijebe
taj kult, iako su to nastojali učiniti svim sredstvima. Prekršitelje su
bičevali, čak ubijali. Španjolce je posebno smetalo što su domoroci osušeni
pejotl uzimali gotovo na isti način kao što se uzimaju hostije kod katoličke
pričesti. Jedan katolički priručnik, objavljen u meksiku 1760. godine,
izjednačuje jedenje pejotla s ljudožderstvom. Poslije 1880. kult pejotla
prešao je Rio Grande i počeo se iz Meksika (pleme Tarahumara) širiti na
indijanska plemena Kiowa i Komanchi u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ta su plemena ubrzo izgradila posebni ceremonijal, miješajući kršćanske
elemente s poganskim. Pripadnici kulta legalno su se organizirali kao
Domorodačka američka crkva 1914., koja devedesetih godina 20. stoljeća
imaju oko 250.000 vjernika, pretežno među Indijancima Sjedinjenih Država
i Kanade.
Za kult pejotla nadzemni dio kaktusa u cvatu reže se u tanke kriške, koje
se osuše na suncu. Osušene kriške kemijski su stabilne i dužim stajanjem
ne gube djelovanje. Za vrijeme strogo određenog rituala svaki se osušeni
komad najprije navlaži slinom, dlanovima oblikuje u kuglicu i nakon toga
proguta bez žvakanja (pejotl je naime izvanredno gorak). Kiowa Indijanci,
sjedeći oko vatre u takvim prilikama progutaju oko 12 takvih kuglica.
Kroz godine kult pejotla sve se više približavao kršćanstvu, međutim,
umjesto "krvi i tijela Isusovog", pejotisti kao sakrament uzimaju
kriške svojeg svetog kaktusa. Taj običaj zbunjuje i iritira kako predstavnike
Crkve, tako i antipsihodeličke krugove u SAD, tim više što, unatoč redovitoj
intoksikaciji meskalinom, pejotisti ne pokazuju znakove metalnog, fizičkog
ni moralnog propadanja. Obredi su im tihi, smireni, u atmosferi sabranosti
i kontemplacije. Antropolozi koji su proučavali ovaj kult jedinstveni
su u ocjeni da se radi o pravoj religiji, a ne o isprici za drogiranje
(što su pokušali lansirati kršćanski misionari). Neka plemena u Meksiku,
na čijem teritoriju pejotl ne raste, već stoljećima jednom godišnje hodočaste
i do 400 kilometara do mjesta gdje beru sveti kaktus.
Danas je u većini država SAD trgovina pejotlom zabranjena, ali se npr.,
u rezervatima Indijanaca kriške svetog kaktusa mogu nabaviti za 5-10 centi
po komadu. Kaktusu pejotlu danas prijeti istrebljenje, jer se biljka,
u sveopćoj želji za psihodeličkim eksperimentiranjem, naveliko brala zajedno
s korijenom i tako nemilosrdno uništavala. U posljednje vrijeme neki Indijanci,
pejotisti, pokušavaju u Meksiku različitim mjerama zaštititi rast kaktusa.
Fiziološko djelovanje pejotla identično je djelovanju njegovog glavnog
alkaloida meskalina, kojeg u osušenom kaktusu ima 4-7%. Meskalin je izoliran
iz pejotla još 1896, a po kemijskoj je strukturi 3,4,5-trimetoksifeniletilamin.
Prva sinteza meskalina izvedena je 1919.
Na ilegalnom tržištu u SAD većinom se javlja sintetski meskalin, koji
nema neugodan okus pejotla, a uzima se u dozi od 0,2 do 0,6 grama. Često
se pojavljuje i pomiješan sa PCP.
Među prvima je iscrpna istraživanja o učincima meskalina izvodio na Čikaškom
sveučilištu Heinrih Klüver (1926). Ustanovio je da je poslije uzimanja
te supstancije nemoguće gledati u bijeli zid, a da se na njemu ne vide
blještave i sjajne forme, koje je opisao kao rešetku, tunel, lijevak,
rezbariju, filigran, saće, šahovsku ploču, paučinu i spiralu. Prema nekim
opisima, kod meskalina su izraženije slušne halucinacije nego kod drugih
halucinogenih droga. Poslije otkrića LSD, koji djeluje oko 10 000 puta
jače od meskalina, pejotl i meskalin su uvelike izgubili na značenju i
popularnosti.
3.6. PSILOCIBINSKE GLJIVE
Psilocibinske gljive su gljive koje u sebi sadrže psihoaktivne spojeve
psilocin i psilocibin. Poznate su pod popularnim nazivom
"čarobne gljive", te se smatraju psihodeličnom drogom. Pervenstveno
je riječ o gljivama iz roda Psilocybe, iako iste spojeve u manjoj mjeri
sadrže i neke gljive iz rodova Panaeolus, Copelandia, Gymnopilus i drugih.
Neke od najpoznatijih psilocibinskih gljiva su Psilocybe Cubensis (najčešće
kultivirana i konzumirana), Psilocybe Semilanceata (veoma male gljive
iz hladnijih predjela), Psilocybe Azurescens (vjerojatno najpotentnije)
i Psilocybe Cyanescens. Uz psilocin i psilocibin, neke gljive sadrže i
druge triptamine iako u daleko manjim količinama. Kultiviranje, distribucija
i posjedovanje psilocibinskih gljiva je u večini zapadnih država na neki
način regulirano. U pojedinim eurposkim državama posjedovanje i osobna
konzumacija legalni su ili dekriminalizirani, dok se drugdje, pa i u Hrvatskoj,
tretiraju kao kazneno djelo. Psilocin i Psilocibin međunarodno su zabranjeni
UN-ovom "Konvencijom o psihotropnim substancama" iz 1971. godine.
3.6.1. POVIJEST
Gljive iz roda Psilocybe imaju bogatu povijest uporabe u Srednjoj i Južnoj
Americi, gdje su korištene u šamanskim obredima u religiozne i medicinske
svrhe. Pronađene su brojne statue i crteži sa motivima gljiva i mnogi
stručnjaci smatraju da je riječ o psilocibinskim gljivama. Astecima su
bile poznate kao teonanácatl , u prijevodu "gljiva bogova".
Psilocibinske gljive zapadnom su svijetu otkrivene Richard Evans Schultesovim
ekspedicijama u Južnu Ameriku u četrdesetim i Gordon Wassonovim ekspedicijama
u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Schultes je prvi identificirao
i klasificirao većinu južnoameričkih psihoaktivnih biljaka i gljiva, pa
tako i Psilocybe, dok je Wasson sa svojom ženom bio prvi zapadnjak koji
je sudjelovao u domorodačkom obredu uz korištenje gljiva. Albert Hofmann,
izumitelj LSD-a, prvi je identificirao i izolirao psilocibin i psilocin
kao aktivne sastojke tih gljiva. Hofmann je prvi uspio i sintetizirati
psilocibin u laboratoriju.
Timothy Leary, profesor na Harvardskom sveučilištu, zainteresirao se za
gljive te otputovao u Meksiko iskusiti ih. Pri povratku započeo je Harvardski
psilocibinski projekt gdje je istraživao psihološke i spiritualne učinke
psilocibina administrirajući ga dobrovoljnim studentima. Nakon što je
zbog toga otpušten sa sveučilišta, posvetio se masovnom promoviranju psihodeličnog
iskustva. To je na kraju dovelo do zabrane LSD-a te potom i drugih psihodeličnih
droga početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, uključujući psilocibin
i psilocin.
Šamanska primjena i danas se odvija u nekim područjima Srednje i Južne
Amerike, a u Nizozemskoj se gljive mogu legalno kupiti u specijaliziranim
trgovinama uz druge psihoaktivne biljke.
3.6.2. PRIMJENA
Uglavnom se koriste kao rekreacijska droga te u spiritualne, spoznajne
i transcendencijske svrhe. Suhe (ili rijeđe svježe) gljive se konzumiraju
oralno, iako je i rektalna primjena moguća, doduše mnogo rijeđa u praksi.
U slučaju najviše korištene Psilocybe Cubensis, slabom se dozom smatra
1-2.5 grama, 3.5 grama uobičajena je srednje jaka doza s kojom se puni
efekti gljiva mogu osjetiti, dok su doze od 5 do 7 grama i više jake doze
od kojih konzument obično gubi vezu sa stvarnošću.
Neki neinformirani korisnici u zabludi pokušaju pušiti gljive, no taj
način rezultira neuspjehom jer se psilocibin i psilocin raspadaju na visokim
temperaturama. Mnogi uz gljive konzumiraju i marihuanu jer ona otkloni
mučninu nakon konzumacije gljiva, dok neki korisnici konzumiraju gljive
sa Ecstasyem (MDMA) koji učini iskustvo pozitivnijim. Pojedine osobe udišu
didušikov oksid (N2O) na vrhuncu djelovanja koji na nekoliko minuta učini
vrhunac još intenzivnijim.
Prije prohibicije, psilocibin se uz druge psihodelike proučavao kao potencijalan
lijek protiv alkoholizma i ovisnosti o narkoticima. MAPS (Multidisciplinary
Association for Psychedelic Studies) je 2001. godine u SAD-u dobio dopuštenje
za istraživanje djelotvornosti psilocibina kao lijeka za opsesivno-kompulzivni
poremećaj, te je 2006. godine istraživanje došlo do zaključka da psilocibin
otklanja simptome opsesivno-kompulzivnog poremećaja u trajanju od nekoliko
dana nakon administracije. Danas je uz neke druge 5-HT2A psihodelike neslužben
ali prektički dokazan lijek protiv cluster glavobolja.
3.6.3. PSIHOLOŠKI UČINCI
Psihoaktivni učinci traju od 2 do 7 sati. Subjektivni učinci veoma variraju
od osobe do osobe i kao u svih psihodeličnih droga set i setting igraju
presudnu ulogu. Učinci variraju i od količine i vrste konzumiranih gljiva,
te od individualnog metabolizma osobe. Psilocybin se smatra enteogenom
jer može pružiti intenzivna spiritualna/religijska iskustva.
Subjektivni učinci mogu uključivati euforiju, osjećaj spoznaje ili novo
otkrivene istine, osjećaj povezanosti sa svijetom i prirodom, povečanu
inspiraciju i kreativnost, (nekontroliran) smijeh, duboku introspekciju
i osjećaj nadjezične komunikacije s okolinom. Dosadne i obične situacije
ili predmeti mogu postati zanimljivi i fascinantni. Halucinacije iza zatvorenih
i otvorenih očiju su uobičajene te uvelike variraju o dozi, boje se čine
svjetlije. Način razmišljanja je obično mnogo slobodniji, misli teku mnogo
brže, no može se dogoditi i "thought loop" - ponavljanje iste
misli ili više misli isponova u krug. Koncentracija na specifične zadatke
gotovo je nemoguća, a percepcija vremena obično je promjenjena, minute
se mogu činiti satima. U velikim količinama osoba može doživiti potpunu
odsječenost od stvarnosti i gubitak ega.
U slučaju lošeg tripa, ugodni osjećaji mogu biti zamjenjeni neugodnima
poput paranoje, straha i anksioznosti.
3.6.4. FIZIČKI UČINCI
Fizički učinci mogu uključivati proširene zjenice očiju, osjećaj umornosti
i utrnutosti tijela, blagu mučninu neposredno poslije konzumacije, osjećaj
hladnoće u udovima te podrigivanje i plinove. Neke osobe mogu imati glavobolju
neposredno poslije iskustva koja traje do jedan dan. Mučnina nakon konzumacije
ponekad može dovesti do povraćanja, no to nije uobičajeno.
3.6.5. OPASNOSTI I OVISNOST
Psilocibin i psilocin su veoma ne-toksični. Uobičajena je dezinformacija
da ove substance čine štetu na mozgu. Prema listi toksičnih substanci
Centra za kontrolu bolesti SAD-a (Center for Disease Control) psilocibin
je manje toksičan od aspirina.
Najveća opasnost za osobu pod utjecajem psilocibinskih gljiva jest ta
osoba sama sebi. Preporuča se da uz osobu pod utjecajem bude druga trijezna
osoba, takozvani "trip sitter", netko kome osoba pod utjecajem
vjeruje i uz koga se osjeća sigurno, te netko tko i sam ima iskustva sa
gljivama i sa ljudima pod utjecajem gljiva. Ta je osoba potrebna, pogotovo
onima koji prvi put uzimaju gljive, jer se osoba pod utjecajem može ponašati
nepredvidljivo, mogu joj se razne neracionalne misli činiti potpuno logičnima
i mogu se naći u raznim opasnim situacijama. Još jedna važna uloga trip
sittera jest pomoći i utješiti osobu pod utjecajem ako padne u loš trip,
objasnit joj (kolko je moguće) da je pod utjecajem gljiva, da je sve u
redu te da će iskustvo doći kraju.
Ipak, koliko god stereotip "skakanja kroz prozor" pod utjecajem
gljiva i drugih psihodelika bio raširen u javnosti, u stvarnosti su smrt
ili teške ozljede zadobivene pod utjecajem psilocibinskih gljiva iznimno
rijetke, i uglavnom je stradala osoba imala još neku psihoaktivnu substancu
u krvi, obično alkohol. Psilocibinske je gljive kao i druge psihodelične
droge opasno konzumirati za osobe sa genetskim predispozicijama za shizofreniju
jer bi iskustvo moglo potaknuti razvoj te bolesti.
Neki rijetki korisnici mješaju gljive s MAO inhibitorima koji im produljuju
psihoaktivno djelovanje. Iako u umjerenoj količini nisu opasni sa psilocibinskim
gljivama, MAO inhibitore smrtno je opasno mješati sa nekim drugim psihoaktivnim
substancama, pa čak i s nekom hranom. Konzumiranje gljiva uz alkohol smatra
se lošom idejom.
Kao i u nekih drugih psihodelika, nakon duže konzumacije gljiva ili traumatičnog
iskustva na njima mogu se pojaviti takozvani "flashbackovi",
gdje se osoba na trenutak vrati u stanje tripa iako nije pod utjecajem
gljiva. Flashbackovi su uglavnom vrlo rijetki i nisu trajni. Uglavnom
nestanu nakon par dana do par mjsesci, no u rijetkim slučajevima mogu
ostati i nekoliko godina.
Nešto više uobičajen, ali također ne čest, jest HPPD (Hallucinogen persisting
perception disorder), koji se može pojaviti nakon dugotrajne konzumacije
psihodeličnih droga, ili nakon pojedinačnog ali intenzivnog i nerijetko
negativnog iskustva. Riječ je o poremećaju gdje se osobi u vidnom polju
pojavljuju elementi nekih halucinacija koje je doživjela pod utjecajem
psihodelične droge. Osoba može vidjeti određene uzorke ili joj se boje
mogu činiti svjetlijima. HPPD također u večini slučajeva traje od par
dana do rijeđe par mjeseci, no također u nekim slučajevima mođe ostati
godinama. No HPPD je rijetko toliko intenzivan da negativno utjeće na
opće funkcioniranje osobe, te se večina ljudi s HPPD-om navikne i prilagodi
te dalje živi normalno s njime dok ne nestane. Neki smatraju HPPD pozitivnim
dodatkom umjesto neželjenom smetnjom.
Niti jedan od aktivnih spojeva u psilocibinskim gljivama ne stvara fizičku
ovisnost, a ni psihološka ovisnost nije uobičajena.
3.7. BUFOVIRIDIS - BUFOTENIN
Na narko-tržištu sve su popularniji kristali žabljeg mlijeka, koji se
ušmrkavaju, puše i utrljavaju u kožu... Muženje žaba, iako neupućenima
zvuči kao vic, nova je moda prikupljanja narkotičkih supstanci Bufo
viridis ili žaba krastača, kao i Bufo bufo, odnosno obična
žaba. Obe u žljezdama imaju, bufotenin, psihodeličnu supstancu.
Supstanca bufotenin , koja ima narkotičko djelovanje, nalazi u se krastama,
a pogotovo u žlijezdama iza vrata. - prstima joj se trljaju žlijezde na
vratu, pa ispušta mliječnu tekućinu koju skupiš na komad stakla i pustiš
da se osuši. Tada se kristalizira i puši pomiješana sa marihuanom narkotik
se čuva u frižideru i da je to jedini način da stalno održi svježinu.Tekućina
iz žabljih žlijezda je njihova kemijska obrana koja ih štiti od proždrljivaca
i napasnika, obrambeni sistem koje su žabe razvijale i patentirale od
svoga postanka kao zaštitu u borbi za opstanak vrste.
Žaba se može "musti" dva puta dnevno. Bufotenin je čak pet puta
jači od LSD.
Priča o princezi koja je poljubila žabu, pa se žaba pretvorila u princa,
nije ništa drugo do mit izazvan bufoteninom, koji svakog baca u psihodelični
trip.
Svatko tko popuši, poliže žablje mlijeko osjeti da mu se svijest mijenja,
doživljava vizualne i zvučne halucinacije, priljev energije, eksploziju
boja i
svjetlosti, vizualne halucinacije se smjenjuju kao na filmu, čak i ako
ste zagledani u zid, a glava buči od filozofskih pitanja tipa "zašto
postojim" i "što je smisao života".
Trip traje otprilike jedan sat.
Interesantno je što je i veliki genije Leonardo da Vinci u svojim tajnim
spisima, naveo kako je moguće žabe koristi u ratne svrhe, zbog njihovog
otrova. Pitamo se za nadahnuća fantastičnih patenata genijalnog svestranog
genija, vizionara futurističkih vozila, raketa, aviona, mašina. Ko zna,
možda i žabe imaju dio zasluga za ova otkrića u nauci. O načinu i korištenju
žabljeg odbrambenog sekreta kao i o eksperimentima s njima postoji novija
literatura na engleskom jeziku ,,Toads and Toadstools'' od Adrian
Morgan. On je eksperimentalno izučavao efekte ,,bufotenine'' praha od
žaba.
U Kini je prah od žaba poznat tisućama godina, u taoističkim spisima iz
13 stoljeća, spominje se žablja koža u prahu, kao sredstvo ,,besmrtnosti'',
a u Vijetnamu se i dan danas upotrebljava mast od žabe ,,Bufo melanostiktus''kao
vrlo rasprostranjena tradicionalna medicina, protiv groznice kod djece.
3.8. IBOGAIN
Drogom protiv droge?
Jedna je droga, koja se nalazi na listi broj 1 zabranjenih u SAD, u društvu
heroina i kokaina, zaplijenjena u 30 godina zabrane u količini od svega
tri grama! Čudno za tvar, koju smatraju halucinogenom što na ljudski mozak
djeluje tako da potiče vrlo uzbudljive vizije i, navodno, snažne psihoterapeutske
efekte. Riječ je o ibogainu, indolskom alkaloidu izoliranom iz grma Tabernanthe
iboga, koji nalazimo u afričkoj državi Gabonu i na jugu susjednog Zaira.
Ovu biljku koristi pleme Bwiti, kao pomoć za izoštravanje čula lovaca
i u većim količinama kod inicijacije mladih članova plemena kojom oni
postaju ravnopravni, odrasli muškarci.
Biljka je, prema legendi, nastala negdje na početku Vremena. Razljućeni
je Stvoritelj raskomadao tijelo Pigmejca i razbacao dijelove, iz kojih
su izrasli cvjetovi. Udovici, nad kojom se sažalio, savjetovao je da,
ako kroz nadnaravnu komunikaciju želi razgovarati sa svojim pokojnim suprugom,
pojede korijen biljke.
Taub tvrdi da ibogain nikada ne odvodi na loši, neugodni trip, a vizije
prošlosti mogu biti trodimenzionalne i sasvim realne. Što ćete proživljavati
pod utjecajem droge u znatnoj je mjeri ovisno o količini uzeta alkaloida.
Niskom se dozom smatra 5-6,5 miligrama po kilogramu tjelesne težine, a
ta će količina čovjeku omogućiti uvid u mehanizme koji su doveli do njegova
današnjeg ponašanja koje želi promijeniti. Niska doza usporava rijeku
unutrašnjih slika koje kod veće koncentracije droge naviru mnogo brže.
Uz upućena psihoterapeuta, ovaj doživljaj može biti izuzetno koristan,
a ako osoba želi aktivnije sudjelovati u istraživanju vlastite podsvijesti
i u svoje probleme zaviriti dublje, preporuča se srednja doza koja varira
od 8-11 miligrama po kilogramu tjelesne težine. Visoka se doza od 10-20
miligrama primjenjuje u liječenju ovisnosti o opojnim drogama. Taub napominje
da neki istraživači koriste i dva puta veću dozu kada su u pitanju narkomani,
no to je tako u slučaju primjene sintetičkog ibogaina čije djelovanje,
kako se čini, nije tako dramatično kao ono od ekstrakta iz prirodnog materijala.
ZAKLJUČAK
Ovisnost suzuje mišljenje i slabi volju tako da ovisnik više ne živi
svjesno već je sav njegov život podređen nastojanju da si uvijek u dovoljnoj
mjeri osigura svoje sredstvo ovisnosti.
On je izgubio svoju unutrašnju slobodu.
LITERATURA
- Grlić, Ljubiša – „Svijet halucinogenih droga“
- Majstorović Zagorka, Željka Mišćin – „Zlouporaba droga i ovisnost
o drogama“
- Internet
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|