|
Korekcija kralježnice pomoću kineziterapije
Kroz ovaj rad upoznat ćemo se prvenstveno s metodama korekcije kralježnice
pomoću kineziterapije. No, osim toga, upoznat ćemo se i pobliže s terminom
kineziologije, kineziterapije, te reći i ponešto o samoj
povijesti. Naime, početke kineziterapije nalazimo još 2700 g.pr.Kr. u
knjizi „Kong-fu “.
Knjiga „Kong-fu“ ističe terapijsku gimnastiku i njezin utjecaj na čitav
organizam, uz brojne slikovne prikaze različitih vježbi. No, blagotvorni
utjecaj tjelovježbe nisu prepoznali samo Kinezi, nego i Grci i Egipćani.
Već je i slavni Hipokrat je u svojim
djelima isticao značaj i korisni učinak vježbi uz primjenu masaže.
Živimo u 21. stoljeću, vremenu kada tehnologija napreduje brže od ljudske
sposobnosti da se njome služi. Čitav život kao da protječe daleko užurbanije
nego prije samo 100 godina. I upravo danas, kada su nam dostupne sve blagodati
modernoga doba, čovjek kao da je zaboravio važnost redovitog kretanja.
Djeca se više ne igraju vani trčeći za loptom, nego ganjaju virtualne
lopte sa svojim virtualnim prijateljima. Posljedice takvog „sjedilačkog“
načina života su brojne deformacije tijela, a o njima, kao i o načinu
na koji ih možemo spriječiti ili ispraviti ćemo saznati više upravo u
ovom seminaru.
2. Kineziologija
Kineziologija je znanost o ljudskom kretanju, a naročito proučava zakonitosti
upravljanja procesom vježbanja i posljedice tih procesa na ljudski organizam.
Osnovni cilj kineziologije je pokretom i vježbom unaprijediti i poboljšati
čovjekovo zdravlje i život. Kao temeljne odgojne zadaće kineziologije
navode se formiranje navike redovitog pokreta i vježbe, zdrave prehrane,
higijenskih navika, te zdrav ritam životnih aktivnosti.
Kineziologiju zanima samo onaj proces vježbanja koji ima za cilj unapređenje
zdravlja čovjeka, održavanje razine antropološkog statusa i radne sposobnosti,
te maksimalan razvoj ljudskih sposobnosti i osobina.
Ona je multidisciplinarna znanost, no u ovom seminaru ćemo se posvetiti
promatranju s medicinskog aspekta, i to samo jednog njezinoga dijela –
kineziterapiji.
2.1. Kratka povijest kineziologije
Osim u uvodu spomenute knjige „Kung-fu“, korijene kineziologije nalazimo
i kod starih Grka. Već je Aristotel (384.-322.g.pr.Kr.), kojeg smatramo
ocem kineziologije, putem geometrijske analize izučavao akciju muskulature.
Merodik, Hipokrat, Asklepiad smatrali vježbe obveznim dijelom profilaktičke
medicine. A, Arhimed je razradio hidrostatske principe i zakonitosti pokreta
u tekućoj sredini. Galen, u djelu “De motu musculorum” ističe razliku
između motornih i senzibilnih živaca, uočava pojam mišićnog tonusa, te
dijeli mišiće na agoniste i antagoniste.
Avicena u djelu “Kanon medicinskih nauka” obraća pažnju prema profilaksi
i liječenju tjelesnim pokretom i vježbanjem, a već 1573. Merkurijalis
daje prvi udžbenik gimnastike.
Nikolas Andry se bavi proučavanjem vježbi kao sredstva za korekcije deformiteta.
Čak je i Leonardo Da Vinci (1452.-1519.g.) opisivao mehaniku tijela u
raznim aktivnostima, a stotinjak godina kasnije je Giovanni Borellin (1608.-1679.g.)
matematičkim principima opisivao mišićnu funkciju, a mišićnu kontrakciju
promatrao je kao kemijski proces.
I Isaac Newton (1643.-1727.g.) koji je svjetsku slavu znanstvenika stekao
otkrićima iz područja fizike, dao je tri zakona kojima se opisuju odnosi
između sila, njihove interakcije i efekti – zakon inercije, zakon sile
i zakon akcije i reakcije.
Nakon toga, u 18. stoljeću započinje intenzivan razvoj anatomije i fiziologije.
Tada Ling postaje osnivač moderne medicinske gimnastike i prvog zavoda
za “medicinsko vježbanje”. Benjamin Duchne izdaje knjigu “Fiziologija
pokreta” koja postavlja temelje moderne kineziterapije.
U 19. st. naročito se razvija primijenjena medicina, gimnastika kod različitih
oboljenja (kardiovaskularnih, ginekoloških, respiratornih, deformacija
lokomotornog sustava).
3. Pojam kineziterapije
Riječ kineziterapija je složenica grčkih riječi "kinien", što
znači pokret i "therapia" što će reći liječenje. Sam naziv dobro
opisuje srž i ciljeve ove terapijske metode.
Kineziterapija je disciplina koja koristi pokret u svrhu liječenja. Ona
se pojavljuje kao samostalna ali i kao sastavni dio medicinske rehabilitacije,
te je nespecifična i iznimno funkcionalna. Često se kombinira i s drugim
vidovima fizikalne terapije, kao što su ES, hidroterapija i druge. Kod
kineziterapije naglasak je na aktivnom pokretu, tj. samostalnom, što može
biti i prednost i mana jer ovisi o volji i ustrajnosti pacijenta.
Možda je najbolje približiti njeno značenje primjerom. Recimo da uganete
skočni zglob i obratite se fizioterapeutu za pomoć. On će u tom slučaju
učiniti dvije stvari. Prvo će svim raspoloživim sredstvima (led, limfna
drenaža, masaža, elektroterapija, ultrazvuk...) nastojati što je brže
moguće ukloniti bolove i otok. U toj je fazi fizioterapeut u stvari vatrogasac,
a mjere koje se tada upotrebljavaju nazivamo i vatrogasnim. Kada se bol
smiri, a oteklina nestane, slijedi funkcionalno liječenje, odnosno pomoć
pacijentu da povrati punu funkciju ozlijeđenog segmenta ili u nekim slučajevima
i cijelog tijela. To se čini isključivo specifičnim vježbama, što i nazivamo
funkcionalnim liječenjem, odnosno kineziterapijom.
Kineziterapija se primjenjuje u različitim područjima. poput kirurgije,
reumatologije, pedijatrije, ali ponajviše u ortopediji. Metode rada su:
pokret, vježbe, prirodne vrste kretanja, sportske igre, radna terapija,
sportske discipline i elementi sporta.
Principi kineziterapije su: princip motivacije, ranog početka, analize
vježbe, razumijevanja vježbe, izbjegavanja bola, princip postupnosti,
sistematičnosti, kontinuiteta, princip aktivnog učešća pacijenta, upornosti,
izbjegavanja monotonije, te princip praćenja i evidencije podataka.
3.1. Kineziterapija kroz povijest
Kao što sam napomenula u uvodu, početke kineziterapije nalazimo još 2700
g.pr.Kr. u knjizi „Kong-fu “.
No, i stari Indusi su vjerovali da pokreti disanja utječu na razvoj duha,
te su imali čak 840 različitih vježbi. A u helenističkoj kulturi je gimnastika
bila obavezni vid prevencije i liječenja.
Aristotel se bavio analizom aktivnost mišića, a Arhimed principima hidroterapije.
Galen je proučavao motorne i osjetne živce, dok je Avicena objektivizirao
učinak gimnastike. Kao što sam već spomenula, svoj doprinos dao je i Leonardo
i to u vidu slikovnih zapisa i analiza ponašanja tijela u različitim aktivnostima.
Među imenima značajnim za kineziterapiju nalazimo i A. Parrea, A. Borellia
i N. Andrya. Oni su vježbu promatrali kao sredstvo za korekciju raznih
deformiteta.
Krajem 19. stoljeća, razvojem djela fiziologije koji objašnjava funkciju
i mehanizam pokreta, dolazi do procvata kineziterapije. Temelje moderne
kineziterapije postavio je Benjamin Duchne svojim djelom “Fiziologija
pokreta“.
4. Glava i vratna kralježnica
Glava je, zajedno s vratom, najviša točka tijela dok sjedimo, stojimo
ili hodamo. U svim položajima glava i vrat trebali bi se moći pokretati
neovisno od susjednih dijelova tijela i bez obzira na radnju koju u tom
trenutku obavljamo (npr. moći u hodu ili trčanju okrenuti glavu i gledati
predmete i okolinu koja nije isključivo ispred nas). Zdrava kralježnica
mobilna je u svim smjerovima ( što uključuje pregibanja, sa(u)vijanja,
rotacije i sl.). Postoji relativna, subjektivno zamišljena simetrija svih
dijelova tijela, a odstupanja od te simetrije i normalnog pokretanja dovode
do biomehaničkih neusklađenosti gdje trpe mišići, ligamenti i zglobne
strukture koje u konačnici počnu „proizvoditi“ bol. Vrat i glava su „vrh
piramide“ i često znaju odražavati neke probleme koji nastaju u nižim
dijelovima tijela kao što su razne nenormalne krivine (nazovimo ih skoliozama,
kifozama, lordozama), no postoje i normalne krivine kralježnice.
Jedan od sustava je zadužen da glava u bilo kojem uspravnom položaju tijela
uvijek pokušava biti u horizontalnoj ravnini tj. ravnini očiju. To znači
da se, bez obzira na zakrivljenost nižih dijelova kralježnice u hodu,
glava trudi biti maksimalno horizontalno što dovodi do različitog tonusa
u vratnim mišićima, što vrijedi i za sjedeći položaj. Skraćivanje mišića
uvijek uzrokuje smanjenje intraartikularnog prostora, a time radi i neravnomjerno
raspoređen pritisak na okolne strukture koje mogu biti komprimirane ili
razvučene. Skraćenje mišića vrata uzrokuje asimetrije ili pojačavanje
fizioloških krivina kralježnice i glave. Mišići ukočeni duže vremena na
nekom području tijela, znak su da je potrebno obratiti pozornost na razlog
takve tjelesne reakcije, pogotovo ako se radi o području glave i vrata
jer tamo postoje vrlo važni receptori, krvne žile i živčani ogranci. Vrlo
često problemi glave i vrata zahtijevaju prilagodbu cijelog tijela.
Najčešći simptomi koji se javljaju kod osoba s nekim cirkulatornim problemom
mekih struktura vratne kralježnice su učestali trnci u vratu, ramenima,
rukama i prstima. Zahvaćeno područje ovisi o mjestu među kralješcima oko
kojih se zbiva najveća problematika (to se područje stručno naziva zahvaćeni
dermatom). Također, dolazi do neugodnog zatezanja i grčeva mišića koji
se mogu javiti od lubanje i spuštati se prema kralježnici i ramenima,
do bolnih i zategnutih mišića Trapeziusia na obje strane ili samo na jednoj,
zatim bolovi lokalizirani samo na kralježnici koji su vezani uz određene
pokrete glave i vrata, te različiti problemi kao što su glavobolja, problemi
s vidom, zvukovi u ušima i sl.
4.1. Vratna kralježnica
Vratne kralježnica počinje na bazi lubanje. Sedam kralježaka čine vratnu
kralježnicu s osam parova živaca. Pojedine vratne kralješke nazivamo skraćenicama:
C1, C2, C3, C4, C5, C6 i C7. Isto vrijedi i za živce; od C1 do C8.
Vratni kralješci su u usporedbi s leđnima nešto manji. Vratna kralježnica
sadržava i štiti leđnu moždinu, a osim toga pruža potporu lubanji i omogućuje
pokret glave (npr. lijevo-desno).
Složen sustav ligamenata, tetiva i mišića podupiru i stabiliziraju vratnu
kralježnicu. Ligamenti sprječavaju prekomjeran pokret koji bi mogao rezultirati
ozbiljnom ozljedom, a mišići, osim što služe za potporu i stabilizaciju,
omogućuju pokrete vratne kralježnice.
Ozljede vratne kralježnice mogu biti opasne po život. Bol, utrnulost,
slabost i trnci su simptomi koji se mogu pojaviti kada je jedan ili više
vratnih kralježaka povrijeđen ili istegnut.
Vratna kralježnica i zdravlje vratne kralježnice iznimno je važno jer
živci koji se nalaze u vratnoj kralježnici kontroliraju mnoge tjelesne
funkcije:
• C1 – glava i vrat
• C2 – glava i vrat
• C3 – dijafragma
• C4 – mišići gornjega dijela tijela (npr. biceps)
• C5 – mišići ručnih zglobova
• C6 – mišići ručnih zglobova
• C7 – triceps
• C8- ruke
5. Kralježnica
Kralježnica je glavni oslonac trupa nužan za pokretanje, potporu gornjeg
trupa i glave, stabilizaciju zdjelice, stav tijela i zaštitu osjetljivih
struktura kralježničke moždine. Ona čini temeljni dio kostura te povezuje
kosti udova, glave i trupa.
Oblikuju je 33-34 kralješka: 7 vratnih, 12 prsnih, 5 slabinskih, 5 križnih
(srasli u križnu kost) i 3-5 trtičnih kralježaka (srasli u trtičnu kost).
Koštane elemente vratnih, prsnih i slabinskih kralježaka međusobno odvajaju
međukralježnični diskovi.
Intrauterno se kralježnica razvija iz jednog jedinog zavoja u sagitalnoj
ravnini, koji je konveksan prema naprijed. U odraslog čovjeka se opisuju
četiri zavoja (kurvature). Vratni i slabinski zavoj su konveksni prema
naprijed, dok su prsni i križni konveksni prema natrag. Zavoji nastaju
opterećivanjem pri stajanju i sjedenju, a u ovisnosti o okoštalosti kralježaka.
Prisutni su od 10. mjeseca života, no konačni oblik kralježnica dobije
tek nakon puberteta.
Anatomija kralješnice često se opisuje kao niz pokretnih segmenata ili
funkcionalnih jedinica, koji djeluju kao cjelina te omogućuju fiziološki
opseg pokreta. Svaki pokretni segment ili funkcionalna jedinica sastoji
se od: dva susjedna kralješka, intervertebralnih tkiva koja uključuju
disk, ligamente, zglobove i mišiće. Ova funkcionalna jedinica je najmanji
segment kralješnice koji prikazuje sve biomehaničke osobine cijele kralješnice
te se još naziva vertebralni dinamički segment VDS (Jughanns).
Pretjerana zavijenost kralježnice može uzrokovati patološke poremećaje:
lordozu (u vratnom i slabinskom zavoju) te kifozu (u prsnom i križnom
zavoju). Skolioza je abnormalna zavijenost čitave kralježnice u (najčešće
desnu) stranu od medijalne ravnine.
6. Križobolja
Prema epidemiološkim podacima zapadnih zemalja, 50 do 80 posto stanovništva
ima ili je imalo najmanje jednom u životu križobolju (lumbalni sindrom).
Premda se križobolja javlja uglavnom u srednjoj i starijoj dobi, može
se javiti već u mlađim dobnim skupinama. Otprilike pet posto muškaraca
i 2,5 posto žena ima ishialgiju. Bolesti kralježnice osim što stvaraju
velike zdravstvene tegobe bolesniku, predstavljaju i veliki opće-socijalni
problem; troškovi bolovanja, liječenja i rehabilitacije mogu biti vrlo
visoki. Pretežno sjedeći način života (osobito tzv. sedentarna zanimanja
– poput službenika, vozača i sl.), manjak tjelesne aktivnosti i sve veća
pretilost, pridonose razvoju lumbalnog sindroma i drugih bolesti vezanih
uz lokomotorni sustav.
Postoje brojni uzroci koji mogu dovesti do lumbalnog sindroma, najčešće
su to degenerativne promjene kralježnice, traumatski uzrokovane promjene,
upalne promjene, tumori, prirođene i razvojne anomalije. Ponekad uzrok
bolova nije u samoj kralježnici, nego se naziva „prenesena bol“, naime,
ako se radi o procesu u unutrašnjim (abdominalnim) organima – tada se
bol može reflektirati u područje kralježnice. Ponekad je riječ i o psihogeno
uzrokovanim bolovima kralježnice. Degenerativne promjene struktura kralježnice
se normalno razvijaju s godinama, promjene su osobito prisutne kod osoba
starije dobi. Strukture zahvaćene degenerativnim procesom su: intervertebralni
diskusi , intervertebralni zglobovi , ligamentarne strukture . Degenerativne
promjene se najprije javljaju u onim dijelovima kralježnice koji su najviše
opterećeni, primjerice u području lumbosakralne kralježnice. Prve promjene
u intervertebralnim diskusima nastaju već u tridesetim godinama života
kada se počinje smanjivati elastičnost tkiva zbog smanjenja vode u diskusu.
Napredovanjem degenerativnog procesa dolazi do povećanja tlačnih sila
na ligamente te potom do stvaranja tzv. koštanih apozicija na trupovima
kralježaka, uglavnom s prednje strane i bočne strane. Središnji dio intervertebralnog
diska, tzv. nucleus pulposus, se izbočuje ili može sasvim izaći kroz degenerativno
promijenjen anulus fibrosus odnosno vanjski prsten diska. Ovisno o stupnju
degenerativnog procesa i obimu zahvaćenih okolnih struktura, klinička
slika se može razlikovati. Kod manjih protruzija dolazi samo do istezanja
longitudinalnog ligamenta te nastaje sindrom bolnih križa. Kod uznapredovalog
procesa može doći do tzv. prolapsa diska u kralježnički kanal (djelomični
ili potpuni), s pritiskom na živčane korijene živca, a klinički se to
stanje očituje kao lumboishialgija ili išijas.
Klinička slika akutnog lumbalnog ili lumbosakralnog sindroma karakterizirana
je uglavnom naglim početkom, pacijent često opisuje nagli pokret ili opterećenje
kralježnice nakon čega je osjetio bol u donjem dijelu leđa. Postoji povišen
tonus tzv. paravertebralnih mišića (mišića uz kralježnički stup), a zbog
bolova je ograničena pokretljivost kralježnice. Kod lumboishialgije bolovi
se šire iz područja lumbosakralne kralježnice preko stražnje i vanjske
strane noge sve do stopala. Ako je zahvaćen korijen petog lumbalnog živca,
bit će oslabljeno povlačenje stopala prema gore te će postojati smanjen
osjet dodira na vanjskoj strani potkoljenice, na gornjoj strani stopala
i palca.
Ako je više zahvaćen korijen prvog sakralnog živca, bit će oslabljeno
savijanje stopala i prstiju prema dolje, postojat će ispad osjeta na vanjskoj
strani stopala, a tzv. Ahilov refleks bit će oslabljen ili odsutan. Lassegueov
znak je pozitivan – pacijent javlja bol kod istezanja živca (ispitivanje
se provodi u ležećem položaju pacijenta, istezanjem živca odnosno podizanjem
noge okomito od podloge). Paravertebralni mišići su napeti; pritisak na
tzv. Valleixove točke izaziva bol (točke gdje živac prolazi blizu površine
tijela).
Kod sindroma kaude ekvine pored slabosti u nogama i ispada osjeta postoji
i oštećenje sfinktera, odnosno poremećaj mokrenja i zadržavanja stolice.
Kod prvog nastupa križobolje, ako je anamneza tipična, a kliničkim pregledom
se ne nalazi neuroloških ispada, preporuča se uzimanje nesteroidnih antireumatika
(NSAR) te fizikalna terapija. Ležanjem se smanjuje opterećenje u zahvaćenom
segmentu kralježnice pa time bol popušta. U većini slučajeva dolazi do
poboljšanja te pacijent može nastaviti s dotadašnjim aktivnostima.
Konzervativno liječenje se sastoji od mirovanja kroz 2-3 dana na ravnom
ležaju u položaju koji najviše odgovara bolesniku da se bol smanji. Medikamentozna
terapija, pored već navedenih nesteroidnih antireumatika koji se najčešće
primjenjuju u akutnoj fazi, može uključivati i opioidne analgetike ako
bolovi ne popuštaju.
Ovisno o preporuci fizijatra, može se primjenjivati toplina (termoterapija),
odnosno hladnoća (krioterapija) u terapijske svrhe. Elektroterapija označava
primjenu različitih struja u terapijske svrhe – svrha je hiperemija (povećana
prokrvljenost) okolnih struktura. U terapijske svrhe koristi se TENS (transkutana
električna stimulacija), laserska terapija, primjena trakcije (istezanje
određenih dijelova tijela čime se oslobađa bol). Pacijenta se, naravno,
mora podučiti kakve vježbe mora provoditi kod kuće svakodnevno, kako pravilno
dizati teške terete (da se ne optereti kralježnica), koje kretnje i sportove
izbjegavati (primjerice sportovi koji zahtijevaju skokove po tvrdoj podlozi,
naglo okretanje i sl. ).
Ako pacijent i dalje ima bolove, potrebno je učiniti dijagnostičku obradu
nakon čega se, ovisno o nalazima, preporuča daljnje uzimanje nesteroidnih
antireumatika ili se preporuča operacija u slučajevima kada postoji značajan
pritisak na korijene živca ili na samu kralježničku moždinu.
Treba naglasiti da se otprilike 80 posto bolova smiruje unutar dva mjeseca,
te se konzervativni pristup uvijek primjenjuje u početnom stupnju (ako
nema značajnih neuroloških oštećenja).
Kod bolesnika kod kojega bol nastupi naglo uz neurološki poremećaj koji
se pogoršava, ili nastupi tzv. sindrom kaude ekvine (mišićna slabost i
ispadi osjeta na nogama u obliku „jahaćih hlača“ te smetnje kontrole mokrenja
i stolice), treba pristupiti dijagnostičkoj obradi i operaciji što hitnije.
Operacijsko liječenje je obično indicirano četiri do šest tjedana nakon
neuspješnog konzervativnog liječenja uz progresiju neuroloških ispada,
a kvaliteta bolesnikovog života je značajno oštećena.
Danas se u operativnom liječenju prolapsa diska primjenjuje čitav niz
postupaka, kojima je cilj odstraniti disk koji kompromitira okolne strukture.
Tzv. interlaminektomija se najčešće izvodi i to kod protruzije diska,
dok ova metoda nije indicirana kod centralnih spinalnih stenoza (suženja
kralježničnog kanala); pogodnosti ove vrste operacije su relativno malo
oštećenje okolnih struktura.
Mikrodiskektomija je također „poštedni“ oblik operacije gdje su bolesnici
hospitalizirani svega 2-3 dana; uspjeh operacije ovisi ponajprije o dobroj
predoperativnoj radiološkoj obradi jer ova metoda nije odgovarajuća u
slučajevima kada je komadić diska „odlutao dalje“ u kralježnički kanal.
Laminektomija je najstarija i najviše primjenjivana operacija u liječenju
prolapsa diska; danas se ova vrsta operacije rjeđe primjenjuje, uglavnom
kada su degenerativne bolesti uzrokovale suženje kralježničnog kanala,
ili je dio diska „odlutao“ u kralježnički kanal.
Tzv. hemilaminektomija se prije više izvodila, prednost je što se istovremeno
može operirati dva segmenta kralježnice, ali kod takvih bolesnika s vremenom
dolazi do poremećaja funkcije dubokih leđnih mišića zbog poremećaja (povećanja)
mišićnog tonusa na suprotnoj strani što izaziva bol.
I nakon operativnog liječenja iznimno je važno paziti na opterećenje kralježnice
te kontinuirano vježbati.
6.1. Posturalni sindrom
Kod ovog sindroma bol je nastala kao posljedica mehaničke deformacije.
Dominiraju osobe mlađe od 30 godina, i to one reduciranih tjelesnih aktivnosti.
Problemi polagano počinju i pogoršavaju s statičkim opterećenjem.
U liječenju posturalnog sindroma naglasak je na korekciji lošeg držanja.
6.2. Disfunkcionalni sindrom
Bol nastaje zbog mehaničke deformacije adaptivno skraćenog vezivnog tkiva.
Kod ovog sindroma dominiraju osobe starije od 30 godina. Naravno, iznimka
su traume ili deregement.
U liječenju je naglasak na edukaciji, korekciji lošeg držanja i istezanju
skraćenih struktura.
6.3. Derangement sindrom
Bol nastaje kao posljedica kidanja anatomskih struktura diskusa i pomaka
interdiskalnog materijala.
U kliničkoj slici prevladava akutno loše držanje koje može biti kifotično
(posterocentralni derangement), skoliotično (posterolateralni) ili lordotično
(anteriorni derangrement).
Ovdje dominiraju pacijenti između 20 i 50 godina koji mnogo rade u fleksijskim
položajima i ne kreću se dovoljno. Često je akutno loše držanje, ograničenje
pokreta, shift, a često su mogući i neurološki deficiti
Pri liječenju reduciramo derengement. Kod redukcije uspostavljamo mehaničku
dijagnozu, a nakon toga započinjemo s tehnikama samo-izlječenja sa i bez
kontrolnog pritiska, te mobilizacijom ukoliko je to potrebno. Cilj je
vraćanje funkcije, te se treba spriječiti povratak problema. Pacijenta
educiramo o pravilnim tehnikama sjedenja, stajanja, tehnikama podizanja
tereta, ustajanja iz ležećeg položaja i sl.
Zadržavanje redukcije derengementa postižemo ekstenzijskim vježbama, sprječavanjem
fleksijskih položaja, korekcijom držanja tijela i sl.
7. Kineziterapijski postupci kod križobolje
• Vježbe abdominalnih i leđnih mišića
• McKenzie pristup
• Dinamička lumbalna stabilizacija
• Segmentalna lumbalna stabilizacija
Vježbe za križa dijelimo na: statičke, dinamične i vježbe na lopti
7.1. Statičke vježbe
Svaku vježbu ponavljamo pet puta uz zadržavanje kontrakcije po 4 sekunde,
nakon čega slijedi opuštanje iste dužine. Broj ponavljanja vježbi povećavamo
za jedan svaki dan dok ne dođemo do deset.
Prva dva dana izvodimo vježbe na leđima dok one na trbuhu uvodimo u program
treći dan.
7.2. Dinamičke vježbe
Dinamičke vježbe izvodimo bez zadržavanja pokreta.
Prva dva dana izvodimo vježbe na leđima i boku, a treći dan uvodimo i
vježbe na trbuhu. Sve vježbe ponavljamo deset puta.
Za uspjeh terapije iznimno je bitno redovito i pravilno vježbati.
7.3. McKenzie pristup
Ova se metoda razlikuje od drugih i zato što je primarno liječenje aktivno
samoizlječenje, a ne samo pasivna intervencija terapeuta.
McKenzie koncept podrazumijeva dijagnostičke i terapijske tehnike koje
se koriste kod mehanički uzrokovanih funkcionalnih smetnji vratne, prsne
i slabinske kralježnice. McKenzie metoda manualna je tehnika čiji je tvorac
Robin McKenzie, fizioterapeut i manualni terapeut s Novog Zelanda. Koristeći
se znanjem i iskustvom iz raznih manualnih tehnika, on je došao do određenih
spoznaja na kojima je izgrađena tehnika McKenzie koncepta. U ustanovi
Medeor ta se metoda primjenjuje od njezina početka (1998. godine) i polučuje
jako dobre rezultate.
Pri prvom dolasku pacijenta provodi se McKenzie test kako bi se postigla
što preciznija procjena u kojem je segmentu i kojem smjeru došlo do mehanički
uzrokovane križobolje. Pregled pacijenta po McKenzie konceptu podrazumijeva
subjektivni i objektivni dio, koji nam daju uvid u patološko stanje i
pomažu u daljnjem planiranju terapije.
Kod dinamičkog pregleda s ponavljanim pokretima često se pokazuje prevladavajući
smjer u kojem pacijenti mogu djelovati na svoje simptome u smislu autoterapije.
Pacijent dobiva potpune informacije o mehaničkoj dijagnozi i čimbenicima
koji utječu na nju. Što je pacijent bolje educiran, bolja je njegova suradnja
tijekom terapije, što je vrlo bitno za krajnji ishod.
Tijekom pregleda koriste se položaji i pokreti kojima pacijent može utjecati
na svoje simptome. Redovita svakodnevna primjena samotretmana trebala
bi pacijentu omogućiti kontrolu smetnji, a samim time i djelomičnu neovisnost
od terapeuta.
Velik doprinos rješavanju bolnih sindroma kralježnice McKenzie konceptom
predstavljaju što ranija intervencija i aktivno sudjelovanje pacijenta
tijekom terapije, a uloga je terapeuta da pacijenta educira o pravilnim
položajima pri stajanju, sjedenju i ležanju te ga nauči pravilno izvoditi
vježbe i motivira za njihovo svakodnevno prakticiranje.
McKenzie metodu treba shvatiti kao spoj manualnog tretmana i aktivnog
sudjelovanja pacijenta po prethodno primljenim uputama fizioterapeuta.
Cilj je ove metode smanjenje ili potpuno uklanjanje tegoba i boli te povećanje
mobilnosti kralježnice i jačanje pripadajuće muskulature.
Zaključak
Iako se ovaj seminar uglavnom odnosio na korekciju već nastale štete,
kretanje i pravilno držanje, sjedenje i sl. može takve deformacije spriječiti.
Nažalost, danas ljudi pridaju sve manje pažnje redovitoj vježbi i zdravoj
ishrani, pa problemi uzrokovani „sjedilačkim“ načinom života zahvaćaju
sve sfere života. Ne samo da ometaju samog pacijenta u normalnom životu,
nego utječu čak i na globalnu ekonomiju.
Upravo iz tih razloga iznimno je važna edukacija, i to od ranog djetinjstva.
Ono što je čovječanstvo znalo tisućama godina, danas se polako gubi, te
je potrebno uvijek iznova podsjećati čovjeka na važnost zdravog života.
Samo mišićna aktivnost i ljudski rad u potpunosti i istovremeno angažiraju
sve velike sustave organizma i aktiviraju brojne fiziološke procese u
organizmu, što je prirodan i zdrav odgovor organizma na kineziološki poticaj.
Niti jedan lijek ne može zamijeniti utjecaj mišićnog rada na organizam
jer samo parcijalno aktivira pojedini sustav ili proces.
Dakle, bez pokreta nema života. Čovjek koji se ne kreće obolijeva, atrofira
i umire. Samo funkcija razvija organizam.
Literatura
1. http://www.scipion.hr/pd/23/pgoid/4/st/Physiotherapy/Kinezioterapija---Scipion.wshtml
2. http://www.hrks.hr/skola.htm
3. http://www.fizioterapeut.org/kineziterapija/program-vjezbi-za-kraljeznicu.html
4. http://www.kif.hr/search?sq=kineziterapija&s_nr=25&s_skip=0
5.https://jyx.jyu.fi/dspace/bitstream/handle
6. http://www.advance.hr/faktografija/
7. http://kraljeznica.com/zdravlje-kraljeznice/glava-i-vratna-kraljeznica
8. www.spineuniverse.com/anatomy/cervical-spine-anatomy-neck&anno=2
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|