MJERE FISKALNE I MONETARNE POLITIKE ZA IZLAZAK IZ KRIZE

MJERE POLITIKE ZA IZLAZAK IZ KRIZE

Povijest se ponavlja, globalna ekonomija i deregulirani financijski sustav ponovno su u krizi, a burza moralnih vrijednosti doživljava krah bilježeći najniže razine u posljednjih 70 godina.„Ispitajte ono što povijest pamti, prisjetite se onoga što se dogodilo u krugu vlastitog vam iskustva, pomno razmotrite kakvo je bilo ponašanje, u privatnom ili javnom životu, gotovo svih velikih nesretnika o kojima ste možda čitali, ili ste čuli za njih, ili ih se sjećate, i vidjet ćete da su nesreće velike većine njih, proizašle iz toga što nisu znali kad im je bilo dobro, kad im je bilo umjesno mirovati i biti zadovoljan“. Pojedini svjetski ugledni ekonomisti, tzv. nove ekonomije ,(Krugman, Summers) tvrdili su da modernu ekonomiju ne može zahvatiti kriza, međutim današnja ekonomska realnost oštro ih demantira. Aktualna svjetska financijska kriza započeta polovinom 2007. godine koja prerasta u ekonomsku krizu najbolji je pokazatelj koliko smo malo naučili iz kriza koje su se događale u bliskoj povijesti.Jedan od najvećih krahova i velika ekonomska depresija dogodila se 1929. godine kada je slom burze označio početak velike krize američkog gospodarstva (”Great Depression”), poznat kao crni četvrtak (Black Thursday). Za vrijeme depresije je došlo do naglog povećanja broja nezaposlenih, s cca. 3% na preko 25%, u skladu s tim se smanjila potrošnja što je uzrokovalo 50% pad prodaje GM-ovih automobila, odnosno, zatvorio se krug. Kriza je završila tek 1938./39. kad je utjelovljenje Keynesovog intervencionizma ili Roosveltov plan poznatiji kao “New deal” počeo donositi korist. S tim planom je započeto 1933., ali je sve do 1937. smatran promašenim tj. smatrano je da guši razvoj poduzetništva zbog toga što je Keynes tvrdio da privatnim poduzetnicima nije stalo do zapošljavanja već do čiste zarade, pa se zaposlenost pokušavala postići radnim akcijama i drugim oblicima državnih ulaganja.U zadnjih 40 godina krize su učestale ali nisu imale obilježja globalne krize sve do danas. Naime, u drugoj polovici 80-tih godina velik rast cijena dionica i nekretnina dogodio se u Japanu i u nordijskim zemljama u isto vrijeme (Norveška, Finska Švedska) koji je rezultirao pucanjem mjehura cijena. Sredinom devedesetih godina rastuća tržišta Tajlanda, Malezije i Indonezije također doživljavaju boom tržišta kapitala i rast cijena nekretnina koji su rezultat optimizma i očekivanja da će ove zemlje ponoviti uspjeh „azijskih tigrova“, međutim 1997 doživljavaju istu sudbinu. Rast cijena internetskih kompanija u SAD-u tijekom druge polovice 90-tih godina u proljeće 2000. godine doživljava nagli pad cijena koje su sljedeće tri godine izgubile 40% vrijednosti, a najveći pad doživljavaju dionice u okviru Nasdaq-a čak 80% vrijednosti. Cijene se oporavljaju i nastavljaju rast te se u posljednjih 6 godina ponovo događa napuhavanje cijena tržišta kapitala i nekretnina koje u zadnjih godinu dana, čega smo svjedoci izgubilo i do 70% svoje vrijednosti. Postavlja se pitanje, jesu li ove krize međusobno i ako jesu, na koji način povezane? Kao najčešće prikazani uzrok krize smatrano je rasprsnuće tzv. mjehura imovinskih cijena koji je bio rezultat politike jeftinog novca. Banke su šakom i kapom odobravale kredite investitorima koji su na krilima gospodarskog rasta u dionicama vidjeli priliku za brzom zaradom, što je bila i istina sve dok balon (bubble) nije implodirao.
Zaista se jasno mogu vidjeti ciklusi ljudskog ponašanja temeljnog na emotivnim reakcijama. Ciklus ljudskog sentimenta počinje umjerenim optimizmom koji slijede euforija i pohlepa koja kasnije rezultira strahom, pesimizmom i depresijom. U uvjetima gospodarskog rasta te ekspanzivne fiskalne i monetarne politike, optimizam počinje stvarati plodno tlo potrošačkog mentaliteta prožetog moralnim darvinizmom, gdje čovjek teži životu iznad svojih mogućnosti. Posljedica toga je velika potražnja za novcem odnosno kreditima koji nemaju realno utočište u tekućim dohodcima. S druge strane kreditne institucije zatrovane ljudskom pohlepom i u borbi za tržišni udio snižavaju standarde kreditne sposobnosti čime olakšavaju dostupnost novca bez realnog pokrića koji garantira valjanju kreditnu sposobnost. Dostupnost novca i optimizam koji prelazi u pohlepu za kratkoročnim kapitalnim dobitkom, a ne investicijskim dohotkom temeljenim na produktivnoj uporabi imovine, vodi nerealnom povećanju imovinskih cijena te se najprije stvaraju mjehuri cijena nekretnina i dionica koji uvijek na kraju eksplodiraju i slijedi krah. Prema tome jasno je da uzrok globalne krize leži u klasičnoj kreditnoj krizi koju su izazvale kreditne institucije u SAD-u, u okruženju ekspanzije fiskalne i monetarne politike. Panika zbog toksičnih, nelikvidnih američkih hipotekarnih zajmova nagrizla je povjerenje u financijske institucije, i povjerenje na međubankarskom tržištu što se može uočiti pogledom na grafikon indikatora pod nazivom TED spread. Naime, TED spread predstavlja razliku između kamatne stope na tromjesečne trezorske zapise vlade SAD-a i tromjesečnog LIBOR-a (London interbank offered rate) i indikator je anticipiranog rizika generalno u globalnoj ekonomiji. Rastući ''spread'' nagovještava negativni trend američkog tržišta kapitala te ukazuje na smanjenu likvidnost jer je to znak da zajmodavatelji vjeruju da se rizik neplaćanja u interbankovnim kreditima povećava.Redom su počeli problemi poznatijih svjetskih banaka čije su bilance stanja zaražene „toksičnim“ kreditima koji se objektivno ne mogu naplatiti. Najveće svjetske banke ostavrile su gubitke u svom poslovanju dok su neke doživjele bankrot( Loehman Brothers i dr.). Banke su kako bi se održale na životu najavile i počele otpuštati velik broje zaposlenih. Kriza je dovela i do sloma liberalnog kapitalizma uplitanjem vidljive državne injekcije u krvotok tržišne ekonomije kako bi se sačuvala brojna radna mjesta. Kongres SAD-a je prihvatio plan sanacije banaka odnosno financijske pomoći uvelike poljuljanog američkog financijskog sektora, te je odobrio svotu od 700 milijardi dolara, kako bi povratio povjerenje u američki financijski sustav unatoč prigovorima kako će svota koja je odobrena u Kongresu najviše pomoći velikim bankama, no da će malo učiniti za vlasnike kuća, koje je kriza također žestoko pogodila. Međutim planirana sanacija banaka samo je odgađala neizbježno i kratkoročno ublažila pesimističke percepcije investitora, nakon čega je nastavljen oštar pad burzovnih indeksa koji zorno odražavaju strah u percepcijama buduće ekonomske situacije. Najpoznatiji svjetski burzovni indeksi (FTSE 100, Nasdaq Composite, Standard&Poor¨s 500, Dow Jones) počeli su tonuti. Dow Jones Industrials pao je na najnižu razinu u zadnjih dvanaest godina.
Nakon banaka cijela automobilska industrija suočila se prijetnjom bankrota zbog drastičnog pada proizvodnje, jer to je industrija koja ovisi o gospodarskom ciklusu. Američki kongres odobrio je 14 miljardi dolara za spas američke automobilske industrije (Chrysler i General Motors). Proizvođači automobila i političari složili su se oko donošenja zakona argumentirajući to potrebom očuvanja milijuna radnih mjesta kao i potrebom da se spriječi mogućnost da američka ekonomija upadne u još dublju i dugotrajniju recesiju. Vidljivo je da Američka vlada kao i vlade mnogih drugih razvijenih zemalja uzrok krize vide u nedovoljnoj potrošnji te izlaz traže u provođenju ekspanzivne fiskalne i monetarne politike. Npr. Američki Kongres je u veljači 2009. godine odobrio mjere oporavka u vrijednosti od 787 milijardi dolara pomoći ekonomskom sektoru kako bi spriječio daljnje povećanje nezaposlenosti. Koliko će mjere financijske pomoći gospodarstvu, čiju će cijenu platiti porezni obveznici, biti uspješne, ili će samo doprinijeti povećanju jaza između bogatih i siromašnih, pokazat će vrijeme. Međutim, tretiranje nedovoljne potrošnje kao uzroka krize te poticanje iste putem ekspanzivne politike može dovesti do mnogo većih i pogubnijih kriza u budućnosti, jer nedovoljna potrošnja je samo posljedica derivirana iz prethodne hiperapsorpcije koja se realno nije mogla financirati.
Fiskalna politika se bavi načinima prikupljanja novca u državnu blagajnu i njegovog trošenja. Sastoji se od porezne politike i politike javnih rashoda. U vrijeme inflacije često se primjenjuje kontrakcijska fiskalna politika u vidu povećanih poreza i smanjenja javnih rashoda. U vrijeme depresije primjenjuje se ekspanzivna fiskalna politika u vidu smanjenja poreza i porasta javnih rashoda.

Mjere fiskalne politike za izlazak iz krize

Mjere fiskalne politike:

• javni radovi - primjenjuju se kada je recesija duboka i dugotrajna, koriste se za izgradnju infrastrukture te zbog svog multiplikacijskog efekta. U kratkom roku se ne primjenjuju jer mogu biti generatori inflacije
• projekti javnog zapošljavanja - namijenjeni su kratkoročnom zapošljavanju nezaposlenih u javnom sektoru, a mana im je što se takvi radnici teško zapošljavaju u privatnom sektoru
• promjene poreznih stopa - u recesiji se porezne stope smanjuju dok se u inflaciji povećavaju. Nedostatak im je duga zakonska procedura oko njihovog donošenja.
• automatski stabilizatori - instrumenti fiskalnog sustava koji djeluju trenutačno, a od njih su najznačajniji automatska promjena poreznih prihoda i transferna plaćanja

Politika dohodaka sastoji se od kontrole nadnica i cijena u širokom rasponu od neobvezujućih smjernica do regulacije u potpunosti. Politika dohodaka je manje rigidan i jeftiniji instrument od fiskalne i monetarne politike ali je i manje efikasan.
Vanjskotrgovinska politika se sastoji od određivanja carina i kvota i utjecanja na uvoz i izvoz.

Mjere monetarne politike za izlazak iz krize

Monetarnom politikom kontrolira se ponuda novca od strane centralne banke, a sastoji se od:
• politike ograničavanja novčane ponude (inflacija vodi do povećanja kamata)
• politike ekspanzivne novčane ponude (recesija vodi do smanjenja kamata)

Ciljevi makroekonomske politike:
• visoka stopa zaposlenosti
• visoka razina proizvodnje (BDP)
• visoka stopa gospodarskog rasta
• cjenovna stabilnost (CPI, stopa inflacije)

Vrste monetarne politike
1. ekspanzivna (Ms raste brže od BDP)
2. restriktivna (Ms raste sporije od BDP)
3. neutralna (Ms raste proporcionalno s BDP)

Glavni ciljevi monetarne politike
• ekonomska likvidnost
• monetarna ravnoteža
• stabilnost domaćeg novca i njegovog deviznog tečaja

Efekti ekspanzivne monetarne politike
• porast novčane ponude
• smanjenje kamatnih stopa
• povećanje investicija
• povećanje BDP i proizvodnje
• porast zaposlenosti

Efekti restriktivne monetarne politike
• smanjenje novčane ponude
• povećanje kamatnih stopa
• smanjenje investicija i BDP
• smanjenje zaposlenosti

Ogromna je literatura koja danas već postoji na temu aktualne ekonomske krize. Od deskripcije i analize konkretnih događanja do generalizacije problema u kontekstu duge povijesti financijskih kriza i traženja njihovih fundamentalnih uzroka u genezi i karakteru samog kapitalističkog sustava. O tome pišu kako sveučilišni profesori, tako i manageri, konzultanti, novinari, suci, ministri, čak i kongresmeni. Zahvaljujući tome, a unatoč svim razlikama u pristupu temi, formirana je jedna opća, prilično homogena percepcija kako i zašto je nastupila kriza, te što je potrebno poduzeti, mijenjati u sustavu, da se smanji rizik ponavljanja takvih kriza u budućnosti.Nasuprot tome, i u literaturi i još više u praksi, ne postoji neki čvrsti konsenzus kako operativno izaći iz krize. U početku se jednostavno polazilo od pretpostavke da će velike financijske injekcije u kombinaciji s "naučenom lekcijom" same po sebi uspostaviti ambijent dostatan da djelovanje tržišta pokrene oporavak, dok u posljednje vrijeme sve više prevladava uvjerenje kako te injekcije moraju biti praćene snažnim intervencijama ekonomske politike.

Stiglitz (Freefall) navodi: Mjere poticaja trebaju biti zasnovane na slijedećim načelima:
1. pravovremenost (brzo djelovanje)
2. efikasnost (različitost multiplikatora)
3. usmjerenost na dugoročne probleme
4. fokusiranost na investicije
5. (socijalna)pravednost
6. vođenje računa o teškoćama onih koji su najpogođeniji krizom
7. usmjerenost na područja gdje je najveći pad zaposlenosti

PRAVOVREMENOST (dvije faze):

Preventivno djelovanje (kapitalske i kreditne kontrole, prudencijalne mjere) kojim su spriječeni još veći baloni i neravnoteže. Politika je po karakteru bila restriktivna, a po intenzitetu umjereno ekspanzivna. Ona, naime, nije zaustavljala već samo usporavala monetarne tokove pri dinamikama znatno višim od rasta BDP-a. Po tome smo bili specifični i izloženi kritikama;
Politika bitno mijenja karakter već sredinom 2008.: minimalna devizna potraživanja smanjena su s 32% na 28,5%, zatim na 25%, pa na 20%; povećane su operacije na otvorenom tržištu uz fiksnu kamatnu stopu od 6%; ukinuta granična obvezna pričuva; stopa obvezne pričuve smanjena sa 17% na 14%, uz promjene u strukturi obvezne pričuve (ukupan efekt ovih mjera oko 5 mlrd eura); ukinut je limit na prirast kredita; ove godine daljnje spuštanje stope obvezne pričuve na 13%.

EFIKASNOST (tri razine):

(a) Funkcioniranje sustava u cjelini: - U interakciji s cjelinom odnosa u financijskom sustavu, takva politika je izravno i neizravno utjecala na oblikovanje monetarnih tokova pri kojima je:

1. održana eksterna likvidnost zemlje bez pomoći MMF-a (u uvjetima dospijeća glavnice i kamata od 10,4 mlrd. eura);
2. očuvane devizne rezerve i ukupno raspoloživa devizna sredstva, čak i povećana ( za 1,2 mlrd. eura);
3. omogućena daljnja dostupnost financijskih sredstava iz inozemstva uz postupni pad premije na rizik prema razinama prije izbijanja krize;
4. održana stabilnost tečaja bez većih izravnih intervencija središnje banke;
5. spriječen kreditni lom na domaćem tržištu (rast kredita 1,8%);
6. zajedno s novim inozemnim zaduživanjem poduzeća i države (2,8 mlrd. eura; rast 9,5%), ostvaren je rast ukupnih kredita od 5,1%, čime je ublažen efekt pada tekućih prihoda na likvidnost i potrošnju;
7. time je odnos ukupnih kredita prema BDP povećan sa 141,2% krajem 2008. na 152,4% krajem 2009.godine odnosno na 148,4% isključi li se utjecaj pada BDP-a (domaćih kredita sa 78,7% na 82,3% - 80.1%);
8. bankovni sustav ostao je "zdrav" sa stopom adekvatnosti kapitala od 15,8% i stopom prinosa od 6,7% te je sačuvao povjerenje štediša (rast ukupne štednje 4,4%)
9. kamatne stope: nakon rasta tijekom 2008. i I-XI 2009. 6,73% na 8,34% (snažan utjecaj na raspoloživi dohodak), prosječna kamatna stopa na kunske kredite s valutnom klauzulom počinje se lagano smanjivati (II 2010. prosječno iznosi 8,24%, u čemu kamatna stopa na kredite poduzećima od 2-3 godine 8,17% - u ožujku je kamatna stopa na kredite iz modela A spuštena ispod 5%)

(b) Sektorska razina

Bitno različita situacija u odnosu na druge zemlje, gdje je glavni problem bio bankovni sektor, a kod nas financiranje države;Prvo je trebalo održati likvidnost i solventnost države u uvjetima:
1. visokih potreba refinanciranja obveza (ukupno 14,2 mlrd. kuna ili4,3%BDP-a) pri bitno otežanim mogućnostima inozaduženja u prvom dijelu 2009. godine; te (b) pada prihoda pri neelastičnosti glavnine rashoda, zbog čega je tekući deficit povećan sa 2,7% na 5,2% BDP-a (s 9,1 na 17,3 mlrd. kuna) Bez toga, moratorij, pad rejtinga i visok porast kamatnih stopa pogodio bi ukupnu ekonomiju.
2. Iznuđeno vezivanje ekspanzivne monetarne politike s potrebama financiranja države utjecalo je i na preraspodjelu kredita na domaćem tržištu između države i ostalih sektora; prirast kredita državi iznosio je 6,4 mlrd. kuna (rast 16,2%), dok su krediti ostalim sektorima agregatno smanjeni za 1,5 mlrd. kuna (-0,7%).
Međutim, kretanje između i unutar sektora bilo je diferencirano: krediti poduzećima povećani su za 2,1%, a kreditiranje stanovništva smanjeno za 2,9% (u okviru toga krediti za automobile smanjeni za 19,0%, a nenamjenski za 4,1%,dok su stambeni porasli za 1,2%).

(c) Mikro razina

Tek kada je krajem 2009. stabilizirano tekuće kreditiranje države, otvorene mogućnosti inozemnog refinanciranja u 2010., uspostavljene"rezerve likvidnosti" (alokacija SDR-a) za slučaj kratkoročnih šokova, ali najavljena i politika smanjenja proračunskog deficita, mogla se monetarna politika više okrenuti privatnom sektoru.Primarni, kratkoročni, problem nije likvidnost bankovnog sektora, već averzija prema riziku na strani ponude, ali i na strani potražnje za kreditima.Likvidnost: stabilnost financijskog sustava omogućila je neto priljev inozemnih sredstava, te su devizne rezerve povećane za 896 mil. eura. Njihovom konverzijom, primarni novac poveća je za 6,4 mlrd kuna (12.9%)

DUGOROČNI PROBLEM - platna bilanca i dug, jer su oni ograničenja održivom rastu i zapošljavanju. Taj problem dimenzionira i mogući stupanj "ekspanzivnosti" monetarne politike.U 2009. osnovna prilagodba padu izvoza (za 19%) i agregatne potražnje (za nominalno 9%) i prepolovljenim izravnim stranim ulaganjima bilo je smanjenje uvoza roba i usluga za 24,8%, tako da je deficit u razmjeni roba i usluga više nego prepolovljen (sa 3,8 na 1,7 mlrd. eura) čime je i deficit tekućeg računa smanjen sa 9,2% na 5,2% BDP-a.On je, međutim, i dalje visok, te je uz njega, pri istodobnom padu BDP-a za nominalno 2,7%, stupanj inozemne zaduženosti povećan sa 83,3% na 94,9%BDP-a (98,3% uključujući "kružna ulaganja"), a u 2010. će (s tim ulaganjima) preći 100% BDP-a.To ima za posljedicu i povećani odljev temeljem plaćenih kamata, koji je u 2009. iznosio 2,7% BDP-a, a u 2010. će dostići 3%.To su (deficit, dug) glavni dugoročni problemi hrvatske ekonomije koji zahtijevaju bitne promjene u strukturi ukupne ekonomije i modalitetima vođenja ekonomske politike.Kratkoročno pak, to ne samo da ostavlja mali manevarski prostor općoj monetarnoj ekspanziji, već eksplicitno pretpostavlja njeno "usmjeravanje" od strane ukupne politike na način kojim će se postupno mijenjati "alokacija" likvidnosti u sustavu.Dakle, nema značajnije fiskalne prilagodbe, koja bi omogućila da se veći dio kreditnog potencijala i ukupne likvidnosti usmjeri prema proizvodnji;Kriteriji za sindicirano kreditiranje i jamstva prvenstveno se temelje na financijskoj situaciji korisnika kredita, ali ne i na ocjeni uloge njegovog "proizvoda" u rješavanju (ublažavanju) temeljnog ekonomskog problema (platne bilance). Kreditna podrška nije beznačajna (10% ukupnog stanja kredita domaćih banaka sektoru poduzeća), ali nije ni dostatna da bi samapolučila signifikantne rezultate. Za njih je potrebno funkcionalno objediniti, odnosno kanalizirati prema suštinskom problemu, sve aspekte financijske podrške. Za to su pak potrebne promjene u sustavu kreditiranja od strane HBOR-a, te u sustavima poticaja, subvencija i državnih jamstava. Njih za sada nema, a samo se tako, uz odgovarajući poreznu politiku, može efikasno poticati razvoj i unapređenje poslovanja privatnog sektora uz smanjivanje njegove parcijalne ovisnosti od poslova s državom.

NAJPOGOĐENIJI SEKTORI (izvan djelokruga monetarne politike) Obično se ističe da su to građevinarstvo s padom bruto dodane vrijednosti od 6,0% nominalno (realno 6,1%), trgovina s padom od 12,3% (realno 14,3%), a naglašavaju se i zaoštreni problemi u poljoprivredi.Međutim, to su sektori koji su u prijašnjim godinama natprosječno brzo rasli upravo na efektima balona, potražnje financirane inozemnim kreditima i promjenama relativnih cijena bez osnova u fundamentima.

PRAVEDNOST - ne može biti odraz aktualnog odnosa političkih snaga i dnevne politike:
1. radno aktivno stanovništvo - socijalna davanja
2. poljoprivrednici-radnici
Zaposlenici u državnom i u privatnom sektoruNema mnogo argumenata za daljnje smanjenje stope obvezne pričuve, jer uz dosadašnju strukturu realizirane potražnje za kreditima linearno povećanje likvidnosti i domaće potrošnje može dovesti samo do ponovnog pogoršanja odnosa u platnoj bilanci, a ne treba potpuno zanemariti ni pitanje inflacije.Ipak, pri postojećoj razini likvidnosti bankovnog sektora te postupnom efektuiranju dosad poduzetih mjera, ocjenjuje se da bi ukupni krediti u zemlji mogli u 2010. godini porasti za oko 6%, u čemu krediti državi za oko 10%, a krediti ostalim sektorima za 5,5%. Istodobno, očekuje se i novo zaduživanje države i poduzeća u inozemstvu za oko 3 mlrd. eura, tako bi ukupni krediti mogli u 2010. godini porasti za oko 7,5%. Sukladno tome, M1 i M4 mogli bi porasti za oko 6,5%, što će u određenoj mjeri relaksirati financijske tokove i stabilizirati domaću potražnju. Za očekivati je da će u takvim uvjetima postupno doći i do povećanja prometa i cijena na burzi, ako za to zapravo neće postojati neki fundamentalni razlozi. Naprotiv. Uz istodobno spori rast potražnje u zemljama EU, u 2010. godini ukupna ekonomska aktivnost će uglavnom stagnirati, bez većih strukturnih promjena (dvojni deficit 5-6% BDP-a). Dakle, bit će to godina prilagođavanja krizi na razini preživljavanja, bez početka formiranja snažnijih impulsa za brzi izlazak iz krize.Vratimo se na početak: reakcija monetarne politike na pojavu krize bila je pravovremena i efikasna na razini ukupnog sustava. Možda i "preefikasna", jer se stvarao dojam da sustav može i dalje funkcionirati na dosadašnji način. Zato izostaju ili se sporo iniciraju strukturne promjene - što znači funkcionalne prilagodbe države, banaka i samih poduzetnika - pa je i efikasnost politike padala na nižim razinama. Međutim, bez tih promjena, prije svega otklanjanju neracionalnosti u funkcioniranju javnog sektora, nema rješenja dugoročnih problema, pa time ni brzog izlaska iz krize (neovisno od zaustavljanja pada i početka blagog rasta BDP-a).U tome nam, kao što pokazuje i primjer Grčke, nitko neće pomoći, ako si ne pomognemo sami.

Mjere fiskalne i monetarne politike za izlazak iz krize u BiH

Glavni pravac promjena u Bosni i Hercegovini u cilju ublažavanja posljedica krize ogleda se u domenu javnih finansija i to na smanjenje budžetskog deficita i stabiliziranje javnog duga kao segmenta primjene efikasne fiskalne politike . Kako smo na početku ovih reformi očekivati je smanjenje javne potrošnje i fiskalnih opterećenja koja su glavna smetnja jačanju konkurentne sposobnosti BiH privrede.Visok nivo produkovanih socijalnih prava nije u korelaciji sa nivoom dohotka i predstavlja glavnu smetnju u sprovođenju stabilizacijske funkcije fiskalne politike. Fiskaln politika u BiH je klasična , redistribucijska te neobezbjeđuje dovoljno sredstava za investicije u privatnom i javnom sektoru privrede.Bankarski sektor BiH uspio se restrukturisati. S obzirom na smanjene valutne i inflacione rizike ambijent valutnog odbora pogodovao je razvoju ovakve situacije. Ta prednost posebno se ispoljila u uslovima nastale finansijske krize kada je došlo do povlačenja depozita sa računa banaka od strane građana .Međutim, zdrav makroekonomski okvir sam po sebi nije cilj niti jedne nacionalne ekonomije te prednosti koje pruža valutni odbor trebaju biti iskorištene u smjeru tehnološko-konkurentskog napretka, smanjenja nezaposlenosti i poboljšanja ličnih primanja stanovništva jedne zemlje.Pravci djelovanja i mjere za izlazak iz krize su :

-Glavni pravac promjena u Bosni i Hercegovini u cilju ublažavanja posljedica krize ogleda se u domenu javnih finansija i to na smanjenje budžetskog deficita i stabiliziranje javnog duga kao segmenta implementacije efikasne fiskalne politike , te smanjenje javne potrošnje i fiskalnih opterećenja koja su glavna smetnja jačanju konkurentne sposobnosti BiH privrede.

-Za Bosnu i Hercegovinu je prihvatljiv sistem valutnog odbora sa razvojem tržišta kapitala i to kroz jedan fleksibilniji mehanizam upotrebe obaveznih rezervi Centralne banke kroz emisiju vrijednosnih papira u funkciji primjene instrumentarija selektivne kreditne politike, kao kvalitativne monetarne politike, i obaranja kamatne stope kroz ponudu novca razvojem finansijskog tržišta. Visok stepen likvidnost bankarskog sektora putem obavezne rezereve kao i rezerve likvidnosti nije pogodan sa stanovišta finansiranja realnog sektora , prije svega privrede kao nosioca poslovne aktivnosti i građana kao nosioca potrošnje. Jedno bez drugo ne funkcioniše te je nužno prisustvo javnog sektora privrede u dijelu funkcija države u kapitalnom buđžetu kroz investiranje u privrednu i komunalnu infrastrukturu.

-Valutni odbor ima izražene nedostatke u smislu nemogućnosti fleksibilnije monetarne politike kako bi se uticalo na određene pozitivne pomake, zatim pokazuje izraženu zavisnost od monetarne politike centralne banke za čiju valutu je vezan (odnosno pokazuje sve nedostatke fiksnog deviznog kursa) te je posebno izražen problem realnosti kursa i teško je upravljati asimetričnom makroekonomijom. Taj problem je kod nas posebno izražen u uslovima nepovoljnog trgovinskog i platnog bilansa koji doseže iznos u 2008 , rekordnih, 9,61 milijardi KM .

-Porocec internecionalizacije u bankarskom sektoru je donio direktne investicije i trenutno je snažan potencijal sa stanovišta ulaganja u formi konvencionalnog bankarstva ali i islamskog bankarstav zbog prisustva BBI banke. Međutim osjeća se nedostatak domaće razvojne banke koja bi u sistemu poslovnih banaka i kreditno – štednih organizacija mogla bi snažan mobilizator finansijskih sredstava i konkurent na finansijskom tržištu bankama i mikrokreditnim organizacijama. Treba izbjeći mjere administrativne prirode i vršiti propisivanje ili ograničenje kamatnih stopa, nego je korisnije selektivno djelovati sa tržišnim mehanizmima .

-Selektivnost monetarno- kreditne politike mora biti u korelaciji sa fiskalnom politikom u dijelu javnih prihoda i javnih rashoda.

-Pretpostavljene pozicije plata i materijalnih troškova na svim nivoima vlasti BiH pružaju osnovicu za linearno umanjenje najmanje od 15% u jednoj varijantu, do 30. juna 2009. godine , odnosno u drugoj , rezervnoj, varijanti do 30% na kraju godine. Kako Vlada planira koristiti kratkoročni kredit logično bi bilo da izvrši izravnjavanja odmah na razini ličnih primanja uposlenih i smanji izdatke za 30 % kako bi uz efikasniji sistem naplate uravnotežila tekući bilans plaćanja. Naprotiv ako to Vlada ne uradi najkasnije do 1. maja 2009 . godine onda joj prijeti da zatvori rashodnu stranu Buđžeta za prvu polovinu 2009. godine i da uđe u tzv. finansijsku neravnotežu i na kraju bude prinuđena da leteći – kratkoročni , dug , pretvoru u dugoročni , uz plaćanje kamata tzv. kreditna spirala koja bi aktivirala nova zaduženja za sve veći pritisak na rashodnoj strani i deblans na prihodnoj strani.

-U realnom sektoru ekonomije Vlada mora potaknuti sektor poljoprivrede kako bi preko istog ublažila socijalni pritisak i pomogla stanovništvu da proizvede robe za tržište koje jedino može biti zamjena za robe iz uvoza . Aktivirati robne rezerve i otkup svih tržišnih poljeprivrednih proizvoda uz subvenciju.

-Drugi pravac promjena u realnom sektoru ekonomije je da se pomogne malim i srednjim preduzećima da se održi postojeće zaposlenost, odnosno da ostanu da tržištu, kako bi u povoljnijim uslovima i prilikama mogli održati i povećati konkurentnu sposobnost.

-Treći pravac promjena da se pomogne domaće građevinarstvo i to u svim segmentima. Vlade bi morale donijeti programe izgradnje i popravke škola, i ustanova obrazovanja;program izgradnje komunalne infrastrukture ; program izgradnje saobraćajnica; program održavanja vodotoka, šuma , zemljišta i privođenja istog namjeri.

-Smanjenje javnog duga u odnosu na bruto domaćeg proizvoda . S toga Bosna i Hercegovina mora koncipirati ekonomsku politiku na stopi rasta društvenog proizvoda iznad 10% što pretpostavlja niz reformi koji zadiru u institucionalna i zakonodavna rješenja na razini države BiH. U takvim uslovima opravdano je ino zaduženje uz smanjenje unutrašnjih dugova. S aspetka vanjskog javnog duga, Bosnu i Hercegovinu možemo smatrati umjereno zaduženom zemljom. Međutim, ono što Bosnu i Hercegovinu čini prezaduženom je upravo veličina unutrašnjeg javnog duga, koji zapravo ugrožava makroekonomsku stabilnost zemlje. S toga bez kvalitetne procjene unutrašnjeg duga i izgradnje sistema upravljanja dugom nema ni ispunjenja uslova za nova kreditna zaduženja na finansijskom tržištu.

-Primjena Zakona o utvrđivanju i načinu izmirivanja unutrašnjeg duga u BiH predstavlja preduslov da se uspostavi sistem upravljanja budžetima sa stanovišta likvidnosti i javnog duga. Pored ključnih informacija o zaduženosti budžeta i budžetskih fondova bilo bi potrebno uključiti i zaduživanje javnih preduzeća i nefinansijskih institucija u vlasništvu države.

-Ojačati poziciju Ministarstva finansija Bosne i Hercegovine koje bi supstituiralo postojeće Fiskalno vijeće i preuzelo direktnu nadležnost nad institucijma carinske i poreske administracije. Nakon toga primarni problem u budžetskom sistemu Bosne i Hercegovine bio bi na cjelovitom uvidu u finansijske pozicije države i izgradnja sistema procjena i analize obaveza. Istovremeno to bi značilo stvaranja prostora za primjenu Zakona o investiranju javnih sredstava, na koji način bi se obezbijedilo plasiranje viška budžetskih srdstava na novčano tržište.

Ključa pitanje su , kako:
- Upravljati novčanim potencijalom budžeta;
- Povećati likvidnost budžeta;
- Plasman budžetskih viškova;
- Konsolidirati i upravljati vanbudžetskim fondovima: Penzioni fond i Fondovi zdravstvene zaštite,
- Kontrolisati zaduženja lokalnih zajednica;
- Pratiti zaduživanje javnih preduzeća i ustanova.

Kombinacija mjera fiskalne i monetarne politike sa razine države je pravi odgovor na teško stanje u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi .Koliko je realno u sadašnjim uslovima očekivati mjere koje će osim definisanja finansijskog okvira BiH : pristup MMF, Svjetskoj banci i ostalim finansijskim institucijama; sređivanje u segmentu regulacije finansijskog sektora: supervizija banaka , osiguravajućih društva, jedinstvenog tržišta novca i kapitala; isto tako je teško procijeniti da li postoji volja da se definiše strategija sektorskih politika u BiH: energetski sektor, poljoprivred ili pak definisanje socijalnog sektora: zdravstvo, penzioni sistem , zapošljavanjeS toga se kao zaključak nameće da finansijska i ekonomska kriza u BiH ima i prednost koja se ogleda u spoznaji da moramo imati jedinstven pristup uređenju države u svim njenim segmentima djelovanja i njene integracije , odnosno jedinstven ekonomski prostor . Strategija vlasti mora biti na „krupnim“ pitanjima ekonomskih izazova koji mogu doprinijeti da izađemo iz siromaštva, odnosno da ne „propadnemo“ na samo dno. Na žalost ovu sudbinu dijeli cijeli narod , osim malog broja elite koja je uzurpirala političku i ekonomsku moć.Ogromna ekonomska kriza poljuljala je temelje društva i principa na kojima isto postoji. Sigirnost postaje dominantni princip organizacije društva. Definisanje kolektivnog interesa u BiH postaje primarno , s toga nosioci vlasti u BiH će se morati susresti sa istinom da se svijet udružuje. Promjena ukupne svijesti i nužnost postojanja države sa politikama koje odgovaraju svim narodima u Bosni i Hercegovini. Ono što bi trebalo da brine građane je nepostojanje makroekonomske politike na nivou države BiH i nepostojanje jednistvenih zakona i sistema regulacije finansijskog sistema u BiH. Dok se ne izgradi valjanji makroekonomski okvir drzave BiH građani BiH će biti u stalnom strahu od siromaštva i niskih dohodaka . Kriza u svijetu u uslovima BiH će se produbiti na krizu siromaštva koja je prateća pojava organizacije savremenog kapitalizma. Zapadne zemlje će prije svega tražiti odgovor za recesiju: pad nezaposlenosti , stopu rasta društvenog bruto proizvoda, investicija , štednje, deficita buđžeta ; dok će se siromašni suočiti i stalnom krizom.S toga ,treba konstatirati da je BiH imanentno ( stalno) u krizi koja se produbljuje političkom krizom i koja stalno vodi ekonomskoj krizi. Nosioci vlasti u BiH bi trebali da izvuku pouku koliko kriza sjedinjuje najmoćnije zemlje zapada : SAD-e ; Njemačku, Francusku, Britaniju i dr. u traženju da uspostave jedinstven ekonomski sistem radi interesa svojih građana koji hoće sigurniji i kvalitetniji život. Problem nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini će se Ispoljiti u prelasku na neformalni sektor ekonomije i sve veći broj evidentiranih na biroima za zapošljavnje. Tome će doprinijeti i proces restrukturiranja javnog sektora ekonomije koji više ne može da apsorbuje nezaposlene, s jedne strane; kao i pad potrošnje uslijed pada dohodaka iz transfera iz inostranstva što će povećati nezaposlenost u uslužnom sektoru privrede.Bosna i Hercegovina se mora u uslovima krize okrenuti svojim resursima : prirodnim i materijalnim uporedu razvijajući segment obrazovanja kao najbolju investiciju u ljude.S toga izlazak iz ukupne krize podrazumjeva istovremen proces izlazak iz političke i ekonomske krize.

LITERATURA

1. SAMUELSON, P.A. I NORDHAUS, W.D.: EKONOMIJA, 18. izdanje, MATE, Zagreb, 2007.
2. DUJŠIN, U.: IDEJE O EKONOMSKOJ POLITICI (DOKTRINE EKONOMSKE POLITIKE), Pravni fakultet Zagreb, 2009.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi