Veliki ekonomski teoretičari

Ekonomija je doživjela dugi razvojni put, zavisno od promjena ekonomske rezvijenosti i društvenih odnosa. Ekonomska misao započinje učenjem antičkih filozofa Ksenofonta, Platona, Aristotela i Ibn Halduna, a nastavljaju je srednjovjekovni skolastici i kanonisti, od kojih je najpoznatiji bio sveti Toma Akvinski. Opća karakteristika tog razdoblja bio je nomartivizam, o čemu govore stavovi o trgovini, kamati, pravednoj cijeni itd., što je u vezi sa vrijednostima i ciljevima, za razliku od pozitivne ekonomije koja predstavlja skup sintetizovanih znanja o onome što postoji u praksi – životu.
Prvi ekonomski teoretičari bili su merkantilisti (od 15. do 18. vijeka), koji su se zalagali za pozitivan platni bilans zemlje u međunarodnoj trgovini, koji bi se ostvarivao uz snažnu intervenciju države. Na osnovu kritike državnog intervencionizma, merkantilisti su razvili teorije ekonomskog liberalizma u Francuskoj (fiziokrati) i Engleskoj (klasičari). Engleski politički ekonomista Adam Smith je započeo modernu ekonomiju kao naučnu diciplinu preko svoje knjige "Bogatstvo naroda".
Prije svega, potrebno je istaći glavne tokove ekonomske misli:
1. Merkantilizam
2. Fiziokratizam
3. Klasična liberalna škola
4. Utopijski socijalizam
5. Marksizam
6. Neoklasična škola
7. Njemačka historijska škola
8. Keynesijanska škola
9. Neorikardijanska škola
10. Institucionalizam

Pored nastojanja helenskih pisaca i filozofa, a kasnije i teoretičara u srednjem vijeku, da analiziraju ekonomske pojave i da formulišu ekonomske zakone, nije došlo do značajnijih analitičkih otkrića niti do bitnijeg razvoja nauke o ekonomskom životu ljudi. Tek sa prodorom trgovačkog kapitala u sve ekonomske odnose i aktivnosti, sa razvojem proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, sa uzmicanjem naturalne proizvodnje pred naletom robne privrede, razgarenjem strasti i pobuda za profitom, budi se radoznalost i interesovanje kod mnogih pisaca, praktičara i ekonomskih teoretičara. Proces započinje sa pojavom tzv. merkantilističke škole , nakon koje se formiraju fiziokratska škola i klasična engleska škola. Na osnovu njene ukupne baštin, tradicije i naučnih rezultata, ekonomska misao se dalje grana u dva pravca. Jedan smjer njenog razvoja predstavlja tzv. gradjanska ekonomska misao, a drugi marksistička ekonomska teorija, koja si pojavom i razvojem socijalističke prakste kostituiše političku ekonomiju socijalizma. U okvirima prvog pravca naprije se izdvaja neoklasična škola, a kasnije, nakon Velike ekonomske krize iz 1929.god i kejnzijanska škola. Poslije Drugog svjetskog rata dominira sinteza noklasične mikroekonomije i kejnzijanske makroekonomije. Međutim formiraju se i drugi manji pravci ekonomske misli koji naglašavaju određene segmente privredne aktivnosti. U najveće ekonomske teoretičare ubrajaju se i Adam Smith, Alfred Marshall, Karl Marx i J.Keynes o kojima će podobnije biti rečeno u nastavku teksta.

2. ADAM SMITH – KLASIČNA LIBERALNA ŠKOLA

“Ne očekujemo mi večeru od dobrodušnosti mesara, pivara i pekara, već od njihovog čuvanja vlastitog interesa“.
Adam Smith (Kirckcaldy, 5. lipnja1723. - Edinburgh, 17. srpnja1790.), škotskiekonomist i etičar. U svom djelu „Bogatstvo naroda“ objavljenom 1776. godine unio je nove ideje kojima je isticana prirodna sloboda pojedinaca. Taj liberalizam koji je zagovarao bio je potpuna suprotnost državnoj kontroli koju su zagovarali merkantilisti.
Uz Davida Ricarda najpoznatiji je predstavnik engleske klasične političke ekonomije. Smith drži da pravo bogatstvo ne leži u novcu, kako su tvrdili merkantelisti, nego u korisnomu radu, radu koji stvara prometne vrijednosti. Izraziti je pristalica ekonomskoga liberalizma , koji prihvaća i razvija teoriju radne vrijednosti, iako smatra da ona vrijedi samo za pretkapitalističku privredu. Adam Smith izučava unutarnju povezanost ekonomskih kategorija, ali bez obzira na njegove duboke analize pojedinih etapa u kapitalističkoj proizvodnji, pokazuje nerazumijevanje za neke bitne karakteristike složenih oblika kapitalizma i njegovih imanentnih proturječnosti. Što razvoj kapitalizma postaje složeniji i suprotnosti oštrije, Smithova teorija postaje sve više puki opis pojava i izražava sve više odnose u njihovu prividnom, vanjskom izgledu

2.1 IDEJE ADAMA SMITHA

Osnovna Smithova ideja, koja ga je učinila slavnim, jeste da rad pojedinca u racionalnom vlastitom interesu u slobodnoj ekonomiji vodi povećanju blagostanja svih. Ta ideja predstavlja temelj tržišne privrede, odnosno pokazuje kako naizgled haotičan tržišni sistem poseduje unutrašnju logiku i pokorava se regulaciji tzv. nevidljive ruke tržišta. Da bi neko zaradio novac u sopstvenom interesu, on mora da na konkurentskom tržištu pruži drugima nešto što oni cijene i smatraju odgovarajućom protivvrednišću, čime i nesvjesno i nevoljno potpomaže njihove interese. Kako je Smith rekao: “Ne očekujemo mi večeru od dobrodušnosti mesara, pivara i pekara, već od njihovog čuvanja vlastitog interesa“. Znači, ukoliko se poštuju tuđi život, imovina ugovori na osnovu kojih ljudi trguju dobrima, obezbeđen je osnovni način usklađivanja različitih interesa - tržište. Polazeći od svog interesa, pojedinci će sami znati šta se može prodati i to će proizvoditi, te stoga nema potrebe da se bilo ko sa strane meša u tržišnu razmjenu i određuje pojedicima šta da proizvode, u kojim količinama i po kojim cijenama.
U skladu s tim, Smith je bio uverljivi zagovornik slobodne trgovine kako unutar zemlje, tako i u međunarodnoj trgovini. Njegovo delo predstavlja snažan napad na tada preovlađujući koncept merkantilizma, po kome je najvažnija stvar za jednu zemlju količina zlata u trezorima i po kome je država dužna da popravlja trgovinski bilans širokim intervencionizmom. A Smith je dokazivao da je slobodna trgovina između zemalja korisna za sve, tj. da ona povećava dohodak i jedne i druge zemlje.
Raširena je zabluda da Smith, kao pobornik tržišnog sistema, negira svaku ulogu države. Smith veruje da država može doneti veliku korist ekonomskom životu ukoliko čini prave stvari, kao što su zaštita ugovora i patenata, državno obrazovanje za siromašne i infrastrukturni projekti (putevi, mostovi itd). Kako je rekao: “Malo toga je potrebno da se od najgoreg varvarizma stigne do najvišeg blagostanja osim mira, niskih poreza i valjanog djeljenja pravde; sve ostalo donosi prirodan poredak stvari”.
Glavnog pokretača ekonomskog prosperiteta svake zemlje Smith je video u podeli rada i njenom sve većem širenju. Podela rada donosi sve veću specijalizaciju znanja i veština radnika, sa kojom ide sve veća efikasnost proizvodnje.

2.2 TEORIJA APSOLUTNE VRIJEDNOSTI

Zakon apsolutnih prednosti kaže:„zemlja/kucanstvo treba proizvoditi iprodavati dobra, u slucaju ako ih proizvodijeftinije tj . uz niže troškove proizvodnje, atim zaradenim novcem kupovati dobra kojadruge zemlje/kucanstva proizvode jeftinije“.
Smithu je promaklo da medunarodna razmjena funkcionira i onda kadajedna zemlja ima apsolutne prednosti u proizvodnji oba proizvoda.

Ako jedna zemlja može proizvesti neku robu efikasnije nego neka druga, kaže se da ona ima APSOLUTNU PREDNOST u proizvodnji te robe.Efikasnost proizvodnje mjeri se utroškom rada u proizvodnji jedinice proizvoda. Zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji nekog dobra ako za njegovu proizvodnju troši .manje rada
Najbolja politika države je laissez faire politika (nemiješanje države u privredne poslove). Svrha ekonomske politike je povećanje bogatstva naroda, ali u obliku roba, ne zlata. Povećanje bogatstva će se najbolje ostvariti ako se poduzetniku ostavi autonomija u donošenju odluka što, koliko, kada, kako, i za koga proizvoditi. U nastojanju da maksimalizira svoj profit, poduzetnik ulaže svoj kapital tamo gdje će ostvariti najveću proizvodnju te na taj način biva vođen nevidljivom rukom.
Ako jedna zemlja može proizvesti neku robu efikasnije nego neka druga, kaže se da ona ima apsolutnu prednost u proizvodnju te robe. Efikasnost proizvodnje se mjeri utroškom rada u proizvodnji jedinice proizvoda.
Apsolutne prednosti neke zemlje mogu biti prirodne (klima, tlo, prirodna bogatstva i sl.) i stečene (znanje, vještina i dr.). Ako zemlja A ima apsolutnu prednost u proizvodnji jednog proizvoda, ona će se specijalizirati u proizvodnji tog proizvoda i dio te proizvodnje razmjenjivati za proizvod zemlje B u kojem zemlja B apsolutnu prednost. Na taj način će ukupna proizvodnja i potrošnja biti veća i u zemlji A i u zemlji B.
Domaća proizvodnja je izvor bogatstva, a neakumuliranje zlata. Troškovi zavise od količine rada potrebne zaproizvodnju robe. Rad je perfektno mobilan unutar zemlje, ali jeimobilan između zemalja. Koristi od trgovine proističu iz korištenjaapsolutnih prednosti.
No, da li je merkantilistička teorija bila pogrešna? Krajem 1770. g. Adam Smith objavio je knjigu Bogatstvo naroda koja je poljuljala temelje merkantilizma. Tvrdio je da bogatstvo leži u korisnom radu koji stvara određene prometne vrijednosti. Na primjer, prednost Etiopije leži u proizvodnji kave, Čile je vodeći proizvođač bakra, Danska ima povijesni značaj u proizvodnji slanine i drugih proizvoda od svinjetine…
Za ilustraciju njegove teorije uzmimo dvije zemlje i troškove proizvodnje u oba slučaja. U zemlji A radniku je potrebno 2 sata da proizvede računalo, a u državi B za to mu je potrebno čak 8 sati. Lako je zaključiti koja zemlja ima apsolutnu prednost. Dok, s druge strane, u državi B, radniku je potrebno 4 sata da proizvede tonu čipsa, a u državi A za to mu treba 6 sati.
Prema Adamu Smithu obje će zemlje imati korist od trgovine ako će se država A specijalizirati za proizvodnju računala, a država B u proizvodnji čipsa. Različito mišljenju merkantilista, država B će svejedno prosperirati proizvodnjom relativno jednostavnog proizvoda – čipsa.
Da bi se zemlje obogatile, moraju se okrenuti međunarodnoj trgovini, a time i međunarodnoj konkurenciji. Svjesni smo da će zemlje lobirati za svoje proizvođače i tako će se u zemlji A štititi proizvođači čipsa ograničenim uvozom čipsa iz države B, a u državi B će se na isti način štititi domaći proizvođači računala.

2.3 SMITHOVA „ NEVIDLJIVA RUKA I LAISSEZ FAIRE”

Cesto citirani pojam Smithove„nevidljive ruke“ proizlazi iz slijedeceg stava:
„Svaki pojedinac nastoji uložiti svoj kapitaltako da postigne najvecu sigurnost i dobitakza sebe. U svemu tome je voden nevidljivomrukom da poboljša nešto što i nije bilanjegova namjera. Voden svojim vlastitiminteresom on cesto unaprjeduje društvoefikasnije nego u slucaju da je to stvarno
htio uciniti“.
Smith je utvrdio da slobodno djelovanje tržišta daje optimalne rezultate ako ga nitko ne sputava. Optimalni efekti se ostvaruju automatski kao da su upravljani “nevidljivom rukom”. Načelo “nevidljive ruke” tvrdi da sebično nastojanje pojedinaca da ostvare svoj interes istovremeno maksimalizira dobrobit za sve.Ovo vrijedi, međutim, samo u uvjetima savršene konkurencije.

Adam Smith još zagovara:
• laissez faire
• zakon ponude i potražnje
• zakon apsolutnih prednosti.

Doktrina laissez faire: je cisti teoretski sustav u kome se država ne bi trebala uplitati u gospodarske djelatnosti. U doslovnom prijevodu znaci „ostavite nas na miru, nekasve tece svojim tijekom i neka svatko cini štohoce“. To je doktrina ranog industrijskog kapitalizma 19. St.

“Laissez-faire” je skraćenica “laissez-faire, laissez-passer”, francuskog izraza koji u idiomatskom smislu znači „pustiti da se uradi, pustiti da prođe ” ili tačnije „ostaviti stvari na miru, pustiti ih da prođu“. Ovaj izraz su prvi puta upotrijebili fiziokrate u 18. stoljeću kao odgovor protiv vladinog uplitanja u trgovinu, a danas je sinonim striktne ekonomije slobodnog tržišta. Osnovna ideja je manje vladinog uplitanja u privatne ekonosmke odluke poput postavljanja cijena, proizvodnje te raspodjele roba i usluga, postavlja osnovu za bolji sistem.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, filozofija „laissez-faire“ dominirala je u bogatim državama Evrope i Sjeverne Amerike. Mnogi istoričari smatraju da je to bio vrhunac provedbe laissez-faire u tim zemljama. Međutim, postoje i oni kritičari koji sugeriraju da je ono što se opisuje kao politika “laissez-faire” jednostavno bila politika podrške biznisa poput velikih subvencija poslovima za izgradnju željeznica u SAD-u ili zajedničke upotrebe tarifa republikanski orijentisanih predsjednika. U ovom kontekstu, retorika laissez-faire korištena je da se opravda uskraćivanje sličnih subvencija siromašnima i radničkoj klasi.
Mnogima su teorije laissez-faire izgubile na vrijednosti zbog njihovog neuspjeha da omoguće vladama upravljanje ekonomijom nakon Prvog svjetskog rata te navodnog neuspjeha u spriječavanju Velike depresije. Ipak, neki libertarijanci poput Miltona Friedmana tvrde da su u većini velikih ekonomija donešeni bitni državni ekonomski propisi već i prije Velike depresije, jer su se radnici i uposlenici u svim industrijskim granama organizovali u sindikate da bi zahtijevali bolje standarde života, kao i različite provjere onoga što su smatrali „tiranijom laissez-faire”. Radnici su uspjeli obezbijediti zakone o minimalnoj nadnici te progresivnom porezu na prihod u nekim zemljama. Raspravljalo se i o međunarodnim trgovinskim preprekama. Stoga, prema gorenavedenim «libertarijancima», ekonomije koje su bile pogođene Depresijom, iako vjerovatno bliže modelu laissez-faire nego bilo kojem drugom, još uvijek nisu prigrlile čisti kapitalizam. Neki kritičari laissez-faire zvrde da je dostizanje čistog kapitalizma nemoguće, zato što se, na primjer, teško suočiti sa tržišnim neuspjehom bez aktivne uloge države.
Moderne industrijalizirane države danas nisu tipični predstavnici principa laissez-faire, jer u tim zemljama vlade obično značajno interveniraju u oblasti ekonomije. Ove intervencije uključuju pitanje minimalne nadnice, redistribucije putem oporezivanja i programa socijalne zaštite, državnog vlasništva nad poslovnim subjektima i reguliranja tržišne konkurencije. Važan izuzetak ovome jeste Hong Kong, koji od 60tih godina a možda i ranije ima zvanično na snazi ekonomsku politiku na principu laissez-faire. Štaviše, predsjednik SAD-a Ronald Regan te premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher općenito su slijedili perspektivu laissez-faire.
U začetku uspona SSSR-a, ekonomija na principu laissez-faire zauzela je snažnije ideološko mjesto. U poslijeratnom periodu u kojem su državni propisi i uplitanje u ekonomiju doživjeli vrhunac svakako nemalo zbog Hladnog rata, antistatičke škole ekonomske misli uživale su znatan interes i podršku

2.4 PODJELA RADA

Veliku ulogu u stvaranju i povećavanju bogatstva naroda, prema Smithu, ima podjela rada. S time je povezana i veća proizvodnost. Smith smatra i da je rad izvor svog bogatstva. Podjela rada ograničena je veličinom tržišta, i to tako da je podjela rada razvijenija što je tržište veće.
Smith doduše ne vidi razliku između podjele rada u društvu i unutarnje podjele rada u manufakturi, odnosno miješa društvenu i tehničku podjelu rada. Također, odnos između podjele rada i zamjene robe postavlja obrnuto. Po njemu, "sklonost za mijenjanje izvorno uzrokuje podjelu rada". Za podjelu rada i zamjenjivanje proizvoda tog rada potrebno je sredstvo zamjene – novac. Dokazao je da je novac roba koja se zbog zamjene dobara izdvojila iz ostale robe. Smithove ideje nisu utjecale samo na znanstvene i književne krugove njegova vremena, već i na praktičnu politiku. Adam Smith nije otkrio nikakve vječne i nepromjenljive ekonomske zakone, ali njegov je doprinos velik utoliko što je otkrio "jedan dio istine koja se 'kao kruh naš svagdanji mora osvajati svaki dan iznova, a u tom su znanost i učenost, kao i u svim ostalim svojim zadacima, samo ogledalo života'", zaključuje Hanžeković u svom predgovoru.
Sam Adam Smith u svom govoru opisao je podjelu rada, zasluge, ciljeve, objašenjenja funkcionisanja i poboljšanja koje ono nosi sa sobom.

Adam Smit: "Podjela rada ne duguje svoje porijeklo čovjekovoj mudrosti. Ona je nužna, polagana i postepena konzekvencija sklonosti prema razmjeni i medjusobnom trgovanju proizvodima. Ta sklonost trgovini vjerovatno je nužna posljedica upotrebe razuma i riječi. Ona je zajednička svim ljudima i ne nalazi se ni kod jedne životinje. Životinja, čim odraste, živi oslonjena na samu sebe. Čovjeku je neprestano potrebna potpora drugih i uzalud bi je očekivao samo od njihove dobre volje. Bit će mnogo sigurnije obratiti se njihovom ličnom interesu i uvjeriti ih daa njihova vlastita korist traži da čine što on od njih želi. Kod drugih ljudi mi se ne obraćamo njihovoj čovječnosti, nego njihovom egoizmu; mi im nikad ne govorimo o našim potrebama, nego uvijek o njihovoj koristi. - Budući da razmjenom, trgovinom, prodajom dobivamo većinu dobrih usluga koje su nam uzajamno potrebne, ta dispozija za trgovanje je i izazvala podjelu rada. Na primjer, u plemenu lovaca ili pastira, pojedinac pravi lukove i strele brže i vještije nego drugi. On često zamenjuje sa svojim drugovima tu vrstu proizvoda za stoku, divljač, te uskoro primjećuje da ono posljednje može lakše pribaviti pomoću toga sredstava nego kad bi sam išao u lov. Iz sebičnog računa, dakle, on od proizvodnje lukova itd, stvara svoje glavno zanimanje. Razlika prirodnih talenata medju individuama nije toliko uzrok, koliko je posljedica podjele rada...
Bez čovjekove dispozije za trgovinu i razmjenu svatko bi bio obavezan da sam sebi pravi sve što je potrebno za život i životnu udobnost. Svatko bi imao da ispuni isti dnevni rad, pa ne bi došlo do one velike razlike medju zanimanjima koje jedino može proizvesti veliku razliku medju talentima. Kao što ta sklonost prema razmjeni proizvodi medju ljudima različitost talenata, tako opet ta ista sklonost čini tu različitost korisnom. Mnoge rase životinja, iako oste vrste, dobile su od prirode mnogo izrazitiju razliku u nadarenostima od one koja se može opaziti kod necivilizovanih ljudi. Razlika izmedju filozofa i nosača vreća u talentu i u inteligenciji nije po prirodi ni upola tolika, kolika je razlika izmedju domaćeg psa i hrta. hrta i prepeličara, prepeličara i ovčarskog psa. Te različite rase životinja, iako iste vrste, ipak nisu jedne drugima ni od kakve koristi. Pas čuvar ne može ništa dodati prednosti svoje snage time što bi se možda poslužio okretnošću hrta itd. Djelovanje tih različitih talenata ili stupnjeva inteligencijene mogu se spojiti zbog pomankanja sposobnosti ili sklonosti prema trgovini i razmjeni, i ne mogu uopće ništa pridonijeti koristi ili zajedničkoj udobnosti vrste. Svaka životinja mora izdržavati i štititi samu sebe, nezavisno od drugih - ona ne može imati ni najmanju korist od različitosti talenata koju je priroda razdjelila medju one koje su njoj slične. Medju ljudima, naprotiv, medjusobno postaju korisni najrazličitiji talenti, jer različiti proizvodi svake od njihovih pojedinih industrijskih grana skupljeni su pomoću te opće sklonosti trgovini i razmjeni, tako reći, u zajedničku masu, gdje svaki čovjek, prema svojim potrebama, može kupiti jedan dio industijskih proizvoda drugih ljudi. –
Budući da ta sklonost prema razmjeni daje podjeli rada njeno porijeklo, porast te podjele je uvijek konzekvetno ograničen proširenjem sposobnosti za razumevanje, ili drugim riječima, proširenjem tržišta. Ako je tržište veoma malo, nitko neće biti tako hrabar da se potpuno preda jednom zanimanju, zbog nemogućnosti da višak proizvoda svoga rada koji prelazi njegovu vlastitu potrošnju zamjeni za isti višak proizvoda rada drugoga koji bi želeo pribaviti..." U razvijenom stanju: "Svaki čovjek se izdržava od echanges, razmjene, i postaje neka vrsta trgovca, a samo društvo je zapravo društvo koje se bavi trgovinom". (Vidi Destit de Trasi: "Društvo je niz uzajamnih razmjena, u commerce je cjelokupna suština društva. "... Akumulacija kapitala raste s podjelom rada i obrnuto."

2.5 UTICAJ ADAMA SMITHA NA SAVREMENU EKONOMIJU

Adam Smit se smatra ocem savremen ekonomske nauke i rodonačelnikom liberalne škole u ekonomskoj nauci. Mnoge od važnih ideja postojale su i prije njega, ali ih je on iskoristio na dobar način stvorivši sveobuhvatno i uvjerljivo djelo. ~Bogatstvo naroda~ predstavlja osnovno djelo klasične političke ekonomije i pripada grupi knjiga sa najvećim uticajem u istoriji. Ta knjiga je izvršila prevrat u ekonomskim idejama XIX vijeka, odbacujući merkantilizam, te intelektualno temelji savremeni kapitalistički ekonomski poredak. U vrijeme pojave komunizma i državnog intervencionizma u XX vijeku, Smitov rad je bio poljuljan, ali padom komunizma na istoku i širenjem liberalno - globalističkih ideja na zapadu, njegova slava je obnovljena.
„Smit je formulisao teoriju apsolutnih prednosti u međunarodnoj trgovini, kojom objašnjava poreklo spoljnotrgovinskog impulsa. Po ovoj teoriji do međunarodne trgovine dolazi zbog postojanja apsolutnih razlika u proizvodnim troškovima između pojedinih zemalja. Zahvaljujući tim razlikama, svaka zemlje posvećuje se proizvodnji onih dobara u čijoj proizvodnji ima najmanje troškova - ova dobra izvozi, a uvozi ona u čijoj su proizvodnji njeni troškovi visoki. Tako dolazi do podjele rada u kojoj svaka zemlja proizvodi ono za što ima najveće prednosti, a da bi se to moglo obavljati, potrebna je slobodna trgovina..“2)
Ekonomski sustav Adama Smitha :

a) Idejni izvori i povijesne okolnosti nastajanja i razvoja Smithove ekonomske misli;
b) Koncepcija o podjeli rada;
c) Koncepcija ljudske prirode, osobni interesi i «nevidljiva ruka» u ekonomskom
ponašanju pojedinca;
d) Smithova teorija radne vrijednosti i teorija troškova proizvodnje;
e) Teorija prirodnog prava i imovinskog prava;
f) Koncepcija bogatstva i ekonomskog rasta;
g)Teorije raspodjele: najamnina, renta, kamata i profit;
h) Teorija kapitala

3. KARL MARKS – MARKSIZAM

"Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest"
Marksizam je teorija i politička djelatnost tj. praxis dobivena iz radova Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Svaka politička praksa koje se temeljena na radovima Marxa i Engelsa može se zvati marksizam; u to spadaju različiti oblici politika i misli kao onih od komunističkih stranaka i komunističkih država kao i akademsko istraživanje unutar mnogih polja. Iako postoje mnoge teorijske i praktične razlike između različitih oblika marksizma većina marksizama se dijele:
• pažnju na materijalne uvjete ljudskih života i društvene odnose među ljudima
• vjerovanje da svijest ljudi o uvjetima njihovih života odražava te materijalne uvjete i odnose
• razumijevanje klase u pogledu različitih ekonomskihproizvodnih odnosa i kao određeni položaj unutar tih odnosa
• razumijevanje materijalnih uvjeta i društvenih odnosa kao povijesno promjenjive
• pogled na povijest prema kojemu klasna borba, tj. razvijajući sukob između klasa sa suprotnim interesima, izgrađuje svako povijesno razdoblje i pokreće povijesnu promjenu
• simpatija prema radničkoj klasi i proletarijatu

Najznačajnije Marxove ekonomske teorije su:
• radna teorija vrijednosti
• teorija o višku vrijednosti
• teorija kapitala
• teorija najamnine i radne snage
• teorija cijene proizvodnje
• teorija raspodjela
• teorija društvene reprodukcije

Karl Heinrich Marx bio je utjecajan njemački filozof, politički ekonomist, te revolucionar, organizator Međunarodne udruge radnika. Iako je doktorirao filozofiju, puno se više bavio političkom aktivnošću i spisateljskom djelatnošću, a posebno ekonomijom.Težio znanstvenoj analize i kritici kapitalizma i smatra se jednim najutjecajnijih teoretičara socijalizma i komunizma. Njegove teorije bude i do danas brojne kontroverzne.
Glavno Marxovo djelo je "Kapital" u tri knjige, koje se bavi ekonomskom problematikom. Drugo njegovo djelo, važnije za filozofiju, su "Ekonomsko-filozofski rukopisi". Od djela koja je Marx napisao s Friedrichom Engelsom važnija su "Njemačka ideologija" i "Manifest Komunističke partije". Veći dio života Marx i Engels su blisko surađivali. Engels je uvijek priznavao Marxu vodeću ulogu u izgradnji teorije koju su obojica zastupali. Ipak, većinu filozofskih tekstova "marksizma" napisao je Engels, dok se Marx puno više bavio ekonomskom problematikom.
Marx prihvaća Hegelovu dijalektiku, kao metodu po kojoj se svijet i društvo razvijaju i po kojoj se jedino mogu shvatiti. Ali on odbacuje Hegelov idealizam. On kaže da kod Hegela dijalektika "dubi" na glavi i da ju je on okrenuo "na noge". (Hegelovci bi vjerojatno rekli obrnuto: da ju je Marx okrenuo "naglavačke"). Po Marxu ne određuje svijest materiju nego obrnuto, ono materijalno određuje svijest. Kod ljudi, pak, ono materijalno je proizvodnja sredstava za život. Čovjek je u prvom redu proizvođač, njegov položaj u procesu proizvodnje određuje sve ostalo. Strukturu svakog društva određuju njegovi proizvodni odnosi. Oni su materijalna baza koja određuje idejnu "nadgradnju" društva, a ta nadgradnja uključuje sve ostalo, od politike i prava do znanosti, umjetnosti, morala i religije.
U svojim razmišljanjima dotiče široku lepezu pitanja, no najpoznatiji je po svojoj analizi povijesti u terminima borbe klasa, sažetoj u poznatoj uvodnoj misli uvodnika u Komunistički manifest: "Povijest svih do sada postojećih društava je povijest borbe klasa." Njegov cilj je bio stvaranje besklasnog društva.
Poslije sloma Pariške Komune Marx je prebjegao u London, gdje je i ostao sve do svoje smrti.

3.1 MARKSOV DIJALEKTIČKI METOD

Dijalektika je pojam preuzet od starih Grka, koji su svom izvornom određenju, znači da se kroz proturječnosti stajališta, dvaju ili više sugovornika, dolazi do objektivne istine. Grci u razvili sistem naivne, zdravorazumske dijalektike, čiji je rodonačelnik Heralit i „Panta rei“, sve teče, ovaj život je vječna vatra, koja se s mjerom pali, i s mjerom gasi. Ali, Grci su dijalektiku, osobito Sokrat, poimali kroz proturječje suprostavljenih pojmova, i ona je prevashodno bila pojmovno-teoretski, a ne povjesno-zbiljski definirana.
Hegel će dijalektici, nastojati u svom dijalektičkom metodu, dati zbiljsko-povjesno značenje. Ali, on samu povjest, materijalističku zbilju, koristi kao sredstvo da bi dokazao kretanje duha, u onom što predstavlja nešto spiritualno i određuje postojeći svijet socijalnog života. Hegel je dijalektiku poimao kao permanentni razvoj duhovne supstancije, pa iz tih razloga kažemo da je njegov pristup povjesti društva, države, čovjeka, spiritualističkog karaktera, mada je duh supstanciji davao primat, ona je kod njega osobito u poimanju povjesti države i društva materijalistički obojena. Fundamentalna paradigma njegove dijalektike je dijalektička trijada, koja se odvija kroz logičke pojmove: teze, antiteze i sinteze. Na bazi ove trijade može se u potpunosti shvatiti naša spoznaja, gnoseologija, kretanje cjelokupne povjesti, kao i razvoj prirode. Cjelokupna povjest, nije ništa drugo nego razvoj duhovne supstracije, koja se operacionalizira ponovno kroz trijadu: subjektivni duh, objektivni duh, i apsolutni duh. Sfera objektivnog duha je utemeljena na: običajnosti, moralu i državi. Sfera apsolutnog duha na: filozofiji, religiji kao apsolutnim spoznajama svijeta i kraju historije. Kod Hegela, kada je riječ o dijalektici, riječ je o ideološko-filozofskoj konstrukciji.
Ono što je vrijedno u ovoj konstrukciji jeste dijalektički metod, dijalektičke logičke kategorije, koje preuzima Marx i daje im zbiljsko, materijalističko određenje. Cjelokupnu povjest društva čovjeka, njegovu spoznaju, Marx sagledava kroz prizmu načina proizvodnje date epohe. Prema njemu ideje nisu supstracija i fundament postojećeg svijeta, života, već je materijalni život, tak koji određuje duhovni, politički, državni, pravni i svijet činjenica. Kod njega je dijalektika, historija sama po sebi, kao historija klasnih materijalističkih borbi, sukob materijalnih interesa, iz ovog sukoba se rađaju ideje, oblici društvene svijesti, političke grane i institucije. S pravom možemo reći da je mrxistička dijaletkika materijalistička. Na ovaj način Marxovo učenje definiramo kao povjesni materijalizam, a njegov dijalektički metod kao dijalektički materijalizam.
Hegel polazi od fundamentalne paradigme; “Ondje gdje je država, a ona je rezultanta historijskog procesa, tu se realizira i najviši stepen slobode čovjeka, država se manifestira kao druga strana, ili drugi oblik ljudske slobode.“
Marx polazi od pretpostavke: “Ondje gdje je država, tu je vlast, moć, ona je negacija slobode čovjeka. Jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina, država, tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo, podaništvo čovjeka kao takvog.“

3.2 KAPITALISTIČKI NAČIN PROIZVODNJE

Bogatstvo društava u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje ispoljava se kao ogromna zbirka roba, pojedinačna roba kao njegov osnovni oblik. Zbog toga će naše istraživanje početi analizom robe.
Roba je pre svega spoljašnji predmet, stvar koja svojim svojstvima zadovoljava ljudske potrebe ma koje vrste. Svejedno je kakve su prirode ove potrebe, npr. potiču li iz stomaka ili iz fantazije. Tu se ne postavlja ni pitanje kako stvar zadovoljava potrebu ljudi, da li neposredno, kao sredstvo za život, tj. kao predmet potrošnje, ili posredno, kao sredstvo za proizvodnju.
Svaka korisna stvar, kao železo, hartija, itd., može se posmatrati s dve tačke gledišta: po kvalitetu i po kvantitetu. Svaka takva stvar celina je mnogih svojstava, te se može iskorišćavati sa raznih strana. Otkrivati te razne korisne strane, a time i raznolike načine za upotrebljavanje stvari, istorijski je čin. Tako je i sa pronalaženjem društvenih mera za kvantitet korisnih stvari. Različnost robnih mera potiče iz različite prirode predmeta koje treba meriti, a delom iz sporazuma.
Korisnost neke stvari čini tu stvar upotrebnom vrednošću. Ali, ta korisnost ne lebdi u vazduhu. Uslovljena svojstvima samog robnog tela, ona bez njega ne postoji. Zbog toga je samo robno telo, kao železo, pšenica, dijamant, itd., upotrebna vrednost ili dobro. Ovaj karakter stvari ne zavisi od toga da li prisvajanje njenih upotrebnih svojstava staje čoveka mnogo ili malo rada. Kad posmatramo upotrebne vrednosti, vazda pretpostavljamo njihovu kvantitativnu određenost, kao: tuce časovnika, aršin platna, tona železa, itd. Upotrebne vrednosti roba čine građu posebne naučne grane - poznavanja robe. Upotrebna vrednost ostvaruje se samo upotrebom ili trošenjem. Upotrebne vrednosti čine materijalnu sadržinu bogatstva ma kakav mu bio društveni oblik. U društvenom obliku koji mi imamo da istražimo one se ispoljavaju i kao materijalni nosioci razmenske vrednosti.“
Stoga, on analizira i sam kapitalistički način proizvodnje koji prema njemu stvara realne pretpostavke istinske slobode čovjeka i njegove emancipacije i dolazi do fundamentalnog zaključka da je građansko društvo sa svojim načinom proizvodnje u totalnoj proturiječnosti, te Marx spoznaje fundamentalni zakon samog građanskog načina proizvodnje, a to je da imamo na djelu sve više procese podruštvljavanja procesa proizvodnje, a način prisvajanja novostvorene vrijednosti je prevashodno privatnog karaktera

3.3. ZAKON O VIŠKU VRIJEDNOSTI

Drugi Marxov temeljni zakon po čemu je i danas aktuelan, je ZAKON O VIŠKU VRIJEDNOSTI, na kojem počiva cjelokupan kapitalistički sistem. Do ovog zakona je došao putem, analize strukture i funkcija kapitala, kao društvenog odnosa. Tako kada je riječ o strukturi kapitala, onda ga Marx dijeli na dva dijela:
1. Stalni, nepromijenjivi ili sterilni kapital – riječ je o sredstvima za proizvodnju i sirovinama;
2. Promjenjivi kapital, ozbiljen u radnoj snazi kao roba. Kapitalista na tržištu nalazi i jedan i drugi
kapital, plaća ih i organizira proces proizvodnje.
U novostvorenoj vrijednosti, kada je proces proizvodnje završen, ovaj sterilni ili nepromjenjivi kapital prenosi samo jedan dio svoje vlastite vrijednosti, a ne stvara novu vrijednost. Novu vrijednost stvara promjenjivi kapital, radna snaga kao roba.
Marx otkriva jednu specifičnost, koja je do tada bila nepoznata u historije politekonomskih doktrina, tj. da je radna snaga takva vrsta robe, ako radnik, npr. radi 8 sati, on za 4 sata sa svojim društveno priznatim radom može stvoriti dio novostvorene vrijednosti koja će mu osigurati biološku i kulturnu reprodukciju, njega i njegove obitelji, pa se postavlja fundamentalno pitanje. Radnik radi 8 sati, za 4 sata je osigurao svoju egzistenciju, što je sa ostala 4 sata. Prema njemu je to višak vrijednosti koje prisvaja kapitalist, pa na ovom višku počiva cjelokupan kapitalistički sistem, kako njegova baza tako i njegova nadgradnja.

3.3 RADNA TEORIJA VRIJEDNOSTI I TEORIJA RASPODJELE

Početak se vezuje za ime engleskog ekonomiste Viljema Petija (druga polovina XVII veka) koji je izvor vrednosti tražio u proizvodnji. Peti je međutim ostao u nedoumici da li zemlja i rad na isti način učestvuju u stvaranju vrednosti.. Odgovor je glasio da je rad jedini stvaralac vrednosti robe. S tim u vezi posebno je relevantan znameniti rad engleskog ekonomiste Adama Smita ?Bogatsto naroda*(1776), jer je njime, u stvari, utemeljeno shvatanje da je rad jedini stvaralac vrednosti i da on u tom smislu predstavlja ključnu kariku iz koje se izvode i pomoću koje se objašnjavaju brojne druge ekonomske kategorije. Valja međutim imati u vidu da u interpretaciji Adama Smita nije uvek jasno značenje tog rada koji predstavlja odrednicu vrednosti robe. Izgleda, naime, da su moguće dve varijante - da to bude stvarno utrošeni rad u proizvodnji ili pak, rad koji se može kupiti za određenu vrstu robe.
Taj problem će rešiti David Rikardo tako što je utemeljio stav da vrednost robe određuje rad koji je utrošen u njenoj proizvodnji. On je međutim istovremeno otvorio problem količine tog rada, jer se - zavisno od uslova proizvodnje - po jedinici proizvoda individualno troše različite količine rada. Razvijajući dalje, potpunije i konsekventnije teoriju radne vrednosti koju su utemeljili engleski ekonomisti V. Peti, A. Smit i D. Rikardo, Karl Marks je u ekonomskoj literaturi označen kao njen najistaknutiji predstavnik. Pored ostalog, on je razotkrio suštinu same vrednosti robe (u apstraktnom radu), ali je istovremeno objasnio da je veličina vrednosti robe određena društveno prosečnom količinom tog rada koja se u datim uslovima utroši po jedinici proizvoda. Valja, međutim, istovremeno imati u vidu da je Marksov poseban doprinos razvoju teorije radne vrednosti njegovo učenje o višku vrednosti, jer je time utvrdio polaznu osnovu za kritičku analizu kapitalističkog načina proizvodnje.

Polovicom XIX stoljeća Karl Marx je u Londonu izučavao spise engleskih nacionalnih ekonomista. Ekonomisti njegovog vremena bili su složni u tome da se ekonomski ciklus sastoji od četiri kotača: proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. Neki su davali prednost razmjeni, drugi potrošnji, a Marx je tvrdio da primat pripada proizvodnji. Jer se najprije mora nešto proizvesti, da bi se moglo raspodijeliti, razmjenjivati i trošiti. U jednom uvodu svojoj ekonomskoj teoriji u nastanku napisao je da su iznimke postojale u primitivno doba, kad su nomadi-ratnici živjeli isključivo od pljačke. Ali je i ta opljačkana dobra netko morao proizvesti! Dakle, mora postojati klasa proizvođača da bi klasa ratnika i parazita mogla otimati i trošiti.

3.5 MARKSOV POJAM “OTUĐENJA ”

Karl Marks smatra da je Hegelova kritika otuđenja zapravo još »nejasna« i »mistifikovana kritika«. Takođe smatra da religiozno otuđenje nije jedino niti suštinsko čovekovo otuđenje, jer se čovek duhovno otuđuje i u moralu, filozofiji, umetnosti, ekonomski u obliku robe, novca, kapitala, a društveno u vidu države, prava, raznih institucija. Analizirajući razne oblike otuđenja čoveka, posebno u svojim ranim radovima (npr. u »Kritici Hegelove dijalektike i filozofije« i u «Ekonomsko-filozofskim rukopisima«), Marks piše:
„ Celokupna istorija otuđenja i celokupno ukidanje otuđenja nije, stoga, ništa drugo do istorija proizvodnje apstraktnog, tj. apsolutnog mišljenja, logičkog spekulativnog mišljenja „

Marks otuđenje stavlja u društveni okvir, objašnjavajući da se čovek otuđuje uvek u konkretnom, klasnom društvu, te da je prvi i suštinski preduslov razotuđenja ukidanje klasnog društva, odnosno svih životnih uslova koji čoveka stavljaju u položaj ropske zavisnosti od spoljnjih ekonomskih, društvenih ili ideoloških moći.
„ Otuđenje radnika u njegovom proizvodu znači ne samo da je njegov rad postao predmet spoljne egzistencije nego da rad egzistira izvan njega, neizavisno, tuđe i postaje njemu nasuprot samostalna sila, da mu se život koji je dao predmetu suprotstavlja neprijateljski i strano.“

Čovek, otuđujući se od svog dela, istovremeno se otuđuje i od samog sebe. Stoga je osnovi različitih vrsta otuđenja pre svega otuđenje čoveka od sebe sama, od svojih pravih mogućnosti.

4. ALFRED MARSHALL – MARŠALIJANSKA ŠKOLA

Maršalijanska škola ekonomske misli je dobila naziv po Alfredu Maršalu (1842-1924). Alfred Maršal je bio jedan od najpoznatijih engle-skih ekonomista marginalističkog pravca ekonomske misli.Glavno Maršalovo delo zove se „Principi ekonomike“ Objavljeno je1890. godine.
Doživelo je mnoga izdanja i dugo vremena služilo kao udž-benik ekonomije. Dobrim delom ono i danas služi kao osnovica mikro-ekonomske analize, tj., analize cena i raspodele (najamnine, profita, ka-mate i rente). Još u nazivu svog dela „Principi ekonomike“, Maršal uvodinaziv „ekonomika“ (economics) kao novo ime za ekonomsku nauku.Maršalijanska škola ima još dva naziva. Prvi je Kembridžska, a dru-gi neoklasična škola ekonomske misli. Naziv Kembridžska dobila je zbogtoga što je Alfred Maršal bio dugogodišnji profesor ekonomije na Kem-bridžskom univerzitetu. Naziv neoklasična dobila je zbog toga što jeMaršal u svojoj teoriji vrednosti u izvesnoj meri prihvatio stavove klasič-ne škole ekonomske misli. Praktično, radi se o pomirenju teorije troško-va proizvodnje Džona Stjuarta Mila sa marginalističkom koncepcijomvrednosti, odnosno sa teorijom marginalne korisnosti koju su razvilipredstavnici bečke psihološke škole. Drugim rečima, Maršal analiziraju-ći poreklo vrednosti robe, povezuje faktore koji utiču na vrednost robe na strani ponude sa faktorima koji utiču na vrednost robe na strani tražnje

4.1 ANALIZA PONUDE I TRAŽNJE

Jedan od najvažnijih zakona koje je Maršal izveo je zakon tražnje.Pri izvođenju zakona tražnje, on je pošao od tržišnog stanja slobodnekonkurencije. Prvo je formirao šemu tražnje. U šemi je prikazao različitekoličine nekog dobra koje bi bile kupljene pri različitim nivoima cena.Svakom nivou cena odgovara određena tražnja nekog ekonomskog do-bra. Šema tražnje, je u stvari, grafički prikaz krive tražnje. Na apscisi jeobeležena količina ekonomskog dobra, a na ordinati cene. Potom Maršalizvodi zakon tražnje koji glasi: tražnja za nekim ekonomskim dobrom raste sa svakim padom cena, a smanjuje se sa svakim porastom cena. Danasse u svim savremenim udžbenicima ekonomije tržišna stanja prikazujugrafičkim instrumentima koje je prvi prikazao Maršal.Izvođenjem zakona tražnje, Maršal je ušao u probleme elastičnostitražnje. Pokazuje kako kretanje cena utiče na kretanje obima tražnje.„Elastičnost tražnje je velika za visoke cene, ona je velika ili bar znatna za srednje cene, međutim, ona opada ukoliko cena pada, a postepeno išče-zava ako taj pad cena ide tako daleko da se dostigne nivo zaposlenosti.“
Analiza ponude i potražnje pokazuje na koji način tržni mehanizam rješava ekonomskeprobleme; što, kako i za koga. Pokazuje kako novčani glasovi određuju cijene i količinerazličitih dobara i usluga.
Primera radi, tražnja za neophodnim životnim namirnicama, naročito ži-taricama, manje je elastična nego tražnja za industrijskim proizvodima koji ne zadovoljavaju elementarne egzistencijalne potrebe ljudi.Posmatrajući odnos cena prema korisnosti, Maršal uvodi i katego-riju potrošački višak. Potrošački višak objašnjava tako što za primer uzi-ma potrošača koji je voljan da, za proizvode koji mu zadovoljavaju neop-hodne životne potrebe kao što su so, šećer šibice i slično, plati veći iznosnego što je postojeća tržišna cena datog dobra. Razlika između iznosa ko-ji je potrošač spreman da plati i tržišne cene određenog proizvoda pred-stavlja potrošački višak
Mehanizam ponude i potražnje, osim za analizu služi da bi se predvidio utjecaj promjeneekonomskih uvjeta na cijene i količine. U poljoprivredi on se koristi za procjenu utjecaja nizamjera agrarne politike na reakciju proizvođača, prerađivača, trgovaca i potrošača. Primjerice,kako će premije za mlijeko utjecati na proizvodnju mlijeka u nekoj zemlji. Odnos između tržišne cijene dobara i količine toga dobra, koje se kupuje, naziva se križaljka(shema) potražnje, odnosno njezin slikovni prikaz daje krivulju potražnje. Krvulja potražnjeima padajući smjer. Uzrok za to su efekt dohotka i efekt supstitucije.
Efekt dohotka kaže da ako se ništa drugo ne promjeni, a raste cijena proizvoda, potrošačevdohodak se smanjuje i on kupuje manje proizvoda.
Efekt supstitucije kaže, ako raste cijena jednog dobra, a sve ostalo ostaje isto, da dio potrošača zamjenjuju to dobro s njegovim supstitutom, odnosno dolazi do smanjenja potražnje. Postoje iznimke kad rast cijena ne vodi do smanjenja potražnje, odnosno kad pad cijena ne vodi do povećanja potraživane količine. To su Giffenov paradoks, Veblenov efekt i slučaj "Špekulacije."
Pojam elastičnosti nužno je razumjeti kako bi se dublje mogli istraživati i razumijevati problemi ponude i potražnje. Elastičnost u općem smislu označava osjetljivost neke ekonomske veličine na promjene druge ekonomske veličine s kojom se nalazi u određenom zavisnom odnosu. Odnosno kako promjena jedne ekonomske veličine utječe na promjenu ekonomske veličine, primjerice cijena na potražnju, i sl.

4.2. TEORIJA VRIJEDNOSTI

Kao što je već rečeno, Maršal je u svojoj teoriji vrednosti u izvesnojmeri prihvatio stavove klasične škole ekonomske misli o vrednosti. Naime,prihvatio je teoriju troškova proizvodnje Džona Stjuarta Mila, koji je pri-padao klasičnoj školi ekonomske misli, i pomirio je sa marginalističkomkoncepcijom vrdnosti, odnosno sa teorijom marginalne korisnosti koju surazvili predstavnici bečke psihološke škole.
U suštini, Maršal je povezaofaktore koji utiču na vrednost robe na strani tražnje sa faktorima koji uti-ču na vrednost robe na strani ponude. Tražnja, odnosno korisnost (mar-ginalistička koncepcija teorije vrednosti) i ponuda, odnosno troškovi pro-izvodnje, (teorija troškova Džona Stjuarta Mila), deluju zajednički u odre-đivanju vrednosti, tj. cena robe.Izvodeći teoriju vrednosti, Maršal je u analizu uveo kategorije cena tražnje i cena ponude. U skladu sa marginalističkom koncepcijom teori-je vrednosti, cena tražnje je cena krajnje (marginalne) jedinice jednog do-bra koja ima marginalnu korisnost. U stvari, to je marginalna cena tra-žnje. U skladu sa teorijom troškova, cena ponude predstavlja ukupnusumu troškova faktora proizvodnje za količinu jedne robe na tržištu u da-to vremeObrazlažući svoju teoriju vrednosti Maršal polazi od situacije kada je na tržištu ponuda mala. U tom slučaju cena tražnje je veća nego što jecena ponude. Tada proizvođači i prodavci nastoje da povećaju ponudu.Kada je stanje suprotno i ponuda velika, cena tražnje je manja od cene po-nude. Tada proizvođači i prodavci nastoje da smanje ponudu. Kada je ce-na tražnje jednaka ceni ponude, proizvedena količina je u ravnoteži. Ka-da su tražnja i ponuda u ravnoteži, količina robe koja je proizvedena zo-ve se ravnotežna količina, a cena po kojoj se ta roba prodaje naziva se rav-notežna cena.Dalje razvijajući svoju teoriju vrednosti, Maršal traži odgovor na pitanje: da li na vrednost odnosno cenu nekog dobra veći uticaj ima cena tražnje ili cena ponude? U analizu uvodi element vremena koje je potreb-no nekom dobru da bude prodato. Misli na vreme od trenutka kada od-ređeni proizvod izađe na tržište do trenutka prodaje tog proizvoda. Na osnovu takvog pristupa u istraživanju, Maršal je došao do zaključka da od dužine vremena koje roba čeka da bi bila prodata zavisi da li na cenuima veći uticaj tražnja (cena tražnje) ili ponuda (cena ponude, odnosnotroškovi proizvodnje).
Kada roba čeka na prodaju vrlo kratak period, uticaj tražnje na ce-nu je veći nego uticaj ponude. To je, primera radi, slučaj kod lako kvarlji-ve robe koja mora da se proda za jedan dan (takva roba je bila sveža riba dok nisu postojali zamrzivači). U tom slučaju prodavci moraju da prista-nu na cenu tražnje ili će roba da im propadne. Dakle, tražnja diktira ce-nu robe bez obzira na troškove proizvodnje. Cena koju diktira tražnja unavedenom slučaju kada roba čeka na prodaju u toku vrlo kratkog pe-rioda je tržišna cena.Kada roba čeka na prodaju kratak period, najviše do godinu dana, itada tražnja utiče na cenu robe, ali znatno manje nego kada je u pitanjuvrlo kratak period zbog toga što je ponuda u razdoblju od godinu dana umogućnosti da se prilagodi tražnji. To prilagođavanje ponuda može da seizvrši promenama u intenzitetu korišćenja postojećih proizvodnih resur-sa, odnosno ne mora da menja obim radne snage i osnovnog kapitala. Ce-na robe koja čeka na prodaju kratak period naziva se subnormalna cena.Kada roba čeka na prodaju dugi period, na primer nekoliko godina,tada je ponuda u situaciji da utiče na cene jer ima dovoljno vremena da prilagodi sve faktore proizvodnje, odnosno da promeni obim angažova-nog kapitala, radne snage i sam obim proizvodnje. Cena robe koja čeka na prodaju dug period naziva se normalna cena zato što ona teži da se iz-jednači sa troškovima proizvodnje.

4.3. TEORIJA RASPODJELE

Po Maršalovim shvatanjima, isti faktori koji određuju vrednost, od-nosno cenu ekonomskih dobara, određuju vrednost, odnosno cenu fak-tora proizvodnje: rada, kapitala, zemlje i proizvodne organizacije (za Mar-šala je četvrti faktor proizvodnje proizvodna organizacija).
Cene faktora proizvodnje su istovremeno i dohoci pojedinih društvenih klasa:

1) na-jamnina kao cena rada je dohodak radničke klase,
2) kamata kao cena ka-pitala je dohodak vlasnika kapitala,
3) renta kao cena zemlje je dohodakvlasnika zemlje i
4) profitodnosno preduzetnička dobit kao cena pred-uzetnika je dohodak preduzetnika, odnosno organizatora proizvodnje.

Dakle, svaki vlasnik nekog od faktora proizvodnje dobija svoj udeo uraspodeli po osnovu vlasništva nekog od faktora proizvodnje.Kao i svako ekonomsko dobro, tako i faktori proizvodnje imajusvoju tražnju i ponudu. Proizvođač ekonomskog dobra će uposliti nekifaktor proizvodnje samo do granice do koje mu se to isplati.
Marshall je na raznim mjestima u svojim 'Principima ekonomike' naznačio da bi zanajefikasniju alokaciju resursa sve inpute trebalo upošljavati do tačke na kojoj im je graničniproizvod jednak graničnim troškovima. Produktivnost svakog faktora proizvodnje podliježeopadajućim prinosima.Renta je prinos inputima čija je ponuda apsolutno fiksna i bez alternativnih prilika, ali jeMarshall identficirao ¨kvazirentu¨. Kvazirenta je u Marshallovom smislu prinos privremenofiksnim faktorima posvećenim proizvodnji u kratkome roku , tj. samo varijabilni troškovi određuju cijenu u kratkome roku. Na dugi rok, prinosi ovim fiksnim ulaganjima moraju bitipokriveni tržišnom cijenom, ili će kapital napustiti određenu gospodarsku granu.Marshallova obrada prinosa radu možda je najzanimljiviji dio njegova razmatranja raspodjele.Potražnja za radom ovisi o njegovoj graničnoj produktivnosti, kao i potražnja za bilo kojimfaktorskim inputom.

4.4 TEORIJA DOHOTKA

Marshall-ova formula: Md = k - Y (Y =y * P, y = dohodak po stalnim cijenama)
Md = potražnja za novcem
Y = nominalni dohodak, tj. dohodak u tekućim cijenama
k = Marshallov koeficijent – pokazuje dio dohotka kojeg ekonomski subjekti drže u obliku novca; k je obrnuto proporcionalan brzini optjecaja novca, tj.
k = 1 / V; 0 < k < 1

Parametar dohotka je više nego bilo koji drugi parametar dobio alternativna tumačenja u postmarshalijanskoj literaturi o potražnji. Kad padne cijena nekog dobra događaju se dvije stvari.Prvo, ono je jeftinije u odnosu na ostala dobra u potrošačevom budžetu, te će potrošač timdobrom zamijenit druga (supstitucijski efekat promjene cijene); drugo, povećanjem kupovnemoći novca raste potrošačev realni dohodak, te će potrošač kupovati više svih normalni dobaraiz svog budžeta (dohodovni efekt promjene cijene).
U svojoj je analizi opadajuće granične cijene Marshall iskazao pretpostavljenu konstantnostkupovne moći novca (ili dohotka) kako slijedi:
Što je veća količina stvari koju neka osoba ima, uz uvijet da ostale stvari ostani jednake (tj. dakupovna snaga novca i količina novca na njezinu raspolaganju ostane isti), to će niža biti cijenkoju će platiti za malo veću količinu te stvari: ili drugim riječima, njezina se granična cijenapotražnje, za tu stvar smanjuje

5. J. M. KEYNES – KEJNSIJALIZAM

Dž.М.Kejns ( 1883-1946 ) je bio jedan od velikih mislilaca XX veka. Centralna figura zbivanja na intelektualnom, državnom, ekonomskom, filozofsko-političkom planu. Kejnsov fundamentalni doprinos, po rečima R.Skidelskog, je da ne znamo, niti možemo da izračunamo, šta će doneti budućnost.3 U tom svetu novac je psihološka sigurnost naspram neizvesnosti. Najvažniji izvor razumevanja biznisa poticao je iz njegovog ličnog pravljenja novca: njegovo poznavanje spekulativnog instikta učinilo ga je velikim ekonomistom, zapisao je njegov drug Nikolas Davenport.
Svoju nacionalnu reputaciju stiče objavljivanjem brošure Ekonomske posledice mira, pošto je napustio britansku delegaciju na Versajskim pregovorima. Važno poglavlje u njegovom životu vrzano je za kritikovanje Čerčilovog povratka zlatnom standardu, 1 = 4.86 $. U čuvenom pamfletu Ekonomske posledice g. Čerčila, Kejns je ukazao da će precenjena funta za oko 10% usloviti pad izvoza, pa će potreba da se održi konkurentnost, izvršiti pritisak na nadnice, da se one smanje, što će dovesti do talasa štrajkova. Bio je to uvid u slavnu Kejnsovu sekvencu, rigidnosti nadnica i mehanizma prilagodjavanja, pa kao rezultat takvog razmišljanja nastaje i njegova knjiga Kraj lesefera.
U svojoj knjizi Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca, objavljenoj 1936. god. i koja predstavlja bibliju kenzijanizma, ističe: '' Ideje ekonomista i političkih filozofa i kada su u pravu i kada nisu, uticajnije su nego što se to obično misli. Svet se stvarno skoro jedino po njima upravlja. Praktični ljudi, koji uobražavaju da su potpuno po strani od bilo kakvih intelektualnih uticaja, obično su robovi nekog pokojnog ekonomiste...ljudi očekuju sa izuzetnim nestrpljenjem korenitiju dijagnozu; kao retko kada su spremni da je prihvate, žele da je isprobaju, ako se iole učini tačna.''4
''Mada je savremeno stanje makroekonomije nalik bojnom polju na kome su pukovi ekonomista okupljeni pod različitim zastavama, naše je mišljenje, da bi se trebalo odupreti iskušenju, da se ustanovi nekakav restriktivni i jedinstveni konsenzus, i to zato što je malo verovatno da pravi odgovori mogu proisteći iz nekakve čiste ekonomske dogme, zaključuje B.Snoudon.'' Tokom istorije, nastalo je dosta ekonomskih škola, koje možemo razlikovati po njihovom mestu u razvoju makroekonomske misli i njihovom glavnom doprinosu makroekonomskoj analizi.
Središnje mesto u Kejnsovoj ekonomiji pripada ideji efektivne tražnje, u uslovima zaostajanja tražnje za ponudom, proizvodnja se, ako se ništa ne učini, mora smanjivati da bi se na nižem nivou uspostavila ravnoteža, samo sada na nivou ispod pune zaposlenosti. Svetska depresija dvojako je podstakla njegovo mišljenje: prvo, konačno su raspršene iluzije u delotvornost monetarne politike i drugo, pažnja je skrenuta sa Britanije na SAD. U središte interesovanja dolazi pitanje: Šta je to što određuje obim proizvodnje u novčanoj privredi?
Tri su veoma važna Kejnsova doprinosa:
1. ustanovljenje makroekonomije kao ekonomske discipline
2. kvantifikacija makroekonomskih, državnih bilansa
3. obnavljanje poverenja u kapitalistički tržišni sistem, naspram totalinarnih režima

5.1 NAJVEĆI KEYNSOVI DOPRINOSI

Zaokret od:
a) mikro ka makro analizi
b) kratkog ka dugom roku
c) monetarnih ka realnim agregatima
d) varijacijama cena ka varijacijama količina
2. Hipoteza o agregatnoj potrošnji i štednji kao stabilnim funkcijama dohotka
3. Razdvojenost štednje i investicija koji se mogu uravnotežiti samo promenama dohotka
4. Tumačenje tražnje za novcem pomoću spekulativnog i transakcionog motiva
5. Određenost nivoa realnih nadnica obimom zaposlenosti
• ustanovljenje makroekonomije kao ekonomske discipline
• kvantifikacija makroekonomskih, državnih bilansa
• obnavljanje poverenja u kapitalistički tržišni sistem, naspram totalinarnih režima

Najvažnije karakteristike su:

1. naglasak na kratak rok;
2. pretpostavlja se da su nadnice i očekivanja fiksni na kratak rok;
3. agregatna kriva ponude je fiksna na kratak rok;
4. pretpostavlja se, da su nadnice rigidne naniže;
5. ne protive se politici kontrole nadnica i cena;
6. skloni su diskrecionoj monetarnoj i fiskalnoj politici, kojom se ''upravlja'' makroekonomijom;
7. veruju da bi bez ''upravljanja'', makroekonomija iskusila spori rast, nezaposlenost, nestabilnost;
8. veruju da je makroekonomija složena i da se njeno poznavanje mora temeljiti na studijama slučaja;

Kejns nije pridavao značaj problemu inflacije, i to je razlog osporavanja kenzijanizma i opravdavanja monetarizma.
Tri psihološke sklonosti:
1. potrošnji pojedinaca/potrošača
2. investiranju produzetnika i
3. preferencija likvidnosti imalaca novca

Neposredno pred rat, 1939.god. u nizu memoranduma i članaka razvija Kejnsov plan, koji je trebao da bude osnovica svetskih finansija: na osnovu tekućih zlatnih rezervi, emitovala bi se svetska valuta-bankor; zemlje bi se zaduživale do tog iznosa, a u slučaju prekoračenja bi im bili stavljani dodatni krediti u uslovima upravljanih relativno fiksnih deviznih rezervi.
Srž Kejnsovih ideja se nalazi u Opštoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca, za koju jesam autor verovao da po svojoj opštosti neoklasičnu ekonomiju pretvara u posebanslučaj. Ključna Kejnsova ideja je postojanje nevoljne zaposlenosti, koja pokazuje dakapitalizam nije samouravnotežavajući sistem. Takva nezaposlenost duguje se nedostatkuagregatne tražnje, koja predstavlja zbir tražnje potrošača i investitora. Po njemu, ako jeagregatna tražnja nedovoljna treba je povećati i to trećim elementom- državnompotrošnjom.
Kejns je pri tom arbitrarno pošao od hipoteze, prema kojoj sa rastom dohotka,potrošnja apsolutno raste, ali tako, da relativno zaostaje – i to je nazvano Kejnsovomhipotezom o apsolutnom dohotku. Po toj teoriji potrošnja je veća kod siromašnih, negokod bogatih, a tokom vremena sa rastom dohotka, biva relativno sve manja. Kejns jesmatrao da će problem nedovoljne agregatne tražnje biti sve veći, ukoliko društvo postajesve bogatije, i da zato neće biti dovoljno investicija, što će prouzrokovati nezaposlenost idruštvo gurati u sve dublju krizu. Zato što se procesi ubrzavaju, zbog akceleratorskogefekta na potrošnju i multiplikatorskog efekta na investicije. Тај multiplikatorski efekatpodrazumeva međuzavisnost svih od sviju, nedeljivost ekonomske krize koja pogađa sve,neke pre i bolnije, ali i one bogatije i ona je ubedila javnost, da se intervencionističkaekonomska politika mora primenjivati za otklanjanje nezaposlenosti. Ravnotežu remeteinekcije, koje predstavljaju određeni priliv u sistem, kao nove investicije i curenje, odliv,predstavljeno kao štednja. Тeret njihovog uravnoteženja po neoklasici treba da podnesekamata, koja ćw uravnotežiti ponudu sa tražnjom kapitala, baš kao što ponuda i tražnja natržištu rada određuju obim zaposlenosti i visinu nadnica. Međutim to se ne dešava, jer seneravnoteža sa jednog tržišta prenosi na drugo; pošto je visina dohotka ogređena nivoomagregatne tražnje, kriza je neminovna i kao zaraza veoma brzo se širi. Umestoautonomnih tržišta, Kejns predlaže njihovo agregiranje, a država treba dainstrumentalizuje nivoe investicija i štednje radi realizacije pune zaposlenosti. I upravu tuse nalazi najslabija tačka Kejnsove analize: pretpostavka Kejnsovog, naspram Piguovogefekta je da će transmisija u kojoj primat imaju realni naspram monetarnih agregatapokrenuti privredu i bez plaćanja cene u inflaciji, ili u postkenzijanskoj varijanti uzanemarljivo niskoj inflaciji.

5.2 OPSTA TEORIJA ZAPOSLENOSTI

5.3 KARAKTERISTIKE KENZIJANSKE EKONOMIJE

Najvažnije karakteristike su:
1. naglasak na kratak rok;
2. pretpostavlja se da su nadnice i očekivanja fiksni na kratak rok;
3. agregatna kriva ponude je fiksna na kratak rok;
4. pretpostavlja se, da su nadnice rigidne naniže;
5. ne protive se politici kontrole nadnica i cijena;
6. skloni su diskrecionoj monetarnoj i fiskalnoj politici, kojom se ''upravlja''makroekonomijom;
7. veruju da bi bez ''upravljanja'', makroekonomija iskusila spori rast, nezaposlenost, nestabilnost;
8. veruju da je makroekonomija složena i da se njeno poznavanje mora temeljiti na studijama slučaja;

Kejns nije pridavao značaj problemu inflacije, i to je razlog osporavanja kenzijanizma i opravdavanja monetarizma. Kejnsova teorija tumači se kao ograničeno napuštanje neoklasičnog modela, utoliko što počiva na tri makroekonomska agregata, koji su zbirno uzeti, postavljeni na psihologiji pojedinca, kao preduzetnika i potrošača; razlika je u tome, da se kod neoklasika, njihovo ponašanje smešta u okvire izvesnosti, nenarušene intertemporalne ravnoteže, a kod Kejnsa u uslove neizvesnosti. Ponašanje pojedinca utemeljeno je na graničnoj sklonosti potrošnji, preduzetnika na marginalnoj efikasnosti kapitala, a vlasnika kapitala na preferenciji likvidnosti. Kejns nastoji, da na najbolji način opiše dve najvažnije faktorske cene – nadnice ( rad ) i kamata ( kapital ) – menjaju svoju prirodu i postaju rigidne, tako da nadnice nisu više nezavisno određene na tržištu rada, sučeljavanjem ponude i tražnje, već su, kao efektivna tražnja u funkciji dohotka, a kamata nije produkt, sučeljavanja ponude i tražnje na tržištu kapitala, već je kao preferencija likvidnosti, premija za odricanje od najlikvidnijeg oblika imovine – gotovine u uslovima neizvesnosti. Nezavisna tržišta rada i kapitala kod Kejnsa, tako bivaju objedinjena opštom neizvesnošću, koja zato nameću egzogenu, državnu regulaciju.

Otuda tri veličine, tj. tri psihološka zakona na kojima Kejns zasniva model agregatne tražnje:

1. sklonost potrošnji, kao udeo potrošnje u dohotku;
2. preferencija likvidnosti, po kojoj je kamata nagrada za odricanje od novca, kao najlikvidnijeg oblika imovine u uslovima neizvesnosti;
3. marginalna efikasnost kapitala, kao dodatni prinos koji se očekuje od Investicija.

5.4. KLJUČNE ODREDNICE KEJNSOVE EKONOMIJE

Ključne odrednice su sledeće:
1. Privreda je u osnovi nestabilna i izložena nepravilnim šokovima, koji proističu iz promena granične efikasnosti investicija usled promena očekivanja preduze- tnika ( Kejnsov '' životinjski instikt '' );
2. privreda će, ako je prepuštena sama sebi, biti potrebno dugo, da se vrati u stanje pune zaposlenosti;
3. agregatni ( ukupni ) nivo dohotka i zaposlenosti određen je nivoom agregatne tražnje;
4. državna intervencionistička politika treba da primat da fiskalnoj u odnosu na monetarnu politiku, jer je ona direktnija, efikasnija i daje brže efekte
Kejnsov sistem počiva na opštem slučaju rigidnosti dvaju najvažnijih faktorskih cena:
1) nadnica, koje neopadaju i ne omogućavaju rast zaposlenosti i
2) kamata koje u slučaju i suviše niskog nivoa ( zamka likvidnosti ), više ne utiču na realne investicije, nego isključivo na špekulacije.
Ocjenjujući značaj Kejnsovih ideja, M.Blaug ističe da je on uspio da otkrije važne istine o ekonomskom sistemu, prije svega o mogućnosti neravnotežnih stanja; međutim, kasniji napredak teorije opšte ravnoteže i matematizacija ekonomije omogućili su precizniju identifikaciju uzročnika neravnotežnih stanja, nego što je to bilo moguće 30-tih godina. A pored toga i uspon inflacije u mnogome je obezvrijedio Kejnsovo insistiranje na realnim agregatima, naročito mogućnosti dugoročnog trgovanja niska inflacija-visoki rast i zaposlenost.
Na političkom planu po oceni M.Fridmana, Kejns je bio paternalista, elitista, koji je vjerovao u snagu činovničkog državnog aparata. Na toj osnovi gradio je i svoju ekonomsku strategiju državnog intervencionizma, koji će u nedogled značiti prosperitet.
Stagnacija 70-tih godina potpuno je osporila Kejnsove ideje, jer je pokazala, da je rast prestao, nezaposlenost uvećana, a inflacija u usponu i pored decenijskog državno- paternalističkog odnosa prema privredi i društvu. Kejnsov jezik je ostao, i to je dobro, ali je loše to oslanjanje na državu u svemu, i sklonost da o svemu odlučuju intelektualci, zaključuje M.Fridman.

ZAKLJUČAK

Svi istaknuti ekonomski teoretičari, ali i ukupni pravci ekonomske misli zajedničkim putem stvorili su osnove ekonomskog života pojedinaca i društva. Cilj našeg seminarskog je upoznati studente sa poviješću i razvojem ekonomske misli, paradigmama, teorijama i modelima na kojima se temelji savremena ekonomska znanost.
Ekonomija je doživela dug razvojni put, zavisno od promjena ekonomske razvijenosti i društvenih odnosa.
Naš seminarski rad predstavlja škole i obrađene predstavnike koje su imale odlučujuće uticaje na nastanak i uobličavanje ekonomske teorije. Uključene su najistaknutije škole i pisci ekonomske teorije.
Naravno da je naš seminarski rad nekome oskudan, ali ovo je samo mali dio onoga štomožete da pročitate o ovoj temi. Cilj je bio da vas uvedemo u uvodne teze, i da vam damoosnovu o nastanku i razvitku ekonomije. Obuhvaćen su i obrađeni već ranije navedeni veliki ekonomski teoretičari koji su imali zavidan uticaj na razvoj ekonomije.
Vidjeli smo neke osnovne teze o nastanku ekonomije, njenom razvijanju kroz istoriju, i kako suje pojedini učeni ljudi shvatali. U tekstu se moglo videti kako je svako doba imalo svogapredstvanika u ekonomiji, i kako se ta era upravo zove po tom učenjaku.
Tu su se rađali i raznipokreti koji su opet bili vođeni idejama raznih ljudi. Sve ovo je bila preteča današnjeekonomije, i temelj na kome se danas zasniva ekonomija čitavog sveta. Naš seminarski radopisuje četvoricu posebno istaknutih ekonomskih teoretičara. Naravno ovo je mali dio onoga štobih se moglo napisati o ovoj nauci, ali ipak dovoljno da se čitalac upozna i da stekne nekaosnovna znanja o razvoju ekonomije i ljudima koji su tada vodili glavnu riječ.
Postoji veliki broj alternativnih ekonomskih teorija, ali lako je uočiti da se većina njih fokusira na održiviji i pravedniji razvoj globalne ekonomije, što i nije čudno ukoliko se uzme u obzir trenutačna situacija u svijetu.
Veoma bitno je ekonomiju prikazati kao mozaik pretpostavki, činjenica, poopćenja i tehnika koje je vrlo teško razumjeti u njihovu savremenu obliku, ako se ne poznaje i ne shvati njihova historijska dimenzija.
Donosi se cjelokupni lanac ekonomskih ideja i tijek ekonomskog kontinuiteta koji se zasniva na nadogradnji ideja i tehnika iz prošlosti u traganju za rješenjima primjerenim a realnim u suvremenom svijetu. Prikazana je povijesna perspektiva najznačajnijih tokova ekonomske analize, od vremena antičke Grčke do današnjih dana. Pružena je mogućnost da se izvuku koristi iz lekcija koje pružaju pogreške i uspjesi prošlih vremena. Ekonomska historija je temelj svake ekonomske aktivnosti. Historija se ekonomskih ideja po malo čemu promijenila, a intelektualni historičari su izveli podosta trikova tijekom dugog historijskog toka.

LITERATURA

1. Razvoj i osnove suvremene ekonomske misli, akademik dr.Branislav Šoškić, Institut za ekonomska instraživanja, Beograd 1986.god
2. Osnovi političke ekonomije: uvod u elemente klasične teorije , Dr. Dragutin Šoškić, Nomos Beograd, Beograd 1996. god.
3. Mikroekonomija, Doc.dr.sc.Zijad Džafić, OFF-SET, Tuzla 2009 god.
4. Razvoj ekonomske misli (Dodatni materijal za spremanje ispita,), Dr.sc. Zijad Džafić, doc, Tuzla decembar 2008.god
5. Načela ekonomije, N.Gregory Mankiw, d.o.o. MATE, Zagreb 2006.god
6. Uvod u ekonomiju, Kadrija Hodžić, IK PEN d.o.o. Tuzla, Tuzla 2005.god
7. Osnovi klasične političke ekonomije, B. Medojević, B. Cerović, Ekonomski fakultet, Beograd
8. http://hr.wikipedia.org/wiki/Marksizam ( preuzeto mart 2011.)
9. http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_ekonomske_misli ( preuzeto mart 2011. )
10. http://bs.wikipedia.org/wiki/Ekonomija ( preuzeto mart 2011. )

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

  preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi