Elektronički otpad
1. O elektroničkom otpadu
1.1. Što je elektronički otpad
Elektronički otpad je popularno i neformalno ime za elektroničke proizvode
na kraju radnog vijeka. Ubraja se u opasne otpade zbog niza štetnih kemijskih
spojeva poput kadmija (tiskane ploče), arsena, olova (koristi se u monitorima
radi zaštite od zračenja) žive, kroma (dekorativne svrhe), berilija, fosfora
(katodne cijevi monitora i televizora) i plastike koji su opasni po ljudsko
zdravlje i veliki su zagađivači okoliša.
Elektrotehnički i elektronički otpad se u zakonima Europske unije označava
kraticom WEEE (Waste Electrical and Electronic Equipment), a oprema EEE.
Danas gotovo svako kućanstvo posjeduje takve naprave.
Elektronička oprema je sve zastupljenija u uredima i trgovinama, ukratko,
posvuda, a kad joj dođe kraj pojavljuje se u otpadu. Procjenjuje se da
je godine 1992. u ukupnom europskom kućnom otpadu WEEE iznosio oko 2%,
odnosno 4 milijuna tona, a 1998. već 6 milijuna tona (4% u kućnom otpadu
ili 50 milijuna komada). Očekuje se da će se količina WEEE-a povećavati
po stopi od 5% godišnje, što znači da će se u sljedećih deset godina taj
otpad udvostručiti. Porast WEEE-a je tri puta veći od porasta komunalnog
otpada.
1.2. Gubitak resursa
Kad se otpadni materijal ne reciklira, za proizvodnju se moraju pronaći
nove sirovine. To bespotrebno troši energiju i najčešće uzrokuje nove
ekološke probleme.
U 1998. procjenjeni gubitak sirovina u Europi zbog nereclikliranja elektroničke
i elektrotehničke opreme je bio:
• 2.4 milijuna tona željeza
• 1.2 milijuna tona plastike
• 652,000 tona bakra
• 336,000 tona aluminija
• 336,000 tona stakla
Na te brojke je potrebno dodati i gubitke teških metala (olovo, živa…)
koji, u slučaju nepravilnog zbrinjavanja, čine veliku štetu okolišu. Da
recikliranje može biti vrlo isplativo može se vidjeti na primjeru aluminija.
Recikliranjem jednog kilograma aluminija možemo uštedjeti 8kg boksita,
4kg kemijskih proizvoda i 14 KW struje.
1.3. Zdravstveni rizici
Zdravstveni rizici uzrokovani opasnim tvarima u elektroničkom otpadu
su jedan od najbitnijih razloga za brigu o kvalitetnom zbrinjavanju takvog
materijala. U elektroničkim i električnim uređajima može se pronaći mnoštvo
vrlo toksičnih supstanci, npr. arsen, brom, kadmij, CFC i HCFC spojevi,
olovo, živa i drugi.
CFC i HCFC spojevi se koriste u proizvodnji rashladnih uređaja i izolacije.
Obe vrste spojeva spadaju u takozvane "stakleničke plinove"
koji ispuštanjem u atmosferu uzrokuju promjenu klime i oštećenja ozonskog
omotača.
Fluorescentna rasvjeta sadrži potencijalno štetne supstance kao na primjer
visoko toksični teški metali, naročito živa, kadmij i olovo. Ulaskom u
tijelo ove supstance mogu oštetiti jetru, bubrege i mozak. Živa je također
i neurotoksična te se može akumulirati u hranidbenom lancu. Sadržaj žive
u fluorescentnim lampama je zabrinjavajući. Jedna takva lampa kakvu se
može pronaći u većini ureda sadrži 30 miligrama žive, a po europskim propisima
1 litra vode smije sadržavati maksimalno 0.001 miligram tog teškog metala.
Jednako tako, Europska unija planira izbaciti olovo iz većine proizvoda,
no do sad dvije trećine proizvođača nije izradilo detaljne planove o prelasku
na čistije tehnologije.
Broj zaslona s tekućim kristalima (LCD) stalno raste te sve više počinju
prevladavati na tržištu osobnih računala. Donedavno su tekući kristali
ubrajani u opasni otpad, pa su takvi zasloni zahtijevali posebnu obradu.
No Njemački savezni ured za okoliš (UBA) je na temelju ekotoksikoloških
studija zaključio da tekući kristali nisu posebni otpad pa ih ne treba
razarati u zaslonima prije njihova zbrinjavanja.
2. Trenutno stanje elektroničkog otpada
2.1. Elektronički otpad u razvijenom svijetu
Veliki problem elektroničkog otpada imaju razvijene zemlje kao Sjedinjene
Države koje procjenjuju da će u sljedećih šest godina oko milijardu računalnih
komponenti postati otpad te otprilike tri milijarde raznih uređaja kućne
elektronike, uključujući 200 milijuna televizora. Zastarjela računala
u SAD-u sadrže više od dvije milijarde kilograma plastike, 1,6 milijardi
kilograma kadmija, 600 milijuna kilograma kroma i isto toliko olova te
još zasad nepoznatu količinu žive i broma.
Kako "moda" ponekad ima nezanemarive ekološke posljedice govori
i zanimljivi primjer iz Njemačke gdje je jedna "zelena" političarka
izračunala da 10 milijuna prodanih "tamagočija" godišnje u Njemačkoj
znači 350 tona električnog otpada u kućnom otpadu te da je prodaja dugmastih
baterija zbog njih porasla za 30%.
Praćenjem ključnih pokazatelja utvrđeno je da svaki stanovnik Europske
zajednice godišnje odbaci oko 14 kg električnog i elektroničkog otpada
što je oko 5 milijuna tona godišnje na razini cijele EZ. Procjenjuje se
da će količina takvoga otpada rasti tri puta brže nego prosječna količina
otpada općenito. Kako bi se rješenje i pravno reguliralo, Europski parlament
donio je direktivu broj 2002/96/EC koja se odnosi na električni i elektronički
otpad (Waste electrical i electronic equipment - skraćeno WEEE-direktiva)
2.2. Problemi u zemljama u razvoju
Osim povećanja količine vlastitog smeća, problem uvoza otpada sa zapada
je daleko veći. Kao i obično, najveća svijetska ekonomija, Sjedinjene
Američke Države, se i pri ovom ekološkom problemu ponaša krajnje neodgovorno
i zaostalo. Čak 70 do 80 posto opasnog elektroničkog otpada SAD izvozi
u siromašne zemlje. Procjene govore o 225 tona elektroničlog otpada izvezenog
iz SAD-a svakog tjedna. Jedina su razvijena država koja nije potpisala
Baselsku konvenciju koja propisuje kontrolu izvoza opasnog otpada. Dok
Europska legislativa pritisak pokušava usmjeriti na proizvođače i natjerati
ih na proizvodnju ekološki prihvatljivijih proizvoda, SAD planira zakone
koji će još više potaknuti nemoralnu aktivnost izvoza otpada.
Najveći uvoznik američkog otpada je Kina. U pokrajini Guandong, tek četiri
sata vožnje udaljenoj od Hong Konga, ogromne količine toksičnog otpada
pristiglog sa zapada prerađuju siromašni radnici primitivnom tehnologijom
opasnom po njih i njihov okoliš. Iako je najveći susjed SAD-a, Kanada,
potpisnica Baselske konvencije, u praksi čini malo protiv ilegalnog izvoza
otpada u siromašnije zemlje.
2.3. Stanje u Hrvatskoj
U Hrvatskoj je na snazi novi zakon o otpadu u kojem je elektronički otpad
svrstan pod opasan. Kako Hrvatska nema mogućnosti niti postrojenja za
zbrinjavanje i obradu elektroničkog otpada te se izvozi u druge zemlje,
novi zakon obavezuje proizvođače ili uvoznike elektroničke opreme da se
sami pobrinu za njegovo skupljanje. No s obzirom na efikasnost provođenja
zakona kod nas, vjerojatno će i dalje sve ostati na savjesti pojedinih
proizvođača i krajnjih korisnika da zbrinu svoj otpad. Na žalost, na mnogo
mjesta ne postoji organizirano prikupljanje ili su građani nedovoljno
informirani o mogućnostima sigurnog odlaganja opasnog otpada, pa često
ni njihova savjest nije dovoljna.
Zanimljiv je podatak da u Hrvatskoj nekoliko specijaliziranih tvrtki
sakupi čak 4 tone starih mobilnih telefona, odnosno oko 40 000 zastarjelih
uređaja. U njima je najopasniji dio stara baterija koja sadrži kadmij.
Do kraja ove, 2005. godine tvrtka Unija Meteor planira krenuti u posao
recikliranja dijelova mobitela, koji je prema njihovim procijenama vrijedan
8 milijuna kuna.
Iz pravne perspektive elektronički otpad je definiran u zakonu o otpadu
iz 2003. godine (http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2003/2179.html). U tom
zakonu su definirane obaveze proizvođača i potrošača u postopanju s takvim
otpadom.
3. Zbrinjavanje elektroničnog otpada
3.1. Načini zbrinjavanja elektroničnog otpada
Elektrotehnički i elektronički otpad sadrži visok udjel opasnih tvari,
pa ukoliko se njime ne gospodari na pravilan način može uzrokovati poremećaje
u okolišu.
Samo 11 posto odbačene elektroničke opreme se 1998. recikliralo. Ostalo
se deponiralo ili izvozilo. Jedan od problema reciklaže elektronskog otpada
nalazi se u teškom razdvajanju pojedinih sirovina iz otpada. Zato je jako
bitna zakonska regulacija načina izrade elektroničkih komponenti i uređaja
kako bi se recikliranje olakšalo u što većoj mjeri. Ako je recikliranje
lakše, cijena mu je manja te postaje konkurentna primarnim izvorima sirovina.
Europski parlament u Strasbourgu donio je početkom travnja 2002. odluku
da do 2005. taj otpad ne smije u smeće i na deponije (sada u EU ide godišnje
oko 6 milijuna tona). Proizvođači opreme morat će snositi troškove zbrinjavanja
što će ih potaknuti da izrađuju opremu koja se može lakše zbrinuti ili
reciklirati. Tvari kao olovo, kadmij i živa moraju do 2006. nestati iz
te opreme.
Neka su rješenja počele nuditi velike korporacije poput Hewlett-Packarda
koji reciklira računala pretvarajući ih u plastičnu ambalažu i plemenite
metale koji se tale i oblikuju u proizvode od bronce ili zlatne poluge.
U kompaniji tvrde kako se tako svi troškovi uloženi u proces recikliranja
podmiruju, no bez obzira na to čini se da je glavni problem što još kod
mnogih proizvođača nije proradila svijest o problemu elektroničkog otpada.
Jedini način da se to promijeni donošenje je strogih zakona pa tako, primjerice
Kalifornija razmatra prijedlog zakona prema kojem bi proizvođači računala
bili obvezni do 2005. organizirati recikliranje 50 posto, a do 2010. čak
90 posto svih odbačenih elektronskih uređaja.
Korporacija Sony je došla na ideju da umjesto rastavljanja, staru elektroničku
opremu pohranjuje u napuštene otvorene rudnike. Neki od njih mogli bi
primiti preko 70 milijardi računala, a onda bi se iz te "urbane rude"
mogao u budućnosti vaditi bakar, zlato, željezo i ostali materijali.
3.2. Ponovna upotreba i recikliranje
Zasad postoje četiri osnovne metode reciklaže elektroničkog otpada (koje
nisu međusobno isključive pri obradi nekog odbačenog proizvoda):
• rastavljanje opreme: ručno odvajanje dijelova koji se mogu ponovo
upotrijebiti i reciklirati
• mehanička obrada: uklanjanje štetnih dijelova, zatim usitnjavanje i
rezanje
• spaljivanje i pročišćavanje: nakon što se spale gorivi dijelovi mogu
se odvojiti metali
• kemijska obrada: plemeniti metali mogu se ukloniti iz tiskanih krugova
putem kemijskih procesa.
Elektroničku i elektrotehničku opremu je teže reciklirati nego staklo,
papir ili limenku. Njena reciklaža je vrlo kompleksna, a manji je problem
velika bijela tehnika nego mala kompliciranija oprema.
Primjerice, u SAD-u je 1998. reciklirano samo 11% računala, a cak 70%
velike bijele tehnike iz kućanstava. Problem rastavljanja i recikliranja
sitnog elektroničkog materijala vidi se i u tiskanim pločama u kojima
se može naći pola metala i nemetala iz periodnog sustava elemenata, među
njima zlato, platina, srebro, tantal, cerij, lantan, razni elektroliti,
sredstva protiv gorenja, plastika i dr.
Španjolska udruga elektroničke industrije ANIEL planira recikliranje mobitela.
S prikupljanjem se počelo 2001. godine na 3100 sabirnih mjesta i procjenjuje
se da je već prve godine prikupljeno oko 700 000 komada, a do 2003. ukupno
četiri milijuna, i to na trošak proizvođača. Japan je 2001. donio odluku
o recikliranju televizora, perilica, hladnjaka i klima uređaja, koji u
Japanu iznose oko 80% električnih proizvoda. Od travnja 2001. do veljače
2002. prikupljeno je 7,9 milijuna komada te opreme.
U elektronički otpad možemo svrstati i potrošne medije za pohranu podataka.
Tvrtka Bayer AG je 1998. objavila da je u svom pogonu u Dormagenu proizvela
5000-itu tonu polikarbonata i to reciklažom 350 milijuna kompaktnih diskova
koje je prikupljala od 1994. u suradnji s tvrtkama srednje veličine u
Njemačkoj, Engleskoj i Nizozemskoj. Optički nosači podataka sastoje se
od polikarbonata, metaliziranoga sloja aluminija, zaštitnog laka i tiska.
Kemijskim procesom odvajaju se slojevi, a zatim centrifugiranjem odjeljuje
plastika. Dobiveni polikarbonat miješa se s novim materijalom, dobiva
oznaku R-tip i koristi za kućišta u elektro i elektroničkoj opremi.
3.3. Recikliranje baterija
Baterije sam odlučio posebno istaknuti zbog činjenice što svi redovito
odbacujemo stare, iskorištene baterije. Kako koristimo sve više mobilnih
uređaja broj odbačenih baterija raste iz godine u godinu. Nažalost, većina
tog otpada završi sa ostalim kućnim otpadom na smetlištima koja nisu predviđena
za odlaganje opasnog otpada.
Postoje mnoge vrste baterija, jednokratne, punjive, one s iznimno toksičnim
komponentama i one koje su praktički potpuno neutralne ako ih se odbaci
u prirodu.
Važno je znati koje od njih možemo relativno sigurno odbaciti s komunalnim
otpadom, a koje od njih moramo obavezno zbrinuti na pravilan način kao
opasni otpad. Jednako tako je bitno je znati koje baterije je isplativo
reciklirati kako ne bi bezrazložno odbacivali vrijednu sirovinu.
Automobilski akumulatori sadrže živu pa je njihovo nezbrinjavanje
iznimno opasno i štetno. U razvijenim državama velika većina ovakvih baterija
završi u reciklaži.
Nikal-Kadmijske baterije su punjive, ali nakon određenog broja
ciklusa gube snagu i moraju se zbrinuti. Kadmij je teški metal i njegovo
odlaganje u prirodi je štetno jer vremenom može doći do podzemnih voda
i zatim u cijeli ekosustav u kojem se akumulira.
Nikal-metal-hidridne punjive baterije se smatraju ekološkima.
No nikal je relativno štetan metal, a i ove baterije sadrže elektrolit
koji može biti štetan u većim količinama. Općenito se smatra da pojedinačne
baterije mogu biti odbačene u komunalnom otpadu, ali ukoliko skupimo veći
broj baterija potrebno ih je odnjeti na recikliranje.
Litijske jednokratne baterije se koriste u fotoaparatima. Ne
sadrže visoko toksične komponente, ali prije odlaganja bi ih trebalo potpuno
isprazniti kako bi se potrošio metalni litij u njima.
Litij-ionske punjive baterije ne sadrže otrovne tvari pa ne postoji
problem odlaganja. To je ohrabrujuća činjenica s obzirom da se koriste
u sve većem broju mobilnih uređaja, od mobilnih telefona do prijenosnih
računala pa čak i automobila na električni pogon. U masovnu upotrebu ne
ulaze zbog osjetljivosti, pa ekološki nepovoljnije tehnologije imaju prednost
u mnogim područjima primjene.
Sam proces recikliranja teče tako da se prvo odbacuju zapaljive tvari
kao što je plastika. Nakon toga se ogoljele ćelije sjeku na komade, a
ti se komadi zagrijavaju do točke topljenja metala. Dio nemetala ispari
drugi dio se sedimentira ovisno o specifičnoj masi. Opasni kadmij brzo
isparuje pa je pare potrebno hladiti i skupljati. Dobiveni metali se koriste
u raznim granama industrije.
Recikliranje baterija je isplativo ukoliko pogoni dobijaju sortirane baterije
ovisno o svom kemijskom sastavu. Selekcija i transport odbačenih baterijskih
članaka su obično subvencionirani od strane države.
3.4. Budućnost
Kao
što vrijedi kad je riječ o ljudskom zdravlju poslovica «Bolje je spriječiti
nego liječiti» može se primijeniti i kod pitanja zbrinjavanja elektroničkog
otpada. Kako bi se taj otpad preusmjerio s puta prema deponiju treba uvesti
promjene u projektiranju opreme, rabiti manje različitih materijala da
se olakša separacija pri reciklaži itd. Industrija treba poštivati četiri
načela pri izboru materijala:
• rabiti manje materijala
• u slučaju plastike odabrati kompatibilne polimere
• identificirati sve uporabljene polimere
• projektirati sve dijelove za jednaki vijek trajanja, jer greške jednog
dijela mogu rezultirati u preranom odbacivanju proizvoda.
Na slici s leva su prikazani simboli različitih plastičnih materijala.
Oni se mogu naći na većini plastičnih proizvoda koje možemo nabaviti u
dućanu. Služe za jednostavniju selekciju u postupku razvrstavanja plastike
u reciklažnom postrojenju.
4. Mogućnosti elektroničnog otpada
Kako se količina opasnog elektroničkog otpada povećava u svakom domaćinstvu,
vrlo je bitno da i obični građani budu svjesni mogućnosti ispunjenja svojih
obaveza prema okolišu. Prečesto se mogu vidjeti stara računala i TV uređaji
ostavljeni među uobičajenim smećem. Veliki dio građana je neinformiran
o mogućnostima sigurnog odlaganja tog štetnog otpada, a mnogu čak niti
nisu svjesni štetnosti odbačenih elektroničkih uređaja.
Baterije su vrlo štetne za okoliš, ali na mnogim mjestima postoje ovakve
kutije za odlaganje. Ako ne postoji u vašoj blizini, sačuvajte stare baterije
i odnesite ih do reciklažnog dvorišta.
LITERATURA
Stranice bliske tematike izrađene u sklopu ovog
predmeta:
Recikliranje elektroničkog otpada, Goran Krstić
http://ergonomija.zpm.fer.hr/2004/krstic/Index.html
Elektronički otpad, Milan Važić
http://ergonomija.zpm.fer.hr/2003/vazic/Index.html
Stranice Zagrebačke "Čistoće", informacije
o odlaganju otpada u Zagrebu:
http://www.cistoca.hr
Zakon o otpadu:
http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2003/2179.html
Sve o recikliranju baterija:
http://www.batteryuniversity.com/partone-20.html
Vrlo zanimljivi članak o mogućem učinku linuxa na
okoliš:
http://www.franic.info/radovi/ZFranic_Elektronicki_otpad.pdf
Članak o elektroničkom otpadu na T-portalu:
http://www.htnet.hr/gospodarstvo/poslovnivodic/fset.html
Članak u Kliku:
http://www.klik.hr/naslovnica/dossier/200401300002005.html
Ekološka udruga "Zelena akcija":
http://www.zelena-akcija.hr
Udahnite život u svoj stari pentium 90, napravite
prvoklasni router od njega:
http://smoothwall.org
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi
SEMINARSKI RAD |