|
DIJAGNOZA NEUROZE
Fiksacija predstavlja trajno vezivanje dijela psihičke energije za neki
objekt ili način gratifikacije, odnosno način zadovoljavanja nagonskih
pulzija. Upravo fiksaciju Freud
je prepoznao kod neurotičnih bolesnika. Smatra se da što je jača fiksacija,
to je veća mogućnost za razvoj kasnijih psihičkih oboljenja. Jasno je
da je fiksacija potpuno ili bar većim dijelom nesvjesna.
U
premještanju libidne energije s jednog na drugi objekt ili način zadovoljenja
u tijeku razvoja igra značajnu ulogu. Ako osoba doživljava gratifikacije
neugodnim ili nezadovoljavajućim, tendirat će da se vrati na raniji objekt
ili način koji je već poznat, iskusan i zapamćen kao ugodan, dakle katektiran
s psihičkom energijom. Upravo to vraćanje na raniji način ili objekt gratifikacije
naziva se regresija.
U terapiji naših bolesnika dužnost nam je utvrditi točke ili načine fiksacije.
Anksioznost je jedna od bazičnih
pojava svih neuroza i ona se uvijek doživljava u egu. Time smo došli do
pojam psihički konflikt. Konflikt se uvijek javlja kad id i ego zajedno
teže zadovoljenju neke nagonske ili emocionalne potrebe, a predstavnici
vanjskog svijeta to ometaju. Takav konflikt mogao bi se nazvati eksterni
i sam po sebi još nije neurotski. Kako ego djeteta razvojem postaje sve
zreliji, on sve više vodi računa o realitetu, jer se po principu realiteta
odvijaju svi ego procesi. Tako se konflikt sve više premješta od eksternog
na interni. U određenom trenutku ego ne uspijeva da zadrži u dovoljnoj
mjeri snage potiskivanja, nastaje relativna slabost ega i kao da se privremeno
ego cijepa u jedan dio koji vodi računa o realitetu i drugi dio koji negira
opasnost realiteta, pa nadozvoljeni impuls ida probija u svjesno.
Situaciju komplicira i prisustvo treće instance - superega. Da bi propustio
određene impulse ida, ego mora voditi računa ne samo o uvjetima realiteta,
već i o unutarnjem senzoru - superegu, koji je pretežnim dijelom predsvjestan.
Nastaje konflikt i sa superegom i taj konflikt se naziva još i internalizirani
konflikt.
Nastanak neurotskog simptoma
Prvo nastaje psihički konflikt, koji ostaje u nesvjesnom. U cijelom tom
periodu nepostojanja neurotskog simptoma ego je bio u stanju održavati
ravnotežu između ida, superega i zahtjeva realiteta.
Ako se, međutim, poremeti ova ravnoteža, ovaj ekvilibrij što ga ego održava:
tada može doći do oslobađanja do tada potisnutog materijala psihičkog
konflikta u predsvijesno, a to čovjek doživljava kao strah, kao signal
alarma. Ako ego nije sposoban da održava ravnotežu isključivo samo pomoću
represije ili nekih drugih obrambenih manevara, strah će prisiliti ego
da stvori novu ravnotežu, koja se bazira na kompromisu između ida i ega,
a to je stvaranje neurotskog simptoma. Kompromis se sastoji u tome da
više ne postoji apsolutna konstantna represija potisnutog materijala,
nego se materijal javlja u samom simptomu. Međutim kao i u snu, dolazi
do cenzure i simboličkog oblikovanja materijala, tako da bolesnik sa svojim
simptomom ipak ne postaje svjestan značenja tog simptoma, jer simptom
predstavlja maskiranu nagonsku tendenciju. Sada je id zadovoljan jer je
libido ipak oslobođen, makar samo simbolički prerušen. Ego je također
zadovoljan, jer je ipak uspostavio neku novu ravnotežu, i jer je sačuvao
svjesni dio ličnosti od straha i od osjećaja krivnje, a u nekim slučajevima
čak i od izbijanja psihoze.
Istovremeno s nastankom simptoma javljaju se i regresivni fenomeni. Većina
neurotika ima
probleme sa seksualnošću, jer libido traži zadovoljenje u već napuštenim
infantilnim objektima ili aktivnostima.
Kraće ili pojednostavljeno imamo slijedeće sekvence:
1. stvaranje psihičkog konflikta
2. stanje uspješnog potiskivanja psihičkog konflikta i ostalih obrambenih
mehanizama
3. poremećaj ekvilibrija - ego ne nalazi zadovoljavajuće obrane - pojava
straha i regresije libida
4. formiranje simptoma kao kompromisnog rješenja zbog postizanja novog
ekvilibrija i umirenja straha.
Razlozi nastanka simptoma neuroze:
1. (jake) frustracij e u životu (upravo nemogućnost zadovolj enj a
libida) - dj elovanj e okoline
2. popuštanje snaga ega (npr. tjelesne bolesti)
3. pojačanje impulsa ida (npr. pubertet)
4. pojačanje impulsa superega
5. želja za identifikacijom
6. neuspješno razrješavanje Edipovog
kompleksa što pogoduje regresiji
7. kombinacija.
Zašto nastaju razne vrste neuroza?
Zbog raznih mehanizama obrana. Kod prevalencije jedne vrste obrana javlja
se «čista neuroza». Dosta često imamo miješane tipove neuroza kad se kombiniraju
razne vrste obrana.
Sa deskriptivnog stanovišta u psihoneurozama razlikujemo pozitivne i negativne
simptome.
Bolesnik u većoj ili manjoj mjeri doživljava smetnje pri radnjama pomoću
kojih treba da se zadovolje potrebe ličnosti, ostvare sposobnosti i postigne
prilagođavanje stvarnosti; npr. Nesanice, nesposobnost koncentracije i
sl. Pozitivni simptomi, čini se, proističu iz još nepoznatog izvora i
uzrokuju smetnje u ponašanju i svijesti; to su mučna čuvstva, tjeskoba,
osjećanje krivnje, depresija, ili pak različite prisilne misli i sl.
Klasifikacija neuroza
Da bismo bolje razumjeli prirodu i karakter psihoneurotičnih simptoma,
podijelit ćemo ih na traumatske i na aktualne simptome.
Traumatska neuroza je bolesno stanje uzrokovano nekom traumom, tj. toliko
snažnim prilivom vanjskih i unutrašnjih podražaja da ih bolesnik ne može
svladati.
Pojam aktualne neuroze formulirao je Freud
u isto vrijeme kad je razrađivao pojam neuroze obrane (1894). Konflikt
nije ovdje izazvan navalom vanjskih podražaja, već prilivom aktualnih
unutrašnjih podražaja, napetošću potreba koje nisu zadovoljene. Prema
konstituciji i individualnoj povijesti klinička slika poprima oblik tjeskobne
neuroze ili neurastenije.
Psihoneuroza u pravom smislu sastoji se u razvijenoj obradi konflikta.
Najčešći su joj oblici konverzija, fobija i prisilna neuroza. Kad se obrambeni
mehanizam ega suprotstavi ispražnjenju nagonskog impulsa koji subjekt
osjeća kao nešto opasno ili sramotno. Taj poriv i nadalje postoji, iako
u obliku «derivata» i za svoje ispražnjenje pronalazi «nadomjestak» u
simptomu. Kako se u psihoneurozi obrambenim kočenjem sprečava potrebno
ispražnjenje, dolazi do neprekinutog produciranja aktualnih simptoma,
pa i najneznatniji vanjski ili unutarnji podražaj dovodi subjekt u traumatično
stanje. Psihoneuroze s pravom zaslužuju svoje ime, jer predstavljaju psihološku
obradu neurotskog konflikta, odnosno pokušaj prilagođavanja koji bi pomoću
simptoma mogao pomiriti zadovoljenje i osjećaj sigurnosti, premda je ispražnjenje
nedovoljno i premda simptom zbog neugode koju izaziva postaje sekundarnim
izvorom poteškoća.
Prema Freudovoj tezi jezgro neuroze sačinjava Edipov
kompleks. Razumljivo, Edipov kompleks predstavlja jednu od faza normalnog
i prirodnog razvoja koju čovjek prevladava, a koja se može ispoljiti samo
u izuzetno povoljnim okolnostima npr. U snu. Kod neurotika, naprotiv,
taj kompleks nije dokraja prevladan zbog izuzetnog intenziteta poriva,
afekata i obrambenih mehanizama od kojih je satkan.
Kad subjekt ne bi bio opterećen neurotskom predispozicijom, mogao bi podnijeti
frustraciju i reagirati primjereno prilagođenim ponašanjem. Zbog neurotske
sklonosti on djelomično odvraća svoj interes od vanjskog svijeta i pojačava
fantazijsku djelatnost: porivi se oslobađaju stvarnih odnosa i kontrole
ega; subjekt se povlači u sigurniju poziciju i oživljava stare interese.
To se povlačenje ne zaustavlja sve dok ne dosegne točku fiksacije tj.
fazu u kojoj su libidni ili agresivni porivi prema roditeljskim objektima
bili osobito naglašeni. Regresija ipak nije potpuna: velikim svojim dijelom
ego i nadalje normalno djeluje i pokreće obrambene mehanizme protiv derivata
potisnutih poriva. Simptom je, dakle, kompromisna tvorevina potisnutih
želja i obrambenih mehanizama ega.
Freud je utvrdio da je neuroza ishod neuspjeha da se razriješi konflikt.
Anksioznost nastaje iz sukoba između eha i ida, ega i superega ili između
ida i superega i njoj se zbog sposobnosti neurotičnog ega odgovara kao
signal za pokretanje obrana. Nagodba između sukobljenih dijelova izvodi
stvaranje simptoma koje svakom djelovanju pruža zadovoljenje.
Konverzija - obrazac neuroze je ishod incestnih želja i nagodbe u obliku
okretanja simptoma ako postoji somatsko pristajanje.
Fobičke formacije koriste mehanizam pomaka kao dodatak potiskivanju.
Opsesivna neuroza je još korak od konverzije u procesu obrane protiv srži
edipskog sukoba.
Nesposobnost da se izađe na kraj s tjeskobom na odgovarajući način samo
potiskivanjem, opsesivni neurotik regredira iz faličko edipske faze u
analnu gdje već postojeće fiksacije predodređuju pojedinca za postojeću
opsesivnu neurozu.
ANKSIOZNA NEUROZA
Pojava anksioznih simptoma upozorava da je nešto, bilo iz unutarnjeg
ili vanjskog aktualnog života, izazvalo takav način afektivnog reagiranja
u ličnosti, kao nekad kad se ona zaista nalazila u stanju bespomoćnosti
i nezaštićenosti. To stanje oponaša situaciju primarnog straha, koji se
javlja kod djeteta kad ostaje samo, bez osoba koje mu služe za gratifikaciju
njegovih instinktivnih poriva.
Prema Cameronu anksioznu neurozu mogli bismo definirati kao kliničku
sliku neuroze, kod
koje dominira difuzna emocionalna tenzija i manifestna anksioznost. Anksioznost
može imati svoj psihički sadržaj, ali najčešće su prisutni simptomi, koji
prisiljavaju bolesnika da se oslobodi ekscesivne tenzije putem direktnog
odterećenja bilo na voljne, bilo autonomne somatske funkcije. Ostali mogući
simptomi predstavljaju afekte, koje tenzija izaziva svojim dezorganizirajućim
djelovanjem na funkcije ega.
Za anksioznu neurozu se nekad kaže da predstavlja «ulazna vrata u mentalnu
patologiju», a za anksioznog neurotika «da živi previše blizu svog nesvjesnog».
To proizlazi iz spoznaje da se pojava atake straha smatra kao neuspjeh
potiskivanja i formiranja simptoma, što bi bilo posljedica jedne nedovoljno
elaborirane neurotske strukture. Psihodinamski anksioznost je afektivno
stanje ega, koje nastupa kao odgovor ega na nutarnju ili vanjsku opasnost.
Kod psihoneuroza, međutim, sasvim je drugačije jer konverzivni, fobični
ili opsesivni simptomi nastaju da bi se spriječila anksioznost. Kod svih
ovih neuroza je sačuvan odnos prema simbolizaciji. Konverzivni neurotik
simbolizira putem tijela, a fobični i opsesivni neurotik putem drugih
psihičkih produkata. U rješavanju anksioznosti se dakle suprotstavljaju
dva različita mehanizma:
1. inhibicija rasterećenju, izaziva defleksiju prema tijelu (tjelesno
rasterećenje) bez prave psihičke elaboracije, iako može nekad biti prikrivena
jednom površnom psihičkom superstrukturom. Ovdje potiskivanje nije prisutno
u pravom smislu riječi i nema tjelesne ili psihičke simboličke produkcije.
2. inhibicija rasterećenju kod psihoneuroza izaziva transformaciju, ulaženjem
u akciju kombinacije instinktualnih poriva i mehanizama obrane ega. Rezultat
rada potiskivanja dovodi do simboličke tjelesne ili psihičke produkcije,
budući da je potiskivanje izraz kontrainvesticija i dezinvesticija. Freud
navodi da u procesu potiskivanja transformacija afektivnog stanja, koja
rezultira u anksioznosti, predstavlja njen najznačajniji dio. Afekt izaziva
repeticiju jednog važnog i značajnog događaja.
Anksioznost je prisutna u mnogim poremećajima. U našoj kulturi koja otvara
mogućnost mnogim konfliktima i opasnostima, izvjestan stupanj anksioznosti
je možda čak i poželjan, jer služi u korisne svrhe jer motivira ličnost
na produktivno i svrsishodno ponašanje. Međutim ukoliko anksioznost dostigne
ekstremne proporcije ona može biti izuzetno dezorganizirajuće te vodi
ili u inhibirano ponašanje ili u nekontroliranu aktivnost. U tim slučajevima
anksiozni bolesnik stavlja na liječnika posebne dijagnostičke i specifične
terapijske zahtjeve. U predterapijskoj obradi biti će nekad potrebno isključiti
eventualnu organsku patologiju od somatizacije anksioznosti, i kad je
to učinjeno i ne nađe se organskog supstrata, potrebno je uvjeriti bolesnika
u psihološko porijeklo njegovih smetnji. Prije toga će biti neophodno
kroz izvjesnu dulju opservaciju isključiti i eventualni psihotični proces.
Kod anksioznog neurotika u osnovi se radi o histeričnoj strukturi ličnosti.
To znači da je dostignuta genitalna razina uz oralnu fiksaciju i nedovoljno
strukturiranu analnu fazu. Oralni nivo ovih neurotika označava da se radi
o odnosima iz prvog djetinjstva i da se oni odnose na probleme koji se
tiču preedipalne majke, koja hrani dijete. S druge strane kod histerične
strukture genitalni nivo je premda strukturalan uvijek konfliktuozan.
Međutim, histerik nema dovoljno strukturalnu analnu fazu, koja tako postaje
vrsta dijafragme ili filtera između oralne i genitalne faze. Zbog toga
ni njegov ego neće biti dovoljno strukturiran u toj fazi, i pokazivat
će ponašanje, koje je posljedica brze regresije s genitalnog na oralno
bez analnog kočenja, tj. bez zaustavljanja na analnoj razini. Ukoliko
se histerik brani od oralnih poriva s genitalnom fazom, onda njegov ego
čini napore prema jednom odraslom -genitalnom ponašanju, ali nedovoljno
strukturiranim na tom nivou, neće moći vijek izdržati tenziju i lako će
skliznuti na niže nivoe. Ego je takle, kod histerika dijelom zdrav (genitalan)
a dijelom bolestan (pregenitalan) i ego jasno pokazuje ovaj rascjep uspijevajući
često da oba dijela alternativno funkcioniraju bez većih perturbacija.
KONVERZIVNA NEUROZA
Konverzivna neuroza je neuroza s fiksacijom pretežno na edipskoj fazi
u kojoj ego upotrebljava obrane potiskivanja, a libido se konvertira u
tjelesne simptome. Ovo konvertiranje vrši ego. Konvertiranje se odvija
po jednom određenom sistemu. Baza toga sistema je činjenica koja leži
u prirodi samog edipovog kompleksa, u kome fantazmi igraju vrlo veliku
ulogu. Prema tome ovi fantazmi omogućavaju da se mnogo toga od incestuoznog
doživi u mašti. Druga je činjenica koja pomaže konverziju dana već u ranijim
razvojnim fazama djeteta, prema kojima čitavo tijelo može imati erogeno
značenje. Izbor organa između ostalog ovisi i o funkcionalnoj sposobnosti
tog organa da izrazi nesvjesne tendencije koja je u pitanju kao i o vremenu
potiskivanja.
Kad konverzivni neurotik osjeti strah od prodora nesvjesnog u svjesno,
ego osjeti nelagodu, anksioznost, uznemirenost, eventualno i osjećaj krivnje,
ali se od svega toga brani konverzijom uz potiskivanje. U konverzivne
neuroze ego uspijeva veliki dio libidne energije konvertirati u tjelesni
simptom. Poznata je «lijepa indiferentnost» konverzivnog neurotika za
svoje simptome. Obično se kaže da je efekt patnje i krivnje u konverzivnog
neurotika potisnut, a da na površini ostaje simptom sa svojom simbolikom
koju je prati afekt. Treba napomenuti ovdje i to da se u konverzivnog
neurotika mogu sresti elementi sekundarne dobiti, a osim toga da i on
može u svojoj ličnosti imati histeričnih crta koje se izražavaju sa sklonost
da upozorava na svoje smetnje, te da njima postizava sućut i pažnju okoline.
U histeričke strukture ego je krhkiji ili je libido masivniji, pa ne dolazi
do masovnih konverzivnih simptoma nego ego bude preplavljen nagonskim
pulzijama koje se dalje ne konvertiraju. Drugim riječima, masivni libido
umjesto da se što više potisne i konvertira on se direktno javi u histeričnoj
strukturi, impulsi se slabo kontroliraju i prelaze u acting out.
U odnosu na objekte i konverzivni neurotik može pokazati: sugestibilnost,
labilnu emotivnost, sklonost erotizaciji objektnih veza, koja proizlazi
iz anksioznosti da se razvije veza, brojnost fantazama koji su vezani
za nesvjesne nagonske impulse, te gotovo egzibicionističku potrebu za
svraćanjem pozornosti na sebe. I konverzivni neurotici često nastavljaju
s rivalstvom sa reprezentantima objektnih figura, a njihova heteroseksualnost
može biti parcijalna ali nikad nije potpuna. U histeričkoj strukturi više
nego u pravoj konverzivnoj neurozi, spominju se među ženskim bolesnicima
dva tipa reakcija: osvetnički, koji zavodi muškarce a potom ih napušta,
i drugi tip žena koja želi da bude muškarac. Kod muških bolesnika osjeća
se jaka potreba za vladanjem, a u nekim ima mnogo elemenata donhuanizma
(mijenjati objekte i onda ih napuštati).
Danas više ne shvaćamo točke fiksacije na pojedinim fazama psihoseksualnog
razvoja kao izolirane, nego se cijeli psihoseksualni razvoj vidi u jednoj
cjelini. Liječenje bolesnika je pokazalo da kod iste osobe obrane mogu
biti genitalne i pregenitalne. Ovo, mada u manjoj mjeri vrijedi i za konverzivnu
neurozu.
FOBIJA
Glover definira fobije kao morbidne strahove, fiksirane na objekte, situacije
ili ideje, koje obično ne opravdavaju postojanje straha. Fobična osoba
obično nema mogućnost da se adaptira na fobične situacije i jedina mogućnost
njenog svjesnog ega je da izbjegava ili pobjegne od situacije koja čini
fobični sadržaj.
Freud u povijesti bolesti Malog Hansa ukazuje na sličnost psihičkih mehanizama
između fobije i histerije budući da fobičko izbjegavanje je kao i kod
histerije «izbjegavanje prije svega sve što je seksualno».
Kad se odrasla osoba u životu susretne s nekim bilo fantaziranim, bilo
stvarnim događajem koji podsjeća na doživljenu traumu nastaje konflikt
u psihodinamskom sistemu. Konflikt nalazi izraza u formaciji simptoma,
u kojima je simbolički predstavljen na način koji determiniraju upotrebljeni
mehanizmi obrane.
Rezidue infantilnih konflikata i trauma, ljubavi i mržnje, sačinjavaju
veliki dio potisnutog nesvjesnog materijala. Ovaj potisnuti materijal
čini najveći dio nesvjesnog ega i superega, koji u interakciji s primarnim
procesom ida doprinose formaciji snova i simptoma kod neurotika. Derivati
ida, i produkti ega i superega nikada ne prestaju utjecati na odraslo
doživljavanje i ponašanje, kako za vrijeme dana tako i za vrijeme noći.
Međutim sekundarni procesi omogućuju testiranje realiteta, jer su posljedica
uspješnog razlikovanja tri sfere ega: vanjske i tjelesne realnosti, fantazija
i verbalnih komunikacija. Sekundarni procesi čine granice između svjesnih
i nesvjesnih procesa, te razlikovanje realiteta i fantazija, a čine obično
i njihov odnos fleksibilnim do izvjesne mjere.
Psihodinamski bismo fobiju mogli definirati kao fiskaciju na falusnoj
razini s jakim kastracionim strahom, koji uvjetuje da se seksualna ugoda
gratificira na regresivan način putem uretralne erotike. Ova fiksacija
je uzrokom da je razrješavanje edipalne faze otežano i da je istospolna
identifikacija manjkava, pa su fobičari vrlo često biseksualne strukture
s psihoseksualnog gledišta.
Potiskivanje je kod fobija neuspješno, pa kad jedna nagonska pulzija teži
rasterećenju, tj. stvaranju ugode, javlja se strah kao signal opasnosti
od iskušenja, ali i potencijalna opasnost od kazne (utjecaj nesvjesnog
superega kod fobičara). Kako potiskivanje koje ego upotrebljava u suprotstavljanju
nagonskoj želji ne uspijeva, može se konflikt između suprotnih snaga u
strukturi ličnosti odraziti u formaciji fobičnih simptoma, jer se ego
rješava straha upotrebom mehanizma projekcije sa simbolizacijom. Ego fobičara
je još uvijek snažan da strah svlada upotrebom mehanizama projekcije i
pomaka na neki vanjski objekt ili situaciju, koju zatim izbjegava. Na
taj način se postiže da fobičar jedan poriv, jednu želju ili fantazam
ne doživljava više kao svoje, već kao nešto nepredviđeno što može doći
izvana.
Histero-fobija
Konverzivni neurotici uspijevaju cjelovitije konvertirati strah u simbolički
tjelesni izraz konflikta. Neurotik koji pati zbog nekog konverzivnog simptoma,
ne osjeća strah kao fobik, jer se slobodna libidna energija premjestila
u formaciju i organizaciju simptoma. Histero-fobik može imati konverzivni
simptom i fobički strah. Ovakve histero-fobičke slike su uvjetovane sličnom
dinamikom fobije i konverzivne neuroze i upotrebom sličnih mehanizama
obrane u formaciji simptoma. Razlika je u tome što se simbolika konflikta
fobika projicira i pomiče na vanjsku realnost, a simbolika konflikta histerika
se eksterorizira i pomiče na ne realni doživljaj vlastitog tijela. Razlike
nisu uvijek jasne. Kod konverzija je parcijalna regresija obično manja
nego kod fobije. Regresivne edipalne fantazije kod konverzije su pretežno
genitalne, iako točke fiksacije libida idu i u ranije pregenitalne faze
razvoja, na analne i oralne fiksacije.
OPSESIVNA NEUROZA
Opsesivna neuroza je specifična mentalna konstelacija koja se proteže
od skoro normalnog do vrlo teških slika bliskih shizofreniji. Opsesivna
neuroza je vrlo teška za odgonetnuti i to ne usprkos nego baš zbog toga
što je patologija u procesu mišljenja, jer je kod bolesnika atakirana
mogućnost komunikacije s nama, a nama je teško da se s njim identificiramo.
Konverzivna neuroza ima tijelo kao medij, fobija ima strah od nekoga izvana,
dok se opsesivni simptomi nalaze u ličnosti i oni su najintelektualniji
i najzagonetniji.
Problem superega u opsesivnoj neurozi nije do kraja raščišćen. Prije svega
treba napomenuti da je osnovni problem što kod opsesivne neuroze imamo
fiksaciju na preedipskom nivou, a poznato je da je superego nasljednik
edipovog kompleksa.
Freud je 1909. rekao da je u opsesiji ego korak ispred nagona, znači ego
koji ide u svojem razvoju ispred ida. To znači da imamo brži razvoj ega
od razvoja ida. Ako je na razini analno-sadističke faze već razvijen ego
i kao njegov najviši dio superego to je osnovni preduvjet za opsesiju,
jer su na taj način ego i superego sposobni da podnesu analno-sadističke
nagone, odnosno da reagiraju na njih, a oni reagiraju stvaranjem opsesivnih
simptoma. Kaže se da je suština opsesije u tome da uz preedipski regres
postoji jaki superego, u čemu naravno važno ulogu igraju hladni, mogli
bismo reći opsesivni roditelji.
Impulsi da se učini, kaže ili misli nešto zabranjeno dovodi do jake reakcije
superega. Javlja se tenzija i strah koji prijeti dezintegraciji ega. Obrana
od te dezintegracije su opsesivni simptomi.
Mnogi autori smatraju da je stvaranje opsesije korak naprijed u obranama
u odnosu na fobiju, jer se prešlo od motorne akcije i tjelesnog jezika
koji postoje u obranama kod fobije na obranu putem misli što na izvjestan
način može podrazumijevati i napredak u sazrijevanju ega. Da je opsesija
i teorijska teža i rigidnija svakako nam govori to što je kod opsesije
fiksacija i regresija na preedipsku fazu razvoja dok je fobija edipskog
karaktera.
DEPRESIVNA NEUROZA
Depresivni osjećaj
je svjesni, predsvjesni ili nesvjesni afekt u kome se subjekt osjeća
bespomoćan i bez nade. On je poput anksioznosti bazička psihobiološka
afektivna reakcija koja postaje patološka ako se javlja u neadekvatnim
situacijama ili ako traje predugo. Postoje dva urođena afekta neugode:
primarna anksioznost i njeni derivati u vidu plašnje, straha, panike,
užasa te primarni depresivni afekt sa svojim derivatima: krivnjom, bespomoćnosti,
stidom, žalosti, tugom.
Derivati primarnog depresivnog afekta su reakcije na fantaziranu ili realnu
neugodu koja se pojavila ili subjekt zna da će se dogoditi za razliku
od anksioznosti koja se javlja kad subjekt predosjeća da bi se nešto neugodno
moglo dogoditi. Razlika je i u stupnju sigurnosti, u depresivnom afektu
subjekt se doživljava bespomoćnim, bez nade, a u anksioznom on se boji
da bi mogao postati bespomoćan i bez nade.
Afekt sadrži dvije komponente: osjećajnu i idejnu (sadržaj). Ta dva aspekta
su nerazdvojni iako sadržaj osjećaja može biti nesvjestan. Idejni aspekt
govori zbog čega se subjekt osjeća depresivnim. Najčešći sadržaj je fantazirani
ili realni gubitak objekta.
Razvoj depresivnog afekta
On se javlja u fazi infantilne bespomoćnosti koju dijete doživljava kao
traumatsku. Dijete ne razlikuje privremeno odsustvo majke od tajnog gubitka
stoga se depresivni afekt ne razvija dok dijete ne stekne sposobnost distinkcije
privremenog od trajnog gubitka. Osjećaj beznađa pretpostavlja i dimenziju
vremena. Ono implicira komponentu budućnosti te se može razviti tek kad
dijete usvoji vremensku dimenziju. Depresivni afekt izrasta iz pozicije
bespomoćnosti u kome je dijete izgubilo nadu da će se vlastitim snagama
ili uz pomoć drugih osloboditi. Primarni-depresivni afekt je urođen i
nediferenciran dok je sekundarni depresivni afekt ovisan o psihičkom razvoju.
Depresivni afekt praćen je redukcijom aktivnosti, povlačenjem i napuštanjem
dok je anksioznost praćena motorikom, vikom, plačem. I anksioznost i depresija
imaju adaptivnu funkciju. To su snažni apeli upućeni majci za pomoć. Procesom
maturacije depresivni osjećaj postaje bolje kontroliran, modeliran. Dijete
može koristiti depresivni afekt u službi adaptacije u razdoblju između
kraja prve godine i početka edipalne organizacije. Tolerancija depresivnog
osjećaja je mjerilo zrelosti ega. Ona uključuje prihvaćanje ograničenja
koje nudi realitet. Signal depresivnog afekta je automatizam koji se odvija
kroz tri sekvence:
1. faza procjene - subjekt spoznaje svoju situaciju i shvaća
da su određeni ciljevi neprihvatljivi. Ta spoznaja anticipira gubitak,
razočaranje i neuspjeh ako se ustraje. Ona pretpostavlja adekvatno testiranje
realiteta.
2. doživljaj, signal depresivnog afekta. Upozorava da treba stati
s aktivnostima i modificirati ciljeve.
3. inhibicija akcije, misli, fantazije i planiranja naročito onih
koji su usmjereni na nedostižne ciljeve.
Ove tri sekvence stavljaju se u pogon tijekom procesa žalovanja. U normalnom
procesu žalovanja inhibitorna funkcija je selektivna i parcijalna. Subjekt
suspendira samo one aktivnosti koje su ranije bile usmjerene prema nedostižnim
ciljevima dok je u depresivnoj bolesti inhibicija generalizirana.
Depresivni afekt prisutan je u normalnom životu, može pratiti sve oblike
neurotskih reakcija, a o depresivnoj neurozi govorimo kad je depresivni
osjećaj prominentni simptom. Bazični simptomi neurotske depresije su gubitak
samopoštovanja, tuga, potištenost, traženje i neprestano upućivanje apela
za pomoć, ljubav i podršku okoline (razlika od depresivne psihoze). Javlja
se još gubitak interesa, inicijative, radosti te različiti somatski poremećaji.
Točke fiksacije i regresivni tijek
Većina fiksacijskih točaka u neurotskoj depresiji leži u periodu prijelaza
od oralne infantilne ovisnosti prema rastućoj neovisnosti. Bazični konflikt
javlja se između potrebe da se bude ovisan i straha od toga da se postane
bespomoćno ovisan.
Obrambeni sistemi
1. neuspjeh potiskivanja ono je još dovoljno da se spriječi
psihotičan regresivni tijek. Potiskivanje
ide u dva smjera:
a/ kontrola id impulsa. Potiskivanje je derivat oralnih ovisnih potreba
za ljubavi, koji su pomiješani s
mržnjom jer ta čežnja nije ispunjena.
b/ potiskivanje korišteno u obrani od zahtjeva strogog arhajskog superega.
Kad superego agresija postane dominantna osjećaj krivnje prijeti da postane
svjestan. To se ne dešava u neurotskoj depresiji jer potiskivanje potpomažu
projekcija i pribavljanje narcističkih zadovoljenja od drugih.
2. obrambena upotreba žaljenja. Do određene mjere kroz
žaljenja prazne se agresivni superego stavovi. Kroz dobre objektne odnose
koje neurotski depresivni bolesnici zadržavaju s okolinom oni dobivaju
ohrabrenja i razumijevanja te na taj način izlaze lakše na kraj s vlastitim
superegom. Obrambena funkcija žaljenja osim što služi kao put pražnjenja
superego agresije može biti korištena za pražnjenje ego i id agresije.
3. projekcija. Dodatni obrambeni manevar. Napetost se
može smanjiti projekcijom superego agresije na vanjske objekte pripisujući
njima vlastite superego stavove (eksternalizacija superega). Okolinu se
optužuje da ih ne voli, da ne daje dovoljno pažnje i brige. Kroz taj mehanizam
pribavljaju ljubav što im omogućuje da izlaze na kraj s vlastitim superegom.
Regresija ega i superega u neurotskoj depresiji
Regresija je samo parcijalna. Veći dio njihovih funkcija ostaje intaktan.
Parcijalna regresija oživljava infantilne procese koje bolesnici više
ne mogu kontrolirati. Dolazi do reaktivacije najranijih želja, strahova
i konflikata iz faze bespomoćne ovisnosti. Dijete uživa u toj fazi sve
dok mu okolina
pribavlja zadovoljenja. Odraslom se te infantilne želje ne mogu zadovoljiti.
Te infantilne želje javljaju se obrađene obrambenim mehanizmima u vidu
želja da se bude manje odgovoran i da se pribavi što više emocionalne
podrške. Budući da je odraslom nemoguće zadovoljiti nužno se javlja frustracija,
ljutnja i ogorčenost.
Literatura
Prof.dr.sc. Rudolf Gregurek
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|