|
PERVAZIVNI RAZVOJI POREMEĆAJI
Pervazivni razvojni poremećaji (engl. PervasivDevelopmentalDisorders–
PDD, u daljnjem tekstu PRP) su poremećaji rane dječje dobi i zahvaćaju
više područja psihomotoričkog razvoja. Obilježeni su nenormalnostima
u socijalnim interakcijama i načinima komunikacije te ograničenim,
ponavljajućim repertoarom zanimanja i aktivnosti koji variraju prema stupnju
izraženosti. Kod velikog broja djece prisutna je i smanjena razina
intelektualnog razvoja. Odgovornima za razvoj ovih poremećaja smatra se
kombinacija genetskih poremećaja i snažnog utjecaja vanjskih čimbenika.
Tri glavna područja ljudskog razvoja promijenjena zbog tih poremećaja su
govor, komunikacija i socijalne interakcije. Zbog povećanog morbiditeta,
ishoda bolesti, utjecaja na obitelj i ekonomskog opterećenja za društvo
predstavljaju jedan od najtežih razvojnih poremećaja (Rešić, Solak, Rešić
i Lozić, 2007).
U skupinu PRP-a ubrajaju se autizam,
Aspergerov sindrom, Hellov sindrom/dječji dezintegrativni
poremećaj, Rettov sindrom i atipični autizam. U samoj
dijagnostici poremećaja nužan je multidisciplinaran pristup, koji uključuje
neuropedijatra, pedopsihijatra, kliničkog psihologa, defektologa, logopeda,
genetičara, a po potrebi i stručnjaka iz nekog drugog područja.
Povijesni prikaz
Pojam autizam osmislio je i razvio švicarski psihijatar Eugen Bleuler
(1911). Njime je opisao jedan od osnovnih simptoma shizofrenije.
Tim je pojmom označio ponašanje shizofrenih bolesnika koji se misaono
povlače u vlastiti svijet, smanjuju broj socijalnih interakcija s ljudima,
prepuštaju se fantastičnim mislima i zatvaraju od ostatka svijeta.
Prihvativši taj pojam, gotovo istovremeno austro-američki psihijatar Leo
Kanner (1943) i austrijski pedijatar Hans Asperger (1944)
opisuju autistični poremećaj u djece. Budući
da se autistična djeca ne povlače aktivno u svijet fantazija, već od samog
rođenja uopće ne uspostavljaju ili pak samo ograničeno uspostavljaju socijalne
kontakte, opis koji je izvorno dao Bleuler za njih nije prikladan. No,
različiti autori odlučili su zadržati taj pojam jer je u međuvremenu usvojen
u cijelom svijetu (Allen, 1988).
Leo Kanner pod naslovom Autistični poremećaji afektivnih veza (raniinfantilni
autizam) 1943. opisuje jedanaest slučajeva čija je zajednička obilježja
sažeo i na temelju njih zaključio da se radi o urođenoj nesposobnosti
razvijanja komunikacije. Hans Asperger, ne znajući za rad Lea Kannera,
1944. godine pod oznakom autistični psihopati dječje dobiopisuje četiri
slučaja. Taj sindrom se naziva autistična psihopatija ili njemu u čast
Aspergerov sindrom.
Autistični poremećaj i slični poremećaji svrstani su u skupinu pervazivnih
razvojnih poremećaja ili poremećaja autističnog spektra (autistični kontinuum).
Ovaj pojam, osamdesetih godina prošlog stoljeća, uvela je engleska psihijatrica
Lorna Wing i sama majka autistične djevojčice
Učestalost i etiologija
Tijekom zadnjih pedeset godina, različitim metodama i dijagnostičkim
kriterijima istraživači su nastojali utvrditi učestalost pojavljivanja
autizma i drugih poremećaja autističnog spektra. Iako se, prije šezdesetak
godina, kada je autizam prvi put opisan, smatralo da je poremećaj češći
u višim socijalnim slojevima, posebice u obiteljima intelektualaca, mnoga
su epidemiološka istraživanja to opovrgnula.
U nekim je obiteljima autizam se javlja 50 do 100 puta učestalije nego
općenito u populaciji što potvrđuje genetsku ulogu u etiologiji. Dječaci
obolijevaju četiri do pet puta češće nego djevojčice. Fombonne (1999)
analizirajući i sumirajući dvadesetak epidemioloških istraživanja diljem
svijeta (uzorak od oko 4 milijuna osoba) iznosi podatke o prevalenciji
autizma od 7,5 na 10.000, a za poremećaje autističnog spektra 12,5 na
10.000. Ako se u obzir uzme i Aspergerov sindrom koji je ipak najčešći,
stopa prevalencije raste gotovo do 1% zahvaćene populacije. Neka istraživanja
su pokazala da je prevalencija pojave autizma u djetinjstvu 1:1000. Proporcija
muških i ženskih iznosi 3,8 naprama 1, a samo oko dvadesetak posto zahvaćenih
nema mentalnu retardaciju. Važno je naglasiti da u ovom trenutku nije
moguće odrediti postoji li zaista povećana učestalost pojave autizma i
njemu sličnih poremećaja ili je ta činjenica samo odraz boljeg prepoznavanja
i dijagnosticiranja poremećaja u općoj populaciji (Porter i sur., 1992).
Iako se smatra da je u podlozi pervazivnog razvojnog poremećaja genetski
poremećaj, jasno je da oni nisu bolesti uzrokovane promjenom u jednom
genu. Danas prevladava mišljenje da je riječ o poligenski nasljednoj bolesti
uz snažan utjecaj genskih čimbenika. Složenost i izrazito velika varijabilnost
simptoma unutar ove grupe poremećaja ukazuje na multiplu etiologiju. U
obitelji u kojima već postoji autistično dijete, vjerojatnost da i drugi
potomci imaju ovaj poremećaj je 50% veća nego u preostaloj populaciji
(Bolton i sur., 1994). Podudarnost za monozigotne blizance iznosi od 30
do 50%, a za dizigotnebilizance ista je kao i za braću i sestre 3%. Visoka
je i učestalost pojavljivanja različitih kognitivnih poremećaja među braćom
djece s autizmom, te blago naznačenih simptoma autizma uz normalno intelektualno
funkcioniranje. Imajući na umu ove podatke, mogu se izdvojiti četiri razloga
koji upućuju na zaključak da su pervazivni razvojni poremećaji
dijelom genetski uvjetovani: učestaliji su među braćom (posebno
među monozigotnim blizancima), kognitivne smetnje češće su kod braće,
u nekim je slučajevima povezan s fragilnim X-kromosomom
te s poznatim genetskim anomalijama (fenilketonurija, tuberozna skleroza).
Pojava pervazivnog razvojnog poremećaja često se povezivala sa dugotrajnom
izloženošću niskim dozama žive, a ovo je pitanje već dugi niz godina predmet
kontroverzi. Razlog tome je dokazana neurotoksičnost žive na fetus u trudnicama
koje su bile izložene velikim dozama žive u ribljoj hrani (Steurwald,
Weibe, Jorgensen i sur.,2000). Međutim danas ne postoji znanstveno dokazana
povezanost pojave autizma i izloženosti živi.
Uloga serotonina u pojavi pervazivnog razvojnog poremećaja bila je predmet
najviše znanstvenih istraživanja. Razlog tome su spoznaje o ulozi serotonina
u percepciji koja je u autizmu deficitarna, ali i zbog otkrića da manjak
triptofana, koji je prekursor serotonina u prehrani dovodi do pogoršanja
autizma (McDougle, Naylor i Cohen, 1996). Pokazana je i veća učestalost
autizma ako je trudnica bila izložena supstancama koje povećavaju razinu
serotonina kao što su kokain i alkohol. Budući da je kod autistične djece
razina serotonina često povećana, najčešće terapijsko sredstvo su lijekovi
koji blokiraju ponovnu pohranu serotonina.
U svom djelu „Autism: TheFact“, Simon Baron-Cohen i Patric Bolton
(1993) govore o modelu krajnjeg zajedničkog učinka, kao modelu kojim se
objašnjava etiologija pervazivnog razvojnog poremećaja. Genetski uzroci,
virusne infekcije rane dobi, komplikacije trudnoće i poroda i drugi čimbenici
mogu uzrokovati moždano oštećenje. Rezultat krajnjeg zajedničkog učinka
svih ili nekih navedenih čimbenika jest autizam ili mentalna retardacija
koji se u nekim dijelovima preklapaju. Važan je podatak da čak 70% i više
djece s autizmom ima i mentalnu retardaciju.
Klinička slika
Sva djeca koja boluju od pervazivnog razvojnog poremećaja pokazuju deficit
u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, socijalnim interakcijama te imaju
ponavljajuće i stereotipne pokrete i radnje.
Pervazivni razvojni poremećaji se pojavljuju u ranom
djetinjstvu i traju cijeli život. Klinička slika može biti različita i
mijenjati se svojom kvalitetom i intenzitetom simptoma kroz dinamiku razvoja.
Prvi simptomi najčešće se pojavljuju ili budu primijećeni u prve tri godine
djetetova života. Roditelji najčešće dolaze stručnjacima zbog poremećaja
u razvoju govora. Rijetko i teško se poremećaj dijagnosticira u prvoj
godini života. Često se navodi da je autistično dojenče (prva godina)
previše mirno ili previše plačljivo, nedostaje mu komunikacija s okolinom,
prvi smiješak, privrženost majci, reakcija straha od nepoznatih, pokazuje
neprimjerenu reakciju na glasove, dodir ili druge osjetilne poremećaje.
U takve djece česti su poremećaji hranjenja i eliminacije. Autistični
poremećaj može se pojaviti nakon normalnog razdoblja razvoja bez jasnog
pokretača, iznenada ili katkad nakon odvajanje od majke, hospitalizacije,
cijepljenja ili nekog drugog stresa.
U desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i ozljeda (1992)
autizam se opisuje kao poremećaj koji se pojavljuje unutar prve tri godine
života s poremećajima, društvenog ponašanja, verbalne i neverbalne komunikacije
te s bizarnostima i ritualima uz različito intelektualno funkcioniranje.
Navode se i još neke nespecifične teškoće kao što su strahovi, fobije,
poremećaji spavanja i poremećaj
hranjenja, ispadi bijesa, agresivna
ponašanja, samoozljeđivanje.
DSM-IV klasifikacija američkog psihijatrijskog udruženja (1996) navodi
sljedeće dijagnostičke kriterije:
Ukupno šest (ili više) upita pod 1, 2 i 3, i to najmanje dva pod 1, te
po jedan pod 2 odnosno 3:
(1) Kvalitativno oštećenje socijalnih interakcija koje se
manifestira kao najmanje dvoje od sljedećeg:
- Znatno oštećenje neverbalnih načina ponašanja kao što su pogled oči
u oči, izraz lica, držanje tijela i geste kojima se uspostavljaju socijalne
interakcije
- Ne razvijaju se odnosi s vršnjacima koji bi bili primjereni razvojnom
stupnju
- Nema spontane podjele uživanja, interesa ili dostignuća s drugim ljudima
(npr. ne daju do znanja, ne donose ili ne pokazuju predmete koje smatraju
zanimljivima)
- Nema socijalne ili emocionalne uzajamnosti
(2) Kvalitativno oštećenje komuniciranja koje se manifestira
sa najmanje jednim od sljedećeg:
- Kasni, ili potpuno izostaje, razvoj govornog jezika (nije praćen pokušajem
kompezacije alternativnim načinima komuniciranja kao što su geste i mimika)
- Kod osoba s primjereno razvijenim govorom, izrazito oštećenje sposobnosti
započinjanja i održavanja konverzacije
- Stereotipna i repetitivna uporaba govora ili idiosinkratski govor
- Izostaju različiti, spontani oblici igara pretvaranja ili oponašanja
primjereni razvojnom stupnju
(3) Ograničeni, repetitivni i stereotipni modeli ponašanja,
interesa i aktivnosti, koji se manifestiraju kao najmanje jedno od sljedećeg:
- Zaokupljenost jednim ili s više stereotipnih i restriktivnih modela
interesa, koja je abnormalna ili intezitetom ili usmjerenošću
- Uočljivo nefleksibilnopriklanjanjespecifičnim,nefunkcionalnimrutinamailiritualima
- Stereotipni i repetitivni motorički manirizmi (npr. lupkanje ili savijanje
prstiju odnosno šake, ili složeni pokreti cijelog tijela)
Kašnjenje ili abnormalno funkcioniranje na barem jednom od sljedećih područja,
prije 3. godine života: (1) socijalne interakcije, (2) upotrebe govora
kao sredstva socijalne komunikacije, ili (3) simboličke ili imaginativne
igre.
Smetnja se ne može bolje opisati kao Rettov poremećaj ili Dezintegrativni
poremećaj u djetinjstvu.
Terapija / tretman
Budući da uzroci autizma i drugih poremećaja autističnog spektra nisu
poznati, ne može se govoriti o liječenju istih već samo o tretmanu ili
terapiji. Pod tretmanom se podrazumijeva uklanjanje nepoželjnih simptoma
i pridruženih stanja, te uključivanje djece u odgojno – obrazovni proces
koji je terapija sam po sebi. Vrlo je važno što ranije prepoznati poteškoće,
jer se pravodobnim i dobro odabranim tretmanom može utjecati na neke od
njih. Tijek i prognoza poremećaja najviše pvisi o težini simptoma, a prognoza
je zantno bolje što je više intelektualno funkcioniranje. Autistična djeca
najbolje rezultate postižu kada su uključena u u strukturirane, specijalizirane
edukacijske programe koji su individualno prilagođeni svakom pojedinom
djetetu, a potiču samostalnost i socijalizaciju uz polivalentnu stimulaciju
psihomotoričkog razvoja. Takav je pristup danas opće prihvaćen.
Pridružena stanja poput epilepsije, hiperaktivnosti, anksioznosti, agresivnosti
i stereotipije liječe se lijekovima. Postoji dosta stručnjaka koji zagovaraju
DAN ( DefeatAutismNow) program koji podrazumijeva bezgluteinsku
prehranu, redovito uzimanje određenih viramina i masnih kiselina, detoksikaciju
organizma od teških metala, izbjegavanje šećera i testiranje na određene
alergene iz hrane. Međutim, o ovakvom tretmanu nedostaju znanstvene činjenice
koje bi potvrdile da je doista učinkovit u tretmanu autizma ( Rešić, Solak,
Rešić i Lozić, 2007).
AUTIZAM
Autizam se najčešće definira kao biološki razvoji
poremećaj mozga, koji je po svojij prirodi zbog nastanka i manifestacija
vrlo složen. Obično se prepoznaje u prve tri godine djetetova života
i kod njega nema remisije ili povrata, ravnomjeran je u svom tijeku i
intenzitetu. Manifestacija samog poremećaja je vrlo široka. Kod nekih
pojedinaca vidljiva su teža oštećenja kao mentalna
retardacija, izražena šutljivost, ponavljajuća motorika i pokreti,
a kod nekih lakša poput neobičnog socijalnog pristupa, usko ograničenih
interesa i opširno pedantne komunikacije (Happe, 1998). Autistični sindrom
se zna dijeliti na laki, srednji i visoko funkcionalni autizam (engl.
po redu.: LFA, MFA, HFA), i to po IQ kvocijentu ili po tome koliko trebaju
pomoć u svakodnevnom životu. Međutim treba naglasiti kako ove podjele
su prijeporne i nisu standardizirane (Baron – Cohen, 2006).
Osnovni simptomi, od kojih je jedan i vrlo slaba interakcija i komunikacija,
javljaju se vrlo rano u djetinjstvu. Autistične bebe
pridaju manje pažnje socijalnoj stimulaciji, manje se smiješe i gledaju
druge u oči te slabije odgovaraju na poziv vlastitim imenom. Kod nešto
starije djece prisutan je nedostatak kontakta očima, veliki deficiti
zamijećeni su u neverbalnoj komunikaciji te su manje skloni korištenju
ruku ili tijela kao alata (Volkmar, Chawarska i Klin, 2005). Autistična
djeca u dobi 3 -5 godina najvjerojatnije neće prilaziti drugim
ljudima, imitirati ih, odgovarati na emocije i koristiti neverbalnu
komunikaciju, ali to ne znači da ne mogu razviti privrženost. Kada
je u pitanju komunikacija, otprilike trećina do jedne polovice osoba ne
razvije govor do mjere koja je potreba za svakodnevnu i uobičajenu komunikaciju.
Komunikacija kod male djece može sadržavati zadržavajuće napadaje nesmislenog
govora, neuobičajene geste, usporeno reagiranje te desinkronizaciju vokalnih
obrazaca sa njegovateljem. Ona su često sklona jednostavnom ponavljanju
tuđih riječi (ehololija) i suprotnom izgovaranju. Znatne poteškoće postoje
i u području imaginacije, zamišljanja te razvijanju jezičnih simbola (Landa,
2007). Osobe s autizmom često pokazuju različite
oblike repetitivnog ponašanja (lepršanje rukama, kuckanje, lupkanje,
poskakivanje…), te mogu ustrajati na izvođenju određenih rutina u ritualima
koji su posve nefunkcionalni i besmisleni. Može postojati stereotipna
preokupacija (za datume, rute, vozni red; uobičajena je stereotipna zainteresiranost
za nefunkcionalna obilježja nekog predmeta (miris ili opip predmeta);
otpor prema promjenama rutine i detalja iz djetetove okoline. Kada su
prekinuti u nekoj od ritualnih aktivnosti, često iskazuju buran protest.
Autoagresivnost veliki je problem autistične djece, što se povezuje s
poremećajem u primanju taktilnih osjeta i bolova. Autistična djeca često
imaju i smetnje spavanja, teško usnivaju, noću se učestalo bude, a ujutro
rano ustaju.
Smatra se da o razini intelektualnog funkcioniranja ovisi prognoza bolesti
i mogućnost kontroliranja simptoma autističnog djeteta. Premda su podaci
u literaturi dosta međusobno različiti, navodi se da je oko dvije trećine
djece mentalno retardirano. Uz ovaj se poremećaj često vežu i različite
posebne sposobnosti (matematičke, glazbene, likovne, sposobnost zapamćivanja)
koje inače nisu povezane s mentalnom retardacijom. Pojavnost nadarenosti
među autistima je oko 10% dok je u ostale populacije
1%. Nadareni autisti pokazuju jednu ili više posebnih sposobnosti daleko
iznad očekivanih razina za intelektualno prosječne osobe. Autistični dječaci
češće od djevojčica imaju ovakve talente (4:1). Za razliku od mentalno
retardirane djece, kod autistične je često verbalni kvocijent inteligencije
dosta slabiji no neverbalni (Klobučar, 2006).
ASPERGEROV SINDROM
Ovaj poremećaj autističnog spektra ime je dobio po bečkom pedijatru Hansu
Aspergeru. On je tijekom svoje karijere radio sa djecom koja pokazuju
specifična ponašanja, koja je nazvao jednim imenom: autistična psihopatija
u djetinjstvu. Tek nakon njegove smrti ovaj poremećaj dobiva ime koje
se i danas koristi. Prema DSM-u Aspergerov sindrom obilježen je oštećenjem
socijalnih interakcija te ograničenim, stereotipnim modelima ponašanja,
interesima i aktivnostima, ali pritom nema kašnjenja u razvoju jezika
niti ispodprosječnog intelektualnog funkcioniranja. Često je uočljiva
i motorička nespretnost te senzorička preosjetljivost.
Razlika između autizma i Aspergerovog sindroma najznačajnija
je u područjima razvoja govora i intelektualnog funkcioniranja. Djeca
s ovim poremećajem imaju znatno višu razinu funkcioniranja. Što se tiče
govora, njegov razvoj može kasniti, sadržaj je često osiromašen i stereotipan,
ali nema bitnog kliničkog kašnjenja u razvoju. Najistaknutiji simptom
sindroma djetetova je neobična opsesija pojedinim predmetom ili temom
u toj mjeri da ga ništa drugo ne zanima. Pri tome u razgovoru o navedenom
području zanimacije pokazuje izrazite memorijske sposobnosti i koristi
visoko stručne fraze, doima se poput malog profesora. Drugi simptomi su
ponavljajuće rutine ili rituale, društveno i emocionalno se neprikladno
ponašanje, loše neverbalno izražavanje, ekstremna egocentričnost u komunikaciji
sa vršnjacima, zaokupljenost samim sobom i vlastitim rasporedom (Klobučar,
2006).
Kod djece oboljele od ovog poremećaja postoji velik rizik od pojave anksioznih
poremećaja i poremećaja raspoloženja. Budući da nemaju izrazitih kognitivnih
deficita, mogu pohađati redovitu školu, ali su zbog svoje posebnosti često
predmet ismijavanja i neprihvaćenosti. Mnogi od njih tijekom kasnijeg
života mogu jako dobro samostalno funkcionirat, znaju kako se pobrinuti
za osnovne osobne potrebe, ali se jako rijetko uključuju u društvena događanja,
sklapaju prijateljstva ili ostvaruju uspješne emocionalne veze. Oni, za
razliku od autista, imaju potrebu družiti se i ostvarivati prijateljstva,
ali nemaju potrebe socijalne vještine i znanje o tome kako to napraviti
(Klobučar, 2006).
Aspergerov sindrom češći je od autizma, te se češće javlja kod dječaka
nego kod djevojčica. U nekim obiteljima pojavljuju se i autizam i Aspergerov
poremećaj što upućuje na mogućnost istog uzroka, a potom nastanka različitih
kliničkih slika, no ta hipoteza još uvijek nije dovoljno znanstveno potkrijepljena
(Klobučar, 2006).
RETTOV SINDROM
Rettov sindrom je neurorazvojni poremećaj koji se
pojavljuje isključivo kod djevojčica u dobi 7. do 18. mjeseca života,
a ime je dobio prema austrijskom neuropedijatru Rettu, koji ga
je prvi puta opisao 1966. Godine. Klinička slika obuhvaća stečenu mikrocefaliju
(pojavu da je objam djetetove glave manji nego uobičajeno, u odnosu na
njegovu dob, spol, visinu, obujam tijela i dr.), gubitak komunikacije
i voljne funkcije šake, pojavu stereotipnih okreta, različita autistična
obilježja, mentalnu
retardaciju, apraksiju hoda, ataksiju (neruološki znak i simptom kojeg
krakterizira gubitak koordinacije mišićnih pokreta, uzrokovan poremećajima
dijela živčanog sustava) i epilepsiju.
Vrlo rijetka su izvješća o obiteljskom pojavljivanju, a prevalencija poremećaja
je 1 na 10 000 – 20 000 živorođene ženske djece.
Ovaj poremećaj progresivno se razvija kroz četiri stadija. Tijekom prvih
mjeseci života razvoj je neupadljiv, potom dolazi do usporavanja razvoja
grube motorike, smanjeog interesa za igru, lošeg kontakta očima te sniženja
mišićnog tonusa. Rast glave je izrazito usporen što dovodi do stečene
mikrocefalije. Ovaj, prvi stadij započinje između šestog i osamnaestog
mjeseca života, a može trajati mjesecima. Drugi stadij počinje između
prve i četvrte godine života a karakteriziran je progresivnim gubitkom
motoričkih funkcija, govora i voljnih funkciju ruku, te pojavom stereotipnih
pokreta poput pranja, stiskanja, pljeskanja, uvrtanja i slično. Česti
su problemi sa disanjem (barem u budnom stanju), tremor, razdoblja odsutnosti
te problemi sa hodanjem. U ovom stadiju moguća je pojava epilepsije. Treći
stadij započinje između 2. i 10. godine života, a može trajati godinama.
U njemu motorički problemi i epilepsija postaju sve izraženiji, razvija
se skolioza, bolesnice su manje razdražljive i pokazuju više zanimanja
za svoju okolinu, a poboljšava se i pozornost i neverbalna komunikacija
što rezultira manjom izraženošću autističnih simptoma. Mnoge bolesnice
u ovom periodu ostaju cijelog života. Četvrti stadij se dijeli an A i
B stadij. U njemu slijedi daljnje pogoršanje motorike, ali nema daljnjeg
pogoršanja kognitivnih sposobnosti, komunikacije i vještine ruku (Lujić,
Mejaški – Bošnjak, Đuranović i Krakar, 2005).
HELLEROV SINDROM (Dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu)
Poremećaj je karakteriziran normalnim razvojem u dobi od 2 – 4 godine
nakon čega dolazi do teškog gubitka socijalnih, komunikacijskih i drugih
vještina. Uzrok i nastanak poremećaja su nepoznati, ali se češće
nego drugi PRP povezuje s psihosocijalnim stresom (hospitalizacija, odvajanje
od majke, pretrpljeni strah i sl.), no razmatraju se i neurološka oštećenja,
upala mozga i moždanih ovojnica, metaboličke i neke druge bolesti. Ovaj
poremećaj vrlo je sličan autizmu, ali se javlja kasnije, uključuje dramatičniji
gubitak znanja i vještina, te je znatno rjeđi. Početna faza bolesti često
je burna, u njoj dijete postaje hiperaktivno, katkad i agresivno, konfuzno
i/ili povučeno. Sljedeća faza je ona u kojoj dolazi do gubitka prije stečenih
postignuća u psihomotoričkom razvoju. Evidentne su velike promjene u govornom
području – govor izuzetno osiromašuje, a katkad se i posve izgubi. Moguće
je i da dijete slabije razumije i teže se izražava. Često se gube socijalne
vještine, komunikacija ili adaptivno ponašanje, kontrola crijeva ili mjehura,
motoričke vještine, te umijeće i zainteresiranost za igru. Pojavljuju
se ograničeni, stereotipni i repetitivni modeli ponašanja, zanimanja i
aktivnosti. Gubitak razvojnih vještina može se pojaviti naglo tijekom
nekoliko dana ili postupno, tijekom duljeg vremenskog razdoblja (Rešić,
Solak, Rešić i Lozić, 2007).
ATIPIČNI AUTIZAM (Neodređeni pervazivni razvojni poremećaj)
Ovaj sindrom se razlikuje od autizma po dobi u kojoj se pojavljuje te
po nepostojanju sva tri simptoma potrebna za dijagnozu. Kod atipičnog
autizma poremećaj se prvi puta pojavljuje nakon treće godine života, i/ili
nedostaje poremaćej u jednoj ili dvije sfere koje su potrebne za dijagnozu
autizma (socijalne interakcije, komunikacija i stereotipno ponavljano
ponašanje). Često je prisutan kod pojedinaca s teškom mentalnom retardacijom
čiji nizak stupanj funkcioniranja zapravo pruža malo mogućnosti za izražavanje
specifičnih ponašanja koja su nužna za dijagnozu autizma (Rešić, Solak,
Rešić i Lozić, 2007).
ZAKLJUČAK
Pervazivni razvojni poremećaji heterogeni su i u svojoj etiologiji i
u kliničkoj slici, te kao takvi zahtijevaju multidisciplinaran pristup
u dijagnostici i liječenju. U skupinu ovih poremećaja, koji se nazivaju
i poremećajima autističnog spektra, ubrajaju se autizam, Aspergerov sindrom,
Rettov sindrom, Hellerovsindorom (dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu),
te atipični autizam (neodređeni pervazivni razvojni poremećaj). Iako se
međusobno razlikuju prema nekim obilježjima, svim poremećajima zajednička
su oštećenja u socijalnoj interakciji i komunikaciji, te javljanje repetitivnih,
besmislenih pokreta i radnji. Budući da uzroci pervazivnog razvojnog poremećaja
još uvijek nisu poznati, ne može se govoriti o njihovom liječenju nego
tretmanu kojim se nastoje kontrolirati simptomi i oboljelima pružiti što
normalniji život. U tretmanu se koriste medikamenti (uglavnom za uklanjanje
popratnih stanja koja se vežu uz poremećaj), različiti oblici psihoterapija,
ali i poseban način prehrane.
LITERATURA
- Američka psihijatrijska udruga (1996). DSM-IV: Dijagnostički
i statistički priručnik za duševne poremećaje. Jastrebarsko: Naklada
Slap.
- Allen,D.A. (1988). Autisticspectrumdisorders: clinicalpresentationinpreschoolchildren.
JournalofChildNeurology, 3, 48 – 56.
Bolton, P., MacDonald, H., Pickes, A. et al. (1994). A case-controlfamilyhistorystudyofautism.JournalofChildPsychologyandPsychiatry,
355 (5), 877 – 900.
Baron-Cohen,S.(2006). Thehyper-systemizing, assortativematingtheoryofautism.
Progress in Neuro-psychopharmacologyand Biological Psychiatry,30 (5),
865–872.
- Baron-Cohen, S. and Bolton, P. (1993). Autism: The
Facts. New York: Oxford University.
- Fombonne, E. (1999). Theepidemiologyofautism: a review.
Psychological Medicine, 29, 769-786.
- Happé, F. (1999). "Understandingassetsanddeficitsinautism:
whysuccess is more interestingthanfailure". Psychologist,12 (11),
540–7.
- Landa, R. (2007). Earlycommunicationdevelopmentandintervention
for childrenwithautism. Mentalretardationanddevelopmentaldisabilitiesresearchreviews,
13, 16 – 25.
- Lujić, L., Mejaški-Bošnjak, V., Đuranović, V., Krakar,
G. (2005). Rettov sindrom – prikaz bolesnica s tipičnim oblikom. Hrvatski
pedijatrijski časpois, 49 (2).
- Klobučar, A. (2006). Autizam i drugi pervazivni poremećaji.
Zdrav život, 36, 58 – 62.
- McDougle,C.J., Naylor,S.T., Cohen,D.J. et al. (1996).Effectsoftryptophandepletionin
drug-freeadultswithautisticdisorder. Archivesof General Psychitary,
53, 993-1000.
- Porter, B., Goldstein, E., Galil, A. et al. (1992).Diagnosingthe
"strange" child. Child: Care, Health and Development, 18 (1),
57 – 63.
- Rešić, B., Solak, M., Rešić, J., Lozić, M. (2007).
Pervazivni razvojni poremećaj. Hrvatski pedijatrijski časopis, 51, 159
– 16.
- Steuerwald, U., Weibe, P., Jorgensen, P. J. et al.
(2000).Maternalseafooddiet, methymercuryexposure and neonatalne urologicfunction.
The Journal of pediatrics, 136 (5), 599-605.
- Volkmar F, Chawarska K, Klin A (2005). "Autismininfancyandearlychildhood".
Annual Reviewof Psycholog,56, 315–36.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|