SHIZOFRENIJA
Shizofrenija
je psihička bolest, složeni poremećaj funkcije mozga koja
se sastoji od skupa karakterističnih simptoma. Shizofrenija oboljeloj
osobi otežava, iskrivljava ili sasvim onemogućuje razlikovanje stvarnih
(realnih) od nestvarnih (nerealnih) doživljaja ili iskustava. Zbog
krivog prepoznavanja stvarnosti, logično razmišljanje gubi svoje uobičajene
odrednice i kreće se nama nerazumljivim i nelogičnim kolosijecima.
Pokušajmo na trenutak zamisliti nemoguću situaciju, da smo se, ovakvi
kakvi jesmo, našli na nekom drugom planetu u drugoj galaksiji, gdje je
izgled bića sasvim drugačiji, gdje je govor nerazumljiv, gdje su osjećaji
nepoznati, običaji čudni, okolina ugrožavajuća, a stigli smo tamo i ne
znajući kako, a ne znamo ni koliko ćemo ostati i sve je oko nas nestvarno,
strano, zastrašujuće.
Eto, tako se nekako osjeća shizofreni bolesnik koji iz svog normalnog
života odjednom, ili postupno, upadne u svijet psihotičnosti. Jasno je
stoga da bolesnici u fazi bolesti ne mogu gajiti i pokazivati normalne
osjećajne doživljaje prema drugim osobama, što im znatno narušava društveno
funkcioniranje. Bolesnici mogu imati poteškoća s pamćenjem i ponašanjem.
Shizofrenija ne znači "rascijepljenu
ličnost", a nije uzrokovana ni teškim životnim uvjetima tijekom djetinjstva,
osobnom slabošću ili lijenošću. Čak se i u psihijatrijskim krugovima spominju
različite "egzotične" i sasvim netačne i štetne hipoteze o nastanku
shizofrenije.
Tako se npr. zna govoriti o shizofrenogenoj majci, dvostruko slijepom
načinu komuniciranja, oralnoj fiksaciji ili slabljenju ego granica kao
razlozima nastanka bolesti. Jedno od čudnih i netačnih tumačenja nastanka
shizofrenije govori da se radi o normalnoj reakciji na nenormalan svijet!
Jasno je da sva ta tumačenja uzrokuju veliku štetu i bolesnicima i njihovim
porodicama jer kreiraju dodatne patnje uz već postojeće što ih stvara
bolest.
Težina poremećaja je različita od bolesnika do bolesnika; od osoba koje
uz svoju bolest mogu održati zadovoljavajuću kvalitetu života i radne
sposobnosti, do osoba koje zbog poremećaja mogu izgubiti radnu sposobnost
i čija kvaliteta života može biti znatno niža od one prije početka poremećaja.
Shizofrenija je bolest koja se može uspješno držati pod kontrolom. Iako
još uvijek posve ne znamo što uzrokuje shizofreniju, liječenje može pomoći
bolesnoj osobi da radi, živi s obitelji, ostvaruje prijateljske veze i
uživa u životu.
Shizofrenija najčešće počinje u adolescenciji i mladenaštvu, iako može
početi i kasnije. Simptomi u početku mogu biti neprimjetni poput teškoća
pri koncentriranju i povlačenju iz društvenih odnosa.
Okolina doživljava da je bolesnik drukčiji, drukčije izgleda, povlači
se od društva ili ne uspijeva u školovanju ili na poslu. Kasnije se pojavljuju
drugi simptomi koje psihijatri nazivaju psihotičnim simptomima.
Za psihotične simptome je često karakteristično da osoba koja ih doživljava
vjeruje da su oni stvarni. Bolovati od psihoze znači pogrešno prepoznavati
stvarnost.
Dijagnozu shizofrenije postavlja psihijatar kada bolesnik ima psihotične
simptome koji traju najmanje mjesec dana. Najčešći psihotični simptomi
su: halucinacije (obmane osjetila, najčešće sluha), sumanute (bolesne)
ideje i nerazumljiv govor.
Iako nauka još uvijek ne može da odgovori na sva pitanja u vezi sa shizofrenijom,
sigurno je sljedeće: bolest pod imenom "shizofrenija" ne postoji,
a samo oboljenje nema nikakve veze sa cijepanjem ličnosti oboljelog.
Kod shizofrenih poremećaja dolazi do promjene određenih funkcija mozga.
Posljedica toga su promjene mišljenja, zapažanja i afektiviteta, dakle
promjene psihe.
Nije još u potpunosti razjašnjeno zašto dolazi do poremećaja ravnoteže
moždanih funkcija. Sa sigurnošću se još jedino zna da su neke osobe posebno
osjetljive, te da izbijanje bolesti može biti prouzrokovano pretjeranim
stresom ili drugim psihičkim opterećenjima, uživanjem droga i hormonalnim
poremećajima, npr. u trudnoći, klimakterijumu i sl. (Hašimbegović- Valenzuela,
1998).
Simptomi Shizofrenije
Brojni su, osebujni i raznovrsni simptomi koji se viđaju u shizofrenih
bolesnika, kao što zorno ilustrira iskaz jednog shizofrenog bolesnika:
"Shizofren vidi drvo, osjeća kako je umrla njegova majka, smije
se, a pri tomu kaže da je ljut".
Bolest se može manifestovati na najrazličitije načine s potpuno različitim
znakovima (simptomima). Kod pojedinih osoba simptomi mogu biti vrlo teški,
dok su kod drugih beznačajni ili uopšte nisu izraženi. Postoji samo neodređen
osjećaj da "nešto nije u redu".
Kod osoba koje pate od shizofrenih poremećaja najčešće je prisutan strah
i osjećaj da se od njih suviše zahtjeva. Kod shizofrenih poremećaja često
dolazi do gubitka vlastite osobenosti, svog ja i identiteta.
Takva osoba osjeća da između nje i okoline nema nikakvih granica. Bolesnik
osim toga vjeruje da su drugi preuzeli vlast nad njim, jer se ne može
zaštititi (postavljanjem granica).
Radi bolje preglednosti simptomi se često dijele na pozitivne i negativne
simptome. Jedni simptomi (pozitivni) se tokom neke faze bolesti javljaju
dodatno uz normalno doživljavanje na primjer halucinacije ili sumanute
misli, a drugi simptomi (negativni) se ogledaju u manjku u odnosu na period
prije bolesti (npr. nedostatak poleta, povlačenje u sebe) (Davison i Neale,1999.)
Najvažniji su simptomi shizofrenije:
• halucinacije
• sumanute ideje
• poremećaji mišljenja
• poremećaj volje
• socijalno povlačenje
• depresija
• nedostatak osjećaja za bolest
• osjećaj promijenjenosti (osjećaj upravljanja od spolja/od drugih)
Pozitivni simptomi shizofrenije:
Halucinacije
Naš mozak posjeduje neku vrstu filtera za mnoge nadražaje iz okoline
koji bi u protivnom mogli da preplave mozak. Kod shizofrenih poremećaja
je poremećena ta funkcija filtriranja. Moguća "obrambena strategija"
je kompletno isključivanje spoljašnjih nadražaja (slično kao "navlačenje
zavjese") kao na primjer u snu. Naš mozak, međutim, radi i dalje:
u snu sanjamo; kod bolesnika se javlja neki oblik "sna u budnom stanju"
- halucinacije. On čuje glasove (akustične halucinacije), osjeća mirise
(mirisne halucinacije) ili vidi stvari koje ne postoje (vizualne halucinacije)
i takva zapažanja smatra realnim.
Sumanute ideje
Iz vjerovanja nastaju za bolesnika realna mišljenja. On čvrsto vjeruje
da ga proganjaju (manija gonjenja), da je bog (religiozna manija) ili
da se sve odnosi na njega (ideje odnosa), drži se čvrsto svojih uvjerenja
od kojih se ne može odvratiti nikakvim uvjeravanjima ili dokazima da njegove
ideje ne odgovaraju stvarnosti. Uzrok tome leži u činjenici da se bolesnik
povukao u svoj unutrašnji svijet i da je "navukao zavjesu",
slično kao što smo vidjeli kod halucinacija. Na taj način gubi mogućnost
da svoje misli, svoju vlastitu "stvarnost" uporedi sa realnošću
u spoljašnjem svetu.
Poremećaji mišljenja
Naručito u slučajevima kad je bolesnik emocionalno uzbuđen ili umoran
njegove misli i govor postaju nesuvisli ili teško razumljivi. Bolesnik
će prekinuti razgovor u sred rečenice ili će potpuno izgubiti nit. Često
osjeća "nadiranje" određenih misli. Ti simptomi, međutim, nemaju
nikakve veze sa "maloumnošću".Kod ove bolesti inteligencija
ostaje sačuvana.
Negativni simptomi shizofrenije:
Kod grupe negativnih simptoma često je vrlo teško razgraničiti da li
je neko određeno ponašanje bolesnika znak bolesti ili je pokušaj savladavanja
bolesti - tako što će se, na primjer, povlačenjem zaštititi od navale
nadražaja.
Nedostatak volje
Bolesnici pojavom bolesti gube svoj uobičajeni elan i zanimanje za sve
one stvari kojima su se ranije rado bavili. Zbog toga im vrlo teško pada
ispunjavanje uobičajenih profesionalnih i ostalih zadataka.
Gubitak osjećanja
Bolesnik ne može ni da se veseli, ni da izražava svoja osjećanja na način
na koji je to ranije mogao.
Socijalno povlačenje
Bolesnici se vrlo često povlače u sebe i ograđuju od svoje porodice i
ostale okoline. Ne osjećaju se dobro ni u krugu dobro poznatih osoba,
a vrlo često izražavaju strah i od njih.
Depresija
Kod shizofrenih poremećaja može doći do pojave depresija,
naročito ako pogođene osobe osjećaju da je bolest u velikoj mjeri izmijenila
njihov život.
Bolesnici mogu biti toliko očajni da više ne vide nikakav izlaz. Oko 10
% svih bolesnika je tokom trajanja te bolesti izvršilo samoubistvo!
Postavljanje dijagnoze shizofrenije
Slika shizofrenih poremećaja može biti mnogostruka. Zbog toga je na početku
bolesti vrlo teško postaviti sigurnu dijagnozu. Porodica i prijatelji
često ne nalaze objašnjenje za neobično ponašanje osobe koja pati od shizofrenih
poremećaja. Ni samim bolesnicima nije jasno da boluju od ozbiljne bolesti.
Shizofreni poremećaji ne mogu se dijagnostifikovati ispitivanjima krvi
ili drugim sličnim metodama. DSM-IV zahtjeva da poremećaj traje barem
6 mjeseci da bi se postavila dijagnoza.( Davison, G. C. i Neale J.,1999.)
Dijagnoza se postavlja na osnovu razgovora koje ljekar vodi sa bolesnikom
i njegovom porodicom i na osnovu posmatranja ponašanja bolesnika. Pri
tom su naručito važni broj, obim i trajanje simptoma. Rana dijagnoza povećava
izglede da će liječenje biti uspješno.
Uzroci shizofrenije
Što su uzročnici shizofrenije i kako oni dovode do pojave bolesti te
što sve utječe na tijek, prognozu i ishod bolesti velika je zagonetka.
Na rješavanju ove zagonetke radi ogroman broj znanstvenika koji istražuju
različite neurobiološke, psihodinamske, antropološke, evolucijske, sociodinamske
i kulturološke procese koji bi mogli pridonijeti nastanku i razvoju shizofrenih
poremećaja.
Brojna genetska, biohemijska, psihofarmakološka, neuroimunološka, neuroanatomska,
neuroendokrinološka i druga istraživanja nastoje osvijetliti biologijsku
podlogu shizofrenije. (Hašimbegović- Valenzuela, 1998).
Psihodinamičari tragaju za odgovorom zašto se shizofreni bolesnici povlače
iz realiteta u svijet fantazije te koliko obiteljska psihodinamika i rane
psihotraume utječu na nastanak i očitovanje ove teške bolesti.
Socioantropološka istraživanja usmjerena su na rasvjetljavanje evolucijske,
etnoantropološke i socijalne uvjetovanosti i osebujnosti shizofrenije.
Čini se kako su biološki čimbenici važniji u stvaranju predispozicije
za shizofreni poremećaj, dok su psihosocijalni čimbenici precipitirajući
agensi.
Predisponirajući čimbenici, koji određuju sklonost razvoju shizofrenog
poremećaja mogu biti genetski, virusni, prenatalna i porođajna oštećenja
mozga,itd. Precipitirajući čimbenici, kao što su različiti psihološki,
interpersonalni, socijalni i kulturološki, također značajno utječu kako
na pojavu tako i na tijek i ishod shizofrenih poremećaja.(Kecmanović,1990).
Dvadesetih godina ovog stoljeća počinje se istraživati shizofreniju u
kontekstu obitelji. Prvi istraživači nalaze posredne dokaze za genetsko
prenošenje shizofrenije, a druga grupa se posvećuje proučavanju poremećenih
odnosa u obitelji te njihovoj ulozi u nastanku shizofrenije.
Uloga obitelji u nastanku shizofrenije se danas ne vidi kao uzročno-posljedični
odnos. Smatra se da obitelj nije kriva za bolest svog člana, ali poremećeni
obiteljski odnosi su znatno veće opterećenje za oboljelog od shizofrenije
te je neizbježno, ukoliko postoje, prepoznati patološke obrasce i uključiti
obitelj u liječenje.
Uzroci shizofrenih poremećaja do danas nisu u potpunosti razjašnjeni.
Sve činjenice, međutim, ukazuju na to da su neki ljudi osjetljiviji na
spoljašnje uticaje i nadražaje. Zbog te ranjivosti oni posebno snažno
doživljavaju mnoge stvarnim te su zbog toga manje "otporni"
na opterećenja, stres i unutrašnje konflikte.
Oni su dakle osjetljiviji od drugih ljudi. Takva ranjivost se stručnim
jezikom naziva vulnerabilnost. Ako opterećenja i stres postanu preveliki,
kod takvih osoba dolazi do neke vrste "sloma živaca" i do pojave
simptoma bolesti.
Povezanost između vulnerabilnosti i izbijanja bolesti može da se objasni
na primjeru osjetljivosti na sunčanje osoba koje imaju svijetlu kožu.
Tip kože predstavlja dispoziciju, nasljednu sklonost, baš kao i vulnerabilnost.
Za osobe svijetle kože sunce je jednako opasno kao što je stres opasan
za posebno osjetljive osobe. Osobe svijetle kože mogu se zaštititi kremama
za sunčanje, ali ipak ne smiju suviše dugo boraviti na suncu. Vulnerabilnim
osobama će zaštitu pružiti neuroleptici.
Bolest se najčešće po prvi put javlja između puberteta i tridesete godine
života, ali u pojedinačnim slučajevima može početi ranije ili kasnije.
Prije stvarnog početka bolesti obično postoji razdoblje tokom kojega je
bolesnik posebno osjetljiv i živi u stalnoj napetosti, rastrzan svojim
mislima i osjećanjima.
Na to se često reaguje "bijegom" - povlači se u sebe, traži
izlaz u alkoholu i drogama ili se pridružuje nekoj sekti. Poslije tih
neuspješnih pokušaja savladavanja bolesti javljaju se opisani simptomi.
Dopaminska hipoteza
Kad mozak obrađuje informacije ti se nervni impulsi dalje prenose nervnim
putevima. Između pojedinih nervnih ćelija postoje dodirna mjesta (sinapse)
na kojima su za dalji prenos impulsa potrebne prenosne materije (transmiteri).
Naučnim je istraživanjima ustanovljeno da je kod shizofrenih poremećaja
poremećen prijenos nadražaja na određenim sinapsama, a uzrok je previše
prenosne materije koja se zove dopamin. Neurolepticima se blokiraju prijemna
mjesta na ćelijama (receptori) tako da zbog viška dopamina ne može da
dođe do prevelikog nadražaja nervnih ćelija.
Uloga nasljeđa
I kod drugih se bolesti (rak,
infarkt srca) može naslijediti
sklonost za neku određenu bolest. Sama sklonost ne može, međutim, u dovoljnoj
mjeri da objasni nastajanje bolesti. Osobe u čijim se porodicama javljaju
shizofreni poremećaji, ne moraju i same oboljeti. S druge strane, bolest
se može pojaviti i u onim slučajevima kada niko u porodici ne pati od
shizofrenih poremećaja. Rizik obolijevanja u cjelokupnom stanovništvu
je 1%,a kod bliskih rođaka 10%.
Vrste shizofrenije
Ovisno o prevladavajućim simptomima u vrijeme procjene razlikujemo različite
tipove shizofrenija. Premda je teško posve predvidjeti prognozu i ishod
liječenja različitih tipova shizofrenije, može se reći kako je paranoidni
tip sklon najblažem, a hebefreni tip najtežem tijeku bolesti.
Važno je istaknuti kako ishod liječenja u velikoj mjeri ovisi o tomu kada
je započeto liječenje, u ranoj ili poodmakloj fazi bolesti. Ako se liječenje
započne što ranije, to su veće šanse za brže i potpunije povlačenje simptoma
bolesti.
Paranoidna shizofrenija - Bitno je obilježje ovog tipa shizofrenije prije
svega prisutnost upadljivih sumanutih ideja, a nešto malo rjeđe i slušnih
halucinacija, pri čemu su kognitivne funkcije i osjećaji relativno očuvani.
Popratni simptomi uključuju još anksioznost, srdžbu, suzdržanost i svadljivost.
Premorbidna ličnost (karakteristike ličnosti prije pojave bolesti) je
često karakteristična: radi se o afektivno hladnim osobama, koje su često
nezadovoljne, kivne na druge, sarkastične i svadljive.
Hebefrena shizofrenija - To je zapravo dezorganizirani
tip shizofrenije, a bitna obilježja su bizarno ili blesavo ponašanje,
nepovezan govor i osjećajna tupost ili prisustvo neodgovarajućih osjećaja.
Obično počinje u vrijeme puberteta ili rane adolescencije otkuda dolazi
i naziv grč. hebeos - dječak, phrenos - duša. Prognoza je obično loša
zbog progredijentnog tijeka te brze dezintegracije i propadanja ličnosti.
Katatona shizofrenija - Bitna obilježja ovog oblika
shizofrenije su izražene psihomotoričke smetnje koje uključuju motoričku
nepokretnost (katatoni stupor) ili pojačanu motoričku aktivnost, izraženi
negativizam, mutizam, neobične voljne pokrete, eholaliju i ehopraksiju.
Tijek bolesti obično je intermitentan s dosta dobrim remisijama i recidivima,
a prognoza je relativno povoljna.
Post-shizofrena depresija - Radi se o depresivnoj epizodi
koja može biti produljena, a predstavlja produžetak bolesti kada su shizofreni
simptomi već oslabili ili nestali.
Rezidualna shizofrenija - Radi se o stanju kada više
nema upadljivih psihotičnih, produktivnih ili dezorganiziranih simptoma
shizofrenije kao što su sumanute ideje, halucinacije, nepovezan govor
ili dezorganizirano ponašanje, a dogodila se barem jedna epizoda shizofrenije.
Shizofreniformni poremećaj - Ovaj poremećaj nalazi se
između kratkog psihotičnog poremećaja u kojega simptomi traju najmanje
jedan dan, ali kraće od jednog mjeseca, i shizofrenije za čiju dijagnozu
je potrebno da simptomi traju najmanje 6 mjeseci. (Kecmanović,1990.)
Izgledi za liječenje shizofrenije
Tok shizofrenog poremećaja može biti vrlo različit. Može se dogoditi
da se bolest javi samo jednom poslije čega će pogođena osoba biti opet
potpuno zdrava. To se dešava prvenstveno u slučajevima kada se shizofreni
poremećaj javlja kao reakcija na određene udarce sudbine (reakciona psihoza),
u vrijeme hormonalnih promjena (npr. neposredno poslije porođaja) ili
posle upotrebe droga. Međutim, takve će osobe zbog svoje posebne osjetljivosti
(vulnerabilnosti) biti posebno ugrožene od ponovne pojave bolesti.
Ako se sa liječenjem započne rano i nastavi dovoljno dugo, na tu se psihozu,
u većini slučajeva, može vrlo povoljno djelovati. Rizik recidiva (pogoršanja)
se sa 85 % bez liječenja, smanjuje na 15-20 % uz liječenje.
To za takve bolesnike znači da će uz veliku vjerovatnoću moći da žive
bez recidiva (pogoršanja) - pod uslovom da su spremni da prihvate terapijski
koncept ljekara i da sa njim sarađuju. Shizofreni poremećaji mogu da se
lijeće jednako uspješno kao i sve ostale bolesti, kao npr. šećerna bolest.
Kako se liječe shizofreni poremećaji?
Bolesnik i njegova porodica moraju da nauče da je bolesnik posebno osjetljiv,
te da treba izbjegavati sve situacije koje bi mogle da aktiviraju bolest,
kao na primjer pretjerani stres. U takvim slučajevima će naročito biti
važna psihosocijalna terapija. Tokom psihosocijalne terapije bolesnik
i njegova porodica naučit će kako da se nose s bolešću i problemima u
vezi sa njom. Na taj način se može smanjiti opterećenje vezano za bolest.
Naručito ako se bolest javlja po prvi put, važno je učestvovanje u psihoedukativnom
programu. Tokom rada u grupama bolesnici i članovi njihovih porodica biće
detaljno obaviješteni o samoj bolesti, njenom toku i mogućnostima liječenja.
Da bi se ponovo uspostavila poremećena ravnoteža prijenosa nadražaja u
mozgu potrebno je medikamentozno liječenje neurolepticima.
Za liječenje stanja straha, depresija i poremećaja spavanja ljekar će
morati, pored neuroleptika, ponekad da prepiše i druge lijekove. Najbolji
rezultati se postižu kombinacijom medikamentoznog liječenja neurolepticima
i psihosocijalne terapije.
Psihosocijalne terapijske mjere
Bolesniku će često, da bi izašao na kraj s djelovanjem bolesti na privatan
i profesionalan život, trebati stručna pomoć. U tu su se svrhu dobrim
pokazali sljedeći oblici liječenja:
Rehabilitacijski programi će pomoći bolesniku da se
postupno ponovo uklopi u normalnu životnu i radnu sredinu, pružit će mu
savjete i pomoć u vezi sa pitanjem stanovanja i izbora zanimanja, a pomoći
će mu i pri pronalaženju odgovarajućeg posla ili kod finansijskih problema.
Tokom porodične terapije obrađuju se porodični konflikti.
Terapija se može sprovoditi sa jednom jedinom porodicom ili sa više porodica
zajedno u obliku neke vrste grupne terapije.
Tokom terapije ponašanja i vježbanja u socijalnom području
bolesnici vježbaju ponašanje na radnom mjestu i kontakte s drugim ljudima,
na primjer u igrama uloga i učenju po modelu.
U psihoedukativnim grupama bolesnici i članovi njihovih
porodica naučit će kako da bolje razumiju ovu bolest, njena djelovanja
i načine njenog savladavanja.
Psihoedukativne grupe
U takvim se grupama na lako razumljiv način objašnjava ova bolest i načini
njenog liječenja. Učesnici će naučiti kako da rješavaju socijalne konflikte
i pomoći će jedni drugima pri savladavanju bolesti.
Takvu terapijsku grupu vode psihijatar, psiholog, član medicinskog osoblja
ili socijalni radnik. Program najčešće traje osam do deset sati u razmacima
od dvije do tri nedjelje. Poslije toga učesnici grupe se često i dalje
sastaju u okviru grupa za samopomoć.
Naučnim istraživanjima je dokazano da su bolesnici i članovi njihovih
porodica koji su učestvovali u psihoedukativnim grupama bili bolje obaviješteni
i da su na taj način mogli bolje da savladaju bolest. Zbog toga je kod
tih bolesnika zabilježen znatno manji broj recidiva bolesti i boravka
u bolnici.
Uloga porodice
Podrška koju pružaju članovi porodice ili dobri prijatelji je za osobe
koje pate od shizofrenih poremećaja neobično važna. Zbog bolesti im je
najčešće ograničena sposobnost socijalnih kontakata, pa će živjeti prilično
izolovano i usamljeno ako se za njih nitko ne brine. U kriznim situacijama
ali i kod rješavanja svakodnevnih problema, biće im neophodna pomoć sa
strane.
Kod ranog otkrivanja znakova bolesti vrlo važnu ulogu igraju baš osobe
iz neposredne blizine bolesnika, jer sam bolesnik najčešće ne prepoznaje
prve znakove bolesti.
Članovi porodica bolesnika moraju zato dobro da poznaju sve činjenice
u vezi sa bolešću. Potrebne informacije, podršku i praktičnu pomoć dobit
će na primjer u okviru psihoedukativnih grupa za članove porodice. U takvim
će se grupama naći ljudi sa istim problemima, a već i sami razgovori sa
drugim osobama koje se nalaze u sličnoj situaciji, doprinijet će uspješnijem
savladavanju problema u vezi sa bolešću i popuštanju napetosti. To će
pomoći i samom bolesniku, jer prenapeta i nervozna porodica za njega ne
predstavlja nikakvu pomoć. Cilj takvih psihoedukativnih grupa je uspostavljanje
konstruktivnog partnerstva između bolesnika, porodice i ljekara.
Literatura
1. Davison, G. C. i Neale J. M. "Psihologija abnormalnog doživljavanja
i ponašanja". Naklada Slap, Jastrebarsko, 1999.
2. Hašimbegović- Valenzuela, A. "Shizofrenija u organskoj psihijatriji
i neuropsihologiji". Svjetlost, Sarajevo,1998.
3. Kecmanović, D. "Psihijatrija". Medicinska knjiga, Beograd-
Zagreb,1990.
4. www.cpe.org
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski Radovi
SEMINARSKI RAD
|