|
Religija, sekularizacija i društvena promjena
Sekularizacija je u svom prvobitnom značenju označavala proces izuzimanja
nekog teritorija ili ustanove od crkvene jurisdikcije ili kontrole. Općenitije,
sekularizacija označava sve procese laicizacije kulture, koji su se očitovali
u Europi od početka krize feudalnog društva i nastanka modernog. Kad na
znanstvenom, političkom, gospodarskom i moralnom polju sve snažniji intelektualni
slojevi pokazuju kako žele utemeljiti različita područja ljudskog znanja
na načelima što ne proishode iz religijsko sakralnog polja, sekularizacija
postaje sinonim za izuzimanje područja znanja, političke moći i društvenog
djelovanja od utjecaja crkvenih ustanova ili simbolično-religijskih univerzuma.
Taj pojam se razlikuje od sekularizma koji je ideološka struja koja teži
oslobođenju društva od bilo kakva utjecaja religije i koja se ponekad
udružuje s oblicima državnog ateizma. Gubitak društvene funkcije crkvene
religije u modernom svijetu objašnjava se kao proces oslobođenja pojedinca
od starateljstva crkvenih ustanova i kao korjenita potvrda njegove neovisnosti.
Također sekularizacija nameće promjenu crkvene strategije i prilagodbu
tradicionalnih socijalizacijskih modela, za koje se smatra da su neprikladni
i zastarjeli. Gotovo dva desetljeća sociolozi religije naveliko raspravljaju
o valjanosti tog pojma i o mogućnosti da se po njemu izrade pokazatelji
kojima će se moći mjeriti realna ponašanja i stavovi.
2. SEKULARIZACIJA
Sekularizacija opisuje proces kojim religija gubi utjecaj u raznim dijelovima
društvenog života. Rasprava o tezi o sekularizaciji jedno je od najsloženijih
područja u sociologiji religije. Postoji neslaganje između pristaša teze
o sekularizaciji, onih koji se slažu s osnivačima sociologije te smatraju
da religija gubi moć i važnost modernom svijetu, i onih koji tvrde da
je religija i dalje značajna snaga, premda se često pojavljuje u novim
i prije nepoznatim oblicima. Između kraja 18. stoljeća i početka 19. stoljeća
pojam sekularizacije postao je političkim idealom političkih i kulturnih
skupina, udruženih u društva. Njihovi su članovi željeli postupno smanjenje
crkvene nazočnosti u europskim društvima. Stoga je sekularizacija za njih,
kao i za Katoličku crkvu zapravo prijetnja, proizvod pojave modernog svijeta.
Comte povezuje nestanak religije s nastupom trećeg razdoblja ljudskih
društava, označena znanošću, tehnologijom i industrijom. Max Weber je
govorio o od-čaravanju svijeta, o pojavi do koje dolazi u kapitalističkim
društvima s afirmacijom modernog poduzeća i stvaranjem država s birokratskim
aparatom. Po Weberu uspjeh racionalne kapitalističke organizacije formalno
''slobodnog'' rada na Zapadu bit će uzrokom jednodimenzionalnog obilježja
modernog života i procesa od-čaravanja ili rastuće neosjetljivosti modernog
čovjeka spram sfere svetog i religijskih ustanova. Taj se proces povijesno
ostvaruje na Zapadu u doba naglašena odvajanja gospodarske i političke
sfere od religijske. Po Weberu i Simmelu to je nepovratan proces, znak
da izlazimo iz onog što Kant naziva ''čovjekovom minornošću'', te kako
je mislio Freud, psihičkog sazrijevanja pojedinca koji se oslobađa opsesivne
neuroze nazvane religija. Tako se razmišljalo krajem 19. stoljeća i početkom
20. stoljeća, kad se još realistički gledalo na društvenu i povijesnu
preobrazbu za koju se pretpostavljalo da će biti dalekosežna, pa je sekularizacija
bila formula kojom se potvrđivalo racionalizaciju koja religiji i svetom
oduzima važnost u kolektivnoj i individualnoj akciji. U tridesetim i četrdesetim
godinama pojam sekularizacije doživljava promjenu, posebno u Njemačkoj.
Protestantski teolozi su se služili tim terminom formulirajući pesimističnu
hipotezu o budućnosti europskog društva. Nakon drugog svjetskog rata sekularizacija
ponovno dolazi u središte pažnje sociologa. Tada su i teolozi shvatili
kako sekularizacija i kršćanstvo nisu nepomirljivi i kako proces sekularizacije
potječe iz judejsko kršćanske tradicije (Gogarten, Barth, Bonhoeffer,
Cox).
Milton Yinger je tvrdio kako svakom društvu treba neki sustav simbola
i vrednota koji će mu omogućiti prikladnu reprodukciju i očuvanje unutarnje
ravnoteže. Od kraja sedamdesetih sociolozi su se počeli propitivati o
pretpostavci ''preporoda svetog'', u skladu sa obnovom zanimanja za religiju.
Mnogi autori u krizi modernog društva vide pogodan teren za povratak svetom.
Sljedeći Shinerovu shemu (1967), dopunjenu važnim doprinosima Dobbelaerea
(1981) te Stelle, Guizzardija (1985), moguće je raspoznati glavne interpretativne
pravce.
1. Funkcionalistički pravac (Parsons, Bellah). U tu skupinu
smještamo sve sociologe koji sekularizaciju drže procesom odvajanja između
institucionalizirane religije vjerovanja i crkvenih ustanova. Prema takvom
prosuđivanju odvajanje pogoduje porastu autonomije pojedinaca i sustava
vjerovanja koji su im dostupni.
2. Fenomenološki pravac (Berger, Luckmann). Pojava kulturalnih
oblika u modernim društvima dovodi do krize svih ustanova koje su u prošlosti
proizvodile simbolične svjetove što su pretendirali na istinu o ukupnoj
društvenoj zbilji. Pojedinci u pluralističkom društvu nastoje si stvoriti
vlastitu religiju. Religija, se prema tome privatizira. Mogući je rezultat
tog procesa dvojak: vidljiva religija postaje nevidljiva, a jednoobraznost
sustava vjerovanja postaje pluralistična situacija sa simboličnim svjetovima
koji su više ili manje usredotočeni na religijsku os. Crkve i sljedbe
se prilagođavaju toj diferencijaciji religijske ponude.
3. Neoweberovski pravac (Wilson). Njegovi sljedbenici
drže da je sekularizacija objektivan proces gubitka plauzibilnosti crkava
i uopće sfere svetog za pojedince. A ovi, pred nemoći religija da utječu
na njihovu savjest, osjećaju da slabi zov vjere i tako barem dio njih
prihvaća ideju kako je nužan bilokakav religijski izbor. Nastaje svjetovno
vjerovanje, relativistički pogled na svijet, koji ostavlja po strani religijsku
činjenicu.
4. Socio-biologijski pravac (Acquaviva). Prema ovom pristupu
religija pripada sferi genetski programirane potrebe da se svlada strah
od smrti te da se može voljeti i biti voljen. Zato je iskustvo svetog
traženje koje možemo pronaći u svim društvima. Religija se može empirijski
analizirati samo ako određena društva u stanovitim razvojnim uvjetima
nude povoljne prilike koje to iskustvo pojedincima čine mogućim. No, kada
je strah od smrti uklonjen s kolektivne scene i prognan u sramotan i neizreciv
osjećaj nesigurnosti pojedinca, dok eros sve više postaje robom, iskustvo
svetog postaje teško i gubi društvenu vidljivost. U tom smislu, sekularizacija
je skrivanje svetog.
5. Kritički pravac. Služeći se tom formulom aludiramo
na više stavova što se susreću u odbijanju samog pojma sekularizacije,
a slažu se u istančanu traženju ideoloških uporišta koja se kriju u različitim
teorijama o sekularizaciji. Ovdje je bitno navesti nekoliko autora: Martin
(1969), Matthes (1965), Lauwers (1973), Guizzardi (1978). Martin smatra
da je taj pojam podložan predrasudama zbog kojih nije znanstveno ispravan.
Po Matthesu izvorište teze o sekularizaciji treba tražiti u pastoralnoj
brizi raznih kršćanskih crkava koje se suprotstavljaju ''progresivnom
odmetništvu širokih slojeva'' od službene vjere. Na njegovu tragu, Lauwers
tvrdi da je sekularizacija također ideologija te da se može raščlaniti
kao:
a. Kritički nedovoljno dokazano i ocijenjeno prihvaćanje odvajanja
religije i ne-religije kao neprijepornih činjenica modernog društva
b. Pomanjkanje rasprave o razlikovanju bitnog i nebitnog u religiji. Kako
ti pojmovi nisu bili razjašnjeni, mnogi sociolozi bili su skloni misliti
da religija mora nestati, ali da je ona ipak potreba ljudske naravi. Zaključak
iz razgovora je potreba ponovne afirmacije valjanosti crkvenih ustanova.
Također Lauwers je oštroumno osvijetlio sve dvosmislenosti tog termina,
razlikujući barem tri pojave povezane s ovom temom:
a. Sekularizaciju kao ideologiju laicizacije društvenog i individualnog
života.
b. Sekularizaciju kao potvrdu pluralističkog društva u kojem pojedinci
mogu birati među različitim religijskim ''proizvodima''.
c. Sekularizaciju kao jednostavno opadanje religijske prakse.
Guizzardi pak tvrdi da su se teorije o sekularizaciji pokazale funkcionalnim
za interese crkvenih ustanova, budući da su mnoge teorije sklone potvrditi
trajnost potrebe za svetim u čovjeku, pa su se tako našle na istoj strani
s crkvenim teologijama.
3. DIMENZIJE SEKULARIZACIJE
Mnogi sociolozi rabe definicije religije koje nisu usklađene. Dok neki
tvrde da religiju najbolje možemo razumjeti s pomoću analize tradicionalne
crkvene organizacije, drugi ističu kako treba prihvatiti mnogo šire stajalište
koje bi uključilo dimenzije osobne duhovnosti, te duboke privrženosti
određenim vrijednostima. Sekularizaciju možemo procijeniti iz niza njezinih
aspekata ili dimenzija. Neki su od njih, poput razine članstva u religijskim
organizacijama, objektivni. Statistike i službeni podaci mogu pokazati
koliko ljudi pripada crkvi i drugim religijskim tijelima, ili koliko ih
aktivno sudjeluje na misama ili u drugim obredima. Druga dimenzija sekularizacije
odnosi se na pitanje kako i u kojoj mjeri crkve i druge vjerske organizacije
ostvaruju svoj društveni utjecaj, bogatstvo i ugled. U ranijim razdobljima
te su organizacije znatno utjecale na vladu i društvene institucije i
bile su veoma poštovane u zajednici. U 20 stoljeću organizacije sve više
gube svoj društveni i politički utjecaj koji su nekad imale. Taj se trend
može uočiti u čitavome svijetu, premda postoje neke iznimke. Crkveni vođe
više ne mogu očekivati da će automatski biti utjecajni kod osoba koje
imaju moć. Premda neke potvrđene crkve ostaju i dalje vrlo bogate po bilo
kojem mjerilu i premda novi vjerski pokreti mogu postati vrlo bogati u
kratkom razdoblju, materijalni uvjeti mnogih tradicionalnih vjerskih organizacija
postaju sve nesigurniji. Crkve i svetišta se prodaju ili su zapušteni.
Treća dimenzija sekularizacije odnosi se na uvjerenja i vrijednosti. Tu
dimenziju možemo nazvati dimenzijom religioznosti. Broj ljudi koji posjećuju
crkvu i društveni utjecaj očito nisu nužni izraz vjerovanja ili ideala
vjernika. Mnogi religiozni ljudi ne idu redovito na mise niti sudjeluju
u javnim ceremonijama. Regularnost posjećivanja i sudjelovanja ne znači
uvijek i snažnu religioznost, jer ljudi mogu dolaziti u crkvu iz navike
ili zato što to od njih očekuje zajednica. Da bismo procijenili koliko
se religioznost danas smanjila moramo razumjeti prošlost. Oni koji podupiru
tezu o sekularizaciji tvrde da je u prošlosti religija bila mnogo važnija
za svakodnevni život nego danas. Crkva je nekoć bila centar lokalnih zbivanja
i imala je velik utjecaj na obitelj i osobni život. Kritičari se ne slažu
s time i tvrde kako činjenica da su ljudi nekad češće išli u crkvu ne
znači da su bili religiozniji. U mnogim tradicionalnim društvima, uključujući
srednjovjekovnu Europu, privrženost vjeri bila je slabija i manje važna
za svakodnevni život. Nema sumnje da je danas utjecaj vjere manji nego
je bio, posebno ako pojmom religije obuhvatimo i niz nadnaravnih pojava
koje su ljudi vjerovali. Uglavnom smatramo da našu okolinu ne obuzimaju
božanska ili duhovna bića. Gotovo najveće napetosti današnjeg svijeta,
poput onih na Srednjem istoku i Balkanu biti, ili dijelom, proizlaze iz
religijskih razlika. Unatoč tomu, većina je današnjih sukoba i ratova
uglavnom sekularne prirode, oni nastaju zbog različitih političkih ili
materijalnih razloga.
4. EVALUACIJA TEZE O SEKULARIZACIJI
Među sociolozima nema velikoga spora o tome da je, dugoročno gledano,
s važnom iznimkom Sjedinjenih Država, u većini zemalja Zapada religioznost
u tradicionalnim crkvama počela padati. S obzirom na sve tri dimenzije
sekularizacije, utjecaj religije se smanjio, upravo kako su predviđali
sociolozi 19. stoljeća. Religiozna i duhovna vjerovanja ostaju snažna
i motivirajuća sila u životima mnogih ljudi, unatoč činjenici da svoju
religioznost ne izražavaju formalno. Neki su stručnjaci tvrdili da je
došlo do ''vjerovanja bez pripadanja'' (Davie, 1994); ljudi i dalje vjeruju
u Boga i višu silu, ali svoju vjeru prakticiraj i razvijaju izvan institucionaliziranih
oblika religije. Sve važnija je uloga nezapadnih vjera i novih vjerskih
pokreta. Čini se da ne postoje brojni dokazi za sekularizaciju u nezapadnim
društvima. U Iranu i drugim područjima Srednjeg istoka, u Africi i Indiji,
vitalni i dinamični islamski fundamentalizam sukobljava se s prihvaćanjem
zapadnih vrijednosti. Papa putuje Južnom Amerikom, a milijuni tamošnjih
katolika slijede ga. Pravoslavlje se ponovno
prihvaća u bivšem Sovjetskom Savezu, nakon desetljeća represije koju je
nad crkvom provodilo komunističko vodstvo. No religija, nažalost, kao
što može biti izvor utjehe i potpore, može uzrokovati snažne društvene
borbe i sukobe. Sekularizacija je najkorisniji pojam kada objašnjavamo
promjene koje se danas zbivaju tradicionalnim crkvama, to se odnosi na
pad crkvene moći i utjecaja, te na interne procese sekularizacije koji
obuhvaćaju žene i homoseksualce. Religiju kasnom modernom svijetu treba
prije svega procjenjivati u odnosu prema naglim promjenama, nestabilnosti
i raznolikosti. Religija ostaje ključna snaga našega društvenog svijeta,
njezina privlačnost, u tradicionalnim ili novim oblicima, vjerojatno će
preživjeti još mnogo godina.
5. NOVI RELIGIJSKI POKRETI
Sociolozi rabe termin novi religijski pokreti (NRP) kako bi opisali niz
vjerskih i duhovnih skupina, kultova i sekti koje su nastale usporedno
s glavnim religijama u zemljama Zapada, uključujući Veliku Britaniju.
NRP se sastoji od mnogo različitih skupina: duhovnih New Age skupina,
skupina za samopomoć, te sekti poput Hare Krišne. Mnogi novi religijski
pokreti nastali iz glavnih vjerskih tradicija, poput hinduizma, kršćanstva
i budizma, dok su se drugi razvili iz tradicija koje su donedavno na Zapadu
bile gotovo nepoznate. Nove religijske pokrete u biti su stvorili karizmatski
vođe, koji upravljaju aktivnostima tih pokreta. Članstvo u tim pokretima
uglavnom se sastoji od konvertita, a ne od pojedinaca koji su bili odgojeni
u nekoj vjeri. Članovi su češće dobro obrazovani pripadnici srednje klase.
Neki sociolozi tvrde kako te pokrete treba shvatiti kao odgovor na proces
društvene, pa čak i tradicionalno-crkvene liberalizacije i sekularizacije.
Oni koji osjećaju da su tradicionalne religije izgubile duhovnu snagu
nalaze utjehu u zajednici malih, manje impersonalnih novih religijskih
pokreta. Drugi, poput poznatog istraživača Bryana Wilsona, isticali su
kako su novi religijski pokreti posljedica nagle društvene promjene. Zbog
poremećaja u tradicionalnim društvenim normama ljudi traže objašnjenje
i sigurnost. Rast sekti i skupina koje ističu osobnu duhovnost upućuje
da mnogi pojedinci imaju potrebu ponovno uspostaviti svoje vrijednosti
i vjerovanja. Daljnji činitelj mogao bi biti tvrdnja da novi religijski
pokreti privlače ljude koji se osjećaju otuđenima. Također neki autori
ističu da djelovanje sekti i kultova u manjim zajednicama ljudima pruža
potporu i osjećaj pripadnosti.
5.1. Vrste novih religijskih pokreta
Roy Wallis tvrdi da se novi religijski pokreti mogu razvrstati u tri
velike kategorije. On dijeli te pokrete prema odnosu pojedine skupine
i šire društvene zajednice na:
- Pokrete koji prihvaćaju svijet
- Pokrete koji odbacuju svijet
- Pokrete koji se prilagođavaju svijetu
6. RELIGIJA I DRUŠTVENA SLOJEVITOST
Tom temom Weber se dugo bavio, nastojeći pokazati koji je tip religioznosti
više ili manje blizak različitim društvenim slojevima.
Weberova hipoteza u modernom obliku:
- Pripadanje pojedinca nekoj kasti, staležu, klasi, sloju više ili
manje integriranom u sebi, označeno je skupom akulturiranih potreba različitog
tipa.
- Među tim potrebama nalazi se i ona što proishodi iz osnovne potrebe
za određivanjem područja, društveno prepoznatljiva po nazočnosti skupine
pojedinaca, što bismo mogli nazvati potrebom razlikovanja, koja razrađuje
simbole što obilježavaju razliku među skupinama.
- Razrada religijskog sadržaja može poslužiti i za označavanje razlikovnih
crta društvene skupine u odnosu na neku drugu skupinu.
7. SUVREMENI RAZVOJNI SMJEROVI RELIGIOZNOSTI U VELIKOJ
BRITANIJI I SJEDINJENIM DRŽAVAMA
7.1. Religija u velikoj britaniji
Većina odraslih stanovnika Britanije izjašnjava se da su članovi vjerskih
organizacija. Samo oko 5 posto Britanaca tvrdi da ne pripada nikakvoj
vjerskoj organizaciji. Gotovo 70 posto ukupnoga stanovništva izjasnilo
se da pripada Anglikanskoj crkvi, premda je većina posjetila crkvu tek
nekoliko puta u životu, ako je to uopće učinila. Uz Anglikansku crkvu,
Prezbiterijansku crkvu u Škotskoj i Katoličku crkvu, u Britaniji postoji
niz vjerskih skupina poput židovske, mormonske, muslimanske, skupine Sikha
i hindusa. Postoji i niz manjih sekti, poput Plimutskog bratstva, rastafarijanaca
i Misije božanskoga svjetla. Premda mnogi i dalje tvrde kako vjeruju u
Bog ili neku vrstu višega bića, manjina ljudi posjećuje crkvu. U Velikoj
Britaniji možemo prepoznati uzorak religioznosti u kategorijama dobi,
spola, klasne pripadnosti zemljopisnog smještaja npr. Stariji ljudi su
religiozniji od mlađih, posjet crkvi i izjašnjavanje o vjerskoj pripadnosti
veći su među bogatima, nego među siromašnima, katolici češće dolaze iz
radničkih klasa, a žene se češće uključuju u organiziranu religiju od
muškaraca. Kada je riječ o utjecaju religioznosti na svakodnevni život,
vjerske su razlike mnogo važnije u Sjevernoj Irskoj nego igdje drugdje
u Velikoj Britaniji. Tamošnje borbe protestanata i katolika uključuju
tek manjine obiju vjera, ali su vrlo jake. Utjecaj vjere u Sjevernoj Irskoj
nije lako razlučiti od drugih čimbenika uključenih u antagonizme, vjerovanje
u ''ujedinjenu Irsku'', prema kojoj bi Irska i Sjeverna Irska trebala
postati jedna država, općenito podupiru katolici, ali odbacuju protestanti.
Političke ideje i nacionalizam u tome igraju važnu ulogu gotovo jednako
kao i religijska uvjerenja.
7.2. Religija u sjedinjenim državama
Položaj vjerskih organizacija Sjedinjenim Državama neobičan je po nekoliko
obilježja. Sloboda vjerskog izražavanja postala je dio, članak Američkog
Ustava, mnogo prije nego se vjerska tolerancija proširila u bilo kojem
drugom zapadnom društvu. Rani doseljenici bili su izbjeglice pred vjerskom
nesnošljivošću političkih vlasti i inzistirali su na razdvajanju crkve
od države. Također SAD su mnogo raznolikije po broju vjerskih skupina
od bilo koje druge industrijalizirane zemlje. Gotovo 90 posto američkoga
stanovništva su kršćani, ali pripadaju niz različitih crkava i denominacija.
Daleko najveća crkva u Sjedinjenim Državama je Katolička, koja ima više
od 50 miliju pripadnika. Među nekršćanskim skupinama najveća je židovska
kongregacija, koja ima više od 6 milijuna članova. Oko 40 posto američkoga
stanovništva svakog tjedna odlazi u crkvu. Gotovo 70 posto stanovnika
pripada nekoj crkvi, sinagogi ili drugoj vjerskoj organizaciji, a većina
ih tvrdi da su aktivni u svojim kongregacijama. Sjedinjene Države imaju
mnogo višu razinu religioznosti od većine europskih zemalja. Istraživanja
pokazuju da 95 posto Amerikanaca vjeruje Boga, 80 posto vjeruje u čuda
i u život poslije smrti, 72 posto vjeruje u anđele i 65 posto u vraga
(Stark i Bainbridge, 1985). Premda su Sjedinjene Države jedna od najmodernijih
zemalja, najreligioznija su zemlja na svijetu. Steve Bruce, jedan od glavnih
pristaša teze o sekularizaciji, tvrdio je da se trajno visoka religioznost
Sjedinjenim Državama može objasniti s pomoću kulturne tranzicije (1996).
Kada društva prolaze kroz razdoblja naglih i temeljitih demografskih i
ekonomskih promjena, tvrdi Bruce, religija može odigrati ključnu ulogu
i pomoći ljudima da se prilagode novim uvjetima te da prežive t nestabilnost.
On tvrdi da je industrijalizacija u Sjedinjene Države stigla relativno
kasno, a nastupila vrlo naglo, i to u populaciji koju tvori velik broj
različitih etničkih skupina. Stoga je u Sjedinjenim Državama religija
bila vrlo važna pri stabiliziranju nacionalnih i osobnih identiteta te
je omogućila lakšu kulturnu tranziciju u tzv. Američki ''melting pot''.
ZAKLJUČAK
Sekularizacija opisuje proces kojim religija gubi utjecaj u raznim dijelovima
društvenog života. U većini zemalja Zapada religioznost u tradicionalnim
crkvama počela je padati, s važnom iznimkom Sjedinjenih Država. Utjecaj
religije se smanjio, upravo kako su predviđali sociolozi 19. stoljeća,
no religiozna i duhovna vjerovanja ostaju snažna i motivirajuća sila u
životima mnogih ljudi, unatoč činjenici da svoju religioznost ne izražavaju
formalno. Sve važnija je uloga nezapadnih vjera i novih vjerskih pokreta
na međunarodnom planu i unutar pojedinih industrijskih zemalja. Na religiju
u kasnom modernom društvu utječu nagle promjene, nestabilnosti i raznolikosti.
Iako neki tradicionalni oblici religioznosti u određenoj mjeri slabe,
religija ostaje ključna snaga našeg društvenog svijeta. Religija, u tradicionalnim
ili novim oblicima mnogim ljudima omogućuje uvid u složena pitanja života
i smisla na koja racionalne perspektive ne mogu dati zadovoljavajući odgovor.
Stoga ne čudi da u vremenu naglih promjena mnogi ljudi traže i nalaze
odgovore i utjehu u religiji.
Literatura:
Giddens Anthony (2007) Sociologija. Zagreb: Nakladni zavod Globus
Acquaviva, Sabino; Pace, Enzo (1996) Sociologija religija. Zagreb:
Zavod za sociologiju
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|