|
ISLAM U BOSNI
Jedan od najvažnijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine predstavlja
proces masovnog prihvaćanja islama od strane domaćeg stanovništva, što
je vremenom dovelo do stvaranja specifičnog bosansko-muslimanskog identiteta
i, u konačnom, do profiliranja bošnjačke nacije. Nekoliko generacija historičara
pokušavalo je manje ili više uspješno objasniti uzroke prelaska na islam
u Bosni. Kod pristupa proučavanju uzroka masovnog prihvaćanja islama nerijetko
su uključene brojne mitske predstave koje opterećuju historičare.
Muslimanski pisci su proces širenja islama postavljali u idiličan okvir
stabilnosti, blagostanja, humanosti i dugotrajnosti osmanskog uređenja.
Po tom mišljenju, proces prihvatanja islama je značio veliki historijski
proces, koji je vršen bez ikakvog pritiska, uz isticanje društvene društvene
i vjerske svijesti te se predstavlja ne samo kao vjerska i kulturna nagrada
za konvertite nego kao i jedna vrsta sudbinskog blagoslova, milosti sudbe
za one koji idu pravim putem. S druge strane, kršćanski pisci predstavljaju
proces prihvatanja islama u sasvim suprotnim bojama i potpuno inverznom
smjeru posmatranja - za njih su ne samo Osmanlije nego i islamska religija
koju su oni donijeli nešto kulturološki i etički nerazumljivo, van normi
koje je uspostavila evropska civilizacija. Stoga se proces prihvatanja
islama kod tih pisaca predstavlja kao jedna vrsta degradacije, odricanja
od civilizacijski fiksirane tradicije kršćanstva.
S tim u vezi, u dosadašnjoj historiografiji o spomenutom fenomenu iskristaliziralo
se nekoliko mitova: uzrok primanja islama bila je prisila, islam je primila
društvena elita u cilju očuvanja privilegija, islam primaju isključivo
ili uglavnom bosanski heretici (pri čemu je relevantna činjenica sličnost
učenja islama i Crkve bosanske). Posljedice predodžbi o procesu prelaska
na islam u Bosni izgrađenih na osnovu ovakvih mitova osjećaju se i u današnjim
međuvjerskim i međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Tokom proteklih
dvadesetak godina, za vrijeme ratnih zbivanja i nacionalne (nacionalističke)
euforije, čak su i neki eminentni historičari revitalizirali spomenute
mitove. Iako nijedan od tih mitova ne može izdržati kritičku analizu,
zbog dnevno-političkih ciljeva oni se još uvijek „provlače” kroz historijsku
literaturu i školske udžbenike.
Još prije konačnog pada Bosne pod osmansku vlast počeo se širiti islam.
Njegovo širenje je intenzivirano u vrijeme vladavine sultana Mehmeda
I (1413-1421), a najviše razmjere dostiglo u vrijeme sultana Selima
I (1512-1520), Sulejmana Zakonodavca (1520-1566), tj. u
vrijeme kada je Osmansko
carstvo bilo na vrhuncu svoje moći.
2. BOSANSKI BOGOMILI I ISLAM
Mišljenja u historijskoj literaturi su mnogobrojna kada je u pitanju
nestanak bogomila. Sigurno da je sudbina bosanskih bogomila u uskoj vezi
sa sudbinom srednjovjekovne Bosne i ne može se nikako odvojiti.
Patnje koje su trpjeli bogomili u XV stoljeću postale su tako nesnošljive
da su se radi svog spasa obraćali Osmanlijama za samilost, jer su grubi
postupci i pritisci bosanskog kralja i svećenstva bili takvi da im nema
primjera. Njih četrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni što
nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Međutim, ove grozne mjere
malo su usluge učinile umanjivanju bogomila u Bosni, jer se priča da je
ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedeće godine, kada je
sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamošnji su katolici napustili svoj kraj.
Ključe Bobovca, prijestolnice kraljeve, predao je Osmanlijama njegov namjesnik
koji je bio bogomil. Pošto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim,
za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrđenih mjesta.
U proljeće 1463. godine pregazi silni otomanski sultan Mehmed el-Fatih
Bosnu i zauze bilo silom bilo predajom sve važnije gradove pa i kraljevu
prijestolnicu Jajce. Tada je nastupio proces brzog prelaska na islam.
Oko 36.000 bogomilskih porodica pohrlilo je pod Jajce da se Fatihu poklone.
U Jenjičarskom zakonu izričito se kaže: „Kada je osvajač Istanbula,
sultan Mehmed-han, Božija milost i zadovoljstvo s njim, došao na Bosnu
sa svojom pobjedonosnom vojskom, svi stanovnici te zemlje i sav svijet,
kada su saznali snagu i moć padišaha, utočišta cijelog svijeta, došli
su pred njega, poklonili se pred njegovim veličanstvom i odjedamput prešli
na islam. Kada je padišah, utočište cijelog svijeta, vidio da su ovi odjedamput
grupno prešli na islam rekao je: „Ukoliko ja znam, ovo nije ružna grupa
ljudi.” Zbog toga što su primili islam reče im padišah: „Što hoćete, od
mene tražite!” Stanovnici te pokrajine rekoše: „Nek se iz naše zemlje
kupe mladići!” (koji će se u Istanbulu odgajati za visoke službe) Njihovoj
je molbi udovoljeno, te ih primaju bez razlike bili obrezani ili ne. Nije
propis njih pregledati. Od ovog naroda sakupljani su mladići za uzgajanje
na carskom dvoru, te je vićina izašla sa visokim častima i položajima
i postala pametna i znana.”
U prilog Janjičarskom zakonu, odnosno tvrdnji da je islam u Bosni odmah
i odjedanput prihvaćen od velikog dijela stanovništva, u literaturi se
često navode i drugi izvori koji govore kako je sultan Fatih iz Bosne
odveo mnogo roblja. Tako osmanski ljetopisac i historičar Dursun-beg,
koji je pratio Fatiha prilikom pohoda na Bosnu, piše da se domaći svijet
u pojedinim nahijama sklonio po teže pristupačnim mjestima i prirodnim
utvrdama, odakle Osmanlije „toliko roblje povedoše” da to ne bi „kadar
bio popisati ni najvještiji pisar”. Dursun-beg dalje piše da je nakon
zauzeća Jajca „pobjedonosni sultan” naredio da se iz grada izvedu svi
zarobljenici, „kojih je bilo bezbroj mnogo”. Neke od njih sultan je ispoklanjao
svojim vojskovođama i spahijama, a drugima je dopustio da „ostanu u gradu”.
Slično je 160l. pisao i Mauro Orbini u svom Kraljevstvu Slavena, tj. da
je Mehmed II iz Bosne „gotovo većinu plemstva odveo u Aziju u ropstvo”.
Ni Dursun-beg, kao neposredni svjedok i učesnik događaja, niti Orbini
ne znaju ništa o masovnom prihvatanju islama pod Jajcem 1463. godine.
Teorija o Janjičarskom zakonu, odnosno o naglom i jednokratnom prihvatanju
islama od strane velikog broja Bošnjaka teško da može izdržati historijsku
kritiku. To je mišljenje bez stvarnih dokaza, a osim toga i bez osjećanja
i smisla za dinamiku historijskih zbivanja. Prihvatanje islama u Bosni
bilo je jedan proces čija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije
svega na osnovu osmanskih deftera, čijem se proučavanju u Bosni pristupilo
tek poslije 1945. godine. Pored toga, mnoštvo podataka o tom procesu pružaju
i izvještaji, u pravilu dobro obaviještenih, papskih vizitatora. Autori
koji smatraju da ovaj zakon sadrži vjerodostojan model prihvatanja islama
u Bosni, kao čina koji se desio u jedan mah i masovno, pozivaju se na
njegov rukopis, koji je, kako je naprijed navedeno, nastao 1724. godine,
što znači 250 godina poslije događaja o kojima govori. Kroz tih 250 godina
brojna predanja i mitovi su se prepleli sa stvarnim događajima. Sam tekst
Janjičarskog zakona svjedoči da je pisan iz određenog historijskog iskustva
i perspektive, uz oslonac na usmenu tradiciju nastalu u međuvremenu. U
posljednjim rečenicama rukopisa Janjičarskog zakona se kaže da su „musli¬manska
djeca iz Bosne”, odgajana u carskom saraju, kao pametna i darovita „većinom
došla do najvećih časti u državi”. Jasno je da se ovakva tvrdnja
nije mogla izreći 1463. kada je Janjičarski zakon navodno proglašen, nego
tek iz perspektive i iskustva od preko dva stoljeća, tokom kojih su mnogi
Bošnjaci napravili vrlo uspješnu karijeru u osmanskoj državnoj i vojnoj
hijerarhiji. Broj od preko 30.000, ili po nekim autorima preko 36.000
ljudi, okupljenih pod Jajcem početkom juna 1463. godine, sasvim je nestvaran
i nepojmljivo. Pitanje je kako bi se toliki broj ljudi tu prehranio, kada
se je, kako je naprijed već navedeno, sam sultan Fatih povukao sa vojskom
u unutrašnjost Carstva, odmah po zauzeću Jajca, upravo usljed nedostatka
hrane za ljude i stoku. Isto je i sa brojem od navodno 30.000 dobrovoljno
regrutiranih vojnika u samo jednom danu. Ako se taj broj uporedi sa činjenicom
da je cijeli janjičarski korpus u Fatihovo doba brojao oko 8.000 ljudi,
a u doba Sulejmana Veličanstvenog oko 12.000, onda se vidi da
se tu, u najmanju ruku, radi o proizvoljnom pretjerivanju.
Otada se više ništa ne čuje o bogomilima. Jačim razlogom za masovni prelazak
na islam smatra se to što su bogomili bili skloni islamu zbog mnogih tačaka
u njihovom vjerovanju koje su slične islamskom učenju. Bogomili su odbacivali
obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen
vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama
i kipovima svetaca i relikvijama (moštima). Protivno katoličkim crkvama,
koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i
jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima,
koja su nazivali „satanske trube”. Vjerovali su da Isus nije lično razapet,
nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomično
slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: „Mi smo ubili Mesiju Isaa,
sina Merjemina, Božjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego
im se tako pričinilo.” - sura IV, An Nisa', 157). Osuđivanje alkohola
i sklonost asketskom životu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje
su poslužile zbližavanju bogomila s islamom. I oni su se pet puta dnevno
molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu.
Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u džamiji izgleda da nije
trebalo velike preinake.
Iako je prihvatanje islama u Bosni uhvatilo duboke korijene i obuhvatilo
uglavnom krstjansko stanovništvo odnosno pripadnike Crkve bosanske ili
bogomile, kako navode pojedini historičari, stara vjera nije iščezla,
ni brzo, a ni potpuno, dugo vremena po dolasku Osmanlija. Ima puno podataka
koji govore da je opstala tokom cijele osmanlijske vladavine, pa čak do
pred sami kraj pretprošlog vijeka. Tih tragova je do unazad nekoliko stotina
godina bilo mnogo više, pa čak i potpuno sačuvanih seoskih zajednica koje
su slijedile tu zaboravljenu vjeru. Engleski diplomata Ricaut, u svom
izvještaju iz 1670. godine navodi podatak da se bosanski bogomili ni do
tog vremena nisu potpuno pretopili u muslimane. Mada ispovijedaju islam
oni čitaju Novi zavjet. U Bakulinom šematizmu hercegovačke biskupije iz
1867. godine stoji da je u Dubočanima (kotor Konjic), porodica Helež bila
posljednji sljedbenik bogomilske vjere u tom kraju. Fra Jelanić, navodi
podatak u „De Patarenis Bosnae”, da je još iza austrijske okupacije u
gornjoj Neretvi bilo šesnaest bogomilskih porodica. Poznati bosanski franjevac,
fra Grga Martić, zabilježio je da je lično poznavao neke muslimanske porodice
koje su potajno ispovijedale bogomilsku vjeru. Obred je vršio domaćin.
Takvih je po fra Grgi Martiću u njegovo doba bilo u selu Drežnica kod
Jablanice i u okolini Kreševa. Mehmed-beg Ljubušak zabilježio je: „Oko
Rame i Neretve ima i danas Muhamedovskih seljaka, koji su sačuvali neke
molitve iz bogomilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust izmole.”
Po svemu sudeći, bogomilsko stanovništvo koje je primilo islam, zadržalo
je sjećanje na ta mjesta pretvorivši ih u tzv. dovišta. Dove pod otvorenim
nebom održavale su se u tačno određene dane u godini koji nisu bili vezani
za hidžretski kalendar. Da stvar nije nimalo bezazlena svjedoči i to što
ljude koji posjećuju Ajvatovicu nazivaju hodočasnicima, a termin hodočasnik
u arapskom jeziku ima samo jedno značenje - hadžija. Zato nije čudo što
je Ajvatovica u narodu poznata i kao „Mala Ćaba”. Tako mnogi historičari
kažu da je naprimjer Ajvaz-dedo bio bogomil, zapravo, jedan od čelnika
Crkve bosanske. Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz-dedo
bio bogomil zbog molitve na starobogomilskoj hiži, i zbog prefiksa „dedo”,
jer su najviši bogomilski dostojanstvenici imali titulu „did, djed”.
Treba kazati da islam na bosanskohercegovačkom tlu u sebi sadrži dosta
elemenata ranijih vjerovanja i običaja. Zadugo se zadržavaju mnoge paganske
svetkovine, kao i one koje je sa sobom donijelo kršćanstvo. Nekad su jednostavno
zatečene svetkovine zamjenjivane islamskim, davana su im nova imena, a
sadržaji su gotovo ostali isti. Najčešće se navodi primjer da su sarajevski
Muslimani zadugo zadržali običaj bojenja (šaranja) svijeća u vrijeme muslimanskog
posta ramazana, što je bilo samo zamjena za šaranje, bojenje jaja.
3. PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U XV STOLJEĆU
Vjerske prilike u Bosnu u prvoj polovini XV stoljeća uvjetovale su i
proces prihvatanje islama u njoj. Stoga se on ne može tumačiti jednostrano,
pogotovo ne „bogomilskom komponentom”. Oslabljenost Crkve Bosanske prije
uspostavljanja stalne osmanske vlasti u Bosni (progon njenih pripadnika
1459/60. godine, uzrokovan političkim pritiscima i ucjenama bosanskih
vladara i „oblasnih gospodara” izvana), isključuje tezu masovnog prihvatanja
islama od strane vjernika Crkve Bosanske, ali i tezu o njihovom potpunom
nestanku u tom periodu. Postojanje krstjana i krstjanskih baština u osmanskim
popisima iz druge polovine XV stoljeća to osporavaju. Pojava čifluka i
timara u rukama hrišćana, u istim izvorima, isključuje komponentu prinude
u procesu prihvatanja islama. Osmanske vlasti nisu silom nametale islam,
ali su stvarale uvjete za njegovo prihvatanje i širenje i to prvenstveno
kroz integrisanje domaće feudalne klase u timarski sistem. Brojni timarnici,
upisani u popisu iz 1468. godine, su pripadnici srednjovjekovne bosanske
vlastele. U prvo vrijeme korisnici timara u posadama tvrđava su ljudi
izvan Bosne, uglavnom iz ranije osvojenih krajeva, u kojima je timarski
sistem već zaživio.
U prvim decenijama osmanske vlasti islam se najviše širio u onom dijelu
Bosne, koje su Osmanlije držali još prije definitivnog osvajanja ove pokrajine,
u onim krajevima gdje je iz srednjeg vijeka naslijeđena nedovoljna i nejaka
crkvena organizacija, a to je uži kraj okolo današnjeg Sarajeva. Proces
prelaska na islam na tom području, uzeo je daleko veće razmjere, nego
u drugim dijelovima Bosne. U Sarajevskoj nahiji islam se proširio i zbog
činjenice što se tu razvilo Sarajevo kao komandni, vojno-administrativni,
kulturni i privredni centar cjelokupnog ejaleta, poput onih velikih na
Istoku.
Padom Bosne pod osmansku vlast istovremeno je nestalo njenog krupnog plemstva.
Sultan Mehmed II Fatih u Bosni je postupio jednako kao u drugim zemljama
koje je mačem osvojio. Svuda gdje su mu živi pali u ruke vladari i velikaši
pokorenih zemalja, sultan ih je dao pogubiti. Tako je postupio i prilikom
osvajanja Carigrada, Trapezunta i Moreje. Kada je osvojio Bosnu, sultan
Fatih je naredio da se pogube pripadnici krupnog plemstva, Kovačevići
i Pavlovići, zatim sam kralj Stjepan Tomašević i sva sa njim zarobljena
vlastela. Jedan dio vlastele, prije svega sitne, ostao je u zemlji, nastojeći
se uključiti u novi vojno-administrativni poredak. Navedeni postupak prema
bosanskom kralju i njegovoj krupnoj vlasteli bio je u skladu sa osmanskom
politikom da se u svakoj novoosvojenoj zemlji uništi staro plemstvo.
Širenje islama na ovim prostorima nastavilo se i neposredno poslije osvajanja
Bosne. Najstariji popis Bosanskog sandžaka iz 1468. godine bilježi 14
spahija sa oznakom „novi musliman”, zatim 11 spahija kojima je
otac ili brat kršćanin, te 12 sa kršćanskim prezimenom.
Treba spomenuti i to da je Bosna postepeno potpadala pod osmansku vlast.
Od osnivanja Bosanskog sandžaka (1463) pa do osnivanja Bihaćkog sandžaka
(1592), proteklo je 129 godina. U tom periodu stanovništvo Bosne je postepeno
prelazilo na islam, i kada je muslimansko stanovništvo činilo apsolutnu
većinu formiran je Bosanski
ejalet (1580). Iako je imao krajiški karakter, ovaj ejalet se isticao
po brzom širenju islama i u gradovima i u seoskim naseljima.
Iako prvi defter Bosanskog sandžaka iz 1468. godine ne bilježi sve muslimansko
stanovništvo, podaci iz njega pokazuju da je proces širenja islama na
području današnjeg Sarajeva i okolice veći nego u svim ostalim dijelovima
Bosne zajedno. Godine 1485. u Sarajevu i okolici bilo je 33,17% muslimana
i 66,83% kršćana, a za samo četiri godine, tačnije u popisu iz 1489. zabilježeno
je 59,92% kršćana i 40,08% muslimana. Svi muslimani upisani u ovom defteru
su direktni potomci kršćana.
Proces prelaska na islam postupno se ubrzavao i u Hercegovini. Sačuvan
je zapis pravoslavnog monaha iz Hercegovine iz 1509. godine koji kaže
da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam. Na širenje islama
u Hercegovačkom sandžaku (1470.) uticali su slijedeći činioci: loša crkvena
organizacija, koncentracija velikog broja bogomila i kriptobogomila na
tom području, te uticaj gradova i naših ljudi koji su rani¬je prihvatili
islam, kao i u drugim dijelovima Bosne.
Vojnički sloj srednjovjekovnog bosanskog društva, kojeg je sačinjavala
sitna bosanska vlastela, vlasteličići i vlaše starješine, prihvatanjem
islama uključuju se u red spahija, koji ni u timarskom sistemu ne ulaze
u feudalni, nego u vojnički sloj društva. Vojnuci, kako ih bilježe osmanski
izvori, ušli su kao organizovani hrišćanski vojnički red, u osmanski vojnički
stalež.
Međutim, čime objasniti tako masovan prelazak na islam seoskog stanovništva?
Olakšice koje su dobivali seljaci muslimani nisu bile toliko značajne,
da bi to bio i jedini njihov razlog za prihvatanje islama.
Prelaskom na islam dobivao se bolji status u društvu, bile su otvorene
mogućnosti napredovanja, školovanja, obrazovanja. Veliki broj naših ljudi
došao je do visokih položaja u osmanskoj upravi, vojsci itd. Na prihvatanje
islama uticali su naročito na svoje rođake i potomke oni Bosanci koji
su ranije postali visoki funkcioneri na Porti. U svom zavičaju podizali
su zadužbine, uvakufljavali ogromna imanja za njihovo održavanje, a za
upravnike vakufa najčešće postavljali svoje potomke. Eklatantan je primjer
Mehmed-paše Sokolovića
koji je na islam preveo stanovnike čitavog svog rodnog sela, svoje
roditelje i mnogobrojne rođake.
Tu je i najmlađi sin čuvenog hercega Stjepana Vukčića Kosače, a brat bosanske
kraljice Katarine - Stjepan, koji je, primivši islam, dobio ime Ahmed.
Njegova dva starija brata su, oslanjajući se na Mlečane i papu, od patarena
postali katolici, pa su padom Hercegovine morali pobjeći u Italiju. Ahmed
je 1488. godine već poznat kao Ahmed-paša Hersek-zade (Hercegović) postao
admiral osmanske mornarice - kapudanbaša, a u periodu od 1497. do 1516.
godine bio, u vrijeme Bajazida II i Selima I, u pet navrata na dužnosti
velikog vezira Otomanskog carstva.
U prvim godinama osmanske Bosne bile su kršćanske spahije sasvim obična
pojava. Jedan se od njih proslavio postavši džerah-baša (glavni vidar)
u kući bosanskog namjesnika u Sarajevu u sedamdesetim godinama XV stoljeća,
a zvao se Vlah Svinjarević, izrazito nemuslimansko ime i prezime.
Vlastela su stajala pred dilemom da li da zadrže svu svoju imovinu u zemlji
trajno u svojim rukama i da postižu velike državne službe i časti u prostranom
carstvu ili da izgube pomalo sve iz svojih ruku i da padnu u jedan ovisni
položaj u koji su zapali i ostali podanici carstva ostavši pri svojoj
religiji. Naravno da se u toj dilemi nije bilo teško odlučiti. Tako su
prilike favorizirale prelazak na islam.
Svi ozbiljniji istraživači ovog fenomena odbacili su teoriju o nasilnom
prevođenju bosanskog stanovništva na islam. U savremenoj historiografiji,
kao rezultat istraživanja primarnih dokumentarnih izvora, prevladava mišljenje
da je proces prelaska na islam bio složen, nenasilan i dugotrajan proces,
uvjetovan nizom uzročnika. Isto tako, odbačene su i tvrdnje da je vlastela
masovno prelazila na islam samo zato da bi sačuvala imanja.
U tom postupku nije bilo prisiljavanja. U osmanskoj državi kao teokratskoj,
važi li su osnovni islamski principi sadržani u Kur'anu: „Vama vaša, a
nama naša vjera” (sura CIX, Al Kafirun, 9), i „u vjeri nema prisiljavanja”
(sura II, El Bekare, 256).
Tako Vladimir Ćorović navodi da pored muslimanskih postoje i hrišćanske
spahije i da oni vjerovatno postoje i od ranije, te sam izvlači zaključak
„da bi to bio najbolji dokaz da Turci nisu tražili prelaz na islam, kao
bezuvjetnu pogodbu za održavanje samog imanja”.
Milan Prelog ističe da ima primjera da su u prvim decenijama osmanske
vlasti i kršćani, osobito u Hercegovini bili predstojnici viših administrativnih
oblasti, da su mogli zadržati zakup carine, rudnika, da su obavljali diplomatske
misije, osim uprave sandžaka, koju su mogli obavljati njihovi sinovi ako
bi prešli na islam.
U generacijskom pogledu islam su najviše prihvatali mladi ljudi. Rijetki
su slučajevi kada se pominje otac sa muslimanskim imenom a sin sa kršćanskim.
Takođe, uz neoženjene, ogromnu većinu onih koji su prešli na islam predstavljaju
siromašni oženjeni seljaci.
Prihvatanje islama nije značilo da će neko samim tim činom biti oslobođen
rajinskog statusa, popraviti društveni položaj ili postati imućan. U čisto
islamskim dijelovima Carstva, u prvom redu u Anadoliji, raju su činili
isključivo muslimani. Sve do druge polovine XVIII stoljeća u Bosni je
većinu seljaka činila muslimanska raja, od koje se, kako je već naprijed
navedeno, jedan broj nije oslobodio položaja feudalne zavisnosti sve do
kraja Prvog svjetskog rata. S druge strane, Bosna je cijelo vrijeme osmanske
uprave bila puna muslimanske sirotinje.
Nije istina da je covjek morao biti musliman da bi se mogao obogatiti
u Otomanskom Carstvu.
Na kraju treba istaknuti da je islam tolerisao postojanje drugih vjera,
pa je tako bosanski franjevac fra Anđeo Zvizdović, 1463. godine dobio
od sultana Mehmeda II Fatiha, Ahdnamu kojom se daju vjerske slobode bosanskim
katolicima.
4. PROCES PRIHVATANJA ISLAMA U XVI STOLJEĆU
U širenju islama u Bosni značajnu ulogu odigrali
su i gradovi kao centri islamske kulture i civilizacije. Osmanlijskim
osvajanjem Balkana nastale su duboke promjene u položaju, prirodi i ulozi
gradova na tom području. Širom Bosne niču nova gradska naselja ili se
naslanjaju na stara. Svi ti gradovi poprimaju islamsko-orijentalni karakter.
Takav grad razlikuje se od evrop¬skog po svome nastanku, razvitku i svojoj
ulozi.
Do prelaska na islam dolazilo je i u urbanim sredinama,
jer je veliki broj zanatlija i trgovaca prešao na islam. Naravno, oni
koji nisu prešli na islam, nisu imali problema u svom poslu. Jedina razlika
između onih koji su već prešli na islam i onih koji nisu, jeste ta da
muslimani nisu morali plaćati poreze i sl. Svakako, ovo je odgovaralo
malim zanatlijama koji su onda mahom prelazili na islam.
Relevantni izvori pokazuju da je muslimansko gradsko stanovništvo apso¬lutnom
većinom domaćeg porijekla, koje se naseljavalo iz okolnih sela i iz susjednih
gradskih naselja. To stanovništvo su u grad privlačile izmedju osta¬log
i povlastice koje je osmanska vlast davala gradskom muslimanskom stanovništvu.
Najveću povlasticu predstavljala je činjenica da je musliman¬sko gradsko
stanovništvo bilo muaf, tj. oslobođeno svih rajinskih dažbina i teških
državnih nameta avarizi divaniye i tekalifi orfiye.
Zapaženu ulogu u razvitku gradova odigrali su vakufi, jer podizanjem vakufskih
kultnih objekata započinjalo je urbano formiranje gradova. Osni¬vali su
ih visoki funkcioneri osmanske vlasti: paše, sandžak-bezi i drugi državnici,
koji su podizanjem zadužbina, svojim pobožnim zavještanjem udovoljavali
i državnim potrebama. Islam traži od svojih sljedbenika između ostalog
i trošenje imetka u općedruštvene svrhe. Sistemom vakufa stvarali su se
kulturni i trgovački kompleksi zgrada. Zahvaljujući u prvom redu vakufi¬ma,
muslimanske vjerske, kulturne i dobrotvorne ustanove bile su u mogućnosti
stalno djelovati i obavljajti svoju funkciju. Prelazak stanovništva na
islam i nastanak gradova bili su usko povezani.
Tokom XVI stoljeća islam se najviše proširio u Sarajevu i okolici, ali
je i u drugim dijelovima Bosne taj proces uzimao maha. U zemlji Pavlovića
¬Vilajet Pavli, koji je (1489.) obuhvatao nahije: Višegrad, Dobrun, Hrtar,
Prača, Studena ili Kamenska, Glasinac, Pale i Olovo, već u ovo vrijeme
je evidentno širenje islama kako među gradskim tako i među seoskim stanovništvom.
Početkom XVI stoljeća ovaj proces je znatno intenziviran tako da je npr.
1516. godine nahija Borač imala 68% muslimanskih domaćinstava a 1540.
86%. Godine 1604. procenat muslimana u Vilajetu Pavli izgleda ovako: nahija
Studena 100% muslimani, Borač 99%, Brodar 98%, Olovo 92%, Hrtar 92%, Višegrad
80% i Dobrun 64%. U ukupnom broju popisanih stanovnika ovog područja muslimani
su zastupljeni sa 93%.
Uvećavanju broja muslimana sigurno je doprinijelo i to što je poslije
Mohačke bitke (1526) ostvaren proces pretvaranja slobodnih Vlaha stočara
i zemljoradnika u raju. Dio onih koji su to htjeli da izbjegnu prelazio
je na islam, kao i dio katoličkog stanovništva nakon pada Jajačke banovine
(1528), koja je sve vrijeme postojanja bila na strani Ugarske. Drugi,
veći dio tog stanovništva prešao je na pravoslavlje.
Tada je i čuvena Jajačka katedrala pretvorena u džamiju.
Područje Kliškog sandžaka (1537) pokrivalo je dijelove današnje Bosne,
Hercegovine i Hrvatske, tačnije jugozapadne dijelove Bosne i Hercegovine,
te dijelove Like, Krbave i Dalmacije. Proces širenja islama na ovom području
imao je nešto drugačija obilježja nego u drugim krajevima, zbog krajiškog
karaktera Kliškog sandžaka kao i zbog zatečenog, kao i novonaseljenog
stanovništva. Osmanska osvajanja na ovim prostorima išla su iz pravca
isto¬ka prema zapadu sa stalnim pomjeranjima. Granični pojas čuvali su
Vlasi. Područja koja su ostajala iza tog pojasa bila su mirnija te su
se sticali uvjeti za širenje islama. Općenito uzevši, može se reći da
širenje islama u Kliškom sandžaku nije bilo masovno „...izuzimajući onaj
dio koji je ranije pripadao bosanskoj kraljevini, kao i u zonama kasaba
i brojnih tvrđava u navedenom području.”
Što se tiče širenja islama u nahijama sjevernog i centralnog dijela hercegove
zemlje, taj proces tekao je stalno i svoju kulminaciju doživio je krajem
XVI stoljeća kada u nahijama tog dijela zemlje zastupljenost muslimana
iznosila 90% do 99%.
Početkom XVI stoljeća pravoslavno stanovništvo u velikom broju i u drugim
krajevima prihvata islam. Tako je monah Marko Trebinjac zabilježio 1509.
godine kako su mnogi bez prisile ostavili pravoslavlje
i primili islam. Na isto vrijeme i pojavu ukazuje i pop Vuk koji je 1516.
godine u Sarajevu zapisao da „u te dane u toj zemlji bijaše veliko umnoženje
agarenskih čeda, a pravoslavne vjere kristianske u toj zemlji veliko umanjenie.”
Plima prihvatanja islama od strane brojnih pojedinaca, ali i cijelih sela,
nastavila se i nakon obnove Pećke patrijaršije i učvršćenja njene jurisdikcije
nad srpsko-pravoslavnim eparhijama u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji. Isto
tako, ni sloboda vjerskog djelovanja i misionarstva franjevaca u Bosni
nije presjekla proces prihvatanja islama. Podaci o širenju islama među
katolicima redovno se nižu u izvještajima papskih vizitatora iz Bosne.
Kao što postojanje manastira Mileševe, nekadašnjeg „rasadnika srpskog
svetosavlja” nije djelovalo na okolno stanovništvo da ne prihvati islam,
isto tako ni stari franjevački samostani, Kraljeva Sutjeska, Kreševo i
Fojnica, kao glavna uporišta katolicizma, nisu uspjeli spriječiti da katoličko
stanovništvo vremenom u znatnom broju prihvati islam, i to upravo na najužem
području njihovog evangelističkog rada, na području između Zenice, Kaknja,
Visokog i Kiseljaka.
U drugoj polovini XVI stoljeća opći pokret širenja islama dobio je takvo
ubrzanje na prostoru Bosne da je 1580. godine osnovan Bosanski
ejalet kao najviša administrativno-vojna teritorijalna jedinica u
Osmanskom carstvu. Proces pri¬hvatanja islama bio je posebno intenzivan
i masovan na prostoru Bosanskog sandžaka.
5. PRIHVATANJE ISLAMA U ZVORNIČKOM SANDŽAKU
Proces prihvatanja islama u Zvorničkom sandžaku može se sistematski pratiti
tek od 1530. godine, jer raniji popisni defteri ovog sandžaka nisu sačuvani,
ali je jasno da su krajevi koji su ušli u taj sandžak masovno kolonizirani
Vlasima. Kolonizacija je najvjerovatnije započela kratko vrijeme nakon
uspostavljanja osmanske vlasti u cilju odbrane od napada iz Srebreničke
banovine. Proces prelaska na islam u tom dijelu je kasnio i zbog činjenice
da je u Zvornički sandžak ulazio izvjestan dio srpskog teritorija, s druge
strane rijeke Drine.
Prvi slučajevi prelaska na islam zbili su se okolo utvrđenih gradova,
u podgrađima Zvornika i Srebrenice. U prvim decenijama osmanske vlasti,
nisu sačinjeni popisi za ova područja. Tek od pada Srebreničke banovine
(1512), počeo je popis ovih oblasti. Iz tih deftera (1512, 1528, 1533.
i 1548) vidi se da su kršćanske spahije timarlije bili predstavnici novog
stanovništva koje se koloniziralo u Srednje i Donje Podrinje i cijelu
Posavinu. U periodu od 1528. do 1533. godine broj muslimana u bosanskom
dijelu Zvorničkog sandžaka se znatno povećao. Za razliku od drugih dijelova
Bosne, gdje je na islam uglavnom prelazilo zemljoradničko stanovništvo,
ovdje je prihvatanje islama po svome tempu i širini, bilo jednako kod
pastirskog stanovništva (vlaha) kao i kod zemljoradničkog. U gradovima
gdje su postojali franjevački samostani: Srebrenici, Zvorniku i drugim,
islam se sporije širio. Medjutim, kada je Zvornik postao sjedište istoimenog
sandžaka (1482), uticaj franjevaca je opao i oni su krajem četvrtog decenija
XVI stoljeća napustili Zvornik i povukli se u samostan u Gornju Tuzlu.
Poslije pobjede kod Mohača (1526) dolazi do stabilizacije političkih prilika,
razvoja gradova, a time i do širenja islama. Tako je u nahiji Gornjoj
Tuzli 1548. godine bilo 20% muslimana (godine 1533. bilo ih je 14,6%),
a u samoj kasabi 94%. Zajedno u kasabi i nahiji bilo 44,6% muslimana.
U Donjoj Tuzli stanje je bilo drugačije. U samoj kasabi bilo je 71% muslimana
a u nahiji 16%, dok je zajedno u kasabi i nahiji bilo 30% muslimana. Od
ostalih nahija, najintenzivnije širenje islama bilo je oko gradova Srebrenika,
Sokola, Zvornika i Srebrenice (Srebrenik 63,5%, Zvornik 57%, Srebrenica
30%, te Sokol 51% muslimana). U ostalim nahijama broj muslimanskih domaćinstava
kretao se oko 30%. U Bijeljini je bilo 29,4%, u Koraju 21 %, u nahiji
Nenavište (Gradačac) 26,5% muslimana.
Zvornički sandžak, koji je obuhvatao sjeveroistočnu Bosnu, sa više naselja
na desnoj obali Drine, brojao je istovremeno 2.654 muslimanske, prema
13.112 kršćanskih kuća. Iz toga se vidi da je proces širenja islama u
prve tri decenije XVI stoljeća na području Zvorničkog sandžaka bio nešto
sporiji nego u bosanskom i hercegovačkom sandžaku. Ova je oblast općenito
bila slabije naseljena nego Bosanski sandžak i Hercegovina. Zvornički
sandžak-beg je još i 1541. godine pozivao vlaške knezove i primićure da
nasele ovo područje „svojom rajom”, uz znatne poreske povlastice. Sredinom
XVI stoljeća proces širenja islama u Zvorničkom sandžaku bio je usporen,
prije svega usljed izvjesne krize timarsko-spahijskog sistema, te finansijske
krize i inflacije. Računajući prema jednoj konzervativnoj procjeni da
je svako domaćinstvo brojalo prosječno pet članova, poznati historičar
Omer Lütfi Barkan je na osnovu navedenog broja kuća izračunao da je u
trećoj deceniji XVI stoljeća u Bosni živjelo 344.325 stanovnika, od kojih
su 38,7% bili muslimani.
ZAKLJUČAK
Nema sumnje, korijene masovnog prelaska na islam u Bosni, kako gradskog,
tako i seoskog elementa, kakvog nije bilo u susjednim zemljama, treba
potražiti u specifičnim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda.
Historičar ovom pitanju mora prići oslobođen ideološkog i dnevnopolitičkog
balasta, bez religijske pristrasnosti, krećući se kolosijekom realnosti
i imajući uvijek na umu opasnost skretanja u područje historijskih mitova
kojima je južnoslavenska historiografija naprosto prožeta.
Konačno, proces kojim je Bosna ostvarila većinsku muslimansku populaciju
je trajao 150 godina (do prve polovine XVII stoljeća). Dakle, proces prelaska
na islam u Bosni je bio miran i postupan (ne masovan) i stoga je trajao
više generacija.
Općenito se može reći da je širenje islama u Bosni teklo postepeno. Ni
osmanski ni zapadni izvori ne sadrže nikakve podatke o bilo kakvom prisiljavanju
od osmanske vlasti u pitanju vjere njenih podanika, na što ukazuje i masovnost
prelaska na islam bosanskog stanovništva kako gradskog tako i seoskog.
Poznati historičar Vladislav Skarić pisao je da „...19. vijek ne bi
zatekao nijednog hrišćanina, niti bi bilo ijedne crkve i manastira da
je islam širen državnom silom”.
Iz svega ovog da se ponoviti zaključak Mehmeda Handžića: Bosansko-hercegovački
muslimani su starosjedioci ove zemlje, a ne došljaci. Svojevoljno su napustili
svoju staru bogomilsku vjeru i prigrlili uzvišeni islam iz opravdanih
razloga. Bosansko-hercegovački muslimani vole svoju domovinu i svoj narod
i za njih se bore, te su prema tome patrioti i nacionalni. Prigovori da
su muslimani anacionalan elemenat nemaju nikakve osnove. Podloga tim prigovorima
je to što oni, koji ih iznose, razmijevaju pod nacionalizmom ono što nikako
ne spada u ovaj pojam. Krivica je, dakle, kod njih, a ne kod muslimana
ponosne Bosne i kršne Hercegovine.
LITERATURA
Bojić Mehmedalija, Historija Bosne i Bošnjaka, Sarajevo, 2008.
Ćorović Vladimir, Bosna i Hercegovina, Beograd, 1925.
Duraković Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Tuzla, 1998.
Filipović Nedim, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Tešanj, 2005.
Handžić Mehmed, Islamizacija Bosne i Hercegovine: i porijeklo bosansko-hercegovačkih
muslimana, Sarajevo, 1940.
Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997.
Jalimam Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla, 1999.
Malcolm Noel, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo, 1995.
Prelog Milan, Povijest Bosne u doba osmanslijske vlade, Sarajevo.
Zlatar Behija, „Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva (1463-1593)”
u Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog
rata, str. 111-121., Sarajevo, 1998.
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|