SEMINARSKI RAD IZ RELIGIJE
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Kumranski rukopisi i Novi zavjetVeć šezdesetak godina, od kada su u spiljama na obali Mrtvog mora pronađeni Kumranski rukopisi, ne jenjava zanimanje ne samo znanstvenika, arheologa i bibličara, već i šire javnosti, za ovo zagonetno i čudesno otkriće. Proučavajući svitke, kao i arheološke iskopine Kumranske gradine, znastvenici su uspjeli u mnogočemu izmijeniti kako religioznu, tako i političku i društvenu sliku židovstva između dva stoljeća prije Krista i prvog stoljeća po Kristu. Nešto od tih istraživanja pokušat ćemo iznijeti i u ovom seminarskom radu, gdje smo nastojali skupiti i sistematski izložiti povijest, razvitak i nastanak, kao i sam ustroj i život vjerske zajednice u Kumranu, za koje mnogi vjeruju da su članovi esenske sljedbe. Više o samom načinu života, vjerovanju i radu Kumranske zajednice, donosimo na temelju svjedočanstava njihovih suvremenika, poznatih židovskih i rimskih povjesničara; Filona Aleksandrijskog, Plinija Starijeg i Josipa Flavija, čija su nam djela i danas poznata. Ukratko donosimo i pregled ponovnog otkrića Kumranskih spisa, koji su gotovo dva puna tisućljeća ostali netaknuti, pomno skriveni u spiljama i sačuvani u glinenim ćupovima. Ukratko smo iznijeli i sadržaj najznačajnijih rukopisa, te na temelju arheoloških pronalazaka pokušali prikazati izgled zajedničkih prostorija članova zajednice. Tekst smo u Dodatku potkrijepili i fotografijama. O ovako popularnoj temi i građi izašlo je mnoštvo članaka i literature, kako znanstvene, tako i popularne, ali i prilično plitke ili čak pomalo fantastične. U svakom slučaju, nastojali smo steći i iznijeti što objektivniju sliku, koristeći sadržajno i kvalitativno bogatu literaturu i istraživanja. 2. ZAJEDNICA U KUMRANU2.1 Povijest i geografski smještaj KumranaKumranska gradina ili ruševina (hirbet qumrān), smještena je na sjeverozapadnoj
obali Mrtvog mora, u Judejskoj pustinji, oko 25 km istočno od Jeruzalema,
u dolini između vapnenastih litica i Mrtvog mora . Iako su zbog visokih
temperatura isparavanja iz Mrtvog mora velika, relativna vlažnost zraka
je prilično mala zbog velikog udjela soli u vodi. Takva je klima pogodovala
izvrsnom očuvanju svitaka pronađenih po kumranskim pećinama, jer je sol
djelovala kao konzervans. 2.2 Kumranska zajednica – eseniKumranska zajednica sigurno je bila jedna židovska sljedba, i to pravovjernih
Židova, ali odijeljenih od službenog židovstva. Prof. Sukenik, početkom
1950., govori da se radi o esenima. Danas se u tome gotovo svi slažu.
No, svakako, sigurno je da je zajednica živjela strogo zatvorenim životom.
Mogao joj je pristupiti samo Izraelac koji želi slijepo opsluživati Zakon,
kako ga je nezabludivo protumačio Učitelj pravde, utemeljitelj zajednice.
No, prije nego postane punopravni član zajednice mora tri godine provesti
kao novak, prolazeći kroz razne kušnje. Nakon godina kušnje svoja dobra
i prihode predaje zajednici. Tada dobiva bijelu haljinu i ima pristup
zajedničkom blagovanju te obrednom kupanju. Ukoliko bi netko prekršio
Zakon ili otkrio tajnu zajednice, bio bi strogo kažnjen ili čak izbačen
iz zajednice, ako se radilo o većem prekršaju. Živjeli su celibatarnim
životom i u obrednoj čistoći, kao svećenici koji obavljaju službu Božju
u Hramu. Sebe smatraju Sinovima svjetla , te da su u neprekidnom prinosu
žrtve života Bogu, te zajednicu smatraju duhovnim svetištem. Iako su raskinuli
s hramskim žrtvama, čini se da su ipak slali prinose za žrtve u hramu,
a po ostacima životinjskih kostiju ne isključuje se mogućnost da su prinosili
i krvne žrtve. Nakon dnevnog posla na poljima, u radionicama, u prepisivanju
rukopisa, okupljaju se navečer za liturgijsko slavlje. Uz biblijske himne
i psalme imaju i svoje vlastite himne. Nakon toga slijedi čitanje biblijskih
tekstova. Za razliku od saduceja koji su priznavali samo Petoknjižje,
eseni su tumačili i proroke i psalme, tražeći u njima kako otkriti znakove
vremena dolaska Gospodnjeg. Njihova se revnost očituje i u činjenici da
je svake noći jedan od članova, pod uljanicom, razmatrao Pisma ne bi li
otkrio i razaznao vrijeme dolaska Mesije. Imali su i svoj horoskop, kako
bi točno odredili dan i godinu. U svojim skriptorijima prepisivali su
uglavnom predane knjige, budući da u 1. stoljeću nije nastala niti jedna
knjiga hebrejske Biblije. Poseban naglasak i pažnju posvećivali su knjizi
Danijelovoj. Dvaput dnevno, nakon obrednog pranja, okupljali su se na
zajedničko blagovanje. Hrana im je većinom bila vegetarijanska, leća i
salate, a pio se tiroš, slatkasti mošt. 3. SUVREMENICI ESENSKE ZAJEDNICE3.1 Filon AleksandrijskiO esenima saznajemo i iz raznih povijesnih izvora. Tako npr. Filon
Aleksandrijski, povjesničar i bogati Židov iz dijaspore u Egiptu
(između 20 g. pr. Kr. i 40 g. po Kr.) piše o znatnom broju ljudi unutar
židovskog naroda, njih oko 4000, koji se odlikuju visokim moralom i izvrsnošću,
a nazivaju se Esenima. Govori kako su napose odani službi Božjoj, po čemu
su i dobili ime, kako Filon vjeruje - iz grčke riječi osios = pobožan,
bogoljuban, svet. 3.2 Plinije StarijiDrugi svjedok nam je rimski pisac, Plinije Stariji (23. - 79. po Kr.), knjigovođa, vojni službenik i povjesničar, koji u svome djelu Historia naturalis (V,15) o Esenima piše kao o jedinstvenoj pojavi na svijetu: "Na zapadnoj strani Mrtvoga mora, vrlo daleko od obale zbog isparavanja, živi samotan narod, čudo kojeg nema nigdje na svijetu; narod u kojemu se nitko ne rađa, a on ipak uvijek živi." I Plinije se također divi njihovoj skromnosti i "umijeću" življenja bez novca i žena, samo u "društvu palmina drveća". Još mu je nevjerojatnije da iako su uvjeti tako strogi i teški, neprestano dolaze novi članovi, kojima zajednica duguje svoj neprestani rast i procvat. Taj neprestani dolazak novih članova Plinije objašnjava "plodonosnom krivnjom i kajanjem koje su pridošlice osjećali za svoje dotadašnje življenje", tražeći u zajednici pokoru i pročišćenje. 3.3 Josip FlavijeTreći, možda i najvažniji izvor za proučavanje života esena svakako je
židovski povjesničar Josip Flavije. U 8. poglavlju II. knjige
svoga djela Judejski rat, Josip Flavije navodi da kod judejaca postoje
tri vrste filozofskih škola; farizeji, saduceji i eseni. Za esene kaže
da su judejci koji se od ostalih razlikuju po tome što su međusobno povezaniji
u bratskoj ljubavi. Oni naravne naslade i požude izbjegavaju, označavajući
ih kao grijehe. Esenska zajednica odlikuje se vrlinama poput uzdržljivosti
i svladavanja strasti. Ne cijene brak, nego uzimaju tuđu djecu dok su
još malena, poučavaju ih u životu i vjeri esena. Time ne ukidaju brak
niti potomstvo, nego se osiguravaju od „raspojasanosti žena“, vjerujući
da nijedna žena nije vjerna jednom mužu. Preziru bogatstvo, stoga po ulasku
u zajednicu član je dužan sve svoje bogatstvo predati Zajednici, da ne
bi bilo ekonomskih razlika unutar same zajednice. Mazanje uljem smatraju
nečistim, stoga koji je pomazan ne svojom voljom mora se očistiti. Hrapava
koža je lijepa jer je prirodna. Eseni nemaju svoj grad nego žive u svim
gradovima. Esen koji kreće na put ne nosi sa sobom ništa osim oružja za
moguće napade razbojnika. Po dolasku u bilo koji grad članovi Zajednice
u tome gradu dužni su mu omogućiti smještaj i hranu. U svakom gradu postoji
član koji se brine za goste. Odjeću i obuću ne mijenjaju sve dok se ne
raspara. Međusobno eseni ne trguju nego mogu bez naknade tražiti od bilo
kojeg člana bilo što. Cijeli dan esenske zajednice obilježen je molitvom.
Prije izlaska sunca ne smiju izgovoriti ni jednu nesvetu riječ. Po izlasku
sunca pomole se i idu na posao koji je svakome u zajednici utvrđen. Rade
od sunčeva izlaska do petog časa (11h) kada prekidaju posao i idu se očistiti.
Čiste se u hladnoj vodi pripasujući laneni ubrus. Jedu svi zajedno u blagovaonici
koju poštuju kao svetište. Pekar dijeli kruh a kuhar jelo, imali su po
obroku samo jedno jelo. Jeli su skromno, tek toliko da prežive, smjeli
su jesti meso ali im je jelovnik sačinjavala uglavnom biljna hrana. Prije
jela svećenik zahvali Bogu na jelu i nitko ne započinje jesti prije nego
se blagoslovi. Na kraju obroka svećenik kao i na početku zahvali na hrani.
Poslije jela idu natrag na posao, koji traje do večere, te se ponavlja
isti ritual kao i za ručak. Stranci nisu mogli doći na zajedničke obroke
jer je za esene blagovanje imalo religijski karakter. Josipa Flavija fascinira
potpuna tišina koja vlada u zajednici. Članovi zajednice morali su poštovati
stroge norme. Bez naređenja mogli su činiti samo dvije stvari: pružiti
pomoć i milosrđe potrebitim koji su dostojni, te pružiti hranu oskudnom.
Gnjev smiju ispoljavati samo opravdano, a dana riječ je važnija od zakletve
koju, ako se koristi u nedostojne svrhe, uspoređuju s krivokletstvom.
Proučavaju spise starijih da bi znali što je za tijelo i dušu spasonosno,
a uz proučavanje i prepisivanje Svetih spisa, izučavaju i ljekovitost
korijenja biljki te svojstva kamenja. Flavije iznosi da je kandidat prije
ulaska u zajednicu godinu dana bio u kušnji, nešto kao vrijeme novicijata.
Nakon toga dobiva tri znaka: sjekiru, pregaču i bijelo odijelo. Punopravnim
članom se smatra tek nakon dvije godine, u kojima je poučavan u svetim
knjigama i promatran od ostalih esena. Eseni su zadržali uređenje koje
su imali Izraelci u pustinji: svećenici kao vođe, leviti i ostali puk.
Da bi nova zajednica mogla biti osnovana mora imati najmanje deset članova.
Na čelu svake zajednice je svećenik. Zajednica je poznavala i određene
kazne za prijestupnike. To su uglavnom bili post kroz određeni period,
nadoknada štete, protjerivanje iz zajednice na određeno vrijeme ili za
stalno, te smrt za uvredu Boga ili Učitelja pravednosti. Kazne postom
bile su predviđene za one koji su se nemarno odnosili prema ostalim članovima
zajednice (npr. onaj koji bi zaspao na skupštini ili upadao u riječ drugom
članu). Nadoknada štete bila je za one koji su upropastili ili oštetili
zajedničku imovinu. Taj bi morao nadoknaditi počinjenu štetu. Člana koji
je izbačen iz zajednice veže zakletva da ne smije primiti nikakve životne
namirnice. Smije se hraniti samo zeljem, stoga kažnjenik oslabi i na kraju
umire od gladi. Takve kažnjenike su inače eseni već iscrpljene i pred
smrt vraćali u Zajednicu. Glad i predsmrtna groza bile su dostatne kazne
za povredu Pravilnika Zajednice. Jedini grijeh koji se kažnjava smrću
je hula na Boga i Učitelja pravednog. 4. PONOVNO OTKRIĆE KUMRANA4.1 Otkriće svitakaU proljeće 1947. godine po gregorijanskom, 1366. po „Hidžretu“, 5707. od stvaranja svijeta petnaestogodišnji mladi beduinski pastir Muhamed ab-Dib, vjerojatno tražeći izgubljenu ovcu (pravi razlog njegova ulaska nije nam poznat, te su se stoga razvile mnoge legende), zalazi u jednu od mnogih spilja po kumranskim liticama, koja se nalazila oko dvije tisuće koraka od sjeverozapadne obale Mrtvog mora južno od ceste koja spaja Jerihon i Jeruzalem . Tu slučajno pronalazi 7 zemljanih ćupova. Nadajući se zlatu, razočarao se vidjevši samo mnoštvo prašnjavih svitaka. Nakon što su svici došli u ruke stručnjaka, te se pročulo o ovom senzacionalnom otkriću, Kumranske spilje pretvorile su se u veliko nalazište, gdje se sjatilo mnoštvo znanstvenika, arheologa, ali i raznih krijumčara i preprodavača. U toj se utrci za blagom uništio najveći broj spisa, koji su bili sačuvani dvadeset stoljeća! Beduini su čudne, potamnjele kožne svitke prodali na tržnici u Betlehemu. Prva spilja je obilježena 1Q, sve kasnije će biti obilježene rednim brojem pronalaska i slovom Q. Tri svitka su, nakon što su više puta preprodavani, završili kod profesora na hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu E. L. Sukenika, a četiri svitka za 25 funti je kupio sirijski nadbiskup u Jeruzalemu Mar Atanazije Jozua Samuel. Svitke sirijskog nadbiskupa je otkupio Sukenikov sin Yigael Yadin . Komad platna je ispitan metodom „karbon-14“ na Institutu za nuklearna istraživanja u Chicagu. Rezultat je bio da svitci datiraju oko 33. god. pr. Kr. uz mogućnost pomicanja 200 godina unaprijed i unatrag . Nakon početnog uspjeha beduini i arheolozi su nastavili tražiti po spiljama uz Mrtvo more u nadi novih otkrića. Motiv je bio različit, beduini su u novim pronalascima vidjeli izvor zarade, a arheolozi su se nadali novim otkrićima. Sljedeće senzacionalno otkriće je bila spilja 4Q otkrivena 1952. godine . Ta spilja je sadržavala najveći broj svitaka, a što je još važnije, sadržavala je i cjelovite svitke. Zadnje veće otkriće je bilo otkriće spilje 11Q 1958. godine. Otkriće kumranskih rukopisa je potaklo arheologe na istraživanja uz Mrtvo more od Jerihona do Masade. Pronađeno je mnoštvo rukopisa u vremenskom periodu od 8. st pr. Kr . Pronalazak Svitaka s Mrtvog mora (DSS) donijelo je mnogo rasprava koje su išle u smjeru pobijanja novine koje je donijelo kršćanstvo, pripisujući ih Kumranskoj zajednici. Od proljeća 1947. kad je otkrivena prva spilja (1Q) do siječnja 1958. kada je otkrivena posljednja jedanaesta, po rukopisima bogata, spilja (11Q) pronađeno je oko 600 rukopisa što svjedoči o impozantnosti pronalaska . Tri spilje zaslužuju posebnu pozornost po bogatstvu i vrijednosti; 1Q, 4Q i 11Q. U prvoj spilji pronađeni su sedam relativno dobro sačuvanih rukopisa . Rukopis knjige proroka Izaije (1QIsa), komentar, pešer knjige proroka Habakuka (1QHab), pravilnik Zajednice (1QS), djelomično sačuvan rukopis proroka Izaije (1QIsb), Zbirka originalnih kumranskih himni (1QH), Pravilnik rata sinova svijetla protiv sinova tame (1QM) i Apokrifna Geneza (1QGenAp). Za četvrtu spilju (4Q) je najvažnije otkriće knjige Samuelove (4QSama) koja pripada svetopisamskoj tradiciji koja je bila podloga za prijevod Septuaginte. Uz ovaj rukopis pronađeni su još i fragmenti rukopisa knjige Samuelove (4QSamb), Jeremije (4QJera) i knjige Danijelove (4QExf), te apokaliptično – apokrifna literatura i rukopisi koji obrađuju kumranski kalendar koji je bio posebno važan za religiozni život Zajednice. Uz prvu spilju najbolje sačuvani su rukopisi pronađeni u jedanaestoj spilji (11Q). Među njima najmanje oštećena je zbirka psalama (11QPsa) koja je služila najvjerojatnije u liturgijske svrhe. Od izvanbiblijskih tekstova posebno je važan „Opis novog Jeruzalema“ i Job – targum, pronađeni u drugim spiljama. 4.2 Važnost i sadržaj kumranskih rukopisaKumranski spisi imaju veliku važnost za istraživanje Starog zavjeta,
kasnog židovstva i Novog zavjeta – kumranski rukopisi biblijskih knjiga
stariji su gotovo tisuću godina od dosad poznatih najstarijih hebrejskih
spisa Starog zavjeta, i stoga imaju veliku važnost za istraživanje nastanka
i predaje masoretskog teksta . Spisi pružaju duboki uvid u život jedne
kasnožidovske radikalne sljedbe, koja bitno proširuje dosadašnju predodžbu
o kasnom židovstvu. Osvjetljuju i povijesno-religijsku pozadinu Novog
zavjeta, iako neki povjesničari i istraživači precijenjuju povezanost
između Novog zavjeta i Kumrana. Od kumranskih spisa, tj. rukopisa i komentara
biblijskih knjiga, posebno se ističu svitak Izaije i komentar Habakuka.
K tomu dolaze i Pravilo zajednice, ratni svitak (Rat sinova svjetla protiv
sinova tame), te fragmenti iz Damašćanskog spisa, psalmi (Hodajot), apokrif
Postanka i fragmenti iz apokrifnih spisa. Uglavnom se datiraju u 2.st.pr.Kr.
ili u 1.po Kr. Tekst je pisan na koži i pergameni. Pojedini svici su dugi
do 7 m (Izaijin svitak). U tekstovima ima popravaka i precrtavanja. Naknadno
su umetane, drugim rukopisom, ispuštene riječi. Svici su nepotpisani,
pisani lijepim rukopisom na izvučenim crtama, nema interpunkcije, što
je otežavalo prevođenje. 4.3 Arheološki nalaziNo, tek 1950. godine, pod pokroviteljstvom dominikanca Piere Roland de Vaux , direktora École bibique, počela su arheološka iskapanja na gradini Kumran i trajala su do 1956., i to u pet ekspedicija. Otkrivena je zgrada s cisternom iz 740. godine prije Krista. Vjerojatno se radi o Uzijinom utvrđenju (2 Ljet 26, 10). Možda je to i »Slani grad« koji se spominje u knjizi Jošuinoj (15, 62). Oko 100. godine prije Krista imamo nadogradnje (na starije zdanje), koje nam otkrivaju tajnu kumranskih rukopisa. Pronađeno je dvadesetak cisterni, nekoliko pisarni, obredna kupatila , velika dvorana, velika blagovaonica, toranj bez vrata 10 x 10 metara, koji je vjerojatno služio kao zatvor ili za strogu pokoru. Pronađena je i radionica za pravljenje amfora u kojima su pohranjeni svici, te peć, metalni predmeti i novac . Značajno je veliko groblje od preko 400 kamenih humaka. U njima su pronađeni ostaci sredovječnih muškaraca u starosti od 20 do 50 godina, ukopanih bez ikakva nakita i goli, okrenuti glavom prema istoku. Uz rubove ima nekoliko ženskih grobova s nakitom i dječjih. No niti jedno obiteljsko groblje! To je očito bila središnja zgrada, zgrada matica zajednice kojoj pripadaju kumranski rukopisi. Zajednica je živjela izvan tog zdanja, pod šatorima, pojatama, u špiljama, a ovo im je bilo mjesto okupljanja na zajedničke čine.
Nijedno otkriće u povijesti čovječanstva nije donijelo toliko puno kontroverzije
kao što je to slučaj s otkrićem Kumrana i kumranskih spisa. Ta kontroverzija
se prvenstveno odnosi na odnos kumranske zajednice i kršćanstva, te paraleli
Učitelj pravednosti – Isus Krist. Mnoštvo je autora pokušalo osporiti
novinu kršćanstva, koja se prvenstveno odnosi na novo shvaćanje Saveza,
odnosa među ljudima i eshatologiju. Dokaz u prilog tim tezama je vremenski
smještaj kumranske zajednice koja je nestala neposredno pred pojavom „novog
proroka“ Isusa Krista i Radosne vijesti koju je On propovijedao. I zato
ovaj seminar je dragocjen jer rasvjetljava povijest nastanka, razvitka
i ulogu kumranske zajednice u kontekstu izraelske povijesti i njen odnos
s kršćanstvom. Cilj ovoga seminarskog rada su uvodna promišljanja o kumranskoj
zajednici njenim spisima. Povijesni razvoj i geografski smještaj pomažu
u boljem razumijevanju uzroka i posljedica nastanka sljedbe, njen razvoj
i tumačenja nauke. Nadalje nastojali smo pokazati što i kako o kumranskoj
zajednici pišu i misle suvremenici sljedbe, poznati pisci toga vremena.
Vidjeli smo da je na njih sljedba ostavila dubok trag što se može protumačiti
tajanstvenošću zajednice, upravo tajanstvenost je jedan od motiva zašto
je sljedba dugo ostala ne zapažena i neistraživana, dakako uz tajnovitost
ne zanemariva je uloga i gospodara zemlje koji su s kroz dva tisućljeća
puno puta promijenili. Zadnja cjelina koju smo obradili je ponovno otkriće
svitaka s Mrtvog mora i Kumrana. Mnogo slučajnih okolnosti se poklopilo
te je na pozornicu povijesti ponovno ugledala svijetlo dana kumranska
zajednica i svitci s Mrtvog mora. Danas se arheolozi i povjesničari slažu
da je kumranska zajednica esena jedne od religioznih sljedbi koje su nastale
u Palestini u 2. i 1. st. pr. Kr. Posebno što je zaintrigiralo znanstvenike
je ekskluzivnost sljedbe, njen posve različit stav prema Savezu, odnosu
Jahve i Izabranog naroda i napose odnos među članovima sljedbe, što je
novina u Židovstvu. Mislim da se ovim radom može steći šira slika o Kumranu
i spisima koji su nedvojbeno pripadali zajednici. Kumranska zajednica
još uvijek nije dovoljno istražena, prema tome zahtijevati će pozornost
znanstvenika dok god se ne pronađe konačno rješenje tajne zvane svitci
s Mrtvog mora i Kumran. Dodirnih točaka između kršćanstva i esena ima,
ali je potrebno, što je i cilj ovog seminara, napraviti jesnu distinkciju
između esena i kršćanstva. Novina kršćanstva nije i ne može biti ugrožena
otkrićem kumranske zajednice, nego pomaže u otkrivanju povijesnog konteksta
djelovanja Isusovog rađanja nove zajednice – Crkve. Slika 1.Geografski smještaj arheološkog nalazišta Kumranske gradine i spilja u kojima su pronađeni rukopisi.
Slika 2.:Satelitska snimka Svete zemlje, na kojoj je vidljiv širi geografski smještaj Kumrana. Slika 3.: Spilja broj 4. (4Q), u kojoj su pronađeni najznačajniji rukopisi u glinenim ćupovima.
Slika 5.: Ulaz u mikvah – obrednu kupelj, koja je vidljivo oštećena u velikom potresu 31. pr. Kr. Slika 6.: Fotografski prikaz središnjih prostorija Kumranske gradine.
LITERATURA
preuzmi seminarski rad u wordu » » » |