KATOLICKA CRKVA - DANAS | SEMINARSKI RAD IZ RELIGIJE

Namjera je ovoga rada razmotriti odnos jedne od najstarijh institucija – katoličke Crkve prema modernosti, ili bolje rečeno, postmodernosti. Kakvo god bilo vrijeme u kojemu trenutno živimo, ono se može okarakteriszirati kao postmoderno, jer, prema poznatom teologu Hansu Küngu, kriza modernosti imala je svoj vrhunac u prvom i drugom svjetskom ratu. Sve drugo što slijedi vrijeme je post- moderno. Vrijeme koje nema jasan obzor.
papa Wojtyle

Promišljanje će se temeljiti na sadržaju novinskih članaka glede upotrebe crkvene terminologije. U tu svrhu izabrana su dva članka iz novina Coriere della sera i La Stampa koji govore o istoj temi – beatifikaciji pape Wojtyle. Brojne su bile kanonizacije i beatifikacije za vrijeme pontifikata pape Wojtyle. Ali, jesmo li ispravno shvatili njihovo značenje? Je li moderno društvo u Italiji otvoreno za vrijednosti koje ističe Crkva?
Prije no što se odgovori na postavljena pitanja potrebno je dati jedan kratki pregled moderne crkvene povijesti kako bi jasnije shvatili odnose između katoličke crkve i suvremenog društva, osobito u Italiji. U tu svrhu citira se mišljenje poznatog talijanskog filozofa Paola Floresa D'Arcaisa koji govori o stalnom sukobu crkve i modernosti. Ali, za bolje poznavanje problematike, potrebno je također čuti mišljenje teologa Hansa Kunga već odavno poznatog po svojim kritičkim stavovima prema Crkvi.
Nema sumnje da je Crkva htjela prevladati svoju srednjovjekovnu, hijerarhijsku, piramidalnu paradigmu i približiti se modernom čovjeku. Ali zar nije upravo modernost bila ta koja je razglasila „Božju smrt“? Što drugo, u tom slučaju, treba činiti ecclesia militans? Što joj drugo preostaje osim da ustraje u svojoj borbi?
Ali, zar nije upravo Crkva ona koja danas puni stupce novinskih naslovnica? Događa li se to samo kada je riječ o skandalima? Ili postoje i neki drugi važni motivi? Ivan Pavao II bio je papa koji je prakticirao velik broj kanonizacija. Mnoge su od njih izazvale kontroverzije. No Kongregacija za kauze svetaca 2005. godine pokrenula je postupak beatifikacije pape Wojtyle. Otvara li se prostor za novu kontroverziju tim više što se u navedenom postupku susreće problem „čuda“?

1. SUVREMENO DRUŠTVO U ITALIJI I KATOLIČKA CRKVA

1.1. Katolička crkva i (post)modernost

Suvremeno društvo u Italiji ne može se dijeliti od zapadnjačke modernosti koja, prema filozofu Paolu Floresu D'Arcaisu, vodi ka modernoj demokraciji koja se temelji na autonomnosti čovjeka. Autos nomos znači da je čovjek zakon (nomos) samome sebi (autos). Ne postoji, prema njegovom mišljenju, nikakav zakon odozgor, od nikakvog transcendentnog Boga.
Na ovaj način modernost nastoji promicati građanske i demokratske vrijednosti u pluralitičkom, multikulturalnom i multireligioznom društvu. Ali može li se graditi na ovaj način društvo utemeljeno na pravdi? Koji zakon u tom slučaju mora biti vrijedan respektiranja? Božji ili ljudski? Ne niječe li upravo modernost Božje postojanje? Koji bi napokon stav trebala zauzeti katolička Crkva u jednom sekulariziranom društvu?
Potrebno je naglasiti da su modernističke ideje već od samog početka bile odlučno osuđene od Crkve. Nemoguće je na ovom mjestu citirati sve službene dokumente alli je dovoljno podsjetiti na „Silabus“ i encikliku „Quanta cura“ pape Pija IX, koji je 1864 otvoreno osudio modernizam i sve liberalističke i racionalističke teorije. Iz toga je više nego vidljivo da je sa Silabusom Crkva započela hladni rat protiv modernosti. Što se od tada do danas promijenilo? Samodostatna i klerikalna Crkva, čija organizacija od srednjeg vijeka postaje piramidalna i hijerarhijska čini se da nije ništa promijenila u svojim strukturama. Ili se ipak u međuvremenu dogodio neki napredak? Jesu li, naime, crkvene strukture postale manje autoritarne a više demokratske?
Poznati katolički teolog Hans Küng ističe kako je Crkva 60-tih godina prošlog stoljeća pokušala zamijeniti svoju srednjovjekovnu katoličko-rimsku paradigmu ovom ekumenskom, koja odgovara daleko više postmodernom vremenu i koja je bliska suvremenim ljudima. Jedan dogoađaj izuzetno važan za suvremenu povijest Crkve imao je zadatak da ostvari taj program – drugi vatikanski koncil – koji se odvijao od 1961 do 1965. godine. Uzeo je kao ključnu riječ termin „aggiornamento“, te je pokušao ostvariti dijalog sa suvremenim svijetom i istovremeno provesti liturgijsku reformu. Dakle, izlaz za Crkvu nikako ne bi smi biti sukob sa modernošću.
Ipak, prema teologu Hansu Küngu, drugi vatikanski koncil učinio je daleko manje nego što se to očekivalo. Umjesto da ostvari istinsku reformu, zbog učestale opstrukcije i subverzivnih metoda od strane tradicionalista, njegovo zaključivanje nije zančilo ništa drugo do golemo razočaranje. „La setimana nera“ – crni tjedan koncila bio je onaj kada je Rimska kurija na čelu sa svojim reakcionarnim eksponentima, preuzela inicijativu u svoje ruke. Rimska kurija je bila više kao kočničar nego kao inspirator Koncila. Tako i posljednja mogućnost intervencije oko nekih krucijalnih pitanja nije mogla imati efekta, štoviše, bila je zauvijek izgubljena.
Postkoncilski period karakterističan je po tome što su se pokušali sprovesti na konkretan način sve upute propisane koncilskim konstitucijama. Nažalost dvije su stvari blokirale toliko očekivane promjene: Rimska kurija i pontifikat pape Wojtyle. Vrlo dugi pontifikat Ivana Pavla II, jedan od najdužih u povijesti papinstva, ugušio je svaku konstruktivnu kritiku i svaki glas koji nije bio usklađen sa vatikanskim direktivama te istovremeno provodio program pretkoncilske restauracije. Tako, na primjer, nakon što je objavio svoju knjigu Nepogrešiv. Jedno pitanje?, teolog Hans Küng biva procesuiran od strane Kongregacije za nauk vjere. Marginalizacije katoličkih teologa i teologinja, brojne vatikanske restrikcije, postale su sve učestalije za vrijeme Wojtylinog pontifikata. Agencija Adista objavila je 2003 godine dokumenat u kojem su detaljno opisani svi represivni vatikanski potezi usmjereni protiv pojedinaca i institucija. Unutar Crkve nije se osjećao duh slobode zbog čega su mnogo osobe, a posebno veliki broj žena, odlučile zauvijek ostati izvan ove surove institucije. „Karol Wojtyla uspostavio je neprekinuti sukob i kritiziranje modernosti“ - naglašava filozof Paolo Flores D'Arcais.
S novim poapom Benediktom XVI nije se promijenilo gotovo ništa. Sukob Crkve sa modernošću nastavlja se i dalje. „Joseph Ratzinger, koji je bio Wojtyliin glavni ideolog, nastavlja radikalizirati anatemu Ivana Pavla II protiv modernosti te ju uokviruje u istinsku kulturološku i političku strategiju“ „Govor u Ritsaboni“ – nastavlja Flores D'Arcais – „koji je prouzročio više nego neka islamska vlada to da se protiv pape usmjeri fanatizam masa, bio je u stvari poziv svim monoteizmima (uključivši Islam, štoviše Islam kao nikad prije) da se uspostavi zajednička fronta obrane protiv istinskog zla koje se nadvija nad civilizacijom: protiv ateizma i indiferentizma, te laicizma koji nastoji isključiti Boga iz javne sfere i iz zakonodavstva“
Ovim kratkim pregledom postaju jasni neki postojeći problemi u odnosima između katoličke Crkve i modernog društva. Kao što se moglo uočiti, Crkva je nastojala s drugim vatikanskim koncilom približiti se modernom čovjeku na način da potpuno napusti svoju srednjovjekovnu paradigmu. Na što zapravo smjera Crkva kada želi dijalog sa suvremenim svijetom? Zar moderna filozofija nije proklamirala „smrt metafizike“? Može li dakle jezik metafizike biti još uvijek autentičan? Koji jezik će upotrijebiti Crkva? Ili, još zanimljivije:

1.2. Koji je jezik Crkve?

Crkva kao zajednica vjernih ima vlastitu liturgiju koja ukazujući na jednu potpuno drugačiju, transcendentalnu stvarnost koristi, između ostalog, određeni jezik. Bit Crkve određuje također njezino liturgijsko jedinstvo. Zbog toga Crkva pretendira da postane univerzalna, to jest katolička u pravom smislu riječi. Ali povijest kršćanstva ukazuje na činjenicu da su postojale razne kršćanske crkve. Što znači da su bile prakticirane različite liturgije i različiti jezici. No samo jedan jezik ostat će sve do naših dana prepoznatljiv kao univerzalni jezik Crkve. Velik dio kršćanske literature nastat će upravo na ovom jeziku koji se u početku govorio u području Lazia.
Upotreba latinskog kao govornog jezika počinje najvjerojatnije u VIII stoljeću pr. Krista i završava negdje između VI i VIII st poslije Krista kad će se formirati romanski jezici. Oni nisu ništa drugo do rezultat jednog dugog procesa evolucije i diferenciranja od latinskog. Latinski je, kao niti jedan drugi jezik antičkog razdoblja, doživio veliko širenje. Rimljani su u samo pet stoljeća osvojili ogroman teritorij nastanjen sa 80 milijuna stanovnika. Od toga pola stanovništva koje se nalazilo unutar rimskog carstva govorilo je latinski i vrlo je vjerojatno da je zbog veličine carstva latinski jezik poprimio dvije fizionomije: klasični latinski i govorni ili vulgarni latinski koji se govorio u narodu. Ovaj će se posljednji transformirati postepeno u neolatinske jezike. „Latinski i vulgarni predstavit će se u jednom određenom smislu kao antagonisti, dok u drugom smislu oni će biti prisno povezani. (...) S obzirom na literaturu vulgarni će latinski zauzeti nova područja pred klasičnim.“ Ritual Crkve od II-IV stoljeća s izvornog grčkog preveden je na latinski. Velik dio službenih crkvenih akata, dekrreta i konstitucija bit će napisan na latinskom. Katolička će crkva svoj obred i jezik nametnuti amerčkim, afričkim i azijskim narodima. Čini se da su latinski jezik i kršćanska vjera ostvarili jedan prebliski odnos. Prilikom otvaranja drugog vatikanskog sabora mnogo se raspravljalo o tome je li latinski prikladan kao jezik diskusije. S obzirom da ga velik broj biskupa nije savršeno znao, pomagali su im njihovi teolozi kod sastsvljanja govora koji su bili čitani tijekom rada koncila. No vrlo brzo se shvatilo da latinski može samo smetati radu koncila. I, napokon, što ima latinski s vjerom – pitali su se teolozi.
Kao što je razvidno iz povijesti kršćanstva, latinski se nije govorio od samog početka, stoga je u potpunosti pogrešno nazivati ga univerzalnim jezikom crkve – smatraju neki teolozi. Postojanje različitih obreda kao što su aleksandrijski, antiohijski, kaldejski, armenski, bizantski itd. svjedoči o različitoj liturgiji orijentalnog kršćanstva. Ta se liturgija po mnogo čemu razlikuje od rimske a osobito u jeziku. Jedino je rimska crkva započela s upotrebbom latinskog od III. stoljeća pa sve do naših dana. Je li se do danas po tom pitanju nešto promijenilo? Nedavne instrukcije pape Benedikta XVI ne samo da veličaju latinski nego čak i potiču služenje liturgije na tom jeziku. Ne riskira li crkva sa svojom lingua arcana postati najobičnija sekta?
„Paupera lingua latina!“, siromašan latinski jezik – bio je uzvik Ivana Pavla II nakon što je konstantirao kako se unutar zajednice formirao samo mali krug onih koji poznaju latinski. No daleko je točnije reći upotrijebivši miser (u smislu nesretan) umjesto pauper, to jest: „Miseram linguam latinam!“ Bila je to primjedba jednog od suradnika časopisa Latinitas pisanog na latinskom od prve do posljednje stranice. Poznavanje latinskog, ističe novinar Marco Bertoncini zakazalo je čak i u redovima Kurije. Sve su rijeđi svećenici koji ga poznaju savršeno.

2. BEATIFIKACIJE, KANONIZACIJE I ČUDA

Čini se da je realnost Crkve daleko složenija nego što se misli. Je li Crkva samo institucija ili se u njoj nazire predokus onoga što će tek doći? Pripada li Crkva ovom svijetu ili nekoj budućoj iluziji? Nije li Crkva proturiječna kad tvrdi da se zalaže za društvenu pravdu ovoga privremenog svijeta? Ipak, jedno je sigurno: Crkva, kakvu poznajemo, možda više nema obećavajuće budućnost. Ali, kako u tom slučaju objasniti zanimanje mass-media za jednu dekadentnu instituciju?
Pedofilski skandali, Vatikanski financijski skandali, Crack banke Ambrosiano i slučaj IOR, IOR i ubojstvo Roberta Calvija, Kardinal Marcinkus umješan u skandal banke Ambrosiano, Marcinkus optužen da je ubio papu, Banda della Magliana i Vatikan, Masonska loža PII i Vatikan – sve ovo bi vjerojatno ispunilo naslovnice novina. Neki od navedenih naslova zaista su se pojavili 80-tih godina dok su drugi aktualniji danas više nego ikada. Radi li se ovdje samo o skandalima i novinskim spekulacijama? Ili je to stvarno lice katoličke Crkve?
Ovo se pitanje ne nameće samo članovima crkve već i onima koji su izvan nje i kojima je stalo da se dogode promjene u njezinoj nutrini. Ali, tko je glavni kočničar? Crkevene strukture? Zar nisu i one samo ljudska stvar? Termin communio sanctorum trebalo bi prije svega shvatiti teološki. Red mise još i danas sadrži molitvu Domine Jesu Christe (…), ne respicias peccata mea, sed fidam ecclesiae tuae“ ; to jest u novom prijevodu dolazi u pluralu; „Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve“. Teološki rečeno: Crkva bi trebala u suštini biti semper reformanda, spremna na jednu konstantnu reformu čak i poslije toliko promašenih pokušaja. Ovdje, međutim, nije na djelu historia calamitatum već stvarnost prepuna užasa. Inkvizicija, sveti ratovi, kolonizacija i ekspanzionistička politika katoličke Crkve, umješanost njzinog klera u civline ratove, odnosi Crkve sa fašizmom i nacizmom itd. čine jedinstvenu stvarnost koja optužuje.
Nisu samo pedofilski skandali oni koji danas stavljaju Crkvu u centar medijske pozornosti nego također i velike teme koje se tiču politike, rata, mira i socijalnih problema. Ne nedostaju također ni pitanja koja su vezana za stvar vjere. Epoha pape Wojtyle bila je, primjerecie, označena velikim brojem kanonizacija. Svako slavlje kanonizacije popraćeno je brojnim novinskim člancima. Kako dakle objasniti ovaj golemi interes javnosti? I napokon, zbog čega su neke beatifikacije pospješile brojne kontroverzije?

2.1. Beatifikacije i kanonizacije pape Wojtyle

Da bi se bolje razumijela ova problematika potrebno se je ponovno vratiti na papu Wojtylu. Njegov se pontifikat ne može razumijeti bez njegove neobične osobnosti. Ili je možda bio upravo pontifikat taj koji je razotkrio njegovo pravo lice? Prema teologu Hansu Küngu postoje 11 kontradikcija koje su obilježile njegov pontifikat, koji je odveo milijune vjernika prema dramatičnoj krizi nade. Dok je razglašavao ljudska prava prema van istovremeno ih je negirao unutar Crkve u odnosu na biskupe, teologe a posebice žene. Wojtyla je bio velik štovatelj Marije, propovjednik ideala ženstvenosti ali, isto tako, branio je ženama pilulu negirajući im pravo na ređenje. Za katoličku se Crkvu njegov pontifikat pokazao, unatoč pozitivnim aspektima, kao velika iznevjerena nada, i, kada se sve zbroji, ništa drugo do golema katastrofa – ističe profesor Hans Küng. „Papa Poljak prakticirao je velik broj kanonizacija, a u isto vrijeme ignorirao je inkviziciju koja se provodila nad tolozima, svećenicima i pripadnicima redova koji su od Crkve bili loše primljeni“.
Ivan Pavao II, proglasio je 456 svetaca i 1.289 blaženih – piše Agencija Adista. Neke su beatifikacije, poput one Alojzija Stepinca, ali ne samo ona, prouzrokovale kontroverzije. Hrvatski nadbiskup Alojzije Stepinac bio je optužen za šutnju glede masovnog pokolja Srba dok je prema njegovim štovateljima, on bio progonjen u Titovoj Jugoslaviji, s obzirom da je bio osuđen, u montiranom procesu, na 16 godina robije.
„Iz svega je vidljivo da 'žurbe' i 'odgađanja' uzdizanja na oltare određenih osoba imaju crkvene i političke motive. Tako je utemeljitelj Opus Dei-a Josemaria Escrivá de Balaguer, umro 1975, beatificiran 1992 a kanoniziran 2002. Dok je kauza za betifikaciju mons. Oscara Arnulfa Romera,ubijenog 1980 godine, zatvorena u neki kurijalni pretinac.“ Escrivá je bio odan direktivama Vatikana, utimeljivši jednu skoro tajnu organizaciju, Opus Dei, poznatu po svom prozelitizmu i militantnom fanatizmu. I, konačno, godine 2005., Kongregacija za kauze svetih pokrenula je proces proglašenja blaženim Ivana Pavla II.

2.2. Problem čuda u procesu beatifikacije pape Wojtyle

Postoje li čuda? I mogu li se dokazati kao takva? Nije li bespredmetno govoriti o nečem što je van zdravog razuma? Ali, ako je razum glavni instrumenat filozofije, treba li se tada čudo smatrati bespredmetnim za raspravu? No, bez obzira na sve, o čudima se piše mnogo, a osobito kada se radi o betifikaciji.
Il Corriere della Sera i La Stampa objavili su 4. ožujka 2010. dva članka koji imaju kao temu beatifikaciju pape Wojtyle. Osim što će se nešto reći o crkvenoj terminologiji koju su upotrijebili novinari, pokušat će se također ukazati na način na koji suvremeni svijet percipira Crkvu. Sva upotrijebljena Crkvena terminologija precizno je objašnjena u Kodeksu kanonskog prava. Ali, treminologija o kojej se govori, prečesto je zastupljena u društvu. Pa je vjerojatno poznata velikom broju čitatelja. Što, dakle, pišu novinari?
U članku Gialo su papa Wojtyla čiji je autor Gian Guido Vecchi (Corriere della sera) doznaje se odmah zbog kojeg je razloga odgođena beatifikacija pape Wojtyle. Čudo koje je izabrano u proceduri pokazalo se kao neautentično. Riječ je o čudesnom ozdravljenju neke fracuske redovnice koje je osporeno od strane liječnika. Što onda preostaje Vatikanu? Hoće li izabrati jedan drugi slučaj čuda? Ako bi se to dogodilo, postulator bi trebao izabrati jedno drugo čudo između 251 registriranih, a koja su se dogodila po zagovoru Ivana Pavla II – naglašava Mario Tossati u svom članku GPII: beatificazione slitta. (La Stampa). Prenoseći vijest, novinari koriste crkvenu terminologiju koja im je dobro poznata. Slijedi ulomak iz prvog članka:
Ivan Pavao II neće postati blaženik ove godine. Iz Poljske kažu da izabrano čudo zakazuje zbog sumnje jednog od liječnika jer se ozdravljena žena ponovno razboljela. U Vatikanu opovrgavaju «odgodu». Ostaje činjenica da zadnji korak, priznavanje čudesnog ozdravljenja kandidatovim zagovorom, treba tek definirati i da se ne radi o formalnosti: ispitivanje treba dobro sprovesti. Moguće je da se odabere neki drugi slučaj čuda. S one strane Tibra kažu da «nema nikakve odgode» beatifikacije, u smislu da «još nitko nije odredio neki datum». Dan Wojtylinog izbora (16. listopad '78) ostao je kao prijedlog ali u ovom slučaju nemoguć: u nedjelju 17. listopada Benedikt XVI proglasit će nove svece a «kanonizacija i beatifikacija su dvije različite stvari, ne mogu se obaviti zajedno», objašnjavaju iz visokih krugova Svete stolice, niti «bi imalo smisla» kada bi se spojile.
U drugom članku piše: Isključena je mogućnost da Ivan Pavo II bude proglašen blaženim 2010 godine. Jedan od liječnika iz komisije koja je dala svoj sud o čudu pripisanom zagovoru pape Poljaka promijenio je svoje prvotno mišljenje. Iz toga proizlazi da lječnička komisija iz Vatikana – prema l'Agenzia Italia – ne bi trebala smatrati autentičnim prvo čudo – ono koje se odnosi na ozdravljenje francuske redovnice – uzeto u procesu beatifikacije Ivana Pavla. Odluka će, prema agenciji, biti uzeta u obzir zbog toga što se kod redovnice nije radilo o pouzdanoj dijagnozi Parkinsonove bolesti: i zbog tog što se od nekih oblika navedene bolesti može ozdraviti .
Kao što je moguće uočiti, iz navedenih tekstova, „čudo“ je fenomen koji pripada relanosti vjere. Iza, koji puta, gotovo ironičnog, ali uvijek objektivnog tona navedenihih članaka može se govoriti o nekoj vrsti dualizma koji strogo dijeli sveto od profanog. Ne, sekularizirani svijet nije otvoren za transcendenciju. On prihvaća samo kriterije provjerljivosti. On isključuje postojanje neke potpuno drugačije stvarnosti ili barem one koja nije provjerena. Provjerena? Nije li postmodernizam otvoren za razne mogućnosti? Koja je stvarnost istinita? Ne vidi se jasan obzor! Zašto ne bi svi imali jednaku mogućnost? Doista, zašto svaka priča ne bi mogla biti istinita?

2.3. Sveto i profano: Crkva i mass-mediji

Termin «čudo», kao što se vidi, nije stran ni sekulariziranom čovjeku. Ako se on odmah poveže sa Crkvom, prve bi aluzije mogle biti mračnjaštvo i opskurantizam. Čini se, ipak, da odvojene stvarnosti izuzetno dobro funkcioniraju pri čemu je jasna granica između svetog i profanog. No, je li moguće uvijek odrediti granicu? Može li Italija, zbog blizine Vatikana, ostvariti jedno društvo daleko libelarnije, nego što se čini da jest? Nije li politička snaga Vatikana jedna od najutjecajnijih u svijetu i u društvu? Kao što se do sada moglo vidjeti, ovo nisu nepoznata pitanja. Slijedi kratka analiza ostale vjerske terminologije zastupljene u novinarskim člancima koja je izrađena na temelju Riječnika talijanskog jezika.
Beatifikacija i kanonizacija dva su različita termina. To ističe Gan Guido Vecchi iako ne objašnjava u čemu bi bila razlika. Beatifikacije je «čin kojim katolička Crkva dopušta da se jedan sluga Božji, koji je umro na glasu svetosti, časti javnim kultom s naslovom blaženik,» Isti se termin upotrebljava također za papinsku ceremoniju kojom se sluga Božji proglašava blaženim. Proces beatifikacije je kanonska procedura kojom se prihvaćaju ili odbijaju razlozi neke predložene beatifikacije.
Kanonizacija je svečana vjerska ceremonija za vrijeme koje papa proglašava svetim nekog blaženika. Glagol kanonizirati dolazi iz grčkog kanonizein to jest od kanon 'mjera' i upotrebljava se kad je riječ o uvrštavanju nekog blaženika u katalog svetih. Kad je riječ o crkvenom pravu, termin označava usvajanje norme u Kodeks kanonskog prava.
Prema kanonskom pravu, postulator može biti svjetovni ili redovnički svećenik koji radi u tribunalu Svete kongregacije za kult i kauze svetih kad je riječ o beatifikaciji nekog sluge Božjega ili kad se radi o proglašenju svetim nekog blaženika. Postulator znači braniti kauzu dok traje proces kanonizacije nekog blaženika.
Terminom 'herojske kreposti' podrazumijevaju se sve stožerne i teološke kreposti koje se, prakticirarne na savršen način, pripisuju svetosti.
U članku se upotrebljavaju i drugi pravni termini kao što je 'iter' koji označava čitavu seriju formalnosti koje se trebaju ispuniti, prije no što se dosegne potpuno procedulralno kompletiranje. Instrukcijska tajna ke zabrana postavljena nad predmetima u kaznenom postupku da se drugima ne otkrije sadržaj instrukcijskih akata. Spominje se također i dijacezanski sud iako pri tome ne daje objašnjenje o čemu se zapravo radi. I ovaj termin također pripada kanonskom ili crkvenom pravu. Prvi sudac ovoga suda je dijecezanski biskup.
Što se tiče članaka, može se utvrditi da su dvojica novinara iz „La Stampa“ i „Corriere della sera“ profesionalci koji vrlo dobro poznaju problematiku o kojooj pišu. Ipak, želimo li izabrati koji je između dva članka bolji, možda bi se trebalo, u tom slučaju dati prednost Gian Guidu Vecchiu (Corriere della sera) jer kaže sve na jednostavan i jasan način. Kad govori, primjerice, o proceduri beatifikacije Ivana Pavla II ograničava se samo na to da je dovoljno mišljenje mediscinskih stručnjaka, zatim mišljenje teologa i sesija kardinala i biskupa, dok je Marco Tossati (La Stampa) više nejasan uvodeći termin dijacezanskog tribunala bez objašnjenja o od čega je sastavljen i u kojem dijelu procesa stupa na snagu. Postoji također manjkavost i u tekstu Gian Guida Vecchija koji govori o razlici između „kanonizacije“ (vjeraska ceremonija kojom papa proglašava svecem nekog blaženika) i „beatifikacije“ (čina kojim katolička Crkva dozvoljava javno štovanje jednog sluge Božjega s naslovom blaženik) bez da odredi razliku, lišavajući tako čitatelja jedne važne informacije.
Nakon svega, može se zaključiti da Crkva u postmodernom vremenu, iako ustrajava u svojoj borbi, sama poprima obilježja, kao što se to uvijek dogodilo kroz povijest, svojih najžešćih protivnika. Može li se ovdje dakle govoriti o postmodernoj Crkvi? „Crkva Ivana Pavla II i Benedikta XVI miješa dogmatsku teologiju s gospinim ukazanjima, čuda svetaca i simpatije prema eksperimentalnim znanostima, teorijsku rigidnost i praktični laksizam glede seksualnosti unutar same Crkve, ekumensku težnju i volju za dminacijom, osudu diktatura i pristajanje uz iste u svim slučajevima kad je moguće ostvariti suživot pa čak i ako treba pritom stisnuti ruke uprljane krvlju. Zar ovo nije omraženi relativizam, zar se tu ne radi o postmodernoj konfuziji u kojoj se sve miješa i sve prolazi, u kojoj se gubi sposobnost razlikovanja između istine i laži, između dobra i zla? Već dva tisućljeća katolička je Crkva učiteljica političkih vještina, u smislu koji pdrazumijeva termin makijavelizam, uprkos tome što su mnogi njezini članovi, vijekovima, dali izvanredne primjere moralne kreposti. Ali, kao institucija, Crkva nas nema čemu poučiti glede istine i morala, budući da je njezin imperativ jedan jedini: treba preživjeti!“
Dekontaminacija postmodernizmom i relativizmom, proturječnost Crkve unutar same sebe u pogledu prihvaćanja i odbijanja novih vrijednosti nameću jedno drugo pitanje koje glasi: hoće li ovaj puta preživjeti Crkva?

ZAKLJUČAK

Nakon krtičkog pogleda na odnos između katoličke Crkve i suvremenog društva u Italiji može se ustvrditi da Crkva kontinuirano kritizira modernost. U tom je smislu emblematičan pontifikat Karola Wojtyle kao i njegovog nasljednika pape Benedikta XVI. Ideje modernizma bile su osuđene još od pape Pija IX sa njegovim Sylabusom i enciklikom Quanta cura.
Prema teologu Hansu Küngu katolička je Crkva nastojala smijeniti svoju autoritarnu, srednjovjekovnu paradigmu na drugom vatikanskom saboru. Nažalost, reforma je bila blokirana od strane Rimske kurije i pape Karola Wojtyle, koji je milijune vjernika doveo do dramatične sumnje u svaku nadu.
Gelde odnosa crkve i mass-medija može se ustvrditi da nisu samo skandali oni koji crkvu dovode u centar medijske pozornosti nego također i velika etička pitanja. No, medijska pozornost usmjerena je također i na ono što se događa unutar Crkve. U svoje je vrijeme papa Wojtyla prakticirao veliki broj kanonizacija od kojih su neke prouzrokovale kontroverzije i u isto vrijeme veliki interes javnosti.
Analizom upotrebe crkvene terminologije u novinarstvu, željelo se ukazati na problem „čuda“ u procesu beatifikacije te na nedovoljno razjašnjene termine koji se često puta koriste kao sinonimi iako im je značenje različito.
Na kraju, ostaje pitanje odnosa Crkve i postmodernog vremena čiji utjecaj Crkva ne samo da nastoji osuditi, nego i oslabiti koliko je moguće. Usmjerava se pri tome pozornost na vjekovni makijavelizam za koji je možda najmanje „zaslužan“ Nicolò Machiavelli. Uostalom, nije li Crkva bila također i njegova učiteljica - mater et magistra?

PROCITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

preuzmi seminarski rad u wordu » » »

Besplatni Seminarski Radovi