|
LIBERALIZACIJA SVJETSKE TRGOVINE KAO
SVJETSKI PROCES
Liberalizacija
je pojam koji u najširem smislu ima značenje uvođenja novih pravnih
propisa koji za posljedicu imaju uklanjanje prethodnih ograničenja i restrikcija
u raznim oblastima društvenog života, u ovaom radu konkretno, trgovine.
Liberalizacija trgovine garantira dugoročne koristi svim
zemljama koje su učesnice, ovisno o njihovoj veličini i stepenu privredne
razvijenosti. Da bi se iskoristile prednosti trgovinske liberalizacije potrebno
je stvoriti konkurentnu privrednu strukturu da bi mogli ravnopravno sudjelovati
u međunarodnoj podjeli rada.
Liberalizacija trgovine predstavlja jedan od važnijih rezultata Urugvajske
runde (Krugman, 2008,p.232). Liberalizacija ima jak uticaj ne ekonomski
razvoj u svijetu, kako u razvijenim tako i u onim zemljama u razvoju. Proces
liberalizacije svjetske trgovne prati se od
osnivanja GATT-a, kroz djelovanje
Svjetske trgovinske organizacije, te njeno djelovanje unutar privrednih
integracija poput EU. Liberalizacija trgovine zemalja u razvoju je jako
širok pojam. Ona je dobila na značenju pojavom globalne privredne krize,
gdje je ustanovljeno da bi liberalizacija svjetske trgovine mogla biti jedan
od faktora izlaska svijeta iz recesije. U prošlosti su najrazvijenije zemlje
uglavnom iskorištavale siromašne zemlje, a to je pogotovo došlo do izražaja
dolaskom velikih multinacionalnih kompanija u te zemlje. Danas su te zemlje
sve snažnije i konkurentnije. Najbolji primjer su Kina, Indija i Brazil
koji se nalaze u samom svjetskom privrednom vrhu. Još jedan pokazatelj razvitka
siromašnih zemalja je sve manji broj zemalja koji se nalazi u ugovorima
o međunarodnoj pomoći. Svjetska trgovina ima mogućnosti da djeluje u cilju
suzbijanja siromaštva i istovremenog povećanja privrednog rasta, međutim
taj potencijal nije iskorišten. Trgovina sama po sebi nije problem. Problem
predstavljaju pravila, a pravila su takva da štite interese bogatih. Organizacije
poput WTO-a, Svjetske
banke i MMF-a,
kao i vodeće svjetske vlade, u svojim programima i statutima navode načela
kojima je je u cilju smanjiti siromaštvo i omogućiti svima bolji život i
napredak,a kao glavni mehanizam u postizanju toga navodi se najčešće liberalizacija
trgovine i otvaranje tržišta. Poseban naglasak se pri tom stavlja na siromašne,
nerazvijene zemlje i programe prilagodbe i pomoći, usvajanjem kojih bi ove
zemlje krenule putem napretka. U stvarnosti, svjedoci smo rastućeg siromaštva
i trenda nezaposlenosti, te produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih.
1.1. RADNA HIPOTEZA
S obzirom na problem, predmet istraživanja i objekte istraživanja postavljena
je radna hipoteza: „Liberalizacija svjetske trgovine je dobra za rast
i razvoj, i siromašne zemlje ravnopravno sudjeluju u tim koristima.“
Postavljena radna hipoteza konkretizira se s dvije (parcijalne) hipoteze
(skraćeno P.H.), i to:
P.H. 1. : „Razlog za snažno protivljenje liberalizaciji trgovine jest
u tome da ona često ne ispuni svoje obećanje, nego čak uzrokuje veću stopu
nezaposlenosti“.
P.H. 2.: „BiH treba uložiti sve napore za potpisivanje pristupa u
WTO“.
2. TEORIJSKI KONCEPT LIBERALIZACIJE TRGOVINE
Liberalzacija svjetske trgovine, očituje se kroz proces carinske erozije
i ukidanja mjera necarinske zaštite. Rezultat te liberalizacije veliki
je rast međunarodne razmjene u posljednjih 50-tak godina. (Kandžija, 2008,
p.60)
Ekonomskom globalizacijom, kroz procese intenziviranja slobodnih trgovinskih
tokova i uspostavu liberalnijeg kretanja ljudi, kapitala i informacija,
otvorena su vrata krupnom biznisu. Korijene liberalizacije trgovine možemo
povezati sa ideologijom slobodnog tržišta razvijenom u 18 i 19 stoljeću
u Velikoj Britaniji. Ono što je zahtjevalo ovo slobodno tržište je visok
stepen uplitanja države. Znamo da je Adam Smit bio jedan od najutjecajnijih
zastupnika slobodnog tržišta. U svojoj knjizi „Bogatstvo naroda”
(1776.), Smith je između ostalog ponudio teoretsko opravdanje napuštanja
prethodnih intervencionističkih ideala i politika i prihvatio ideju slobodne
trgovine, rekavši: Ukoliko nam neka strana zemlja može ponuditi robu jeftinije
nego što je mi sami možemo proizvesti, bolje je kupiti je od te zemlje
uz neke dijelove proizvoda iz naše industrije, iskorištene na način prema
kojem mi imamo neku prednost“. (Klačar, 2005, p.5)
Naime, slobodno tržište u Velikoj Britaniji je ukinuto nakon Velike
depresije, kada je uvedena opća tarifa. Povećanje protekcionizma
tridesetih godina postalo je nepobitno povezano sa usponom fašizma u Njemačkoj
i početkom Drugog svjetskog rata.
Na međunarodnom nivou, robom se trguje već stoljećima. Historija nam kazuje,
da su vlade na sve moguće načine kontrolisale ovaj vid trgovine s ciljem
održavanja povoljnih uslova trgovine za zemlju koja vrši te mjere. Postoji
mnogo teoretskih koncepata liberalizacije trgovine. Neki od njih su manje
a neki više popularni. Bez obzira, u ovom radu su uključena dva aktualna
koncepta: „laissez-faire“ i teorija komparativne prednosti.
2.1. TEORIJA “LAISSEZ-FAIRE”
“Laissez-faire” je skraćenica francuskog izraza koji prostim
riječnikom znači „pustiti da se uradi, pustiti da prođe ” ili
tačnije „ostaviti stvari na miru, pustiti ih da prođu“. Danas
je to sinonim striktne ekonomije slobodnog tržišta. Osnovna ideja je bila
što manje uplitanje vlade u private ekonomske odluke. Mišljenja po pitanju
ove teorije su podijeljena, pa tako na primjer imamo teoretičare koji
smatraju da je to bila samo obična politika podrške biznisu.
Mnogima su teorije laissez-faire izgubile na vrijednosti zbog njihovog
neuspjeha da omoguće vladama upravljanje ekonomijom nakon Prvog svjetskog
rata te navodnog neuspjeha u spriječavanju Velike depresije. Moderne industrijalizirane
države danas nisu tipični predstavnici principa laissez-faire, jer u tim
zemljama vlade obično značajno interveniraju u oblasti ekonomije. U začetku
uspona SSSR-a, ekonomija na principu laissez-faire zauzela je snažnije
ideološko mjesto. U poslijeratnom periodu u kojem su državni propisi i
uplitanje u ekonomiju doživjeli vrhunac svakako nemalo zbog Hladnog rata,
antistatičke škole ekonomske misli uživale su znatan interes i podršku.
(Klačar, 2005,p.7)
2.2. TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI
O komparativnim prednostima učimo tokom cijelog školovanja, te je tematika
teorije vrlo dobro poznata. Nastala je početkom 19. stoljeća, a formulisao
je britanski ekonomist David Ricardo. On je pokazao da jedna zemlja ima
koristi od međunarodne specijalizacije. Princip komparativnih prednosti
tvrdi da neka zemlja može imati koristi od trgovinske razmjene čak iako
je apsolutno efikasnija od drugih zemalja. Tačnije, princip tvrdi da će
svaka zemlja imati koristi ukoliko je specijalizirala proizvodnju i izvoz
robe koja se može proizvoditi sa relativno manje troškove.
Osnovnu ideju najbolje ilustrira primjer „dvije zemlje – dvije vrste robe“,
o kojem smo slusali i u ranijim predmetima.. Zemlja A je bolja u proizvodnji
hrane od zemlje B, a zemlja B je bolja u proizvodnji odjeće nego zemlja
A. Objema zemljama je bolje specijalizirati proizvodnju ovih roba zatim
međusobno trgovati. To je poznato kao „apsolutna prednost“. Ukoliko je,
ipak, zemlja A znatno superiornija u proizvodnji hrane te nešto superiornija
u proizvodnji odjeće nego zemlja B, može se očekivati da će zemlja B „izgubiti“.
Međutim, teorija komparativnih prednosti kaže da zemlja A treba uložiti
u specijaliziranje robe u čijoj je proizvodnji komparativno superiorna
(u ovom slučaju, hrane). Zemlja B ipak treba specijalizirati proizvodnju
robe (odjeće) te ostvariti trgovinu sa zemljom A. To je korisno po obje
zemlje jer, kao to teorija navodi, ostvaruje se veća ekonomska efikasnost.
(Hodžić, K., Međunarodna ekonomija, skripta, 2011, p.9)
Glavni nedostatak leži u njenim klasičnim pretpostavkama, jer se pretpostavlja
da postoje neometene aktivnosti konkurentne ekonomije sa fleksibilnim
cijenama i nadnicama te odustvom neželjene nezaposlenosti.
3. WTO NASPRAM GATT-a
Kao što je već napisano, liberalizaciju trgovine pratimo od nastanka
GATT-a.
Prethodnik WTO-a, GATT, uspostavljen
je nakon Drugog svjetskog rata na privremenoj osnovi u toku uspostave
drugih novih institucija posvećenih međunarodnoj ekonomskoj saradnji.
Nastojeći stimulirati liberalizaciju trgovine nakon Drugog svjetskog rata
pregovori o tarifama započeli su među 23 zemlje „ugovorne strane“, osnivačice
GATT-a 1946. godine. Prva runda pregovora rezultirala je sa 45,000 tarifnih
koncesija koje su uticale na gotovo jednu petinu svjetske trgovine. Uprkos
svojoj privremenoj prirodi, GATT je ostao jedini multilateralni instrument
koji je upravljao međunarodnom trgovinom od 1948. do uspostavljanja WTO-a.
Iako je sam zakonski tekst GATT-a ostao gotovo isti tokom 47 godina, izvršene
su određene dopune.
Kada je u pitanju napredak u liberalizaciji svjetske trgovine, ostvaren
je putem rundi pregovora GATT-a. te runde pregovora učesnicima je omogučavalo
da traže i osiguraju niz prednosti, zatim zmlje u razvoju i manje razvijene
zemlje su imale veću šansu da utiču na multilateralni sistem. Uglavnom
pregovori GATT-a bili su posvećeni smanjenju tarifa.
U septembru 1986. u Punta del Este u Urugvaju su otpočele Urugvajske runde
pregovora. Uspjeli su se dogovoriti i prihvatanju plana pregovora, koji
je uključivao gotovo svako neriješeno pitanje trgovinske politike uključujući
i proširenje trgovinskog sistema na nekoliko novih oblasti, naime trgovinu
uslugama i intelektualnom imovinom. To je bio najveći pregovarački mandat
o trgovini koji je ikad dogovoren a ministri su ostavili četiri godine
roka za njegovo ispunjenje.
Svjetska trgovinska organizacija nije jednostavni produžetak GATT-a.
Naprotiv, WTO u potpunosti zamjenjuje svoju prethodnicu i ima veoma drugačije
odlike. Možemo navesti nekoliko glavnih razlika (Klačar, 2005, p.12):
• GATT je predstavljao niz pravila, multilateralni sporazum, bez institucionalne
osnove osim malog sekretarijata. Nastao je u pokušaju uspostave Međunarodne
trgovinske organizacije četrdesetih godina. WTO je stalna institucija
sa sopstvenim sekretarijatom;
• GATT je primjenjivan na „provizornoj osnovi“ iako su, čak i nakon četrdeset
godina, vlade odlučile da ga tretiraju kao stalan dokument. Obaveze WTO-a
su trajnog karaktera;
• Pravila GATT-a primjenjivala su se na trgovinu robom. Pored robe, WTO
obuhvata i trgovinu uslugama te trgovine u oblasti intelektualne imovine;
• Dok je GATT bio multilateralan instrument, već do 80ih godina dodati
su mnogi novi sporazumi plurilateralne a time i selektivne prirode. Gotovo
svi sporazumi WTO-a su multilateralni a time obuhvataju obaveze cijelog
članstva;
• U usporedbi sa starim GATT sistemom, sistem rješavanja sporova WTO-a
je brži, automatiziraniji, a time i manje podložan blokadama. Također
lakše će se osigurati provedba nalaza spora unutar WTO;
• "GATT 1947." Postojao je do kraja 1995., omogućujući zemljama
članicama da pristupe WTO-u i omogućujući preklapanje u određenim oblastima
poput rješavanja sporova. Štaviše, GATT je i dalje aktuelan u obliku "GATT
1994", dopunjene i ažurirane verzije dokumenta iz 1947., a čini sastavni
dio Sporazuma WTO-a čime i dalje pružaju ključni disciplinski okviri u
pogledu međunarodne trgovine robom.
4. LIBERALIZACIJA TRGOVINE
U ovom dijelu rada ću pokušati prikazati kako jedan svjetski primjer
liberalizacije izgleda, te kako izgleda liberalizacija naše zemlje, koja
je još uvijek u tom postupku.
4.1. WASHINGTONSKI KONCENZUS
Kao primjer svjetske liberalizacije trgovine imamo washingtonski konsenzus.
On datira iz 1989. godine, kada je Institut za međunarodnu ekonomiku u
Washingtonu, DC, organizirao konferenciju o Latinskoj Americi. Interesantan
je podatak da u to doba nije postojala jedinstvena politika o rješavanju
dužničke krize u Latinskoj Americi. Iz tog razloga sazvani su razni ekonomski
stručnjaci da daju svoju teoriju o rješavanju dotičnog problema. Temelj
za tu konferenciju je bio tekst u kojem je John Williamson iznio deset
reformi za koje je smatrao da su minimum na koji se svaka zemlja treba
odlučiti, te s obzirom na mjesto održavanja konferencije nazvao ga je
washingtonski koncenzus. U daljem tekstu će biti izneseno deset tačaka
koncenzusa, ali prije toga ću napomenuti da se radilo o privredama zemalja
koje su trebala privući investicije u regiju.
Deset tačaka koncenzusa (Kesner-Škreb,2004,p.251):
• Fiskalna disciplina - u tim zemljama je uglavnom preovladavao
velik fiskalni deficit, koji su izazivali neravnotežu platnog bilansa
i inflaciju. Stoga je fiskalna disciplina postala nužnost. Inflacija je
najviše pogađala siromašne, jer su bogati vrijednost svog novca mogli
sačuvati prebacivanjem u inozemstvo ili pretvaranjem u druge valute.
• Preusmjeravanje javnih rashoda – cilj te mjere jest
usmjeravanje javnh rashoda u osnovnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje
i infrastrukturu, čime bi se potaknuo rast i pomoglo najsiromašnijim slojevima
stanovništva.
• Porezna reforma – cilj reforme je formiranje poreznog
sustava sa što širom poreznom osnovicom i umjerenim graničnim poreznim
stopama.
• Liberalizacija kamatnih stopa – ta mjera podrazumijeva
financijsku liberalizaciju, no kao što je kasnije sam autor priznao, ona
ne treba biti brza i uz nju je nužno razvijati i kvalitetnu prudencijalnu
superviziju financijskih institucija.
• Konkurentski tečaj – Williamson je smatrao da tečajna
politika mora biti takva da osigurava konkurentnost izvoza. Iako se zalagao
za tzv. hibridna tečajna rješenja, struka je sve više smatrala da su za
tečaj prihvatljiva samo ekstremna rješenja, a to je ili čvrsto vezanje
tečaja za neku valutu - sidro ili potpuno prepuštanje plutanja tečaja
tržišnim silama.
• Liberalizacija trgovine – iako se liberalizacija trgovine
smatra nužnom reformom, postoje dvojbe o brzini kojom bi se ona trebala
provoditi. No postignut je konsenzus o smjeru njezina kretanja
• Liberalizacija inozemnih izravnih investicija – ponajprije
je riječ o liberalizaciji kapitalnog računa bilance plaćanja pojedine
zemlje (preciznije, izravnih ulaganja). Williamson tvrdi da se on nije
zalagao za potpunu liberalizaciju kapitalnih tokova.
• Privatizacija – ideja privatizacije bila je široko
prihvaćena. Prema Williamsonu, važno je kako se ona provodi: ona može
biti popraćena snažnom korupcijom, tijekom koje se imovina prenosi povlaštenoj
eliti za cijenu koja iznosi samo mali dio stvarne vrijednosti imovine.
No činjenica je da, provodi li se na ispravan način, privatizacija donosi
niz koristi: bolju kvalitetu usluga i razvoj konkurentskog tržišta.
• Deregulacija – deregulacija ne znači odbacivanje bilo
kakvih pravila. Ona znači smanjivanje prepreka za ulazak na tržište i
izlazak s njega, no uz zadržavanje regulacije na području zaštite okoliša,
sigurnosti ili državne regulacije nekonkurentskih industrija.
• Vlasnička prava – kao uvjet za transparentno tržišno
poslovanje potrebno je jasno postaviti vlasnička prava. To se posebno
odnosi na siromašnije, kojima treba omogućiti da imaju prava vlasništva
uz razumne troškove.
Vremenom, iako je washingtonski koncenzus predstavljao minimum napora
u rješavanju problema, je postao zaštita ekonomskih reformi u svijetu
uopće, te kao takav se vezuje za slobodno tržište. Kako autor ističe deset
nužnih reformi s naglaskom na liberalizaciju trgovine, ne može biti primjenjivano
na sve zemlje. Koncenzus je uglavnom počeo da djeluje, proračuni su postali
uravnoteženiji, inflacija niža, smanjila se vanjska zaduženost i zabilježen
je preivredni rast. Ali, takođe u mnogim zemljama nezaposlenost je porasla,
a siromaštvo je postalo raširenija pojava nego prije. Kasnije, kriza se
proširila gotovo na cijeli svijet, te uzdrmala standarde milijuna ljudi.
Kriza se širila iz zemlje u zemlju i ekonomisti su se počeli baviti pitanjem
razmjera, dinamike i posljedica deregulacije i liberalizacije. Prevladalo
je mišljenje da tržišno usmjerene reforme, uz potrebnu makroekonomsku
ravnotežu, nisu ispunile očekivanja. Samim tim, postalo je jasno da washingtonski
koncenzus mora doživjeti promjene. Rasprava o pravom cilju konsezusa još
ni danas nije završena. Sada se govori i o postwashingtonskom konsenzusu,
o potrebi njegove dogradnje, potpunog odbacivanja itd. Kako sve biva,
tako i washingtonski konsenzus je promjenio svoj prvobitni značaj, tako
da je možda i najbolje odustati od njegovog korištenja i zbunjivanja.
Jednako je tako vrlo vjerojatno da ne postoji skupina jednostavnih recepata
koja odgovara svim zemljama u svakom vremenskom trenutku njihova razvoja.
Stoga je najbolje pozorno pratiti nova teoretska znanja i iskustva uspješnih
zemalja te ih primijeniti na razvoj pojedine zemlje.
4.2. LIBERALIZACIJA TRGOVINE U BIH
Za razliku od nekih drugih zemalja, BiH se zbog specifičnih uslova istovremeno
suočava sa tri bitna trgovinska procesa: učešće u procesu liberalizacije
JIE, pregovaranje o članstvu u WTO, te pokušaj dobivanja odobrenja za
otpočinjanje pregovora o Sporazumu o pridruživanju i stabilizaciji sa
Evropskom unijom. Iako su pomenuti procesi odvojeni, veže ih ista nit
koja zahtijeva pomnu pažnju pregovaračkog tima BiH.
S druge strane, poslovna zajednica je malo preplašena procesima „otvaranja
tržišta“ i zahtijeva zaštitu domaće proizvodnje.
Slijedi pregled dosadašnjih aktivnosti i trenutnog statusa pregovora BiH
o pristupanju WTO:
• 18. maj 1999. – Predsjedništvo BiH prihvatilo je inicijativu Vijeća
ministara BiH o podnošenju prijave za članstvo u WTO.
• maj 1999. – BiH je Sekretarijatu WTO-a podnijela zvaničnu prijavu za
pristupanje prema članu XII Marakeškog sporazuma o uspostavi Svjetske
trgovinske organizacije.
• 15. juli 1999. – BiH je dodijeljen status posmatrača u WTO-u.
Maja 1999., kada je BiH podnijela prijavu za članstvo u WTO-u, uspostavljen
je BiH Radni tip za pristupanje WTO-u. Ovaj tim čini 40 predstavnika iz
svih relevantnih državnih i entitetskih institucija. Članovima BiH Radnog
tima dat je sljedeći mandat:
• Da pripreme relevantne dokumente za Radnu grupu;
• Da pregovaraju o uslovima pristupanja WTO-u sa članovima Radne grupe
za BiH;
• Da pregledaju usklađenost postojeće entitetske i državne zakonske regulative
sa relevantnim propisima WTO kako bi utvrdili i uklonili bilo kakve nedostatke
u istima u pogledu WTO propisa; i
• Da na osnovu nalaza Radne grupe WTO-a Vijeću ministara BiH i entitetskim
vladama preporuči usvajanje nove zakonske regulative ili izmjene postojeće
kako bi se ispunili zahtjevi WTO-a.
Iako pregovori u pristupanju WTO-u predstavljaju jedinstven proces, pregovori
o pristupanju BiH mogu se podijeliti u tri odvojene faze:
1. Pregled Memoranduma i multilateralnih pregovora o vanjskotrgovinskom
režimu BiH;
2. Pregovori o bilateralnom pristupu tržištu i
3. Plurilateralni pregovori o domaćoj podršci poljoprivredi i subvencioniranju
izvoza.
Kako je BiH potpisnica Memoranduma o razumjevanju o liberalizaciji i
olakšavanju trgovine Pakta stabilnosti za JIE, BiH se je obvezala da će
do kraja 2002. godine sklopiti sporazume o slobodnoj trgovini sa zemljama
JIE: Sporazumi se prema Memorandumu trebaju pridržavati pravila WTO-a
i obaveza EU prema određenim zemljama, u skladu sa sljedećim osnovnim
principima:
• Izvozne dažbine ili troškovi sa istim učinkom bit će ukinute po stupanju
na snagu pojedinačnog sporazuma. Količinske restrikcije na uvoz i izvoz
te mjere istog učinka također će biti ukinute.
• Uvozne dažbine sa istim učinkom bit će ukinute na barem 90% vrijednosti
uzajamne trgovine strana kao i tarifne linije u HS formatu do kraja tranzicijskog
perioda;
• Po stupanju na snagu svakog sporazuma, bilo bi poželjno ukinuti uvozne
dažbine ili troškove sa istim učinkom na veliku većinu robe; na osjetljivu
robu one će se progresivno smanjivati tokom tranzicijskog perioda ne dužeg
od 6 godina.
Proteklih godina BiH je izvezla preko 80 posto svog ukupnog izvoza na
tržište EU i susjednih država. Kako nam je EU unilateralno dozvolila preferencijalni
režim za gotovo svu robu (uz neke manje izuzetke), sljedeći korak predstavlja
osiguranje preferencijalnih uslova za robu BiH porijekla na sljedećim
bitnim tržištima. To se može postići samo putem bilateralnih sporazuma
o slobodnoj trgovini. Štoviše, bez takvih sporazuma, roba porijeklom iz
BiH imala bi manje povoljan položan na takvim tržištima, s obzirom da
je manje konkurentna od robe iz područja pokrivenog slobodnom trgovinom.
Niko ne može poreći mnogobrojne poteškoće s kojima se suočava privreda
BiH. Nadalje, ne može se ni poreći da su određeni problemi naglašeni od
stupanja na snagu sporazuma o slobodnoj trgovini, iako bi ti problemi
postojali i bez njih. S druge strane, ima i pozitivnih koraka zbog primjene
sporazuma.
ZAKLJUČAK
Obično se misli da je napredak nešto što je i prirodno i stalno i kontinuirano.
Ipak, to nije bezuvjetno tako. U kontekstu rasprave liberalizaciji trgovine
ne smijemo zaboraviti da je i na kraju 19. stoljeća, u tzv. razdoblju
Pax Britanica, svijet bio prilično globaliziran, kako se to danas kaže.
Trgovina je bila slobodna, financijska tržišta prilično integrirana, slobodno
su se naseljavali cijeli kontinenti. Nakon II. svjetskog rata, u razdoblju
Pax Americana, novi lider predvodi i novu liberalizaciju. Usprkos neuspjehu
u osnivanju Međunarodne trgovinske organizacije, liberalizacija je trgovine
industrijskim proizvodima tekla relativno uspješno. Sredinom osamdesetih
godina prošloga stoljeća, u Urugvajskom krugu pregovora, na redu su neriješeni
(poljoprivreda, odjeća i tekstil) i novi problemi: usluge, prava intelektualnog
vlasništva, brži razvitak nerazvijenih, očuvanje ljudskog okoliša. Od
siječnja 1995. s tim se zadacima nosi novoosnovana Svjetska trgovinska
organizacija, WTO.
BiH karakteriše vrlo liberalan trgovinski režim. Iako je ovaj napredak
ka liberalizaciji trgovine očigledan, od BiH će se unutar procesa pristupanja
WTO-u a zahtijevati da napravi dalje korake u liberalizaciji trgovine
smanjujući ili ukidajući svoje već veoma niske uvozne tarife. Od BiH se
također traži da preuzme dodatne obaveze liberaliziranja trgovine uslugama
te ograniči određene oblike podrške poljoprivredi u sklopu okvira koji
utvrđuje Sporazum WTO-a o poljoprivredi. Kakav ćemo na kraju imati učinak
ukidanja uvoznih tarifa? Budući da je bosanskohercegovačka industrija
u zaostatku, trebalo bi da ostavi uvozne tarife da bi je zaštitila. U
principu, BiH je zemlja koja se još uvijek oporavlja od ratnih posljedica,
te zemlje poput naše i jesu zaštićene visokim uvoznim tarifama. BiH bi
trebala napraviti dodatne napore da pristupi u WTO, jer samim tim domaći
izvoz će imati bolji pristup na tržište drugih zemalja, što je od suštinske
važnosti za naš razvoj. Ranije pristupanje bi moglo privući investiture
u našu državu. Isto tako, uvozne tarife donose i budžetski prihod, te
ih je neophodno očuvati. BiH bi trebala pristupiti WTO-u ne samo iz ekonomskih
nego i iz političkih razloga. Čak šta više, nismo pokusni kunići, susjedne
zemlje su već pristupile u WTO, te iz njihove sudbine možemo vidjeti da
treba taj process ubrzati.
Jako bitno za napomenuti je i to, da ukoliko neka zemlja pristupi WTO-u
i postane članica, to ne znači da se ona u potpunosti odriče mjera zaštite
domaće ekonomije, zemlja koja pristupa članstvu je slobodna da traži najbolja
rješenja prilikom pregovaranja.
Na kraju rada sa sigurnošću i historijskim dokazima tezu postavljenu u
uvodnom dijelu rada „Liberalizacija svjetske trgovine je dobra za
rast i razvoj, i siromašne zemlje ravnopravno sudjeluju u tim koristima”,
demantujem.
LITERATURA
• Krugman, P.R., Obstfeld, M.: „Međunarodna ekonomija“, Mate d.o.o.Zahreb,
2008
• Kandžija, V., Cvečić, I.: „Makrosustav Evropske unije“, Ekonomski
fakultet Rijeka, 2008
• Kesner-Škreb, M.: Washingtonski koncenzus, pomovnik, Finansijska teorija
i praksa, 2004.
• Klačar, N.: Državni izvještaj Bosne i Hercegovine, Liberalizacija
trgovine (Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Sporazumi o slobodnoj
trgovini (FTA), Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) – trgovinska
pitanja
• Hodžić, K.: Međunarodna ekonomija, skripta, Ekonomski fakultet Zenica,
2011
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|