|
POLITIČKA KOMUNIKACIJA
1. Teorija političkih komunikacija
U postindustrijskom teorijskom segmentu se, pored povećanja značaja
obrazovanja, i ekspanzija masovnih komunikacija uzima kao jedan od osnovnih
parametara nove društvene forme.
Funkcije
sredstava masovne komunikacije nisu uvijek bile jednake; povijesni razvoj
društva umnogome je uticao i na komunikacijska sredstva dajući im karakteristična
obilježja vremena i društvene situacije u kojoj su nastale. Mediji su
doživljavali sve društvene (r)evolucije i ujedno bili bitan faktor u njihovom
ostvarenju. Potencijal sredstava masovne komunikacije, prije ili kasnije,
uvidjeli su vlast i svi građani koji su imali šta za saopšti širem krugu
ljudi – stvarala se publika koja je postala i primatelj i pošiljalac poruke
što se komunikacijom prenosila.
Procesi koji su kao posljedica industrijske revolucije doveli do temeljitih
promjena u društvenoj strukturi stvorili su okolnosti u kojima se Gutembergov
izum mogao u potpunosti iskoristiti. U samom početku komunikacija ja bila
jednostrana, novine su služile kao obavještenja i objave koje je vlast
željela saopštiti svojim podanicima. Značaj je prvih novina upravo u tome,
što su svojom opštom dostupnošću, bez obzira na oskudnost informacija
koje su nudile, omogućile stvaranje nečeg što je tek pod ovim uslovom
moglo postati – publike.
Mediji se često nazivaju "četvrta sila" u državi (pored egzekutivne,
legislativne i jurisdiktivne), a moderne demokratije se nazivaju "medijske
demokratije". Šta se skriva iza ovakvih naziva? Kakvu to moć zaista
imaju mediji? Kako se može opisati njihova funkcija u interakciji svih
delova intermedijalnog sistema? Politika u modernim državama i u masovnim
društvima nije više moguća bez pomoći masovnih medija. Nije više slučaj
kakav je bio u antičkoj Grčkoj, gde su se građani mogli sakupiti na trgu
da bi diskutovali o odluci koju treba donijeti. Politika se sada usvaja
i prosleđuje putem masovnih medija. Ono što mi, na primjer, znamo o politici
naše zemlje uglavnom smo saznali putem televizije, radija ili novina.
Zbog toga mediji imaju jako važnu ulogu.
Savezi i partije bave se radom sa javnošću, što znači da oni ciljano
pokušavaju iskoristiti medije. Na ovom primeru se još jasno vidi koliko
su jedan sa drugim povezani delovi intermedijarnog sistema.
Sve ovo polazi od činjenice da je politika sazdana od sitnih malih i velikih
laži, koje treba zvanično utemeljiti kao istine.
Osnova za razumjevanje političke komunikacije je:
Tipologija političkoga komuniciranja
- govor za,
- govor protiv,
- govor prešućivanja,
- nulti govor,
Struktura afirmativnog govora
- dokazni postupak,
- emocionalna postava,
Struktura negativnog govora
- emocionalna nabitost,
- pobijanje
Struktura prešućivanja
- pravilan govor bez naboja,
- zavaravanje i prešućivanje bitnoga
Struktura nultog govora,
- Govor bez mobita,
- Govor bez bita,
- Govor bez hubita (akcije),
Na šta treba obratiti pažnju sektor
odnosa s javnošću političke partije:
- Korištenje scenografije i multimedijske prezentacije u političkoj
retorici
- Ličnost političkog govornika,
- Pravila kulturne polemike
- Šta se može popraviti i unaprijediti u stilu političkog govorenja.
S obzirom da za veliku većinu stanovništva politika u svoj svojoj kompleksnosti,
ipak, ostaje iza kulise, javnost jednostavno u velikoj mjeri prihvata
onu predstavu politike koja se orijentiše prema medijskim zakonima u formi
rituala, stereotipa, simbola i uvreženog šematskog razmišljanja kao opštu
predstavu "političke stvarnosti": Dok insceniranje politike
za publiku postaje politička realnost, političko dijelovanje "iza
scene" uglavnom ostaje nezapaženo. O "medijskom društvu"
može se govoriti jer:
- se publicistički mediji sve više šire i kvalitativno i kvantitativno,
- se enormno ubrzao protok informacija putem medija,
- su se razvili novi tipovi medija,
- mediji sve dublje prodiru u cijelokupno društvo,
- su mediji zadobili opštu društvenu pažnju zahvaljujući velikom korištenju
istih, te zahtevaju sve više priznanja,
- su se mediji, konačno, razvili u institucije.
Politička javnost u modernim demokratijama uveliko je pod medijskim uticajem
što se tiče njene strukture, sadržaja i procesa. U odnosu na politički
stručni rad, te na predstavljanje tog rada postavljeni su novi zahtevi
za sve aktere koji imaju veze sa nastajanjem opšte-obavezujućih odluka.
Mnogi su u zabludi kada misle da je politički marketing produkt savremenog
doba. On je naravno, na nižoj kreativnoj i tehničko –tehnološkoja razini,
prisutan od najranijih oblika političkog organizovanja. Međutim, komercijalni
marketing, uz neslućen razvoj masovnih medija, samo je pospiješio i usavršio
tehnike i metode političkog djelovanja, a sve veća demokratizacija društva
postavila je znatno veće imperative i limitirajuće faktore nekontrolisan
političke djelatnosti, te je za vođenje efikasne politike danas u uslovima
parlamentarne demokratije zaista prava mudrost. Izvorna suština marketinga,
već uveliko uvriježena i operacionalizirana u komercijalnoj djelatnosti
uspješnih privrednih konglomerata predstavlja analitički, planski i visoko
kreativni, način i odgovoran javni odnos tog subjekta naspram potrošača.
Izvorni marketing podrazumjeva takvu djelatnost kojom su svi njeni akteri
zadovoljni-svi profitiraju. Ono što je za primjenu marketinga u politici
značajno, ovakav koncpt poslovanja nedozvoljava stihijnost, riješenja
i odluke "od oka", na osnovu ličnih procjena, nego prestavlja
djelatnost kojoj predhode brojna naučna istraživanja, prikupljanje relevantnih
činjenica, izrada validnih procjena te donošnje konačnih odluka, vodeći
računa prvenstveno o realnim interesima onih kojima je ili prema kojima
je ta djelatnost usmjerena. Komunikacijska djlatnost se u svojoj slojvitosti
odnosi i na uspostavljanje odnosa sa interesantnim pojedincima, kulturnim,
političkim, sportskim i drugim javnim institucijama sa kojim politički
subjekt ima zajedničke interese, odnosno bez njih ne može ili će s njim
efikasnije djelovati.
Mrketing je kao modus djelovanja neutralan, ali može služiti i pozitivnim
i negativnim ciljevima. Tu možemo govoriti o metodama prisile represivne
propagande.
Odnosi s javnošću podrazumjevaju interne i eksterne komunikacijske akcije
kojima je osnovni cilj stvaranje povoljne psihološke klime u i oko dotične
partije. To je ono što bismo nazvali ugled ili image partije. Osmišljene
političke akcije su:
• Konferencije za štampu
• Podržavanje i sponzorisanje opštedruštvenih, kulturnih i humanih akcija
• Lobiranje.
2. Politička komunikacija političkih stranaka
Oblikovanje pozitivne ekonomske, socijalne, kulturne i političke klime
je prvi zadatak političkoga marketinga.
Nosioci djelatnosti političkog marketinga nisu samo političke stranke
nego su doslovno to svi politički subjekti: država, međudržavne i međunarodne
organizacije, vjerske institucije, interesne grupe (lobbzju), pokreti
i revolucije.
Iako još uvijek preovladava opšte mišljenje da se u suštini političkog
marketinga iscrpljuje isključivo u stranačkom nadmetanju, artefaktima
i šminki, lascivnoj retorici pomoću kojih politička stranka osvaja mjesta
u parlamentu i predsjedničke funkcije, izvorna suština političkog marketinga
je cjelovit koncpt mudrog i efikasnog političkog djelovanja, shvaćen kao
analiza, planifikacija, kreacja i kontrola najoptimalnijeg rješavanja
najprije ekonomskih, zatim političkih, socijalnih i kulturnih problema
jedn zajednice sa najmanje socijalnih i političkih lomova.
Osnovni princip klasične komunikacijske šeme je Lasswellov koncept AIDA:
• Attention – skretanje pažnje
• Interest – buđenje interesa
• Desire – podsticanje želje
• Action – pokretanje akcije.
2.1. Izborne kampanje
I u političkom marketingu se strategija kampanje mora zasnivati na istim
elementima:
1. na poznavanju ko je moj tipični glasač,
2. koje su njegove karakteristike, želje, potrebe i strahovi, kao i
3. ko su mi konkurenti u trci za osvajanjem.
Načini na koje stranka može da šalje svoju poruku su razni a najčešći
su:
• TV predstavljanja
• Skupovi na kojima prisustvuju svi učesnici za određene pozicije
• Pisanim medijima – novine, časopisi, bilteni
• Dostavljanjem štampanog reklamnog materijala
• Davanjem saopštenja za javnost
Ali, u političkom marketingu mora se brinuti o još nekim elementima motivacije
političkog kupca. Politička roba prodaje se samo u jednom danu - u danu
izbora - i njen prodavac mora mobilisati dvostruku motivaciju: motivaciju
za izlazak na izbore i motivaciju za glasanje za odredjenu opciju. Za
takvu motivaciju neophodna su dva bazična elementa strategije političkog
marketinga: misija i dramski zaplet u kampanji.
Komunikacioni je čin, na primer, izražavanje pojedinačnih volja ubacivanjem
listića u izborne kutije; komuniciranje je takođe parlamentarna debata
kada "predstavnici naroda" komuniciraju da bi se napravio pametan
zakon ili donela politička odluka; kongresi, mitinzi, demonstracije i
manifestacije stranaka, sindikata ili društvenih pokreta takođe su oblici
političkog komuniciranja.
Misija podrazumeva jasni politički cilj koji će mobilisati biračko tijelo
i učiniti ga lojalnim stranci koja stremi ka takvom cilju. Toliko lojalnim
da će se on za njega ( i za takvu stranku) zalagati ne samo svojim glasom,
već i agitovanjem u svojoj okolini i učiniti da sam birač postane marketinški
instrument političkog prodavca. Misija, naravno, mora biti kristalno jasna
(ne samo članovima stranke) i kristalno jasno prezentirana svim elementima
kampanje - sloganom, simbolikom i političkim porukama.
Ako treba da pošaljete vašu poruku biračima, morate sami to da uradite,
a najbolje je da za to upotrijebite medije - morate da budete agresivni
da biste bili sigurni da su birači razumjeli i prihvatili razloge zbog
kojih se nešto radi.
2.2. Redovna obraćanja javnosti
Budući da su nam potrebni mediji i da ne smijemo da izbjegavamo medijske
nastupe, morate da budete vrlo pažljivi u odnosima sa novinarima i da
poštujete neka osnovna pravila:
Nikada ne lažite! Istinit iskaz neće vam se obiti o glavu, laž hoće. I
još nešto: veličina laži nije bitna; i kada ste malo slagali, lažov ste,
a mediji će se truditi da razotkriju svaku laž.
• Upamtite da je i "ne" odgovor. Ovo je naročito važno
ako ne znate odgovor na neko pitanje, ili ne želite da odgovorite na određena
pitanja u tom trenutku.
• Ne pravite se da znate odgovor ako ga ne znate. Ako nemate
odgovor, nema ničeg lošeg u tome što ćete reći: "Trenutno nemam odgovor
na vaše pitanje, ali ću se svakako naknadno pozabaviti njime".
• Odmah saopštite sve loše vijesti, a dobre vijesti saopštavajte "na
kašičicu", kao niz obavještenja. Loše vijesti treba kratko da
traju, a dobre vijesti treba da imaju produžen vijek.
• Ponašajte se jednako prema pripadnicima suparničkih medija.
I nemojte da vam previše laska pažnja značajnih medija; mediji u zavičaju
jednako su važni i danas kao što su bili dok ste tamo vodili kampanju.
• Budite svjesni mogućih medijskih iskrivljenja. Imajte na umu
da su mladi uopšte slobodniji u svojim shvatanjima, i to važi i za novinare,
baš kao i za gledaoce i slušaoce. Ljudi koji negativno pišu ili izveštavaju
o vama ili vašim programima nisu nužno vaši neprijatelji: oni samo svijet
posmatraju na sebi svojstven način, i vi i dalje morate da sarađujete
sa njima kao predstavnicima medija.
• Pratite vijesti, koliko god je to moguće. Ako hoćete da kažete
nešto o glavnoj temi, neka vam bilo koje pitanje novinara u tome pomogne,
čak i ako to pitanje nije u vezi sa temom. Napravite "most".
• Vodite računa da pravilno izgovarate imena, a to podrazumijeva
i imena organizacija i nazive funkcija.
• Ne sazivajte konferenciju za novinare ako nemate nešto bitno da
kažete. Bolje je da novinarima budete dostupni preko telefona ili
da ugovorite posjetu njihovom studiju/redakciji.
Nemojte da vam pređe u naviku da dajete nezvanična saopštenja. Ako ne
želite nešto da saopštite, onda i nemojte. Bez obzira na to koliko vjerujete
novinaru, uvijek postoji mogućnost da će se to negdje objaviti.
Još jedna poslednja primjedba na ovu temu: svaka poruka u koju ne vjeruje
sam pošiljalac i/ili koja sadrži neku laž prije ili kasnije (verovatno
prije) će biti odbačena. Ljudi nisu blesavi, pa ni birači. Birači imaju
prefinjen instinkt da nanjuše da li je neka priča tačna. Priča u koju
ne vjeruje ni sam pošiljalac neće skoro nikad biti prihvaćena.
2.3. Komunikacije u kriznim situacijama
Konačno, komunikacija je u srži politike kada se pokušava da se neizbežni
konflikt interesa razrješi na miran način, a to znači razgovorom, pregovorom
ili dogovorom. Ako se rješenje traži ili nameće silom, istovremeno su
derogirani i politika i komuniciranje, pa bi se moglo reći da tamo gde
prestaje politička komunikacija počinju rat ili pobuna. To smo, uostalom,
imali priliku da doživimo mnogo puta u protekloj deceniji.
Tipičan primjer komunikacije u krizama je ona komunikacija u ratovima
ili u političkim krizama vlasti. Primjer takvog tipa je pad vlade od prije
nekoliko mjeseci kada je zbog formiranja vlade u javnost izašle informacije
koje nisu bile u korist niti vlasti niti partija a vezano za kupovinu
glasova.
Komunikacija u krizama je veoma delikatna i široka oblast te je o njoj,
možda, potrebno pisati kao posebnoj temi.
Sukob u bivšoj Jugoslaviji ilustruje
činjenicu da rat danas više ne može bez krilatice, bez slogana pa, dakle,
ni bez propagande i komunikacije. Naročito u Srbiji, instrumentalizacija
medija u službi nacionalističkih ciljeva i interesa rezultat je zrelo
promišljenog plana - koji je i sam integralni deo strategije osvajanja
i afirmisanja identiteta.
Izraz “medijski rat” ovde stiče cjelokupni svoj smisao jer, kao u svakoj
ratnoj situaciji, posrijedi je kontekst sučeljavanja i sukoba povezanog
s političkim ciljevima i svrhama koji ne podrazumevaju samo strateške
ciljeve (osvajanje teritorija, zauzimanje ili uništavanje odabranih ciljeva,
etničko čiš'enje…) i odgovarajuća sredstva (kontrola medija), nego zahtevaju
i metod, taktiku da se “dopre” do protivnika (propaganda, dezinformisanje,
manipulisanje, laž, itd.).
Što se tiče vremenskog aspekta tog medijskog rata, valja razlikovati tri
tipa primenjenih djelovanja. Prije svega to je dugoročno edukativno djelovanje,
kondicioniranje mišljenja i modeliranje mentaliteta - rečju, kontaminacija
- što u grubim crtama odgovara fazi razvitka srpskog nacionalizma od početka
osamdesetih godina do juna 1991. godine. Tu fazu obelećava nastojanje
da se iskoristi i manipuliše istorija kako bi se srpsko javno mnenje mobilisalo
protiv novih opasnosti. Ti motivi prenose se kroz cijelu srpsku intelektualnu
i umjetničku scenu - bilo da posmatramo pozorište, književnost, slikarstvo
i sl.
• Televizija, glavna poluga mašinerije
• Paranoja zavere
• Trijumf dezinformacije
• Sistematsko minimiziranje ili iskrivljavanje uznemirujucih vesti
• Širenje lacnih vesti da bi se neprijatelj još više stigmatizovao...
3. Politička komunikacija u svijetu
Tržište političkih komunikacija toliko je suptilno i toliko razvijeno
u svijetu da je tu već riječ o ultraprofesionalnosti i integracionizmu
raznih profesija: psihologa, sociologa, komunikologa i tzv. "image
maker"-a. Za razliku od takvoga pristupa, kod nas je mnogo afiniteta
i vrlo malo znanja. Dizajn je kod nas još glavna komponenta političke
promocije, ali on je samo funkcija, jer se ne može samo dizajnom napraviti
koncepcija. Slogan je nešto najkreativnije što se može postići-slogan
sažima bit komunikacije i cijele jedne filozofije u samo jednu jedinu
rečenicu. Ljudi koji u SAD-u stvaraju slogane, dva do tri godišnje, plaćeni
su bolje od američkoga predsjednika. U nas je inflacija poruka postala
narodni sport, jer se mnogi ljudi osjećaju sposobnima proizvoditi slogane.
Kampanja vladajuće stranke još je najbliža onome što bi profesionalno
trebalo izvesti, premda se težište komuniciranja s biračima u svijetu
davno pomaknulo s plakata na medije, odnosno novinare, jer ko bi samo
plakatima mobilizirao birače.
Nemoguće je obezbijediti istovjetne tehničko-tehnološke pretpostavke komunikacijske
infrastrukture u cijeloj Evropi da ne kažem svijetu. A ravnopravnost evropskih
jezika je sama po sebi dovela do redukcije izražajne mogućnosti i specifičnih
tipova govora na pojedinim područjima. Jedan od velikih šumova u komunikaciji
na nivou Evope jest i postojenje predrasuda o pojedini narodima, stvarne
u periodima konfrontacije, ratova i suprostavljenih interesa.
3.1. Američka javnost nezainteresovana za predizborne kampanje
Vijest da je George Walker Bush prikupio više od 36 milijona dolara za
svoju predizbornu kampanju izazvala je veliko iznenađenje u američkoj
javnosti. Naime, niti jedan drugi predsjednički kandidat u istoriji zemlje
nije prikupio toliko novca na samom početku kampanje. I nije to toliko
mnogo novca kada znamo na šta i u koje virijeme će to biti potrošeno.
Tv reklame, pisani flaeri, štampanje plakata, koncerti po svim saveznim
državama... a može li se kao paralela povući i činjenica da je u Americi
i naj jasnije prikazana velika razlika izmeđju onih koji imaju sve i onih
koji nemaju ni da jedu, sirotinji.
Neki analitičari također smatraju da duga predizborna kampanja negativno
utječe na rad predsjednika i Kongresa u upravljanju zemljom. Alan Lichtman,
profesor istorije na univerzitetu American, ukazuje da od 1972. kampanje
za predsjedničke izbore postaju sve duže.
"Pomalo se krećemo prema trajnoj predizbornoj kampanji. Žalosno je
da sada predizborna kampanja već baca u zasjenak rad vlade i predsjednika.
Ovo nije prvi puta da je kampanja počela tako rano. Demokrat George McGovern
započeo je 1972. svoju kampanju gotovo dvije godine prije vremena, a slično
je učinio i Jimmy Carter 1976. Međutim, nikada nije u kampanji sudjelovalo
tako mnogo kandidata kao ove godine. Punu godinu i po prije izbora, predizborna
je kampanja već u punom jeku. Dobra je vijest, međutim, da ljudi na nju
uopšte ne obraćaju pažnju, već se kandidatima bave samo mediji i politička
elita. Loša je vijest da takvo stanje stvari odbija ljude od politike,
jer ih umara."
Ovakvo stajalište, kako se čini, potkrepljuje i novija istorija. Odziv
glasača na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Državama stalno pada
od 1960. U tom je razdoblju, najniži odziv zabilježen 1996., kada je manje
od polovine glasača izišlo na birališta.
A najnovija istorija nam može reći da je politička bitka u Americi ustvari
i politička bitka u svijetu. Možda i ponajviše bitka za naše teritorije.
Veliko pitanje koje se postavljalo predsjedničkima kandidatima je bilo
pitanje Balkana, kuda sa netrpeljivostima na Kosovu. Tako da se može reći
da koliko god bitka za "fotelje" kod nas bila lokalna toliko
je ta ista bitka u Americi globalnija od globalnog. A opet isti ti veliki
igrači kreiraju kapu naših boraca za pravdu, demokratiju i vlast. Ili
opet, kada su prošlogodišnji američki izbori postali toliko popularni
da su se na dan tih izbora na svim lokalnim tlevizijama u državama bivše
Jugoslavije na svakih pet minuta prikazivali nezvanični rezultati. A naši
izbori na lokalnom nivou nisu izazvali toliku pažnju da bi se samo izašlo
na njih.
Ako se osvrnemo na ne tako daleku istoriju Amerike kada je predsjednik
Clinton napravio presedan u PR američke državne službe i sasvim siguran
u svoju izjavu obmanu američki narod a onda nedugo poslije toga priznao
i da je lagao i pokušao da se izvine. Da stvar bude i tragičnija u pitanju
je slučaj Lewinski. Ali nije upalilo. Poslije tih dešavanja stvorena je
tako reći posebna teorija i odnosima sa javnošću u Americi. Da li su u
ovom slučaju zakazali samo službenici odnosa s javnošću američkog predsjednika
i nisu ga savjetovali pametno ili je stvar u pogrešnoj procjeni i jednih
i drugih? Mnogi su smatrali da je krucijalna greška predsjednika ta što
nije skrušeno priznao krivnju odmah jer bi se mnogo lakše i brže sva stvar
zaboravila nego je dopusti da se prevelikom negativnom publicitetu izlaže
i sama država a i njegova porodica. Srušen je i mit o nedodirljivosti
američkih predsjednika.
Kada se na TV u toku sučeljavanja predsjedničkih kandidata desio veliki
propust koji je možda i stavio tačku na Američku istoriju. U studiju u
kom se duel odigravao nije bila podešena temperatura pa je visoka temperatura
dovela do toga da se jedan od kandidata, iznenada počeo prznojavati, od
visoke temperature naravno, što su kamere veoma detaljno popratle. Taj
momenat je u biračima koji su pratili prenos izazvao sumlju u same riječi
kandidata, uz pitanja da li on sam vjeruje u to što govori. Izgledalo
je kao da je nesiguran, zbunjen i isprepadan. A kome takav predsjednik
treba?
O upletenoti mafije i da ne govorimo, tome svjedoče gotovo svakonevne
afere i suđenja, iz kojih saynajemo da je "taj i taj" političar
bio vodeći šef mafije, i da je "tj i taj" primao basnoslovne
potkupnine, da je "taj i taj" prodao državne kapacitete ili
nacionalna bogatstva "toj i toj" državi ili pojedincu.
Imamo mnogo primjera u svima poznatoj istoriji, uzećemo da je Hitler po
ženskoj lozi Jevrej, baka mu je bila Jevrejka, a najveći Rus Staljin je
ustvari Gruzijac, da je Gorbačov pravi Turkmen. Bez obzira da li je to
istina i kako su se ti ljudi uistinu nacionalno osjećali, ipak je riječ
o polimarketinškim igrama diskreditacije, važno je da se ljudima i te
kako da manipulisati.
Američke političke partij isto tako dobro znaju da njihovu ciljnu skupinu
čine i mladi te u skladu s tim vrlo često svoje marketinške aktivnosti
definišu na osnovu potreba i interesa baš tih grupa.
3.2. Siromašvo je izvor terorizma
Bivši američki predsjednik Bill Clinton održao je govor u Londonu u okviru
serije predavanja posvećenih istaknutom BBC-jevom novinaru Richardu Dimblebyju.
Predavanje, kojim je dominirao 11. septembar, Clinton ipak nije posvetio
samo posljedicama, nego i uzrocima modernog terorizma: od globalnog siromaštva
od kojeg još uvijek pati znatno veći dio stanovništva planete, preko epidemija
svjetskih razmjera koje najveći broj žrtava odnose u zemljama u razvoju,
nestašice vode i hrane, do političkog i vjerskog fanatizma... No, Clinton
je dileme na ulasku u 21. stoljeće ipak sveo na jedno pitanje: da li su
važnije naše međusobne razlike ili sličnosti? I dao odgovor do kojeg je
svakako teško doći, ali ga je još teže sprovesti.
Vanjska politika Bushove administracije je neizbježno povezana sa njenom
unutarnjom politikom. Rat protiv Iraka je internacionalni izraz istog
političkog i ekonomskog programa kojeg vlada sprovodi u Americi. Da li
kod kuće ili vani, američka vlada služi interesima finacijske oligarhije
koja kontroliše obe stranke, Demokratsku i Republikansku.
Čitava Demokratska Partija je upletena u unutarnju i vanjsku politiku
američke vlade. Ne smijemo zaboraviti da je Bushova politika samo ekstremnija
verzija one od Clintonove administracie, koja je, pored nasilnog sprovođenja
surovog režima sankcija protiv Iraka, izvršila vojne napade na Somaliju,
Jugoslaviju, pa i sami Irak.
4. Karakteristike političke komunikacije na Balkanu
Cjelokupni politički marketing u našim dosadašnjim izborima svodio se
na suvu promociju. Moguće je da je to posljedica analogije sa ekonomskim
marketingom koji se kod nas takodje svodi na promociju. A, što je, opet,
posljedica činjenice da kod nas još uvijek ne živi slobodno tržište. Jer,
u uslovima tržišne utakmice, naručilac marketinške kampanje neće biti
zadovoljan time da se slika za televiziju, već će tražiti jasne efekte
kampanje oličene u povećanju prodaje, odnosno - profitu. Riječ je, dakle,
ne o lijepim slikama, već o motivaciji potrošača.
Za te svrhe, u razvijenom svijetu se, prije bilo kakvog ulaganja u marketing,
izradjuju detaljne strategije koje podrazumjevaju odredjene ciljne grupe,
istraživanje potreba i psiholoških karakteristika te grupe, analizira
se pozicija firme i proizvoda u odnosu na konkurenciju i, najzad, terenski
testiraju osnovne karakteristike proizvoda i planiranih marketinških instrumenata.
Nije čak ni potrebno mnogo govoriti o ovoj temi kod nas jer su politička
previranja uspijela naše javno mnenje (narod) da nauči svjetskoj politici.
Već je deset godina prošlo od raspada bivše Jugoslavije, od naših tako
reći prvih izbora. One drame u kojoj su najviše stradali nevini ljudi,
uvučeni milom ili silom a opet najvećim dijelom i neznanjem, samo u našem
slučaju, stradanja su bila velika i krvava. To nam je borba dala.
Sudeći po predratnim i kasnije posljeratnim izborima, izgleda da je znatan
do naroda nasjeo na priče, bajke, o svojoj ugroženosti od strane drugih.
Po istoj mentalnoj matrici, što još jednom dokazuje više sličnosti populacije
nego različitosti, osnovni parametar i prizma kroz koju se sve mjeri je:
"Jest tako, ali zar ne vidite šta su to oni nam uradil?" Hvala
Bogu pa imamo njih... SDS, HDZ, SDA i sve druge stranke viš ili manje
naconalne ali opet iz grupe od tri naroda što sjede oko iste vatre, možda
baš one vječne. Oni su se pojavili kao prosvetitelji i odgojitlji, a nisu
znali ni osnove temeljnih društvenih disciplina, ni politikologije ni
poltičke prakse. Jer da su išta o tome znali, bilo bi im jasno da su se
latili najtežeg zadatka koji se pred ljutski rod može postaviti, promijeniti
temljne mentalne strukture populacije, što boljim od njih ni za nekoliko
stotina godina nije uspijevalo.
Mnogi su bez trunke savijesti zbog toga što u opšte nisu znali o čemu
se radi i šta će proizvesti njhove izjave, poruke i kreacije pristajali
na to da se razara njihova zemlja Bosna i Hercegovina, da njom i njenim
dijelovima upravlja nacionalni ološ. BIH je najpoučniji primjer političkih
zakulisnih igara i međunarodng marketinga. Bog nam dade prekrsnu državu,
a mi je nikako nećemo onakvu kakva bi nam svima najviše odgovarala. Važno
je da su nakaradom od nje kakvu danas imamo, zadovoljni njeni vanjski
i unutrašnji rušitelji.
Koliko god parlamentarni pluralizam bio kod nas prisutan, o širini i značenju
djelatnosti političkog marketinga još uvjek ne znamo dovoljno. I stranački
lideri i izborni štabovi stranaka, i kreatori izbornih kampanja i šira
populacija još uvijek suženo gledaju na ovaj fenomen i izazov kao iključivo
predizborni i konfrotirajuće-prepucavajući stranački marketing.
Politička komunikacija prije svega bi trebalo da bude metod ili način
pridobijanja glasača. Kako će se jedna partija predstaviti, bez obzira
da li je njena aktivnost povećana zbog predstojećih izbora ili je to svakodnevna
aktivnost, često zavisi i od karakteristika sredine u kojoj djeluje. Pa
tako, na našem primjeru, izbora održanih prije godinu dana, svi smo bili
svjedoci načina komuniciranja lokalnih stranaka. One koje su imale "dublji
džep" mogli su i da više komuniciraju sa biračkim tijelom. Ta komunikacija
se u osnovi i svodila na jednostranu komunikaciju, zvanu obećavanje, obećavanje
i samo obećavanje. Kakvi su ideali tih stranaka moglo se vidjeti i iz
postavljnih bilborda uz više ili manje prometne saobraćajnica, na primjeru
da neki političari nisu "silazili" sa malih ekrana. Da kod nas
pred izbore svaka partija ima zadatak da asfaltira neku saobraćajnicu
i da je nazove po svom lideru. Donedavno ignorisano pitanje finansiranja
političkih partija postalo je aktuelno ali u maloj mjeri. Ako država iz
budžeta za svaku stranku izdvoji istu količinu novca, bez dodatnih poklona
bogatih simpatizera, sa potrebnim pojavljivanjima u masovnim medijima
i sa kreativnom politikom komunikacije timova koje vode kampanju može
se mnogo uraditi.
Čak ni strana iskustva nisku korisna, pošto je ovo apsolutno drugačiji
društveni ambijent.
Može li se ovde govoriti o narodnom interesu ili svi žmirimo pa ne vidimo
da je sve to promcija jednog čovjeka. Način na koji partije dobijaju glasačko
tijelo je uokvireno i strukturom našeg naroda. Govor, teme, kultura, mjesto
i vrijeme dešavanja.
Da li je u opšte moguće kod nas napraviti transparentne političke izbore
je jedno pitanje koje se može postaviti i Hamletovski. "Šta je to
trulo u državi..." Prije izbora treba ustanoviti kodeks ponašanja
koji bi potpisale sve političke stranke i koji bi se odnosio na njihovo
ponašanje tokom izborne kampanje, čime se obezbedjuje da ona bude slobodna
i poštena.
Stranke idu s 'noževima', nacionalističkim sloganima i prepucavanjima
mahalskog tipa. Jer dovoljno je bilo baciti oko na plakate kojih je bilo
i pored natpisa zabranjeno plakatiranje ( možda ti isti koji su lijepili
plakate a ogledalo su same stranke nemaju svijest o pismenosti i poštovanja
zakona) na kojia su se manje ili više smješkali kandidati sami ili sa
svojim "suborcima" za bolje sutra.
Politički kadrovi imaju monopol moći, a boga mi, i monopol neznanja.
Još uvijek opijeni pridobivanjem samostalnosti i države mnogi parlamentarci
i stranački lideri se ponašaju u stilu Luja XVI "Država, to smo mi!"
"narod nas je izabrao i sad ima da nas trpi dok traju naši mandati."
Po principima HDZ-ovske opcije mnogo je važnije i lakše okrvljivti druge
za "tisućljetnju hrvatsku golgotu" i raspravljati na temu "sedmice"
ili "tjedna" i "glasanja" i "glasovanja"
nego edukovati narod da se prihvati pravog posla i da dostigne barem dijelić
standarda življenja Evrope. U bosanskohercegovačko konceptu važnije je
izvesti narod na ulicu i reći "istorijsko i odlučno NE" nego
omogućiti istinski privredni preobražaj u pravcu visokopoduktivnih grana.
U Crnoj Gori je najvažnije pitanje da li su Crnogorci Srbi ili Crnogorci.
Političke parole ili slogani su jedan od najprikladnijih tipova komunikacije.
On mora biti kratak, jasan, propagandna jezička cjelina, frapantna po
duhu, lako pamtljiva i prikladna za bezbrojna ponavljanja.
"Fabrike radnicima – zemlja seljacima" .
Niko nije do sada na svoj plakat stavio pitanje koje bi se moglo postaviti
bilo kojoj od kod nas prisutne tri strane a to je: "Pogledajte kako
su vam opremljeni kabineti fizike, hemije ili biologije...?
Nema poruke tipa:"Dragi moj narode, ne boj se drugog naroda, boj
se samog sebe, sopstvenog neznanja i nacionalnih lidera koji vas vode
u krvavi rat. Ne dozolite sa vas ubijed da je normalno da vas bije i gazi
vaša čizma umjesti druge-tuđe. Bojte se nespremnosti uključenja i uvropske
procese i šoka koji će vas nespremne zadesiti u susretu sa daleko obrazovanijim,
sposobnijim i pametnijim strancima, uprkos tvojoj balkanskoj lucidnosti,
inteligentnosti, koju su upravo tvoji lideri gušili srozavajući te do
animalnog stadija i svođenja na ovčicu u stadu."
Navedimo nekoliko apsurda onog što se kod nas naziva političkim marketingom:
4.1. Primjeri
Niti jedan prostor u Jugoslaviji nije u potpunosti, niti može biti etnički
čist, ni sad ni u budućnosti. Istorija nas je valjda naučila da svaka
akcija nacionalne repesije, kulturno komunikacijskog genocida i pritisaka,
još više pothranjuje reakcije nacionalne homogenizacije na čemu se ne
može graditi racionalna ekonomija.
- Glasajmo srpski...
- Da postane evropska a ostane srpska...
- Najbolje za Srpsku...
- Ne tražite očuha pored živog babe...
- Novi predsjednik za novo doba...
- S Mijom odlučno...
Ističem interesantne istupe u javnosti kada se pitalo stranačke lidere
na kom principu će se odvijati njihova kampanja:
HSS:Perica Mijatovic, glavni tajnik stranke, kaže da su njihova ciljna
grupa ljudi koji se bave malim biznisom, koji žive na periferiji, pa,
prema tome, i ne žale što po gradovima nemaju velike i osvijetljene plakate.
"Svi su mislili da je kampanja kad ti pozoveš Severinu da ti pjeva,
a tek poslije smo shvatili da se rezultat može postići samo neposrednim
kontaktom i komunikacijom sa biračima, što mi i činimo". Dakle, ova
stranka najviše koristi metod komunikacije "od vrata do vrata".
LDS: Paralelno sa izradom ovih programa radilo se na kreiranju izvedbe
kampanje. "Derat cemo cipele, a ne novčanike", bio je inicijalni
slogan LDS-a, pa su od GRAS-a unajmili autobus, oblijepili ga plakatima
stranke i u njemu putuju na stranačke promocije. Jedan dan iznajmljivanja
autobusa košta 300 KM, a njime, čak, kupe i ljude koji čekaju na autobuskim
stanicama. Vožnju ne naplaćuju.
SNSD: ili kritika Kurt & Plasto, dizajneri :Dodikova je kampanja najbolja.
Profesionalno je uradjena, raznovrsna i vidi se da ju je radio stručan
marketinški tim. Izgleda da je uložio puno para. Ostale izgledaju kao
kad promašiš temu na pismenom."
Lažu li oni naš narod, i dopuštamo li mi to? Jer nemali broj puta je bio
da su se u toku kampanja, u suočavanjima na televizji kandidati za najviše
pozicije častili pogrdnim izrazima a onda sastajali po nekim zabačnim
mjestima i kao da su do juče ovce skupa čuvali, dogovarali kuda i kako.
Mi ustvari primamo iskrivljenu sliku svega onoga što nam se dešava a da
toga nismo ni svjesni.
Hoće li iko da u svoje ruke uzme pravo cenzurisanja nastupa i izjava u
javnost. Svako ima pravo na izražavanje, ali nema svako pravo da negativnim
istupima u javnosti ni malo afirmativno umanjuje vrijednost i sposobnost
neke druge političke stranke.
Na koji način nastaju poruke i slogani što ih nude političke partije,
imaju li ikakvo pokriće govorancije koje stranački kandidati održavaju
po silnim skupovima i deklamiraju putem elektronskih medija, kako nastaju
predizborni cirkusi, vodi li iko računa o tome kako se političari obraćaju
biračima, da li poruke sipaju sami, "onako iz glave", ili im
ih sugerira i piše neko drugi, da li se odijevaju po savjetima stručnjaka
ili po vlastitom nahodjenju, da li obećanja serviraju kao dio urodjenog
talenta ili se za njih školuju… i, konačno, koliko sve to košta? Dani
otkrivaju detalje stranačke izborne režije i saznaju da će samo šest stranaka
u FBiH za predizbornu kampanju potrošiti 867.000 maraka. Političke kampanje
su po definiciji najbezobrazniji oblik artikulacije stranačkih interesa.
"Ići đonom" podrazumijevajuća je, unaprijed prihvaćena žargonska
preambula predizbornih partijskih utakmica. Ali, pretvoriti dogovorenu
debljinu đona u augmentativ koji se ni iskazati ne da, e to je previše!
Kao ikonu političkog marketinga, možemo uzeti, a oko toga će se mase složiti,
Tita. Mašinerija koja ga je napravila svece, zbog čije su smrti milioni
bivših Titovih pionira plakalo kao dijete. Kasnije su u javnosti uslijeile
mnoge skrivene tajne koje su potencirale njegove slabosti, ali tek poslije
smrti.
Što se tiče davanja redovnih izjava kod nas se stvar malo banalizuje.
Najveće afere oko kojih su se svi službenici PR u političkim partijama
trudili je afera kupovine automobila za članove vlade. Čiji je veći, skuplji
i blindiraniji. Ili najnoviji skandal oko blokade računa opštine Vukosavlje,
gdje su se PDP i SNSD pohvatali za vratove u želji da jedni druge optuže
za blokadu računa. Jer su članovi opštinskog rukovodstva trudili da neodgovono
potroše i svoj i tuđi novac. Nije ni malo moguće da se bilo koje dnevne
novine otvore a da se na prvih nekoliko stranica ne naiđe na izjave stigle
iz onih stranaka koje su i na poziciji i na opoziciji. Riječ je uvijek
o aktuelnim temama lokalnog nivoa kao što je grijenje u gradu Banjaluci
i to da SNSD direktno optužuje SDS za opstrukciju u prenosu vlasništva
nad Toplanom...
Za civilizovan svijet je gotovo razumljivo da je za dokazane promašaje
i za očitu pljačku sankcija partijska opomena, a ne krivično gonjenje
i zatvor.
U promociji najvažnije je biti prisutan, vidljiv! Svaki je Amerikanac
jedan izborni glas. Ako političari steknu dojam da iza nekog "issue"
(pitanja) stoje milijoni, dat će vam svoju podršku u zamjenu za vaše glasove.
Hrvati su dobili izbornu bitku 1991./92. za priznanje Hrvatske, uvjerivši
političare i javnost da iza hrvatske stoji "dva i pol milijona"
američkih Hrvata. U tom času možda je to bilo i tačno, no dojam je postigla
šačica aktivista kojima je možda djelotvorno pomagalo oko hiljadu ljudi.
To ne znači da mase nisu ucinile svoje, saljuci humanitarnu pomoc, odgajajuci
svoje bliznje i rodbinu, susjede i sl. Politički svjesne jezgre uvijek
su malene, najviše oko 10 posto odredjene zajednice. Dobra agencija za
P.R u kojem sjedi pet-šest ljudi stvorit će dojam da iza vašeg "issue"
stoji cijeli svijet!
No, ni jasne političke poruke često nisu dovoljne za mobilizaciju birača.
Iz tih razloga, iskusni politički stratezi tragaju za nekakvim dramskim
zapletom koji bi birače posebno motivisao. Nešto što će biračima poslati
poruku da „će biti smak svijeta", ako protivnička opcija pobijedi.
(Podsjetimo se, na primer, da je HDZ u izborima 1990. iscenirao „atentat"
na Tuđmana). Sve do sada naša opozicija nije uspjela da iscenira takav
„smak svijeta" i zato joj mladež (njen prirodni saveznik za promjene)
nije izlazila na izbore, zato joj birači nisu izlazili na drugi krug izbora.
Sve do drugog kruga ovih izbora. Ovoga puta, sam SPS je, poništavanjem
rezultata na lokalnim izborima, proizveo taj dramski zaplet u korist opozicije.
Šteta što se on desio tek poslije izbora.
Za niz malih zemalja, ali sve više i za moćnije države, u uslovima globalizovane
komunikacije, međunarodni PR danas čini zamenu za tri stuba klasične spoljne
politike - diplomatiju, trgovinu i kulturu - i dovodi do tzv. outsourcing-a
- što je izdvajanje ključnih spoljnopolitičkih delatnosti iz državnih
institucija u ruke privatnih firmi. Reč je o temeljnoj privatizaciji spoljne
politike, i akteri kompanija sa odrednicama za lobiranje, konsalting ili
PR postaju "diplomate za iznajmljivanje" koji upravljaju sudbinom
jedne države.
Kompanija sa ne toliko zvučnim imenom - RSLB partners -, koja je već radila
za ministra odbrane Borisa Tadića, jeste i na ogromnom i šarolikom američkom
tržištu komunikacionih usluga, na kome ima više zaposlenih u PR industriji
nego u medijima, jedinstvena pojava. RSLB su, u stvari, inicijali prezimena
četvorice vlasnika firme, a oni su - ni manje, ni više - državljani Izraela:
• Juval Rabin, sin ubijenog izraelskog premijera Jicaka Rabina i specijalista
za komunikaciju;
• Šimon Ševes, bivši šef kabineta Jicaka Rabina;
• Amnon Lipkin-Šahak, bivši načelnik Generalštaba izraelske armije;
• Gil Birger, bivši ataše za ekonomske veze izraelske ambasade u Vašingtonu.
Biografije i stručne kvalifikacije ne samo vlasnika lobijing agencije
RSLB nego i nekih saradnika kao i njihov delokrug ukazuju na težišta poslovanja:
politika, vojna bezbednost i ekonomija.
Svakako najzanimljivija ličnost u ovom već poprilično interesantnom spektru
ljudi, veza i profesionalnih osobenosti, koje liči na svojevrsnu ekspozituru
izraelskog Ministarstva spoljnih poslova, jeste direktor firme, Amerikanac
Džej Futlik. Njegova karijera je počela u izbornom timu Bila Klintona
1992 i nastavila se u Beloj kući, gde je Futlik bio predsednikov čovek
za vezu sa moćnom jevrejskom zajednicom u Americi. Zatim se zaposlio u
RSLB i postaje savetnik Džona Kerija za Bliski istok, a svom novom šefu
organizuje političke podrške poput one Sendija Bergera, bivšeg Klintonovog
savetnika za nacionalnu bezbednost, ili sarađuje sa Ričardom Holbrukom.
Nije teško zaključiti da je Futlik izvanredno umreženi vašingtonski politički
operativac.
Dakle, po volji predsednika Borisa Tadića srpske konce u Sjedinjenim Američkim
Državama plete izraelska kompanija sa političkim vezama koje dosežu u
srce američkih demokrata. To bi mogla da bude u suštini ohrabrujuća vjest
za Srbe da nije nekoliko sitnih činjenica koje otvaraju dve temeljne dileme.
Zato je politički diskurs, pogotovo u sredinama sa niskom političkom kulturom
kao što je naša, zagađen velikim prisustvom eufemizama i laži, a pati
od hroničnog odsustva dijaloga. To se očituje malom spremnošću da se zaista
saslušaju drugi, gotovo nikakvom voljom da se uvaži bolji argument ili
"sila argumenta", već se rađe primenjuje "argument sile".
Zato su mnogi dogovori i pregovori političkih aktera u Srbiji, kao i njihove
odluke, u stvari truli kompromisi.
ZAKLJUČAK
Sve do sada, dakle, sumnje je bilo. Sada su maske pale. Sada je jasno
da priča o političkom marketingu i političkoj strategiji sa početka ovog
teksta nema nikakvog smisla, dok se ne obezbijedi minimalni uslov za njegovu
primjenu - demokratski izbori.
Izbori koji mogu da promjene vlast.
Pitanje kako pobijediti na izborima je uvijek prožeto makijavelističkim
geslom "cilj opravdava sredstvo" pa se stvar, pogotovo kod naših
neiskusnih političara uglavnom svodi na tehničko pitanje kako osvojiti
vlast kao konačan produkt i cilj bavljenja politikom. Sljedeći korak je
kako osvojenu vlast podrediti svojim ličnim ciljevima, odnosno ciljevima
partije. Narod za koga se i u ime koga se osvaja vlast i pravi država
odmah nakon izbora ostaje po strani.
Literatura
1. Političke patije i izbori u demokratskom poretku;
Prof. Dr. Vladimir Goati, Avgust 2001.
2. Nezavisni magazin DANI; pišu Snježana Mlulić-Busatlija i Jasna Hasović
3. Izazov političkog marketnga; Prof. Dr. Besim Spahić,
4. Republika; nezavisni magazin, broj 288 i 289
5. http://www.mans.cg.yu
6. Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini; http://www.bh-hchr.org/saopstenja/09-04-00.html
7. Demokratska partija; Srbija, http://www.ds.org.yu/info/index.html
8. Hrvatska informacijsko-dokumentacijska referalna agencija – Hidra
http://www.hidra.hr/stranke/501int7-predsj2000.html
9. Izborni marketing; Autor: Zoran Tomic; Centar za studije novinarstva
Sveucilista; 12/1/2000; http://www.interliber.com/
10. Kongres srpskog ujedinjenja; Marko Lopusina http://www.serbianunity.net/culture/library/Cia_Protiv_Jugoslavije/tvorci.html
11. Savez za promene; http://www.szp.org.yu/
12. Glas Amerike; elektronsko izdanje i članci, http://www.voanews.com/english/sp_europe.cfm
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|