|
Proročanski snovi, Proricanje budućnosti
Proročanski snovi
Pod
vodstvom prof. dr. Dupreta, svjetski poznatog psihologa, osobito
zainteresiranog za snove, velik broj psihologa i liječnika proveo je dvogodišnje
opsežno istraživanje o
formi, sadržaju i značenju sanjanja. Ispitano je 50.000 osoba, od
četverogodišnjeg djeteta do sedamdesetogodišnjeg starca. Istraživači su
bih podijeljeni u grupe, svaka sa zadaćom da istraži jednu određenu kategoriju
snova. Rezultati, dakako, nisu riješili tajnu sna, ali su ipak uvelike
obogatili naša dotadašnja saznanja. Dio istraživanja bio je usmjeren proučavanju
problema tzv. proročanskih snova, te je izdvojeno 800 snova u
kojima su s visokim stupnjem vjerodostojnosti osobe u snu predvidjele
manje ili više značajna, katkada i katastrofalna događanja.
Jedan od najneobičnijih slučajeva bio je san francuskog odvjetnika M.
Duvellea, koji je u snu doživio propast Titanica - četiri dana prije negoli
se katastrofa (12. IV. 1912.) uistinu dogodila. Odvjetnik je oko podneva
prilegao i spavao petnaestak minuta, da bi u snu vidio strašnu paniku
na tonućem parobrodu. Svoj neobičan san odmah je ispripovijedao svojim
drugovima po zvanju, a svom je liječniku napisao opširno pismo o sadržaju
sna.
U svibnju 1947. trgovac Leonard Stein iz Mauera kraj Beča sanjao je da
prisustvuje jednoj od najpoznatijih konjskih trka u Engleskoj. U snu je
vidio imena obaju konja koji su prvi došli do cilja. Probudivši se, zabilježi
ta imena na komadu papira te ponovo usne. Kad se po drugi put probudio
nije znao što da uradi s tim papirom, štoviše ni svoga rukopisa nije mogao
prepoznati. Ipak, tokom dana, ponovo mu se jasno jave sve pojedinosti
sna te ih saopči petorici poznanika. Dvije sedmice kasnije na trkama u
Engleskoj pobijedila su oba konja koje je Stein bio zapisao (Sudost-Tagespost,
23. XI. 1952.).
Vrlo je zanimljiv i ovaj slučaj. Listopada 1900. kapetan Joe Mesquita
i posada lovili su ribu u skuneru Mary P. Mesquita blizu sjevernoatlantskog
grebena Georges Bank. Mornar Alfred Brown, ujutro 23. listopada, ispripovjedio
je kapetanu san koji je usnio tokom noći. U njegovu snu jedan veliki parobrod,
naglo izlazeći iz magle, udario je i presjekao Mary P. Mesquitu ostavivši
posadu da se utopi. Ništa neobično: ribari u malim skunerima živjeli su
u neprekidnoj bojazni da bi im se što slično moglo dogoditi. No, vrijeme
je bilo vedro a more mimo, pa je kapetan Joe smirio i Browna i posadu
kojoj je sanjač također prenio sadržaj svoga sna. Međutim, sljedeće noći
Alfred Brown ponovo je usnio isti san, probudio se i počeo vikati od straha.
Tad se već vrijeme bilo pogoršalo, zapuhao je jak vjetar i kapetan je
odlučio da skuner odjedri prema luci Glocester. Vjetar se u međuvremenu
stišao i Mary Mesquita nije se micala dva dana. Alfred Brown se razbolio
i ležao u potpalublju, a tokom noći spustila se gusta magla. Iznenada
se začulo trubljenje, a razbuđena posada ugledala je dva svjetla koja
su se naglo približavala. Komandant je naredio da se smjesta spuste čamci,
ali prije negoli su mornari dospjeli izvršiti zapovijed već je parobrod
Saxonia (Cunard Line) udario i presjekao Mary Mesquitu. Posada je u panici
ipak uspjela spustiti jedan čamac, utrpati se u nj i udaljiti od brzotonućeg
skunera. Saxonia je reflektorima osvijetlila čamac s brodolomcima i uspjela
spasiti sve osim Alfreda Browna. Za nj se san pokazao istinitim. Kapetan
Joe Mesquita umro je travnja 1933. u dobi od 74 godine.
Istražujući duže vrijeme ovaj slučaj ispitivanjem posade Mary Mesquite
i Saxonije, Elisabeth Lynch je 1950. u časopisu The Ave Maria, Catholic
Home Weekly, Indiana (USA), napisala o tome članak »Glocester Miracle«.
Biskup hvarski dr. Andrija Ilić (1827-1887.), višegodišnji profesor
dogmatike u centralnom bogoslovskom sjemeništu u Zadru, običavao se ispovijedati
svake subote poslijepodne. Ali, one subote, kada je za vrijeme popodnevna
počinka iznenada umro, ispovjedio se ujutro. A noć prije toga, dok je
biskup još bio posve zdrav, Tereza Obuljen, tada starješica benediktinskog
samostana u Hvaru, vidjela je u snu kako kroz vrata biskupske palače kreće
prema crkvici Uznesenja Marijina povorka bijelo odjevenih ljudi s gorućim
voštanicama u ruci. San je Terezu Obuljen duboko potresao, jer je u njemu
prepoznala nagovještaj biskupove smrti. Ujutro, čim se ustala, brzojavila
je u Pompej da se održi devetnica za zdravlje biskupovo. Andrija Ilić
je, međutim, kao što rekosmo, istog poslijepodneva preminuo (v. II Sacro
Speco di San Benedetto di Subiaco, god. XXXIII., br. 5, str. U).
Golem je broj takvih slučajeva koji mogu zbuniti naš duh, ali zacijelo
bi se nakon točnije analize mnogi od njih mogli svesti na vjerojatna nagađanja
podsvjesnih sila prije nego na neobičnu sposobnost predviđanja. Uostalom,
s velikom je sigurnošću utvrđeno da čovjek obično sanja o doživljajima
vezanim za njegov životni djelokrug i za njegove duhovne misli. Navještaji
budućih događaja u snovima često su uopćeni u svojim opisima, a odnose
se obično na sadržaje vrlo vjerojatne ili lako moguće. Nadalje, s navještajem
budućnosti u snovima slaže se često tek događaj uopće, a ako se koja pojedinost
podudara čini nam se često to tek kao slučaj, pogotovu ako se uzme u obzir
da se druge pojedinosti u istom navještaju samo djelomično podudaraju
ili se pak ne podudaraju uopće.
Osvrnut ćemo se, primjera radi, na samo dva od netom ispričanih snova.
Zar nije odvjetnik Duvelle, onih dana kad se Titanic spremao na svoje
prvo putovanje natječući se za »plavu vrpcu« u brzini, lako mogao promišljati
kako će kapetan Titanica, da skrati put do New Yorka, krenuti put sjevera
(putovanje po ortodromi - op. B. M.) i tako se izvrgnuti pogibelji sudara
s kojim od ledenih brjegova koji u to doba godine lutaju sjevernim morima,
te zar onda takvo razmišljanje nije moglo biti prirodnim (shvatljivim)
uzrokom njegova sna?
A zar Tereza Obuljen nije mogla biti zabrinuta za zdravlje svoga biskupa
i stoga u snu predvidjeti njegovu smrt? A vrlo je vjerojatno da je ona,
kad je već brzojavila u Pompej, svoj san i biskupu priopćila, što je preuzvišenog
Ilića moglo uzrujati i pospješiti njegovu smrt.
Proricanje budućnosti
Na
temelju marno sakupljenih podataka u prvim godinama nakon Drugog svjetskog
rata utvrđeno je da oko 25.000 gatara radi u samom New Yorku. Među njima
su oni koji zarađuju velike svote po gospodskim apartmanima i oni koji
love male ribice u siromašnim gradskim četvrtima. Svima je posao vrlo
unosan: i onima koji pišu traktate o tom pitanju, kao i starim krezubim
babama koje se smatraju osobito sposobnim i proriču budućnost uskom krugu
poznanika. Računa se da se na taj način u New Yorku godišnje izmuze oko
25 milijuna dolara. Slične su prilike i u drugim američkim velegradovima,
kao i na mjestima gdje se okuplja bogat svijet radi ljetnog odmora ili
zimskih športova, pa i u naseljima radnika koji mukom zarađuju svagdanji
kruh. U Sjedinjem Američkim Državama ima oko 250.000 gatara. U samo godini
dana 1,300.000 slušatelja radija tražilo je i dobivalo odgovore od danas
pokojne Evangeline Adams, a proročici Dolores obratilo se još milijun
i pol radio-slušatelja.
Kad bi se prikupili podatci o ovom pitanju u Europi, rezultat bi, po svoj
prilici, bio vrlo sličan.
Ali ne samo danas, nego kroz čitavu povijest čovječanstva, i primitivni
i kulturni narodi nastojali su na svaki način razgrnuti veo koji im prikriva
budućnost. Evo dva primjera iz naše povijesti.
U najstarijem hrvatskom diplomatičkom spomeniku, spisima Saksonca Gottschalka,
koji je kao izbjeglica živio na dvoru kneza Trpimira, spominje se i Trpimirov
navalni rat s Bizantom (846-868). Tu Gottschalk očituje svoje praznovjerje
kad kaže da se vidjelo da će Trpimir pobijediti, jer da su konji stupali
veselo s pobjedničkim kretnjama. Trpimir je zaista pobijedio bizantsku
vojsku i Gottschalk kaže: »Sicque mox contigit« (A tako se doskora i dogodilo),
tj. zbilo se ono što su konji nagoviještali. Ratno je područje bilo negdje
oko Splita i Klisa (v. Lovre Katić, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza
Trpimira, poseban otisak rasprave iz Bogoslovske smotre, br. 4,1932.).
U Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu čuva se rukopis Sibile
ili knjige gatalice Katarine Zrinski. To je najstarija knjiga
te vrsti u našoj literaturi što je, barem do sada, poznamo. Zagrebački
kanonik dr. Ljudevit Ivančan našao ju je kod Nikole pl. Mixicha od Lukavca
u sv. Heleni i objelodanio u Vjesniku zemaljskog arhiva, godište VIII,
1906., poprativši je učenim kritičkim uvidom. Knjiga ima 47 listova od
41/29 centimetara, dakle folio-format, i tvrdo je uvezana. Osam listova
posve je praznih. Na unutarnjoj strani korica napisala je sama vlasnica
knjige: »1670. na 2. aprila u Čakovcu«. Kao što je poznato, to su bili
najkritičniji dani za obitelj Zrinski. Da je knjiga mnogo rabljena, dokazuje
i to što je hrbat poderan, a listovi zamrljani od znojnih ruku. Knjiga
se dijeli na dvanaest poglavlja. Svakom poglavlju na čelu, u osmokutnom
medaljonu, naslikana je po jedna Sibila. Sve su Sibile odjevene u fantastično
odijelo, raspuštene kose, glave su im urešene nojevim perjem a u rukama
svaka nosi po jedan simbolični znak: janje, lovoriku, tobolac, strjelicu,
barjak s križem, baklju, zvijezdu itd. Svaka Sibila daje 37 odgovora na
dotične upite u 37 kvartina.
Gatalica grofice Katarine nije izvorno hrvatsko djelo. Prijevod je to
Fortune, izdane na mađarskom jeziku 1594., a sastavljene po njemačkim
uzorima. Ilustracije su nešto slobodnije izrađene, ali je hrvatski slikar
uvelike natkrilio mađarski original. Tko je knjigu preveo na hrvatski
jezik, ne zna se. Po pravopisu, jezičnim oblicima i neobičnim riječima
s velikom bi se vjerojatnošću moglo ustvrditi da je prevodilac bio Petar
Zrinski, suprug Katarinin. Na čakovečkom dvoru bavili su se prevođenjem
u zimsko doba, kada se nije ratovalo ni putovalo, pa je za taj posao ostajalo
dosta vremena.
Svi slojevi društva traže savjeta u knjizi gatalici. Jedan pita kako će
se obogatiti, drugi kako će dospjeti do visoke časti, treći kako će se
bogato oženiti ili udati, četvrti kako će zadobiti žuđeno srce. Žene pitaju
Sibilu da li će imati djece, je li joj muž vjeran. Neki traže odgovora
kakvu će službu uzeti, kojega se zvanja prihvatiti, a svi s glavnom namjerom
da se obogate i uživaju. Glavni smjer ide za tim da čitatelja skloni da
se u Boga uzda i samo od njega očekuje vječnu i vremenitu sreću, ali pisac
rabi proste izraze, mjestimice krupne i uprav opscene.
Ne treba imati duboku pamet, a da se odmah ne uvidi kako se na temelju
živahnog kasa konja ili s pomoću knjige gatalice ne da ništa predvidjeti.
Ali i da živi gatar može teško nešto pametna unaprijed reći, nije teško
razumjeti. Već je u uvodu ove radnje naglašeno da su parapsihološke sposobnosti
vrlo rijetke, stoga treba sa skepsom primati izjave profesionalnih proroka
i proročica, koji često pripadaju istoj klasi i istoj rasi.
U ovim pitanjima treba biti vrlo oprezan, jer se nešto može predvidjeti
na temelju već postojećih činjenica, a često se upotrebljavaju dvosmisleni
izričaji. Naprotiv, proroštvo u užem smislu točan je i siguran navještaj
događaja u budućnosti, koji ovisi o slobodnoj odluci volje Božje ih čovječje,
a ne može se predvidjeti na osnovi postojećih uzroka.
Da bi se utvrdilo proroštvo, treba, prvo, znati kada je proročki izvještaj
izrečen i kako je izrečen, onda valja ustanoviti da li se događaj točno
onako i u ono vrijeme dogodio kako je prorečen, premda je bio ovisan o
odluci volje, Božje ih čovječje.
Proroštvo je čudo u redu umne spoznaje i mi ga, s pravom, pripisujemo
natprirodnoj pomoći Božjeg sveznanja kojemu ništa nije skriveno, ni u
prošlosti, ni u sadašnjosti, ni u budućnosti, pa ni ono što ovisi o slobodnoj
odluci ljudske volje.
Razmotrit ćemo nekoliko metoda s pomoću kojih se misli da se može čitati
budućnost.
Na prvom mjestu među tim metodama nalazi se astrologija. Na osnovi položaja
zvijezda u času čovjekova rođenja hoće neki da se može, barem u grubljim
crtama, predskazati tok čovječjeg života. U svakodnevnom razgovoru nerijetko
se čuju izričaji: Rodio se pod ne/sretnom zvijezdom.
Astrologija (od grč. astron = zvijezda i logos
= nauka) u najstarije vrijeme značila je naprosto učenje o zvijezdama.
Tek pod kraj staroga vijeka ta riječ dobiva značenje: proricanje budućnosti
na osnovi položaja zvijezda u određeno vrijeme. Astrologija u tom značenju
potječe iz Mezopotamije, gdje su prvo nesemitski Sumerani, a potom semitski
narodi Asirci i Babilonci obožavah nebeska tijela. Grci su se, kao izvanredno
racionalan narod, dugo opirali astrologiji, tom orijentalnom misticizmu,
premda su astronomsko znanje crpili od Babilonaca i Asiraca. U klasično
grčko doba nema ni spomena o astrologiji. Prvo djelo u kojem je astrologija
prikazana grčkim jezikom bilo je djelo babilonskog svećenika Berosa o
povijesti Babilonije, napisano u 3. stoljeću pr. Krista.
U klasično rimsko doba rugaju se, doduše, Ciceron i Horacije astrolozima,
ali je za vrijeme rimskih careva sve prožeto vjerovanjem u moć zvijezda,
tek što se filozofske škole epikurejaca i skeptika protive tom praznovjerju.
Kada je u 2. stoljeću pos. Krista najveći astronom starog vijeka, Klaudije
Ptolomej, nakon velikog astronomskog djela Almagest, napisao Tetrabiblos,
djelo u četiri knjige u kojem je htio prikazati astrologiju kao neku vrst
astrofizike, tada je i zadnji otpor protiv astrologije morao pasti.
Propast grčke i rimske
kulture, za seobe naroda, zaustavio je napredak znanosti, ali i širenje
ovog praznovjerja. No, čim se koncem 8. st. počela gajiti astronomija,
i astrologija je našla svoje mjesto. A kad su Arapi, zavladavši velikim
dijelom Sredozemnog mora, preuzeli grčku znanost, uz astronomiju razvila
se i astrologija.
Preko Arapa astrologija je prodrla i u Europu te već u 12. st. pojedini
gradovi i vladari, naročito u Italiji, imaju astrologe od kojih traže
savjete. U 15. i 16. st. astrologija je na vrhuncu svoje moći. Čak i veliki
astronom Johannes Kepler, koji je otkrio zakonitosti kretanja
nebeskih tijela, u Grazu 1600. izdaje astrološke kalendare, a u Pragu
pravi horoskope (grč. hora = sat, skopeo
= gledati; proricanje budućnosti čovjeku gledajući na uru kad se rodio).
Racionalizam 18. i 19. st., praćen napretkom fizikalnih znanosti, obezvrijedio
je astrologiju, tako da se o njoj nije moglo ozbiljno govoriti. Tek nakon
Prvog svjetskog rata, kad je opća kultura pala, porastao je interes za
astrologiju, posebno u Njemačkoj, gdje izlaze brojne astrološke knjige
s naputcima i horoskopima.
U naše vrijeme, kako nam svjedoči jedan od najuglednijih suvremenih kulturnih
povjesničara, Nizozemac Huizinga (1872-1943), profesor sveučilišta
u Leydenu, jedno od najpoznatijih zrakoplovnih društava na svijetu, traži
od zrakoplovaca, uz ispit i liječnički pregled, još i da predoče svoj
horoskop (U sjeni sutrašnjice, Kriza suvremene kulture, Zagreb, 1944.,
str 145/146.).
Hugh Redwald Trevor-Roper u knjizi Posljednji dani Hitlera (Zagreb,
1951.) piše da je Gobbels, vrativši se 13. travnja 1945. s istočnog fronta,
gdje je kao svake sedmice držao govore trupama, zatekao Berlin teško bombardiran,
a kancelarije Reicha i hotel Adlon u plamenu, saznao za smrt Roosevelta
te odmah telefonirao Hitleru rekavši: »Moj Fuhreru, čestitam Vam, Roosevelt
je mrtav, a u zvijezdama je zapisano da će druga polovica travnja biti
prekretnica za nas. Danas je petak, 13. travnja, to je točka-prekretnica!«
Ali nisu nacisti bili jedini koji su vjerovali u zvijezde. I Hitlerova
opozicija vjerovala je da zvijezde predviđaju kako će upravo oni srušiti
nacizam, to je izjavio predsjednik senata Kamcke, a zabilježio Ulrich
von Hassel u dnevniku Von anderen Deutschland. Astrološka znanost tako
je iznevjerila i naciste i njihovu opoziciju, jer zna se kako je srušen
nacizam.
I napokon spomenimo i to da od 1951. talijanski radio svake večeri donosi
horoskop za dotični i sljedeći dan.
U šestoj glavi VII. knjige svojih Ispovijesti Sv.
Augustin (354-430), koji se i sam tom »kaldejskom mudrošću« dugo bavio,
ludost astrologije dokazuje ovako: »Firmin, čovjek odlično izobražen i
vješt govoru, pitao me kao svog prijatelja za savjet u nekim stvarima
s kojima je uvelike vezao svoje svjetovne nade: što se meni čini o tome
prema njegovim konstelacijama. Ja, međutim, koji sam već u toj stvari
stao naginjati k Nebridijevu mišljenju (o njemu piše Augustin u Ispovijestima,
poglavlje 3., knjiga IV., da je bio mladić vrlo dobar i vrlo čist te da
se podsmjehivao toj gatalačkoj mudrosti, op. M. M.), nisam doduše odbio
da mu prigledam konstelacije zvijezda i da kažem što mi je, onako, palo
na pamet. Ali dodadoh da sam gotovo uvjeren da je sve to smiješno i nevrijedno.
Tada on meni pripovjedi da mu je otac čitao mnogo knjiga o tome i da je
imao prijatelja s kojim se zajedno oduševljavao za te stvari. Obojica
raspaljivahu svoje srce jednakim marom trudom na tim ludostima, tako da
su pazili i na pojave rađanja kod nekih životinja koje bi se okotile u
kući bilježeći položaj zvijezda kako bi, tobože, sabirali iskustva za
tu znanost.
Tako je on pripovijedao da je čuo od svog oca ovo: Kad mu je žena kao
trudna nosila samog Firmina u isto je vrijeme jedna služavka onog očeva
prijatelja bila u istom stanju. To nije moglo ostati nepoznato gospodaru
koji se zamjernom marljivošću brinuo da zna kad će mu se i kuja ošteniti.
Tako se, eto, slučilo da dok je jedan kod svoje žene a drugi kod služavke
s velikim oprezom brojio dane, sate i minute najpomnijim zapažanjem: i
dogodilo se da su obje žene rodile u isto vrijeme, tako da su morali zabilježiti
iste konstelacije sve do najmanjih sitnica uz rođenje jednoga i drugoga,
jedan uz rođenje svoga sina, drugi uz rođenje svoga roba. Jer kad su žene
stale rađati, javili su obojica jedan drugome što se u njihovoj kući događa.
Odrediše koga će odaslati jedan drugomu da podjedno svakom bude javljeno
što se narodi. A da se to odmah dojavi lako su postigli jer su bili gospodari
u svojoj kući.
I tako se, reče, ona dvojica što bijahu odaslani susretoše u istim razmacima
od kuće. Ni jedan od njih nije, dakle, smio ubilježiti ni drugi položaj
zvijezda ni drugi broj minuta. Pa ipak, Firmin je rođen u bogatoj kući,
prolazio je kroz život sjajnim putevima, rastao u bogatstvu, uzdizao se
u častima. A onaj rob osta u službi gospodara, nikako ne omekšavši jarma
svog položaja, kako reče onaj koji ga je poznavao.
Kad sam ja to čuo i povjerovao, jer mi je pripovijedao vjerodostojan čovjek,
slomi se sva moja upornost. Uzeh stoga Firmina odvraćati od te znatiželje,
govoreći: Da pogodim istinu, nakon što razmotrim konstelacije, morao bih,
dakako, tamo vidjeti da su njegovi
roditelji prvi među jednakima, da su odlična familija u rodnome mjestu,
da mu je podrijetlo plemenito, odgoj valjan, a naobrazba visoka. A kad
bi me i onaj rob zapitao da i njemu istinu kažem iz tih istih konstelacija,
jer su i njegove baš isto takve, ja bih opet tamo morao vidjeti jednu
prostu obitelj, ropski položaj i drugo koješta posve drugačije od onog
prvog. Otkuda pak to da drugo nešto govorim, ako istinu govorim, dok gledam
jedno te isto? Ako bih pak isto govorio, govorio bih krivo. Otuda posve
sigurno slijedi da ono što netko istinita kaže gledajući konstelacije
ne biva od nekog umijeća, nego od slučaja. A što se krivo kaže, nije zbog
nepoznavanja umijeća, nego jer slučaj vara.
Tu sam si otvorio put. Da mi ne bi netko od onih budala što su tjerali
taj zanat, a koje sam već želio napasti, ismijati i potući, predusreo
tim: kao da je Firmin meni ili otac njemu krivo pripovijedao stvar, ja
sam o tome dalje razmišljao i obratio pažnju na rođenje blizanaca. Obično
oni dolaze iz utrobe na svijet jedan iza drugoga tako da se onaj kratki
vremenski razmak, kolikogod govorili da ima važnost u stvari, ipak ne
uhvati ljudskim opažanjem. Ne može se također potpuno obilježiti znakovima,
koje valja astrologu ispitati, da uzmognemo poreći istinu. Zato to neće
biti istina. Jer, zavirujući u iste bilješke, morao bih isto reći za Ezava,
kao i za Jakova, a njihova sudba nije bila jednaka. Krivo bih, dakle,
rekao. Ili, ako bih rekao istinu, ne bih smio reći isto, dok bih, međutim,
jedno te isto gledao. Ne bih dakle rekao istinu zbog umijeća, nego - slučajno.«
Ne samo u Ispovijestima, nego i u svom djelu De civitate Dei (O državi
Božjoj), u knjizi V. poglavlje, 1-7, dokazuje Augustin neosnovanost astrologije.
Svi blizanci, kaže on, iako se nisu baš u isti čas rodili, a ono su se
u isti čas, dakle pod istim konstelacijama, začeli, pa bi njihova sudbina
morala biti ista ili barem slična, a ona je čestokrat i te kako različita.
Kao primjer kako bi se mogao ishitriti neki horoskop, evo ulomka iz Trimalhionove
gozbe Titusa Petroniusa Arbitera (Zagreb, 1951., s latinskog preveo Nikola
Šop): »Dragi moji gosti, sad vam mogu protumačiti kakva značenja ima ona
kuglasta zdjela koju ste malo prije vidjeli. Ona predstavlja nebeski svod,
na kojem vlada dvanaest bogova. Na njemu se javlja isti broj znamenja,
uvijek jedno za drugim. Pojavi li se sazviježđe Ovna, svi koji se rode
pod tim znakom postaju vlasnici mnogobrojnih stada i obilja vune. Oni
su, usto, grube naravi i prija im da nekoga iznenade. Toga se dana najviše
rađaju učenjaci i glumci. Kad zatim cijelo nebo osvane u znaku Bifea,
onda se rađaju razbijači, stočari i izjelice. Pod znakom Blizanaca rađaju
se oni koje strast mori i pri najtežim poslovima. A što se mene tiče,
ja sam ugledao svijet pod znakom Raka. Stoga sam, takorekuć, stonog i
velika bogatstva imam i na kopnu i na moru, kao rak koji se klatari čas
amo, čas tamo. U znaku Lava rađaju se sladokusci i tirani, u znaku Djevice
mekušci, strašljivci i robovi u okovima, pod znamenjem Vage mesari, spravljaoci
mirisa i svi drugi koji ne mogu bez vage; u znaku Škorpiona - trovači
i ubojice; pod Strijelcem - razroki, koji gledaju ovo, a uzimlju ono;
pod Jarcem - teški rabotnici kojima ruke i noge očvorugave od naporna
rada. U znaku Vodenjaka rađaju se birtaši i glupači, kojima je glava kao
bundeva. I na kraju krajeva pod znakom Ribe rađaju se kuhari govornici.
Tako se, eto, vrti svijet kao žrvanj u mlinu i pod svakim okretajem uskrsne
po koja nesreća, pa bilo to da se čovjek rodi ili umre.«
Ako su riječi Trimalhionove neskriveno rugalačke, evo jednog ozbiljnog
horoskopa napisanog za Ivaniša Korvina (naravnog i jedinog sina kralja
Matije Korvina), hercega i bana hrvatskoga: »Kad je herceg Ivaniš 2. travnja
1485. navršio dvanaestu godinu, sastavio je neki nepoznati nam dvorski
astrolog dvije astrološke tablice (horoskope), koje se i sad čuvaju u
sveučilišnoj knjižnici u Krakovu. Svaka tablica prikazuje četvorinu opasanu
s dvanaest trokuta koji predstavljaju dvanaest dnevnih ura. U trokutima
su zabilježene zvijezde stajaćice i ophodnice. Tako prikazuju tablice
smještaj nebeskih tijela u godini rođenja Ivaniševa, a onda opet na početku
trinaeste njegove godine. U doba rođenja Ivaniševa gospodovali su planeti
Mars i Merkur, a na početku trinaeste godine njegove, ophodnice Jupiter
i Satum. Uz prvi horoskop imade tumač gdjeno se hercegu naviješta 'najveća
vlast, bezbroj imanja, nečuvena odlikovanja, nasljedstva u očevim posjedima',
kao i 'vjenčanje s odličnom ženom'. Drugi horoskop proriče da će se sve
to naskoro ostvariti« (Klaić, Povijest Hroata, svezak II., str 149).
Međutim, poslije smrti kralja Matijaša (6. travnja 1490.), dana 15 srpnja
1490. proglašen je kraljem ugarskim Vladislav Jagelović, kralj češki,
a ne Ivaniš Korvin, herceg hrvatski.
Popunjajući izgubljeno XIV. pjevanje Gundulićeva Osmana, Ivan Mažuranić
lijepo je napisao:
I premda se kada i zgodi, bi li znanje, bi li sreća, da buduće vrijeme
usplodi što kom zvijezda dat obeća: ali 'e plahos crv da trudi vidjet
Višnji što mu odluči, hteč iz tmina u kijeh bludi vječne sude da prouči.
(Kitice 7. i 8.)
Drugi, vrlo raširen način čitanja budućnosti jest kiromantija,
proučavanje dlana ruke (grč. heir = ruka, mantis = gatalac,
vrač).
Profesor W. Stirling, dekan medicinskog fakulteta sveučilišta u Manchesteru,
odnošaj crta ruke prema karakteru i budućnosti prikazao je ovako: »Kiromantija
je apsolutna glupost. Ništa u toj nauci ne zaslužuje da se posebno promatra.
Pogledajte dlanove svojih ruku i naći ćete neke karakteristične linije.
Te crte, takozvane linije života, srca, glave, Venerin brijeg, poprečne
linije na vašim zglobovima, što mislite da znače? One nisu drugo nego
pregibi ili nabori nastali zbog rada naših mišića. Linija srca, na primjer,
posljedica je pregiba četiriju prstiju, a linija života posljedica rada
palčeva. Sve te linije nisu nego karakteristični pregibi i vi možete naći
iste takve na dlanovima orangutana. Čovječanstvo se danomice izvrgava
ruglu zato što ne poznaje elementarne činjenice fiziologije« (August Thomen,
II dottore non crede, talijanski prijevod, izdanje Corbaccio,1941., str
253-255).
Vrlo lako mogla bi se prikazati i ludost aritmomantije, vraćanja iz brojeva13
i onomomantije, vraćanja na temelju imena ili prezimena koje netko nosi,
ali unatoč tomu bit će ljudi koji će u to vjerovati, jer je praznovjerje
suveren u čijem carstvu sunce nikada ne zapada, čitav je ljudski rod njegov
podanik.
Predviđanje budućnosti s pomoću brojeva, primjerice broja slova u imenu
i prezimenu, danas je odbacilo mantiju i zaogrnulo se logijom: od aritmomantije
postala je numerologija, a žreci tog učenja svakodnevno nam se u nešto
kasnije večernje sate smiješe sa TV-zaslona, spremni da nam smjesta proreknu
što nas čeka - op. B. M.
U Berku, južno od Vukovara, iskopan je u drugoj polovici 19. st. zdenac,
o kojem Mihovil Pavlinović piše: »Gospa Iločka, to je ime čudotvornom
izvoru, kojega je prvo tovarnički svinjar opazio na drumu godine 1865.,
a drugi, opet, po naredbi Majke Božje, pronađeni izvor ogradi, te nakon
toga mnogi hodočasnici nadvirujuć se nad izvor i Gospu zazivajući, da
vidi u vodi ko u zrcalu njezinu sliku modro-bijelo odjevenu« (Puti, 1867.
/ 75., Zadar, str. 32.)
Navest ćemo i dva primjera iz stare grčke povijesti.
U Patrasu bilo je glasovito svetište božice Demetre. Dolazili su tamo
bolesnici da pitaju koja im je bolest i kako da je liječe. Da bi službenik
tog svetišta odgovorio na postavljena mu pitanja, on bi spustio na vodu
komad zrcala i potom duže vremena buljio u zrcalo. Tako je zapadao u trans.
I dok je tako bio izvan sebe, jedan, ma koliko neznatan svjetlosni nadražaj
omogućavao mu je da u slici vidi traženi odgovor. Ovakvo gatanje i proricanje
budućnosti naziva se katoptromantija (grč. katoptron = zrcalo).
U šumi Dodone u Epiru, na brdu Tomarosu, 500 metara nad morem a 18 kilometara
od grada Janine, bilo je glasovito svetište Zeusovo, uz Delfe prvo svetište
Grčke. Prijestolje Zeusovo bilo je u deblu jednog starog hrasta, a iz
podnožja toga hrasta izvirao je potočić. Službenik svetišta prisluškivao
je šuštanje hrastovih grančica koje na toj visini nisu nikada potpuno
mirovale, prisluškivao je i žubor potočića. Ti neznatni slušni nadražaji
bili su povodom da čuje odgovore na postavljena pitanja. U kasnija vremena
služio se i jednim drugim sredstvom. Stanovnici Krfa darovali su Dodonskoj
šumi osobiti dar: dva umjetnički izgrađena stupa koja postaviše jedan
tik uz drugoga. Na jednom stupu stajala je izdubljena mjedena ploča, a
na drugom kip mladića s bičem u ruci. I najmanji povjetarac micao je bičem,
pa je bič lagano udarao po mjedenoj ploči. Blagi slušni nadražaji, nastali
uslijed titranja mjedene ploče, omogućavali su službeniku svetišta da
odgovara onima koji su mu postavljali pitanja.
Nema sumnje da sva nabrojena, a i druga praznovjerja, kao i svaka zabluda
ljudskog uma, sadržavaju i nešto istine, jer se ljudski um može varati
samo speciae veri, tj. s nečim što je bar donekle u srodstvu
s istinom te nosi koju njezinu crtu. Činjenica je da neki gatari ipak
koji put saopće posjetiteljima ono što oni nisu mogli znati, a često i
nešto što se odnosi barem na bližu budućnost.
Takvi rijetki gatari su ljudi osobitih sposobnosti, metagnomi, o kojima
je već bilo riječi. Oni se služe gledanjem u dlan ruke, u igrače karte,
talog kave i si. jedino zato da zapadnu u trans (od lat.
trans = prijeko), stanje koje podsjeća na laku hipnozu,
o čemu će biti više riječi u poglavlju o spiritizmu. Ali, budući da je
trans takvo stanje u koje ne može po volji i najbolji metagnom svaki čas
doći nema nikakva smisla da ga se sili, da za neku određenu novčanu ili
drugačiju nagradu, dnevno i po više puta dolazi u takvo, paranormalno
stanje. Ponekom metagnomu uspije koji put da čita tuđe misli i da vidi
ono što se događa negdje daleko. Predskazati bližu budućnost mogao bi
metagnom jedino ako su događaji međusobno povezani tako da jedan iza drugog
slijede onako kako posljedica dolazi iza svog uzroka.
Glasovita delfijska proročica nije mogla unaprijed reći lidijskom kralju
Krezu ishod njegova rata s Perzijancima, jer je ishod svakog rata rezultat
nebrojenih i nepredvidivih komponenata. Zato mu je dvosmisleno odgovorila
da će, uzvojuje li na Perzijance, razvaliti veliku državu. Kad je Krez,
izgubivši rat, okrivio proročište što mu je dalo lažno proroštvo, odgovoriše
mu delfijski svećenici da nije krivo proročište, nego on sam. Jer, Krez
je zaista srušio državu, ali ne perzijsku, nego svoju (Herodot, Povijest,
knj. I.,gL 53., 86. i 90., prijevod Augusta Musića, Zagreb, 1887.).
Najtragičnija od svih čovjekovih slabosti nesumnjivo je njegova potpuna
nesposobnost predviđanja, koja je u oštroj protivnosti s tolikim njegovim
darovima, vještinama i znanjima.
Literatura:
• PARAPSIHOLOGIJA I SPIRITIZAM , Dr. Miroslav Matijaca, teolog i Dr.
Bartul Matijaca, psihijatar
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|