|
O VAMPIRIMA, VJEŠTICAMA I MAGIJI
Vampiri, vještice
i magija tri su pojma koja su naizgled veoma slična, a s druge strane
posve različita. Oni obuhvaćaju sve ono što je tajanstveno, mistično,
okultno i misteriozno. Obično nisu prihvaćeni i osuđivani su od strane
ljudi. Jedan od razloga za to je ljudski strah od nepoznatog, jer su čaranja
i okultno u uskoj vezi s vampirima i vješticama, sinonimi svih neobičnih
i opakih stvari koje u ljudima izazivaju strah.
U ovom seminaru želimo pokazati neke bitne odrednice tih pojmova i ustvrditi
da većina njih nije onakva kako izgleda u svijesti neupućenih. Nastojali
smo, obrađujući mnoge knjige, opisati magiju, te vještice koje ju prakticiraju,
a vampire kao legendu koja je uvijek aktualna i fascinantna, nadajući
se da će čitatelji uvidjeti pravo lice tih pojmova i odbaciti ustaljene
predrasude.
2. MAGIJA
Osnovni pojmovi vezani uz magiju:
Magija (grč.) jest pokušaj i težnja da se utječe na tok
prirodnih sila pomoću tobožnjih tajanstvenih moći, to je dakle čarobnjaštvo,
čudotvorštvo, vradžbina, gatanje i sl.
Đavo (sotona), označuje protivnika drska i zla, stari
narodni naziv za zlog duha (demona), božjeg i ljudskog neprijatelja.
Vrač, liječnik, prema pučkom vjerovanju čovjek kome se
pripisuju čini crne magije.
Demon, duše pokojnika, posrednici između besmrtnih bogova
i živih, ali smrtnih ljudi. Simbolizira prosvjetljenje, posvuda vrte dobro
i zlo.
Magija
(čarolija), zasniva se na vjerovanju
u postojanje natprirodnih sila na koje čovjek može utjecati kako bi pomoću
njih izazvao određene željene promjene koje prirodnim sredstvima ne može
ostvariti. Magija, suprotno religiji,
primarno označava aktivan odnos prema silama prirode. Oblici magije mogu
biti raznovrsni npr. pridavanje magijske moći predmetima, mjestima, simboličkim
riječima i radnjama, žrtvovanje, obredi itd. Tehnika magije poznata je
samo upućenim osobama, magima ili vračevima. Oni magiju dijele na bijelu
(dobru) i crnu (lošu) jer njome pojedinci ili tajne društvene
grupe nastoje ostvariti ciljeve koji su u suprotnosti s vladajućim normama,
zbog toga je crna magija bila progonjena.
Prema mišljenju mnogih znanstvenika magija i religija izrastaju na zajedničkoj
osnovnoj koncepciji o odnosu prirodnih i natprirodnih sila u stvarnosti
(animizam). Slažu se da najveći dio kulta kod svih religija ima magijski
karakter tako da je neopravdano strogo razdvajanje magije i religije.
Smatra se da su vračanje i magija dva različita pojma ili da je tako bilo
dok crkva nije pokušala povratiti ono što je pripalo magiji. To su razni
kultovi, relikvije, procesije, molitve za usjeve i slično. Optuživali
su sotonu za nadahnuće onih koji nisu bili sljedbenici crkvenog nauka.
Tako su od kraja srednjeg vijeka zabilježene mnoge nesreće (kuge, ratovi,
glad i pad vrijednosti novca usred financijskih manipulacija), kako tvrdi
britanski historičar John Gimpel, autor djela ''Industrijska
revolucija srednjeg vijeka''. U to vrijeme je tisuće lomača bilo upaljeno,
a dekretom iz 1539. god. u Villers-Cottertsu Francois I. je propisao
oštre kazne vračevima, što je podrazumijevalo smrt na lomači. Poznat je
primjer iz Lorena gdje je Nicolas Remy poslao na lomaču tri tisuće vračara
i vračeva. Takav način smaknuća zbog vračanja nije se zaustavio na prostoru
Francuske već je cijela Europa bila zahvaćena progonima koji su trajali
do kraja 17. st.
U 16. st. je zabilježeno veliko zanimanje za literaturu koja je proučavala
vračanje i magiju. Jedno od najpoznatijih djela toga vremena ''Đavo
i magija'' (Loris Milikius), opravdalo je sve oblike proganjanja,
a dobro je bilo prihvaćeno i u protestanskim krugovima. Utjecaj Lorisa
se osjećao preko Europe sve do Amerike i uvelike je pridonio paklenim
mukama vračeva iz Salema. Valja spomenuti još jednog od istaknutih autora
toga vremena, Nicolasa Remya koji je obnašao dužnost vrhovnog tužitelja
u Lorenu. Njegovo najznačajnije djelo ''Demonolatrija'', 1595.
g. bila je priručnik inkvizicije i obilovala je seksualnim aluzijama npr.
o parenju vukodlaka i žena-vampira. Henry Boges, veliki sudac iz San Cloudesa
je napisao djelo ''Opaki razgovor vračeva'' u kojem je na vrlo
specifičan način iznio seksualnu raskalašenost vračara i vračeva da je
njegova porodica povukla sve primjerke spomenutog djela.
2.1 VRSTE I OBLICI MAGIJE
2.1.1 VUDU (VOODOO)
Vudu
je potekao od zapadnoafričkih robova s područja današnje
Nigerije i Toga. Bilo je mnogo utjecaja kršćanstva na voodoo djelovanja
(preuzimanje molitava, svetaca) . Voodoo obredi se prakticiraju i dan
danas na podučju Haitija, Kube, Trinidada, Brazila i u Luisiani.
Vudu štovatelji obožavaju božanstvo Bon Dieu, sve mrtve pripadnike
zajednice i duh zvan Loa koji je tradicionalno plemensko afričko božanstvo.
Prije samoga obreda odvija se svečana gozba i slavlje. Na podu se brašnom
ili krupicom iscrtava veve. Ritualno udaranje u bubnjeve ima svrhu pročišćenja
prisutnih štovatelja. Svećenici i svećenice započinju svoj ples, padaju
u trans opsjednuti duhom Loa, a u stanju transa osoba može izvoditi
čuda. Tijela zaklanih životinja kuhaju se i dijele među okupljenim ljudima.
Svećenik koji vodi ritual naziva se houngan, a svećenica mambo.
Vudu hram se naziva Honfour, a u njegovom centru se nalazi poteaumitan
izvor ili jezerce preko kojeg bogovi i duhovi komuniciraju s ljudima .
Oltar se ukrašava svijećama, slikama katoličkih svetaca i simbolima koji
predstavljaju Loa. U hramu se također nalazi stup koji predstavlja solarnu
magiju i to je simbol boga Legbe. Houngani i mambos zasnivaju
svoju praksu na proricanju budućnosti, iscjeliteljstvu i pomaganju. Postoje
i čarobnjaci zvani caplalas koji se bave crnom magijom i zlim
čarobnjaštvom. Vudu štovatelji vjeruju da mrtvi mogu uskrsnuti, a njih
nazivaju zombijima. I živa osoba se može pretvoriti u zombija
ako konzumira određenu kombinaciju droge i čarima koje na tu osobu mora
baciti zli čarobnjak. Vudu lutke su također dio rituala , a potječu s
područja New Orleansa. Oni vjeruju da je ljudska duša sastavljena od dva
dijela: velikog anđela čuvara (gros bon ange) i malog anđela
čuvara (ti bon ange). Vrhovni bog je Legba, a predstavlja
Sunce. Od velikog su im značenja talismani sa simbolom bogova
i nose se u crvenoj flanelskoj vrećici.
Marie LaVeau bila je poznata kao vudu kraljica i jedna od najpoznatijih
vudu svećenica. Djelovala je na području New Orleansa. Ona je u obredima
koristila mnoge elemente katolicizma: svetu vodu, tamjan, statue svetaca
i katoličke molitve. Kako bi si osigurala moć pozvala je javnost i novinare
da prisustvuju na njenim obredima. Tajni sastanci odjednom su postali
javni, a održavali su se iza katedrale St. Louis. Svoju je vještinu dobro
naplaćivala. 1869. g. održala je svoj posljednji obred kao vudu kraljica
te je objavila da se povlači iz javnosti no nastavila je djelovati u svojoj
kući, a naslijedila ju je najstarija kćerka.
2.1.2 SOTONIZAM
Sotonizam
karakterizira obožavanje demona / Sotone. Crna misa
je osnovni ritual u sotonizmu. Sotonistički svećenik je odjeven u odoru
i nosi jareću glavu za koju se smatralo da je simbol Sotone. Crna
misa predstavlja parodiju kršćanske mise; križ se okreće
naopako, molitve se izgovaraju unatrag, prinose se žrtve umjesto svetog
vina što je obično krv životinje ili urin te se izvode ritualne orgije.
Sotonizam je nastao iz ljudske razočaranosti u Boga koji im nije ispunio
obećanja . Pretpostavlja se da je sotonizam
nastao u Francuskoj oko 1440. g. kada je jedan francuski
časnik bio pogubljen zbog čarobnjaštva .
Sotonizam je doživio procvat za vrijeme kralja Luja XIV. U Linburgu
je djelovala grupa sotonista koji su sebe nazivali «Jarci», a održavali
su obrede crnih misa popraćene zločinima, mučenjima i silovanjima. Prva
knjiga o sotonizmu tiskana je u 17. st.. Došlo je do naglog širenja sotonizma
i održavanja crnih misa. Takvi rituali su se najčešće održavali u Francuskoj
i bili su pod pokroviteljstvom ljubavnice kralja Luja XIV. U Engleskoj
se sotonistički klub osnovao u 18. st. Sastajali su se u razdoblju od
1750. g. do 1762. g. Najpoznatiji sotonistički obredi održavali su se
u 19. st. u Francuskoj, a vodio ih je Abbe Boullan. Boullan je u 29. godini
postao opsjednut idejom sotonizma.
Oltar u sotonizmu je površina ili struktura koja se koristi za religijska
žrtvovanja, područje koje je centar nekog vjerskog rituala ili mjesto
štovanja božanstva. Pojavljuje se u raznim oblicima i načinima gradnje.
Oltar ima veliki vjerski i simbolički značaj.
Crna misa je osnovni sotonistički obred. To je svetkovina zla i cilj im
je bacanje uroka i proklinjanje.
Žrtvovanje je ritual pri kojem se nude darovi bogu ili nekom drugom nadnaravnom
biću, a služi za stvaranje veze između čovjeka i božanstva.
3. VJEŠTICE
Definicija vještice, vjerovanje u njeno porijeklo,
njene moći i praksu mogu se svrstati u tri kategorije:
1. Katolička : vještica je hereza, ona ustaje protiv
Crkve, želi ju svrgnuti s vlasti, mrzi Boga i obožava Sotonu. Ona
je potomak i nastavak gnostičkih kultova, dakle, hereze. Njeni zločini
su: otpadništvo od Boga, bogohuljenje, odavanje počasti Sotoni klanjajući
mu se i žrtvujući mu se u čast, rodoskvrnuće, jedenje ljudskog mesa i
pijenje krvi, ubijanje pomoću otrova i uroka, ubijanje stoke, izazivanje
neplodnosti polja i gladi u zemlji, snošaj sa Sotonom...
2. Drugo viđenje jest vještica kao ostatak pretkršćanskog kulta
koji je vladao Europom prije rasplamsavanja kršćanstva, kulta Dijane koji
je preživio do Srednjeg vijeka i bio protivnik kršćanstvu zbog svoje ukorijenjenosti
u narodu.
3. Vještica kao liječnik, odnosno one koja je postojala
prije liječnika, koja im je utrla put svojim znanjima i poznavanjima biljaka
i njihovih svojstava.
Danas se vješticom smatra osoba koja je sljedbenica stare religije, koja
je postojala dok kršćanstva još nije bilo. U toj religiji štuju se božanstva
iz drevnih vremena, kao što su Majka Zemlje i Mjeseca i Rogati Bog. U
6. stoljeću kršćanska crkva je u Rogatom Bogu počela prepoznavati Sotonu,
pa su vještice svrstane u sluge Nečastivog.
Tisućama godina vještica je bila jedini narodni liječnik. Njene su vještine
u starim civilizacijama bile izuzetno cijenjene.
U srednjem vijeku žene su blijedile u društvu. Pojedine individue postajale
su buntovne i gnjevne, ogorčene na srednjovjekovnu sliku žene kao plačljivu
i pokornu, istodobno pogođene silnim gubicima i uvredama, te razočarane
muževima koji su ih prepustili sramoti ako bi učinile nešto nepoželjno.
Odlaze iz svijeta, u jazbine pećinskog čovjeka, gnjevne, predaju se Sotoni.
Sjedinjuju se s prirodom, trava po kojoj su do jučer gazile, sada postaje
ljekovita. U selima se pročulo za njih, kako prizivaju mrtve i liječe
žive. Iako ih savjest grize što će zgriješiti, ljudi odlaze k njima.
Tada je medicina bila dostupna samo kraljevima koji su skupo plaćali arapske
i židovske liječnike. Siromašan narod se obratio vještici. Ali iz navike
i straha i dalje su išli u crkvu.
Što se tiče vještičje medicine, znamo da su uvelike koristile, u najraznovrsnije
svrhe, veliku porodicu opasnih biljaka koje su bile od velike pomoći i
stoga su nazvane pomoćnice . Nitko tada nije vjerovao da su otrovi ljekoviti.
Biljke koje su nazivane vještičjim travama, sličile su vjesnicima smrti.
Biljka koja je imala najveću primjenu, te postala univerzalno sredstvo
jest beladona.
U srednjem vijeku uvriježeno je mišljenje kako su neki dijelovi tijela
plemeniti, dok drugi to nisu, već su prosti. Vjerovalo se da su tijelo
i njegova predstavnica, žena, nečisti. I sama je žena prihvatila tu predrasudu.
Medicina srednjeg vijeka bavi se isključivo višim i čistim bićem – muškarcem.
Bila je potrebna upravo vještica da se pozabavi ženom, pogazi običaje
i liječi je usprkos njoj samoj.
Ukoliko su vještice često činile dobro, mogle su učiniti i mnogo zla.
One su u uporabi napitaka i uroka išle vrlo daleko, a zasljepljeni čovjek
nije ni primjećivao da je njihova igračka. Napici su se razlikovali. Neki
su dražili, uzbuđivali osjetila, dok su drugi bili opasni, zavaravali
su i mogli su na nekoga djelovati protiv njegove volje.
Početkom 15. stoljeća vračarstvo se širi kao prava zaraza. Tko god vjeruje
da zna neke tajne, da posjeduje moć proricanja, tvrdi da je Sotonin miljenik.
Vještica 15. i 16. stoljeća se promijenila, postaje lukava i podmukla,
zla, a stalo joj je jedino do materijalnih dobara, manipulira životom.
Sada je u službi kraljica i gospođa iz visokog društva.
Karakteristika 18. stoljeća je ta da što je površina, gornji sloj civiliziraniji,
prosvjećeniji, to se ispod potpuno zatvorilo velik broj svećenika, samostana,
lakovjernih žena, boležljivih, spremnih povjerovati u sve. Svećenici su
se služili vračanjem. Tolerantnost omogućava gospodarima samostana da
s redovnicama rade što ih je volja, spolno opće s njima, prijavljuju trudnoće
i legalno obavljaju rođenja.
3.1 SABATI
Sabat
je ime koje se daje svakom okupljanju vještica. Porijeklo
i etimologija riječi sabat nije točno utvrđena, ali postoji teorija da
potječe iz hebrejskog jezika zato što su u srednjem vijeku židovski rituali
bili smatrani oličenjem perverzije, te je nazvati nešto sabatom značilo
usporediti to s onim najgorim i najodvratnijim. Do tisućite godine noćni
sabati bili su samo daleki ostatak poganstva. Oko 1000. godine, razlike
u jeziku kmetu gotovo zatvaraju vrata crkve, a oko 1100. kmet više ne
razumije liturgijsko slavlje. Kmetsko zajedništvo u pobuni slavljeno je
na sabatu. Aktualna je radost osvete, satirične lakrdije, ruganje i karikature
vlastelina i svećenika. To je smisao sabata prije 1300. godine. Ali bilo
je potrebno da čovjek izgubi svako poštovanje da bi sabati dobili oblik
objave rata Bogu. To se događa u 14. stoljeću, za crkvenog raskola, kad
plemstvo i kraljevi satiru narod da bi od njega iskamčili otkup. Sabati
tada dobivaju oblik crne mise, naopake službe, čiji sudionici izazivaju
Isusa. Na sabatu je žena sve. Ona je i svećenica, i oltar, i hostija.
Ona je tu zapravo Bog. Svećenica je uvijek bila starica (počasno ime),
iako je mogla biti i mlada. Muški sudionici sabata bez žene ne bi bili
primljeni. I djeca su bila nazočna. Pojavljivali su se oltar i hostija.
Sama žena, vještica, predstavljala je jedno i drugo. Prinosili su žrtve
za žetvu. Žito su prinosili duhu zemlje. Na kraju obreda na vješticu bi
postavili dvije lutke: lutku koja je predstavljala posljednjeg umrlog
i lutku posljednjeg novorođenog u okrugu. One bile dio žene oltara i hostije,
a skup se njima, prividno, pričešćivao. Bila je to troljudska hostija.
Na kraju bi žena okretala očima, dizala pogled k nebu i otkinula glavu
žabi krastači za koju se smatralo da je otrovna.
Početkom 17. stoljeća sabati postaju unosan posao. Vještice izmamljuju
priloge, zahtijevaju da se prisutnost sabatu plati, odsutnima naplaćuju
kazne. Na sabatima se tada okuplja tisuće ljudi iz svih staleža, bogatih
i siromašnih, svećenika i plemića.
3.2 PROGONI VJEŠTICA
Ozbiljni progoni vještica u Europi javljaju se u 14. stoljeću, iako je
bilo slučajeva i ranije, u 9. i 10. st., a vrhunac dostižu u 17. i 18.
st.. U početku, optužbe je trebalo dokazati, jer bi inače optužitelja
mogli kazniti jednakom kaznom kao optuženog. No s rastom moći inkvizicije,
slučajevi se veoma povećavaju jer inkvizitori sami sakupljaju dokaze,
uglavnom temeljene na lokalnim pričama i tračevima.
Godine
1229. dominikanci postaju nadležni za istraživanje slučajeva hereze protiv
Crkve i oni će biti ti koji će pomoći inkviziciji da zadobije moć. Sama
inkvizicija nije postojala do 1231. Papa Gregor IX
je postavio inkviziciju kao izvršni sud u službi pape.
Inkviziciju su najprije činili odabrani pojedinci iz redova dominikanaca
i franjevaca. U početku je njeno djelovanje slabo i ograničeno, ali se
to s vremenom promijenilo budući da se moglo ekskomunicirati svakoga.
Godine 1252. papa Inocent IV odobrio je mučenje kao metodu da se od zatvorenika
iznudi priznanje. Kada bi presuda bila donesena, izricala se javno kao
znak završetka procesa. To je bio tzv. auto da fe, «čin vjere», javna
ceremonija pogubljenja heretika. Prva takva održana je u Sevilli 1481.
od španjolske inkvizicije koju je održao inkvizitorski general Tomaso
de Torquemada. Posljednja je bila početkom 19. st. od 1481. do 1808.
g. Na tim ceremonijama pogubljeno je više od 340 000
osoba od kojih je 32 000 spaljeno.
Heinrich Kraemer Institor i Jakov Spenger 1486. godine izdaju
“Malleus Maleficarum”, najpoznatiji priručnik inkvizivije. On
se sastoji od tri dijela. Prvi dio ističe potrebu vjerovanja u djelovanje
vračara i u njihovu suradnju sa Sotonom te u postojanje muških i ženskih
demona koji su možda roditelji onih koji su se odali vradžbini, a koji
se dijele u nižu i višu kategoriju. Nebeska tijela također sudjeluju u
širenju zlih čini koje najčešće čine žene.
Drugi dio govori o dvije teme – o moći vještice te o načinima suzbijanja
i uništenja njihovih zlih djela. Govori da su vještice i vješci dio sekte
i navodi načine pristupa u nju.
Treći dio se odnosi na sudski proces. Da bi se sudski proces pokrenuo
dovoljna je optužba koju podnosi privatno lice ili denuncij – bez dokaza,
ili optužba podnijeta od nekog sumnjičavog lica. Najčešće sam sudac pokreće
postupak na temelju glasina, a ponekad može biti dovoljno i svjedočenje
djeteta ili osobnog neprijatelja optuženog.
3.3 TOMISLAV HRUŠKOVEC - ĐAVLU ZAPISANE
Djelo Đavlu zapisane govori o vješticama u Hrvatskoj. Na vrlo zanimljiv
način uvodi nas u samo čarobnjaštvo, govori o mnogim metodama i pripravcima
kojima su se vještice navodno služile u svojim "čaranjima",
a zatim nam opisuje sudske procese koji su se vodili protiv vještica u
Hrvatskoj, a i monstruozne metode mučenja, tzv. torturu. Pred sam kraj
djela, autor nam govori o samom kraju progona vještica u Hrvatskoj.
Na početku djela autor piše kako od daleke prošlosti ljudskoga roda postoji
vjerovanje da tajanstvene natprirodne sile pomažu "posvećenima"
da čine ono što inače nije dostupno običnom smrtniku. Ti su "nadljudi"
(čarobnjaci, vještice, gataoci…) stupali u veze ili saveze sa višim bićima,
te su na taj način mogli djelovati na životan put nekog čovjeka, pa čak
i upravljati njime. Još u najstarijim kulturama ti su ljudi bili mahom
sposobni ljekarnici, i oni su ljudima proricali sudbinu i budućnost. Unatoč
svojoj "korisnosti", ti su muškarci i žene bili žestoko proganjani.
Mučili su ih, palili, gušili, utapali, a sve zbog tobožnjih čarobnjačkih
moći. Njihovi su progoni započeli još u drevnom Rimu, nastavili se u srednjovjekovlju,
svoju najveću žestinu poprimili su u renesansi i baroku te im zadnji "trzaji"
zadiru u drugu polovicu 18. stoljeća.
Hruškovec nam, pozivajući se na dokumente, govori o interesu ljudi za
vještice. Tako navodi da se u Hrvatskoj, osobito u njezinom južnom dalmatinskom
i primorskom dijelu u prvoj polovici srednjovjekovlja pa sve do križarskih
ratova vješticama nije pridavala velika pozornost. Situacija se bitno
mijenja već od 13. st., kada mnogi statuti donose niz odredbi u vezi sa
čaranjem i vješticama. Djelo zatim navodi načine kažnjavanja vještica.
Tako su one, osim spaljivanjem, bile kažnjavane batinanjem, oduzimanjem
imovine…
Nakon kratkoga osvrta na sudske procese protiv vještica, autor nam vrlo
detaljno opisuje najrazličitija sredstva kojima su se one služile u svojim
čaranjima. Biljke koje u sebi sadrže otrovne sastojke bile su oduvijek
sredstvo čarobnjaka, zločinaca, vještica… Jedna od tih biljaka je bunovina
ili mandragora. Poznata je odavno, poznavala ju je još i drevna grčka
mitologija, a glasoviti antički liječnik Dioskurid piše da može djelovati
kao ljubavno sredstvo, protiv nesanice, prejakog osjećaja boli, kao lijek
za oči… Mandragora u sebi sadrži otrove atropin, skopolamin i hiosciamin,
koji u većim dozama izazivaju bunilo, halucinacije i padavicu, dok, pažljivo
dozirana, liječi te iste bolesti i izaziva san. Gotovo da i nema procesa
protiv vještica, a da se ne spominje vještičja mast. Prilikom mučenja
svaku su vješticu pitali i za mast, za koju se vjerovalo da joj pomaže
u letu. Glavni sastojci tih masti bile su biljke koje u sebi sadrže atropina
i skopolamina (tvari koje izazivaju priviđenja i bunila). Te su masti
sadržavale i mandragoru.
Od najstarijih vremena pa sve do naših dana vjerovalo se da postoji niz
različitih sredstava koja mogu pobuditi strastvenu ljubav. Uglavnom su
to biljke čiji sastojci djeluju na središnji živčani sustav i izazivaju
halucinantna stanja.
Osim sredstava kojima su se vještice služile u svojim čaranjima, autor
nam nabraja i neke "lijekove" i neka "sredstva" kojima
se "čestit i bogobojazan puk mogao osloboditi zlih posljedica čaranja".
Tako žuč crnoga psa škropljena po podu i zidovima kuće sprečava vještice
i demone da u kuću unose čarolije, jare dovedeno u kuću djeluje na demone
i vještice toliko snažno da bježe iz nje, nošenje jastrebova srca čini
čovjeka svima milim i dragim, pečena i kuhana svraka vraća bolnima ozdravljenje
a opčinjene oslobađa čarolija…
U sudskom postupku primjenjivala se tortura. Provodio ju je krvnik sa
svojim pomoćnicima. Prvo se tražio "pečat vraga", a to je obično
madež, ožiljak od posjekotine, opekotina, jetrena mrlja na koži… U to
su mjesto zabadane igle i ako nije potekla krv to je siguran znak đavoljeg
pečata. Oštrim kliještima krvnik bi iščupao pečat i prisegom izjavio da
je riječ o pravom đavoljem pečatu, a krvnik je stručnjak, njemu se vjeruje
i nalaz pečata bilježi se u zapisnik.
Zatim je slijedilo daljnje mučenje. Goloj bi ženi vezali ruke i noge,
ali ne konopcima, nego tankim uzicama ispletenim od strune iz konjskog
repa koje su pomoćnici vukli, zapravo pilili po koži i mesu gležnjeva
i zapešća.
Daljnja metoda je drobljenje palaca ruku između dviju metalnih pločica
(uporniji je krvnik nakon palaca prešao na drobljenje kažiprsta i tako
redom, srednjaka…).
Krvnik je mučenje nastavio mučilom nazvanim "španjolska čizma".
Sustav ovog mučila bio je sličan "palčenicama", samo znatno
uvećan i postavljan oko goljenica nogu a onda stiskan vijcima, čavli su
boli meso i prodirali u kosti.
Dizanje na koloturu bio je jedan od najtežih stupnjeva mučenja. Osuđenicima
su ruke vezane na leđima, konopac povezuje ruke sa užem kolotura na stropu.
Natezanjem kolotura tijelo je dizano u vis; što je tijelo bilo više od
poda, to su zglobovi u ramenu više trpjeli a pod stropom bi se ruke uz
jezive boli izokrenule (iskočile iz zglobova).
Najstrašnije mučilo je ipak ono koje zapisnici nazivaju "scalae"
ili "lojtre". Bile su to duge ljestve prislonjene o zid. Vješticu
bi položili na prečke, ruke bi joj svezali o najgornju prečku a noge bi
vezali užetom koje se namatalo na vijak koji bi pomoćnik okretao. Napinjanje
užeta kod nogu dovodilo je do rastezanja zglobova i ligamenata, pucanja
tetiva i rastavljanja kralježaka. Taj je način mučenja bio tako užasan
da su gotovo sve okrivljenice priznavale baš sve što se od njih tražilo.
Nakon što bi priznala sve svoje teške grijehe, vještica bi gotovo beziznimno
bila osuđena na smrt spaljivanjem na lomači. Nakon tolikih muka koje su
pretrpjele prilikom torture, nijedna od tih žena nije više žalila za životom
– više je nego sigurno da joj je smrt bila oslobođenje. Ako smrtna kazna
nije izričito zahtijevala da se vještica spali živa, onda bi joj krvnik
učinio milost; zagušio bi je tankim konopčićem ili bi joj odrubio glavu
koju bi zajedno s tijelom spalio na lomači.
Na kraju djela autor nam govori o završetku progona vještica u Hrvatskoj.
Godine 1768. Marija Terezija donosi niz odredaba koje bi trebale sprečavati
progone nevino optuženih. Kod nas to se to događa polako. Procesi protiv
naših vještica jednostavno su odumrli, a da zapravo nikada i nisu bili
pravno ukinuti.
Djelo nas na vrlo slikovit način vraća u prošlost i opisuje progone i
mučenja vještica. U tadašnjem vremenu one su bile krive za sve: Svojom
nadnaravnom moći utjecale su na opće nedaće, gospodarile su životom i
sudbinom pojedinca, ukratko – bile su krive za sve ono što ljudski um
nije bio kadar dokučiti. Ako je nekome kroz noć otekla ruka, noga ili
vrat, bi je to i više nego očit znak (ali i dokaz) da se zamjerio nekoj
vještici; kada su kokoši prestale nositi jaja vještice su te koje su ih
čarale; a ako je dijete dobilo vrućicu i u bunilu spomenulo ime koje susjede,
bio je to najpouzdaniji "znak" da je ta žena u "vražjem
kolu copreničkom". Isti je dokaz vrijedio i kada je dijete u susjedovu
vrtu ubralo jabuku, a potom ga je zaboljela glava i dobio trbobolju, bio
je to znak da je dijete učarano, a susjeda pripada zboru vještica.
Zbog sveopće raširenosti ove pojave, djelo je preporučljivo, osobito zbog
vrlo plastičnih opisa preuzetih iz sudskih procesa. Tako su izuzetno slikovito
opisana mučenja vještica, tzv. torture, ali i primjeri stvarnih događaja.
4. VAMPIRI
Još od malih nogu svi smo slušali o vampirima.
Uz taj pojam se često vežu i riječi poput čudovišta, vukodlaka, onih koji
piju krv i onih koji vječno žive…Ono što u nama izaziva strah jesu legende
i priče koje su nam naši djedovi i bake znali pričati i zbog kojih većina
od nas noću nije mogla snivati. Sigurno su se mnogi od vas zapitali da
li uopće postoje vampiri i tko su oni doista, ili su to zapravo izmišljene
priče starih ljudi koji su u svojim večernjim okupljanjima pokušali svoju
svakodnevnicu učiniti zanimljivom. Smatra se kako pojam ''vampir'' dolazi
iz slavenskih jezika. Moguće je da potječe iz litvanskog wempiti što znači
piti. U ruskom jeziku riječ je upyr, u poljskom upior i u bjeloruskom
upir. No smatra se da je prvi oblik bio upir i da se proširio s istoka
prema zapadu gdje su ga određene kulture prisvojile i prilagodile svojim
jezicima i običajima.
Postoje mnoge teorije o porijeklu vampira. Najčešća je ona prema kojoj
potječu iz Rumunjske tj., Transilvanije, dok se drugi autori zalažu za
Egipat, Indiju, Kinu, Rusiju ili Mezopotamiju. Smatra se da su mnoga božanstva
imala neke vampirske karakteristike. Zahvaljujući raznovrsnoj literaturi
došlo je do prodora legende o vampirima i stjecanja popularnosti. Zapravo
mnogi autori mogli su pisati o svemu onome o čemu nisu mogli govoriti
otvoreno; od političkih i povijesnih tema i društava do erotskih tema.
Oslanjajući se na vampire pisci su tada slobodno mogli pisati o strasti,
žudnji te na taj način iskazati svoj erotski i seksualni naboj a da ih
pritom nitko ne proglašava nemoralnima.
Što se tiče narodnih priča i njihovih vjerovanja, postojale su razne legende
o najrazličitijim vrstama vampira. Tako je primjerice u Babilonu najpoznatiji
vampirski demon bio utukku. On je obično predstavljao duh mrtve osobe
koja se vratila zbog nekih neispunjenih ciljeva. Kod Azteka vampir se
naziva civatateo. Tim vampirom su postajale plemkinje koje su umrle na
porodu. Ljudi su im obično ostavljali darove na žrtvenicima da bi smirili
njihov gnjev te da ne bi više napadale. Azteci su obično svojim bogovima
prinosili ljudske žrtve. Za njih je krv predstavljala vrstu opsesije.
Što se tiče Europe, najpoznatija vrsta je bila nachzehrer koja se nalazila
na području Njemačke i u sjevernim dijelovima Europe. Na području Slovačke
najpoznatiji vampir bio je nelapsi koji je pio krv i vršio masakre u selima.
U Wallesu bio je poznat priculics. Za njega se vjerovalo da se danju pojavljuje
u liku lijepog mladog muškarca a noću se pretvarao u crnog psa koji je
pio krv. U našim područjima, istarski i slovenski naziv za vampira bio
je kudlak. Najčešće je bivao u crnom i napadao nevine i nemoćne, a protiv
njega se borio ''križnjak'' ili ''krsnik''. To su obično bile osobe koje
su rođene u košuljici; bili su to antivampiri a njihova dužnost odnosila
se na borbu protiv zla. U Dalmaciji pak, inačica toga imena očitovala
se u pojmu zduhač. Također postoje dvije vrste seksualnih vampira, incubus
i succubus. Incubus je muški seksualni demon koji noću posjećuje žene
i s njima održava seksualne odnose. Succubus je ženska verzija koja napada
muškarce i djecu. Slavenski izraz za vampira je mara ili mora koji se
pojavljuje u obliku stare babe ili lijepe djevojke. U dijelovima Hrvatske
i Slovenije najčešći izraz je pijavica. Postoje još neki nazivi koji su
se koristili kao što su: tenjac, vukodlak, kosac, prikosac… Osoba koja
je lovila i ubijala vampire nazivala se vampirdžija ili lovac na vampire
kojemu je najčešće oružje bilo glogov kolac i češnjak.
Vampiri su često ubijali svoje žrtve radi preživljavanja ali i radi produljivanja
vrste. Bitna karakteristika koju su posjedovali bila je i moć letenja
te su ujedno mogli mijenjati svoj oblik u različite vrste životinja. Poznato
je da su imali moć hipnotizirati svoje žrtve pomoću očiju. Pijući krv,
vampir iz žrtve isisava i životnu energiju. Postoje teorije da je u trenutku
ubojstva isisavanjem krvi, vampir povezan sa žrtvom na duhovnoj razini
te proživljava s njome njezin život.
On ima sposobnost prosuditi dobro i zlo što na neki način razbija ustaljeno
mišljenje o vampirima koji su samo ubojice i krvopijci. Sredstva kojima
su se ljudi štitili bivali su najčešće češnjak, ribarske mreže i čvorovi
(vampiri su bili opsjednuti odvezivanjem stvari), prosipanje sjemena (vjerovalo
se da vampiri moraju brojati stvari na zemlji i kupiti ih), sveta voda,
tamjan, svjetlost, zrcala i dr. Vampiri nisu samo bile osobe iz seoskih
sredina i iz nižih društvenih slojeva. Naime i u višim društvenim slojevima
postojali su takvi slučajevi. Jedan od najpoznatijih bio je vlaški grof
Vlad Tepeš (1431.- 1476.) i mađarska grofica Elizabeta
Bathory (1560.- 1614.). Grofica Bathory bila je poznata kao ''krvava''
grofica zbog svoje opsjednutosti krvlju i zbog brojnih ubojstava koje
je počinila. Bila je opsjednuta svojom ljepotom i okultnim stvarima. Smatrala
je da krv proljepšava ten te se kupala u krvi djevica. Mlade djevojke
je držala u kavezima, ubijala ih i pila njihovu krv. Godine 1610. uhvaćena
je i osuđena. Zazidana je u svojoj sobi gdje je i umrla. Vlad Tepeš, vlaški
grof, dobio je naziv tepeš – nabijač zbog svojih krvoločnih načina osvećivanja
neprijateljima koje je nabijao na kolac. Bio je proglašen i princom užasa.
Nakon njegove smrti počinju se širiti glasine o uskrsnuću.
4.1 ROMAN POVJESNIČARKA
Roman povjesničarke Elizabeth Kostove (Elizabeth Kostova, Povjesničarka,
Algoritam, Zagreb, 2005.) svojevrsna je sinteza njezinog historiografskog
istraživanja i vlastitih emocija što je rezultiralo sinkretizmom znanosti
i publicistike. Iz misterioznog i najmračnijeg doba europske povijesti
dolazi nam legenda o najokrutnijem vladaru srednjovjekovne Europe, Vladu
III. Tepešu, nazvanom Drakula zbog svoje okrutnosti. Samoj autorici, Elizabeth
Kostovoj, povjesničarki po struci, bilo je potrebno deset godina povijesnog
istraživanja, mnogo osobnog iskustva i putovanja zemljama kako bi završila
svoj roman prvijenac, za koji je još na sveučilištu u Michiganu dobila
nagradu za “roman u nastajanju”. Roman Povjesničarka bio je najčitanija
knjiga u 2005. godini upravo zbog svog ljubavne priče i spleta pustolovina
glavnih junaka. Radnja ovog romana smještena je čitavim dijelom u područjima
istočne Europe koja su od ranog srednjeg vijeka pa sve do današnjih dana
natapana krvlju te mučena ratovima i sukobima. Radnja romana ne izostavlja
ni našu domovinu pa se tako dio događanja odvija i na prostorima Hrvatske,
posebice gradovima Zagrebu i Dubrovniku. Spominjanje hrvatskih gradova
u romanu i nije od tolikog značaja za tok radnje već je više značajan
u kontekstu njenog vanjskog omota koji sadržava etnološku sliku ovog područja
europskog kontinenta kao razdjelnice Istoka i Zapada.
Sama ideja romana obuhvaća vječnu temu čovječanstva kojoj se težilo kroz
vjekove, a i danas nas ne ostavlja ravnodušnima. Naime, radi se o čovjekovoj
želji, u ovom slučaju utjelovljenoj u legendi o Drakuli, za besmrtnošću
bića. Kako nekada, preko starih naroda i srednjovjekovlja obilježenog
čarobnjacima i alkemičarima u potrazi za eliksirom života, tako je i danas
živa potraga za vječnim besmrtnim tijelom. U legendi o Drakuli «eliksir
života» je sama krv koja kao piće i hrana omogućava ponovno buđenje i
uskrsnuće tijela na ovom zemaljskom svijetu.
Roman je prepun podataka historiografske prirode koji se čitatelju otkrivaju
postupno s tijekom radnje koja postaje sve dramatičnija i misterioznija
u potrazi za Drakulom na dalekom putu do njegova obitavališta. Kroz fragmentarne
podatke o povijesti pojedinih zemalja u kojima se radnja odvija i neuk
čitatelj otkrit će čitavo mnoštvo podataka o krvavoj prošlosti prostora
Istočne Europe i Balkanskog poluotoka od osmanskih ugroza do režima fašizma
i staljinizma. Povijesni dio priče uključuje i obogaćivanje čitateljeva
znanja kroz upoznavanje vladara pojedinih državnih tvorevina ovih prostora
te široku lepezu opisa njihovih karaktera te odnosa prema podanicima i
susjedima, bilo da se radilo o neprijateljima ili saveznicima.
U romanu je Drakula prikazan u vrlo romantiziranom izdanju pa bi nas prvi
dojam mogao navesti kako on i nije tako zao. Naime, profesor Rossi, kojega
je vampir Drakula poveo sa sobom u svoje obitavalište, opisuje kakav je
to susret bio i što je vampir htio od profesora. Drakula je svom gostu
pokazao svoje odaje pune masivnih stolova, hrpe knjiga krhkih svezaka,
neobičnih pera i tintarnica. Prostor u kojem se profesor Rossi našao,
bila je Drakulina knjižnica. Krvoločnom stvoru, koji se sada doimao tako
pitomo, bio je potreban netko tko će mu popisati i katalogizirati sve
knjige koje posjeduje u svojoj knjižnici. Naravno cijena koju znanstvenik
mora platiti kako bi radio okružen rijetkim rukopisima i knjigama jest
da postane krvopija. Romantičan dio priče je i taj što je Drakula i za
života volio knjige i bio učenjak. Knjige su tada imale puno veću vrijednost
jer im je bio ograničen doseg. Budući da je Vlad III bio važna osoba onoga
vremena, njemu su trgovci donosili knjige iz Egipta i Svete zemlje te
samostana na zapadu. Iz takve literature učio je o okultnim i magijskim
misterijima. Drakula je bio svjestan da zbog okrutnosti što ih je počinio
sigurno neće dobiti pozivnicu za raj pa je stoga odlučio postati povjesničar
kako bi sačuvao vlastitu povijest.
Radnja romana vrti se oko potrage za krvožednim čudovištem koji sam motivira
glavne junake ostavljajući im svakome po jednu knjigu sa starim listovima
papira i praznim stranicama, s drvorezom zmaja u sredini knjige. Slika
prikazuje zmaja raširenih krila i savinuta repa koji u pandžama nosi natpis
ispisan goticom: Drakulya. Knjiga potječe iz srednje Europe i tiskana
je oko 1512. godine. Knjigu su, kako se kasnije doznaje u romanu, tiskali
Drakulini redovnici. Drakulin cilj bio je tiskati i poslati u svijet 1453
primjerka knjige. Naime, to je godina pada Konstantinopola, za samog Drakulu
najgori događaj u povijesti. Drakula je vrlo dobro pazio na koji će način
i kome biti, naoko slučajno, dodijeljene knjige. Knjige su se trebale
naći u knjižnicama na stolovima samo onih znanstvenika s najvećim potencijalom.
Vampir imenom Drakula dobro je znao da će takvi znanstvenici biti najuporniji
u nastojanju da slijede stope zmaja do njegove jazbine. U kripti manastira
u Dimovu blizu mjesta Bačkovo u Bugarskoj pronalaze grob Drakule koji
je bio prazan budući da već bijaše sumrak, a vampir budan. No, u mračnom
kutu kripte pažnju im privuče neobična silueta. Nakon grčenja i padanja
unazad vampir je svladan srebrnim metkom. Zanimljivo je da se glavnoj
junakinji, nakon ubojstva Drakule ponovno na stolu slučajno nađe knjiga
s drvorezom zmaja u sredini. Ovime je pretpostavljena povezanost mita
i stvarnosti i toliko jakog ljudskog vjerovanja da nadnaravne sile uistinu
postoje?
Priča i ne bi bila posebna da se ne radi o tome kako vampir istraživače
prati tijekom cijela njihova istraživanja. Kao opomenu da je opasno dalje
istraživati vampir ih s izgledom običnog čovjeka neprestano slijedi i
često ubija knjižničare koji su glavnim likovima posuđivali korištenu
građu. Drakula jednostavno ne umire kao povijesna pojava. Legenda o njemu
još je živa, a bila je živa i za vrijeme njegova života kada je okrutnost
plemstva bila uobičajena pojava.
Istočna Europa puna je legendi o vampirima te njima sličnim pojavama u
koje ljudi još i danas vjeruju. Radi se o prostoru koji se dugo opirao
primitku kršćanstva i živio po narodnim i poganskim običajima. Putovanje
junaka zemljama istočne i jugoistočne Europe (Rumunjska, Bugarska, Grčka,
Turska, Hrvatska, Mađarska) pokazuje i povijesnu analizu običaja, vjerovanja
i djelovanja ljudi tih krajeva koje duboko ukorijenjeno neuništivo prelazi
iz generacije u generaciju. Drakula, utjelovljen u Vladu Tepešu, predstavlja
posebnu vizuru iz koje gleda Zapadna Europa i ostali svijet na prostor
Balkana i to uvijek s predrasudama kao na područje zatrovano praznovjerjem.
Valja upozoriti da se radi o prostorima koji su se tijekom velikog dijela
povijesti nalazili na međi svjetova, primorani priznavati naizmjence jednu
pa drugu stranu. Kršćanska Europa, pri tome misleći na Zapadnu Europu
i Rim, na takve je događaje gledala sa snažnom dozom ravnodušja. Stroga,
i ne treba čuditi da su onovremeni ljudi radije vjerovali elementima poganske
kulture, nego jednoj «predalekoj» kršćanskoj Europi.
ZAKLJUČAK
Priče o vampirima, vješticama i magiji ušle su u legendu te su uvijek
iznova zanimljive, fascinantne i zastrašujuće. Često su neiscrpna tema
filmova, knjiga te stripova koji u nama bude znatiželju ali i određenu
dozu straha. Oduvijek je nas smrtnike privlačilo ono što nije svakodnevno
i što je pomalo misteriozno, i koliko se god toga bojali moramo priznati
kako su svi oni ipak među nama, samo u drugačijim, suvremenijim oblicima.
Moramo priznati da ono što danas čujemo o vješticama, magiji i vampirima
nije onako kako je bilo u vremenu u kojem su nastali. Danas mediji utječu
na naša razmišljanja, pa su zbog toga nastali razni stereotipi koji su
većinom neistiniti i površni. Preostaje nam da sami zaključimo i ustvrdimo
što je istina, a što laž, što je dobro, a što zlo.
Možda bi ponekad mogli maštom vratiti se u vrijeme dok su vještice magijom
pomagale (ili odmagale) ljudima i kada su priče o demonima i vampirima
utjerivale strah u kosti ljudima koji su se od njih štitili na razne načine.
LITERATURA
1. Jean-Louis Brau, Rituali crne Magije, Editions, Pariz, 1986.
2. Viktoria Faust, Vampiri, legenda koja ne umire, Zagrebačka naklada,
Zagreb, 1999.
3. Viktoria Faust, Vještice – Knjiga Sjena, Zagrebačka naklada, Zagreb,
2000.
4. Tomislav Hruškovec, Đavlu zapisane: o vješticama u Zagrebu i Hrvatskoj,
Imprime, Zagreb, 1998.
5. Thomas H. Knight, Magija - Zabranjene znanosti i tajna učenja, Zagrebačka
naklada, Zagreb, 2001.
6. Elizabeth Kostova, Povjesničarka, Algoritam, Zagreb, 2005.
7. Jules Michelet: Vještica, Slovo, Zagreb, 2003.
8. Opća enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1979.
9. Egon von Petersdorff: Demoni, vještice, spiritisti, Verbum, Split,
2001.
10. http://infoz.ffzg.hr
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|