Medijske konstrukcije - primjer Moamera Gadafija
Mediji su gotovo svemoćni, što pokazuje činjenica da su u samo nekoliko
dana u stanju da iz neprovjerenih glasina izvuku izuzetno upitne zaključke
i kao takve serviraju čulima već dobro pripremljenih konzumenata širom
svijeta. Upravo se ovaj seminraski rad bavi pitanjima jedne takve priče,
medija i njihovih konstrukcija te krucijalne uloge u pokretanju revolucije
u Libiji i stvaranja priče o nekim dobrim NATO čelnicima koji su kao
životni cilj odredili borbu protiv terorizma i diktata širom svijeta.
Za samo nekoliko dana Moamer Gadafi je od medijski interesantnog ekscentrika
i uglednog lidera čije su slike sa brojnim svjetskim čelincima svakodnevno
krasile medijske izvještaje pretvoren u jednog od najvećih svjetskih
krvoloka koje istorija pamti.
Ovaj seminarski rad se bavi ulogom medija u toj priči, identifikovanjem
podstrekivača te konkretnim način medijskog linča na primjeru Moamera
Gadafija.
2. Mediji i politički uticaj
Jedan od najvažnijih konstitutivnih elemenata modernog političkog života
odnosi se na snažan medijski aparat, koji nominalno u službi vodećih
ekonomskih, a samim tim i političkih divova kao svrhu ima proizvodnju
pristanka i prisvajanje legitimiteta, što za krajnji cilj opet ima osvajanje
skupih političkih poena. Osnovno sredstvo ove medijske i političke utakmice
sve više je u medijskom predviđanju, kontrolisanju i upravljanju društvenim
krizama i konfliktima, odnosno njihovom prisustvu i odsustvu sa javne
pozornice. Paralelno sa razvojem primjenjenih tehnika koje omogućavaju
reprodukciju stvarnosti, razvija se i svijest o snazi medijske mašinerije,
čime ova postaje sve važniji i opasniji socijalni agens, a kao takva
i sve više zloupotrebljivana. Primjer pomenutih tvrdji seže još iz 30.-ih
godina 20.-og vijeka. Naime pojava radio aparata na medijskoj sceni
i socijalnih, ekonomskih i ratnih kriza na društvenom polju je omogućila
Njemačko-Hitlerovoj propagandi savršen način indoktrinacije i pridobijanja
podrške širokih narodnih masa za najveća zlodjela ljudske istorije.
Vremenom medijska scena postaje bogatija za tehnološki okvir unutar
kojeg medijski vizionari informacije serviraju u izuzetno primamljivim,
čulno zanimljivom i estetski savršenim konceptima, te kao takvi postaju
nezaobilazan faktor kreiranja mnijenja i legitimizacije potrebnih akcija.
Takođe, primjetna je ekspanzija obima u smislu broja ljudi koji stvaraju
i konzumiraju informacije. Sve više ljudi radi na distribuciji medijskih
paketa koji uniformišu javnost, stvaraju nove identitete, tumače i interpretiraju
društvene procese , dok s druge strane populacija svakim danom postaje
sve veća . Danas medijski konstruktori oblikuju informacioni kontekst,
efikasan u promjeni svjesti, modifikujući tuđe živote i preko granica
koje su nekad bile nezamislive. Medijsko-tehnološke discipline guše
tradicionalne oblike komunikacije, redukuju ih i usmjeravaju ka potrebama
elita. Značaj nekog događaja sve manje zavisi od stvarnog konteksta
u kojima se dogodio, a sve više od medijske prezentacije kojom se izlaže
građanima.
U ovom kontekstu primarna svrha novinarstva, da građanima dostavi informacije
zahvaljujući kojima će biti slobodni u odlučivanju, percipiranju i interpretaciji
svakodnevnice sve više postaje prolazna, a primat preuzima ideja indoktrinacije
i propagande s ciljem proizvodnje pristanka. Kada je riječ o unutrašnjim
konfliktima, kakav je primjer svrgavanja sada već pokojnog Libijskog
lidera Moamera Gadafija i njihovoj medijskoj priči, najčešće se govori
na način da se objašnjavaju njihovi nosioci i uzroci, pri čemu se ne
pravi jasna razlika između ovih faktora. Naime, jasno je da je pomenuti
lider i njegova politika mogla biti uzrok, ali se postavlja realno pitanje
odnosa Gadafijevog režima i nosioca konflikata, a u pomenutom slučaju
posebno interesantan jeste drugi subjekt konflikta i njegov motiv. S
druge strane, pojedini autori u opisivanju osnovnih karakteristika unutardržavnih
(unutrašnjih) sukoba polaze od ispravnijih analitičkih mjerila, koji
uključuju i trenutnu međunarodnu političku situaciju, postojeću konstalaciju
snaga i eventualne predikcije koje bi mogle identifikovati motive sukoba.
(npr. Edvard Herman).
Dakle iz navedenog možemo zaključiti da se medijska i politička scena
međusobno prepliću i kao takve su nužno zavisne jedna od druge, a priča
o slobodi medija i nepostojanju pristranosti jeste još jedna u nizu
medijski podvala.
3. Medijske konstrukcije
Predstavnici vodećih svjetskih sila nastoje da upravo
preko nekog medija, koji uživa određeni publicitet i povjerenje javnosti,
pridobiju najveći dio javne pažnje u cilju dobijanja podrške široke
populacije. Poznato je da se novinarstvo još od samih početaka "hrani"
negativnim publicitetom ili jednostavnije rečeno prednost se daje neočekivanim
ili dramatičnim pojavama i događajima, a još evidentnije je da će pažnja
više biti usmjerena uslijed jakog lobiranja i insistiranja političkih
elita. Ukoliko se mediji na ovaj način ophode prema nekim ličnostima
ili organizacijama (a čak ni konkretan povod za to nije neophodan),
tada takve osobe ili institucije "zarađuju" negativan publicitet,
a podrška za u 21.-om vijeku učestale vojne intervencije neće izostati.
Stručnjaci za odnose s javnošću koji umiju vrlo vješto da mijenjaju
percepcije kod ljudi, svoj honorar u ovom kontekstu „pošteno“ zarađuju.
Vrlo vješto uočavaju predstave i mišljenja o potencijalnim metama te
zajedno s naručiocima dopunjuju ili mijenjaju tu sliku i prenose je
javnosti putem medija. Veoma je važno da se poruke i informacije, koje
se šalju putem medija, oblikuju tako da budu prilagođene obrazovanju,
kulturi i političkim stavovima ciljne grupe kojoj su namijenjeni, a
ako je to dio strategije u smislu medijskih konstrukcija onda je rezultat
neminovan.
Daglas Kelner (u Street, 2003:30) navodi primjere medijskog izvještavanja
rata u Iraku, kao medijskog spektakla čiji se front u suštini podjednako
proširio i na medijsku scenu. Rat je interpretiran kao tekst proizveden
u zajedničkoj kuhinji predsjednika Buša, Pentagona i medija, kao neophodna
pretpostavka eventualnog ulaska SAD u rat. I taj se ulazak dogodio.
Ogroman broj teško dostupnih informacija svakim danom je sve više punio
naslovnice američkih štampanih medija, slike s mjesta događaja, povjrljive
informacije su se redale kao na video traci. Podrška je bila obezbijeđena.
Ne dugo poslije nova meta postao je Sadam Husein, interpretiran kao
zloglasni diktator, čija je zemlja najveći svjetski posjednik oružja
za masovno uništenje, te kao takav predstavlja globalnu prijetnju. Scenario
je, kao i mnogo puta do sada ostao isti. Konstantno bombardovanje neprovjerenim
činjenicama, širenje dezinformacija i stvaranje panike je neminovno
za posljedicu imalo široku podršku američke populacije. Nova intervencija
je počela. Oružje za masovno uništenje nikada nije pronađeno. Irak ga
nije ni posjedovao, priznali su to amerčki lideri. Sadam Husein je uhvaćen
i osuđen na smrt, a snimci njegove hladnokrvne egzekucije obišli su
svijet i mediji su imali novi spektakl.
I na kraju Gadafi. Kada su pojedini analitičari buru nezadovoljstva
prema Egipatskom predsjedniku Mubaraku i Tunižanskom režimu interpretirali
kao „arapsko proljeće“ vjerovatno nisu ni slutili da će umjesto „proljeća“
cijela godina proći u znaku revolucionarnih borbi u ovoj civilizaciji.
Slijedeći korak jasno je vodio kao Libiji. Po SAD veoma opasni pukovnik
se u ovoj priči nacrtao kao izuzetno lagana meta. Predstavljajući ga
široj javnosti kao krvoloka i diktatora, koji ne samo što zemlji nije
donio ekonomski prosperitet nego i na najbrutalniji način vrši egzekucije
neistomišljenika, Gadafi će ne dugo poslije postati „glineni golub“
za NATO savez. Obavijen medijskim mrakom postao je svjetski neprijatelj
broj 1.,iako službena javnost gotovo dvije decenije nije iznosila gotovo
nikakve zamjerke na rad ekscentričnog lidera, a njegove fotografije
sa vodećim svjetskim moćnicima obasipale su svakodnevni medijski eter.
3.1 Proizvodnja pristanka
Još 1988. godine Edvard Herman i Noam Čomski (u Street, 2003:26) su
analizom sadržaja američkih pisanih medija konstatovali da se ovi na
nalaze pod direktnim egzekutivama američke vlade te kao takvi služe
isključivo interesima američke spoljne politike. Sama proizvodnja ima
svoje nosioce koji su veoma pažljivo odabrani, te njihove prilagodbe
tržištu i političkoj moći. Komparativnom analizom dva konkretna događaja,
ubistva vjerskih vođa, pokazali su da je ubistvo Poljskog sveštenika
Popieleszka bilo mnogo više na udaru medija od identičnih događaja u
nekim državama Sjeverne Amerike. Pravi razlog ove pristranosti krije
se u „conteinment“ strategiji jedne strane učesnice Hladnog rata, te
obezbeđivanju podrške i davanju legitimiteta nekim narednim akcijama.
Stalno potenciranje komunizma kao stranog i lošeg je za jasan cilj imalo
ubjeđivanje građana SAD u neprijateljsko zlo te se na taj način pripremi
teren za intervenciju. Sa tehničke strane događaji u Poljskoj su po
broju naslovnih strana i unošenju emotivnih komponenti daleko nadmašili
slične događaje iz Sjeverne Amerike.
Imajući na umu navedeno teško se možemo oduprijeti činjenici da identičan
scenario nismo imali i u skorijoj budućnosti, tj. upravo na primjeru
slučaja Moamera Gadafija. Velika brzina kojom su se prenoslie nerijetko
neistinite informacije, ogroman broj naslovnih strana na koji razjareni
revolucionari traže Gadafijevu glavu, te konstante opaske na nepostojanje
elementarnih ljudskih prava i sloboda se jasno mogu identifikovati kao
inicijalna kapsula koja bi trebala obezbjediti američkoj vladi podršku
za određene spoljnopolitičke akcije, koje su ne dugo poslije ove medijske
kampanje i uslijedile.
4. Moamer Gadafi - lik i djelo
1.septembar
1969.godine ostaće upamćen kao dan kada je afrički kontinent, Libija
i cijeli svijet svjedočio početku jedne nove etape vladavine, koja će
trajati neslućeno dugo i postati jedna od najintrigantnijih priča novije
svjetske istorije.
Moamer el Gadafi došao je na vlast u Libiji kao predvodnik puča protiv
kralja.
Momamer al Gadafi, tada 27-godišnjak, na čelu pobunjeničkog "Saveza
slobodnih oficira" oborio je kralja Idrisa, koji je protjeran u
Egipat. Gadafi je poručio: "Narode Libije, tvoje su oružane
snage izvršile zbacivanje reakcionarnog i korumpiranog režima, čiji
nas je smrad sve gušio. Od danas i ubuduće, Libija je slobodna samoupravna
republika!" (akter.co.rs/.../content/.../3959-kraj-vladavine-moamera-el-gadafija.ht...)
Službeni naziv zemlje postao je: Velika Socijalistička Narodna Libijska
Arapska Džamahirija.
Sam period dolaska Gadafija na vlast poklopio se sa jakim međunarodnim
turbulencijama, zahuktalim hladnim ratom te borbom za ideološki primat
u arapskom svijetu. Svoje saveznike Gadafi je pronašao u SSSR i SFRJ,
te se tu mogu tražititi razlozi velikih simpatija koje je pukovnik pobuđivao
na ovim prostorima. U unutršnjim pitanjima Gadafi se pokazao vrlo sposobnim,
te izvršio radikalne promjene . Bazirajući ekonomiju na naftnim resursima,
ukidajući tragove imperijalizma i kolonijalizma, te razvijajući poljoprivrednu
proizvodnju Libija je dostigla neslućeno visok standard za jednu afričku
zemlju . Sedamdesetih godina prošlog vijeka objavljuje čuvenu Zelenu
knjigu, u kojoj iznosi svoja ideološka stanovišta po kojima vlast direktno
pripada narodu, te kombinuje islamsku i komunističku tradiciju. U političkom
kontekstu i dalje nisu postojale političke partije, ali su iste ukinute
još puno prije Gadafijevog dolaska na vlast. Podržavao je brojne revolucionarne
pokrete širom svijeta, uključujući one u Čadu i Iranu. Optuživalo ga
se da podržava islamske militantne organizacije i terorističke napade,
a Gadafi se predstavljao kao izraziti protivnik imperijalizma. U tom
kontekstu, druga polovina 80.-ih godina predstavlja vrhunac loših odnosa
između Gadafija i SAD. Tadašnji predsjednik SAD Ronald Regan pokreće
poznatu akciju El Dorado Canyon te bombarduje vodeće Libijske centre
Bengazi i Tripoli. Nešto poslije vodeće evropske zemlje uvode sankcije
Libiji koje će trajati sve do 2003 godine. Gadafi je takođe bio vatrena
pristalica ideologije arapskog jedinstva – panarabizma i predvodio je
panafričke težnje ka ujedinjenju zemalja afričkog kontinenta.
Gadafi, koji je rođen 7. juna 1942. blizu mesta Sirta u beduinskom plemenu
Gadafa (otatle i njegovo prezime), U Tripoliju je kao odličan student
završio pravo, a zatim vojnu akademiju u Bengaziju. Pukovnik je vojno
školovanje nastavio u Velikoj Britaniji, a kraće vrijeme se za pilota
osposobljavao u Mostaru, u SFRJ,
pa odatle sežu i prvi kontakti Zapadnog Balkana i „velikog vođe“.
5. Medijske konstrukcije na primjeru Libijskog vođe Moamera Gadafija
Prilikom identifikovanja medijskih konstrukcija u slučaju Moamera Gadafija
posebnu pažnju ćemo posvetiti sledećim činjenicama:
1) Širenje i brzina širenja važnih ili „ekskluzivnih“
informacija,
2) stavljanje u drugi plan svih ostalih medijski relevantnih događaja
3) medijsko predstavljanje (dobijanje udarnog mjesta u medijima širom
svijeta)
4) uvrštavanje spektakularnosti, a što se posebno odnosi na egzekuciju
pomenutog lidera i njeno prikazivanje u javnosti.
5.1 Brzina širenja važnih ili „ekskluzivnih“ informacija
Informacije o zlodjelima Gadafijevog režima i snažnoj
pobunjeničkoj odmazdi širile su se nevjerovatno velikom brzinom. Gotovo
niti jedan medijski prilog nije mogao da prođe bez pominjanja Libije
kao epicentra svjetske nestabilnosti, a Moamera Gadafija kao glavnog
i odgovornog u cijeloj priči. Ipak najveću ulogu u kreiranju cijele
priče odigrale su društvene mreže, što je po prirodi stvari i očekivano,
budući da je internet mreža svakim danom bogatija za veliki broj korisnika.
Društvene
mreže su ovom prilikom demonstrirale svoju moć u brzini širenja
informacija, pošto su vijesti „curile“ na "Tviter-u", „Facebook-u“
i drugim sajtovima za društveno umrežavanje prije nego što su ih u etar
slali radio ili televizija. Istovremeno javnost se polarizovala, te
podrška za eventualnu intervenciju nije bila sigurna. Na pomenutim društvenim
mrežama svakim danom su se pojavljivali novi signali koji su za cilj
imali dobijanje prava na očigledno unaprijed isplaniranu intervenciju.
Nedugo prije pomenute kampanje Moamer Gadafi je bio jedna od najpopularnijih
ličnosti na društvenim mrežama, stranice koje su mu pružale podršku
bile su gotovo nepregledne, a samo nekoliko njih je pokazivalo da pukovnik
ima podršku nekoliko miliona korisnika ove društvene mreže. Naravno
sa jačanjem pritiska broj stranica koji personifikuju otpor prema režimu
se rapidno povećavao. U jeku kampanje kao na video traci smo bili izloženi
bombardovanju informacija o napredovanju pobunjenika i njihovoj želji
da skinu Gadafija. Izdvojićemo samo neke od medijski najekskluzivnijih
informacija plasiranih u stranim medijima, a koje su prenijeli neki
domaći:
Vodi se velika bitka za Gadafijev rodni grad: Vladine snage ušle u Gadafijevu
palaču
(http://www.nato.hr/libijski-diktator-gadfi-je-ubijen)
Pobunjenici napreduju ka Zaviji, Gadafi pozvao
pristalice
(http://www.lajk.ba/novost?k=17&p=Svijet&id=1702)
Libijski diktator Gadafi je ubijen
(http://www.nato.hr/libijski-diktator-gadfi-je-ubijen)
Krvnik Gadafi u bjekstvu, narod na ulicama slavi
(specijalno izdanje RTL televizije posvećeno Libijskoj revoluciji)
Zanimljivo je da je čak nekoliko puta naslovnice nekih štampanih medija
krasile slike i naslovi o ubistvu Gadafijevog sina Kamisa Gadafija,
koji je u tom trenutku još bio živ. Takođe ekskluziva je bila vijest
o hapšenju drugog Gadafijevog sina Saifa al Islama, koji je po brojnim
naslovnicama i špicama predstavljen kao budući stanovnik Sheveningena
i Haškog tribunala. Narednog dana Saif se obratio medijima. Priča o
hapšenju bila je laž koja je podigla tiraž i gledanost brojnih zapadnih
medija do neslućenih visina.
Dakle iz navedenog je jasno da su i domaći mediji podlijegali pritisku
i bombardovanju informacija serviranih od strane moćnih stranih korporacija,
jer kako drugčije objasniti epitete kojima je se pripisuju Gadafiju,
a samo nekoliko mjeseci prije slovio je za državnika. Kada se navedenom
dodaju i specijalna televizijska izdanja i prilozi sa mjesta događaja
sve više postaje jasno da je bilo gotovo nemoguće ostati imun na konstantu
medijsku buku, a poklonjena pažnja ovom događaju je vjerovatno jedna
od najvećih u istoriji medijskog života.
5.2 Stavljanje u drugi plan svih ostalih medijski relevantnih
događaja
Takođe, interesantno je da su u toku Libijske revolucije
svijet potresali i neki drugi ništa manje medijski atraktivni događaji,
ali što je još interesantnije oni su ostali u sjenci ovog događaja.
Naime u istom periodu najvažnija regionalna organizacija u svijetu Evropska
Unija suočavala se sa najvećom krizom svojoj istoriji. Ogroman spoljni
dug Grčke, loša ekonomska situacija u Italiji i Španiji s pravom su
izaziveli priče o eventualnom raspadu Evrozone, a lančana reakcija dovela
bi i do raspada cijele zajednice. Cijeli ovaj scenario mnogo više bi
po prirodnom odnosu snaga trebalo da pobudi medijsku pažnju. Ipak nije.
Tek poneki letimični podnaslov ili kratak osvrt u nekim informativnim
emisijama, uslijed preopterećenosti svijesti gledaoca događajima u Libiji
nisu izazvali gotovo nikakve turbulencije u javnosti . Oči svjetske
javnosti bile su uperene na Libiju. Pomenutoj krizi Evrozone možemo
dodati još jedan interesantan događaj a on se odnosi na SAD i demonstracije
poznate pod nazivom „okupirajmo Wall street“. Probuđena javnost SAD
je ustala protiv ogromnih socijalnih razlika te svoje nezadovoljstvo
iskazala okupiranjem simbola liberalne ere kapitalizma. Demonstranti
su hapšeni, nasilje je bilo evidentno na svakom koraku, a mediji su
se dobro potrudili da cijeli događaj dobro sakriju od očiju šire javnosti.
Gotovo identičnu sliku smo imali i u Engleskoj gdje je ogroman broj
ljudi protestovao te na taj način izrazio svoje mišljenje o socijalno
ekonomoskoj situaciji. Nekoliko žrtava, Liverpul, London i još neki
gradovi u plamenu, ali mediji ostaju mirni.
Veoma kratki izvještaji i namjerno odašiljanje netačnih informacija
, su učinili svoje. O protestima narednih dana gotovo da se nije ni
govorilo.
5.3 Medijsko predstavljanje i dobijanje udarnog mjesta
u medijima širom svijeta
O ovom elementu kostrukcije u slučaju Moamera Gadafija
suvišno je i govoriti. Svi veći svjetski mediji su na samom početku
pomenute revolucije prenijeli priču o genocidu u Bengaziju i priču o
bombardovanju civila u Libiji.
Tako britanski BBC prenosi: Libya unrest: Scores killed in Benghazi
'massacre' (http://www.bbc.co.uk/news/world-africa-12517327).
Dalje Reuters prenosi da je Gadafi prije Libijske revolucije planirao
ubistva Libijskih građana, mada bez jasnijeg obrazloženja zašto bi to
uradio, ali se navodi da je neposredno oružje trebao biti bojni otrov:
(http://www.reuters.com/article/2011/04/05/us-libya-icc-exclusive-idUSTRE73443V20110405)
Naknadno vijesti su demantovane. Svakodnevne naslovnice
brojnih američkih štampanih medija prenosile su slike pobunjeničkog
ugla, dok su ostali njemi na pozive Gadafijevih pristalica da dođu i
uvjere se u kompletnu priču. Istovremeno nezavisni UN posmatrači su
odbili svaku mogućnost da dođu u Libiju i na terenu se uvjere u pravo
stanje stvari. S druge strane isti mediji niti u jednom trenutku nisu
prenosile NATO intervencije i bombardovanja širom svijeta, od Jugoslavije
do afričkih zemalja. Na ovaj način stvorena je lažna slika o Libijskim
pobunjenicima i njihovim zaslugama za oslobođenje brojnih gradova. Kada
tome još dodamo nevjerovatno veliki broj priloga i posebnih izdanja
posvećenih Libiji onda postaje jasno da je samo jedna strana i jedan
događaj okupirao pažnju javnosti u nekoliko prošlih mjeseci.
Samo na najvećem internet pretraživaču google-u moguće je pronaći gotovo
10 miliona stranica koji sa sobom uz Gadafija nose pridjev diktatora
(http://www.google.ba/search?hl=bs&client=firefox-a&hs=HYl&rls=org.mozilla%3Aen
US%3Aofficial&biw=1366&bih=664&q=muammar+gadddafi+dictator&btnG=Tra%C5%BEi).
5.4 Uvrštavanje spektakularnosti
U glavnome gradu Tripoliju ljudi pucaju u zrak
i izvikuju po ulicama: "Bog je velik, Gadafi je uhvaćen!".
(http://www.rtl.hr/vijesti/novosti/pukovnik-gadafi-ubijen-dok-je-molio-za-milost/)
Video ubistva Gadafija (http://www.index.hr/vijesti/clanak/pao-je-sirt-rodni-grad-i-zadnje-utociste-snaga-moamera-gadafija-/578334.aspx)
Ovo su samo neki od medijski izuzetno tendencioznih poziva
da se vizuelno pogleda snimak koji će po Svetislavu Basari simbolično
označiti kraj 20.-og vijeka. Spektal u režiji vodećih svjetskih sila
bio je režiran.
Direktan prijenos torture i egzekucije Libijskog vođe sigurno možemo
pripisati najspektakularnijim medijskim atakom na demokratiju i elementarna
ljudska prava u cijelom svijetu. Konstantno ponavljanje video snimka
na kojem se vidi polumrtav Gadafi kako preklinje za život je sa sobom
donijelo i činjenicu da su stotine miliona ljudi pretvoreni u krvoždernu
rulju. (Basara, NIN br.3174, 27.10.2011, str. 6-10).
Slavlje na ulicama Tripolija i ostalih Libijskih gradova pomalo je podsjećalo
na proslave dočeka najvećih nacionalnih praznika i „orgijanje demokratije“
se nezaustavljivo proširilo širom svijeta. Mediji su ispunili svoja
očekivanja. Servirali su Gadafija kao krvoloka i podarili legitimitet
masi da na za 21. vijek pomalo gnusan način dočeka „slobodu“.
6. Libija - Kraj istorije ili Sukob civilizacija
Iako smo se u prethodnom izlaganju posvetili medijskoj satanizaciji
Libijskog lidera, Libijska revolucija sa sobom neminovno nosi i neke
šire konotacije.
Trenutni politički poredak i konstalacija snaga na terenu sigurno nisu
održivi, a kao glavni argument ovoj tvdnji možemo izložiti konstantne
i učestale konflikte, kako na vojnom tako i na političkom polju. Kao
što su antropološke pretpostavke interpretirale čovjeka kao dobrog i
li lošeg , tako je i savremena društvena i politička stvarnost podijeljena
između dvije međusobno isključive paradigme- kraja istorije i sukoba
civilizacija. Ove dvije teze interpretirane su od strane američkih politikologa-
Samjuela Hantigtona i Frensisa Fukujame.
Hantingtom smatra da se globalno-politička situacija u
svijetu poslije hladnoratovskog perioda suštinski se izmjenila.
Blokovsku podjelu svijeta – bipolarni svijet zamjenjuje civilizacijska
podjela svijeta i multipolarni svijet. Pojavljuje se svjetski poredak
zasnovan na civilizaciji u kojem se drzave grupišu oko vodeće drzave(a)
koja čini jezgro njihove civilizacije. U posthladnoratovskom svijetu
najvaznije razlike izmedju ljudi i drzava nisu politicke, ekonomske
ili ideološke već kulturne. Društva spojena ideologijom ali podijeljena
civilizacijom se raspadaju (SSSR, SFRJ)
a društva razdvojena ideologijom ali spojena civilizacijom ponovo se
ujedinjuju (Njemacka).
Naziru se najmanje četiri velike civilizacijske grupe: 1) Sinička
; 2) Hindu ; 3) Islamska ; 4) Zapadna, a moguće im je pridodati 5) Japansku;
6) Latinoameričku ; 7) Afričku (Hantigton, 2000: 45)
Univerzalna opštesvjetska civilizacija se ne pojavljuje.
Pretpostavku da kraj hladnog rata znači i kraj sukoba u globalnoj politici
i pojavu jednog relativno harmoničnog svijeta zasnovanog na vrijednostima
zapadne civilizacije iznosi Fukujama, smatrajući da se nalazimo na kraju
istorije u smislu dovršavanja ideološke evolucije čovječanstva i trijumfa
liberalne demokratije. Budućnost neće biti posvećena borbama oko ideja
već riješavanju svjetskih ekonomskih i tehničkih problema. Demokratija
će u smislu najboljeg državnog uređenja trijumfovati, treći talas demokratizacije,
tj. pad režima u Španiji (Frankova diktatura), Grčkoj i Portugalu 70.-ih
godina prošlog vijeka su konkretan dokaz. Režimi koji nemaju izborni
legitimitet su neodrživi. Upravo ovu poslednju konotaciju možemo povezati
sa Libijom i Moamerom Gadafijem. Neminovno je da Gadafi nije uživao
izborni legitimitet Libijskog naroda i kao takav je sigurno bio predodređen
za kraj kakav je i dočekao. Ipak teško se oteti utisku snažnog spoljnjeg
faktora kao jednog od najvažnijih motora Libijske revolucije, a medija
kao neposrednog egzekutora Gadafija. Naravno kao pogodan trenutak mediji
su iskoristili revolucije u Egiptu i Tunisu, te je četvrti talas demokratizacije
mogao da počne. Gadafi bi se nužno povukao sa mjesta neprikosnovenog
vođe, ali kontrola medijskog aparata zapadnih sila je odlučila da je
baš ovaj trenutak pogodan za to.
Zaključak
Savremeni svijet je toliko zavisan od medija da rješavanje
globalnih problema interesuje sve ljude na planeti, što i jeste cilj
informativnog poretka. Svaki medij posjeduje svoje posebnosti, metode,
karakteristike i funkcije, pomoću kojih gradi sistem usmjeren na pridobijanje
javnosti.
Danas mali broj ljudi koncentracijom kapitala u medijima vlada svijetom,
što potvrđuje činjenica da 90 % međunarodnih vijesti stiže iz četiri
velike agencije- UPI (United Press International), AP (Assoccieted
Press), Rojter (Reuter) i AFP (Ažans Frans Pres).
Da bi mediji vršili selekciju informacija i istovremeno kontrolisali
ogroman svjetski auditorijum,
veoma je važno da se poruke i informacije, koje se šalju putem medija,
oblikuju tako da budu prilagođene obrazovanju, kulturi i političkim
stavovima ciljne grupe kojoj su namijenjeni, a kada je cijela priča
pripremljena dovoljno spektakularno efekat je na dohvat ruke. U suprotnom
može desiti da izostane željeni efekat, odnosno da poruka ne bude primjećena.
Da su zapadni mediji tačno znali šta im je cilj, odnosno da su odlično
savladali instrukcije političkih divova, te da je odlazak Gadafija pripremljen
i realizovan u strahu od promijena ekonomske politike govore i činjenice
da nova Libijska vlada već uveliko pokazuje sluh za interese velih sila.
Takođe ne možemo se oduprijeti utisku da je Gadafi samo jedan u nizu
medijski dobro konsruisanih slučajeva, sjetimo li se Sadama Huseina,
Slobodana Miloševića itd. Dakle jasno je da je moral strani
pojam u međunarodnim odnosima da ekonomija diktira tempo u kojem je
velike sile izuzetno teško ili gotovo nemoguće zaustaviti.