Predmet ovog seminarskog rada jest pravo na dobar glas i njegovo naličje:
kleveta. S ciljem da sve rjeđa novinarska praksa postane upravo ta forma,
forma klevete, nastao je i ovaj rad. Kroz nekoliko osnovnih poglavlja
prikazala sam teoretsku i praktičnu postavku ove tematike. O motivaciji
za rad teško je govoriti jer je tema bila dodijeljena, a ne izabrana,
ali kroz obradu iste i sama sam shvatila bitnost ukazivanja na ovaj
problem. Ponajprije iz razloga što kleveta može svojim sadržajem ugroziti
i cijelu egzistenciju pojedine oklevetane osobe, osim što primarno djeluje
na uništenje ugleda i nanošenje duševne boli (danas manje spominjano
kod javnih osoba, na što ću se osvrnuti kasnije).
Prema američkim teoretičarima Hiebertu, Unguraitu i Bohnu, novinarska
etika jest upravo ta koja treba postaviti smjernice, pravila i kodekse
koji će voditi novinare u njihovoj humanosti, a koja kod ove teme ima
važnu ulogu jer human čovjek će poštivati pravo svakoga čovjeka, a to
je pravo na dobar glas, dok se ne dokaže suprotno. Akcent je na tome
da dokazana optužba, odnosno informacija za koju postoji službeni, sudbeni
"background" nije kleveta već dozvoljen stil izražavanja,
no o svemu tome više ću govoriti tijekom rada. Nakon teoretskog pojašnjena
pri kraju seminara iznosim primjere iz hrvatskog i svjetskog novinarstva
s ciljem pozitivne edukacije, jer znamo da i loši novinarski članci
i sl. su korisni jer mogu poslužiti kao loš primjer.
Kada je o literaturi riječ teško je naći poglavlje, pa čak i odjeljak
koji bi se bavio isključivo ovom tematikom zbog njezina općenitog karaktera
pa sam informacije skupljala doslovno sa svake stranice ponešto. U tome
se najkorisnijom pokazala knjiga "Novinarska etika" autora
Malović-Ricchiardi-Vilović , časopis "Novinar" te različiti
kodeksi. Tekst je pisan jednostavnim stilom studentice novinarstva,
a s namjerom da bude razumljiv prvenstveno kolegama studentima na novinarskom
smjeru.
2. PRAVO NA DOBAR GLAS
Pridržavanjem etičkih načela nikako se ne možemo dovesti u situaciju
da nas tuže za klevetu. Podsjetimo se kako novinari sami definiraju
svoja etička načela. Rosenhal, prijašnji izvršni urednik The New York
Timesa određeno je izrekao svoja etička uvjerenja kojih su se pridržavali
naraštaji novinara toga uglednog dnevnog list; citiram: “Uvjeren sam
da je dužnost svakog novinara i urednika da postigne što je veći mogući
stupanj objektivnosti, iako znam da je posve objektivno novinarstvo
nemoguće, jer svaki je tekst napisalo ljudsko biće. Uvjeren sam da će
novinar zaboraviti emocije onog trenutka kada sjedne za stroj i počne
pisati svoj mali tekst bez obzira na to koliko je bio emotivno vezan
uz temu. Uvjeren sam da će osobna razmišljanja biti isključena tijekom
pisanja novinarskih tekstova. Uvjeren sam da ćemo izbjegavati pogrdne
izraze baš kao i anonimne optužbe protiv pojedinaca ili ustanova. Uvjeren
sam da će svaka optužena osoba ili ustanova imati odmah pravo na odgovor.
Uvjeren sam da ne koristimo novine kako bismo pribili ljude na stup
srama samo zato jer mi novinari posjedujemo takvu moć. Uvjeren sam da
prikazivanje obje strane nije puko izmotavanje, već srž odgovornog novinarstva.”.
U svezi teme najviše nas zanima rečenica: Uvjeren sam da ćemo izbjegavati
pogrdne izraze baš kao i anonimne optužbe protiv pojedinaca ili ustanova.
Ova rečenica jasno podržava pravo pojedinca, ali i ustanove, nacije
i sl. na dobar glas. Da bismo bili sigurni da se krećemo u pravom smjeru
moramo biti pošteni. Poštenje je kategorija koja se ultimativno zahtjeva
od novinara. Samo pošten novinar ima cjelovit integritet i javnost mu
vjeruje, naročito kad izražava svoje mišljenje o različitim zbivanjima.
Ujedno ako smo pošteni novinari nikada nećemo napisati nešto neprovjereno,
nepotvrđeno ili zasnovano na osobnim stavovima, a što bi moglo biti
kleveta. Osim toga uvijek se treba sjetiti onog da što ne želimo da
nama rade, ne radimo niti mi drugima, a takva samokontrola će nas zasigurno
zadržati izvan prostorija sudova na kojima bi se mogli naći optuženi
za klevetu.
2.1 Pregled kodeksa i deklaracija
Na temelju nekoliko svjetskih medijskih etičkih kodeksa i Kodeksa časti
Hrvatskog novinarskog društva, sačinjeni su kriteriji prema kojima su
pristigli primjeri grupirani u nekoliko skupina. Za našu temu svakako
se najzanimljiviji ova načela:
Neistinito izvještavanje - jer istina je temelj novinarske profesije.
Neistinito izvještavanje je svjesno prešućivanje informacija, iskrivljavanje
istine, izmišljanje činjenica i događaja. U takvim okolnostima dolazi
i do klevete.
Neprovjerene informacije - jer novinar je obavezan svaku informaciju
prethodno provjeriti iz najmanje dva neovisna izvora. Iznošenjem neprovjerenih
informacija dovodi u pitanje ne samo integritet osobe i istinitost događaja
o kojem piše nego i svoj novinarski kredibilitet. A ako neosnovano optuži
neku osobu jasno vrši klevetu.
Prikazivanje samo jedne strane u sukobu - jer novinar treba saslušati
sve strane u sukobu o kojem izvještava te ih uravnoteženo prikazati.
Za novinara izvjestitelja sve su strane podjednako važne, a događaj
će predstaviti što je moguće objektivnije i pošteno te tako izbjeći
pisanje kleveta, a držati se toga da svi ljudi imaju pravo na dobar
glas, dok im se ne dokaže suprotno.
Prisjetimo se djelomičnog sadržaja Münchenske deklaracije, deklaracije
o dužnostima koja kaže: Poštuj istinu i pravo publike da je sazna bez
obzira na to kakve bi mogle biti posljedice za njega osobno, ali objavljuj
informacije čiji ti je izvor poznat, odnosno poprati ih nužnim ogradama,
te poštuj privatan život osoba.
Prisjetimo se zatim i finskih smjernica za dobru novinarsku praksu,
a koje govore o zaštiti pojedinca. Ovdje se kaže slijedeće: Ljudsko
dostojanstvo i reputacija svakog pojedinca moraju se štititi. Štetne
činjenice koje se odnose na privatni život pojedinca ili njegove obitelji
ne smiju biti objavljenje, osim ako za to ne postoji vrlo veliko javno
zanimanje. Ovdje naravno postoji problem kako razgraničiti ono što je
za javnost vrlo bitno od onoga što nije. Zatim, objavljivanje imena
ili drugih identificirajući činjenica kad je u pitanju zločin može se
opravdati samo na temelju vrlo velikog zanimanja u službi javnosti.
Općenito, identitet osobe ne smije biti otkriven prije nego to učine
sudski organi. A pogotovo ako za takve informacije ne postoje valjani
dokazi te su tužbe, sada već klevete, neutemeljene. Ne smiju biti pravljene
pretpostavke o nečijoj krivnji, niti mogu biti unaprijed predviđane
odluke suda ili drugih organa. Sve nam ovo govori kako je zaštita pojedinca
vrlo važna stvar.
Sindikat francuskih novinara o dužnostima novinara kaže između ostaloga
i slijedeće: Klevete, neutemeljene optužbe, preinake dokumenta, iskrivljavanje
činjenica i laži najozbiljnija su povreda profesionalnog postupanja,
pa ako želite biti profesionalci, ali zaista profesionalci novinarskog
zvanja izbjegavajte ranije spomenuto.
2.2 Crkveni stavovi
Navodim i stav Crkve prema kleveti i pravu na dobar glas iz razloga
što je etika vezana s religijom, a i većina hrvatskih novinara su religiozni
pa i ovo utječe na njihov rad. Crkva kaže da poštivanje dobra glasa
osoba zabranjuje svaki stav i svaku riječ koji im mogu prouzročiti nepravednu
štetu. Postaje krivim: za neosnovan sud onaj tko, makar i prešutno,
prihvaća kao istinit, bez dostatna temelja, neki moralni manjak u svoga
bližnjega; za ogovaranje onaj tko, bez objektivno valjana razloga, otkriva
tuđe nedostatke i pogreške osobama koje za to ne znaju; za klevetu onaj
tko, tvrdnjama suprotnim istini, škodi dobru glasu drugih i daje prigodu
za krive sudove o njima. Ogovaranje i kleveta poništavaju dobar glas
i čast bližnjega. A čast je društveno svjedočanstvo što se daje ljudskom
dostojanstvu, i svatko ima prirodno pravo na čast svoga imena, na svoj
dobar glas i na poštovanje. Lako zaključujemo kako ogovaranje i kleveta
vrijeđaju kreposti pravde i ljubavi. U novinstvu, odgovorni su, po samom
svojem zvanju, obvezani, u sirenju vijesti, služiti istini i ne vrijeđati
ljubav. Treba nastojati s jednakom brigom poštivati istinitost činjenica
i granice kritičkog suda prema osobama. Mora se izbjegavati da se ne
padne u ozloglašavanje. Ukratko je dovoljno reći: "Ne reci lažno
svjedočanstvo protiv bližnjega svoga" (Izl 20,16). Zapravo je vidljivo
da ova učenja Crkve nalazimo i u svim kodeksima koji se tiču novinarstva.
3. KLEVETA
Već ranije više puta spominjano ponovit ću i opet: svaki pojedinac
ima pravo na dobar glas odnosno pravo na poštovanje u skladu sa svojim
djelima. Nijedna druga osoba ne smije narušiti ugled tog pojedinca na
temelju nedokazanih optužba. Takve nedokazane optužbe nazivamo klevetama.
Riječ kleveta dolazi od latinske riječi diffamatio, calumnia, a znači
objavljenu pogrdnu izjavu koja izravno ili neizravno oštećuje ugled
pojedinca ili skupine, te je prenesena javnosti. Zakon štiti ljude od
nedokazanih optužba koje subjekt izlažu preziru, ismijavanju i društvenom
izopćenju. Po hrvatskom pravu, kleveta je kazneno djelo protiv časti
i ugleda, koje se za svoj osnovni oblik goni po privatnoj tužbi. Sadržaj
klevete su
ljudske radnje, osobine ili svojstva, odnosi ili stanja u negativnom
kontekstu, koja su prikazane kao činjenice, a u stvarnosti su neistinite.
Novinar, kao javni djelatnik, mora biti upućen u ograničenja apsolutne
slobode govora koje nalaze novinarska etika i zakon u cilju izbjegavanja
kleveta.
3.1 Što je, a što nije kleveta?
Postoje dvije vrste klevete. Prva je kleveta per se koja očito kleveti
subjekt, npr. kada se za nekoga kaže da je kriv za zločin za koji nije
osuđen. Druga vrsta je kleveta per quod koja je štetna za subjekt zbog
načina na koji je iznesena. Što se tiče samog navođenja nečije klevetničke
izjave, to je također sudski kažnjivo, jer se time potiče klevetanje.
Kleveta nije ispravljena ako autor objavi ispriku zbog pogreške, jer
svi koji su pročitali kompromitirajući izjavu često ne pročitaju ispravak,
a čak ni ispravak ne može vratiti stari ugled. Kleveta nije štetna,
ali istinita informacija. Istina nikada ne može biti kleveta, jer osoba
koja je osuđena za ubojstvo i u medijima prozvana ubojicom ne može podići
tužbu radi kaznenog djela protiv časti i ugleda. Ovdje valja imati na
umu da je istina legalni koncept koji se može dokazati na sudu. Spomenimo
i privilegij. Apsolutan privilegij je nešto što je zaštićeno zakonom,
statutom, sudskim nalogom i drugim. Svjedočenja, policijska ili saborska
izvješća su tako zaštićene izjave koje čak ako su neistinite ne mogu
biti tužene zbog klevete. Kvalificirani privilegij brani autora koji
je nenamjerno oštetio subjekt. Isto tako kategorija komentara (iznošenje
vlastitog mišljenja) zaštićena je pravom za izražavanje osobnog stava
tj. slobodom govora. Tužba zbog klevetničkog komentara može se pokrenuti
kada je on izrazito zlonamjeran tj. kada mu je cilj narušiti ugled subjekta.
3.2 Obilježja klevete i tužbe protiv klevete
Klevetu obilježavaju tri elementa:
1. identifikacija - autor novinarskog djela mora identificirati
subjekt odnosno imenovati ga ili specifičnim opisom dati do znanja javnosti
o kome je riječ;
2. objava - neosnovana optužba mora biti iznesena pred
trećim licem, što je neizbježno ako je kleveta objavljena u tisku, na
radiju, televiziji ili nekom drugom mediju;
3. štetnost - ključno obilježje klevete je štetnost
za osobu o kojoj se govori, te je uzrok negativne promjene mišljenja
javnosti spram oklevetane stranke.
Što se tužba zbog klevete tiče, najčešće su tužene novinarske reportaže
o navodnim kriminalnim radnjama, nepoštenju, nemoralu, nečasnom ponašanju
ili materijali koje profesionalno oštećuju subjekt izazivajući njegovo
financijsko ili poslovno slabljenje.
Da li su objavljene riječi oštetile ugled pojedinca može odlučiti samo
porota na sudu (nakon podnijete tužbe). Prije toga sudac može donijeti
zaključak da je tužitelj i prije objavljenog materijala uživao vrlo
niski ugled, tako da ga kleveta nije mogla puno više oštetiti.
Svaka osoba, korporacija, kompanija, nacija i drugo, može biti oklevetana.
Svi osim vladinih tijela smiju podnijeti tužbu zbog klevete, jer je
od njihove reputacije važnije pravo da ih se kritizira. Tužbu mogu pokrenuti
pojedinci kao članovi vladinih tijela. Novinar može izbjeći tužbu ako:
ne imenuje i ne opisuje subjekt, oblikuje svoj materijal u umjereni
komentar koji je povezan sa stvarnim optužbama, koristi adekvatne termine
npr. "nevin" , a ne "nije kriv", ne piše neprovjerene
informacije u obliku činjenica i slično.
4. PRIMJERI
Da bismo učili na iskustvu, ovaj put na tuđem (a kažu da je bolje učiti
na tuđim greškama nego na svojima) u slijedećim primjerima pokazat ću
praktično što je kleveta, koje su klevete sramota novinarske profesije,
a koje klevete to nisu niti bile.
4.1 Primjeri u hrvatskom novinarstvu
U knjizi predviđenoj za ovaj kolegij (Novinarska etika) postoje primjeri
ne etičnog ponašanja, a dotiču se naše teme odnosno klevete. To su slijedeći:
Pakleni anđeo Ivančić gdje se radi o klevetanju kolege novinara, a taj
tekst izdvojen je kao transparentan primjer narušavanja temeljnih prava
i sloboda čovjeka. Zatim, “Medijska peta kolona” gdje se radi o nedostatku
drugih izvora informiranja, neuravnoteženosti stavova, te nedostatku
poštenog i odgovornog izvještavanja, te o uporabi optužujućih neargumentiranih
naziva tj. kleveti. Tu je i primjer “Vještice iz Rija” gdje su se Globusovi
eksperti izražavali u tekstu i skupnim imenima o novinarkama, književnicama
i sveučilišnim nastavnicima – kao što su “vještice iz Rija”, “djevojčice
komunizma”, “bivše profiterke komunizma i postkomunizma” i slično.
Malo bliži i suvremeniji primjer sam izdvojila iz časopisa Novinar,
dio članka kolege Markovskog koji se osvrće na neprofesionalizam Večernjeg
lista. Radi se o sljedećem: U mnoštvu informacija u “crnoj kronici”,
Večernjak je 20. prosinca 1999. uvrstio i onu o tragičnoj smrti mladića
iz gradića na sjevernom dijelu naše zemlje. U posve kratkoj vijesti
navodi se da će uzrok smrti biti “ustanovljen obdukcijom, ali sudeći
prema još neslužbenim podacima, riječ je o predoziranju drogom”. I još
: “Prema izjavama svjedoka, ‘NN’ je bio narkoman” (gdje je u vijesti
umjesto inicijala bilo ime mladića). Objavom ovog članka i dotični novinar,
ali i njegov urednik prekršili su novinarski kodeks časti i nanijeli
štetu i bol obitelji, a i žrtvi u vidu klevete.
4.2 Primjeri u stranom novinarstvu
Prvi primjer je slučaj “Hustler magazin i Larry C. Flynt protiv Jerryja
Falwella”. Pitanje je bilo da li je strip parodija objavljen u Hustleru
(magazin) bio kleveta ili ne.
Larry Flynt, vlasnik Hustler magazina, iskoristio je zaštitu prvog amandmana
za parodiranu reklamu "Jerry Falwell priča o svom prvom putu"
iz 1983. Reklama je trebala sličiti onoj koja propagira Campari pića,
kako bi implicirali da je Falwellovo prvo seksualno iskustvo bilo u
pijanom stanju s vlastitom majkom. Strip je također sugerirao da je
Falwell licemjer koji propovijeda jedino kad je pijan. Malim slovima
na dnu stranice stajalo je "Reklamna parodija, ne treba je shvaćati
ozbiljno." Ipak, Falwell je reklamu shvatio ozbiljno i podnio tužbu
zbog klevete, narušavanja privatnosti i namjernog nanošenja duševne
boli. Okružni sud zapadnog okruga Virginije odbacio je1984. tužbu zbog
narušavanja privatnosti jer je javna ličnost. Sud je odlučio da je Hustler
kriv zbog nanošenja duševne boli i naredio mu da plati Falwellu 200
000$, ali je u slučaju klevete sud donio odluku u korist Hustlera. Sud
je 1988. povukao osudu zbog počinjenih duševnih boli i kaznenu globu
jer prvi i 14 amandman zabranjuju javnim osobama da traže odštetu zbog
emocionalnog stresa. Danas javne osobe u tužbi zbog klevete ne zahtijevaju
na kažnjavanju ne obzirnosti autora kojeg se tuži, već zahtjevaju kažnjavanje
radi namjernog oštećivanja njihova ugleda.
Drugi primjer govori o teksaškim stočarima protiv Oprah Winfry. Presuda
ovog slučaja ponovno je potvrdila pravo pojedinca da slobodno kaže svoje
mišljenje bez bojazni
od sudskog gonjenja. Talk-show Oprah Winfry 16.04.1996. obradio je kontraverznu
temu kravljeg ludila i njegovog širenja u Americi. Gost showa, vegetarijanac
i aktivist, Howard Lymans rekao je da postoji velika opasnost zareze
od kravljeg ludila, a na to je Oprah izjavila da nikada više neće staviti
hamburger u usta. Odmah nakon emitiranja Oprah showa pala je cijena
goveda i nije se podizala dva tjedna. Teksaški rančer Paul Engler zahtijevao
je da Oprah povuče svoju izjavu i objavi da je cijela emisija bila neistinita,
jer je do tada izgubio 7 milijuna $. Ubrzo Engler i još neki stočari
podnijeli su tužbu protiv Oprah Winfry i zatražili 12 milijuna američkih
dolara odštete, te su morali dokazati da je njena izjavila bila zlonamjerna
s ciljem da im naruši kredibilitet i osiromaši posao. Dva mjeseca nakon
početka suđenja u veljači 1998. sud je presudio u korist Oprah Winfry
i zaključio da nije klevetala stočare. Teksaški stočari još uvijek opozivaju
presudu. Oprah je komentirala uspješnost presude izjavom da pravo na
slobodu govora, na kojeg se pozvala, itekako funkcionira.
ZAKLJUČAK
Ne treba zanemariti važnost prava na dobar glas i olako prelaziti preko
kleveta jer su ove dvije kategorije vrlo bitne pri stvaranju kredibiliteta
mladih novinara. Novinarstvo bi trebalo poštivati ljude uključene u
vijesti i druge novinarske forme te poštivati uobičajene standarde ponašanja.
Ljudima javno optuženima trebalo bi dati što prije priliku da respondiraju
na optužbe ili izjave. Za sve navedeno u ovom radu ponajprije je važno
obrazovanje i poštenje novinara jer znamo da je neznanje izvor neetičnosti,
a poštenje je preduvjet objektivnosti. Mladim novinarima, budućim nadajmo
se profesionalcima, preostaje samo da se drže kodeksa Ujedinjenih naroda
iz 1948. u kojem se oštro osuđuje kleveta i neosnovane optužbe. Stalno
treba imati na umu krhkost ljudskog digniteta i važnost istog za egzistenciju.
I na ovu temu se može primijeniti Kantovo viđenje čovjeka kao cilja
samom sebi, a ne sredstva, kojeg nitko ne smije iskoristiti jer čovjek
u novinarstvu nikada i nikako ne smije biti sredstvo. Tako se treba
uvijek ponašati odgovorno te izbjegavati neosnovane tužbe, neprovjerene
informacije ili subjektivne dojmove.
Svakome treba omogućiti realizaciju njegova prava na dobar glas, dok
se sudski ne dokaže suprotno. Naposljetku, treba ne činiti drugima ono
što niti sami ne bismo voljeli da nama čine jer to nije u skladu s moralom,
općim ili univerzalnim, a niti s kodeksima novinarske profesije, a koji
nam trebaju biti polazište ma u bilo koju temu se uputili i koje god
postupke trebali objasniti, optužiti ili opravdati. Da je svakako pojam
kleveta važan u smislu da ga treba izbjegavati, govore i brojni kodeksi
i deklaracije u kojime se obvezno, bez obzira kojoj državi pripadali
kleveta osuđuje kao najgora uvreda ljudskom ugledu.
Istakli mi pravo na dobar glas ili pak osudili klevetu, govorimo o istoj
stvari. Govorimo o zaštiti pojedinca, reguliranoj moralno, ali i zakonski.
Ponekad je teško pronaći granicu kada komentar postaje kleveta, no tu
pomaže iskustvo i ono unutrašnje, unutrašnji moral koji svaki pojedinac
i novinar ima. Ako taj moral uskladimo s novinarskim etičkim kodeksima
moći ćemo reći da smo postigli vrhunac novinarske etičke profesionalnosti.
BIBLIOGRAFIJA
Primarna literatura:
1. MALOVIĆ, S., RICCHIARDI, S., VILOVIĆ, G., Etika novinarstva, Zagreb,
1998;
2. MATAUŠIĆ, M., Etika društvenog priopćavanja, u: ČEHOK, I. – KOPREK,
I., Etika, Priručnik jedne discipline, Zagreb 1996., str.169-185
Sekundarna literatura:
1. Medijska istraživanja, 4 (1998.) 1 (tema broja: Etika i novinarstvo)
2. Novinar, Zagreb 2000, broj 1-2
3. Novinar, Zagreb 2000, broj 11-12
4. Internet: http://www.hbk.hr/katekizam/iii/19-pre1.html
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|