|
DVIJE IZBORNE POBJEDE GEORGEA
W. BUSHA
Cilj ovog seminarskog rada je na primjeru predsjedničkih izbora u SAD
2000. i 2004. godine i njihovih usporednih prikaza pokazati kako je pod
različitim okolnostima isti kandidat, George W. Bush, kao eksponent neokonzervativne
Amerike i krupnog kapitala, dvaput pobijedio u utrci za Bijelu kuću. U
slučaju prve pobjede nad demokratom Alom Goreom, koja označava kraj ere
klintonovskog neoliberalizma, bitno je ukazati na slabosti elektorskog
sustava posrednog biranja šefa države koji je Bushu, unatoč manjku od
pola milijuna pojedinačnih glasova Amerikanaca, osigurao trijumf najprije
na Floridi, a zatim u Washingtonu. Drugu Bushevu pobjedu nad demokratskim
izazivačem Johnom F.Kerryem za ocijeniti je znakovitom, jer odražava trend
okretanja SAD-a opciji desnog centra i tradicionalizmu koji se očituje
u potpori predsjedniku kao zaštitniku nacije od terorizma, promicatelju
moralnih vrijednosti, ali i "izvozniku demokracije".
Uz osvrt na tijek i po(r)uke dviju posljednjih predsjedničkih izbora,
seminar će predstaviti temeljne pojmove vezane uz taj segment američkog
federalizma, te glavne aktere izbora, dvostrukog pobjednika Georgea Walkera
Busha i njegovu dvojicu neuspješnih konkurenata, Ala Gorea iz 2000. godine
i Johna Forbesa Kerrya iz 2004.
2. KLJUČNI POJMOVI
2.1. Federalizam u SAD
Današnje
Sjedinjene Američke Države federacija su koju čini 50 saveznih država.
Povijest američkog federalizma može se pratiti od 1878. godine, kad se
rađa ideja o izgradnji savršene Unije, koja je, u vrijeme dok je na snazi
još bio Statut o konfederaciji, prerasla u izrazit problem za očeve nacije
i 13 država utemeljiteljica (G.Nathan,1989,7) Svaka od tih država željela
je sačuvati suverena prava stečena odcjepljenjem od Engleske, pa je uravnoteženje
prava država s potrebama središnje državne vlasti postalo ključno. Tvorci
Ustava dopustili su na kraju državama da zadrže prava na reguliranje svakodnevnog
života građana, pod uvjetom da ta prava nisu u sukobu s potrebama i dobrobiti
države kao cjeline. Kratka epizoda koja je narušila trend uspona američkog
federalizma četverogodišnji
je Građanski rat (1861.- 1865.) koji je između južnih i sjevernih
država izbio radi sukoba oko prava savezne državne vlasti da regulira
robovlasničke odnose u mlađim državama Unije. Krvavi okršaj završava pobjedom
sjevernjačkih unionista zagovornika abolicije i supremacijom federalnog
uređenja koje je u osnovi ostalo nepromijenjeno do današnjih dana. Slijedom
toga, svaka od 50 država, suvremenih federalnih jedinica, suvereno upravlja
decentraliziranim poslovima kao što su prosvjeta, lokalna policija i oporezivanje,
uvjeti rada, vjenčanja i razvodi. Autonomija u tom segmentu toliko je
zaživjela da dvije susjedne države o potpuno istoj stvari često imaju
bitno različite zakone.
2.2. Američki predsjednik
Predsjednik SAD-a najmoćnija je politička figura suvremenog svijeta,
svedenog na samo jednu supersilu. Ustav zahtjeva da Predsjednik bude rođeni
Amerikanac, ne mlađi od 35 godina, s najmanje 14 godina trajnog boravka
na tlu States (G.Nathan,1989,53). Izborom dolazi na čelo državne vlasti
kao vrhovni uobličavatelj javne politike sa značajnom zakonodavnom ulogom.
Može staviti veto na svaki prijedlog zakona koji donese Kongres, može
sazvati posebnu sjednicu Kongresa ako se on ne izjasni o prijedlozima
koje predsjednik smatra nužnim. Predsjednik je vrhovni zapovjednik oružanih
sanaga SAD, uz državnog tajnika kreira vanjsku politiku, te odabire veleposlanike.
Čelni ljudi 15 ministarstava koje potvrđuje Senat također su njegov izbor,
a tvore Vijeće savjetnika ili predsjednički kabinet poduprt osobljem Bijele
kuće, članovima Vijeća nacionalne sigurnosti itd. Osim što postavlja i
imenuje javne dužnosnike, Predsjednik izriče pomilovanja osobama zbog
kršenja saveznih zakona.
Ograničenja ovlasti Predsjednika tiču se proračuna i vanjskopolitičkih
smjernica koje nasljeđuje od prethodnika. Želi li da zakonski prijedlozi
koje nudi budu prihvaćeni, mora sklapati kompromise s Kongresom i interesnim
lobijima koji nastoje utjecati na zakonodavni postupak. Predsjedničke
pak nominacije za suce, od saveznih do Vrhovnog suda, mora blagosloviti
Senat.
2.3. Predsjednički izbori
Izbori za predsjednika SAD održavaju se svake četiri godine(u godinama
koje su bez ostatka djeljive s 4), u utorak nakon prvog ponedjeljka u
mjesecu studenom. Izborni proces poznaje četiri koraka "filtracije".(www.tportal.hr/vijesti/svijet/2004/10/29)
2.3.1. Preliminarni izbori
Prvi su preliminarni izbori početni korak u odabiru stranačkog kandidata
koji će se natjecati za Bijelu kuću. Preliminarni izbori počinju u siječnju,
kada se više kandidata unutar iste stranke međusobno bori za stranačku
nominaciju. Na ljeto izaslanici koje odaberu glasači stranaka na stranačkoj
konvenciji biraju predsjedničkog kandidata. Osoba koja je osigurala najveću
potporu pobjeđuje i dobiva podršku stranačkih rivala. Predsjednički kandidat
određuje potom svog kandidata za potpredsjednika.
Stranačke konvencije dviju najvećih i najmoćnijih stranaka, Republikanske
i Demokratske, spektakularne su predstave američkog političkog života.
Svaka država goleme dvorane gdje se održava konvencija ispunjava delegatima
naoružanih transparentima s imenom kandidata kojeg podržavaju. U tom trenutku
stranke već znaju tko je predsjednički kandidat i nastoje ga medijski
predstaviti u što boljem svjetlu.
2.3.3. Izborna kampanja
Predsjednički kandidati obavljaju posljednje pripreme za izbornu utrku.
Definiraju političku platformu, često uzimajući u obzir i stavove kandidata-stranačkih
kolega koji su ispali iz utrke za nominaciju. Velik novac troši se na
emitiranje televizijskih reklama u cijeloj zemlji, a neizbježan dio dekora
su i TV debate među kandidatima. Tijekom posljednjih tjedana izborne kampanje
kandidati pozornost usmjeravaju na tzv. "ključne države", u
kojima se nastoje izboriti za ključno važne glasove elektorskog kolegija.
2.3.4. Dan izbora- Veliki utorak
Na predsjedničke izbore u SAD-u stotinjak milijuna birača izlazi prvog
utorka studenog izborne godine. Nakon prebrojavanja pojedinačnih glasova
koji odražavaju volju Amerikanaca, proces prelazi u ruke elektorskog kolegija.
Kandidat koji osigura najveći broj pojedinačnih glasova u jednoj državi
osvaja sve glasove članova elektorskog zbora iz te iste države, a kandidat
gubitnik nijednog. Za predsjednički mandat kandidat mora prikupiti najmanje
270 elektorskih glasova, koji se službeno prebrojavaju na sjednici Kongresa
siječnja slijedeće godine.
Metoda izbora specifična je za američki sustav, a temelji se na elektorskim
ili izborničkim kolegijima. Kad izlaze na birališta, Amerikanci imena
kandidata, doduše, nalaze na glasačkim listićima, ali u konačnici ne glasaju
izravno za predsjednika, nego za listu predsjedničkih elektora koja je
po broju jednaka broju senatora i zastupnika svake od 50 saveznih države
u Kongresu. Kandidat koji osvoji većinu glasova u svakoj pojedinoj državi,
automatski dobiva sve elektorske glasove te iste države. Elektorski iliti
izbornički kolegij broji 538 članova, što odgovara broju od 435 članova
Predstavničkog doma i 100 senatora kojima se pribrajaju i tri predstavnika
Distrikta(Okruga) Kolumbija, što se teritorijem poklapa s američkom prijestolnicom
Washingtonom. Broj izbornika na koji ima pravo svaka od američkih država
proporcionalno grubo odgovara broju stanovnika svake od njih. Tehnički
gledano, broj elektora ravan je broju predstavnika konkretne države u
Kongresu, čemu se dodaje broj senatora(dva po državi). Kalifornija, u
kojoj obitava 12 posto ukupne populacije SAD, ima najviše, čak 55 elektorskih
glasova ili 10 posto ukupnog broja u elektoratu, a Wyoming u kojem živi
tek 0,18 posto Amerikanaca raspolaže s tri glasa. Pobornici elektorijata
tvrde da upravo izbornički sustav omogućava manjim državama ravnopravnije
sudjelovanje u izboru šefa države.
3. AKTERI IZBORA
3. 1. Ključne osobe predsjedničkih izbora 2000. i 2004. godine
GEORGE WALKER BUSH, dvostruki pobjednik predsjedničkih izbora u SAD
Rođen
6.srpnja 1946. u New Havenu, savezna država Connecticut. Pripadnik političko-naftaške
dinastije, unuk uglednog senatora Prescotta i prvi sin predsjednika SAD-a
koji osvaja Bijelu kuću nakon daleke 1824. kad Johna Adamsa na vrhu piramide
vlasti nasljeđuje sin John Quincy. Nakon odrastanja blizu naftnih bušotina
Zapadnog Teksasa, George Bush Junior, poput oca i imenjaka, odlazi studirati
na Yale gdje ostvaruje zanemarivu akademsku karijeru. Nakon jedva ugrabljene
diplome, 1968, kao pilot se priključuje Teksaškoj nacionalnoj gardi a
pet godina kasnije magistrira na Harvard Business School. Busheva nemirna
faza života, obilježena ponajviše problemima s alkoholom, završava u četrdesetoj
godini, kad prestaje piti, nanovo otkriva kršćanina u sebi i poslije ne
baš uspješnog pozicioniranja u naftnoj industriji, posvećuje se politici.
Manjinski vlasnik major league baseball kluba Texas Rangers i očev savjetnik
u predsjedničkoj kampanji 1988.godine, Bush Mlađi 1995. osvaja mjesto
guvernera države Teksas koje zadržava do izbora za predsjednika SAD 2000.
godine, te ostaje upamćen kao guverner koji je odbio pomilovanje u svih
152 egzekucije osuđenika, uz obrazloženje "da smrtnu kaznu smatra
učinkovitim načinom odvraćanja od zločina".(CNN.com/allpolitics)
George Bush Junior, metodist oženjen knjižničarkom Laurom Welch i otac
blizanki Barbara i Jenne, četrnaesti je šef države u povijesti SAD s dvostrukim,
osmogodišnjim mandatom.
Na predsjedničkim izborima 2000. godine demokratskog konkurenta Ala Gorea
na Floridi pod do danas nerazjašnjenim okolnostima pobjeđuje s pola milijuna
biračkih glasova manjka i jednim elektorskih glasom viška, 271, dostatnim
za pobjedu. Četiri godine kasnije, uvjerljivi je pobjednik američkog izbornog
utorka 2004. kad kao globalni borac protiv terorizma i čuvar tradicionalnih
američkih vrijednosti" s 3,5 milijuna glasova Amerikanaca nadvisuje
izazivača Johna Forbesa Kerrya i preuzima vodstvo s više no dovoljih 286
glasova Elektorskog zbora.
AL GORE, neuspješni demokratski oponent iz 2000.godine
Potpredsjednik
u demokratskoj administraciji predsjednika Billa Clintona, Albert Gore
Junior rođen je 31.ožujka 1948. u političkoj meki Washingtonu, odakle
obitelj ubrzo seli na američki Jug. Gore odrasta na farmi u Carthagi,
savezna država Tennessee, i s ocem senatorom Albertom Goreom Seniorom
često pohodi sastanke vodstva Demokratske stranke, na kojima susreće i
članove klana Kennedy. Godine 1969. diplomira na Sveučilištu Harvard na
(znakovitu) temu utjecaja televizije na ponašanje predsjednika. Iako žestoko
kritizira administraciju republikanca Richarda Nixona zbog slanja trupa
u Vijetnam, Al Gore i sam onamo odlazi, kako bi u ulozi ratnog reportera
izvještavao za prominentni list "Stars and Stripes". Po povratku
s vijetnamskih ratišta, Gore 1976. ulazi u američki Kongres, gdje odrađuje
četiri mandata u Zastupničkom domu i dvaput biva izabran za Senat, a kroz
političko djelovanje dokazuje se kao stručnjak za problematiku nuklearnog
razoružanja i zaštite okoliša. O predsjedničkoj nominaciji Demokrata,
otac četvero djece i suprug Elizabeth Tipper Gore, razmišlja već 1988.
godine, no unutar stranke prevagu odnosi kandidat Michael Dukakis, kasniji
izborni gubitnik. Kao Clintonov potpredsjednik od 1992. godine, Al Gore
posvećuje se prvenstveno zauzimanju za ekologiju i zagovara pristup Internetu
za što veći broj korisnika. Nakon što 2000. godine gubi izbore od Busha,
koji postaje predsjednik unatoč tome što ga je Gore u konačnici nadmašio
za pola milijun biračkih glasova, Albert Gore Mlađi profesionalno ostaje
blizu medijima a kao član Uprave računalnog giganta "Apple computera",
ni danas nije potpuno odbacio ambicije o novom pokušaju osvajanja mjesta
najmoćnijeg svjetskog političara, predsjednika SAD.
JOHN FORBES KERRY, neuspješni demokratski izazivač 2004.
Rođen
11. prosinca 1943. godine u Denveru, Colorado, kao potomak češko-mađarskih
Židova. Oženjen Theresom Heinz, američkom "kraljicom kečapa",
filantropom i pobornicom ženskih prava. Katolik, otac dviju kćeri i očuh
trojice posinaka iz braka s Theresom, diplomirao je kao vrstan student
Sveučilišta Yale 1966.,a deset godina kasnije završava trogodišnji poslijediplomski
studij prava na Bostonskom Collegeu.(en.wikipedia.org/wiki/John_Kerry)
U Mornarici SAD-a služi od 1966. do 1969. godine. Za trostruko ranjavanje
i iskazanu hrabrost spašavanjem suboraca s brzih čamaca u Vijetnamskom
ratu stječe niz odličja, Srebrenu i Brončanu zvijezdu, te tri Purpurna
srca. Po povratku s azijskih bojišta, John F. Kerry aktivno se uključuje
u antiratnu udrugu Vijetnamskih veterana (VVAW) i pred Senatom izjavljuje
da je Vijetnamski rat zapravo građanski sukob koji nije stvarna prijetnja
sigurnosti SAD. Nezadovoljan kasnijim radikalizmom VVAW-a, Kerry istupa
iz udruge i posvećuje se civilnoj karijeri. Na mjestu pomoćnika državnog
odvjetnika radi od 1977. do 1982. godine. Demokrati ga 1972. kandidiraju
na Kongres, a od 1982. do 1985. godine na položaju je zamjenika guvernera
države Massachusetts. Godine 1985. ulazi u američki Senat. Zbog "izleta"
u Nikaragvu gdje se radi pregovora o primirju susreće s ljevičarskih predsjednikom,
sandinistom Danielom Ortegom, izaziva negodovanje Reaganove administracije
koja u to vrijeme putem CIA-e podupire Ortegine suparnike, desničarske
kontraše. Kerry 1986. nastavlja istragu o događajima na američkoj Prevlaci
i otkriva ilegalne aktivnosti dopukovnika Olivera Northa (poznatijeg iz
afere Irangate) koji u Nikaragvi vojno opskrbljuje kontraše novcem opranim
od trgovine narkoticima u SAD. Zbog angažmana na istrazi u južnom susjedstvu
Kerrya su kritičari prozvali "teoretičarem zavjere", no on ustraje.
Istražujući mutne radnje panamskog diktatora Manuela Noriege, neočekivano
razotriva umješanost američke kreditne banke filovane pakistanskim kapitalom
u financiranje terorista Abu Nidala. Unatoč impresivnim rezultatima istraga,
neki Kerryu spočitavaju manjak odlučnosti da "stvari istjera načistac".
Neprincipijelnost koja ga je kasnije stajala gubitka predsjedičkih izbora,
Kerry pokazuje kad za Pustinjske oluje 1991. umjesto pokretanja američkog
ratnog stroja predsjednika Bush Starijeg zagovara provedbu UN-ovih sankcija
Iraku, dok 2003. za mandata Busha Mlađeg na zgražanje liberala u Demokratskoj
stranci kao senator podupire napad na Irak.
Unatoč porazu na predsjedničkim izborima , John Kerry nije napustio državničke
ambicije, o čemu svjedoči osnutak Odbora "za promicanje vodećih demokratskih
kandidata na nacionalnoj razini", što ga je prošlog prosinca utemeljio
u Bostonu.
Od kampanje 2004. senatoru koji bi, da je izabran, sa svojih 195 cm visine
bio najviši predsjednik SAD u povijesti a s obiteljskim nasljeđem od blizu
milijardu dolara jedan od najimućnijih ikada, ostalo je petnaestak neutrošenih
milijuna USD, a hoće li ih 2008. plasirati u drugi pokušaj osvajanja Bijele
kuće, još nije poznato.
4. KRONOLOGIJA POBJEDA I PORAZA
4.1. Predsjednički izbori 2000.
U
predizbornoj kampanji predsjedničkih izbora 2000. godine demokrat Al Gore
podsjeća glasače da SAD studenačke izbore dočekuje s 22 milijuna novih
radnih mjesta, najvećim padom nezaposlenosti u zadnjih 30 godina, te rekordnim
financijskim viškovima što ih je nakon osam godina vođenja države iza
sebe ostavila administracija Billa Clintona. Busha pak proziva da suficit
želi potratiti na porezni plan koji će pogodovati samo uskom sloju od
2 posto najbogatijeg stanovništva, čime bi se poremetila fiskalna disciplina,
te zaprijetilo slabljenje socijalne sigurnosti i degradacija srednjeg
sloja. Na vanjskopolitičkom planu Gore zagovara denuklearizaciju Rusije,
proširenje NATO-a na područje iza biše "željezne zavjese" radi
jačanja europske sigurnosne politike i uključivanja istoka Starog kontinenta
u euroatlantske integracije. Inaugurira pojam "ranog angažmana"
radi prevencije kriznih žarišta, te se u duhu neoliberalizma zauzima za
globalizaciju svjetske trgovine s naglaskom na informatičkim tehnologijama.
Teksaški guverner George Bush kao glavni adut za ulazak u Bijelu kuću
nudi program "kreativne primjene konzervativnih ideja u korist stvarnih
ljudi i prosperitet obitelji čije nade smatra ciljevima kampanje".
(www.voa.gov) Bush također odašilje poruku kako će američkoj vanjskoj
politici vratiti vjerodostojnost, jasnoću i svrhovitost. Prvi put javno
progovara o smjernicama kojih će se držati kao kasniji šef države: borbi
za obranu američkih interesa u Perzijskom zaljevu, protivljenju "zaraznom
širenju oružja za masovno uništenje", te uspostavi demokracije u
zapadnoj hemisferi, koju će spajati trgovina i zajedničke vrijednosti.
Na navedenim platformama kandidati dočekuju neizvjesne studenačke izbore,
kojima se odazvalo nešto više od 105 milijuna Amerikanaca ili 54 posto
ukupnog biračkog tijela. Da će biti riječ o zasigurno najturbulentinijim
izborima u razmjerno kratkoj povijesti Federacije, potvrđeno je kad su
7.studenog 2000. godine počeli pristizati prvi rezultati s birališta:
sve glavne TV mreže u prvim vijestima ističu kako je u vodstvu demokratski
kandidat Gore, koji je s malom razlikom nadmašio Busha na Floridi. Već
sat kasnije te su prognoze povučene. Reporteri javljaju da je Floridu
osvojio teksaški guverner, no nedugo zatim "mijenjaju ploču"
i kažu da su prvi rezultati izbora na Floridi pretijesni da bi se sa sigurnošću
mogao proglasiti pobjednik.
Nakon prvog prebrojavanja glasova u cijeloj Floridi Bush vodi s manje
od tisuću od ukupno šest milijuna glasova birača, što komplicira situaciju,
jer nijedan od dvojice rivala ne može preuzeti kormilo SAD bez 25 glasova
floridskog izborničkog kolegija. Sitnu Bushevu prednost potvrđuje i automatsko
strojno prebrojavanje glasova, koje se prema zakonu države Florida mora
provesti kod tijesnog postizbornog rezultata. Odvjetnici kandidata Gorea
zatražili su potom i ručno prebrojavanje glasačkih listića u četiri pretežito
demokratska okruga Floride, a sve uz podršku floridskog demokratskog ministra
pravosuđa Floride Boba Butterwortha. Bushovi odvjetnici usprotivili su
se tim traženjima, uz tvrdnju da je selektivno ručno prebrojavanje nepravdeno.
U prilog im je pri tom išla stranačka pripadnost floridske državne tajnice,
republikanke Katherine Harris koja izjavljuje da će se strogo držati roka
dokad svi okruzi moraju dostaviti konačne rezultate izbora, a koji je
istjecao 14. studenog. Samo jedan od četiri okruga u kojem je Gore tražio
ručno prebrojavanje u zadanom je roku dovršio posao, a po isteku roka
Bush je vodio s 930 glasova razlike. Odvjetnički tim Ala Gorea zatim pokušava
ishoditi dodatno vrijeme za ručno prebrojavanje u okruzima Palm Beach,
Miami-Dade i Broward, vjerujući da bi se u više od 1,5 milijuna tamošnjih
glasova mogli naći oni presudni za ustoličenje demokratskog kandidata.
Niži sud, međutim, odbija prvi pokušaj Gorea da natjera državnu tajnicu
Harris na produljenje roka za ručno brojenje, no Vrhovni sud Floride poništava
tu odluku i naređuje Harris da prihvati rezultate ručnog prebrojavanja
podnesene do 26.studenog 2000. godine, 12 dana po isteku prvotno utvrđena
roka za isticanje rezultata. Okrug Broward dotad uspjeva dovršiti prebrojavanje
i osigurati Goreu petstotinjak novih glasova viška, no prekidom ručnog
prebrojavanja u Miami-Dade Goreov Izborni stožer ostaje zaprepašten. Nekoliko
sati poslije, Katherine Harris poroglašava Georgea W.Busha pobjednikom
koji odnosi svih 25 elektorskih glasova. Goreovi odvjetnici obraćaju se
sudskim instancama kako bi osporili za njih nepovoljne rezultate, no iz
Washingtona im stižu loše vijesti. Vrhovni sud SAD dovodi u pitanje legitimnost
odluke floridskog Vrhovnog suda o produljenju prvog roka za objavu rezultata,
te glasovi što ih je Gore dobio naknadnim prebrojavanjem u okrugu Broward
privremeno bivaju isključeni. Goreovi odvjetnici traže od nižeg suda da
naredi ručno prebrojavanje više od 13 tisuća spornih glasačkih listića
iz Palm Beacha i Miami-Dadea, koje strojevi nisu uspjeli očitati u prvom
pokušaju. Nakon što sudac Okružnog suda presuđuje da je odvjetnički zahtjev
bez osnove, slučaj dospijeva pred Vrhovni sud Floride koji naređuje nastavak
ručnog prebrojavanja glasova. Na kraju intervenira Vrhovni sud SAD: većina
sudaca podržala je ocjenu da je naknadno ručno prebrojavanje glasova protivno
Ustavu. Goreov slučaj vraćen je floridskom Vrhovnom sudu dva sata prije
isteka roka za očitovanje 25 elektora s Floride, pa postaje jasno da će
njihovi glasovi pripasti George Walkeru Bushu koji će postati 43. američki
predsjednik.
Pet tjedana i jedan dan nakon izbora praćenih dotad nezabilježenim prijeporima,demokratski
kandidat Al Gore priznaje poraz . Iako je Clintonov potpredsjednik dobio
većinu glasova američkih birača, izmaknuli su mu ključni elektorski glasovi
s Floride, pa mu nije preostalo drugo nego odustajanjem od borbe okončati
"jedno od politički najstresnijih razdoblja od skandala Watergate".
U govoru kojim čestita rivalu na pobjedi, Gore se usredotočuje na liječenje
političkih rana i poziva sunarodnjake da se ujedine iza novog republikanskog
predsjednika. Priznaje kako odluku Vrhovnog suda kojom se zaustavlja ručno
prebrojavanje glasova što ga je u saveznoj državi Floridi tražio zbog
tijesnog postizbornog rezultata, kao legalist poštuje, iako se s njom
ne slaže.
4.2. Postizborne po(r)uke 2000. godine
Uloga medija, posebice televizije, u krizi oko predsjedničkih izbora
2000.godine, te budućnost za SAD osebujnog, posrednog elektorskog sustava
glasovanja u svjetlu floridske postizborne sapunice dvojbe su koje će
trajno opterećivati američku političku povijest. Kad je riječ o medijskoj
prezentaciji izbora, tek su rijetki analitičari, pretežito lijeve orijentacije,
u SAD-u upozoravali kako najveće TV i kabelske postaje, bagatelizirajući
slučaj Florida, vješto manipuliraju javnošću kojoj prešućuju činjenicu
da je Bushovo sporno ustoličenje zapravo potvrda prevlasti ekstremnih
desničarskih elemenata i vjerskih fundamentalista u redovima Republikanske
stranke, koja u osvajanju Bijele kuće nije imala ozbiljnog otpora u "nesposobnom
i jalovom liberalizmu demokrata utjelovljenom u osobi Ala Gorea."(David
Walsh, World Socialist web site,2000.)
Vrtlog repetitivnih i površnih informacija o glasovima s Floride odraz
je stvarnosti privatnog vlasništva medija i korporativnog monopolskog
nadzora nad distribucijom vijesti, ustvrdili su izolirani kritičari, poput
Davida Walsha kolumnista World Socialist Web sitea.
U "postizbornoj" manjini ostali su i oni koji su se usudili
glasno ispitati mogućnost promjene elektorskog sustava. Kao indirektna
metoda biranja šefa države koja u suštini ne odražava istinsku volju birača
sustav izbornih kolegija kritičari su nazvali nedemokratskim anakronizmom,
na što su pobornici statusa quo uzvratili tvrdnjom kako neposredni izbor
predsjednika samo može unijeti kaos. Debata "za" i "protiv"
elektorskog sustava stara koliko i Sjedinjene Države rezultirala je -
očekivanom utihom. Elektorski sustav pokazao se hiperotpornim, uostalom
kao i tijekom zadnja dva stoljeća. U tom je razdoblju američki Kongres
primio više od 700 prijedloga za promjenu načina izbora predsjednika,
no nijedan pokušaj preinake nije uspio, uglavnom zbog krutih odredbi Ustava
kojim je utvrđeno da amandman za preispitivanje opravdanosti elektorskog
kolegija moraju podržati dvije trećine Senata i Predstavničkog doma, da
bi ga nakon toga ratificirale tri četvrtine od ukupno 50 američkih saveznih
država.
5. PREDSJEDNIČKI IZBORI 2004.
Sjedinjene
Države "najneizvjesniju, najskuplju i najoštriju predsjedničku kampanju
u političkim analima" dočekuju u ozračju nimalo nalik onom kakvo
je pratilo izbore na kojima je Bush osvojio prvi mandat. Posljedice terorističkih
napada na samo srce Amerike i rušenje tornjeva blizanaca WTC-a još su
živi u sjećanju prosječnih glasača. Pod krinkom zaštite od terorizma na
djelu je ubrzano reduciranje ljudskih sloboda stranaca, ali i građana
s američkom putovnicom, osniva se Ministarstvo domovinske sigurnosti i
koncentriraju tajne službe, ne bi li ispravile propuste od 11.rujna. Djelovanje
Busheve administracije na vanjskopolitičkom planu označava invazija na
Irak i potpuno ignoriranje Međunarodnog suda za ratne zločine od čijeg
su djelovanja izuzeti američki vojnici, ma gdje bili. U uvjetima kad golem
zamah uzimaju američki naftni lobi, ratna industrija i građevinske tvrtke
koje dobivaju poslove u obnovi porušene iračke infrastrukture, Demokratska
stranka kao protutežu aktualnom neokonzervativom vođi nacije ističe iskusnog
senatora iz Massachusettsa, vijetnamskog veterana Johna Forbesa Kerrya.
Iako je očito da predsjedničkom kandidatu "Magaraca"1 nedostaje
karizme, njegov Stožer pledira na Kerryevu stručnost i elokventnost, koristeći
kao dodatan mamac činjenicu da su inicijali imena njihova aduta jednaki
onima najpopularnijeg od svih stanara Bijele kuće, Johna Fitzgeralda Kennedya,
također demokrata i katolika.
U žrvanj pred izbore zakazane za 2.studenog 2004. Kerry, inače miljenik
Europe kojoj je odiozan novi imperijalizam buševskog tipa, ulazi s prednošću
pobjeda u sve tri nacionalne TV-debate. Odoljeva orkestriranim napadima
desnice koja putem plaćenih novinskih oglasa udruga veterana Vijetnamskog
rata dovodi u sumnju njegovo junačko djelo spašavanja suboraca s bojišnice,
no spotiče se kod za izborni uspjeh presudno važnog pitanja američkog
vojnog angažmana u Iraku. Nekonzistentnost koju pokazuje poput loše kobi
slijedi senatora tijekom čitave kampanje, što obilato koristi protivnički
tabor. Bushevi suradnici javnost stalno podsjećaju kako je u Senatu Kerry
glasovao za pokretanje invazije na Irak ( koju je Bush, nota bene, pokrenuo
bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN), da bi se potom usprotivio paketu
od 87 dodatnih milijardi dolara koje je predsjednik SAD dobio za intervencije
u Iraku i Afganistanu. Napominju kako je Bushev demokratski oponent zatim
kritizirao šefa države radi udara na Huseina "baziranog na krivim
obavještajnih podacima", da bi nedugo zatim Kerry izjavio kako bi
glasao za vojnu akciju u Iraku, čak i da je znao da irački diktator nema
oružje za masovno uništenje. U prilog neuvjerljivosti JFK-a 21.stoljeća
Bushev stožer navodi Kerryevu izjavu "da kao vrhovni zapovjednik
vojske ipak ne bi pokrenuo invaziju na Irak koju je ranije podupro kao
senator."
Dodatan udarac Kerryu u osvit predsjedničkih izbora stiže u udarnim vijestima
kad se tri dana prije izlaska Amerikanaca na birališta emitira videosnimka
na kojoj američki državni neprijatelj broj 1 Osama Bin Laden najavljuje
novu seriju terorističkih napada. Premda je autentičnost uratka odmah
dovedena u sumnju, mnogi se slažu da je upravo taj filmić nagnao Amerikance
da "zbiju redove" i stanu iza Busha, uvjereni da on mora biti
čuvar mira unutar granica i u cijelom svijetu.
Osvojivši simpatije glasača kao borac protiv bauka globalnog terorizma,
prema uputama savjetnika, Bush u javnim nastupima tijekom kampanje pledira
i na vjerske osjećaje sunarodnjaka, a njegovi govori o potrebi obnove
moralnih vrijednosti nailaze na dobar prijam religioznijih Amerikanaca,
koji su se pokazali značajnim za pobjedu. Georgu Bushu pošlo je, naime,za
rukom ne samo pridobiti naklonost 78 posto tradicionalno kolebljivih evangelističkih
glasača, već potući Kerrya, prvog katoličkog predsjedničkog kandidata
nakon JFK-a, u njegovom matičnom biračkom tijelu koje je u 52-postotnom
omjeru glasalo za Busha. Dok je senator iz Massachusettsa zagovarao gospodarski
oporavak nakon recesije i poreznu reformu koja će pogodovati svima, Kerryev
je teksaški protivnik, gudeći o izvozu demokracije i združenoj borbi protiv
nemani terorizma, kod većine Amerikanaca uspio proizvesti mišljenje da
domaće gospodarstvo nije u najboljem stanju, no da je od njegova oživljavanja
znatno važnija nacionalna sigurnost, stabilizacija Iraka, moralne vrijednosti,
posebice očuvanje života i uobičajenog tipa bračne zajednice. Prosječnim
Amerikancima, pod dojmom paranoje 11.rujna, kao alternativa se pri tom
nije osobito svidjela antibuševska halabuka hollywoodskih zvijezda predvođenih
redateljem Michaelom Mooreom. Iako u nagrađivanom dokumentarcu "Fahrenheit
9/11" Moore dokazuje čvrste poslovne veze Busheva naftaškog klana
s obitelji američkog državnog neprijatelja Osame Bin Ladena, birače to
ne okreće Kerryu: oni Mooreov film jednako kao i brojne prosvjedne skupove
sa Zapadne i Sjeveroistočne obale u većini smatraju hirom razmaženih filmskih
i pjevačkih veličina.
Kod razrade pristupa pojedinim saveznim državama, oba predsjednička kandidata
pridržavala su se zlatnog pravila elektorskog sustava, obilazeći neodlučne,
kao i one države koje donose više elektorskih glasova. Nakon Busheve predizborne
provokacije, održavanja republikanske stranačke konvencije u demokratskom
bastionu New Yorku, središte "reklamne oluje" seli se u "ozloglašenu"
Floridu i Ohio, državu za koju analizičari tvrde da će odlučivati o ishodu
izbora 2004. Bush i Kerry su u pohodu na dvije savezne države koje zajednički
donose 47 elektorskih glasova potrošili 19 milijuna USD na 17 tisuća TV-emitiranja
promidžbenih poruka, kojima nude štošta, od hrpe radnih mjesta do toga
da će domaći fiskalni deficit od 415 milijardi prepoloviti u slijedećem
mandatu. Umirovljenički raj na Floridi, za razliku od stresnih izbora
2000., sada bez rezerve odabire Busheva kojem se prvi put u većini priklanjaju
i Hispanoamerikanci. Sukladno prognozama, Kerryevoj kandidaturi posljednji
udarac zadaju glasači Ohia, gdje GWB osvaja 120 tisuća pojedinačnih glasova
više, a s njima i svih 20 elektorskih glasova. U konačnici Bush u Ohiju
odnosi 2,86 milijuna ili 51 posto naprema 2,74 milijuna ili 49 posto glasova
za Kerrya koji ubrzo kapitulira i priznaje da je nadjačan.
ZAKLJUČAK (ili postizborne po(r)uke 2004.)
Za razliku od 2000. godine kad pobjeđuje unatoč manjku od čak 500 tisuća
biračkih glasova, Bush četiri godine poslije, na izborima koje zbog straha
od reprize floridskog cirkusa prvi put u povijesti nadzire OSCE, odnosi
pobjedu koju ni najveći skeptici ne mogu dovesti u sumnju. Eksponentu
GOP-a(Great Old Party, sinonim za Republikansku stranku) pripada 60.693.281
glas Amerikanaca ili 3,5 milijuna više nego Kerryu koji ih je u konačnici
skupio 57.355.978 ili 48 posto. Busheva nadmoć vidljiva je i u broju osvojenih
elektorskih glasova, 286, naprema Kerryevih 252. Osim zbog ostanka u Bijeloj
kući koju Bush siječnja 2005. godine preuzima kao 43. šef države i 14.
u povijesti SAD koji dobiva drugi mandat, Republikanci imaju razloga za
zadovoljstvo, jer su ojačali većinu u Zastupničkom domu i Senatu.
Unatoč tome, Bushevi savjetnici svjesni su da je 57 milijuna glasova
za protukandidata Demokratske stranke, znak da novi mandat predsjednika
nije potpuno bez ograničenja. Stoga GWB u nastupnom govoru najavljuje
suradnju s demokratima u Kongresu, dakako uz napomenu da će surađivati
"s onima koji dijele naše ciljeve". Izborni pobjednik neizostavno
potvrđuje nastavak politike "širenja demokracije", te stabilizacije
Iraka, a kao nagradu biračima za naklonost obećava pojednostavljenje poreznog
sustava i djelomičnu privatizaciju mirovinskog osiguranja mlađim radnicima.
Iz američkih predsjedničkih izborima s najvećim odazivom birača od Drugog
svjetskog rata (glasovalo je oko 120 milijuna Amerikanaca ili 60 posto
ukupnog broja Amerikanaca s pravom glasa), Sjedinjene Države studenog
2004. izlaze kao zemlja desnog centra. Unatoč nikad očitijoj polarizaciji
biračkog tijela, pokazalo se da iza Busha ipak stoji "neosporna većina
građana", uvjerena da je on bolji čuvar nacionalne sigurnosti i konzervativnih
vrijednosti od Johna Kerrya, čiji slogan "Dopustite Americi da ponovno
bude Amerika" od javnosti nije prepoznat kao mobilizirajući. Njegove
stranačke kolege demokrate, osim gorkog okusa dvostrukog izbornog poraza,
brine marginalan utjecaj u mnogim dijelovima SAD, poput Juga i Srednjeg
Zapada. Pomalo shvaćaju da s isključivim osloncem na birače Sjeveroistoka
i estradiziranog Zapadu zemlje, nemaju previše šanse za uspjeh ni 2008.
godine. Anatiličari su suglasni da će "Magarci" morati ozbiljno
promisliti kako se približiti konzervativnijim glasačima, ruralnim sredinama
i vjernicima, tradicionalno sklonim Republikancima. Pred strankom gubitnicom
izbora je težak zadatak širenja stranačke baze s uskog područja SAD, ali
i promišljen odabir kandidata koji će ih predstavljati na izborima za
Bijelu kuću 2008. Popis potencijalnih natjecatelja nije prevelik, pa mnogi
demokrati već sada s nadom iščekuju hoće li bivša Prva dama, senatorica
Hillary Clinton prihvatiti izazov i "napasti" GOP. Ostaje ,dakako,
pitanje jesu li SAD, ma koliko demokratične bile, sazrele dovoljno da
na Pennsylvania Avenue pripuste prvi put ženu.
LITERATURA
1. Glick, Nathan (1989.), "Prikaz američkog državnog ustrojstva",
United States Information Servise, USIA Regional program office, Vienna
Internetski izvori:
1. www.tportal.hr (Southeast European Times- američki izbori za neznalice)
2. www.voa.gov ( Tijek izbora i ručno prebrojavanje glasova na Floridi
2000.godine)
3. www.usembassy.at/en/us/elections( potankosti o predizbornim aktivnostima
i porukama predsjedničkih kandidata
4. www.CNN.com (election 2000. i 2004.)- podaci o odazivu glasača
5. www.en.wikipedia.org/wiki/( životopisi predsjednika Busha, te protivnikâ
Ala Gorea i Johna Kerrya )
6. www.wsws.org (SAD mediji:Kritičan element zavjere protiv demokratskih
prava izbori 2000., David Walsh )
PROCITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni Seminarski
Radovi
SEMINARSKI RAD
|
|