POCETNA STRANA

Seminarski i Diplomski Rad
 
SEMINARSKI RAD IZ SOCIOLOGIJE
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ SOCIOLOGIJE:
Gledaj Filmove Online

Važnost i značaj znanosti u suvremenom društvu

Znanost je dio kulture, kao umjetnost ili pravo. Znanstvenik prilaže svoje znanje i iskustva u riznicu cjelokupnoga duhovnog bogatstva čovjecanstva i tako to bogatstvo povećava, a istodobno je sposoban koristiti se znanjem svih drugih znanstvenika. Znanstvenici su bitni za primanje obavijesti o kojima ovisi tehnološki i kulturni (a time i politicki) razvoj njihove sredine. Stoga se upravo preko svojih znanstvenika najbrže i najdjelotvornije ukljucujemo u medunarodnu podjelu znanja i rada. Pri odlukama iz svih područja djelovanja države potrebno je znanje i način razmišljanja koje imaju znanstvenici.
Cilj ovog rada je, kroz definiranje svojstava, oblika i značenja znanosti, doprinijeti širenju spoznaje o njihovoj važnosti i značaju, kao čimbeniku uspješnog poslovanja. Svrhu rada predstavlja istraživanje pojma, povijesnog razvoja, temeljnih značajki, prednosti i nedostataka u poduzetništvu.
Metode koje su korištene u istraživanju pripadaju u red kvantitativno-kvalitativne, sustavne i povijesne analize. Korištene su induktivne, deduktivne, povijesne, statističke znanstvene metode.

1. Povijest znanosti

Povijest znanosti započinje od najstarijih subatomskih čestica, preko živih organizama do samog svemira, cilj istraživanja čiste znanosti je vrlo širok. Znanost je potraga za objašnjenjima o tome kako funkcionira svijet. Sve znanstveno znanje što ga danas posjedujemo rezultat višestoljetnog postavljanja pitanja, istraživanja i promatranja- a to je temelj znanstvene metodologije - zajedno sa nadahnućem brojnih i sjajnih umova. Prije razvoja znanstvene metodologije ljudi su do otkrića o svijetu i tehnoloških dostignuća stizali pretežno nagađanjem. Tijekom posljednja četiri stoljeća znanstveni napredak je ubrzan, a znanost je u stanju stvoriti precizniju sliku o načinu funkcioniranja svijeta. Tehnoloških dostignuća bilo je i u drevnim civilizacijama, ali ne i prave znanosti. Nakon 3800. pr. Kr. narodi u zapadnoj Aziji naučili su kako izraditi metal, a to je dovelo do prestanka uporabe kamenog oruđa. Drevni narodi izradili su kartu neba, no vjerovali su da su bogovi zaslužni za sve što oni promatraju. Mnoge civilizacije gradili su opservatorije- goleme kamene krugove - kao što je Stonehenge u Engleskoj.
Stari Grci bili su možda prvi koji su koristili racionalne argumente promatrajući svijet prirode. Po prvi put ljudi su razvili mjerodavne teorije o objašnjavanju poznatih pojava. Neke od tih teorija, iako neprovjerene u svoje vrijeme, čudesno su bliske suvremenim idejama. Naprimjer, začetnik atomske teorije, ideje da su sve tvari građene od sičušnih čestica, ili atoma, bio je Demokrit oko 400. pr. Kr. Prema starim Grcima, postoje četiri vrste atoma različitih oblika od kojih su građena četiri elementa - vatra, zemlja, zrak, voda - i od njih je građeno sve na ovome svijetu.
U srednjovjekovnoj Europi prevladavale su antičke teorije – osobito Aristotelova ideja da su sve pojave božanskog podrijetla. Redovnici su održavali na životu svoju ljubav prema znanju oponašajući antičke znanstvene tekstove . Međutm, islamski svijet neprestano je povećavao opće znanje razvijajući nove ideje u matematici, astronomiji i medicini. Srednjovjekovni alkemičari, u potrazi za zlatom i otkrivanjem tajne vječnog života, otkrili su mnogo toga o svojstvima metala i drugih tvari. Razvili su mnoge tehnike koje se i danas koriste u kemijskim laboratorijima.
U 15. stoljeću ideje starih Grka, zajedno sa crkvenima, postale su dogma (neupitna istina) u cijeloj Europi. Tijekom renesanse (preporodi), ljudi počinju dovoditi u pitanje tu dogmu i eksperiment postaje prava znanstvena moda. Taj novi pristup ne uzima ništa kao gotovu činjenicu, već se za razvoj teorija kojima se objašnjava zašto se nešto događa koristi promatranje, eksperimenti i argumenti. Veliki znanstvenici, kao Galileo i Newton, potječu upravo iz tog doba.
Primjena znanstvenih instrumenata, poput teleskopa, omogućila je novo promatranje svemira. Mnoga takva promatranja osporavala su prihvaćene - ali neprovjerene - ideje tog vremena. Fizički modeli, kao što je armilarna kugla, olakašali su vizualiziranje i provjeravanje novih teorija koje su počele zamjenjivati stare ideje. Nakon izuma tiska, utjecajna djela, kao što je Newtonova knjiga Matematička načela prirodne filozofije (objavljena1687.)postala je dostupna velikom broju i pridonijela širenju novih znanstvenih metoda. U toj knjizi su zakoni gibanja i Newtonova teorija gravitacije.
Engleski filozof i državnik Francis Bacon prvi je formulirao znanstvenu metodu. Prije no što je taj pristup postao općeprihvaćen, objašnjenje pojava prihvaćalo se bez postavljanja pitanja, no Bacon je vjerovao da istinitost svih ideja o svijetu prirode treba temeljito provjeriti. Godine 1605. objavio je knjigu Advancement of Learning (Napredak znanja) u kojoj nagovara ljude da klasificiraju činjenice o svijetu primjenom znanstvene metode. U knjizi Nova Atlantis, objavljenoj nakon njegove smrti, predlaže vladi da zaposli timove znanstvenika koji će provoditi istraživanja.
Novi poticaj znanstvenom istraživanju tijekom renesanse doveo je do pojave društava u kojima su znanstvenici razmjenjivali ideje i promicali proučavanje određenih znanstvenih teorija. Kraljevsko društvo za promicanje prirodoslovlja, osnovano je u Londonu, Engleska, 1660. godine i bilo je jedna od prvih takvih organizacija. Njegovi članovi redovito su se sastajali da bi raspravljali o svojim eksperimentima - ali samo u Europi koja je sebe smatrala središtem svijeta.
Industrija i fizika bile su čvrsto povezane tijekom industrijske revolucije. Izum parnog stroja je rezultat sve većeg razumijevanja o tome što je para, kako radi - i kako se može ukrotiti. Parni strojevi koristili su se za pumpanje vode iz potopljenih rudarskih okana, za pokretanje strojeva u tvornicama te, naposljetku, za pogon prvih vlakova. Razumijevanje o svim znanostima - od fizike do znanosti o životu - naglo je napredovalo u 19. stoljeću zahvaljujući boljim komunikacijama i znanstvenim instrumentima kao i novčanim nagradama. Znanost je gubila religijska obilježja i znanstvenici su počeli na svijet i sve ostalo gledati kao na golem stroj, a taj pogled doveo ih je do najvažnijih i jedinstvenih otkrića u povijesti znanosti.
Teoriju o evoluciji - da se vrste razvijaju prirodnom selekcijom - iznio je engleski prirodoslovac Charles Darwin. Njegova promatranja dovela su do zaključka - proturiječna za to vrijeme - da su ljudi srodni majmunima i drugim živim bićima. Sve do 19. stoljeća prirodne sile – kao toplina, svjetlost, elektricitet i magnetizam - promatrale su se postupno međusobno nepovezano. Zapravo, toplina je oblik gibanja, a dokaz toga, zajedno sa otkrićem elektromagnetizma(magnetizam koji stvara elektricitet), dovelo je do pojave ideje o energiji 1840-tih godina. Taj koncept prvi je put prepoznao engleski fizičar James Prescott Joule po kome je nazvan i džul (jedinica za energiju). Ovaj uređaj sa kotačem na pedale korišten je za jedan od njegovih ključnih eksperimenata.
Krajem 19. stoljeća mnogi su znanstvenici vjerovali da njihove postojeće teorije mogu objasniti sve na svijetu. Međutim, početkom 20. stoljeća znanstvenici su otkrili da je naša galaktika samo jedna od milijuna sličnih galaktika od kojih je sastavljen svemir. Taj i drugi događaji uzrok su što je klasična fizika ustuknula pred suvremenom fizikom, a posljedica je pojava novih teorija. Najpoznatije teorije suvremene fizike jesu teorija relativnosti (razvio ju je znanstvenik Einstein) i kvantna teorija. Te dvije teorije utjecale su na cijeli znanstveni svijet.
Važno je napomenuti da se kroz povjest na znanstvenike gledalo kao na vještice, vračare pa čak i mentalno poremećene ljude. Zbog neobrazovanog i zatvorenog društva znanstvena otkrića su se odbacivala, krivo tumačila i smatrala nemogućima.

2. Znanost u suvremenom društvu

Znanost (grč. episteme- razumijevanje, spoznanje, studija; lat. scientia; eng. i fr. science; njem. Wissenschaft) je organizirani sustav sveukupnog ljudskog znanja stečenog opažanjem procesa i pojava u prirodi i društvu, a obrađenog racionalnim, znanstveno prihvatljivim metodama. Znanost je objektivno, sistematizirano i argumentirano znanje o zakonitostima, činjenicama, pojavama i njihovim vjerojatnim uzrocima. Stečeno je i provjereno egzaktnim promatranjem, organiziranim pokusom i pravilnim razmišljanjem. Također, znanost nije samo skup znanja, već i način razmišljanja i gledanja stvarnosti. Taj se pogled temelji na razumu, logici, kritici, sumnji te objektivnom, slobodnom i samostalnom razmišljanju. Znanost je također objektivna, sustavna, logična, precizna i provjerljiva metoda prikupljanja, opisivanja, klasificiranja, definiranja, mjerenja, eksperimentiranja, uopćavanja, objašnjavanja i vrednovanja iskustvenih činjenica.
Cilj znanosti je istražiti, analizirati, opisati i objasniti stvarnost te odrediti odnos između uzroka i posljedice. Ciljevi znanosti ovise o društvenom, političkom, ekonomskom kontekstu određenog vremena i mjesta. Znanost je često legitimirala društveni poredak i strukture moći, što je često slučaj i danas.
Znanost je sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom povijesnom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih metoda istraživanja sa svrhom spoznaje zakona prirodnih i društvenih zbivanja, da se omogući točno predviđanje budućih događaja i maksimalne djelotvornosti ljudske prakse. (Enciklopedija Leksikografskog zavoda 1969.)
Naravno, bitno je istaknuti da znanost dijelimo na znanstvena polja, grane i ogranke te time imamo Prirodne znanost, Tehničke znanosti i tehnologiju, Medicinske znanosti, Poljoprivredne znanosti, Društvene znanosti, Umjetničke znanosti, Humanističke znanosti, Umjetničke znanosti i naravno Društvene znanosti pod koje spada i ekonomija kao znanstvena grana.
Znanost ima četiri temeljne vrijednosti: izvor je znanja (otkrića) za čovječanstvo u cjelini, čime pridonosti općem blagostanju i sigurnosti u svakodnevnom životu, ona je dio kulture jednog naroda ili sredine, ključna je saveznica obrazovnog sustava. Dvije prve vrijednosti važne su za cijelo čovječanstvo.

2.1. Znanost kao izvor spoznaja

Čovjeku je dostupno samo ljudsko znanje. Zato nastojimo da ono bude stvarno provjereno, potvrđeno i usuglašeno. Stvarno znanje ljudski rod dobiva znanstvenoistraživackim radom. Pritom ne postoji ni najmanja mrvica znanja o Prirodi koja ne bi bila korisna, odnosno koja bi bila suvišna i neprimjenjiva. U času otkrića ne može se znati koliko će nova spoznaja biti važna i što ce osvijetliti kada se udruži s već postojećim znanjem i otkrićima koja će se tek napraviti.
Sva znanstvena otkrića, prije ili poslije, ulaze u stvarnu uporabu u svagdnevnom životu. Zadovoljenje većine naših svakidašnjih potreba ostvareno je zahvaljujući upravo znanstvenom napretku. Ni jedna druga ljudska aktivnost nije toliko pridonijela boljemu životu nego što je to učinila znanost. U svakomu našem koraku, zalogaju, pritisku na prekidac i izgledu okružja u kojem živimo leži skriveno mnoštvo znanstvenih dostignuća koja su ih omogućila. Put od temeljnih istraživanja do uporabe novih proizvoda čini neprekinut niz djelatnosti: temeljna istraživanja − razvojna istraživanja − novi proizvod. Novi proizvodi povećavaju blagostanje i sigurnost zajednice, ali to rada i nove potrebe, koje, nadalje, stvaraju pritisak da se pojačaju istraživanja.
Znanost je dio kulture, kao umjetnost ili pravo. Znanstvenik prilaže svoje znanje i iskustva u riznicu cjelokupnoga duhovnog bogatstva čovjecanstva i tako to bogatstvo povećava, a istodobno je sposoban koristiti se znanjem svih drugih znanstvenika. Znanstvenici su bitni za primanje obavijesti o kojima ovisi tehnološki i kulturni (a time i politički) razvoj njihove sredine. Stoga se upravo preko svojih znanstvenika najbrže i najdjelotvornije uključujemo u međunarodnu podjelu znanja i rada. Pri odlukama iz svih područja djelovanja države potrebno je znanje i način razmišljanja koje imaju znanstvenici.
Ako se promotre razne definicije znanosti može se jednostavno zaključiti da: Znanost nastoji pronaći i dokazati istinu. No mora se ukazati i na činjenicu da, iako znanost služi zadobro, ipak ona može i stvarati zlo (primjera za tu tvrdnju ima dovoljno). Želi li se navesti što je u znanosti bitno, može se navesti tri razloga:

  1. Sve što se u znanosti tvrdi mora biti izraženo jezičnim izrazima čije je značenje jasno, precizno i razumljivo.
  2. Znanstveni stavovi moraju biti obrazloženi i povezani s drugim znanjima.
  3. Najvažnija karakteristika znanstvenog rada je praktično provjeravanje svih rezultata istraživanja. Stavovi se kod primijenjenih istraživanja mogu provjeravati, dok stavovi kod temeljnih istraživanja označuju često samo neke strukture ili norme mišljenja o stvarnosti te se zato ne daju direktno provjeravati. No oni imaju svoju vrijednost tek onda ako se mogu u praksi primijeniti, i to barem u primijenjenim istraživanjima.

2.2. Obrazovna uloga znanosti

 Samo se znanstvenom aktivnošću mogu izgraditi dobri učitelji, koji se ravnaju po rezultatima svojega rada i koji znaju i žele mjeriti svoj učinak na učenike. Znanost daje učitelje koji studente ne zasipaju dogmama i praznim frazama, metafizikom, mistikom i krilaticama. Učitelj-znanstvenik zna domet i točnost onoga što podučava, zna odbaciti prevladano i staro i može ocijeniti kada treba prihvatiti i primijeniti novo. To je tako stoga što u svojoj naobrazbi i radu znanstvenik prolazi kroz jedinstvenu školu koja u njemu razvija skromnost i poštenje. Znanstveni rad zahtijeva potpuno formuliranje zamisli (hipoteze) i njezino provjeravanje. Znanstvenik, potom, u svoje spoznaje nastoji uvjeriti i svjetsku znanstvenu javnost tako što pokušava svoj rad (zamisao, rezultate njezine provjere i zakljucke) objaviti što većem broju stručnjaka. U procesu objavljivanja, rad biva podvrgnut strogoj i objektivnoj prosudbi, a nakon što prode sve provjere i bude stavljen na raspolaganje javnosti, analiziraju ga, ponavljaju i kritiziraju znanstvenici cijeloga svijeta. U tom procesu znanstvenik nauči koliko je vrijedan, originalan i marljiv, i nauči prihvaćati argumentiranu kritiku i tude mišljenje. Taj put u znanstveniku razvija poštenje, jer mu sustav automatski ne dopušta varanje, i skromnost, jer mu drugi otkrivaju pogrješke i nesavršenosti koje nije predvidio.
Rad na sveučilištu od rada u istoj struci izvan sveučilišta razlikuje to što se struka u akademskoj sredini prožima znanstvenom metodom. Sveučilišni nastavnik mora biti znanstvenik zato što je znanstvenik najbolji moguci učitelj. Znanstveni način mišljenja i primjena znanstvenih postupaka učvršcuju poštenje, slobodarski duh, iskrenost, samokriticnost i otvorenost, a upravo su to temeljne znacajke idealnog sveucilišnog ozračja.

3. Znanost kao proizvodna snaga

Proizvodne snage, sredstva za proizvodnju i ljudi sa radnim iskustvom i navikama koji ta sredstva pokreću i proizvode sve što im je potrebno za život. Proizvodne snage su najvažniji element proizvodnje i društva, jer od stepena njihovog razvoja zavisi struktura i obim zadovoljenja društvenih potreba. Razvojem proizvodnih snaga mijenjaju se proizvodni odnosi i cjelokupno društveno uređenje.
Povezanost društvenog razvoja i znanja osobito je uočljiva u posljednjim desetljećima 20. stoljeća. Uspješna budućnost danas se vezuje uz društvo znanja, odnosno društvo koje obilježava kultura znanja (obrazovanost, civilnost i suradnja) i ekonomija znanja (proizvodnja novog znanja i natjecanje na globalnom tržištu znanja). Taj se trend ovisnosti o znanju - njegovom unaprjeđivanju, širenju i prihvaćanju - ubrzava i postaje težišna točka budućnosti. Znanost, kao područje u kojem se stvara novo znanje, jest središnji pokretač razvoja, djelatnost koja omogućuje zadovoljavanje društvenih potreba, osobito onih u području rada i opće kvalitete života.
Znanje i prateća tehnološka rješenja danas su fundamentalni resurs na kojem počiva društveno blagostanje. Rast blagostanja, drugim riječima, temelji se na znanstvenicima koji stvaraju i primjenjuju novo znanje, te ga prenose na buduće generacije. Stvarajući nove proizvode, procese i usluge, znanstvena djelatnost potiče zapošljavanje i održivi gospodarski razvoj. Činjenica da je većina novih radnih mjesta danas vezana uz sektor visokih tehnologija raspršila je nekadašnji strah da će znanstveni razvoj i nove tehnologije dovesti do ukidanja radnih mjesta.
Osim toga, znanost ima ključno mjesto pri izradi, primjeni i evaluaciji političkih odluka. Primjerice, u zdravstvu, zaštiti okoliša i industrijskoj sigurnosti odluke se nužno temelje na znanstvenim činjenicama. Još je izrazitija uloga znanosti kad je riječ o razumijevanju i rješavanju gospodarskih i socijalnih dilema. Više nego ikada ranije, ulaganje u znanost postaje jamstvo budućnosti.
Po svojoj naravi znanost je okrenuta argumentiranoj analizi i kritici postojećih odluka i stvaranju novih mogućnosti i rješenja. Promičući informiranost, kritičnost i spremnost na promjene, znanstvene institucije unaprjeđuju civilizacijsku razinu društva, a zahvaljujući međunarodnoj povezanosti, znanstvenici postaju nezaobilazni i utjecajni promicatelji međunarodne suradnje, mira i demokracije.
Moderna ekonomija, a time i tržište rada ne mogu se razvijati bez pomoći znanosti i tehnologije. Većina novih radnih mjesta 21. stoljeća bit će u području znanosti i tehnologije. Tko se tome ne prilagodi, mogao bi izgubiti utrku za povoljno pozicioniranje na globalnom tržištu rada. Na žalost, percepcija javnosti ne ide u prilog znanosti. Većina ne smatra da je znanost važna za napredak ili uopće ne razmišlja o njoj. Činjenica da se gotovo sva tehnologija temelji na znanosti nije općeprihvaćena. Upravo zato bi educiranje i znanstveno opismenjavanje šire javnosti bilo vrlo bitno za napredak

3.1. Znanstveno - istraživački rad

Vrlo se često ne uočava razlika između stručnog i znanstveno-istraživačkog rada. Ukratko se može navesti da se znanstveno-istraživački rad od stručnog razlikuje po tome, što kod znanstveno-istraživačkog rada postoji problem za čije rješavanje se mora postaviti hipoteza i tek nakon toga se može odrediti naslov samog rada. Osim toga mora se, nakon istraživanja te analize i sinteze, navesti dokaz uz potvrđivanje ili odbacivanje hipoteze. To sve ne treba postojati kod stručnog rada, jer je on zadan, te ga se samo treba ispravnim postupkom izraditi. Osim toga znanstveno-istraživački rad mora imati veliki udio vlastitih stavova i dokaza.
Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju podrazumijeva pod pojmom znanstvene djelatnosti, znanstvena i razvojna istraživanja. Znanstvena istraživanja su temeljna i primijenjena, kod čega je temeljno istraživanje teorijski ili pokusni rad poduzet radi postignuća novih znanja o temeljnim pojavama i činjenicama (bez stvarne primjene). Primijenjena su istraživanja teorijski ili eksperimentalni rad poduzet radi postignuća novih znanja i usmjeren prvenstveno za ostvarivanje praktičnog cilja. Razvojna istraživanja podrazumijevaju sustavan rad temeljen na rezultatima znanstvenog istraživanja i praktičkog iskustva usmjeren stvaranju novih proizvoda i sustava te uvođenju novih procesa ili znatnom poboljšanju postojećih.
Zakon za znanstvenu djelatnost smatra, da se ona temelji na slobodi i autonomiji stvaralaštva, etičnosti znanstvenika, javnosti rada, povezanosti sa sustavom obrazovanja, međunarodnim mjerilima kvalitete, poticanju i uvažavanju specifičnosti nacionalnih sadržaja i zaštiti intelektualnog vlasništva. Prema nekim podacima, razvijene zemlje ulažu u temeljna istraživanja od 11 do 17% BDP-a, a u razvojna od 50 do 64%, dok manje razvijene zemlje ulažu u temeljna istraživanja do 30%, a u razvojna do 31%. Ulaganja u znanost u Hrvatskoj se kreću od 0,3 do 1,4% BDP-a.
Želi li se okarakterizirati znanost, moglo bi se reći da su njene karakteristike sljedeće: Objektivnost tj. u radu ne smije biti predrasuda i osobnog opterećenja, jer istraživanje morabiti nepristrano. Pouzdanost tj. iskaz mora biti argumentiran, dokazan, a hipoteza obrazložena. Preciznost tj. svako otkriće mora se točno i precizno iskazati, a svi pojmovi moraju biti definirani. Analitičko-sintetički pristup je temelj svakog znanstvenog rada.
Sustavnost što znači da se sve pojave moraju izučavati u njezinoj vremenskoj dimenziji, a samo istraživanje mora teći metodički i postupno. Racionalnost što znači da se vodi računa outrošcima i postignutim rezultatima. Kod svega treba naročito istaknuti činjenicu da je istinoljubivost temeljni uvjet napretka znanosti, te da znanstveno istraživanje ne podnosi aljkavost i improviziranost, kao ni samouvjerenost.
Posve je razumljivo da znanstveni radnik treba dobro poznavati svoje područje rada, potrebnu literaturu, ustanove i pojedince vezane uz njegovo područje. Važno je isto tako dobro poznavati metode istraživanja, kao i analize i sinteze, a nadasve je potrebno dobro organizirati svoj rad. Znanstveni radnik mora posjedovati prvenstveno istinoljubivost, poštenje i etičnost, marljivost i sustavnost u radu, mora posjedovati sposobnost prihvaćanja novog, ali i svjesnost da je potrebno pomno ispitati svaku postavku i zaključak, te se svakako uvjeriti u istinitost činjenica, ali se mora uzeti u obzir sve što je u vezi s problemom koji se rješava.
Znanstvenik mora posjedovati inventivnost i kreativnost kao i sposobnost prenošenja svog znanja drugima. Osim toga on mora uvijek voditi računa o tome da se njegov kreativni rad mjeri po posljedicama. Važno je napomenuti da svaki puta kada znanstvenik navodi neku postavku koja nije njegova, već ju je od nekoga preuzeo, treba navesti izvor (bolje više njih), a ne ostaviti privid kao da je to njegovo.
Onaj koji objavljuje rezultate svojih istraživanja mora uvijek imati na umu činjenicu da on piše za druge tj. mora tako pisati da bi bio svima razumljiv i zato njegov stil pisanja mora biti posve jasan. Osim toga njegov stil pisanja mora još biti i jednostavan i imati prirodan izraz, koncizan tj. jezgrovit odnosno sadržajan, koherentan što znači međusobno povezan – suvisao, i na kraju raznolik kod čega treba izbjegavati ponavljanja.

3.2. Zašto ulagati u znanost?

Znanost je opće dobro na kojemu se temelje gospodarski rast - stvaranjem i primjenom novih znanja i tehnologija - i društveni napredak, primjenom znanstvenih spoznaja prigodom donošenja odluka i povećanjem društvenog kapitala putem obrazovanja. Dakako, znanost nije samo resurs već i središnja proizvodna djelatnost: novo znanje danas je proizvod po sebi. Razvoj je znanosti stoga središnja točka cjelokupnog razvoja.
Istraživanje, obrazovanje, inovativnost, te utjecaj na javnost i proces donošenja društvenih odluka temeljne su funkcije hrvatske znanosti. Rast produktivnosti i povećanje standarda i kvalitete života izravno i neizravno ovise o uspješnom obavljanju tih funkcija. Istraživanje  osigurava trajno i proaktivno otvaranje novih pitanja, rješavanje problema i pribavljanje novih spoznaja. Prijenosom znanja, stvaranjem stručnih kadrova, te povećanjem informiranosti, povjerenja i otvorenosti spram promjena, obrazovanje ostvaruje izravan i neizravan prinos nacionalnom gospodarstvu. Pritom ne treba izgubiti iz vida težišni utjecaj obrazovanja na razvoj civilnosti i unaprjeđenje kulturne razine svakidašnjice. Inovativnost uključuje naglasak na otkrivanje novog, na razvijanje novih ideja i spoznaja, te njihovu primjenu i komercijalizaciju. Javni utjecaj podrazumijeva uočavanje i znanstvenu analizu razvojnih problema, njihovo tumačenje javnosti i donositeljima društvenih odluka, te predlaganje i evaluaciju mjera usmjerenih ka rješavanju uočenih poteškoća.
Razvoj znanosti mora biti usmjeren prema ostvarivanju izvrsnosti, poglavito uočavanjem i podupiranjem postojećih centara izvrsnosti, ali i stvaranjem novih. Jedino međunarodno priznat, kompetitivan znanstveni rad može biti oslonac razvoja. Kvalitetna znanost temelji se na kvalitetnom i djelotvornom obrazovanju za znanost, na visokoškolskom sustavu koji stvara kreativne, motivirane i problemski usmjerene ljude fleksibilnog znanja.
Ulaganja u znanost moraju dolaziti iz različitih izvora i uključivati načela natjecanja i selektivnog motiviranja. Time se osigurava potrebna raznorodnost (fundamentalna, primijenjena i razvojna istraživanja) i raznolikost istraživačkih pristupa, ali i zaštićuje autonomija znanstvenog rada.
Pojam “istraživanje i razvoj” pokriva tri vrste aktivnosti: temeljna istraživanja, primijenjena istraživanja i eksperimentalni razvoj. Temeljna istraživanja su eksperimentalni ili teorijski rad poduzet u svrhu ostvarivanja i stjecanja novih znanja o temeljima pojava i opaženih činjenica, bez plana o bilo kakvoj konkretnoj primjeni. Primijenjeno istraživanje je originalno istraživanje poduzeto u svrhu stjecanja novih znanja, ali usmjereno ka nekoj praktičnoj svrsi. Eksperimentalni razvoj je sistematski rad usmjeren ka proizvodnji novih materijala, proizvoda, uređaja, instalaciji novih procesa, sistema i usluga, ili za poboljšanje već postojećih sistema, a koje se temelji na postojećem znanju proistekom iz istraživanja i/ili praktičnog iskustva.
Važno je napomenuti da je na početku cijelog inovacijskog procesa istraživanje, a na samom čelu istraživanje i razvoj procesa je temeljno istraživanje. Bez njega, nema ni razvoja proizvoda, a konsekventno ni razvoja gospodarstva, pa ni razvoja društva. Hrvatska izdvaja oko 1.14 % svojeg bruto- društvenog proizvoda za znanost i istraživanje (2003.), što je manje od EU25 prosjeka (1.92 %), a još manje od prosjeka nekih najrazvijenijih europskih zemalja: Francuske (2.19 %), Austrije (2.19 %), Njemačke (2.25 %), Danske (2.59 %), Finske (3.48 %) i Švedske (3.99 %). Hrvatska, po izdvojenom postotku BDP-a, spada u grupu zemalja kao što su Češka, Slovenija, Mađarska, ali i Irska, Italija, Španjolska...
Prema Državnom zavodu za statistiku, 2004. u znanost je uloženo 2 586 686 000 kn, 2005. 2 311 712 000 kn, a 2006. 2 179 160 000 kn. Budući da se BDP povećavao, povećavao se i postotak izdvajanja BDP-a, no očito je da se novčano izdvajanje smanjivalo. Kada se pak pogleda statistika izvora sredstava, vidi se da je u 2006. više od polovice sredstava došlo iz državne i lokalne uprave i samouprave. Samo 265 milijuna kuna (od onih 2 milijarde) došlo je iz privatnog sektora, privatnih i javnih poduzeća, a samo 4 milijuna kuna iz neprofitnog sektora. To ukazuje na jedan bitan problem: nisu samo sveučilišta kriva što nisu efikasnije i bolje povezana s industrijom, nego je i privatni sektor kriv što dovoljno ne ulaže u znanost i istraživanje, tj u istraživanje i eksperimentalni razvoj.
Javnost još ne prepoznaje i nedovoljno priznaje ulogu i mogućnosti znanosti i tehnologije u stvaranju novih vrijednosti i ekonomskoga blagostanja, stoga, postoji jaka potreba da se probudi svijest o korisnosti razvoja znanosti i tehnologije te promijeni slika znanstvene struke u javnosti. Uloga znanosti u svakodnevnome životu trebala bi se prikazati na način blizak javnosti. Vizija razvoja znanosti nužno polazi od slike društva kakvo priželjkujemo. Imajući u vidu danas neupitnu vezu između razvijenosti znanosti i ukupnog društvenog razvoja, unaprjeđenje znanstvenog sustava nužan je uvjet daljnjeg razvoja Republike Hrvatske. Kako bi se ostvarilo blagostanje, društvena stabilnost i trajan kulturni razvoj, Hrvatskoj je potreban inovativan, kreativan i svjetski priznat znanstveni rad koji ostvaruje.

Zaključak

Važnost znanosti i tehnologije nezaobilazna je u razvoju suvremene države, njezinu napretku i blagostanju. Znanost i tehnologija u izravnoj su ili neizravnoj funkciji napretka većine ljudskih stremljenja: intelektualnih, gospodarstvenih, kulturnih, ekoloških i dr. Glavna je svrha znanosti stvoriti znanstveni i tehnologijski sustav koji će biti jedan od ključnih čimbenika društvenog i gospodarskog razvoja Hrvatske.
Ljudska spoznaja svijeta je mnogostruka. Čovjek spoznaje svijet zahvaljujući svojim osjetilnim, emotivnim, racionalnim i intuitivno-imaginacijskim sposobnostima. Iako sve one djeluju funkcionalno udruženo, ovisno od toga na koje moći se pretežito oslanja i koja načela primjenjuje, čovjekova spoznaja svijeta može poprimiti religijski, umjetnički, filozofijski ili znanstveni oblik. Spoznaja utemeljena na bilo kojem od ovih oblika i njeni produkti služe čovjeku da izgradi sustav činjeničnih i vrijednosnih stavova kojima se orijentira u prirodnom i društvenom okruženju i upravlja svojim djelatnostima.
Ne postoji jednostavna i općeprihvaćena definicija znanosti. Nerijetko se znanost poistovjećuje s mnoštvom spoznatih činjenica, zakonitosti i teorija kojima razumijemo i tumačimo sveopću stvarnost. Katkad se  naglasak stavlja na način na koji se vrši spoznaja stvarnosti, stav prema svijetu što nas okružuje ili se pod pojmom znanost razumije čovjekova i društvena djelatnost i njeni produkti. Zapravo je riječ o jačem ili slabijem isticanju pojedinih dijelova sadržaja pojma znanost.
Znanost je bitna za Hrvatsku, ali je i Hrvatska kao okružje, simbol i smisao i nužna i poticajna za znanstveni rad. Znanstvenici su važni zbog svoje iznimne sposobnosti promišljanja i promicanja Hrvatske, a Hrvatska svojim znanstvenicima, kao i svim drugim gradanima, pruža okvir mogucnosti dobroga života i vrstnoga rada i zadovoljenje potrebe za pripadanjem i društveno korisnim djelovanjem koji donose mir, zadovoljstvo i smisao postojanja. Znanstvenik može za Hrvatsku djelovati na mnogo nacina, a prvi, i najvažniji, jest postavljanje dijagnoze stanja u zemlji. Tek je na utemeljenoj spoznajistanja moguce dalje razradivati razumske zamisli djelovanja, odnosno davati prijedloge koji ce izazvati pozornost i poštovanje, a time i poticati sve one na koje se odnose.

Reference

  • Barker,Anthony Peters 1993. The politics of expert advice : creating, using and manipulating scientific knowledge for public policy Edinburgh Edinburgh University Press
  • Jelkić, V. Kakvo znanje trebamo? Filozofska istraživanja. 31 (2011), 2(122), str. 255-261.
  • Matić, Davor. 1998. Sociologija znanja : od racionalizma do relativizma : doktorska disertacija. Zagreb : D. Matić
  • Papineau, David 2003. The philosophy of science Oxford : Oxford University Press
  • Prpić, K. Kakohrvatskajavnostipolitičkaelitapercipirajuznanost? Politička misao. 44 (2007), 1, str. 67-92.
  • Raguž, I. O "teoriji" isveučilištu nekoć i danas Diacovensia. 19 (2011), 3(30), str. 383-391.
  • Simonić, Ante 2005. Tragovima znanja u budućnost : quo vadis scientia? Zagreb Medicinska naklada.
  • Simonić, Ante. 1999. Znanost - najvećaavanturaiizazovljudskogrodaRijeka Vitagraf
  • Vuković, I. Financiranje znanstveno istraživačke djelatnosti u europskim zemljama. Financijska praksa. 19 (1995), 1, str. 45-61.
  • UNIZG: Znanost u društvu. http://projects.unizg.hr/fp7/kapaciteti/znanost_u_drustvu
  • Skledar, N. Znanost u društvu i društvene promjene http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=51616
  • Znanost.org. http://www.znanost.org

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | HEMIJA I INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

Seminarski i Diplomski Rad

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi