Gregorijansko pjevanje | seminarski diplomski

Ovo je pregled DELA TEKSTA rada na temu "Gregorijansko pjevanje". Rad ima 15 strana. Ovde je prikazano oko 500 reči izdvojenih iz rada.
Napomena: Rad koji dobjate na e-mail ne izgleda ovako, ovo je samo DEO TEKSTA izvučen iz rada, da bi se video stil pisanja. Radovi koje dobijate na e-mail su uređeni (formatirani) po svim standardima. U tekstu ispod su namerno izostavljeni pojedini segmenti.
Uputstvo o načinu preuzimanja rada možete pročitati OVDE.

Teološko katehetski institut
Subotica
14.10.2010
SEMINARSKI RAD
IZ
CRKVENE GLAZBE
GREGORIJANSKO PJEVANJE
vlč Josip Mioč Nataša Perčić
UVOD
Gregorijanskog pjevanja je povijesno pjevanje Katoličke crkve ili kako kaže Drugi Vatikanski sabor «pjevanje vlastito rimskoj liturgiji».
Njegovo ponovno otkrivanje i oživljavanje, započeto koncem 19. st., traje još i danas pružajući znanstvenicima zadovoljstvo u pronalaženju muzikalnosti, duhovnosti, meditativnosti i tijesnog jedinstva s liturgijskim činom za koji je nastalo. Gregorijansko pjevanje ne predstavlja nešto magijsko, okultno kako se često može pročitati, već s njime ulazimo u poseban svijet molitvenog ozračja i svojevrsne srednjovjekovne duhovnosti. 
Od vremena pape Leona XIII. otkrivanje i proučavanje gregorijanskog pjevanja sve je intenzivnije, a taj znanstveni zamah ostao je sve do naših dana. Znanstvenim metodama otkrivaju se mnogi detalji te glazbe i ulazi se u svijet istinske meditativne i kontemplativne molitve, utemeljene na svetopisamskim tekstovima i inspiraciji koja izvire iz vjerničkog srca i koje pjesmom izražava svoje povjerenje, hvalu, zahvalu i oduševljenje pred Božanskim djelima.
ŠTO JE GREGORIJANSKO PJEVANJE?
To je pjevana molitva Katoličke crkve, utemeljena isključivo na svetopisamskim tekstovima i na latinskom jeziku.
Ime je dobilo po papi Grguru I. ili Grguru Velikom koji je živio u VI. st.
Pod  imenom gregorijansko pjevanje obuhvaćena je cjelokupna baština  nastala prije i poslije pape Grgura Velikog, uključujući i  bogatu ambrozijansku glazbenu tradiciju koja već postoji u IV. st. i koja je sigurno bila važan temelj za Grgurovu obnovu liturgijskog pjevanja.
Prvi kršani nisu imali blještave bazilike, pozlaćene crkve i bogomolje  ali imali su na usnama čistu pjesmu koja je prije svake druge umjetnosti resila slavlja, okupljanja i druženja.
Milanskim ediktom otvorile su se mnoge mogućnosti ne samo glede slobode navještanja Evanđelja već i cjelokupnog ustroja liturgije, liturgijskog prostora (arhitektura) i glazbe. Upravo procvatom arhitekture rađaju se latinske bazilike koje će postati novi prostor za kršćanska okupljanja i tako će se zauvijek napustiti okupljanja po kućama.
Širenjem kršćanstva stvaraju se kulturna i vjerska središta koja će polako dobivati svoja posebna liturgijsko-glazbena obilježja. Prema tim središtima nazivat će se liturgija i liturgijsko pjevanje: ambrozijansko pjevanje (Milano), mozarapsko pjevanje (Španjolska), beneventansko pjevanje (Benevento), akvilejsko pjevanje (Akvileja), Galikansko pjevanje, keltsko pjevanje itd.
Ambrozijansko pjevanje
Predstavlja vrlo značajnu liturgijsko glazbenu baštinu i tradiciju koja je sigurno bila pri ruci i papi Grguru Velikom prilikom obnove rimskog pjevanja.
Kad je sv. Ambrozije postao biskup Milana 374. godine našao je liturgiju koju tradicija povezuje sa svetim Barnabom. Ta liturgija imala je svoje korijene u Grčkoj i Siriji. Dokumenti govore da se sveti Ambrozije posebno zauzeo za obnovu liturgije i pjevanja u svojoj biskupiji. Sam je skladao mnoge himne koji su dobili ime ambrozijanski himni. Njemu i njegovim suvremenicima bila je poznata grčka glazba koja je ušla u liturgiju, a također bogato melizmatsko pjevanje koje ima svoje korijene u hebrejskom pjevanju.
...

CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU: WWW.MATURSKIRADOVI.NET