Povelje kao izvori prava u srednjovjekovnoj Bosni | seminarski diplomski

Ovo je pregled DELA TEKSTA rada na temu "Povelje kao izvori prava u srednjovjekovnoj Bosni". Rad ima 14 strana. Ovde je prikazano oko 500 reči izdvojenih iz rada.
Napomena: Rad koji dobjate na e-mail ne izgleda ovako, ovo je samo DEO TEKSTA izvučen iz rada, da bi se video stil pisanja. Radovi koje dobijate na e-mail su uređeni (formatirani) po svim standardima. U tekstu ispod su namerno izostavljeni pojedini segmenti.
Uputstvo o načinu preuzimanja rada možete pročitati OVDE.

UVOD
Osnovni izvori prava u srednjovjekovnoj Bosni bile su povelje i druge pravne isprave, u epohi ranog feudalizma postojali su i neki zakoni. Dubrovačko pravo je služilo kao pomoćni izvor prava. Javne listine ili isprave vladar je izdavao pojedinim fizičkim ili pravnim licima u srednjovjekovnoj Bosni. Veći broj ovih povelja imao je karakter međunarodnih ugovora, jer su njima bosanski vladari davali i garantirali trgovačke i druge povlastice stranim državama i njihovim građanima. Sačuvalo se oko šezdeset takvih povelja ili ugovora, od kojih se najveći broj odnosio na Dubrovnik i njegove građane. Poznata su i dva ugovora sa Venecijom i jedan sa napuljskim kraljem. Ostale javne isprave predstavljale su vlasteoske povelje od kojih se tridesetak sačuvalo najvećim dijelom u arhivima u Veneciji i nekim drugim stranim zemljama. Po svom sadržaju ove su listine uglavnom darovne ili vjerovne povelje. Njima su bosanski vladari darivali, odnosno davali zemljišne posjede svojoj vlasteli ili potvrđivali darivanja svojih prethodnika.
Listine ili povelje nisu bile tipizirane, nego je svaka za sebe predstavljala posebnu literarnu povelju. Bosanske isprave ili listine mogu se razlikovati u tri osnovna dijela, uobičajena u svim srednjovjekovnim poveljama. To su: protokol, tj. uvod, tekst, i eshatokol, odnosno završne odredbe. Kao i svaka druga pravna norma, tako je i povelja nužno propisivala pravilo ponašanja, tj. dispoziciju i predviđala kaznu, tj. sankciju za slučaj za nepoštivanje ili kršenje tog pravila ponašanja, odatle je dispozicija najvažniji dio, ne samo teksta, nego čitave povelje. Tradicionalna podjela izvora prava, izvore dijeli na materijalne i formalne. Prvi izvori crpe svoju sadržinu iz samog sistema kome pripadaju, u ovom slučaju iz sistema feudalnih društvenih odnosa i materijalnih položaja. Pod izvorima u formalnom smislu podrazumjevaju se pravni dokumenti, konkretni pravni akti, kroz koje se izražavala, odnosno manifestirala pravna pravila i koji su donijeti po određenom postupku.
Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka
Materijalni ostaci kulture, koju je razvilo feudalno društvo srednjeg vijeka, proučeni su sasvim nedovoljno, a najvažniji dio tih ostataka, naše srednjovjekovne povelje, čija je spoljašna izrada kao kakav osjetljivi termometar pokazuje kretanje te kulture, nisu ispitane nikako. Tekst povelja izdavan je mnogo puta, ali o materijalnoj strani, o spoljašnim obilježjima povelja ili se uopće nije govorilo, ili se govorilo tako malo i tako površno, da historija naše kulture od toga nije imala nikakve koristi. Tako naprimjer ni jedna naša, pa ni najopširnija historija nema nijedne riječi o neobičnom razvoju ćirilskog pisma, čija je jedna specijalna norma nikla istovremeno sa postajanjem feudalizma, razvila se paralelno s njim i propala i iščeznula zajedno s propašću feudalnog društva.
Jedino od spoljašnjeg izgleda naših srednjovjekovnih diploma, što je bar donekle obrađeno, jesu pečati, o kojima postoji rad Alekse Ivića. Inače se kod nas nije govorilo ni o načinu izrade pergamenta, ni o njegovim vrstama na kojima ni naš srednji vijek nije siromašan, ni o načinu izrade ni o načinu ekspedicije povelja itd.
Sačuvane povelje potiču iz Bosne i to većim dijelom iz sjeverno-zapadne, iz donjih Kraja, pošto je veliki dio povezan za porodicu Hrvatinića, čija se arhiva najbolje sačuvala. Najpoznatije povelje su:
...

CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU: WWW.MATURSKIRADOVI.NET