Stvaranje i razvoj Evropske Unije | seminarski diplomski

Ovo je pregled DELA TEKSTA rada na temu "Stvaranje i razvoj Evropske Unije". Rad ima 16 strana. Ovde je prikazano oko 500 reči izdvojenih iz rada.
Napomena: Rad koji dobjate na e-mail ne izgleda ovako, ovo je samo DEO TEKSTA izvučen iz rada, da bi se video stil pisanja. Radovi koje dobijate na e-mail su uređeni (formatirani) po svim standardima. U tekstu ispod su namerno izostavljeni pojedini segmenti.
Uputstvo o načinu preuzimanja rada možete pročitati OVDE.


SEMINARSKI RAD
Predmet: SPOLJNOTRGOVINSKO POSLOVANJE
STVARANJE I RAZVOJ EVROPSKE UNIJE
Beograd, mart, 2010.
SADRŽAJ
UVOD…………………………………………………………………………………...….3
1.ŠUMANOV PLAN……………………………………………………………..………..4
2.UJEDINJENJE EVROPE NAKON SPAJANJA DVE NEMAČKE……………..…..6
3.UGOVOR U MASTRIHTU……………………………………………….……………7
4.LISABONSKI UGOVOR……………………………………………………...………..8
5.INSTITUCIJE EU……………………………………………………………………….9
6. EKONOMSKO UJEDINJAVANJE EVROPE…………………………….………..10
7.BUDUĆNOST EVROPE………………………………………………………………14
ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………….15
LITERATURA…………………………………………………………………...………16
UVOD
Kada razmišljamo o integracijama, onda mislimo pre svega na savremene procese međunarodnog povezivanja i organizovanja na sve brojnije međunarodne ekonomske grupacije u raznim delovima sveta, a posebno na Evrposku uniju, Evropsko udruženje slobodne trgovine, NAFTA, APEC, CACM i dr. Različite ideje i oblici saradnje, povezivanje i integracije prisutni su tokom cele istorije formiranja država i prava.
Međunarodne ekonomske integracije su organizovani sistemi ekonomsko-političke saradnje i povezivanja zemalja na osnovama razvoja svestranih i stalnih veza, racionalne međusobne podele rada i efikasnog korišćenja raspoloživih resursa u cilju povećanja blagostanja naroda i konkurentne sposobnosti firmi i država članica na svetskom tržištu.
Kroz istoriju je postojalo mnogo pokušaja da se ujedini Evropa. Jedni od tih pokušaja su npr. Napoleonovo carstvo i Nemačka za vreme Hitlera, a takođe i doba Karla Velikog. Ni jedan od ovih pokušaja nije uspeo jer su osnove tog ujedinjenja bile nasilne. Napoleon i Hitler su hteli da ujedine Evropu, pa i svet ali su to hteli silom da učine što nije bilo moguće. Ujedinjenje Evrope moguće je samo mirnim putem i ono je “na neki način” počelo završetkom Drugog svetskog rata.
Saveznici Zapadnoevropskih zemalja posle Drugog Svetskog rata su došli na ideju o ujedinjenju Evrope, naravno, uz pomoć SAD-a. Ujedinjavanje Evrope se odvijalo na dve strane, sa jedne strane uz pomoć SAD-a a sa druge uz pomoć SSSR-a, što se i vidi iz stvaranja dva pakta, NATO-a i Varšavskog pakta.
1.ŠUMANOV PLAN
Završetkom Drugog svetskog rata gotovo sve zemlje evropskog kontinenta prionule su izgradnji funkcionalnih političkih institucija i rekonstrukciji nacionalnih ekonomija. Primarno zaokupljene obnovom, vlade Zapadne Evrope prve dve godine nakon završetka rata malo su razgovarale o uspostavljanju evropskog jedinstva. Izuzetak je bio plan koji su dogovorile holandska vlada u egzilu, Belgija i Luksemburg o stvaranju Beneluksa, zajedničkog carinskog područja tri države. Ideju je nadahnuo Moneov neuspeli pokušaj da uspostavi britansko – francusku uniju. Ideje ujedinjavanja Evrope su mnogo starije od ovog doba, može se reći da je ona započeta od vladavine Karla Velikog, intenzivirala se dvadesetih godina prošlog veka, pa sve do Čerčilovog intenzivnog zagovaranja njezine realizacije. U Londonu, 1949. godine, je potpisan statut Veća Evrope . Ovaj statut je potpisalo deset zemalja: Velika Britanija, Francuska, Irska, Belgija, Holandija, Luksemburg, Italija, Danska, Norveška i Švedska. Veće je trebalo da raspravlja o svim relevantnim međunarodnim pitanjima, ali na prvim sastancima Veća dominirala je prvenstveno evropska problematika. U svom radu Veće je ipak ostalo doslednije opštim načelima od rešavanja konkretnih problema koji su mučili postratovske čelnike evropskih zemalja. Nedugo posle, Mone je uvideo šansu za ostvarenje svog dugogodišnjeg sna – stvaranje Sjedinjenih Evropskih Država, koje bi počelo integrisanjem industrija uglja i čelika i uspostavljanjem nadnacionalne vlasti koja bi kontrolisala i regulisala industrije, Mone je pod tim mislio na industriju Francuske i Nemačke, ali je hteo da se i ostale zapadnoevropske zemlje uključe u ovo. Može se zaključiti da je Mone imao za cilj stvaranje evropskog identiteta sa svim elementima moderne države, ali te svoje namere nije hteo a ni smeo odmah da iznese. Da bi za svoj plan dobio podršku razjedinjene francuske vlade morao je da dobro pripremi teren. Iz tih razloga je počeo pisati o Nemačkom ekonomskom oporavku kao nečem što postaje sve opasnije za mir u celoj Evropi. Predlagao je uspostavljanje zajedničkih kriterijuma za ekonomski oporavak zapadnoevropskih zemalja, od kojih je zajednička kontrola nacionalnih industrija uglja i čelika bila primarni uslov. Mone ipak nije hteo da on sam promoviše taj plan već ga je ponudio francuskom ministru spoljnih poslova Robertu Šumanu koji ga je, naravno, prihvatio. Iako ovaj plan uopšte izvorno nije bio njegov, plan od tada postaje Šumanov plan. 1950. godine Šuman je sa ovim planom upoznao evropsku javnost. Dan kad je Šuman objavio ovaj plan se slavi kao Dan Evrope. Francuski ministar izjavio je da se Evropa ne može stvoriti odjednom i prema jednom planu, ali da okupljanje evropskih nacija zahteva ukidanje vekovnog suparništva Nemačke i Francuske. Ovako je zapravo Šuman počeo projekat koji je Mone nazivao svojom tihom evropskom revolucijom. Bitno je reći da je Nemačka prihvatila ovaj plan, i još četiri zemlje. Francuska je, takođe, bila za opciju da se Evropa razvija i ujedinjuje uz manje uticaja SAD-a. Osim ovoga plana, od strane Francuske ponuđen je još jedan plan – Plevenov plan. To je bio svojevrsni odgovor na američka traženja da se evropski saveznici jače pozabave svojim odbrambenim snagama i da se u evroatlansku odbrambenu strukturu polako uključi i Zapadna Nemačka. Bitno je reći, da za razliku od Šumanovog plana, evropska javnost nije baš podržavala Plevenov plan. Osim Plevenovog plana, poznata je i Evropska politička zajednica, čiji je inicijator opet bila Francuska. Od velikih pokušaja evropskog ujedinjenja na ekonomskom, vojnom i političkom planu uspelo je samo ujedinjenje, ekonomsko, šest zemalja u okviru Evropske zajednice za ugalj i čelik. Ona je izdržala sve nacionalne, regionalne i šire izazove jer je zadovoljavala primarne zajedničke interese zemalja članica, vezane za njihov brži i uspešniji ekonomski oporavak i ekonomski rast. Upravo ekonomski interesi biće temelj daljoj evropskoj integraciji. Evropski zahtevi za novom fazom evropskog ujedinjenja biće temeljeni na potrebi ostvarivanja konkretnih finansijsko – ekonomskih uslova tih zemalja. Zapadne zemlje su sarađivale sa SAD – om a Istočne sa SSSR – om. I Zapadna i Istočna Evropa radile su na ujedinjenju, samo što je istočna Evropa bila okrenuta ka SSSR–u, i oni su sa SSSR–om potpisali sporazum sličan NATO–u, Varšavski ugovor. Znači, u to doba Evropa nije nikako delovala samostalno i radila na svom ujedinjenju. „Ona“ je bila podeljena, na jednoj strani za SAD a na drugoj SSSR. Interesi ove dve sile su se prelamale nad Evropskim zemljama. Osnivanjem ova dva bloka NATO–a i Varšavskog ugovora dve sile su se prepucavale. SSSR je govorio da je Varšavski ugovor stvoren isključivo za odbranu dok je NATO stvoren kako bi se pripremio novi rat, a i strana SAD-a i Zapadne Evrope je govorila isto tako za Varšavski ugovor. Iz svega ovog se vidi da su veliki uticaj na Evropu u to doba imale ove velike sile, a i danas na Evropu veliki uticaj imaju SAD.
...

CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU: WWW.MATURSKIRADOVI.NET