Kvatna optika | seminarski diplomski

Ovo je pregled DELA TEKSTA rada na temu "Kvatna optika". Rad ima 6 strana. Ovde je prikazano oko 500 reči izdvojenih iz rada.
Napomena: Rad koji dobjate na e-mail ne izgleda ovako, ovo je samo DEO TEKSTA izvučen iz rada, da bi se video stil pisanja. Radovi koje dobijate na e-mail su uređeni (formatirani) po svim standardima. U tekstu ispod su namerno izostavljeni pojedini segmenti.
Uputstvo o načinu preuzimanja rada možete pročitati OVDE.

Uvod
Talasna teorija svjetlosti je objasnila mnostvo činjenica (pojavu interferencije, difrakcije, polarizacije svjetlosnih talasa) i poslužila za konstrukciju svih optičkih instrumenata. Međutim, ona nije mogla da objasni čitav niz pojava, kao: fotoelektrični efekat, Komptonov efekat i dr. tj. pojave koje nastaju pri interakciji svjetlosti sa supstancijalnom sredinom, a koje nedvosmisleno ukazuju na korpuskularnu tj. čestičnu prirodu svjetlosti. Dakle svjetlost se u nekim okolnostima ponasa kao da je talasne prirode, a u drugim da je korpuskalne prirode, pa možemo reći da svjetlost ima dualističku prirodu.
Talasni vid fotona manifestuje se pri pojavama prostiranja svjetlosti u prostoru, a objasnjenje tih pojava daje nam talasna optika. Korpuskalni vid fotona manifestuje se u slučaju lokalizovane akcije, koja se odnaosi na postanak svjetlosti ili promjene energije i impulsa. Ovakve projave objašnjavaju se u kvantnoj optici.
Fotoelektrični efekat
Eksperimentalno je nađeno da se pri upadu svjetlosti (iz vidljivoga ili ultraljubičastoga djela spektra), na površinu metala iz njega rmituju elektroni. Pojava nazvana fotoefekat, sama po sebi nije neobična, jer električno polje svjetlosnoga talasa djeluje određenom silom na elektrone metala, pri čemu neki od njh mogu da napuste površinu. Neobično je bilo to što se pokazalo da kinetička energijaovih elektrona tzv. fotoelektrona, ne zavisi od intenziteta svjetlosti, već samo od njene frekvencije, tačnije, linearno raste sa porastom frekvencije. Povećanje intenziteta svjetlosti povećava samo broj emitovanih elektrona u jedinici vremena, ali ne utiče na njhovu energiju.
Ovo se nije moglo objasniti klasičnom elektromagnatnom teorijom, prema kojoj elektromagnetno zračenje koje pada na metal pobuđuje elektrone na prinudno oscilovanje. Pri tome energija oscilovanja elektrona treba da je proporcionalna kvdradu amplitude upadnoga zračenja , što znači, pri dovoljno velikom intezitetu upadne svjetlosti, treba da dođe do napuštanja elektrona sa površine metalnoga uzorka. Dakle, prema ovakvom rezonovanju, svjetlost proizvoljne frekvencije, ali dovoljnoga intenziteta, mogla bi da proizvede fotoefekat. Pri tome bi i brzina fotoelektron trebalo da raste sa povećanjem intenziteta. Međitim eksperimentalne činjenice, koje su bile poznate još 1905 godine, bile su potpuno drugačije.
Ajnštajn je 1905. godine uspjeo da objasni pojavu fotoefekta pretpostavkom da se energija u sklopu monohromatcke svjetlosti sastoji iz kvanta energije E=h*V, koji mogu da budu potpuno apsorbovani elektronima. Tačnije, slobodan elektron u metalu, apsorbujući ovu porciju energije, dobiva nergiju h*v. Ako se još predpostavi da je za izbacivanje elektrona iz metala potrebno utrošiti rad A, Tada će njegova kinetička energija biti jednaka:
Veličina A je tzv. izlazni rad koji za datu supstanciju ima konstantnu vrijednost, i ne zavisi od frekvencije upadne svjetlosti. Ovaq rtelacija je poznata kao Ajnštajnova jednačina foroefekta. Iz nje se vidi da kinetička energija fotoelektrona liearno raste sa porastom frekvencije upadne svjetlosti i ne zavisi od njenoga intenziteta, Što je saglasno sa eksperimentom. Razumije se, brij emitovanjih fotoelektrona mora da je prporcionalan broju fotona, tj. intenzitetu svjetlosti. Pri tome treba imati u vidu da svaki foton ne izaziva fotoefekat, već samo manji broj. Energija ostalih povećava unutrašnju (toplinu) energiju metala.
Minimalna frekvencija forona koji mogu da izazovu fotoefekat (tzv. crvena granica fotoefekta) je, prema datoj relaciji ona frekvencija v0 pri kojoj se sva energija upadnog fotona troši na itlazni rad, dako da je poslije odvajanja od metala, brzina fotoelektrona jednaka nuli,. Svjetlost čija je frekvencija manja od v0, ne može da izazove fotoefekat u datom metalu.
...

CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU: WWW.MATURSKIRADOVI.NET