Kant i prosvetiteljstvo | seminarski diplomski

Ovo je pregled DELA TEKSTA rada na temu "Kant i prosvetiteljstvo". Rad ima 11 strana. Ovde je prikazano oko 500 reči izdvojenih iz rada.
Napomena: Rad koji dobjate na e-mail ne izgleda ovako, ovo je samo DEO TEKSTA izvučen iz rada, da bi se video stil pisanja. Radovi koje dobijate na e-mail su uređeni (formatirani) po svim standardima. U tekstu ispod su namerno izostavljeni pojedini segmenti.
Uputstvo o načinu preuzimanja rada možete pročitati OVDE.

Kant i prosvetiteljstvo*
(Moderna ontologija aktuelnosti)
U svom tekstu o Kantovom shvatanju prosvetiteljstva, M. Fuko je izneo tezu kako je Kant prvi mislilac koji je postavio pitanje aktuelnosti i time inaugurisao naročiti filozofski zadatak, skicirajući stav modernosti. Kako primećuje Habermas: “...Fuko otkriva u Kantu prvog filozofa koji kao neki strelac upravlja strelu u srce stvarnosti zgusnute do aktualnosti, i time otvara diskurs moderne”.
Pitanje o aktuelnosti javlja se kod Kanta u sklopu pitanja o prosvetiteljstvu. Pitanje o tome šta je prosvetiteljstvo, pitanje o “biti” prosvetiteljstva, odvelo je Kanta do pitanja: “da li mi danas (odnosno sada – Kant koristi izraz “jetzt”) živimo u prosvećenom dobu?”, dakle, do pitanja o aktuelnosti prosvetiteljstva. Ali, poslušajmo šta bi Fuko u već pomenutom tekstu odgovorio na pitanje “šta je moderna filozofija?”: “...moderna filozofija je ona koja, sa toliko neopreznosti, evo već dva veka, pokušava da odgovori na nabačeno pitanje: Was ist Aufklärung?” U pitanju o prosvetiteljstvu, dakle, Fuko vidi “srce” moderne filozofije, njeno “šta”, njenu “bit”, a u Kantu mislioca koji otvara diskurs Moderne upravo svojim pitanjem o prosvetiteljstvu i (njegovoj) aktuelnosti.
Na prvi pogled, Kantovo pitanje zvuči sasvim obično: „da li mi sada živimo u prosvećenom dobu?“ Zašto mu Fuko daje toliki značaj? Kao da se i pre Kanta nisu postavljala takva pitanja, kao da se niko pre Kanta nije pitao o svom vremenu, o sopstvenoj sadašnjosti. Podsetimo se, čitav niz mislilaca pre Kanta intenzivno razmišlja upravo o prosvetiteljstvu, već sredinom 18. veka čitava epoha sebe razume kao prosvetiteljsku, pitanja o tome šta je prosvetiteljstvo se mogu čuti na svakom koraku. Kantovo pitanje na prvi pogled deluje savim obično, jednostavno i razumljivo. Pa ipak, Fuko mu pridaje ogroman značaj.
Večerašnje izlaganje biće vođeno ovim pitanjem o vezi između aktuelnosti, modernosti i prosvetiteljstva. Otkud to da je baš Kantova filozofija ovde označena kao prva koja postavlja pitanje o aktuelnosti, pitanje o, kako kaže Fuko, „čistoj” aktuelnosti, ontologiji aktuelnosti? U kom smislu pre Kanta nema ovog pitanja i u kakvoj je ono vezi sa pitanjem prosvetiteljstva? Konačno, šta je moderno u Kantovom pitanju o prosvetiteljstvu i njegovoj aktuelnosti?
I
Mnogo pre Fukoa, jedan drugi mislilac u Kantovoj filozofiji vidi prekretnicu modernog doba, ključnu za (samo)razumevanje modernosti kao takve, mislilac koji u principima slobode i subjektivnosti uočava vrhovne principe modernog doba. Kantova figura svakako predstavlja određenu prekretnicu i to ne samo za filozofsko mišljenje, tačku prekida, obrata (“kopernikanskog”). Pri tom, samo toliko da naglasimo unapred, ovaj obrt ne treba posmatrati kao puki preokret u kojem postoje tek parovi suprotnosti. Kantov obrt nije razumski prelazak s jedne na drugu suprotnost, što ćemo uskoro videti.
Kant, kako se to već školski tumači, izokreće odnos između subjekta i objekta saznanja. Za razliku od Kopernika koji pobija uvreženu predstavu o tome da se sve vrti oko Zemlje (subjekta), Kant u drugom smeru ruši, takođe uvreženu, predstavu o tome da se sve vrti oko objekta (saznanja), dakle, za razliku od Kopernika, upravo nas vraća nazad subjektu. Za tradicionalnu metafiziku pitanje odnosa između subjekta i objekta je unapred rešeno – naime, subjekt mora da se „pokori“ objektu kako bi ga saznao, objekat postoji pre subjekta i nezavisno od njega, subjekt treba tek pasivno da sazna objekat koji jeste. U Kantovskom izokretanju, međutim, ne menja se tek odnos između subjekta i objekta koji su već tu, koji su unapred dati, već se iz temelja menja i njihova „priroda“. Još u kartezijanskom okretanju subjekta nazad k sebi nalazi se klica onoga što će se jasno pokazati u Kantovom stavu o primatu praktičkog uma. Ne menja se samo odnos između subjekta i objekta saznanja, već i priroda samog saznanja. Teorija za Kanta nije pasivna kontemplacija, već praksa, delatnost, aktivnost subjekta koji u vraćanju na sebe tek uspostavlja kako sebe tako i objekt spoznaje. Mi ovde ne možemo dublje ulaziti u sve dalekosežnosti smisla Kantovog obrta, u različite kontekste unutar kojih ovaj obrt dovodi do neslućenih konsekvenci. Zadržaćemo se samo na jednom, čini nam se veoma bitnom momentu.
...

CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU: WWW.MATURSKIRADOVI.NET