Kretanja evropske zajednice | seminarski diplomski

Ovo je pregled DELA TEKSTA rada na temu "Kretanja evropske zajednice". Rad ima 14 strana. Ovde je prikazano oko 500 reči izdvojenih iz rada.
Napomena: Rad koji dobjate na e-mail ne izgleda ovako, ovo je samo DEO TEKSTA izvučen iz rada, da bi se video stil pisanja. Radovi koje dobijate na e-mail su uređeni (formatirani) po svim standardima. U tekstu ispod su namerno izostavljeni pojedini segmenti.
Uputstvo o načinu preuzimanja rada možete pročitati OVDE.

UVOD
Sedamdesete godine su otvorile krize koje su mnogo više ekonomske prirode nego međunarodni sukobi; posebno treba izdvojiti naftnu krizu iz tog razdoblja.
Što se tiče Europske ekonomske zajednice, 1973. godine ona se uvećava za tri nove države: Veliku Britaniju, Irsku i Dansku. Zajednica u tom momentu nije posebno efikasna zbog posljedica luksemburškoga kompromisa, još uvijek se mjere snage, nacionalni interesi, mogu li se neka od ključnih pitanja pojaviti pred Savjetom ili ne. Pred Savjetom se tako pojavljuje i pitanje evropske političke saradnje. Ovoga puta, za razliku od ideje europske političke zajednice s početka pedesetih, riječ je o saradnji međudržavnih odnosa po pitanjima spoljne politike, čime se započinju redovni godišnji sastanci stalnog političkog komiteta.
Druga, veoma važna stvar u sedamdesetim godinama jeste uvođenje monetarnog sistema. Ovdje je riječ o čuvenoj monetarnoj zmiji – utvrđena je jedinstvena obračunska jedinica, koja se naziva ECU (Europska obračunska jedinica), u kojoj su morale da budu izražene sve nacionalne valute, a dozvoljena margina fluktuacije bila je +/- 1,5%. Uvođenje europskog monetarnog sistema 1979. godine predstavlja veliki napredak u ekonomskoj integraciji, čime se jasno pokazuje namjera članica da Europska zajednica ide ka monetarnoj uniji. Pojava monetarnog sistema i europske političke saradnje stvara uslove da se krene dalje s integracijom.
Fransoa Miteran (novi francuski predsjednik), Hans Genšer (njemački kancelar) i Kolombo (predsjednik Vlade Italije) pokreću reforme u pravcu institucionalnih pitanja i napredovanja ka daljem stvaranju ekonomske i monetarne unije. Nisu samo političari bili zainteresovani za reforme, već se veoma aktivno uključuje i Europski parlament.
Europski parlament 1979. godine održava prve direktne izbore, što mu daje legitimitet da utiče na proces integracije i da može da daje sopstvene prijedloge za dalji rad. Otuda i činjenica da su se u ovom prvom Parlamentu pojavile značajne osobe, kao što je Altiero Spineli (tvorac Manifesta iz Ventotena), koji sada pokreće jednu novu ideju. On i još dvadesetak članova Europskog parlamenta su se okupljali u briselskom klubu “Krokodil’’ (te zbog toga dobijaju naziv Krokodil grupa), i kroz svoje rasprave dolaze do deklaracije pod nazivom “Nacrt ugovora o Europskoj uniji”. Tako, zapravo, ideju kreiranja Europske unije prvi promoviše Europski parlament, a ne države članice niti Evropska komisija, već legitiman predstavnik naroda Europe. Ovaj Nacrt ugovora, u formi deklaracije ili rezolucije neobavezujućeg akta, Parlament usvaja 1984. godine i to postaje zvaničan stav Europskog parlamenta, iako je on u tom momentu i dalje savjetodavni organ.
Osamdestih se desilo još jedno proširenje Europskih zajednica, ovog puta na jug Europe. Grčka ulazi u članstvo 1981. godine, dok Španija i Portugalija postaju članice EZ 1986. godine. Europske zajednice od tog trenutka imaju dvanaest članica. Međutim, one nisu bile na istom nivou ekonomskog razvoja, tako da je bilo nužno raditi na usklađivanju privrednog razvoja i smanjenju razlika u ekonomskom razvoju država članica.
Pored toga, nastavlja se proces integrisanja potpisivanjem šengenskog sporazuma 1985. godine, po kome se na granicama između država članica uklanja kontrola, a na značaju dobija osiguranje spoljnih granica Europskih zajednica. Ovaj sporazum uključuje i saradnju organa unutrašnjih poslova i pravosuđa onih država koje su potpisale sporazum.
...

CEO RAD MOŽETE PREUZETI NA SAJTU: WWW.MATURSKIRADOVI.NET