|
ANEMIJA KOD DECE
Anemija
kod djece može biti različitog uzroka, a najčešća je bolest
krvi u djetinjstvu. Može nastati zbog neadekvatnog stvaranja eritrocita,
zbog deficita koštane srži, jakog gubitka, povećanog uništavanja eritrocita
ili može biti kombinacija svih ovih faktora. Definiše se kao smanjenje
volumena eritrocita ili koncentracije hemoglobina ispod vrijednosti normalnih
za odredjenu dob.
Anemija je znatno češća bolest u našoj populaciji nego što se na nju
misli, lako se liječi, a javlja se kao podloga drugim bolestima, najčešće
infekcijama. Gdje tražiti uzrok visokom obolijevanju od anemije?
Svakako u lošim prehrambenim navikama opće populacije, nažalost u velikom
dijelu uzrokovanim siromaštvom,
nedovoljnoj prosvjećenosti vezane za prehranu dojenčadi, te neadekvatnoj
preventivnoj terapiji u rizičnim skupinama dojenčadi.
2. Anemija dječijeg doba
Sideropenična anemija, najčešća je deficitarna anemija
u djece, a posebno u dobnim skupinama: novorođenčeta, malog i školskog
djeteta, te adolescenata i trudnica. Važno je rano prepoznavanje u razvoju
sideropenične anemije, kako bi se na vrijeme bolest prevenirala ili liječila,
u čemu znatno pomaže poznavanje dijagnostičkog postupka. Dobar hematopoetski
status djeteta osigurava potrebnu oksigeniranost tkiva i organa, neophodnu
za normalni rast i razvoj djeteta. U terapiji novim preparatima željeza
kao što su trovalentni preparati (željezo-protein-sukcinilat, hidroksid-polimaltozni
kompleks), postiže se maksimalna učinkovitost praćena laboratorijski i
klinički, a gotovo uz potpuni izostanak nus pojava dvovalentnih preparata
željeza.
Anemija je bolest eritocitopoeze, koja nastaje kada
su smanjene količine hemoglobina i broj eritrocita u volumnoj jedinici
krvi ispod normalnih vrijednosti, uzimajući u obzir dob i spol djeteta.
Posljedica smanjenja vrijednosti hemoglobina i eritrocita je smanjena
oksifornost krvi, te nastaje hipoksija tkiva i organa.
Klinički znaci (simptomi) smanjenje oksifornosti eritrocita u svih su
anemija bez obzira na uzrok koji je izazvao bolest vrlo slični (radi se
naime o vidljivim znacima hipoksije tkiva i o poremećenoj funkciji pojedinih
organskih sustava). Anemije se zbog toga, samo po simptomima, teško mogu
precizno dijagnosticirati jer se različitim uzrocima izazvana hipoksija
očituje uglavnom istim kliničkim znacima. Simptomi mogu biti blaži ili
teži proporcionalno smanjenju količine hemoglobina; oni se udružuju; u
blažih su anemija gotovo neprimjetni (vrijednost hemoglobina oko 90g/l),
a u težih anemija lako uočljivi. Dio simptoma uzrokovan je hipoksijom
tkiva (malaksalost, blijedoća kože i sluznice, glavobolja, odbijanje hrane),
a dio aktiviranjem mehanizma kojima se povećava unos kisika i smanjuje
hipoksija tkiva (tahikardija, tahipneja). Težina simptoma anemije ovisi
prvenstveno o stupnju smanjenja hemoglobinske mase.
U djece, naročito u dojenčadi i predškolske djece, odbijanje hrane (anoreksija),
jedan je od prvih simptoma deficitarne anemije. Nerijetko se u ovih bolesnika
i bez dodatnih složenih analiza krvi, davanjem preparata željeza ovaj
simptom postupno gubi; prethodno se, naravno, poboljšava krvna
slika (što potvrđuje i dijagnozu i uspjeh liječenja) (1, 2).
Sideropenična anemija je najčešći oblik deficitarne anemije, koja nastaje
kao posljedica manjka željeza u organizmu.
Specifičnost eritrocitopoeze djeteta uvjetovana je anatomskim i fiziološkim
karakteristikama vezanim za životnu dob djeteta. Naime, dijete neprekidno
obnavlja dotrajale eritrocite; međutim proporcionalno s porastom tjelesne
težine, dijete stvara i nove dodatne količine krvi. Ovim zahtjevima, krvotvorni
aparat djeteta može udovoljiti ako je zdrav i funkcionalno zreo te ako
prima sve tvari neophodne za gradnju novih eritrocita.
Ako dijete iz bilo kojeg razloga (nedostatan unos hrane, slaba apsorpcija
gubitak i drugo) oskudijeva duže vrijeme željezom koje je neophodno za
stvaranje novih eritrocita, smanjit će se sinteza hemoglobina i oksifornost
krvi, nastat će deficitarna sideropenična anemija (3).
Sideropenična anemija uzrokovana nedostatkom željeza nejčešća je deficitarna
anemija. Naročito je česta u dobi intenzivnog rasta djeteta (dojenačka
dob, pubertet, adolescencija). Relativno male količine željeza u hrani,
povećane potrebe organizma koji raste i tek djelomična iako fiziološka
asimilacija željeza (zdravi probavni sustav asimilira samo 10-15% željeza
iz hrane) uzroci su povećane osjetljivosti, “ranjivosti”, krvotvornog
sustava djeteta te uz krvarenja i infekcije najčešće uzrokuju smanjenu
oksifornost eritrocita – anemiju. Za razumijevanje nastanka sideropenične
anemije, vrlo je važno poznavanje metabolizma željeza (4).
2.1 Metabolizam željeza
Gotovo svi živi organizmi ovise o željezu; ono sudjeluje u prijenosu kisika
i u tkivnom disanju, a neophodno je i pri oksidativnim procesima u stanicama.
Eritrocitopoetski sustav djeteta nedjeljivo je vezan za željezo; bez željeza
se ne stvara hemoglobin, a bez hemoglobina ne stvaraju se kvalitetni eritrociti.
Oksifornost eritrocita upravo ovisi o količini hemoglobina.
Male količine željeza nalaze se u svim stanicama organizma; željezo je
osnovna sastojina hemoglobina, mioglobina i kromoproteida. Najviše željeza
nalazi se u hemoglobinu (više od 70%), zatim u mioglobinu (3.5-4%), u
staničnim heminima (respiratorni enzimi-oko 0.20%), u stanicama jetre,
slezene, bubrega i koštane srži (oko 16%), te u plazmi (oko 0.10%) i u
mišićima (oko 12%).
Hemoglobin se stvara neprekidno (ugrađuje se u “mlade” eritrocite). Sposobnost
sinteze hemoglobina neobično je velika. Ako se potrebe organizma za hemoglobinom
naglo povećaju (npr. nakon krvarenja), produktivnost koštane srži (eritropoetski
kapacitet), odnosno sinteza hemoglobina, može se vrlo brzo (za 24-48 sati)
povećati za 5-8 puta.
Željezo (iz hrane ili farmaceutskog pripravka) apsorbira se u cijelom
probavnom sustavu. Najviše se željeza apsorbira u duodenumu; u distalnim
segmentima crijeva apsorbcija se progresivno smanjuje. U hrani je željezo,
uglavnom trovaljano (feri-željezo). U kiselom mediju želuca (solna kiselina)
reducira feri-željezo u fero-željezo. Uz solnu kiselinu stanice sluznice
želuca proizvode i protein gastroferin koji veže željezo i omogućuje bolju
asimilaciju. Željezo se najbolje asimilira iz hema (80% topivog željeza
u mesu). Željezo se fiziološki uvijek veže za specifične proteine; stvaraju
se reverzibilni, labavi, spojevi željeza i proteina-proteinski kompleksi.
Iz lumena cijeva preuzima željezo protein mukoze crijeva (apoferitin)
i predaje ga proteinu plazme (transferin, siderofilin) koji ga dovodi
svim stanicama. U spoju sa specifičnim proteinima nastaju hemoglobin,
mioglobin, feritin, hemosiderin, razni enzimi itd. Obrt (turnover) željeza
ovisi o količini specifičnih apoproteina u organizmu.
Najveći dio željeza u cirkulantnoj plazmi i ekstracelularnoj tekućini
vezan je za specifični protein-transferin. Između transferina i drugih
proteina koji mogu vezati željezo odvija se neprekidna “borba” za slobodne
ione željeza.
Transferin (siderofilin) je globulin koji čvrsto veže ione željeza u neutralnoj
ili slabo alkalnoj sredini. Pod normalnim uvjetima predstavlja najveću
pojedinačnu elektroforetsku frakciju β-globulina. Molekularna težina mu
je oko 7680.000; predstavlja približno 3% svih serumskih proteina. Molekula
transferina veže 2 atoma trovaljanog željeza. U plazmi se nalazi slobodan
ili u spoju sa željezom.
Sposobnost transferina da veže i otpušta željezo ovisi o faktorima sredine.
Kad se željezo u organizmu brzo oslobađa transferin plazme sprečava nagao
porast, a time i toksično djelovanje slobodnih iona željeza. Spoj željeza
i transferina zapravo je mali netoksički depo željeza u cirkulantnoj krvi.
Približno 1/3 transferina veže željezo (Fe/S), a 2/3 su slobodne, tj.
transferin je u plazmi slobodan (UIBC=unsaturated iron binding capacity;
IBC=iron binding capacity). Ukupni transferin (TIBC=total iron binding
capacity) je zbroj vrijednosti željeza s transferinom (Fe/S) i vrijednost
transferina bez željeza (UIBC, odnosno IBC).
Neutralizacija slobodnih iona željeza ovisi o količini nezasićenog transferina
plazme. Transferin u stanovitoj mjeri djeluje kao pufer te sprečava nagle
promjene u aktivitetu iona željeza plazme. Kvantitativno su dominantni
pufer-sistemi apoferitin-feritin i apohemosiderin-hemosiderin; spajanje
transferina i željeza odvija se brzo, a vezivanje u druga dva sistema
odvija se relativno sporo.
Pri nedostatku željeza, naročito ako ovakvo stanje dulje traje, vrijednost
transferina raste. Sniženje transferina javlja se kod akutnih i kroničnih
infekcija.
Kvocijent slobodnog i vezanog transferina mjerilo je aktivnosti iona željeza
u plazmi. Ako je količina odloženog željeza u tkivima abnormalno velika
(hemokromatoza, transfuziona sideroza itd.) ili kad je razgradnja hemoglobina
veća od stvaranja, kvocijent je povećan. Kod deficita željeza i stanja
kada osim koštane srži i ostala tkiva pokazuju natprosječni afinitet za
željezo (npr. aktivna infekcija) ovaj je kvocijent snižen. Ako je vrijednost
serumskog željeza snižena zbog nedostatka željeza, vrijednost nezasićenog
transferina povišena je; kod infekcije je snižena ili normalna. Istodobno
određivanje željeza u serumu i nezasićenog transferina omogućuje uvid
u intermedijalni metabolizam željeza.
Čovjek vrlo racionalno gospodari željezom; kako se željezo fiziološki
uvijek veže u velikomolekularni proteinski spoj, eliminacija željeza mokraćom
nije moguća (nema ekskretornog organa za željezo).
Fiziološko izlučivanje (gubitak) željeza iz organizma maleno je. Upotrebom
radioaktivnog željeza dokazano je da se probavnim traktom i kožom neprekidno
gube male količine endogenog željeza, dok je mokraćom izlučena količina
željeza u normalnim uvjetima beznačajna. Stolicom se izlučuje (za 24 sata)
približno 0.3-0.5 mg. Male količine željeza izlučuju se i znojem; međutim,
i pri najjačem znojenju kroz 24 sata se ne izluči više od 0.5 do 1 mg
željeza. Malene količine željeza gube se i pri rastu kose i nokata. Ukupni
gubitak željeza tijekom 24 sata u prosjeku ne prelazi 1 mg. Metabolizmom
željeza čini se da upravljaju centri u diencefalonu, najvjerojatnije u
hipotalamusu (5, 6).
2.2 Simptomatologija
Simptomi su gotovo istovjetni, u svim vrstama anemija; i vrlo su šaroliki
(blijedilo kože i vidljivih sluznica; blijedilo na volarnoj strani šake,
u predjelu nokata i konjuktiva; poremećaji u kardiorespiratornom sistemu-ubrzanje
srčanog ritma i povećana sistolna zapremnina krvi, sistolički šum, dispneja,
ortopneja; glavobolja; nesanica; nesvjestica-zujanje u ušima, tamne mrlje
pred očima; sanjivost; razdražljivost; gubitak apetita; mučnina i povraćanje;
dijarea i opstipacija). Ipak može se izdvojiti anoreksija (odbijanje hrane)
kao jedan od prvih simptoma u razvoju sideropenične anemije. Nadalje,
anemična se djeca (zbog nastale hipoksije tkiva i organa) umaraju već
i pri malom naporu uz otežano disanje, što se manifestira lupanjem srca
i dispnejom (1, 2, 6).
Blijedilo kože i vidljivih sluznica je jako izraženo. Kod jače anemije
javljaju se simptomi sa strane mozga kao što su: vrtoglavica, glavobolja,
zujanje u ušima, i drugo, jer je mozak posebno osjetljiv na ishemiju.
U stvari gotovo svi navedeni simptomi koji se javljaju u anemijama su
kompenzatorni mehanizmi, kojima organizam nastoji nadvladati nastalu hipoksiju
tkiva. Sa strane srca naročito su uočljivi: tahikardija i sistolični šum
nad srcem. Krvni tlak može biti snižen, a puls frekventan i malen. Mogu
se javiti i edemi na gležnjevima. Dijete je često adinamično.
Obrana organizma je oslabljena (uslijed smanjenja opskrbe kisikom) pa
su u anemične djece česte infekcije, uz težu kliničku sliku i manje povoljan
ishod bolesti.
Sagledavajući sve navedene simptome koji prate kliničku sliku sideropenične
anemije, vidljivo je da neliječenje nastalog stanja, vodi u tešku sistemnu
bolest koja može ozbiljno ugroziti djetetovo zdravlje i život.
Sideropenična anemija se razvija postupno pa pokazuje kroničan tijek.
Početni manjak željeza nadoknađuje se iz rezervi koje se prazne. Na prazne
rezerve organizam reagira povećanim stvaranjem transferina. U prvoj fazi
tzv. latentne sideropenije željezo je u serumu još uvijek normalno, transferin
je povećan, a feritin snižen. Daljnjom progresijom nastaje faza manifestne
sideropenije, kada su rezerve potpuno iscrpljene pa je i serumsko željezo
sniženo. Vrlo brzo nakon toga slijedi faza sideropenične anemije. Dok
je blaga, anemija pokazuje sliku normocitne, normokromne anemije. teži
stupanj anemije karakterizira mikrocitna, hipokromna anemija.
2.3 Laboratorijska dijagnoza
Anemija pokazuje mikrocitnu, sliku u perifernoj krvi s nalazom karakterističnih
eritrocita-anulocita, a eritrocitne kvantitativne konstante MCV i MCH
su snižene. Obavezno je određivanje retikulocita, koji su važan dijagnostički
parametar, te kasnije i važan parametar funkcionalnosti koštane srži i
pokazatelj uspješnosti terapije.
Željezo je izrazito sniženo u serumu, dok su transferin (TIBC), te njegov
nezasićeni dio (UIBC) povećani. Transferin je saturiran željezom <10%.
Feritin, kao najosjetljiviji pokazatelj količine željeza u rezervama,
izrazito je snižen. Određivanje slobodnog eritrocitnog porfirina još je
jedan test koji upozorava na sideropeniju. Njegove su vrijednosti u eritrocitima
povećane u vrlo ranoj fazi sideropenije, prije nastanka anemije, jer se
ne koristi u stvaranju hema. No taj je test također promijenjen pri otrovanju
olovom, u sideroblastičnim anemijama i eritropoetičkoj porfiriji.
Snižene vrijednosti željeza u serumu uz povećanu vrijednost transferina
(TIBC) i njegovog nezasićenog dijela (UIBC) su apsolutne dijagnostičke
vrijednosti u postavljanju dijagnoze sideropenične anemije, kao i nalaz
anulocita u razmazu periferne krvi.
Kako se dakle kod anemije radi o padu koncentracije hemoglobina, hematokrita
i eritrocita, od važnosti je hematološka rutinska dijagnostika.
Morfološkom analizom razmaza periferne krvi uz nalaz anulocita, te nalazom
sniženih vrijednosti željeza uz povećanje UIBC i TIBC i sniženih vrijednosti
feritina, postavlja se dijagnoza sideropenične anemije, a naredne analize
nam i te kako pomažu u riješavanju dijagnostičkih problema prema drugim
vrstama anemija.
2.4 Liječenje
Po mogućnosti naprije treba ukloniti uzrok nastale anemije, a tada manjak
željeza nadoknaditi supstitucijskom terapijom.
Cilj terapije željezom je korekcija anemije i popuna rezervi željeza u
organizmu. Najbolja primjena preparata željeza je per os.
Od preparata željeza traži se klinička učinkovitost i dobra podnošljivost.
U iznimnim slučajevima potrebno je željezo dati parenteralno (i m; i v);
kod takovih situacija ovu vrstu liječenja anemija trebalo bi davati na
bolesničkim odjelima.
Davanje željeza treba biti postupno, kako bi se sluznica probavnog trakta
priviknula na željezo. Znači počinje se supterapijskim dozama, da bi se
nakon nekoliko dana došlo do terapijske doze.
Dnevna doza željeza (općenito) određuje se prema stupnju nastale anemije,
laboratorijskim nalazima i primijenjenom preparatu.
Sama dužina liječenja željezom ovisi o deficitu željeza i brzini normalizacije
krvnih vrijednosti (7, 8).
Pri određivanju doze željeza treba voditi računa o dnevnim potrebama organizma
i o dodatnoj količini željeza koja će nadoknaditi manjak u organizmu (9).
Zbog navedenih razloga, liječenje sideropenične anemije je dugotrajno.
Pri određivanju dnevne doze lijeka, treba također voditi računa o asimilacionoj
sposobnosti probavnog sustava (asimilira se u prosjeku 10% ponuđenog željeza);
pa dnevno treba davati 40-100 mg željeza (osim u dojenačkoj dobi, gdje
ovisno o tjelesnoj težini, dobi i težini kliničke i laboratorijske slike
anemije, doza je manja).
Djelotvornost liječenja željezom može se brzo utvrditi izbrojavanjem retikulocita
(sazrijevajućih eritrocita), koji su indikatori funkcionalnosti koštane
srži. Retikulocite je potrebno kontrolirati između 7 i 13 dana po uzimanju
terapije.
Ako je ispravno postavljena dijagnoza sideropenične anemije, tj. ako je
sinteza hemoglobina usporena nedostatkom željeza, onda će se vrlo brzo
nakon započete terapije željezom povećati aktivnost rada koštane srži,
što je upravo mjerljivo retikulocitima.
Ako pak, broj retikulocita ne raste, treba revidirati postavljenu dijagnozu
sideropenične anemije.
Kada se radi o davanju određenih oblika željeza (dvovalentno), apsorpciju
željeza poboljšava C vitamin u dozama od 300-500 mg dnevno.
Nakon prekida liječenja željezom (koje u prosjeku traje oko 2 mjeseca)
djetetu treba osigurati hranu bogatu željezom. Dakle optimalna terapija
željezom je per-os, može se primijeniti i parenteralno (i m; i v), a iznimno,
ukoliko su vrijednosti hemoglobina vrlo niske, izrazito smanjena oksifornost,
te ukoliko je ugrožen život djeteta, indicirana je transfuzija deplazmatiziranih
kompatibilnih eritrocita. Na taj način se ne liječi sideropenična anemija,
ali se poboljšava, po život opasno, smanjenje oksifornosti krvi, a liječenje
se nastavlja na prethodno opisani način (10 ,11).
2.5 Profilaksa sideropenične anemije
Količina željeza kojom raspolaže novorođeno dijete ovisi o količini u
organizmu majke i o trajanju graviditeta (koncem trudnoće najviše željeza
prelazi u dijete). Ako majka oskudijeva željezom, dijete se ipak po pravilu
rađa s prosječnim vrijednostima eritrocita i hemoglobina, ali zbog smanjenja
ukupne količine željeza naginje anemiji (antenatalna skrb morala bi o
tome voditi računa, tj. trudnice bi morale dobivati dovoljno željeza).
Količina željeza u novorođenčeta ovisi i o porođajnoj težini. Dijete s
manjom porođajnom težinom naginje sideropeničnoj anemiji (nedonoščad),
jer raspolaže manjom količinom željeza već pri porodu. Osim toga, rast
je takva djeteta brži; dok doneseno dijete u toku 6 mjeseci života podvostruči
porođajnu težinu, nedoneseno dijete često to čini već koncem 2. mjeseca
života. Rast nedonesena djeteta u prvim mjesecima života intenzivniji
je od rasta donesena djeteta; gotovo je isto tako brz kao i rast u uterusu.
Novorođenče teško 3.000 g ima oko 300 ml krvi (oko 10% tjelesne težine),
koncem 5. odnosno 6. mjeseca života teži već oko 6.000 g i ima oko 600
ml krvi a koncem prve godine više od 9.000 g uz oko 800-900 ml krvi. U
100 ml krvi ima oko 50 mg željeza, a u 100 g hemoglobina oko 350 mg željeza.
Za 500-600 ml krvi, koliko dojenče dodatno mora stvoriti u toku prve godine,
treba mu oko 300 mg željeza, pa željezo kojim raspolaže pri porodu (250-300
mg od čega je najveći dio u hemoglobinu) nije dostatno čak i kad ga ima
maksimalno.
Dojenče hranjeno isključivo mlijekom (koje sadrži približno 1 mg Fe u
1 litri) u prvim mjesecima života oskudijeva na željezu i onda kad se
hrani fiziološki mlijekom majke. Iz majčina se mlijeka željezo bolje apsorbira
(do 50%) nego iz kravljeg (oko 10%), a i količina željeza najčešće je
u majčinom mlijeku nešto veća no u mlijeku životinjskog porijekla. Iz
hrane se željezo apsorbira i bez želučane solne kiseline; ipak je apsorpcija
bolja uz prisustvo HCl, jer se željezo u kiseloj sredini lakše ionizira.
Pri ishrani kravljim mlijekom koje ima veći puferski kapacitet od ženina
mlijeka, apsorpcija je manja; fosfati, kojih u kravljem mlijeku ima 6
puta više nego u ženinom mlijeku vežu željezo i ono se ne apsorbira; kravljem
se mlijeku obično dodaje brašno, pa fitin cerealija stvara netopivi željezni.
Dijete, dakle, pri takvoj ishrani dobiva manje željeza nego ako se hrani
na prsima.
Veliki značaj za apsorpciju željeza ima C-vitamin jer redukcijom olakšava
prijelaz iz gastrointestinalnog trakta u krv; u kravljem ga mlijeku ima
manje no u ženinom mlijeku (oko 50%), pa je i to jedan od mogućih razloga
slabije asimilacije željeza iz kravljeg mlijeka.
Da bi dojenče pokrilo dnevne potrebe za željezom (oko 0.5-1 mg asimiliranog
željeza) i održalo pozitivnu bilansu željeza u skladu s brzim rastom,
potrebno je da hrana koju prima u jednom danu sadrži najmanje 5 mg željeza.
Zdravo dojenče dobro podnosi svaku hranu ako je usitnjena i ako je korelacija
hranjivih tvari (bjelančevina, masti i ugljikohidrata) prilagođena životnoj
dobi dojenčeta.
Da bi se spriječile neželjene posljedice deficita željeza, neophodno je
potrebno da se dojenčetu (nedonesenom i donesenom) što ranije-od 30. dana
života-osigurava dovoljan unos željeza hranom; ako to nije moguće, treba
željezo davati u obliku preparata.
I vrlo mlado dojenče odlično podnosi i koristi ispravno dozirane i administrirane
preparate željeza (5-10 mg na dan).
Jedino moguće i prihvatljivo rješenje je profilaktičko davanje preparata
željeza. Željezo treba davati od početka 2. mjeseca života do trenutka
kada hrana djeteta sadrži dovoljno željeza.
U novorođenčadi normalne porođajne težine profilaktički se daje 1 mg željeza
na kg/tjelesne težine dnevno. U djece niske porođajne težine daje se 2-4
mg željeza/kg tjelesne težine. Zbog moguće hemolize (oštećenje membrane
eritrocita-deficit E vitamina) treba djeci niske porođajne težine istovremeno
davati i E vitamin (15-25 jed. dnevno) (12).
Zaključak
Liječenje sideropenijske anemije traje nekoliko mjeseci, a provodi se
preparatom soli željeza u obliku sulfata, glukonata ili fumarata. Neki
preparati zahtijevaju istovremenu primjenu C vitamina koji pospješuje
apsorpciju, dok se drugi daju samostalno. Iako je učinak na poboljšanje
krvne slike vidljiv brzo, potrebno je produžiti liječenje radi popunjavanja
smanjenih zaliha željeza u organizmu. Potrebno je započeti liječenje manjim
dozama i tokom nekoliko dana doze povećavati, jer preparat željeza može
izazvati smetnje u probavnom sistemu. Rizične skupine dojenčadi, dakle
prerano roðena djeca, djeca roðena iz višeplodnih trudnoća, bolesna novoroðenčad
i dojenčad (koja razvijaju anemiju uslijed infekcija, eventualnih krvarenja
i vaðenja krvi radi dijagnostičkih pretraga), zahtijevaju profilaktičku
primjenu peroralnog pripravka željeza od ranih sedmica života. Moramo
odabrati preparat koji je terapijski efikasan, dobro podnošljiv, za djecu
ugodan za uzimanje, koji se ne taloži na zubima, a jednostavno se dozira.
Za novoroðenčad mora biti pripremljen u sirupu ili kapima, a za stariju
djecu u sirupu, tabletama ili kapsulama. Jedan od takvih preparata je
Legofer sirup (Alkaloid, Skoplje, Makedonija), koji možemo preporučiti
za dojenčad i malu djecu i Heferol kapsule (Alkaloid, Skoplje, Makedonija),
koji možemo preporučiti kod starije djece i adolescenata.
Literatura
1. Nathan G, Oski FA. Hematology of Infancy and Children:276-300:W.
B. Saunders Company, Philadelphia, 1988
2. Labar B, Hauptman E i sur. Hematologija, Školska knjiga:111-30: Zagreb,
1998
3. Layrisse M. Iron deficiency towards the year 2000. Arch Latinoam
Nutr:49(3 Suppl 2):7S-10S, 1999
4. Mahoney MC. Screening for iron deficiency anemia among children and
adolescents. Am Fam Physician:1;62(3);671-3, 2000
5. Hoffbrand V. Iron deficiency anaemia u Postgraduate Haematology,
ed. A. V. Hoffbrand, S. M. Lewis, William Heinemann Medical Books LTD
London, 1986
6. Boggen DL, Duggan AK, Dover GJ, Wilson MH. Screening for iron deficiency
anemia by dietary history in a high risk population. Pediatrics:105(6):1254:9,
2000
7. Batista FM, Ferreira LO. Prevention and treatment of iron-deficiency
anemia: new focuses and perspectives. Cad Saude Publica. :12(3):411-415,1996
8. Beard JL. Effectiveness and strategies of iron supplementation during
pregnancy. Am J Clin Nutr :71(5 Suppl):1288S-94S, 2000
9. Beaton GH. Iron needs during pregnancy: do we need to rethink our
targets. Am J Clin Nutr:72(1 Suppl):265S-271S, 2000
10. Haliotis FA, Papanastasiou DA, Comparative study of tolerability
and efficacy of iron protein succinylate versus iron hydroxide polymaltose
complex in the treatment of iron deficiency in children. Int J Clin
Pharmacol Ther Toxicol 36, No 6, 320-5, 1998
11. Linguori L. Iron protein succinylate in the treatment of iron deficiency:
controled double-blind, multicenter clinical trial on over 1000 patients.
Int J Clin Pharmacol Ther Toxicol 31, 103-23, 1993
12. Sandoval M, Aggio M, Roque M. Multiparametric analysis for the diagnosis
of iron deficiency anemia. Medicina (B Aires):59(6):710-6, 1999
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|