UTJECAJ ODRASTANJA U DOMSKIM UVJETIMA NA GOVORNO JEZIČNI
RAZVOJ
U sklopu vježbi iz kolegija psihologija govorne komunikacije,
održanim u prošlom semestru, imala sam priliku po prvi puta otići u
Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Prije početka samih vježbi, logopedica
koja radi u Domu upoznala nas je ukratko sa institucijom i poslom koji
ona radi.
Prema njenim riječima, već se nekoliko puta našla u situaciji
da mora objašnjavati zbog čega postoji potreba za logopedom u domovima
za nezbrinutu djecu. Javnost je, naime, nedovoljno upoznata sa uvjetima
odrastanja u domu i njihovim utjecajem na cjelokupnu osobu (pa tako
i na jezik). Često se čuje kako je riječ o zdravoj djeci, kojima je
sve što je potrebno krov nad glavom i malo više zagrljaja da bi kompletan
razvoj tekao uredno. Tako je i odbijena njena molba da se u Domu zaposli
još nekoliko logopeda i rehabilitatora.
Potaknuta tim iskustvom, potražila sam na Internetu članke
vezane uz ovu temu, kako bismo, ako se jednog dana kolege, ili ja sama,
nađemo u sličnoj situaciji, znali argumentirano iznijeti svoje stajalište.
RAZRADA TEME
Djeca se rađaju bespomoćna, ne znajući ništa o svijetu.
Budući da ne znaju sama regulirati temperaturu ili uzeti hranu, ovise
o tome hoće li ih konstantno netko štititi, hraniti i grijati. Ono
što ona mogu jest hvatati, sisati i plakati. Što mogu naučiti iz ovih
iskustava? Ako plačeš, netko te podigne i nahrani te. Ako nešto uhvatiš,
to ti ostane u šaci sve dok ne pustiš. Ako se nasmiješiš, netko će
ti uzvratiti osmijeh. Kada brbljaš, netko ti uzvrati oponašajući te.
Djeca ubrzo počinju shvaćati da mogu utjecati na svijet
oko sebe, te uče uzorke (uzroke i posljedice) po kojima se nešto odvija.
Između 6. i 9. mjeseca djeca se počinju jače vezati za
osobe koje im pružaju stalnu njegu i koje su responzivne na njihovo
izražavanje potreba. Kroz ove interakcije dijete uči što može očekivati
od budućih odnosa. One pomažu djetetu da razvije svoj identitet, te
predstavljaju temelj za naredni kognitivni, socio-emocionalni i jezični
razvoj. Danas se zna da responzivnost skrbnika djeluje poticajno na
razvoj jezičnih sposobnosti i da se u ranim interakcijama stvaraju
temelji komunikacije i jezika.
Stvari su prilično različite kada je riječ o odrastanju
u nekoj instituciji, osobito ako nema dovoljno odgajatelja i ostalih
stručnjaka (psiholog, logoped, fizioterapeut...), a uvjeti su siromašni
vizualnim, auditivnim i taktilnim podražajima.
Hranjenje, presvlačenje i kupanje odvijaju se po rasporedu.
Plač nije djelotvoran, pa djeca ubrzo nauče šutjeti, čak i u stanjima
neugode. Ona također nemaju priliku razviti odnos sa stalnim skrbnikom.
Nema, dakle, bazične sigurnosti, zbog čega se razvojne prekretnice,
poput pojave prve riječi, ne javljaju u očekivano vrijeme, već kasnije.
Izostaju dijadički odnosi, jer se odgajatelj većinom obraća cijeloj
grupi, a malokad osobno jednom djetetu.
Istraživanja su pokazala da se kod djece koja nemaju dovoljno
iskustva s dodirom, pokretom, zvukom i ostalim normalnim senzoričkim
inputom često javljaju kašnjenja vezana uz govor i jezik, kasniji uspjeh
u školi, poremećaji u ponašanju, te općenito loša slika o sebi. Sa
neurološke strane dokazano je kako izostanak ovih stimulacija može
ostaviti trajne posljedice, uključujući one vezane uz učenje i pamćenje.
Naime, rane stimulacije su te koje vode proces razvoja sinapsi u mozgu
novorođenčeta. Njihov izostanak aktivira proizvodnju hormona koji onemogućuju
stvaranje novih sinapsi.
Djeca za koju se brinulo nekoliko različitih odgajatelja
kasnije mogu imati teškoće u perceptivnim sposobnostima - prepoznavanju,
analiziranju i sintetiziranju onoga što čuju i vide. To, dakle, može
utjecati na jezik već na fonološkoj razini.
Kašnjenja mogu biti tolika, da se većinu djece jedva moglo
testirati standardiziranim testovima.
Dešava se i to da djeca budu hranjena na bočicu kada su
već kadra jesti žlicom, pa jedu npr. kašu gutajući je kroz povečan
otvor na bočici, zbog čega se mogu razviti poremećaji gutanja. Ponekad
se djecu prilikom hranjenja ne drži, niti im se govori.
Kao rezultat deprivacije, kod mnoge djece javljaju se
problemi koji se zajednički nazivaju kašnjenja u razvoju uzrokovana
institucionalizacijom (Developmental DelaysDue To Institutionalization).
U ovu grupu pripadaju: izostanak kontakta očima (znamo njegovu važnost
u razvoju združene pažnje), slab motorički razvoj, izostanak uspostavljanja
vokalne komunikacije, preosjetljivost na dodir i zvuk, nesvrsishodna
vokalizacija (životinjski zvukovi, vrištanje), sklonost infekcijama
(upale uha i dišnih putova).
Pregledavanjem zdravstvenih kartona iz domova u zemljama
istočne Europe ustanovljeno je da se kašnjenja u razvoju jezika javljaju
često. 60% djece u dobi od 24 do 30 mjeseci nije govorilo, a godinu
dana kasnije svega je njih 14% upotrebljavalo dvočlane iskaze. Kada
su imala 3 i 4 godine, njihov rječnik bio je ograničen, imala su kašnjenja
u receptivnom jeziku i nerazumljiv govor. Istraživanja provedena u
SAD-u utvrdila su da djeca vrlo rano pokazuju znakove ispodprosječnog
govorno jezičnog razvoja, koji progresivno postaje lošiji i to u svim
funkcijama koje se mogu mjeriti.
Kašnjenja u razvoju jezika u direktnoj su vezi sa nedostatkom
adekvatne stimulacije u domovima. Bez obzira na to koliko dobro su
oni opremljeni, dozvoliti da se tek nekoliko odraslih osoba brine o
velikom broju djece gotovo da je recept za nastanak različitih govorno
jezičnih pormećaja.
Imamo primjer jednog ruskog doma za nezbrinutu djecu.
On je bio svjetao, čist, djeca su bila dobro hranjena, te je na svakih
petoro djece dolazio jedan odgajatelj. Iako su oni zadovoljavali dječje
tjelesne potrebe (hranjenje, presvlačenje), između njih i djece odvijalo
se malo jezičnih interakcija (djeca su bila stara između 14 i 23 mjeseca).
Djeca su bila odvojena u grupe na temelju dobi i sposobnosti.
Rijetko im se dopuštalo da se igraju sa starijom djecom, čiji jezik
bi im poslužio kao model.
Iako su čitavo vrijeme prisutna dva odgajatelja, oni su
se izmjenjivali iz dana u dan. Tijekom osam dana, izmijenilo se sedam
različitih odgajatelja.
Starija djeca jela su samostalno za malim stolovima, bez
ikakve interakcije sa odraslima tijekom obroka.
Manju djecu koja trebaju pomoć pri hranjenju, hranili
su odgajatelji. Oni su rijetko razgovarali sa djecom i većinu vremena
provodili su u razgovoru sa drugim odgajateljima.
Kada su nosili djecu, često su ih držali licem okrenutim
od sebe. To ograničava interakciju odgajatelja i djeteta.
Osoblje je bilo zauzeto osiguravanjem zadovoljenja osnovnih
potreba i nije moglo u potpunosti nadzirati dječju igru.. Iako su djeca
bila na podu i bilo im je dopušteno slobodno kretanje po sobi, igračke
su bile ograničene na plastične kockice razbacane po podu. Kada bi
se donijelo veće igračke, djecu je trebalo pomno paziti, kako bi se
osiguralo da starija njima slučajno ne ozlijede manju djecu. Kako osoblje
nije imalo vremena paziti na djecu, prikladne didaktičke igračke gotovo
se uopće nisu davale djeci za igru.
Čitavo vrijeme djeca su provodila u domskim prostorijama
namijenjenima za spavanje i igru, ili vani na manjem igralištu. U druge
prostorije vodili su ih samo kada je bio potreban liječnički pregled,
ili neka terapija. Izvan domskog kompleksa djeca nikada nisu bila.
Kada se djeci govorilo, to je najčešće bilo u sklopu jednostavnih
naredbi, poput "dođi", "sjedni", "nemoj to raditi". Kroz osam dana svega se u tri - četiri navrata dogodilo da su odgajatelji opisivali
stvari, radnje, ili pružali neki drugi model jezika i njegove funkcije.
Upitan što misli o tome da djeca u dobi od dvije godine
ne govore, a bebe toliko šute, nadležni liječnik odgovorio je kako
je za očekivati različite govorno jezične poremećaje kada dijete odrasta
u domu, kako je to ondje normalno. Činjenica kako je nešto negdje često,
ne znači da je normalno i dobro, te da se u vezi toga ne treba i ne
može ništa poduzeti.
Kod velikog broja djece koja su imala poremećaje u razvoju
uzrokovane deprivacijom desili su se veliki pomaci zahvaljujući adekvatnoj
intervenciji različitih profesionalaca. Pomak se također može dogoditi
jednom kada dijete bude usvojeno u obitelj, jer tada dobiva više prilike
za interakciju jedan na jedan i za češće slušanje jezičnog modela koji
pruža odrasli govornik. To doduše nije sve tako jednostavno, jer dijete
sa odlaskom u obitelj, uz ono dobro što dobiva, doživlajava i pravi
šok - dolazi u prostor u kojem su zvukovi, mirisi, boje potpuno drugačiji
nego do sada, nije više okruženo tolikim brojem djece, dnevni raspored
nije više toliko striktan, a odrasli se služe jezikom za neke funkcije
za koje ono uopće nije znalo da postoje. Šok je još veći ukoliko dijete
bude posvojeno u drugu državu (čest je slučaj da djeca iz zemalja istočne
Europe budu posvojena u SAD) - drugačiji fonološki sustav, riječi koje
su do sada značile jedno, sada znače nešto sasvim drugo... To je tek
dijelić onoga što dijete proživljava u tim trenucima.
Prema zakonu (koji je na snazi u SAD -u), djeca koja odrastaju
u institucijama su djeca sa posebnim potrebama koja su rizična za pojavu
kašnjenja i poremećaja u razvoju i kojoj mora biti osigurana sva potrebna
stručna pomoć. Ako budu usvojena, i dalje imaju pravo na tu pomoć i
to bez ikakvog troška za roditelje. Time se želi dati do znanja da
pitanje jezika nije nevažno i da on sam po sebi neće postati dobar
jednom kada dijete dođe u obitelj.
ZAKLJUČAK
Činjenice koje sam iznijela u seminaru rezultati su istraživanja
provedenih u zemljama istočne Europe (Rusiji, Rumunjskoj, Ukrajini)
i SAD-u i odraz su utjecaja deprivacije na osobu. Hoće li posljedice
biti manje ili veće, prolazne ili trajne ovisi o intenzitetu i trajanju
deprivacije, biološkim i psihološkim osobinama osobe koja joj je izložena,
te o načinu na koji okolina tretira ovakve situacije. Ona ostavlja
traga na čitavoj osobi, ali sam se ja u ovom radu malo više osvrnula
na njen utjecaj na jezik. Ukoliko nekoga zanima više o ostalim aspektima,
preporučam Internet kao izvor informacija.
Kakvo je stanje u Hrvatskoj, ne mogu i ne smijem zaključivati
na temelju ovih podataka. Oni samo mogu pomoći u pokušajima mijenjanja
stanja na bolje, jer navedena istraživanja i iskustva roditelja posvojene
djece govore u prilog potrebe intenzivnijeg stručnog rada sa djecom
u domovima. Njime bi se smanjio (u nekim slučajevima vjerojatno i spiječio)
razvoj daljnjih problema - produbljivanje govorno jezičnih poremećaja,
razvoj poremećaja čitanja i pisanja, poremećaja u ponašanju i td.
Ukoliko se već želi gledati sa čisto ekonomske strane,
ne bi li bio manji trošak za društvo omogućiti djeci dodatnu pomoć
dok se teškoće nalaze u samom začatku, negoli kada s vremenom postanu
intenzivnije i brojnije?
Velika je vjerojatnost da bi i sam rad bio kvalitetniji,
ukoliko bi svaki stručnjak bio zadužen za manji broj djece.
LITERATURA
1. http://www.mariaschildren.org/english/babyhouse/effects.html
2. http://www.adoptioninformation.com/directory/languagede
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|