BIOLOŠKE OSNOVE POSEBNIH JEZIČNIH TEŠKOĆA
( RAZVOJNA AFAZIJA )
BIOLOŠKE OSNOVE POSEBIH JEZIČNIH TEŠKOĆA
Kod djece s poteškoćama u razvoju jezika provodi se nekoliko
tipičnih pretraga. Ispituje se djetetov sluh te se procjenjuje njegov
kognitivni i socijalni razvoj. Ispituje se osobna anamneza s ciljem
utvrđivanja neuroloških bolesti ili doživljenih trauma. Vrši se i pregled
djetetovog govornog aparata. Osim osobne, za dijagnozu je bitna i obiteljska
anamneza. Iako u većini slučajeva uzrok djetetovog jezičnog poremećaja
pronalazimo putem navedenih ispitivanja, postoje i slučajevi u kojima
to nije moguće. Dijete je fizički zdravo s dostatnim sluhom, dobrim
neverbalnim sposobnostima i normalnim socijalnim odnosima, a u obiteljskoj
anamnezi nema značajnijih obilježja. Tradicionalno pod nazivom ''razvojna
afazija'' ili ''razvojna disfazija'' opisuje se abnormalan jezični
razvoj nepoznatog uzroka. Ipak, takva terminologija nije potpuno zadovoljavajuća.
Upotreba neuroloških ''etiketa'' sugerira sličnosti s disfazijama stečenim
u odrasloj dobi, što je u većini slučajeva pogrešno jer se malokad
radi o oštećenju mozga kod djece. Osim toga, takva etiketa upućuje na jasno definiran sindrom, dok je
naprotiv u definiciju razvojne afazije uključen širok opseg problema.
Zbog tih razloga primjereniji je naziv poput ''posebnih jezičnih teškoća''
(Bishop i Rosenbloom, 1987).
Kao jedno od najvažnijih postavlja se pitanje bioloških
osnova posebih jezičnih teškoća. Razlikujemo tri osnovne skupine objašnjenja
koje treba razmotriti:
žarišna oštećenja mozga
abnormalan razvoj neuralnih veza kao posljedica neprimjerenog senzomotoričkog
inputa
abnormalno neurološko sazrijevanje obzirom na prenatalne utjecaje na razvoj
mozga
1. HIPOTEZA: ŽARIŠNA OŠTEĆENJA MOZGA
Afazija kod odraslih je posljedica lezije centralnih područja
lijeve hemisfere, stoga bismo mogli očekivati da i posebne jezične
teškoće kod djece imaju slične uzroke. Međutim, samo manji broj djece
s jezičnim teškoćama imaja neurološke bolesti ili su pretrpjeli ozljede
glave u prvim godinama života. Preostaje mogućnost ozljede mozga tijekom
ili neposredno nakon rođenja.
PERINATALNI RIZICI
Pasamanick (1952) je popularizirao ideju da oštećenje
mozga, nastalo u perinatalnom, natalnom ili postnatalnom razdoblju,
može uzrokovati širok raspon razvojnih poremećaja svojom hipotezom "continuum of reproductive causalty". Prema ovoj hipotezi, prijevremeno rođenje i komplikacije tijekom trudnoće i
poroda mogu dovesti do različitih stupnjeva oštećenja mozga nedovoljnih
da bi prouzročili smrt, ali pak dovoljnih kako bi narušili neurološke
funkcije. Pojavom ultrazvučnih pretraga omogućeno je detaljnije ispitivanje
neuroloških posljedica prijevremenog rođenja i ostalih perinatalnih
rizičnih čimbenika, te se potvrdilo da su neurološki poremećaji učestaliji
kod novorođenčadi s periventrikularnim krvarenjima ili drugim lezijama
( Stewart i sur. 1987 ).
Iako se čini logično pripisati razvojne jezične poremećaje
ranim oštećenjima mozga, postoji izuzetno malo dokaza koji bi mogli
poduprijeti ovu hipotezu. Pasamanick i njegovi suradnici postigli su
značajan uspjeh u prikazivanju visoke razine komplikacija u rasponu
neuroloških poremećaja na temelju perinatalnih ultrazvučnih snimki.
Međutim, kada su pažnju usmjerili na govorne poremećaje, nisu pronašli
povezanost u perinatalnim zapisima između 290 djece s govornim poremećajima
i pripadnicima kontrolne skupine ( Pasamanick i sur. 1956 ). Bitno
je napomenuti da su istraživanje temeljili na heterogenom uzorku, uključujući
djecu koja mucaju i djecu s poremećajima glasa, a nisu razlikovali
posebne jezične teškoće od općenitih kašnjenja u razvoju.
Brojna istraživanja razmatrala su ovaj problem s drugih
stajališta slijedeći napredak rizične skupine djece ( primjerice djece
s niskom porođajnom težinom ). Rezultati se razlikuju od istraživanja
do istraživanja, ponajprije zbog napretka medicine koji je omogućavao
preživljavanje i bolji tretman rizične djece. Iako su nekim istraživanjima
opisani specifični jezični poremećaji kod prijevremeno rođene djece
( primjerice Fitzhardinge i Steven, 1972 ), češći su dokazi generalnih
razvojnih zaostajanja koja obuhvaćaju verbalne i neverbalne vještine.
Nedavnim istraživanjem provedenim u Kanadi uspoređivana su djeca s
niskom porođajnom težinom i kontrolna skupina. Rezultati istraživanja
pokazuju da osim lošijih rezultata na neverbalnim testovima inteligencije,
djeca s nižom porođajnom težinom postižu i lošije rezultate na neverbalnim
testovima što dokazuje da oštećenja mozga nastala u perinatalnom razdoblju
podjednako zahvaćaju sva područja mentalnog razvoja.
TEHNIKE SNIMANJA MOZGA
U mnogim istraživanjima su korištene tehnika snimanja
mozga kao što je CT, kako bi se utvrdile lezije mozga kod starije djece
s jezičnim teškoćama. Zbog praktičnih, ali i etičkih pitanja takva
su istraživanja rijetka, a tamo gdje su i provedena, težilo se uključiti
djecu s relativno teškim jezičnim teškoćama, obično udruženim i s poremećajima
ponašanja. Caparulo i sur. ( 1981 ) utvrdili su abnormalne CT snimke
kod 6 od 16 djece s jezičnim poremećajima. Kod troje djece s abnormalnim
CT – om opisani su problemi razumijevanja, dok su ostali imali pridružene
probleme u motorici i ponašanju. Dalby ( 1977 ) opisuje abnormalno
proširenje temporalnih rogova, osobito lijeve hemisfere, kod 46 od
87 djece s jezičnim teškoćama. Taj uzorak obuhvaća ispitanike koji
nisu bili testirani ali i one koji su bili ispod prosjeka na neverbalnim
testovima inteligencije te manji broj djece s epilepsijom. U istraživanjima
koja su obuhvaćala homogeniji uzorak rezultati su bili manje statističke
značajnosti.
Elektroencefalografija
Rezultati EEG – a ovise o tipu jezičnog poremećaja. EEG
abnormalnosti u obliku tipičnog šiljak – val kompleksa u području temporalnih
režnjeva javljaju se kod djece koja su razvila veće poteškoće u razumijevanju
nakon perioda normalnog razvoja, tzv. Landau – Kleffner sy stečenog
epileptičkom afazijom ( Landau i Kleffner, 1957. )
EEG abnormalnosti rijetko se javljaju u ostalim kongenitalnim
jezičnim poremećajima kod kojih nema diskontinuiteta u razvojnom procesu
( Waldo, 1978. )
REZULTATI DJECE S VIDLJIVIM OŠTEĆENJIMA MOZGA
Drugi način evaluiranja hipoteza vezanih za oštećenja
mozga ja da se u obzir uzima razvoj djece za koju je poznato da su
u ranom razdoblju života pretrpjela žarišnu leziju mozga koja je ostavila
izraziti trag. Najteži slučaj koji se može uzeti u obzir je onaj s
djecom koja su se podvrgla hemidekortikaciji. Riječ je o operaciji
koja uključuje kirurško odstranjivanje korteksa na jednoj strani sa
svrhom kontroliranja različitih tipova napada. Iako se operacija ne
može izvesti do srednjeg djetinjstva ili pak odrasle dobi, patologija
je obično prisutna već od prve godine života. Slučajevi podvrgavanja
ranoj hemidekortikaciji kod infantilne hemiplegije bilježe iznenađujuće
izbivanje afazije - nakon lijeve hemidekortikacije ( Basser, 1962.
). Iako je inteligencija uglavnom snižena, verbalne vještine nisu selektivno
pogođene.
Odstranjenje cijelog korteksa lijeve hemisfere ne vodi
k posebnim jezičnim teškoćama ( SLI ) pa brojni istraživači smatraju
da lijeva hemisferalna lezija nije uzrok razvojnog jezičnog poremećaja.
Ako postoji lezija lijeve hemisfere, koja uništava područja u mozgu
zadužena za jezik, tada sa jezik razvija u desnoj hemisferi ( Rasmussen
i Milner, 1977. ). Međutim, dijete može podnijeti leziju koja zadire
u jezična područja, ali to je nedovoljno za reorganizaciju cerebralne
lateralizacije. U tom slučaju produkcija jezika će biti pod utjecajem
oštećenja lijeve hemisfere.
Bishop ( 1988. ) je iznijela podatke o istraživanju hemiplegične
djece kod koje su se oštećenja mozga pojavila prije rođenja ili tijekom
prve godine života. Ističe da su postojale i razlike u razvoju jezika
kod djece s lijevom, tj. desnom hemiplegijom. Kao i kod hemidekortikacije,
kod djece s lezijom u obje hemisfere snižena je inteligencija. Kada
i ako bi kod te djece bile pronađene jezične teškoće, ne bi nalikovale
poremećaju koji bi se viđao kod djece s PJT.
MOGU LI HIPOTEZE OBJASNITI PRIDRUŽENE KARAKTERISTIKE PJT-a
Johnston ( 1981. ) i Bishop ( 1990. ) bilježe da su kod
djece s jezičnim teškoćama pronađena motorička oštećenja tipična, nelateralizirana
i više uključuju sporu razinu motoričkih pokreta nego abnormalnosti
refleksa i tonusa. Upravo zato mogu se smatrati više kao indikatori
neurološke nerazvijenosti nego žarišnih oštećenja.
Druga karakteristika PJT-a ja da su muškarci, više nego
žene, njima pogođeni. Za usklađivanje ove činjenice s etiologijom oštećenja,
treba uzeti u obzir da su rana mozgovna oštećenja učestalija u muškaraca
nego kod žena, te da su posljedice različite za oba spola. Postoji
dokaz da dječaci više pate od klijenuti ( Rutter, 1970. ) te da se
češće rađaju s manjom porođajnom težinom ( Stewart, 1987. ). No razlika
u spolu nije dovoljna kako bi se objasnio veći broj dječaka s PJT.
Tayler ( 1969. ) je koristio podatke o spolnim razlikama
kod učestalosti epilepsija- ističe je muški mozak nezreliji od ženskog
te je ranjiviji na određene tipove napada u ranom periodu života.
2. HIPOTEZA: NEPRIMJEREN OSJETILNI / PERCEPTUALNI INPUT
Postoje istraživanja provedena na životinjama koja govore
da je za uredan razvoj mozga potreban adekvatan osjetilni input. Najbolji
primjer dolazi iz studije razvoja vizualnog sustava mačke ( Atkinson,
1982. ). Kod životinja koje imaju deprivirano vizualno iskustvo ili
primaju iskrivljen vizualan input u ranom razvoju, dolazi do odstupanja
od urednog razvoja neurološke veze koja može biti ispravljena ako na
vrijeme dođe do uredne stimulacije. Ovo je dovelo do zaključka da ako
nije došlo do primanja adekvatne stimulacije tijekom kritičnog perioda,
može nastupiti trajno perceptualno oštećenje vida.
• Utjecaj konduktivnog slušnog gubitka povezanog s otitis
mediom
Ruben i Rapin ( 1980. ) ističu plastičnost razvoja auditivnog sustava.
Zabilježili su istraživanja provedena na životinjama. Istraživanja ističu
važnost kritičnog perioda tijekom kojeg nezreli organizam mora primiti
adekvatni slušni input kako bi se sluh normalno razvio. Smatra se da i
kod ljudi postoji analogni kritični period te da tada čak i prolazni,
blagi slušni gubici mogu ostaviti trajne posljedice na slušanje. Ova činjenica
ima veliku i praktičnu važnost jer je otitis media često lječena bolest,
pogađa oko 50 % predškolaca ( Klein i Rapin, 1998. ). Kod ove bolesti
sekret se zadržava u srednjem uhu, često izazivajući konduktivan gubitak
sluha od 20- 30 dB. Često se smatralo da su ovi gubici sluha zanemarivi
jer kod odraslih takav gubitak ima mali ili gotovo nikakav utjecaj na
funkcionalno razumijevanje. No istraživanja su pokazala da blagi gubici
ovog tipa mogu biti izrazito važni tijekom kritičnog perioda dok dijete
još uči jezik.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|