RAZVOJ JEZIKA KOD SLIJEPOG DJETETA
Baza za rekonstruiranje značenja izraženih jezikom je
par riječ-iskustvo.
Slijepima su mogućnosti za opažanje svijeta smanjene,
te su se o pitanju hoće li zbog drugačijeg iskustva i razvoj njihovog
jezika biti drugačiji - oštećen, izmijenjivala različita mišljenja.
Tako je npr. poznati empirist Locke (1690., prema Landau
i Gleitman, 1985.) smatrao kako dijete, da bi stvorilo ispravnu vezu
između riječi i onoga što ona predstavlja, tj. ispravan koncept riječi,
mora nužno doživjeti i specifično osjetno iskustvo vezano uz tu riječ.
To ustvari znači da sve ono što je vidljivo, treba i vidjeti da bismo
imali točan, potpun koncept riječi koje označavaju to vidljivo. Iz
toga proizlazi i njegov zaključak da slijepa djeca ne mogu imati potpuno
razumijevanje svih riječi (npr. riječi slika).
S druge strane, Leibnizovo je mišljenje bilo kako je velik
dio naših jezičnih znanja i znanja o jeziku urođen, kako se ona nalaze
negdje unutar nas samih, te nisu potpuno ovisna o informacijama što
nam ih pružaju pojedinačna osjetila (Landau i Gleitman, 1985.).
Bloom (1970., prema Landau i Gleitman, 1985.) je držao
da je jezik slijepe djece nužno nepotpun, jer je njima uskraćen input
iz konteksta, a istog je mišljenja bio i Werth (1983., prema Landau
i Gleitman, 1985.) koji je tvrdio da iskustvo slijepih nije ni iscrpno
ni točno, nije iz prve ruke, te je samim time nijihov jezik manjkav,
a riječi nepotpunih i iskrivljenih značenja.
S jedne strane je mišljenje da slijepi moraju biti oštećeni
u učenju jezika, razumijevanju svijeta oko sebe i svega ostaloga jer
nemaju specifično senzorno iskustvo(vid). S druge da jezična kompetencija
slijepog djeteta dolazi od toga što njegova iskustva dolaze od opažanja
situacije, istodobnog postojanja govora koji čuje, prijašnjih opažanja
koje je iskusio i od same jezične strukture.
Prema Hoff (2001.) istraživanja razvoja jezika kod specifičnih
populacija provode kako bi se pokušalo razumijeti:
1. Kako određena oštećenja mogu utjecati na razvoj jezika. To bi osiguralo temelje za poboljšanje rehabilitacijskih programa koji
bi pomogli djeci koja čine te populacije u optimaliziranju razvoja
jezika, a samim time i njihovom kvalitetnijem životu.
2. Kako različite ljudske sposobnosti doprinose procesu
usvajanja jezika.
Tako nam npr. istraživanja jezika kod slijepe djece mogu
razjasniti ulogu ekstralingvističkog konteksta u razvoju jezika, budući
da ta djeca imaju normalne mentalne sposobnosti, ali sljepoća ograničuje
njihov pristup informacijama (Hoff, 2001.).
ZBOG ČEGA BI RAZVOJ JEZIKA BIO DRUGAČIJI KOD SLIJEPE DJECE?
Prvo pitanje koje se postavlja prilikom razmatranja razvoja
jezika kod slijepe djece jest zbog čega bi on uopće trebao biti različit
od onoga kod djece koja vide, jer kao što znamo - slijepa djeca mogu
čuti i govoriti.
Kroz dugi niz godina izmjenjivala su se različita mišljenja
vezana uz ovu temu.
Ipak, empiristi, racionalisti, bihevioristi i svi ostali
koji su se kroz povijest bavili ovim pitanjem slažu se u jednom - prilikom
razvoja jezika bitan je određeni kontekst, tj. ekstralingvističko iskustvo
koje prati govor i tako omogućuje interpretaciju onoga što čujemo (Landau
i Gleitman, 1985.).
Danas znamo da mnoge činjenice dokazuju kako se razvoj
jezika gradi na predverbalnoj i neverbalnoj komunikaciji i da on ovisi
i o mogućnosti pristupa značenju koje rečenica poprima unutar nelingvističkog
konteksta koji se može promatrati (Hoff, 2001.).
Tako su istraživanja provedena početkom 80-tih godina
20. stoljeća pokazala kako bebe otkrivaju da je komunikacija moguća
kroz promatranje učinaka (u početku nekomunikacijskih) zvukova koje
one proizvode na one koji ih čuju. One čije su majke dolazile na njihovo
glasanje, uzimale ih u ruke, smiješile im se i sl. već su u dobi od
12. mj. bile komunikativnije od onih čije su se majke nesustavno odazivale
na glasanje (Hoff, 2001.). To je bitno zbog toga što je, kako većina
istraživača danas smatra, razvoj jezika potaknut potrebom i željom
za komunikacijom, te su odgovorljivost djetetovih komunikacijskih partnera
i način na koji su oni odgovarali na djetetovo glasanje dobar prediktor
razvoja jezika. Ukoliko bi se dakle npr. roditelji na gukanje svoje
slijepe bebe iz daljine smiješili,što ona ne vidi, a samo tu i tamo
uzvratili glasom, ona ne bi doživjela da njeno glasanje proizvodi određene
učinke, pokazivale bi manje želje za komunikacijom, što bi kasnije
utjecalo i na razvoj njenog jezika.
Što se tiče pristupa slijepe djece neverbalnoj komunikaciji
i neverbalnom kontekstu komunikacije, on je ograničen na ono što može
biti zamijećeno preko ostalih osjetila, ali ne i vida. Ova informacija
dobiva na važnosti ukoliko znamo da odrasli, kada razgovaraju s djecom,
teže tome da tema bude vezana uz nešto što je prisutno "ovdje i sada", tako da se ono o čemu se razgovara lakše razumije iz ekstralingvističkog konteksta,
te da upotrebljavaju mnoštvi gesti kojima usmjeravaju dječju pažnju
na ono o čemu se govori. Slijepa djeca te geste ne vide, kao niti govornikov
izraz lica, stav tijela, pokrete usana prilikom artikulacije, detalje
prostora u kojem i oko kojeg se razgovor odvija.
Pri usvajanju jezika, ona su lišena mnogih mogućnosti
upoznavanja svijeta koji jezik opisuje. Istražuju objekte dodirom,
dok djeca koja vide čine to i dodirom i vidom. To rezultira nemogučnošću
testiranja i potvrde, te omogućuje samo nagađanje o značenju riječi
(Landau i Gleitman, 1985.). Također, dijete je ponekad predaleko od
objekta da bi ga istražilo rukom, objekti su ponekad ili preveliki
za takvo istraživanje, ili njemu nedostupni (npr. boje, jer se njih
može samo vidjeti).
Sve ovo dovodi nas do zaključka kako razvoj jezika kod
slijepe djece mora biti različit od onoga kod djece koja vide. No što
je to što je u njemu različito i na koji način ograničenje pristupu
informacija uzrokovano sljepoćom utječe na njega?
ŠTO JE RAZLIČITO?
1. Kod slijepe djece teže se razvija združena pažnja
Združena pažnja pojam je kojim se opisuje stanje u kojem
su dvije osobe zajedno usmjerene nečem trećem. Kako prolazi kroz razvojne
stadije združene pažnje (9. - 15. mj.), dijete u početku dijeli pogled
između predmeta i osobe, zatim slijedi pogled i prati ono na što je
druga osoba usmjerena, te na kraju dolazi do deklarativnog pokazivanja,
kojim dijete želi postići da odrasli vidi ono što i dijete vidi, tj.
želi usmjeriti njegovu pažnju (Ivšac, 2003.).
Različiti izvori potvrđuju da je združena pažnja temelj
za razvoj komunikacije i jezika. Što su više vremena djeca provodila
u združenoj pažnji sa odraslim govornikom, to brže je tekao razvoj
njihovog jezika, te su na različitim testovima vezanim uz njegov razvoj
postizala bolje rezultate (Ivšac, 2003.).
Slijepa djeca nemaju mogućnost razviti je vizualnim putem,
već preko drugih senzoričkih puteva. Zbog toga je i njihovo iskustvo
združene pažnje drugačije negoli u većine ljudi, a ona se i teže uspostavlja
kod slijepih. Osim ovih činjenica, ne zna se puno o ovom fenomenu,
te je u svrhu njegovog boljeg upoznavanja u Norveškoj pokrenuto istraživanje
upravo na ovu temu.
2. Slijepa djeca rade više pogrešaka od djece koja vide
u produkciji fonema koji imaju izrazito vidljive artikulacijske pokrete
(npr. /b/, /m/, /f/)
S druge strane, nema razlike u produkciji fonema koji
nemaju vidljive artikulacijske pokrete (npr. /t/, /k/, /h/). Budući
da je kod ispitivane slijepe djece sluh bio uredan, ovo sugerira da
vizualne informacije, kao što je npr. konfiguracija usana, pridonose
fonološkom razvoju djece (Mills, 1987., prema Hoff, 2001.)
Ovo je potvrđeno i istraživanjima provedenim na bebama
koje vide. One su pokazala da dijete već u dobi od 4. mj. zna upariti
oblik usana sa zvukom koji čuje.
3. Razlike vezane uz sintaksu
Jedina uočena razlika između slijepe djece i djece koja
vide, a koja se tiče razvoja sintakse, jest kašnjenje slijepe djece
u usvajanju pomoćnih glagola, kao što su npr. moći, htjeti, činiti.
Ovime su se osobito bavili Landau i Gleitman (1985.) u istraživanju
u koje je bilo uključeno troje slijepe djece. Oni tumače da se značenja
i funkcije pomoćnih glagola uče iz konteksta - kako lingvističkog,
tako i ekstralingvističkog. Njihov je zaključak da uzrok ovom kašnjenju
leži u prirodi jezika kojim se skrbnik obraća djetetu. Slijepo dijete
često ne zna što se događa oko njega, te ga se zbog toga rijetko pita
za informacije i potrebno mu je reći što i kako da učini, što skrbnik
čini upotrebom imperativa. Dokaz ispravnosti njihove teze daju i rezultati
dobiveni istraživanjima djece koja vide, a čije su majke često upotrebljavale
imperativ, a rijetko pitanja na koja se odgovara sa da ili ne. Kod
njih se također javilo sporije usvajanje pomoćnih glagola.
Gore navedeni istraživači također smatraju da djeca koriste
informacije koje im pruža sintaktička struktura rečenica kao značajan
izvor informacija o tome što riječi (prvenstveno glagoli) znače. Ona
mogu i razlikovati na koju se vrstu radnje glagol odnosi, što također
omogućuje sintaksa, jer se glagoli različitih vrsta radnje javljaju
u različitim tipovima rečenica.
Iskazi od dvije riječi kod slijepih se javljaju u dobi
od 29.mj., što jest kasnije negoli kod djece koja vide, ali i dalje
u rangu normale. U 36. mj. razlike su prevladane, te do četvrte godine
slijepa djeca imaju jednak MLU kao i ona koja vide. Želimo naglasiti
da to kašnjenje nije posljedica samo sljepoće, već da i prerano rođenje,
vrijeme provedeno u izolaciji, odnosno bolesti tijekom ranog djetinjstva
i neizlaganje jeziku produljuju trajanje određenih faza razvoja jezika
(Landau i Gleitman, 1985.).
4. Razlike vezane uz pragmatiku i semantiku
Slijepa su djeca ovisnija o govoru kao sredstvu socijalne
interakcije od one koja vide. Zbog toga su i motiviranija da usvoje,
kako ga je Peters (1994., prema Hoff, 2001.) nazvao, "pokupi i upotrijebi, prije no što imaš vremena analizirati" pristup jeziku, što ustvari znači da se u uporabi svog jezika koriste raznim
izrazima, frazama koje su čuli od drugih, iako ne znaju točno što one
znače i u kojim situacijama se upotrebljavaju.
Ponekad su zbunjeni događajima koji se oko njih događaju,
pa se ponašaju asocijalno i konverzacijski nekompetentno. To je uzrokovano
deprivacijom određenih iskustava, ali nakon treće godine života postupno
iščezava.
Ova djeca vrlo rijetko iniciraju teme razgovora, a kada
to i čine, uglavnom su orijentirani na sebe same - njihove rečenice
orijentirane su na stanje vlastitog tijela, a ne toliko na svijet izvan
tijela, kao kod djece koja vide.
U razmatranjima o usvajanju koncepata riječi, neke teorije
govore kako djeca sve informacije koje su potrebne za usvajanje riječi
mogu naći u ekstralingvističkom kontekstu u okviru kojeg susreću te
iste riječi. Da takve tvrdnje ne mogu biti u potpunosti točne, pokazuje
činjenica da slijepi, iako ne mogu osjetilom iskusiti boje, mogu naučiti
pridružiti boje objektima u stvarnom svijetu. Pitanje je, međutim,
kako oni interpretiraju što je to npr. crveno, kakav je njihov koncept
te riječi? Postoje mišljenja da su ti koncepti devijantni i manje apstraktni,
da oni rabe riječi, ali bez potpunog znanja o čemu zapravo govore (Landau
i Gleitman, 1985.). Također, rani leksički razvoj prolazi faze u kojima
riječi od kontekstualno ovisnih postaju dekontekstualizirane. Kako
se ovo odvija kod slijepih kada se radi o riječima koje se mogu percipirati
isključivo vidom nije razjašnjeno.
Kod slijepe djece u manjem broju slučajeva dolazi do pojave
semantičkih proširenja (npr. da sve četveronožne zovu mačkama), a i
proces stvaranja kategorija je otežan (Mills, 1993., prema Hoff, 2001.).
Zna se da, što imamo više iskustva, to više stvari možemo staviti u
istu kategoriju. Čini se, dakle, da vizualno dostupne informacije igraju
bitnu ulogu u kategorizaciji.
U vokabularu slijepe djece nalazimo manje riječi za objekte
koji se mogu vidjeti, ali ne i dirati (npr. zvijezda), a više riječi
za stvari povezane sa promjenama zvukova, kao što su nazivi različitih
instrumenata i životinja koje se različito glasaju, što je posljedica
njihove orijentacije na osjetila dodira i sluha u istraživanju svijeta
(Bigelow, 1987., prema Hoff,2001.).
Slijepa djeca u prosjeku progovaraju osam mjeseci kasnije
od djece koja vide, što je još uvijek unutar granica normale. Razlog
tome leži u ontogenezi u kojoj vizualno istraživanje prethodi taktilnom
i auditivnom istraživanju (Landau i Gleitman, 1985.).
Pokazalo se da slijepa djeca uočavaju i razumiju razliku
između glagola gledati i vidjeti. Kako? Dijete te informacije crpi
iz sintaktičke strukture rečenice i tako saznaje radi li se o percepciji
određene radnje, ili o fizičkom pokretu, budući da slijepo dijete u
ovom slučaju ne može zaključiti iz ekstralingvističkog konteksta. Kada
samo rabi glagole, njemu glagol dirati znači nešto samo dotaknuti,
a glagol gledati znači istražiti rukom sva svojstva tog predmeta. Kako
je moguće da nešto što se odnosi na vid, ono povezuju sa dodirom? Radi
se ne samo o dominantnosti dodira u istraživanju, već i o utjecaju
socijalne okoline, u kojoj skrbnici koriste glagol gledati samo onda
kada djetetu stavljaju neki objekt u ruke (Landau i Gleitman, 1985.).
Odrasli slijepi imaju dobro znanje unatoč njihovoj deprivaciji
iskustva o tome kako izgleda naš svijet. Znaju da mi ne možemo vidjeti
u mraku, kada postoje barijere i kada su nam oči okrenute u krivom
smijeru, a možemo jednim okom ako nam je drugo zatvoreno. Ovo posljednje
mala djeca još ne znaju (Landau i Gleitman, 1985.).
Primijećene su i teškoće u usvajanju osobnih zamjenica.
Slijepa djeca često rabe zamjenicu ti pridajući joj značenje 1. lica
jednine. Radi se o tome da dijete u iskazima upućenima njemu redovito
čuje osobnu zamjenicu u 2. licu jednine (npr. "Ti si gladan? Hočeš jesti?"), te ne razumije da je ona nešto čime se manipulira, da, kada govori o sebi,
treba reći ja. Vizualni kontekst olakšao bi usvajanje ovog dijela jezika,
jer bi dijete, promatrajući geste, mimiku i sl. uočilo kome se ljudi
obraćaju kada govore ja, kome kada govore ti i td.
Unatoč postojanju ovih razlika, slijepa djeca pričaju
o istim stvarima i zanimaju se za iste aspekte iskustva kao i djeca
koja vide (Landau i Gleitman, 1985.).
ZAKLJUČAK
Imajući na umu navedene razlike, ali i promatrajući sve
ostale aspekte razvoja jezika, možemo zaključiti kako sljepoća ne ometa
značajno njegov razvoj, te je on u velikoj mjeri jednak onome kod djece
koja vide. Ona izgovaraju prve riječi, stvaraju njihove kombinacije,
te usvajaju sintaksu u istom vremenskom razdoblju kao i većina djece.
Razlika koja se tiče produkcije fonema sa izrazito vidljivim artikulacijskim
pokretima bi se mogla ublažiti kada bi osoba s kojom dijete provodi
vrijeme već pri brbljanju stavljala djetetov dlan na svoje i djetetove
usne. To bi mu pomoglo da stvori vezu između zvuka i oblika usana.
Također, trebalo bi mu pružati rečenice sa mnoštvom informacija
o svijetu što ga okružuje, te ga poticati da samo pita i istražuje,
a ne ostati tek na pukom imenovanju predmeta i davanju naredbi što
treba učiniti, jer smo vidjeli da to utječe na djetetovo usvajanje
pomoćnih glagola.
Iz razgovora sa logopedicom koja radi u udruzi "Mala
kuća" saznali smo kako do sada još nije provedeno niti jedno istraživanje vezano uz
razvoj hrvatskog jezika kod slijepe djece. Ipak, smatramo da se većina
dobivenih rezultata može primjeniti i na hrvatski, jer se, što se tiče
informacija koje pružaju semantika, pragmatika i položaj usana prilikom
artikulacije, naš jezik ne razlikuje bitno od engleskog, na kojem su
provođena ova istraživanja. Kada tumačimo neke sintaktičke mjere, kao
što je MLU, treba biti svjestan kako još uvijek ne postoje hrvatske
norme, pa ne možemo reći u kojem je Brownovom stadiju dijete. Ono u
čemu bi se vjerojatno vidjele razlike jest morfologija. Ona, naime,
u engleskom ne nosi veliku količinu informacija, te ona u istraživanjima
nije niti proučavana. Suprotno tome, hrvatski jezik je jezik bogate
morfologije iz koje saznajemo o odnosima u rečenici. Možda je ona kod
nas ekvivalent za ono što su Landau i Gleitman zaključili za sintaksu
u engleskom? Zbog toga bi bilo zanimljivo provesti istraživanje usredotočeno
na usvajanje padeža, sročnosti, glagolskog vida i sl.
Ono što još iz ovih rezultata možemo primijeniti na hrvatski
jest tvrdnja kako je ekstralingvistički kontekst koji se tiče osjetila
vida bitan za stvaranje cjelovitog koncepta riječi i upotrebu nekih
glagola U isto vrijeme, on nije i nužan uvjet za razvoj jezika, što
potvrđuje njegovo uspješno usvajanje. U suprotnome bi nedostupnost
tog dijela konteksta predstavljala slijepoj djeci veće probleme nego
što ih predstavlja.
Literatura
1. Landau, B., Gleitman, L. R.: Language and Experience
- Evidence from the Blind Child. London: Cambridge University Press,
1985.
2. Locke,J. 1690. An essay concerning human understanding.
A. D. Woozley, ed. Cleveland: Meridian Books, 1964. (prema: Landau,
B., Gleitman, L. R.: Language and Experience - Evidence from the Blind
Child. London: Cambridge University Press, 1985.)
3. Bloom, L. : Language development: Form and function
in emerging grammars. Cambridge: MIT Press, 1970. (prema: Landau, B.,
Gleitman, L. R.: Language and Experience - Evidence from the Blind
Child. London: Cambridge University Press, 1985.)
4. Werth, P. : Meaning in language acquisition. In A.
E. Mills, ed. Language acquisition in the blind children. London: Croom
Helm, 1983. (prema: Landau, B., Gleitman, L. R.: Language and Experience
- Evidence from the Blind Child. London: Cambridge University Press,
1985.)
5. Hoff, E.: Language Development. Belmont: Wadsworth
/ Thomson Learning, 2001.
6. Mills, A. : The development of phonology in the blind
child. In B. Dodd & R. Campbell (Eds.), Hearing by eye: The psychology of lip – reading. London:
Erlbaum, 1987., pp. 145.-162. (prema: Hoff, E.: Language Development.
Belmont: Wadsworth / Thomson Learning, 2001.)
7. Mills, A. : Visual handicap. In D. Bishop & K.
Mogford (Eds.), Language development i exceptional children. Hove,
England: Erlbaum, 1993., pp. 150.-164. (prema: Hoff, E.: Language Development.
Belmont: Wadsworth / Thomson Learning, 2001.)
8. Bigelow, A. :Early words of blind children. Journal
of Child Language , 14, pp. 47.-56., 1987. (prema: Hoff, E.: Language
Development. Belmont: Wadsworth / Thomson Learning, 2001.)
9. Peters, A. M. : The interdependence of social, cognitive,
and linguistic development: Evidence from a visually impaired child.
In H. Tager-Flusberg (Ed.), Constraints on language acquisitio. Hillsdale,
NJ: Erlbaum, 1994., pp. 195.-219. (prema: Hoff, E.: Language Development.
Belmont: Wadsworth / Thomson Learning, 2001.)
10. Ivšac, J. : Rani komunikacijski razvoj. U: Ljubešić,
M. (ur.): Biti roditelj: model dijagnostičko-savjetodavnog praćenja
ranog dječjeg razvoja i podrške obitelji s malom djecom. Zagreb: Državni
zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, 2003., str. 85.-
105.
11. http://www.colorado.edu/CDSS/SLHS4560/9 atypical/Atypical%20Lg%
20outline.html
12. http://www.afb.org/section.asp?SectionID=8&TopicID=197&DocumentID=2143
13. http://www.novir.net/NOVIR/project_early_comunicative_social_interaction.html
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|