|
RANA KOMUNIKACIJA I NJEZINA ULOGA U UČENJU I RAZVOJU DJETETA
Želimo li otkriti kako i zbog čega dolazi do komunikacijskih i jezičnih
poremećaja kod neke djece, od neprocjenjive je važnosti razumijevanje
ranih procesa
učenja i praćenje novijih istraživanja ranog komunikacijskog razvoja. Uredni
razvoj predverbalne komunikacije pozitivno utječe na kasniji uredan govorno
– jezični razvoj. Predverbalna i verbalna komunikacija, osim što omogućuju
zadovoljavanje socijalnih potreba, također su i temelj učenju te kognitivnom
i socijalnom razvoju djeteta. Da bi se izbjegli razvojni problemi, nužno
je postojanje savjetodavnih i preventivnih programa koji bi pomogli roditeljima
u optimiranju uvjeta za poticanje komunikacijskog razvoja u njihova djeteta.
VAŽNOST RANE KOMUNIKACIJE
Rana komunikacija nije važna samo za zadovoljavanje djetetovih tjelesnih
potreba, već i za rano učenje kojim se dijete psihički oblikuje (Olson,
Bates, Bayles,
1984., prema Ljubešić, 2001.). Razdoblje rane komunikacije, koje se dijeli
na predverbalnu i ranu verbalnu komunikaciju, odnosi se na razdoblje od rođenja
djeteta do otprilike šeste godine života. Prijelaz s neverbalne na verbalnu
komunikaciju ostvaruje se postepeno, od pojave prvih riječi tijekom druge godine
života, a kod djeteta sa zaostajanjem u razvoju kroz više godina. To razdoblje
u razvoju verbalne komunikacije naziva se tranzicijskim razdobljem (Golinkoff,
1983., prema Ljubešić, 2001.).
Vrlo značajno postignuće u razdoblju predverbalne komunikacije je pojava intencijske
komunikacije. Ako postoje ozbiljne smetnje u razvoju intencionalnosti i teorije
uma, može doći do teških oblika komunikacijskog poremećaja, kao što su autizam
i Aspergerov sindrom, ali i do raznih pragmatičko – jezičnih poremećaja (Bishop,
2000., prema Ljubešić, 2001.).
Razdoblje predverbalne komunikacije obuhvaća razdoblje predintencijske i razdoblje
intencijske komunikacije. Do intencijske komunikacije dolazi pojavom združene
pažnje. Združena pažnja je završnica dugog procesa koji je započeo interakcijama
dojenčeta licem u lice s odraslim odmah nakon rođenja i početna je točka u
komunikaciji o vanjskom svijetu (Carpenter, Nagell, Tomasello, 1998., prema
Ljubešić, 2001.). To je pojava kod koje dijete združuje svoju pažnju s pažnjom
odraslog na istom predmetu, te je otkrilo način kako da pažnju odraslog usmjeri
na željeni predmet i time dijete postaje dovoljno zrelo da druge doživi kao
intencijska bića. Rezultati istraživanja pokazuju da ove promjene nastaju u
dobi od 8 – 12 mjeseci. Poruke koje dijete odašilje u razdoblju predintencijske
komunikacije, rezultat su njegova fizičkoga i psihičkoga stanja, a roditelji
na njih reagiraju kao na intencijske komunikacijske signale, iako oni još to
zapravo nisu. Tijekom druge polovice prve godine života dijete počinje shvaćati
da može
manipulirati drugima tako da prenosi svoje namjere. Komunikacijska sredstva
koje dijete upotrebljava tijekom predverbalne komunikacije da bi izrazilo svoje
komunikacijske namjere su geste, vokalizacija i prve riječi. Petnaestomjesečno
dijete će, pokazujući prstom prema određenome predmetu, pogledom provjeriti
je li pridobilo zanimanje drugoga i određenom intonacijom ili riječju zahtijevati
taj predmet, dok će npr. devetomjesečno dijete samo ispružiti ruke prema željenome
predmetu i glasanjem izraziti nezadovoljstvo.
Djetetovo učenje je optimalno ako roditelji na adekvatan način potiču svoje
dijete. Ako roditelj i dijete uživaju u međusobnoj interakciji, te ako roditelji
djetetu posvećuju punu pažnju, reagiraju na njegove poruke i ne pokazuju nikakve
znakove pritiska i opterećenja, potiču dijete primjereno njegovom razvojnom
stupnju i potrebama. U sređenim uvjetima roditelji se intuitivno obraćaju svom
djetetu glasom koji je viši, služe se brojnim ponavljanjima, stankama i gestama,
naglašavaju pojedine riječi, govore sporije i jasno, i sve se to odvija na
nesvjesnoj razini što je potrebno zbog optimalne usklađenosti s djetetovim
potrebama.
Nasuprot tome, poticanje djeteta može biti prekomjerno ili nedostatno. Može
doći do raznih problema u međuodnosu djeteta i roditelja, posljedica čega su
interakcijski poremećaji. Kod današnje generacije mladih roditelja sve učestalija
pojava je nesigurnost i stanje pojačanog stresa što uvelike pridonosi komunikacijskim
smetnjama u odnosu roditelja i malog djeteta (Mechthild Papoušek, 1999., prema
Ljubešić, 2001.). Negativan čimbenik je i namjera roditelja da sve izvedu savršeno
i da imaju potpunu kontrolu nad djetetom. Takvo ponašanje proizlazi najviše
iz neiskustva s malom djecom. Okolnosti kao što su trajna psihička nesigurnost
i stanje jačeg stresa predstavljaju prijetnju u ophođenju s djetetom u predverbalnom
razdoblju i njegovim potrebama.
Verbalna komunikacija temelji se na kumulaciji kognitivnih sposobnosti postignutih
u predverbalnoj komunikaciji. U razdoblju rane verbalne komunikacije dijete
kombinira riječi i služi se kratkim jednostavnim rečenicama. Sposobnost kombiniranja
riječi i postepeno usvajanje materinskoga jezika dokazuje da dijete primjećuje
i razumije sve složenije odnose između objekata i događaja u njegovoj okolini.
Analizom velikog broja istraživanja zaključeno je da postoje određeni pretpokazatelji
kasnijeg jezičnog razvoja. Mnogi roditelji su zbunjeni i osjećaju se bespomoćno
kada primijete neka odstupanja u jezičnom razvoju u usporedbi s drugom djecom
jer ne znaju hoće li određeni problem s vremenom nestati ili je on upozorenje
na razliku koja bi mogla biti trajnije prirode. Da bi se smanjila roditeljska
neizvjesnost, spriječile dodatne smetnje, na vrijeme prepoznao poremećaj i
omogućila pravovremena terapija, od presudne je važnosti poznavanje ranih prediktora
jezično – govornih poremećaja. McCathren, Warren i Yoder (1996., prema Ljubešić,
2001.) navode četiri varijable koje imaju predikcijsku valjanost za kasniji
jezični razvoj: brbljanje, razvoj združene pažnje, leksičko razumijevanje te
kombinatorička i simbolička igra.
Odgođena pojava brbljanja, tj. kanoničkog glasanja, upozoravajući je znak za
kasniji govorno – jezični razvoj (Oller et al, 1999., prema Ljubešić, 2001.).
Oller sa suradnicima (Oller et al 1995, 1998, 1999., prema Ljubešić, 2001.)
već desetljećima istražuje razvoj vokalizacije od fonacijskog do kanoničkog
stadija. Faze razvoja podijelio je u fonacijsku, koja traje od rođenja do 2.
mjeseca i u kojoj se dijete glasa kvazivokalima i glotalima; stadij primitivne
artikulacije, koji obuhvaća razdoblje od 2. do 4. mj. u kojem dijete guče;
stadij proširenja koji se odnosi na razdoblje od 4. do 7. mj. i obilježava
ga pojava vokala i marginalnog brbljanja; i na kraju, kanonički stadij koji
traje od 7. d. 10. mj. i karakteriziraju ga dobro oblikovani slogovi. U fonacijskom
stadiju dijete ima pasivan vokalni trakt prilikom proizvodnje kvazivokala,
tj. bez pozicioniranja jezika, usana i oblikovanja rezonantnih prostora. Nasuprot
tome, u stadiju primitivne artikulacije dijete guče, i pri tome je supraglotalni
trakt aktivan.
U stadiju proširenja, prisutna je sličnost vokala s pravim vokalima. Dokazano
je da pojava kanoničkog brbljanja malo ovisi o okolinskim čimbenicima. Veliku
ulogu u stvaranju okolnosti za jezični razvoj imaju roditelji kada na kanoničko
brbljanje reagiraju kao na riječi pridajući im značenje.
Iako je o združenoj pažnji već bilo govora, spomenut ću još neke karakteristike.
Združena pažnja je socio – kognitivna vještina bitna za učenje riječi (Tomasello,
1995., prema Ljubešić, 2001.). Tomasellova istraživanja (Tomasello i Todd,
1983., prema Ljubešić, 2001.) su pokazala da kad su dijade majka – jednogodišnje
dijete sadržavale više epizoda sa združenom pažnjom, da su djeca imala opsežniji
rječnik s osamnaest mjeseci.
U predlingvističkom razdoblju nije lako predvidjeti kasniji jezični razvoj
zbog subjektivnih podataka roditelja. Stoga je bolje roditeljima dati ček –
listu, odnosno ponuditi odgovor, a ne tražiti da ga sami formuliraju. Roditeljima
treba objasniti razliku između situacijskog i jezičnog razumijevanja, jer je
samo jezično razumijevanje prediktivno za kasniji jezični razvoj. Djeca koja
nisu razumjela temeljni leksik, imala su najmanji napredak u ekspresivnome
rječniku.
Simbolička igra javlja se tijekom druge godine života i karakterizira je to
da dijete uzima određeni predmet koji bi označio na neki drugi, npr. list papira
može biti tanjur. Kombinatoričkom igrom dijete stavlja predmete u određene
odnose, npr. stavljanje lutke u auto. Igrom se razvijaju simboličke sposobnosti
koje su bitne za usvajanje jezika. Istraživanja su pokazala da su kombinatorička
igra i jezični razvoj u međusobnoj korelaciji. Ako dijete ranije uđe u fazu
kombinatoričke igre, obično i ranije progovori (Bloom, 1993., prema Ljubešić,
2001.).
Stupanj razvoja pragmatike u djeteta rezultat je njegovih lingvističkih, kognitivnih
i socijalnih vještina. Kod analize uporabe jezika u socijalnoj okolini treba
promotriti razvoj komunikacijskih funkcija u djeteta, odgovaranje na komunikaciju
i izmjenu uloga u konverzaciji (Dewart, Summars, 1995., prema Ljubešić, 2001.).
Učenje po modelu u verbalnoj komunikaciji uvelike utječe na razvoj pragmatike
u djeteta. Prve komunikacijske funkcije su instrumentalna, regulacijska i interakcijska
(Holland, 1975., prema Ljubešić, 2001.). Instrumentalna funkcija podrazumijeva
verbalno iskazivanje potreba, regulacijska verbalni utjecaj na ponašanje drugih
ljudi, i interakcijska, verbalno održavanje socijalnog kontakta s drugim ljudima.
Dijete s pragmatičkim poremećajem ima poteškoća u ovladavanju ovim funkcijama.
U razdoblju predverbalne komunikacije, kada dijete još nije prohodalo, držanje
i nošenje djeteta u naručju omogućava mnogo interakcije licem u lice s roditeljem.
Dijete počinje učiti komunikacijske obrate, odnosno izmjenu uloga u komunikaciji
(dijete vokalizira, pa odrasli vokalizira). Te rane interakcije dijete – roditelj
su neophodne da bi došlo do protokonverzacije koju karakterizira vremenska
usklađenost u izmjeni uloga i nalikuje na konverzaciju odraslih govornika.
Protokonverzacija prethodi konverzaciji, a izmjena uloga u protokonverzaciji
je jednostavnija. U protokonverzaciji se jednostavno izmjenjuju ponašanja između
roditelja i djeteta, dijete primjećuje opadajuće intonacijske obrasce, tj.
završetak iskaza roditelja nakon kojih slijedi stanka i na taj način postepeno
usvaja «ja pa ti» ponašanja što je lagani uvod u kasniji razvoj konverzacije
koja se temelji na nizu pravila pomoću kojih djeca uočavaju kraj, odnosno početak
razmjena između kojih slijedi kratka stanka. U ranoj verbalnoj konverzaciji,
pragmatičke vještine su još nerazvijene, i zbog toga su stanke u djeteta duge.
Iz tog razloga, važno je strpljivo dopustiti djetetu da kaže ono što je naumilo.
Da bi potakli dijete u području pragmatičkih vještina, trebamo posjedovati
odgovarajuće znanje o djetetovim razvojnim karakteristikama.
ULOGA RANE KOMUNIKACIJE U DJETETOVU RAZVOJU
Da bi se dijete emocionalno normalno razvijalo, potreban je snažan
emocionalan odnos djeteta i osobe, najčešće majke, koja ima stabilan
i zaštitnički odnos
prema djetetu. Takav odnos dovodi do nastanka privrženosti koja se očituje
kao separacijski strah pred nepoznatim osobama na prijelazu iz prve u drugu
godinu života. Teškoće u uspostavljanju regulacije između djece i roditelja
mogu već u dojenačkoj dobi dovesti do tzv. regulacijskih poremećaja. Podatak
o tome u kakvim uvjetima života može doći do ovakvih oblika smetnji je vrlo
kontradiktoran, jer osim u siromašnom zemljama u kojima se ove smetnje najčešće
javljaju, prisutne su i u razvijenim zemljama. Problem zapravo leži u psihosocijalnim
opterećenjima sve većeg broja današnjih obitelji. Zbog toga je neophodno
informirati društvo o značenju kvalitete ranih interakcija da bi
se spriječile kasnije
smetnje u ponašanju.
Regulacijski poremećaj, koji se još naziva i poremećaj ranih interakcija,
očituje se prekomjernim plakanjem, te poremećajem spavanja i hranjenja bez
organskih
uzroka i time otežava djetetove prve godine života. Kada je djetetu uskraćena
komunikacija, otežano je usvajanje ponašanja primjerenih dobi i djetetova
socijalizacija. Ako se na vrijeme ne intervenira i ne poduzima ništa u uklanjanju
takvih problema,
stanje postaje sve gore, dijete često izražava prkos i ljutnju, te nastaje
«ljepljenje» za roditelje.
Privrženost je ključna da bi dijete pokazalo zainteresiranost za istraživanje
okoline. Dijete u sebi ima težnju za novim spoznajama i istraživanjem vlastitih
mogućnosti što je potaknuto predverbalnom komunikacijom i primjerenom odnosu
djeteta i roditelja u svakodnevnim aktivnostima. Djetetu je potrebno poticanje
od strane okoline da bi širilo svoju spoznaju. Na sazrijevanje djetetovih
kognitivnih procesa utječu roditelji ako su spremni na manipulaciju od strane
djeteta,
ako motiviraju dijete na samostalno djelovanje te oponašaju dijete i potiču
ga da i ono oponaša njih (Papoušek i Papoušek,1990., prema Ljubešić, 2001.).
Pojavom brbljanja u djeteta roditelji usporavaju tempo govora i uvode različite
glazbeno – ritmičke igrice, a pojavom prve riječi pojednostavljuju sintaksu,
biraju jasne i najuobičajenije riječi, i takva poticanja su veliki korak
prema razvoju spoznaje i jezika u djeteta.
RIZICI KOMUNIKACIJSKOG RAZVOJA U DJECE S POSEBNIM POTREBAMA
Mala djeca s teškoćama u razvoju ne posjeduju toliku razinu komunikacijske
kompetencije kao djeca urednoga jezičnoga razvoja. Uzrok tome su najčešće roditelji
koji ne potiču dovoljno svoje dijete, odnose se direktivno prema njemu i preuzimaju
vrlo dominantnu ulogu u komunikaciji (Marfo, 1991., prema Ljubešić, 2001.).
Zbog manje zastupljenosti komunikacije u takva djeteta, roditelj taj manjak
pokušava nadomjestiti većom količinom vlastitih informacija u komunikaciji.
Oko 70 % američke predškolske djece s posebnim potrebama ima jezične i komunikacijske
poremećaje. Ovako visoka učestalost ukazuje na značajnu korelaciju između teškoća
u razvoju i poremećaja verbalne komunikacije. Sama činjenica da se dijete razlikuje
od većine djece urednoga razvoja stvara veliki pritisak roditeljima koji daju
sve od sebe da još više potaknu djetetov razvoj, a ponekad prekomjerno uključuju
dijete na različite dodatne terapije. S vremenom roditelji postaju sve više
opterećeni i zaokupljeni, kao i samo dijete, čime je i sama spontanost
i opuštenost komunikacije ugrožena. U svijetu postoje različiti pristupi djelovanja
na predverbalnu komunikaciju malog djeteta s posebnim potrebama i njegovih
roditelja (McCollum, Hemmeter, 1997., prema Ljubešić, 2001.). Svrha rane intervencije
je omogućiti djetetu s teškoćama u razvoju što kvalitetniju komunikaciju s
roditeljima.
ZAKLJUČAK
Usvajanje jezika se odvija i u razdoblju predverbalne komunikacije,
čija razvojna obilježja imaju velik utjecaj na kasniji jezični razvoj.
Postoje razlike među
djecom u stupnju komunikacijskog razvoja što je rezultat nejednakog podupiranja
djece u predverbalnoj komunikaciji. Široj javnosti još nije dovoljno poznata
važnost predverbalne komunikacije za razvoj verbalne komunikacije, stoga
društvo treba informirati o potrebi prevencije i važnosti predverbalne
komunikacije
da bi se djetetu omogućila pravovremena terapija.
LITERATURA
Ljubešić, M. (2001.). Rana komunikacija i njezina uloga u učenju i razvoju
djeteta. Dijete i društvo, 3, str. 261-278.
Ljubešić, M., Može li se predvidjeti jezični razvoj prije negoli dijete
progovori
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|
|