POVEZANOST MIŠLJENJA, UČENJA I JEZIKA
Mnogi psiholozi, pedagozi i filozofi već godinama istražuju
mišljenje, učenje i jezik. Njihove teorije se danas koriste kao polazište
za stvaranje novih, odnosno njihove zamisli su tijekom vremena prilagođene
i uklopljene u suvremena shvaćanja.
Na razmišljanja o dječjem mišljenju i učenju najviše
su utjecale zamisli Jeana Piageta. On u svojoj teoriji postavlja djelovanje
i samostalno rješavanje problema u središte učenja i razvoja te naglašava
važnost biologije i prirodnih znanosti. Za razliku od njega, Bruner
daje veću važnost ulozi jezika, komunikacije i poučavanja u razvoju
spoznaje. Po pitanju uloge jezika u razvoju spoznaje, Vigotski se slaže
s Brunerom, ali smatra da je isto tako važno i razumijevanje te prijenos
kulture.
Ovim seminarskim radom ćemo pokušati objasniti postoji
li povezanost između mišljenja, jezika i učenja. Objasnit ćemo što
su mišljenje, jezik i učenje te ćemo navesti što o tome misle razni
autori.
2. MIŠLJENJE, JEZIK, UČENJE
2.1. Što je mišljenje?
Mišljenje ubrajamo u čovjekove kognitivne ili spoznajne
procese. Bitna značajka mišljenja je obrada informacija. Možemo reći
da je mišljenje svaki proces obrade ideja, predodžbi, simbola i pojmova.
Najviši oblik mišljenja je rasuđivanje, koje uključuje sustavno zaključivanje
na temelju opaženih činjenica i odgovarajućih pretpostavki. Logičari
razlikuju deduktivno i induktivno rasuđivanje. Deduktivno rasuđivanje
je zaključivanje od općeg prema pojedinačnom, tj. «odozgo prema dolje»,
a induktivno je stvaranje općih zaključaka na temelju opažanja pojedinačnih
slučajeva, odnosno to je zaključivanje «odozdo prema gore».
Mišljenje je simbolički proces kojeg omogućuje i obilježava
upotreba simbola. Simboli predstavljaju objekte i događaje. Korištenje
simbola nam omogućuje da se odvojimo od vezanosti za stvarni svijet
i događanja u njemu jer ih možemo predočiti pomoću simbola, a samim
tim predočavanjem i mentalno obrađivati. Mišljenje je zapravo simboličko
posredovanje koje nam omogućuje dosjećanje prošlih doživljaja i njihovo
preoblikovanje, predviđanje budućih događaja i rješavanje problema.
2.2. Što je jezik?
Teoriju jezičnog razvoja osmislio je Chomsky (1957., prema
Wood), a ona naglašava urođene mehanizme koji su odvojeni od kognitivnih
procesa. On tvrdi da se na jezik ne može gledati kao na zvučne odgovore
na podražaje, već da jezik uključuje sustav gramatičkih pravila koji
govorniku omogućavaju stvaranje novih izričaja koje prije nije čuo
ili proizveo.
Razliku u razmišljanju između Chomskog i Piageta možemo
vidjeti u njihovu shvaćanju o odnosu jezika i misli te o načinu na
koji razvoj jednog utječe na razvoj drugog. Piaget smatra da su upotreba
i razumijevanje jezika ograničeni stupnjevima intelektualnog razvoja,
a Chomsky vjeruje kako jezik ima ustrojstvo koje se temelji na sustavu
posebnih jezičnih pravila koja se ne mogu svesti na spoznaju.
Jezik, prema Chomskom, možemo opisati kroz površinsku
i dubinsku strukturu. Površinska struktura se sastoji od pravila slaganja
riječi i fraza, koje se mogu razlikovati od jednog do drugog jezika,
dok se dubinska struktura odnosi na urođena pravila koja ljudi posjeduju
o osobinama jezika.
Ovladavanje jezikom uključuje skup pravila koja su osjetljiva
na ustrojstvo jezika i omogućavaju da razumijemo koje riječi služe
kao subjekt i predikat, a koje kao objekt.
2.3. Što je učenje?
Učenje je proces u kojem iskustvo ili vježba proizvode
promjene u mogućnostima obavljanja određenih aktivnosti.
Najjednostavniji oblik učenja jest privikavanje (habituacija),
a događa se kada refleksni odgovor privremeno nestaje kao rezultat
toga što ga je ponovno izazvao isti podražaj.
Drugi oblik učenja počinje s bilo kojim refleksom koji
definiramo kao bezuvjetni podražaj (BP) i on uvijek izaziva bezuvjetnu
reakciju (BR). Učenje se događa kada neutralni podražaj uparujemo s
bezuvjetnim te se kao rezultat toga javlja bezuvjetna reakcija. Neutralni
podražaj stječe svoju učinkovitost kroz proces uvjetovanja pa taj podražaj
nazivamo uvjetovani podražaj (UP). Ovakav oblik učenja nazivamo klasično
uvjetovanje, a utemeljio ga je Pavlov.
Postoji još jedna vrsta učenja uvjetovanjem, a to je
operantno uvjetovanje. Teoretičari učenja operantno uvjetovanje smatraju
vrlo važnim za razumijevanje dječjeg ponašanja. Vjerojatnost pojavljivanja
operantnog ponašanja mijenja se ovisno o njegovim potkrepljujućim ili
kažnjavajućim posljedicama. Potkrepljenja koja uključuje dobivanje
nečeg dobrog nazivaju se pozitivna potkrepljenja, a ona koja uključuju
uklanjanje nečeg lošeg nazivaju se negativna potkrepljenja. Ponašanja
katkad proizvode posljedice koje su neugodne i koje smanjuju vjerojatnost
ponovnog pojavljivanja ponašanja. Te posljedice su kazne. Kažnjavanje,
isto kao i potkrepljenje, može uključivati pozitivne i negativne kazne.
Možemo još navesti teoriju socijalnog učenja koja je utemeljena
na idejama Alberta Bandure te nam pokazuje da se učenje odvija u interakciji
pojedinca i socijalne okoline. Ova se teorija često naziva i učenje
po modelu, a najvažniji načini su:
a) modeliranje,
b) imitacija,
c) učenje promatranjem,
d) simboličko učenje.
3. POVEZANOST MIŠLJENJA, JEZIKA I UČENJA
3.1. Razmišljanje Piageta
Za Piageta jezik je oblik predočavanja misli. Smatra da
misaoni procesi ne potječu iz govora, nego iz djelovanja. Prema njegovu
shvaćanju djetetovo mišljenje se socijalizira u razgovoru s drugim
osobama, posebice s vršnjacima. Piaget piše: « prije dobi od 7 godina
dječji razgovor ne sadrži logičke i uzročne odnose, zato jer u toj
dobi djeca jedva razumiju jedno drugo kada se približe tim pitanjima.»
(Piaget, 1967.). Ono o čemu djeca govore određeno je njihovim razvojnim
stupnjem. Mišljenje predškolskog djeteta, kao i govor, je egocentrično.
Dijete može odgovoriti drugoj osobi na pitanje, ali se ne može postaviti
u njen položaj niti razumjeti što ona govori iz svoje perspektive.
Piaget misli da, u dobi od sedam ili osam godina, kada pravi razgovor
postane moguć, jezik postaje društven i racionalan, a egocentričan
govor nestaje.
Sva djeca prolaze kroz više stupnjeva prije nego što su
sposobna opažati, razmišljati i razumijevati. Prema tome poučavanje
će utjecati na tijek razvoja samo ako dijete usvaja ono što se čini
i kazuje.
U središtu njegove teorije stoji pretpostavka da je djetetovo
mišljenje drugačije od mišljenja odraslih. Sva djeca se razvijaju istim
stupnjevitim redoslijedom prije no što dosegnu razinu zrele racionalne
misli. Misaoni razvoj uključuje intelektualne preokrete u pojedinim
životnim točkama, a svaki sadrži promjene u ustroju inteligencije.
Učinci učenja na djetetovu spoznaju i razumijevanje će se mijenjati
ovisno o razvojnom stupnju. Učinak i djelotvornost poučavanja ograničeni
su razinom djetetove inteligencije, npr. petogodišnje dijete možemo
naučiti brojke od jedan do pet, ali to ne znači da ono razumije pojam
broja.
3.1.1. Kritika Piagetove teorije
Neki istraživači ne prihvaćaju Piagetova shvaćanja. Susan
Isaac je opažala djecu u vrtiću te je tvrdila da ta djeca pokazuju
kako imaju logičko mišljenje. To je prethodilo mnogim prigovorima i
primjedbama Piagetovoj teoriji. Razni istraživači misle da su njegove
metode i pokusi naveli na podcjenjivanje ili krivo tumačenje prirode
dječjeg mišljenja.
Možemo izdvojiti dva glavna prigovora. Prvi prigovor se
odnosi na to mogu li djeca razumjeti Piagetova pitanja. Tijekom pokusa
djetetu se često postavljaju slična pitanja. Blank, Rose i Berlin (1978.)
smatraju da djetetu ponovljena pitanja znače da je prvi odgovor pogrešan
i neprikladan. Pretpostavlja se da promjene u načinu predstavljanja
problema kada se postavlja samo jedno pitanje daju maloj djeci više
izgleda da kažu točan odgovor. Također i različit način na koji dijete
tumači ono što eksperimentator želi postići svojim pitanjem može utjecati
na uspješnost. Ako desetogodišnje dijete tražimo da usporedi dva niza
od deset predmeta kako bi ustanovilo sadrže li isti broj predmeta,
ono taj zadatak izvršava bez teškoća. No, ako je pitanje «Zašto u ovom
skupu ima više predmeta nego u drugom?», mnogi desetogodišnjaci, kao
i mlađa djeca, daju pogrešan odgovor. Ali ako eksperimentator kaže:
«Mislim da u jednom skupu ima više predmeta nego u drugom», većina
djece će prebrojiti skupove i neće se s njim složiti. Iz ovih primjera možemo vidjeti da eksperimentatorovo pitanje ne otkriva manjak
logike u djetetovoj prosudbi, već pokazuje da tumačenje tuđih riječi
uključuje više od značenja samih riječi ili pitanja.
Drugi prigovor se odnosi na razumijevanje Piagetovih zadataka.
Piagetova istraživanja sadrže zadatke koji su djeci nepoznati što objašnjava
njihove greške. Kao što je već ranije rečeno, prema Piagetu, djeca
su do sedme godine egocentrična te su nesposobna sagledati situaciju
iz tuđe perspektive, no neki istraživači su otkrili da djeca mogu zamisliti
tuđa motrišta ako im je problem smisleniji.
3.2. Razmišljanje Vigotskog
Odnos mišljenja i govora prema Vigotskom:
a) mišljenje i govor imaju različite razvojne korijene,
b) mišljenje i govor se razvijaju nezavisno,
c) odnos mišljenja i govora nije stalna veličina tijekom
čitavog čovjekovog razvoja.
Misao i riječ nisu međusobno povezane pravom vezom, već
ona nastaje, mijenja se i raste tijekom razvitka misli i riječi. Značenje
je jedinstvo riječi i misli te je ono ujedno i govorna i intelektualna
pojava. Misao se ne sastoji od pojedinih riječi, kao govor, već ona
predstavlja cjelinu, nešto više od pojedine riječi. Misao se ne izražava
riječju, nego se u njoj ostvaruje.
Vigotski smatra da je poučavanje temeljna osobina ljudske
inteligencije jer kada odrasli pomažu djeci učiniti stvari koje ne
mogu sama, oni potiču razvoj spoznaje i sposobnosti. Prema njegovom
shvaćanju dječji govor nije egocentričan, već je po svom izvoru i svrsi
društven i komunikacijski.
Ono što Piaget naziva «kolektivni monolog», za Vigotskog
znači prijelaz između dvije važne funkcije jezika. U početku je uloga
jezika komunikativna, a kasnije dobiva druge funkcije te se mijenja
način na koji djeca misle, uče i shvaćaju. Jezik postaje oruđe misli.
Javni čin govora daje temelj za «unutrašnji govor» koji oblikuje proces
mišljenja. Za Vigotskog dijete koje govori samo sebi regulira i planira
vlastite aktivnosti stvarajući verbalno mišljenje. On smatra da egocentričan
govor služi za intelektualne svrhe i da ne nestaje sa sedam godina,
kao što to tvrdi Piaget, nego se pretvara u «unutrašnji govor» i verbalno
mišljenje. Egocentričan govor služi planiranju i samoregulaciji ponašanja,
a potaknut je teškoćama i frustracijama. Na taj način govor oblikuje
ono što Vigotski naziva misaonim procesima, gdje su uključene sposobnosti
planiranja, procjene, pamćenja i zaključivanja. Ti procesi se kulturalno
oblikuju u društvenom međudjelovanju. Prema tome jezik nije jednostavno
održavanje ili predstavljanje pojmova koji su stvoreni na neverbalnoj razini, već gradi i procese mišljenja i
tvorbu pojmova te njima upravlja. Vigotski smatra da su dječja igra
i govor proizvod društvenog iskustva i dokaz o pojavi intelektualnog
samonadzora.
3.3. Razmišljanje Brunera
Bruner je postavio temelje svojoj teoriji, pod utjecajem
Vigotskog, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. On je dječji razvoj
počeo proučavati nakon istraživanja mišljenja i rješavanja problema
odraslih. Njegova teorija je utemeljena na jeziku teorije obavijesti.
Istraživao je prirodu stvaralačkog mišljenja i originalnosti s obzirom
na našu sposobnost da, osim što primamo obavijesti, možemo i izmišljati
nove znakove i pravila. Proveo je niz eksperimentalnih istraživanja
na temelju kojih je zaključio da se ljudi ne koriste samo jednom metodom
ili logikom rješavanja problema, već da razvijaju strategije koje se
razlikuju po opsegu, snazi i djelotvornosti. Bruner je želio pokazati
različite procese uključene u stvaralačko rješavanje problema. On,
za razliku od Piageta, pridaje veću važnost ulozi jezika, komunikacije
i poučavanja u razvoju spoznaje i razumijevanja.
Bruner, kao i Vigotski, smatra da društveno iskustvo
igra glavnu ulogu u misaonom razvoju, ali značajan naglasak stavlja
na važnost priznavanja, ne samo kulture i društvenog međudjelovanja,
već i na utjecaj biologije i evolucije.
3.4. Usporedba Piageta, Vigotskog i Brunera
Piaget vjeruje da djeca prolaze kroz više stupnjeva prije
nego što postanu sposobna opažati, razmišljati i razumijevati u zrelom,
racionalnom obliku. Prema njemu poučavanje može utjecati na tijek razvoja
samo ako dijete usvaja ono što kazuje i čini.
Vigotski se u nečemu slaže s Piagetovim mišljenjem, naročito
u isticanju aktivnosti kao temelja učenja i razvoja mišljenja, no on
stavlja jači naglasak na ulogu komunikacije, društvenog međudjelovanja
i poučavanja u određivanju razvojnog puta.
Brunerova teorija se nalazi između Piagetove i Vigotskijeve.
On, kao i Piaget, naglašava važnost bioloških i evolucijskih ograničenja
ljudske inteligencije, a u skladu s Vigotskim naglašava način na koji
kultura oblikuje djetetov razvoj i pritom daje važnu ulogu društvenom
međudjelovanju, jeziku i poučavanju u oblikovanju uma.
Glavna točka neslaganja između Piageta i Brunera tiče
se razvojnih stupnjeva. Oni su središnji dio Piagetova tumačenja ljudskog
razvoja, ali ih Bruner odbacuje.
Sva tri teoretičara naglašavaju središnje mjesto djelovanja
u učenju i razvitku, ali uloga koju daju društvenom međudjelovanju
i poučavanju je posve drugačija. Piaget traži kulturalne općenitosti
koje nalazi u razvojnim razdobljima, a Vigotski i Bruner pronalaze
različite načine mišljenja i građenja svijeta koji proizlaze iz kulturne
spoznaje i različitih načina socijalizacije i izobrazbe.
ZAKLJUČAK
Čitajući literaturu za ovaj seminar, uvidjele smo da je
pitanje povezanosti mišljenja, jezika i učenja veoma zamršeno. Mnogi
istraživači su se bavili ovom temom i iznijeli svoja razmišljanja,
koja smo obradile kroz seminar, te smo zaključile da svi oni smatraju
da povezanost postoji, ali ju definiraju svatko na svoj način.
Na temelju svega toga mi mislimo da povezanost između
mišljenja, jezika i učenja postoji. Po našem mišljenju je mišljenje
koje će uvjetovati pojavu učenja, a učenjem ćemo se upoznati s jezikom
te samim time razviti svoje mišljenje jer kroz komunikaciju i interakciju
s okolinom učimo o svijetu te se na temelju toga naše mišljenje razvija.
Smatramo da za mišljenje nije nužno postojanje jezika
jer možemo misliti i bez njega, ali je naše mišljenje teško odvojivo
od riječi te proširenje rječnika i usavršavanje jezičnog izražavanja
pridonosi i pospješuje naše mišljenje.
Također mislimo da učenje nije moguće ako ne postoji
mišljenje, a isto tako, ako nema učenja, neće biti ni jezika. Kao što
smo prije napisale da se naše mišljenje razvija na temelju iskustva
koje stječemo kroz komunikaciju, smatramo da se na taj način zatvara
krug te da mišljenje, jezik i učenje utječu jedno na drugo.
LITERATURA:
- Vigotski, Lav: Mišljenje i govor, Nolit, Beograd, 1977.
- Wood, David: Kako djeca misle i uče, društveni konteksti spoznajnog
razvitka, Educa, Zagreb.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|