Obiljezja komunikacije u svakodnevnim situacijama u djece s perinatalnim ostecenjem

Ovaj se seminar bavi analizom obilježja komunikacije u svakodnevnim situacijama male djece s perinatalnim oštećenjem mozga i u djece bez čimbenika razvojnog rizika. Obilježja komunikacije ispitali smo jednim novim mjernim instrumentom koji u nas nema široku primjenu, pa su nas zanimali različiti aspekti upitnika pod nazivom Pragmatički profil svakodnevnih komunikacijskih vještina. Naglasak je na praktičnome aspektu samoga upitnika odnosno njegovoj primjeni na dvije različite skupine djece. U skladu s nazivom upitnika, svrha primjene je dobivanje uvida u komunikaciju djece u svakodnevnim situacijama. Seminar se sastoji od tri glavne cjeline. Prvi dio se odnosi na obilježja pragmatike. Drugi dio govori o ranim (perinatalnim) oštećenjima mozga te o istraživanjima koja istražuju načine na koji se oštećenja odražavaju na jezik djece. Treći dio obuhvaća opis metoda rada: što je točno Pragmatički profil, u kojim se slučajevima, na koji način i kako se primjenjuje, te opis uzorka i rezultata.
U tradicionalnim pristupima i metodama procjenjivanja jezičnih sposobnosti, kao što su razni standardizirani testovi i metode promatranja u kliničkom okruženju, moguće je dobiti samo ograničenu sliku djetetovih sposobnosti, potreba i želja (Dewart, Summers, 1995.) Također se ne mogu zahvatiti različite komunikacijske situacije i svi ljudi s kojima dijete komunicira, a koji su uključeni u djetetovu svakodnevicu. Iz tih razloga rad u kliničkim uvjetima nije dovoljan za potpunu sliku komunikacije djeteta, i treba ga se dopuniti podacima o djetetovim svakodnevnim interakcijama.

1.1. Razvoj pragmatike

Iako nema jedinstvene, općeprihvaćene definicije pragmatike, ona se najčešće i najjednostavnije definira kao uporaba jezika u kontekstu (ASHA; 2005). Brojna istraživanja dječjeg jezika se sve više počinju baviti pragmatikom, jezičnom sastavnicom koja je u prošlosti često bila zanemarivana (Stančić, Ljubešić, 1994.). Pragmatika je, naime, uporaba jezika u određenom kontekstu (ASHA; 2005.). Pragmatika nam zapravo govori ne samo kakva je komunikacija, već i na koji način je ona postignuta (Dewart, Summers, 1995.). Pragmatika uključuje i način na koji se ostvaruju namjere, kako se odgovara i uvažavaju sugovornikovi signali, te uopće kako se sudjeluje u komunikaciji. Analiza pragmatike nam može puno toga reći o ponašanju i komunikaciji djeteta u svakodnevnom životu. Zbog toga bi roditelji i nastavnici trebali aktivno sudjelovati u istraživanjima jezika djece (Ljubešić, 2003.) Oni bi trebali dati informacije o komunikaciji djeteta i to na strukturiran način koji bi bio od koristi ispitivaču. Iz toga je razloga i razvijen Pragmatički profil svakodnevnih komunikacijskih vještina koji ima oblik strukturiranog intervjua koji se ispunjava uz pomoć roditelja ili skrbnika predškolske djece. Ovaj pristup je proširen, pa je tako omogućeno i ispitivanje djece školske dobi. Sastoji se od intervjua koji je podjeljen u dva dijela, jedan koji ispunjava roditelj i drugi kojim se ispituje samo dijete. Taj intervju vrijedi za djecu do otprilike desete godine života. Pragmatički profil napravljen je s namjerom procjene komunikacijskih sposobnosti bilo kojeg djeteta, sa ili bez teškoća i nezavisno o tome da li je teškoća uzrokovana kašnjenjem u razvoju, oštećenjem sluha, fizičkim teškoćama ili teškoćama u učenju, posebnim jezičnim teškoćama ili bilo kojim drugim čimbenikom.
Prema Pragmatičkome profilu tri glavna dijela razvoja pragmatike su sljedeća (Dewart, Summers, 1995.):
1. RAZVOJ KOMUNIKACIJSKIH FUNKCIJA, odnosno način na koji dijete izražava komunikacijske namjere. To može biti traženje nečega ili davanje obavijesti djeteta o svom stanju ili o svojoj okolini, kroz raznolika komunikacijska ponašanja, kao što su geste, vokalizacija ili korištenje jezikom.
2. ODGOVOR NA KOMUNIKACIJU. Način na koji dijete reagira i razumije komunikaciju među drugim ljudima.
3. Treći dio odnosi se na način na koji dijete sudjeluje u INTERAKCIJI I KONVERZACIJI. Dijete se promatra kao sudionik socijalne interakcije što uključuje i načine na koje, te kako započinje interakciju, da li poštuje pravilo izmjenjivanja govornika i sugovornika.
U praktičnome smislu je važno na koji su način ova tri aspekta pragmatike podložna promjenama vezanima uz kontekst, kao što su vrijeme i mjesto, te ljudi uključeni u komunikaciju.
U Tablici 1. prikazan je razvoj pragmatike s obzirom na dob djece urednog razvoja. Prikazana su sva tri dijela razvoja pragmatike za šest dobnih skupina djece, od dojenaštva do djece dobi od sedam godina i više (Dewart, Summers, 1995.).

KOMUNIKACIJSKE FUNKCIJE
Rođenje-9 mjeseci	Korištenje signala kao što su smiješak, plač, vokalizacija, ali bez komunikacijske namjere.
9 - 18 mjeseci	Počinju izražavati široki raspon komunikacijskih namjera, prvo gestama kombiniranima s vokalizacijom, a zatim riječima: • Traženje pažnje • Traženje predmeta, aktivno traženje informacija • Odbijanje ili protestiranje • Imenovanje
18 mjeseci - 3 godine*	Raspon komunikacijskih namjera raste. Koriste jednostavne ili složene riječi za: • Komentiranje • Izražavanje osjećaja • Zahtijevanje samostalnosti Počinju se apstraktno koristiti jezikom.
3 - 4 godine	Koriste jezik za: • Razgovor o prošlim i budućim događajima • Davanje informacija Prepričavaju jednostavne priče.
4 – 7 godina	Uče izražavati svoje namjere na način koji će biti u skladu s komunikacijskim potrebama sugovornika te u granicama pristojnog ponašanja. Koriste jezik da bi: • Dobili i zadržali pažnju odraslih • Davali informacije • Tražili informacije od drugih ljudi • Davali upute svojim vršnjacima • Izražavali pravila • Pregovarali i pogađali se • Izražavali osjećaje • Izražavali uvjerenja i mišljenje Počinju pričati viceve. Koriste prepričavanje za pričanje svojih iskustava, žaljenje na djela drugih i pričanje jednostavnih priča.
7 i više godina	Složenija uporaba jezika: • Obećanja • Pretpostavljanje • Opisivanje vlastitih i tuđih osjećaja i reakcija Koriste jezik za razvoj ideja: • Planiranje, predviđanje,pretpostavljanje • Rezoniranje i procjena • Objašnjavanje • Izražavanje apstraktnih ideja i mišljenja • Argumentiranje i debate Razvoj vještina pregovaranja i uvjeravanja. Pričanje postaje dulje i složenije, mogu poredati i organizirati događaje u priči s obzirom na vrijeme i prostor. Korištenje sarkazma i ironije. Metafore.
ODGOVOR NA KOMUNIKACIJU
Rođenje – 9 mjeseci	Dojenčad obraća pažnju na glas i lica. Odgovaraju na komunikaciju gledanjem i smijanjem. Počinju se smijati kad prepoznaju poznate riječi.
9 – 18 mjeseci	Razumiju geste odraslih, poput geste pokazivanja (prvo pokazivanja na bliže objekte, a onda na one udaljenije). Odgovaraju na jednostavne zahtjeve i upute.
18 mjeseci – 3 godine*	Prepoznaju komunikacijske namjere odrasle osobe i prikladno odgovaraju na to. Na odgovor odgovaraju odgovorom. Shvaćaju da fraze poput »za minutu« znače da trebaju čekati.
3 – 4 godine	Razumijevanje komunikacijskih namjera odraslih razvija se i dalje. Primjećuju kad se promjene dijelovi poznatih priča i rima (nijedna riječ ne smije biti promijenjena)
4 – 7 godina	Razumiju indirektne zahtjeve. Manje se oslanjaju na kontekst da bi razumjeli. Traže da im se pojasni kad nešto ne razumiju. Traže upute od svojih vršnjaka i odgovaraju na njihova pitanja. Razvijaju se metajezična znanja. Uživaju u vicevima, ali ih ne razumiju u potpunosti. Slušaju duže priče iz knjiga i mogu čitati one jednostavnije.
7 godina i više	Veće razumijevanje indirektnih oblikia. Prepoznaju neverbalni dio poruke. Koriste prikladan način izražavanja određen sugovornikom ili okruženjem. Razumiju figurativno izražavanje i neverbalnu komunikaciju. Svjesni su na koji način intonacija može utjecati na značenje. Uče raspoznavati razliku među komunikacijskim funkcijama, npr; između obećanja i predviđanja. Mogu razumjeti šale koje se temelje na igri riječima. Mogu čitati i izvlačiti informacije iz knjiga.
INTERAKCIJA I KONVERZACIJA
Rođenje do 9 mjeseci	Rana interakcija između dojenčeta i roditelja: • Komunikacijsko izmjenjivanje i ponašanja vezana uz vrijeme • Može biti započeta gledanjem dojenčeta u roditeljevo lice i prekinuta skretanjm pogleda • Često se sastoji od rituala i ponavljanja koja također uključuju komunikacijsko izmjenjivanje • Razvija se združena pažnja između djeteta i roditelja koja uključuje i razne predmete i događaje
9 – 18 mjeseci	Interakcija potaknuta neverbalno od strane djeteta, pr. davanjem, pokazivanjem, različitim gestama i vokalizacijom. Interakcija završava odlaskom djeteta. Odgovaraju na pitanja neverbalnom vokalizacijom ili gestom. Interakcija ograničena na jedno od dva izmjenjivanja po komunikacijskom partneru.
18 mjeseci – 3 godine*	Počinju govorom odgovarati na govor (daju verbalni odgovor na pitanja). Započinju interakciju uporabom vokativa. Traže pojašnjenja točnim ponavljanjem onoga što nisu razumjeli.
3 – 4 godine	Započinju razgovor verbalnim strategijama, npr; vokativ + komentar ili pitanje. Počinju više komunicirati sa strancima. Reagiraju na razgovor između drugih ljudi. Brzo mijenjaju teme razgovora. Kad ih netko ne razumije, ponavljaju bez promjena.
4 – 7 godina	Dijete sve bolje započinje i završava komunikaciju, te bolje kontrolira vrijeme komunikacijske izmjene govornika i sugovornika. Broj i duljina izmjena značajno raste. Izabiru najprikladnije vrijeme da se ubace u razgovor između drugih ljudi. Kad nešto pričaju imaju teškoća uvidjeti što slušatelj zna, a što mu trebaju ispričati da bi razumio priču. Kad ne razumijemo dijete ono će ponoviti i proširiti rečeno kako bi nam dalo više informacija. Ispituju kako bi dobili pojašnjenja od drugih. Sudjeluju u igrama koje uključuju podjelu uloga. Postupno se uče prilagođavati različitim načinima obraćanja sugovorniku obzirom na dob, spol, status i na to koliko ga dobro poznaju.
7 godina i više	Teme razgovora postaju apstraktne ideje. Prilagođavaju stil govora dobi, statusu i drugim varijablama sugovornika. Sve više koriste uz govor i facijalnu ekspresiju, geste, razmak među sugovornicima, kontakt očima

(*) Obilježja komunikacije u dobi od 18 mjeseci do 3 godine su podebljana, jer ćemo se u narednome dijelu baviti upravo tom dobnom skupinom. U tabilici je prikazan uredan tijek razvoja kako bismo usporedili djecu u s perinatalnim oštećenjem mozga s djecom uredna razvoja. To je dob kada bi dijete trebalo komunicirati verbalno, odgovarati na odgovor odgovorom, koristiti se apstraktno jezikom...

2. Perinatalno oštećenje mozga

Perinatalno razdoblje obuhvaća perinatalni period, porođaj i prvih sedam dana života djeteta. U literaturi postoje različitosti u određivanju početka i kraja perinatalnog razdoblja (Kurjak, 1989.). Perinatalno oštećenje mozga novorođenčadi ne nastaje samo tijekom poroda, već veliki dio nastaje i u razdoblju od začeća do poroda, a manji broj i nakon poroda. Razni perinatalni neurorazvojni čimbenici znatno utječu na učestalost pojave ranog oštećenja mozga. Najčešći perinatalni neurorizični čimbenici su prijevremeni porod, niska porođajna težina, asfiksija, perinatalne upale, upale majke, carski rez i sindrom respiratornog distresa (Mejaški-Bošnjak, 2000., Kostović, 2003.) Značajno mjesto među perinatalnim neurorazvojnim čimbenicima zauzima prijevremeno rođenje i niska porođajna težina. Prijevremeno rođenje pokriva široki raspon gestacijskih dobi porođajnih težina. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, prijevremeno rođena djeca su ona koja su rođena prije 37. tjedna trudnoće (prema Kostović, 2003.). Uzroci prijevremenog rođenja uključuju čimbenike vezane uz majku, dijete i posteljicu. U otprilike polovici slučajeva nije moguće pronaći razlog prijevremenog rođenja. Porođajna težina prijevremeno rođene djece je manja od 2500 grama (niska porođajna težina-manja od 2500 grama; vrlo niska porođajna težina manja od 1500 grama; izuzetno niska por. tež. – 1000 grama i manje). Perinatalno oštećenje
mozga u rizične djece najvjerojatnije je posljedica više istovremenih događaja, a ne samo jednog specifičnog događaja. Karakteristični oblici oštećenja mozga u prinatalnom razdoblju su hipoksično-ishemično i hemoragično oštećenje.

2.1. Hipoksično-ishemično oštećenje

Hipoksično-ishemično oštećenje je neuropatološko oštećenje koje nastaje zbog udruženog učinka hipoksije i ishemije (prema Kostović, 2003.). Postoje jasne razlike u ranjivosti specifičnih struktura mozga ovisno o gestacijskoj dobi. Pritom su najranjivija ona područja s najvećim stupnjem cerebrovaskularne i biokemijske nezrelosti u trenutku hipoksično-ishemičnog udara. Čini se da je slučaj regionalnog strukturnog i biokamijskog razvoja jedan od glavnih čimbenika u nastanku i određivanju posljedica hipoksično-ishemičnog oštećanja. Primarni poremećaj živčanog tkiva kod hipoksično-ishemičnog oštećenja je manjak u opskrbi kisikom. Mozak može u perinatalnom razdoblju biti deprivairan kisikom putem dva glavna patogana mehanizma: hipoksije i ishemije. Hipoksija je smanjena količina kisika u krvi, a ishemija smanjena količina kisika u tkivu, u ovom slučaju moždanom. U većini slučajeva tijekom perinatalnog razdoblja hopoksija i/ili ishemija se pojavljuju kao rezultat asfiksije- poremećaja u izmjeni plinova kisika i ugljičnog dioksida.

2.2. Hemoragično oštećenje

Hemoragično oštećenje dnosi se na krvarenje koje može biti periventrikularno i intraventrikularno, a nastupa prvenstveno u prijevremeno rođene djece. Periventrikularno-intraventrikularno krvarenje (periventrikularno-intraventrikularna hemoragija=PVH-IVH) karakteristična je za prijevremeno rođenu djecu gestacijske dobi niže od dva tjedna (prema Kostović, 2003.). Nastanak PVH-IVH izravno je povezan sa zrelošću novorođenčeta. Povećanje ili smanjenje moždanog protoka krvi i povećanje venskog tlaka, problemi koji su često prisutni kod prijevremeno rođenih, mogu uzrokovati PVH-IVH. Nastanku krvaranja pogoduje i niz rizičnih čimbenika poput asfiksije, respiracijskih smetnji i dr. Česta komplikacija uslijed PVH-IVH je hidrocefalus. Najčešće je PVH-IVH obostrano i uz njega se veže loš neurorazvojni ishod.

3. O jezičnome razvoju u djece s perinatalnim oštećenjem mozga

U djece urednog razvoja predjezična komunikacija obuhvaća prve dvije godine života (Ljubešić, 2001.). Predjezična komunikacija se promatra kroz biološki, kognitivni, okolinski i socio-kognitivni razvoj. U razdoblju predjezične komunikacije stvaraju se temelji bitnih obilježja komunikacije - recipročnost, intencionalnost i svijest o drugima kao zasebnima (McTear i Conti-Ramsden, 1994. prema Ljubešić, 2001.). Na to će se nadograditi sve složenija komunikacija, a zatim i jezična kompetencija. Prve dvije godine djetetova života su razdoblje pripreme za dominantno služenje jezikom (Ivšac, 2003.).
Mnogo je toga što se mora »poklopiti« i »dogoditi« da dijete počne usvajati jezik. Tu se prije svega misli na razvoj njegove radne memorije, združene pažnje, imitativnosti, intencijske komunikacije, simboličke igre.
Pregledom istraživanja jezičnoga razvoja u stranoj literaturi Cepanec (u tisku) izdvaja Marchmana i suradnike (1991.) koji su su, uz ostalo, ispitivali i uporabu ranih gesta i interaktivnih rutina u djece s ranim mozgovnim oštećenjem. Rezultati su pokazali da su djeca s ranim mozgovnim oštećenjem kasnila u proizvodnji komunikacijskih gesta u odnosu na svoje vršnjake. Isti autori navode kako su brbljanje i fonološki oblici prvih riječi u te djece relativno primitivni, primjerice proizvode manje konsonanata od djece urednog razvoja. Također su pronašli znakove devijacija u ranom fonološkom razvoju, kao što je primjerice rijetka uporaba labijalnih glasova.
Jezična postignuća djece s ranim mozgovnim oštećenjem uglavnom su, generalno gledajući, dobra, ali većina ove djece ima umjerene do teške početne zastoje. Bates i sur. (prema Cepanec, u tisku) ističu da bi svoja istraživanja trebali usmjeriti na jezični razvoj djece do 44. mjeseca, jer je to dobna grupa koja bi nam trebala pružiti najjasnije dokaze o plastičnosti. Promatrajući te početke možemo vidjeti prva suočavanja s jezičnim problemima i gledati kako pronalaze najbolja rješenja koja mogu sa svojim ograničenim neuralnim resursima. Postoji sve veći broj podataka koji ukazuju da ta djeca razvijaju prosječne jezične sposobnosti (ili na donjoj granici prosjeka), pokazujući nevjerojatan dokaz neuralne plastičnosti. Kada se govori o takvim rezultatima, uglavnom se misli na »konačan« stupanj jezične kompetencije, ali nikako ne treba zaboraviti velike poteškoće kroz koje ona prolaze u ranim fazama usvajanja jezika.

3.1. Rani leksički razvoj u djece perinatalnim oštećenjem mozga

U ranom leksičkom razvoju djeca pokazuju prve znakova razumijevanja riječi oko desetog mjeseca i izgovaraju svoju prvu riječ oko prvog rođendana. Prva faza leksičkog razvoja javlja se kad se otkrije da sve stvari imaju imena. Veličina rječnika polako raste do 16. – 18. mj, a nakon toga se naglo povećava. Otprilike s 18. mjeseci djeca počinju kombinirati riječi u telegrafske rečenice i tijekom sljedeće godine usvajaju veliki dio morfologije (Blaži, 2003.)
U ispitivanju razumijevanja i jezične proizvodnje u većini se istraživanja koristi MacArthurova komunikacijska razvojna ljestvica (MCDI; Fenson i sur., 1993.). rezultati ove ljestvice daju nam podatke o stupnju razumijevanja i proizvodnje riječi, te gramatičkih vještina djeteta.
Tako su Thal i sur. (1991., prema Cepanec, u tisku) uporabom MCDI-a došli do rezultata kako su djeca s ranim mozgovnim oštećenjem u značajnom riziku za nastanak poteškoća kako u razumijevanju, tako i u proizvodnji riječi. Naglašavaju da su u skupini djece s oštećenjem pronašli mnogo veću varijabilnost u razumijevanju nego u jezičnoj ekspresiji. U dobi od 12 do 16 mjeseci njihovi rezultati na varijabli jezičnog razumijevanja kreću se oko 35. centila, što odgovara broju od 88 riječi. Bates i sur. (1997.) su u svom uzorku djece u dobi od 17 mjeseci također dobili slične rezultate gdje je trećina djece imala rezultat ispod desetog centila, a kao grupa prosječno su razumjeli 93 riječi. Većina djece s ranim oštećenjem u toj dobi ne udovoljava čak niti kriteriju djece koja su kasno progovorila. U Hrvatskoj postoji prilagođena verzija iste ljestvice pod nazivom Komunikacijska razvojna ljestvica – KORALJE (Kovačević, M. i sur., u tisku).
Treba istaknuti problem velike varijabilnosti koja je prisutna među djecom u ranom jezičnom razvoju. Taj problem postoji čak i u djece urednog razvoja (Fenson i sur, 1993. prema Cepanec, u tisku), a u djece s mozgovnim oštećenjem još je izraženiji. Npr; ekspresivni vokabular u zdrave djece urednog razvojasa 16 mjeseci može biti ravan nuli, ili pak sadržavati više od 100 riječi. S 24 mjeseca, ta djeca mogu govoriti manje od 20 riječi, ili pak imati vokabular veći od 500 riječi i govoriti u rečenicama. Ono što nikada ne znamo kada istaražujemo djecu sa žarišnim oštećenjem mozga je koji bismo profil vidjeli kada tog oštećenja ne bi bilo.
Za prijelaz od prvih riječi prema gramatici su važne dvije promjene u kompoziciji
Vokabularar u dobi od 16 do 35 mjeseci: pojava glagola i pojava gramatički funkcionalnih riječi. Rezultati istraživanja djece s oštećinjem i djece urednog razvoja koja imaju jednaku veličinu ekspresivnog vokabulara (Thal i sur. 1991.prema Cepanec i sur., 2004.) pokazali su da su neka djeca s oštećenjem mozga proizvodila manje glagola nego što se moglo očekivati s obzirom na veličinu njihova vokabulara. Stoga se čini da jedan dio te djece ima problema prelaska u fazu koja je u djece s urednim razvojem povezana s početkom odnosnog mišljenja i prijelaza iz holofaze prema gramatici.

Razlog koji je najčešće poticao istraživače da istražuju razvoj djece s ranim mozgovnim oštećenjem je otkrivanje utjecaja tipa oštećenja na njihov razvoj (kako jezični, tako i kognitivni, motorički, itd.). Tu se ponajprije misli na to u kojoj je hemisferi došlo do oštećenja, te u kojem dijelu hemisfere., kao i na veličinu oštećenja. Suprotno očekivanjima, čini se da u djece niti strana na kojoj je došlo do oštećenja, niti njgova veličina nemaj presudan utjecaj na postojanje, veličinu ili tip jezičnog zaostajanja.
Uzimajući u obzir važnost auditivne percepcije i diskriminacije, te fonološke memorije pri učenju čitanja i pisanja, postavlja se pitanje imaju li djeca s ranim mozgovnim oštećenjem poteškoće i u tim sposobnostima? Nažalost, to je područje još uvijek slabo istraženo i vrlo je malo istraživanja koja su se bavila karakteristikama čitanja i pisanja u djece s ranim mozgovnim oštećenjem. Rezultati stranih (Varga-Khadem i sur., 2001. prema Cepanec, u tisku) i domaćih istraživanja (Ivšac i sur., 2004.) ukazuju da djeca s ranim mozgovnim oštećenjem pokazuju poteškoće u čitanju i sricanju. Prema ovim autorima, te poteškoće su prisutnije u dječaka nego u djevojčica, te su najviše izražena u dječaka s oštećenjem lijeve hemisfere. Ti rezultati podupiru hipotezu da mehanizmi koji su u pozadini usvajanja čitanja pokazuju ograničenu plastičnost, te da
su više lateralizirani u dječaka.

4. METODE RADA

4.1. Uzorak

Uzorak ispitanika našeg istraživanja sastoji se od dvanaestero djece. Šestero djece s perinatalnim oštećenjima mozga su dio longitudinalno praćenoga uzorka iz projekta «Razvoj komunikacije i jezika u djece s ranim mozgovnim oštećenjima» razvoj» (glavni istraživač prof. dr. sc. Marta Ljubešić, projekt se provodi na Edukacijsko-rehabilitacijskome fakultetu pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske). Čine ga tri djevojčice i tri dječaka, u dobi od 2,5 do 3 godine (prosječna dob 2,8 godina). Odabrana skupina se radi svojih perinatalnih obilježja (hemoragično ili hipoksično-ishoemično oštećenje) vodi kao skupina s perinatalnim oštećenjem mozga. Svih šestero djece je neuropedijatrijski praćeno.Kognitivni razvoj je u širim granicama prosjeka (na temelju rezultata postignutih na Bayley ljestvicama dječjeg razvoja, Bayley, 1993.)

Šestero djece urednog jezično- govornog razvoja je ispitano u dječjim vrtićima u Novoj Gradiški i Valpovu. Uzorak čini šest djevojčica i jedan dječak kod kojih nije utvrđeno kašnjenje u bilo kojem segmentu razvoja. Podatke o djeci su davale majke. Starosna dob djece je također između dvije i pol godine i tri godine (prosječna dob 2,8 godina). Važno je napomenuti da zbog malog broja ispitanika, ali i radi prirode mjernoga instrumenta (polustrukturirani kvalitativni intervju) statistička obrada nije bila moguća, pa smo rezultate prikazali grafičkim prikazom učestalosti pojedinih odgovora unutar određene kategorije.

4.2. Opis mjernoga instrumenta

Pragmatički profil svakodnevnih komunikacijskih vještina čine dva strukturirana intervjua (Dewart, Summers, 1995.). Prvi intervju je namijenjen za djecu do 4 godine, a drugi za djecu u dobi od 5-10 godina. Svaki se intervju sastoji od seta pitanja. Na svako pitanje ponuđeni su odgovori u obliku primjera koji se trebaju predstaviti ispitaniku u koliko ima poteškoća pri odgovaranju. Odgovori se bilježe u prostor koji se nalazi ispod svakog pitanja. Svaki se od intervjua sastoji od četiri dijela, s tim da je četvrti u oba slučaja isti. Za potrebe našega istraživanja koristili smo intervju koji se odnosi na djecu do četiri godine. Intervju je prevela Brozović, B. (1995.) te se kao takav koristi u Kabinetu za ranu komunikaciju Centra za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta.
Dijelovi su sljedeći:
a) Komunikacijske funkcije
b) Odgovor na komunikaciju
c) Interakcija i konverzacija
d) Situacijske razlike.

a) Komunikacijske funkcije
Ovaj dio odnosi se na komunikacijske funkcije djeteta koje ono može izraziti. Na primjer, u predškolskoj verziji postoje pitanja na koji način djeca izražavaju zahtjev npr; kad žele nekakav predmet ili žele da roditelj nešto učini.

b) Odgovor na komunikaciju
Ovaj dio istražuje način na koji dijete reagira na komunikaciju drugih. Npr; postavljaju se pitanja o djetetovom razumijevanju direktnih naredbi (npr; Ako djetetu uputite nalog » Idi i donesi cipelicu.« na koji način ono odgovara?)

c) Interakcija i konverzacija
Bavi se djetetovom interakcijom s drugim ljudima i na koji način ono sudjeluje u
interakciji. To sudjelovanje u komunikaciji ne mora nužno biti verbalno, već
uključuje i niz ponašanja, te tjelesne signale. Postavljaju se pitanja na koji način
započinju komunikaciju, kako komuniciraju i na koji način prekidaju komunikaciju.

d) Situacijske razlike
Odnosi se na variranje komunikacije djeteta u odnosu na kontekst. Postavljaju se pitanja o različitim mjestima, ljudima, dobu dana i o temama o kojima dijete voli razgovarati.

Važno je napomenuti da se Profil zasniva na kvalitativnom pristupu. Za razliku od kvantitativnih metoda, vrednovanju pouzdanosti i valjanosti u ovom se profilu mora pristupiti drukčije. Npr; valjanost se ne procjenjuje pomoću usporedbe dobivenih rezultata i određenih referentnih vrijednosti (Dewart, Summers, 1995.). Zapravo valjanost ovog profila leži u proučavanju literature o pragmatici. Valjanost i pouzdanost odnose se na svako dijete pojedinačno za koje se ispunjava profil. Ispitanikovi odgovori provjeravaju se na neformalne načine, npr; postavljanjem istih pitanja nakon određenog vremena.
Što se tiče valjanosti, procjenjvač treba procijeniti odgovore uspoređujući ih s dodatnim izvorima. Budući da rezultat profila ovisi o percepciji samo jednog čovjeka, trebali bi se intervjuirati i drugi ljudi bliski djetetu, npr; drugi roditelj ili učitelj. Ljudi bliski djetetu mogu se intervjuirati odvojeno. Tada je važno da oba intervjua budu slična u odgovorima. Iako može biti razlika, jer ljudi različito doživljavaju jedno dijete, a i dijete se različito ponaša u dva različita konteksta. Zapravo, dva različita ispitanika mogu biti vrlo informativni, te je dobra strana profila što može pokazati te razlike.

Profil je napravljen kako bi pomogao stručnjacima koji se bave jezikom djece. Pomaže im u proučavanju pragmatike u njihovom jezičnom razvoju. Iako nisu pokrivana sva područja pragmatičkog razvoja, profil ipak pruža dosta široki raspon sadržaja koji se odnose na razvoj pragmatike, uključujući intenzitet i način izražavanja komunikacijskih namjera, odgovora na komunikaciju, način sudjelovanja u razgovoru i utjecaj situacijskog konteksta na djetetove komunikacijske vještine. U ovom profilu saznaje se o mnoštvu interakcija djeteta koje se događaju svakodnevno, a nemoguće je da ih ispitivač promatra direktno. Zbog toga se provodi u formi intervjua, kako bi roditelj ili skrbnik mogao opisati što točnije i opširnije tipično ponašanje djeteta. Također je poželjno da odgovori na pitanja budu potkrepljeni sa što više primjera.
Problem ovog profila mogao bi se pojaviti ako posumnjamo u objektivnost roditelja. Naime, pretpostavlja se da oni ne mogu dati sasvim točne informacije jer, kao prvo, ne poznaju tijek normalnog razvoja jezika djece i zbog toga ne znaju što je važno, a što ne reći u intervjuu. Također, događa se da roditelj ili podcijeni ili precijeni postgnuća svog djeteta kod razgovora s profesionalcem. No unatoč ovim karakteristikama roditelji su ipak nezamjenjiv izvor informacija o komunikaciji djeteta, jer su oni najviše u stalnom kontaktu s njim i daleko najbolje poznaju svoje dijete. Naravno, veliki dio pouzdanosti ovog profila ovisi kako o roditelju tako i o ispitivaču. Ako se ispituje na odgovarajući način, roditelji će dati korisne i upotrebljive informacije.
Pitanja u profilu odnose se na konkretne događaje i svakodnevna iskustva roditelja. Način na koji će svako pitanje biti postavljeno pažljivo je odabran i testiran. Svako pitanje ispituje određeni dio komunikacije. Pitanja su postavljena jednostavnim jezikom, koji je lako razumljiv i koji ne zvuči formalno. Pitanja su sastavljena tako da su važeća za svu djecu, bez obzira da li imaju poteškoća ili ne. Bazira se na sadašnje ponašanje djeteta. Također se izbjegava postavljanje da-ne pitanja (npr; Da li vaše dijete...?). Takva zatvorena pitanja mogu ograničiti broj odgovora koji će dati ispitanik. Umjesto toga postavlja se otvoreni tip pitanja koji omogućuje ispitaniku kreiranje vlastitih odgovora, svojim riječima, o komunikaciji djeteta. U slučaju da ispitanik ima poteškoća s odgovorom, ispitivač mu može predložiti jedan ili dva odgovora iz primjera koji su dani za svako pitanje. Isto tako ti ponuđeni odgovori pomažu ispitaniku da se drži bitnih ponašanja za ovo ispitivanje. Pitanja su tako postavljena da ne sugeriraju da dijete »te i te dobi« treba moći »to i to«.

4.3. Raščlamba rezultata

1. USMJERAVANJE POZORNOSTI

a) Na sebe
Sva djeca urednoga razvoja usmjeravaju pozornost na sebe verbalno. U slučaju da žele da majka ili ostali članovi obitelji obrate pozornost na njih jednostavno će reći “Mama!” ili će imenom dozvati braću ili sestre. Koriste vokativ (grafički prikaz 1.).

Kod djece s POM uočava se šarolikija slika sredstava kojima privlače pozornost na sebe. Samo dvoje od šestero djece usmjeravaju pozornost na sebe verbalno (npr; dozivajući “Mama!”), dvoje gestama npr; pokretom ruke, vuku osobu za rukav, pružaju ruke prema gore želeći da ih se podigne, jedno dijete plačem i jedno dijete (drugim) nepoželjnim oblicima ponašanja - viče, lupa nogama, baca stvari i sl. (grafički prikaz 2.)

b) Na događaje, predmete i druge osobe
Sva djeca urednog razvoja kada ugledaju nešto zanimljivo obraćaju se verbalno roditeljima.

Od šestero djece s oštećenjem dva djeteta usmjeravaju pozornost na događaje, predmete i druge osobe različitim signalima (smijeh, plač, vokalizacija i sl.), dva djeteta gestom pokazivanja (prstom će pokazati na ono što ga zanima ili što želi), dva djeteta uopće neće pokušati usmjeriti pažnju na predmet interesa. Interesantno je da nijedno dijete iz ove skupine nije došlo do razine usmjeravanja pozornosti putem jezika.

2. ZAHTIJEVANJE

a) Traženje predmeta
Primjerice da se nalaze u kuhinji i ugledaju nešto što žele jesti, a što je izvan njihova dohvata, djeca urednog razvoja stavit će to na znanje roditeljima verbalno.

Troje od šestero djece s oštećenjem mozga ako nešto žele jesti što im je izvan dohvata tražit će različitim signalima poput smijeha, pokretima tijela, dva djeteta gestom pokazivanja i jedno dijete verbalno. Moguće je reći da većina djece s POM u osnovi ne zna tražiti predmete već roditelji to iščitaju iz njihova ponašanja.

DJECA UREDNOG RAZVOJA
Četvero djece verbalno traži roditelje da “djeluju“ (npr. ako žele da ih roditelj podigne reći će to), jedno dijete uz verbalno i raznim gestama ili tjelesnim kontaktom, a jedno dijete isključivo gestama ili tjelesnim kontaktom, što znači da još nije razvilo sposobnost verbalne komunikacije, no to ne mora nužno ukazivati na patologiju, već samo na kašnjenje u jezičnoj produkciji.

DJECA S PERINATALNIM OŠTEĆENJEM MOZGA
Četvero djece služi se gestama ili tjelesnim kontaktom, jedno dijete uz to služi se plačem(ova djeca kasne u jezičnom razvoju u odnosu na svoje vršnjake urednog razvoja, jer su im to jedina raspoloživa komunikacijska sredstva), a jedno dijete verbalno.

c) Traženje pomoći
Sva djeca urednog razvoja ako žele pomoć od roditelja (npr; da ih se skine s ljuljačke) tražit će to verbalno.

Tri djeteta će pomoć od roditelja zatražiti plačem, jedno dijete gestom pokazivanja (pokazivat će na ono što želi), jedno dijete verbalno, jedno pokušajima združivanja pažnje (skreće pogled na ono što želi pokušavajući privući pogled i pažnju roditelja na to). Svi navedeni oblici traženja pomoći (izuzev verbalnoga) odražavaju nisku komunikacijsku razinu ove skupine djece u odnosu na njihovu kronološku dob. Gledano razvojno, prvi znakovi razvoja vještina združene pažnje kod urednoga razvoja se odnose na združeno djelovanje (9-12 mjeseci, izmjenjivanje pogleda između predmeta i roditelja), (Carpenter i dr., prema Ivšac, 2003.) koje je u ovoj skupini još prisutno.

d) Traženje ponavljanja
Četvero od šestero djece urednog razvoja traže ponavljanje neke igre izvodeći dio same igre, a dvoje djece verbalno.

Četiri djeteta s POM ponavljanje neke igre traže različitim signalima (smijeh, ljutnja, plač...), a dva djeteta izvode dio same igre. Ponovno je jasna razlika između ove dvije skupine, naime većina djece s POM ne zna tražiti ponavljanje izvođenjem istoga pokreta, dok je kod djece urednoga razvoja to najčešći način reagiranja u takvim situacijama.

e) Traženje informacija
Ukoliko primijete nešto novo u kući sva djeca urednog razvoja pitaju o tome verbalno.

Dva djeteta s oštećenjem traže informacije o novom predmetu koji su primijetili u kući gestom (npr; pokaže rukom), četiri djeteta uopće ne pitaju, ne traže informaciju. Iz ovih grafova vrlo je jasna razlika između dvije skupine djece (s i bez oštećenja mozga). Ova djeca kasne u jezičnoj produkciji i u samom ostvarivanju nejezične komunikacije. Imaju smanjen raspon komunikacijskih namjera.

3. ODBIJANJE

Kada se nađu u situaciji da sjede za stolom i ne žele jesti ponuđenu hranu sva djeca urednog razvoja odbit će ju verbalno (npr; “Ne,ne.”; “Neću!”).

Kada se djeca s perinatalnim oštećenjem mozga nađu u istoj situaciji, četiri djeteta odbit će hranu odmahivanjem glave, jedno dijete verbalno i jedno dijete različitim signalima (npr; bijes, ljutnja...).

4. POZDRAVLJANJE NA ODLASKU

Tri djeteta urednog razvoja na odlasku pozdravljaju verbalno, a tri djeteta samoinicijativno mašu “pa-pa”.

Tri djeteta s oštećenjem na odlasku mašu na poticaj (npr; mama mu uzme i podigne ruku), dva djeteta samoinicijativno mašu “pa-pa” na odlasku, a samo jedno dijete verbalno pozdravlja. Kod čak troje djece je potrebna inicijativa roditelja da bi pozdravili druge, drugim riječima, ova skupina kasni i u pojavi jedne od prvih gesti koje se javljaju u dječjem razvoju (Kotarac, Kovačević, 2003.)

5. SAMOIZRAŽAVANJE I IZRAŽAVANJE SAMOSTALNOSTI

DJECA UREDNOG RAZVOJA
Petero djece, kada uživaju u nečemu, izražavaju osjećaje verbalno, a jedno dijete pokušajima združivanja pažnje.

DJECA S PERINATALNIM OŠTEĆENJIMA MOZGA
Svih šestero djece s POM izražavaju zadovoljstvo različitim signalima, od njih troje i pokušajima združivanja pažnje( pokušavaju privući pogled roditelja na ono što ga zanima), to je niska razina komuniciranja što nam govori da ova djeca kasne u ostvarivanju komunikacijskih namjera.

DJECA UREDNOG RAZVOJA
Primjerice ako se dijete ozljedi ili je zbog nečega uznemireno, petero djece uznemirenost izražavaju verbalno ili gestom pokazivanja, uz to jedno dijete uznemirenost izražava različitim signalima, a jedno dijete isključivo različitim signalima.

DJECA S PERINATALNIM OŠTEĆENJIMA MOZGA
Četiri djeteta uznemirenost pokazuju različitim signalima npr; prigrle se i traže utjehu, jedno dijete pokušajima združivanja pažnje i jedno dijete verbalno ili gestom pokazivanja. Dakle, samo jedno dijete u odnosu na vršnjake urednog razvoja verbalno izražava uznemirenost što upućuje na kašnjenje u komunikaciji.

b) Izražavanje neovisnosti
DJECA UREDNOG RAZVOJA
Primjerice ako se dijete želi samo odjenuti roditelju će tri djeteta neovisnost izraziti verbalno, a tri djeteta odmahivanjem glave ili pokazivanjem geste.

DJECA S PERINATALNIM OŠTEĆENJIMA MOZGA
Četiri djeteta želju za neovisnošću stavljaju roditeljima na znanje različitim signalima, dva djeteta odmahivanjem glave u znak negodovanja (ne) ili pokazuju gestom.

6. IMENOVANJE

Sva djeca urednog razvoja kada ugledaju nešto što prepoznaju imenuju verbalno.

Troje od šestero djece s oštećenjem imenuje nešto što prepozna vokalno (onomatopejom), dva djeteta gestom (pruže ruku, upere prst), i jedno dijete uopće ne imenuje, što ukazuje na znatno kašnjenje u ostvarivanju komunikacijskih namjera.

7. KOMENTIRANJE

a) Komentiranje predmeta
DJECA UREDNOG RAZVOJA
Ako dijete među nekoliko predmeta ugleda nešto što mu je zanimljivo sva će djeca komentirati predmete verbalno, jedno dijete uz verbalno komentira predmete gestom, a jedno dijete također uz verbalno vokalno.

DJECA S PERINATALNIM OŠTEĆENJIMA MOZGA
Dva djeteta zanimljive predmete komentiraju vokalno i gestom, dva djeteta gestom, jedno dijete ne komentira i za jedno majka nije sigurna.

b) Komentiranje nestanka
Sva djeca urednog razvoja ukoliko zapaze da nekog predmeta nema na mjestu na kojem se obično nalazi nestanak predmeta komentiraju verbalno.

Dva djeteta s oštećenjem nestanak predmeta komentiraju vokalno (npr; onomatopejom), dva djeteta gestom pokazivanja (pokažu rukom) i dva djeteta ne komentiraju nestanak. U odgovorima postoji velika varijabilnost, što je i za očekivati, jer djeca koja kasne u razvoju pokazuju veću varijabilnost u odgovorima nego djeca urednog razvoja.

8. DAVANJE INFORMACIJA

DJECA UREDNOG RAZVOJA
U zadnjem, 8. zadatku A djela pragmatičkog profila dan je primjer da ako se nešto dogodi dok roditelja nema u blizini, primjerice nešto se razbije sva djeca će davati informacije i stavljati nešto roditeljima na znanje verbalno, a jedno dijete uz verbalno i različitim signalima.

DJECA S PERINATALNIM OŠTEĆENJEM MOZGA
U 8. zadatku „Davanje informacija“ u smislu da se nešto dogodi dok roditelja nema u blizini jedno dijete roditeljima to daje na znanje različitim signalima, vokalno i gestom, jedno dijete vokalno i verbalno, jedno dijete gestom, jedno dijete verbalno, dva djeteta neće roditeljima dati na znanje.

U dijelu B) Odgovor na komunikaciju, C) Interakcija i konverzacija i D) Situacijske razlike Profila grafički smo se odlučile prikazati najreprezentativnije odgovore. U našem seminaru odlučile smo se baviti komunikacijskim funkcijama.

9. PRIVLAČENJE DJETETOVE POZORNOSTI

Majke petero djece urednog razvoja pozornost svoje djece privlače verbalno (zovu djecu imenom), majka jednog djeteta pozornost privlači približavajući se njegovom licu.

Majke petero djece s oštećenjem mozga pozornost djece privlače verbalno (zovu djecu imenom), a majka jednog djeteta privlači pozornost tjelesnim kontaktom (npr. dodirom).

10. ZANIMANJE ZA INTERAKCIJU

Kada se majke obraćaju svojoj djeci sva djeca urednog razvoja se uključuju u razgovor.

Kada se majke obraćaju svojoj djeci sva djeca s oštećenjem odgovaraju majkama isključivo kontaktom očima, jer još uvijek nisu razvili savršeniji oblik komunikacije, verbalni.

11. RAZUMIJEVANJE GESTE POKAZIVANJA

Kada majka uperi prstom u neki predmet jer želi da ga dijete pogleda, četiri djeteta urednog razvoja gledaju u predmet u blizini, jedno dijete gleda u majčin prst, jedno dijete gleda u majku.

Kada majka uperi prstom u neki predmet jer želi da ga dijete pogleda, tri djeteta s oštećenjem mozga gledaju u predmet koji je daleko, a tri djeteta gledaju u predmet koji je u blizini.

16. REAKCIJA NA ZABRANU

Ako majka zabrani djetetu nešto i kaže «Ne, ne!» dvoje djece protestiraju ispadima bijesa (udaraju, bacaju se, vrište…), četvero djece upućuje zamjensku molbu (predlože nešto drugo).

Jedno dijete s oštećenjem mozga na zabranu odgovara inzistiranjem, a petero djece protestiraju ispadima bijesa (udaraju, bacaju se po podu, vrište…)

21. KONVERZACIJSKO PONAŠANJE

Ako djecu urednog razvoja roditelji ne razumiju, a djeci je stalo da im pojasne sva djeca će im pojasniti verbalno. To što ponavljaju isto bez promjene ne znači da ih roditelji ne slušaju, već da ponavljaju objašnjenje verbalno (poslije prvog neuspijeha ne idu na niže kom. funkcije).
Grafički prikaz 29.
DJECA UREDNOG RAZVOJA

Troje djece s oštećenjem mozga reagiraju uznemireno, razdraženo i odustaju kada roditelji zatraže pojašnjenje nečega što ne razumiju, a što im dijete pokušava objasniti, a troje djece mijenja način na koji govore ili pokazuju pojašnjenje. Razlog tome je što nemaju na raspolaganju druga (viša) komunikacijska sredstva, nemaju dovljno konvencionalizirani način komunikacije.

23. PREKID INTERAKCIJE

Interakciju među djecom urednog razvoja i njihovim roditeljima, u slučajevima kada nikakav vanjski uzrok ne uzrokuje prekid petero djece prekida na neki savršeniji način (npr; donese drugi predmet interesa ili mu nešto drugo privuče pažnju), kod jednog djeteta prekida roditelj.

Kod djece s oštećenjima mozga dvoje djece interakciju s roditeljima fizički prekidaju, troje djece prekidaju interakciju na neki savršeniji način (npr; donese drugi predmet ili mu nešto drugo privuče pažnju), samo kod jednog djeteta interakciju prekida roditelj.

30. KNJIGE KAO KONTEKST ZA KOMUNIKACIJU

Dva djeteta urednog razvoja isključivo sami listaju slikovnice, tri djeteta sluša priču, jedno dijete priča barem dio priče.

Jedno dijete s oštećenjem interaktivno sudjeluje u listanju slikovnica s odraslima, petero djece samo slušaju priču.

31. UPORABA JEZIKA U IGRI-KADA SE DIJETE IGRA KAKO SE GLASA, ŠTO I O ČEMU PRIČA

Sva djeca urednog razvoja u igri pridaju uloge (igra se da je lutkina mama, doktor…)

Četiri djeteta s oštećenjima u igri se glasaju žargonom ili vokalizacijom (ba = baka,; kut a= kuća, dodo = brat), dva djeteta glasaju se onomatopejom ili izdvojenim riječima (za vlak = ću,ću; auto = brm, brm; pile = pi, pi).

5. Zaključak

Očekivanja s kojima smo prišli seminaru su se potvrdila. Uvidom u dobivene odgovore moguće je zaključiti da djeca s ranim mozgovnim oštećenjima očito kasne kako u broju komunikacijskih funkcija, tako i u uporabi komunikacijskih sredstava kojima ostvaruju iste funkcije (npr; gesta pokazivanja) u odnosu na svoje vršnjake u dobi od dvije i pol do tri godine. U okvirima urednoga razvoja raspon komunikacijskih namjera raste. Djeca urednog razvoja već učestalo koriste jednostavne ili složene riječi za komentiranje, izražavanje osjećaja, zahtijevanje samostalnosti, počinju se dominantno služiti jezikom. S druge strane, djeca s perinatalnom anamnezom u većini situacija signalima ili vrlo jednostavnim i osnovnim oblicima gesti (npr; povlačenje za rukav) daju do znanja što žele. Dakle, ova skupina djece nema sredstva kojima bi usmjeravala druge na predmete/događaje), ne zna tražiti predmete/aktivnosti ili traži na vrlo bazičan način (npr; signali), ne znaju tražiti pomoć (plaču kad ne znaju kako dalje), ne imenuju niti komentiraju predmete i tako dalje. Što se tiče odgovora na komunikaciju prepoznaju komunikacijske namjere odrasle osobe i prikladno odgovaraju na to, shvaćaju da fraze poput «za minutu» znače da trebaju čekati. Prema našim podacima djeca s perinatalnim oštećenjem mozga uglavnom razumiju gestu pokazivanja, iako je to neobičan podatak s obzirom na odgovore koji se odnose djecu urednoga razvoja. Kako prema ovim podacima djeca urednoga razvoja slabije razumiju gestu pokazivanja od djece koja kasne, vjerojatno se radi o subjektivnim procjenama ispitivača ili majčnim pogrešnim shvaćanjem odgovora. Moguće je da se roditelji djece s ozljedama mozga puno bave njima i puno ih stimuliraju pa shodno tome na taj način «uvježbaju» pojedine oblike ponašanja (Ljubešić, 2001.). Počinju govorom odgovarati na govor (daju verbalni odgovor na pitanja), započinju interakciju uporabom vokativa. U komunikaciji pojašnjenja traže točnim ponavljanjem onoga što nisu razumjeli. Kao što smo već rekli, treba istaknuti problem, odnosno činjenicu, velike varijabilnosti koja je prisutna među djecom u ranom jezičnom razvoju. Problem postoji i u djece urednog razvoja, a u djece s mozgovnim oštećenjima još je izraženiji.
U intervjuima s majkama koje su davale iskaze stekli smo iskustvo koje je nemoguće prikupiti iz same literature. No svakako osoba koja provodi ovakav tip ispitivanja treba biti dobro informirana kako o ranome razvoju djece tako i o samom načinu provođenja intervjua.
Majke s kojima smo razgovarale bile su vrlo susretljive i razgovorljive o svojoj djeci. No, primijetile smo dozu subjektivnosti i možda njihovu vlastitu interpretaciju djetetovih sposobnosti u odgovorima koje su davali.. Primjerice, kada smo pitale jednu majku s koliko godina je njeno dijete progovorilo odgovorila je sa sedam mjeseci. Drugim riječima, način ispitivanja, ali i subjektivna interpretacija odgovora mogu uvelike utjecati na dobivene rezultate zato je stručnost ispitivača od ogromne važnosti.
Smatramo da je Pragmatički profil vrlo vrijedan izvor informacija koje je inače nemoguće dobiti ukoliko sami nismo bliski djetetu ili nemamo priliku za dulje opažanje. Profil i ostale kvalitativne metode ravnopravno stoje uz razne standardizirane testove, odnosno kvantitativne metode. Na osnovu naših podataka možemo zaključiti da je primjena Pragmatičkoga profila dala jasne opise razlika među odabranim skupinama u dobi između dvije i tri godine. Sudeći po tome, riječ je o ispitnome materijalu koji bi se mogao pokazati korisnim u praktičnome radu.
Smatramo da je za studente od neprocjenjive vrijednosti da se upuste u ovakve i slične projekte, jer se radi o dijelu pripreme za budući logopedski rad.

American Speech and Hearing Association, ASHA (2005.), internet stranica www.asha.org. Pragmatics-Socially Speaking.

Bayley, N. (1993.) Bayley Scales of Infant Development. Second Edition. San Antonio:The Psylogical Corporation, Harcourt Brace i Company.

Blaži, D. (2003.) Rani jezični razvoj U: Ljubešić, M. (ur.) Biti roditelj. Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Zagreb, str. 116-134.

Cepanec, M. (u tisku). Jezični razvoj u djece s ranim žarišnim mozgovnim oštećenjem. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja.

Cepanec, M; Ivšac, J; Đuranović, Vlasta; Ljubešić, Marta. (2004.)
Djeca s perinatalnim oštećenjem mozga: Obilježja jezično-govornoga razvoja. // Medicinski vjesnik. Suplement 1 ; 42 (poster prezentacija).

Dewart, H., Summers, S. (1995.) The Pragmatics Profile of Everyday Communication Skills in Children. NFER-NELSON.

Ivšac, J. (2003.). Rani komunikacijski razvoj. U: Ljubešić, M. (ur.) Biti roditelj. Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Zagreb, str. 85-105.

Ivšac, J.; Vancaš, M.; Bošnjak-Nađ, K. (2004.) Predvještine čitanja i pisanja u djece s perinatalnim oštećenjem mozga. // Medicinski vjesnik. Suplement 1; 40 (kongresno priopćenje, znanstveni rad).

Ljubešić, M. (2001.) Rana komunikacija i njezina uloga u učenju i razvoju djeteta. Dijete i društvo. God. 3,br., 3, strr. 261-279.

Kostović, M. (2003). Kognitivni ishod i struktura obilježja mozga djece adolescentske dobi s perinatalnim oštećenjem mozga. Magistarski rad. Filozofski fakultet. Sveučilište u Zagrebu.

Kovačević, M., Jelaska, Z., Brozović, B. (u tisku). Komunikacijske razvojne ljestvice KORALJE. Jastrebarsko. Naklada Slap.

Kotarac, I., Kovačević, M. (2003.) Geste u ranoj komunikaciji. U: Ljubešić, M. (ur.) Biti roditelj. Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Zagreb, str. 105-116.

Kurjak, A. i sur. (1989.). Ginekologija i perinatologija. Naprijed. Zagreb, str. 773-790, 1779-1189.

Mejaški-Bošnjak, V. i sur. (2000.). Uloga ultrasonografije u dijagnostici i prognozi perinatalnog oštećenja mozga. Pediatria Croatica: Hrvatski pedijatrijski časopis, No. 1,2. 44.

Stančić, V., Ljubešić, M. (1994.) Jezik, govor , spoznaja. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. str. 125-126, 191-197.

Obilježja komunikacije u svakodnevnim situacijama u djece s perinatalnim oštećenjem mozga te u djece uredna razvoja