|
JEZIČNE TEŠKOĆE DJECE S WILLIAMSOVIM SINDROMOM
Tema našeg seminara je jezik kod djece s Williamsovim
sindromom, rijetkim genetičkim poremećajem, koji za posljedicu među
mnogim odstupanjima od normale pokazuje i veliko odstupanje u jeziku.
Uzele smo si za zadatak upoznati vas pobliže s pitanjem što je Williamsov
sindrom, kako nastaje, koje su vidljive posljedice, a koje ne tako
vidljive, s posebnim naglaskom na jezični razvoj.
ŠTO JE WILLIAMSOV SINDROM?
Williamsov sindrom je rijedak poremećaj s poznatim genetičkim
uzrokom. Uzrok mu je mikrodelecija nekoliko gena na kromosomu 7, uključujući
i gen koji omogućuje stvaranje bjelančevine elastina
(bjelančevine koja daje elastičnost i snagu stjenkama krvnih žila).
Neki medicinski problemi su vjerojatno uzrokovani brisanjem okolnog
genetičkog materijala oko gena na kromosomu 7. Koliko će biti brisanje
genetičkog materijala ovisno je o pojedincu i određuje stupanj oštećenja
u osobe. Prevalencija je 1:20 000.
Mnogi pojedinci s Williamsovim sindromom ostanu neotkriveni do relativno
kasnije životne dobi. To je problem jer pacijenti često imaju ozbiljnije
i progresivne probleme. Williamsov sindrom može zahvatiti razne organe.
Najčešći su problemi sa srcem i krvnim žilama (suženje aorte ili suženje
pulmonarnih arterija), povišena razina kalcija u krvi koja može izazvati
grčeve, djeca su smanjene porođajne težine i vrlo sporo dobivaju na
težini, imaju problema s hranjenjem koje uzrokuje slab mišićni tonus,
jak refleks povraćanja, slabe reflekse sisanja i gutanja, zubne abnormalnosti-sitni
zubi s velikim razmakom, abnormalnosti zagriza, oblika zubi i općenito
izgleda; problemi sa strukturom i funkcioniranjem bubrega, hiperakuzija,
te karakterističan izgled lica, mali prćasti nos, široka usta, pune
usne, mala brada, natečenost oko očiju.
Za WS postoji karakterističan obrazac ponašanja, te slabije i jače
strane u kognitivnom funkcioniranju. Pojedinci s WS obično imaju
blagu do umjerenu mentalnu retardaciju, s prosječnim IQ 50. U suprotnosti
s ozbiljnim poteškoćama u kognitivnom funkcioniranju, djeca s tim
sindromom imaju iznenađujuće dobre jezične sposobnosti koje inače
nisu tipične za grupu djece s mentalnom retardacijom.
Za WS postoji karakterističan obrazac ponašanja, te slabije i jače
strane u kognitivnom funkcioniranju. Pojedinci s WS obično imaju blagu
do umjerenu mentalnu retardaciju, s prosječnim IQ 50. U suprotnosti
s ozbiljnim poteškoćama u kognitivnom funkcioniranju, djeca s tim sindromom
imaju iznenađujuće dobre jezične sposobnosti koje inače nisu tipične
za grupu djece s mentalnom retardacijom.
WILLIAMSOV SINDROM
Psiholingvistička istraživanja Williamsovog sindroma započela
su na neobičan način. Poticaj za istraživanje došao je od majke djevojčice
s WS, koja se obratila Naomu Chomskom (Karmiloff, Karmiloff-Smith,
2002.) nakon što je pročitala jedan njegov članak. Majka je uspjela
uvjeriti znanstvenike kako je ovaj poremećaj zanimljiv, pa je tako
ne samo njezino dijete već i mnoga druga djeca pridonijela razumijevanju
WS. Prvi pojedinci s WS koji su bili proučavani imali su od 11 godina
pa do ranog mladenaštva. Svi su oni pokazali veliki nesrazmjer između
jezičnih vještina i opće razine kognitivnog funkcioniranja. Sindrom
je posebno zanimljiv zbog nejednako raspoređenih sposobnosti i oštećenja
povezanih s njima.
Iako dojenčad i mala djeca s WS ozbiljno kasne s jezičnim razvojem,
adolescenti i odrasli ljudi sa sindromom pokazuju iznenađujući napredak
i znanje u području jezika, usprkos tome što im je IQ neverbalne inteligencije
40-70. Ti pojedinci pokazuju zamjetno oslabljene vještine u zadatcima
s brojevima, zadatcima s orijentacijom u prostoru kao npr. slaganje
puzzla, penjanjem i jednostavnim problemima odgonetavanja. U usporedbi
s ostalim grupama sličnih kliničkih oštećenja, pojedinci s WS posjeduju
vrlo impresivne jezične vještine. Oni posebice uživaju pričajući pri
čemu se služe dugim riječima koje zvuče učeno i razmjerno složenim
rečenicama koje su popraćene odličnom emocionalnom ekspresijom.
Istraživači su gotovo uvijek zadivljeni njihovom uporabom jezika. Kada
pomislimo da ti isti pojedinci nisu sposobni zavezati vezice na cipelama,
nacrtati jednostavan oblik, ili riješiti osnovni aritmetički zadatak,
njihove su jezične vještine još više iznenađujuće. Nadalje pokazuju
poteškoće s čitanjem i pisanjem.
Neka istraživanja su zabilježila da u ranijim fazama stjecanja jezika,
djeca s WS imaju znatno veću proizvodnju jezika nego razumijevanje.
Takav uzorak nije nikada nađen kod djece normalnog razvoja, niti u
ostalim razvojnim poremećajima, gdje je razumijevanje uvijek u prednosti
nad proizvodnjom. To nam govori da djeca s WS vjerojatno produciraju
riječi bez potpunog razumijevanja istih i to je karakteristika WS.
Čini se da mališani s WS slijede drugačije razvojne putanje od djece
urednog razvoja. U adolescenata i odraslih ljudi s WS jezične sposobnosti
nadmašuju njihov IQ. To stoji u oštrom kontrastu sa stanjem za djecu
s posebnim jezičnim teškoćama, čija relativno normalna inteligencija
koegzistira s vrlo siromašnim jezičnim vještinama.
Williamsov sindrom se uistinu često navodi u prilog tvrdnji da u mozgu
postoji prirođen specifični modul za procjenjivanje gramatike. WS je
primjer genetičkog poremećaja u kojem je ovaj posebni modul neozlijeđen.
Drugim riječima, postojanje ovog sindroma je ponuđeni dokaz Chomskog
za prirođeni modul za gramatiku. No teorija je puna nedostataka. Prvo,
upućuje na to da je atipični mozak u principu normalni mozak s oštećenim
i neoštećenim dijelovima. To je daleko od istine. Od trenutka začeća
kroz embriogenezu i postnatalno vrijeme razvoja mozga, mozak dojenčeta
s WS se razvija drugačije od mozgova urednog razvoja. Delecija na kromosomu
7 nedostaje u svakoj stanici embrija s WS. Dakle mozak osobe s WS se
razvija atipično. Zbog toga što se ljudski mozak razvija kao cjelovit
organ, vjerojatnije je da ova delecija rezultira u cjelokupnosti kao
kvalitativno drugačiji mozak.
Iako morfosintaksa kod WS doseže prividno normalnu razinu, postoji
stvarna mogućnost da se temeljni proces stjecanja gramatike kod WS
razlikuje od uobičajenog. Što se tiče pragmatičkih vještina, iako ima
malo podataka, djeca s WS čine se relativno sposobna kao partneri za
razgovor, iako se može činiti čudno njihovo pretjerano reagiranje i
ekspresija. Izuzetno mnogo vremena se u razgovoru fokusiraju na sugovornikovo
lice i uz priče koje pričaju vežu puno emocija. Osobe s WS često ne
mogu odgovoriti na pitanja koja im se postavljaju o priči koju pričaju,
i pričaju priče vrlo dramatično bez obzira koliko puta su već pričali
tu priču i bez obzira tko ih sluša. Dokaz izvrsnog leksičkog razvoja,
kombiniran s dosta siromašnom izvedbom gramatike uopće, a posebno kad
je u pitanju rod, navodi na zaključak da djeca s WS imaju jedinstvene
sposobnosti da nauče jezik na drugačiji način i na kraju s drugačijim
ishodom nego djeca normalnog razvoja. Djeca s WS vrlo su društvena
i imaju prilično dobre fonološke memorijske vještine.
Njihova želja za druženjem potiče ih da budu komunikativni, a njihova
sposobnost pamćenja dozvoljava im služenje jezikom koje se ne bi moglo
postići da je samo učenje napamet. Jezične sposobnosti koje zahtijevaju
poštivanje pravila, posebno gramatike su za njih teže. Oni postižu
dobru razinu jezične izvedbe više samim auditivnim memoriranjem nego
učenjem pravila o jeziku.
Hellen Neville, Deborah Mills (Karmiloff, Karmiloff-Smith, 2002.) i
njihovi suradnici rabili su električne evocirane potencijale za mjerenje
električne aktivnosti mozga ljudi s WS. Pokazalo se da određeni uzorci
električne moždane aktivnosti nisu nađeni niti u jednoj dobi normalnog
djetinjstva niti odrasle dobi. Kada se pogleda uobičajeno vrijeme razvoja
jezika kod ljudi s WS, vidimo kako njihovi mozgovi pokazuju drugačije
vrhove električne aktivnosti na drugačijim mjestima i u drugačijim
trenucima od ljudi bez WS. Stoga su putovi u mozgu kod osoba s WS postali
različito specijalizirani. Ovo ponovno potvrđuje da pojedinci s WS
slijede netipične razvojne putanje. Argument da djeca s WS drugačije
uče i realiziraju jezik od djece normalnog razvoja podupiru činjenice
da je električna aktivnost mozga koja je vezana uz govor drugačija
nego u ostale populacije. Nadalje, ostali govornici pokazuju razlike
u moždanoj aktivnosti ovisno o tome je li zadatak semantički ili sintaktički,
dok kod ljudi s WS nije tako.
Nekolicina ranih istraživanja uključivala su jedino uske uzorke odraslih
koji nisu bili reprezentativni cijeloj kliničkoj grupi. To može predstavljati
problem kada su prisutne široke raznolikosti među pojedincima.
Specifične gramatičke poteškoće pojedinaca s WS otkrivene su u dva
istraživanja koristeći različite eksperimentalne tehnike. U prvom slučaju
standardizirani zadatak je mjerio razumijevanje gramatičkih struktura.
U tom testu, sudionici su zatraženi da izdvoje od 4 slike onu koja
se slaže s ispitivačevom rečenicom. Čak i najsposobniji, najrječitiji
sudionici radili su greške u zadatku kada bi ispitivačeva rečenica
bila relativna. Ovo ukazuje da neki složeni aspekti gramatike nisu
prisutni u njihovom spontanom govoru. Drugo istraživanje je uključivalo
jednostavne zadatke imitacije i korištenja iste gramatike kao one koja
uzrokuje poteškoće u standardiziranim zadatcima s pogađanjem slika.
Sudionici su zatraženi da ponavljaju rečenice koje je prethodno izrekao
ispitivač. Pamćenje za duljinu rečenica je pažljivo kontrolirano. U
ovom slučaju, rezultati su pokazali da je većina sudionika s WS sposobna
točno ponoviti prilično duge rečenice jednostavne strukture. Ispitivani
adolescenti i odrasli teže su producirali kraće
rečenice složenije strukture. Vidimo da čak i u relativno jednostavnim
zadacima oponašanja, ljudi s WS, koji se čine da imaju do normalnog
stupnja razvijen svakodnevni govor, ipak pokazuju znatne poteškoće
u složenoj morfosintaksi.
Postavlja se pitanje zašto djeca s WS funkcioniraju, na području jezika, toliko
drugačije i što nam to govori o stjecanju jezika u njih? Karmiloff-Smith i
sur. (2002.) predložili su odgovor na ova pitanja. Kao bebe, djeca s WS obraćaju
neobično mnogo pažnje na ljudska lica i glasove. Jedna od neuroloških karakteristika
WS je hiperpobuđenost na područjima korteksa koja obrađuju akustičke informacije.
Zato što je dječji mozak plastičan i oblikuje se kroz vlastito procesiranje
i jer djeca s WS više obrađuju i percipiraju lica i glasove nego ostala dojenčad,
kasnije je njihov mozak upravo usredotočen na lica i glasove i to što oni rade
– to jest jezik. Prema Karmiloff-Smith (2002.) kompjutorske stimulacije su
pokazale da je mehanizam učenja sklon prihvaćanju pravila samo onda kad nema
dovoljno prostora da se zapamti sve. Djeca s WS više uče jezik u djetinjstvu,
ali na način da memoriziraju. Kao rezultat toga, kada trebaju naučiti sustave
pravila nemaju razrađen način učenja, mehanizam koji bi odgovarao tom zadatku.
Velika pažnja je usmjerena na WS u adolescenata i odraslih,
kada je jezik posebice fluentan. Kao što je spomenuto ranije, istraživanja
na dojenčadi s WS pokazuju da imaju ozbiljna zaostajanja u jezičnom
razvoju. To je zanimljivo otkriće jer je jezik u odraslih s WS prilično
jak. Sličnost oštećenja u dojenčadi se ne odražava na kasniji život,
što nam govori da jezične stečevine ne slijede iste razvojne putanje.
Za istraživanje kako se razvija jezik u atipične djece, važno je istražiti
unutarnja oštećenja, od početnog stanja dojenčeta do jezika odraslih.
Važno je otkriti specifične poteškoće djece u različitim stadijima
razvoja. Unatoč prvim impresijama na dojmljiv jezik kod WS, mnoga istraživanja
sada govore da fluentni svakodnevni jezik u adolescenata i odraslih
skriva brojne leksičke i gramatičke probleme nastale tokom procesa
stjecanja. Ljudi s WS imaju drugačije razvojne putove, jer WS uzrokuje
kvalitativno drugačiju formu moždane organizacije od samog početka
što nije nađeno u niti jednoj drugoj populaciji uključujući i onu s Downovim sindromom.
Williamsov sindrom otkriven je 1961. godine. Pogađa oko
jedno na 25 000 djece u SAD-u. Williamsov sindrom mogao bi se opisati
kao suprotnost autizmu. Za ljude s WS kaže se da su pravi socijalni
stručnjaci. Dok se autistična djeca povlače u svoj privatni svemir,
zaboravljajući na misli i osjećaje ljudi oko sebe, djeca s WS su do
te mjere druželjubiva da ih roditelji moraju sprječavati u razgovorima
s nepoznatim ljudima.
Vrlo su komunikativni i dobro se izražavaju, tako da se taj sindrom
ponekad i naziva «cocktail-party syndrome».
Jezične vještine osoba s WS daleko su bolje nego u ljudi
istog kvocijenta inteligencije.
• Ljudi sa WS s lakoćom pamte nove i neobične riječi.
Kad ih se zatraži da imenuju što više životinja mogu u 60 sekundi,
odgovaraju poput kontrolne grupe, čak imenuju i nešto više neuobičajenih
životinja kao što su lasica ili jak (vrsta indijskog goveda).
• Nemaju problema sa slaganjem neuobičajenih struktura rečenica, poput
pasiva, koje nadmašuju mogućnosti ljudi s DS i onih s drugim oblicima
mentalne retardacije.
• Oni vole pričati priče, koje su popraćene čak i zvučnim efektima.
Zbog vrlo izražajnog i živog načina pričanja priča publika ih voli
slušati.
Kako je jezik ostao netaknut? Dio mozga odgovoran za jezik
odvojen je od ostatka mozga, izoliran u «socijalnom modulu». Ako bi
to bilo točno jezik i vještine socijalne interakcije, zapravo bi se
mogle umetnuti u mozak.
USPOREDBA EKSPRESIVNIH FUNKCIJA RJEČNIKA DJECE S WILLIAMSOVIM
SINDROMOM I DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM
Poznato je, iz ranije navedenoga, da odrasli i djeca školske dobi s Williamsovim
sindromom imaju dobro razvijen rječnik i njegovu uporabu u odnosu na djecu
s Downovim sindromom iste kronološke dobi. Singer Harris, Bellugi, Jones,
i Rossen (1997.) putem svojih istraživanja došli su do zaključka da je u
vrijeme stjecanja jezika ova tvrdnja zapravo obrnuta; djeca s Downovim sindromom
imaju bolju ekspresivnu funkciju rječnika nego djeca s Williamsom. Međutim,
ovaj rezultat može biti vezan i uz metodologiju. Ovo istraživanje, naime,
je nešto drukčije strukturirano kod djece s WS i one s DS. Za istraživanje
je uzet uzorak od dvadeset i četvero djece s WS u dobi od dvije godine, i
dvadeset i osmero djece s DS također od dvije godine. Djeca su bila testirana
MacArthurovom ljestvicom Comunicative Development Inventory(CDI): Riječi
i rečenice. Ove dvije grupe pažljivo su bile ujednačene po kronološkoj dobi.
Rezultati istraživanja su pokazali da je grupa djece s WS imala značajno
bolje razvijen rječnik i njegove ekspresivne
funkcije nego kronološki ujednačena grupa s DS. Dodatne analize pokazale
su da djeca s WS između dvije godine i dvije godine i tri mjeseca pokazuju
napredak i kombiniraju riječi kad to još ne rade niti djeca normalnog razvoja
iste dobi.
JEZIK I WILLIAMSOV SINDROM: KOLIKO JE NETAKNUTO «NETAKNUTO»?
Neki znanstvenici tvrde da je Williamsov sindrom, rijetki
neurorazvojni porenećaj, karakteriziran težim kognitivnim oštećenjima
uz netaknut jezik. Ovaj sindrom je često korišten kao primjer usklađenosti
urođene sposobnosti za stvaranje morfosintaktičkih pravila. Ovom raspravom
nastoji se dokazati da zapravo morfosintaksa, iako iznenađujuće dobra
za stupanj mentalne retardacije, nije nikako netaknuta. Napravljen
je inicijalni test u odnosu na ovu hipotezu. Analizirano je razumijevanje
jezika grupe osoba s Williamsom, engleskog govornog područja, na standardiziranom
morfosintaktičkom testu. Zatim je napravljeno eksperimentalno istraživanje
ekspresivnog jezika koje ispituje gramatički rod pacijenata s WS francuskog
govornog područja. Unatoč verbalnoj mentalnoj dobi koja je bila viša
od mlade kontrolne grupe, ovi ljudi nastavili su i u odrasloj dobi
pokazivati jasne deficite u produkciji morfosintakse koju djeca normalnog
razvoja postižu vrlo lako i bez napora. Rezultati dvaju studija, jedne
koja se bazira na percepciji jezika, a druga na njegovoj ekspresiji, dovodi u pitanje tvrdnju
da je shvaćanje i morfosintaktička pravila kod WS netaknuta. Ova istraživanja
nalažu da se mora dobro promisliti da li su jezični kapaciteti osoba
s WS doista oskudni i promjenjivi. Zaključak je da stjecanje jezika
u osoba s WS slijedi drukčije putove od uobičajenih i može zapravo
biti poput učenja drugog jezika.
UČENJE ČITANJA KOD DJECE S WILLIAMSOVIM SINDROMOM
Kod ispitivanja jezika i čitanja moramo razlikovati testove
za ispitivanje pismenosti i stvarni proces čitanja. Čitačke vještine
u djece i ljudi s WS uspoređene su s djecom normalnog razvoja. Ispitivano
je čitanje (reading age) i testovi usvajanja rječnika. Prvo istraživanje
odnosilo se na produkte čitanja i odnose između čitanja, opću kogniciju
i fonološke vještine. Pokazalo se da su fonološke vještine povezane
s individualnim razlikama u obje grupe u učenju čitanja, iako nešto
slabije u grupi s WS. Drugo istraživanje odnosilo se na proces učenja
čitanja. Zadatak je bio pridružiti skraćene slovkane oblike (cues)
sa govorenim riječima. Skraćeni slovkani oblici su se razlikovali po
stupnju fonetičke sličnosti sa ispitivanim riječima, dok su se ispitivane
riječi međusobno razlikovale po stupnju apstrakcije. U usporedbi s
kontrolnom grupom, grupa s WS pokazuje sporije učenje, manju osjetljivost
na fonetičku kvalitetu slogova (cues), te je na njih manje utjecala
apstraktnost riječi (apstraktne i konkretne riječi su im bile jednako teške). Rezultati su podržali hipotezu da iako razina
čitanja kod djece s WS ovisi o fonološkim vještinama, cijeli razvoj
njihova čitanja doveden je u pitanje slabom semantikom. Ovo istraživanje
ističe važnost ispitivanja razine čitanja i samog procesa učenja čitanja
kod atipične populacije.
LINGVISTIČKE SPOSOBNOST LJUDI S WILLIAMSOVIM SINDROMOM
Nakon usporenog jezičnog razvoja ljudi s WS do svoje školske
dobi razviju izvanredno izražavanje i gramatički govor. Imaju također
profinjen i bogat rječnik koji sadrži puno neobičnih riječi, te imaju
i stalnu potrebu za razgovorom. Njihove lingvističke sposobnosti u
velikom su kontrastu s njhovim općim kognitivnim sposobnostima. U samom
lingvističkom profilu ljudi s WS također ima razlika. Uz izuzetan jezik
njihovo razumijevanje je ograničeno, govor im je često nevažan i besmislen,
te nekima od njihovih fraza i riječi nedostaje značenja ili ih upotrebljavaju
u krivom kontekstu. Kognitivni i lingvistički profil ljudi s WS procijenjen
je različito, ovisno o istraživačima i istraživanim grupama. Ursula
Bellugi i njeni suradnici ističu razliku između jezika i kognicije,
posebno se baveći problemom semantike. Drugi pristup bavi se problemima
unutar samog jezika, odnosno gramatičkim pravilima i leksikom. Djeca
s WS trebala bi imati prilično netaknutu gramatiku, koja je u kombinaciji
s puno slabijim leksičkim sustavom. Stoga, pretjerana uporaba pravila je karakteristična a njih. To dokazuju
Pinker i Prince, 1994, pomoću svog hibridnog jezičnog modela. Treće
stajalište razvila je Anette Karmiloff-Smith i njena grupa istraživača.
Njihova središnja tvrdnja je da nije u prvom planu oštećena reprezentacija
i proces stjecanja jezika, već je loše kognitivno funkcioniranje rezultat
složenih epigenetičkih procesa. Jezik kod WS se razvija na drugačiji
način, pa tako kod njih možemo naći devijantne mehanizme, unatoč naizgled
normalnoj izvedbi.
OŠTEĆENA FONOLOŠKA REPREZENTACIJA?
Thomas i Karmillof-Smith tvrde da se osobe s WS razlikuju
od osoba i djece normalnog razvoja u sustavu fonološke reprezentacije.
Jezik osoba s WS razvija se na drugačiji način i te osobe više se oslanjaju
na fonologiju, a manje na semantiku. Fonološka reprezentacija u djece
s WS je «predetaljna» i određenija nego u djece normalnog razvoja.
Thomas kaže da te razlike objašnjavaju zašto djeca s WS lošije znaju
prošla glagolska vremena koja se tvore pomoću nepravilnih glagola,
nego njihova kontrolna grupa; to je vjerojatno zbog toga što su nepravilni
glagoli fonološki različitiji jedan od drugoga nego pravilni glagoli
(pr. teach-tought vs. walk-walked). Previše detaljna fonološka reprezentacija
također objašnjava zašto grupa s WS tvori manje nepravilnih glagola.
Bromberg i sur. (1994) otkrili su da 6 pacijenata s WS, koji su sudjelovali
u istraživanju, ne mogu pravilno upotrijebiti nepravilne glagole i
najčešće pretjerano koriste gramatička pravila. Clahsen i Almazan također
su došli do istih rezultata na drugoj grupi ljudi s WS. Ne poštujući
pravila tvorbe prošlog vremena, u engleskom jeziku, neispravno su koristili
nastavak –ed pridajući ga već postojećim nepravilnim glagolima (38%
nepravilnih glagola), za razliku od kontrolne grupe koja je griješila
u 13 % glagola. Slične rezultate, Clahsen i Almazan, dobili su i kod
množine imenica. Ispitanici s WS su pretjerano upotrebljavali nastavak
za množinu imenica. Ove greške su pravili dvostruko više nego njihova
kontrolna grupa-djeca normalnog razvoja.
SAŽETAK:
JEZIK
• Usporen ranojezični razvoj, ali je kasnije izražavanje složeno i
dobro razvijeno
• Pronađeni su razni semantički i pragmatički nedostaci
• Pretjerano koriste, često neprikladno, klišeje i stereotipne fraze,
te se često zadržavaju samo na jednoj temi, njima zanimljivoj
• Adolescenti s WS su vrlo pričljivi, moglo bi se reći da su i rječiti
• Drugi naziv za WS je «Coctail Party Syndrome« - djeca su pričljiva,
izuzetno socijabilna i ekstrovertirana
Često govore tiho, s puno šuma u glasu, glas im je prilično
neugodan za uho, što su neke od karakteristika ovog poremećaja.
TRETMAN
• Zahtjeva multidisciplinarni pristup
• Fizioterapeutska terapija
• Neka djeca s WS trebaju logopedsku terapiju koja zahvaća sve aspekte
jezika. Čak bi i djeca s dobro razvijenim govorom imala koristi od
terapije koja se bavi pragmatikom
• Radni terapeut bi trebao raditi na vizuo-motornoj integraciji
Literatura:
Hoff, E. (2001.). Language development. Wadsworth.
Karmiloff, Karmiloff-Smith (2002.). Pathways to language.
Harward Universuty Press.
Lukacs, A. (2003.). Language abilities in Williams syndrome. Doktorski
rad.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|
|