GOVORNO – JEZIČNI RAZVOJ AUTISTIČNE
DJECE
Komunkacija, želja za komunikacijom i način na koji komuniciramo razlikuje
nas od svih ostalih živih bića na Zemlji. Autizam
kao komunikacijski poremećaj neminovno se odražava na svaki aspekt ljudskog
života i predstavlja problem s kojim se teško nose i oni kojiga imaju
i okolina u kojoj žive.
Pišući ovaj seminar pokušale smo napraviti presjek ili sintezu postojećeg
znanja o autizmu kroz njegov komunikacijski, socijalni i govorno – jezični
aspekt. No, dogodila se nepredviđena okolnost – zagreble smo u nešto što
ni samim znanstvenicima i istraživačima nije u potpunosti jasno. Tako
smo i mi ostale uskraćene za mnoge odgovore sa hrpom kontradiktornih informacija,
teorija, istraživanja i nagađanja što je bilo prije – kokoš ili jaje.
Zbog toga uzimamo za cilj ovog seminara upoznavanje naših kolega sa postojećim
teorijama, davanje smjernica za daljnje istraživanje i naše mišljenje
i zaključke o postojećem problemu. Ne želimo nizati puste činjenice jer
do njih se lako dolazi. Čemu inače služi popis literature na kraju?!
OSVRT NA POVIJEST I DEFINICIJA AUTIZMA
Autizam se kao odvojeni poremećaj
prepoznaje relativno kasno. Prvi puta ga spominje dječji psihijatar Kanner
1943. godine i naziva ga infantilni autizam. Slične simptome opisuje i
pedijatar Asperger godinu kasnije i daje naziv autistična psihopatija.
Danas je poznat kao Aspergerov sindrom i kao takav se dijagnosticira odvojeno
od autizma tek od 1994. godine. Ono što se ponavlja kroz povijest je stavljanje
autizma u različite okvire. Tako je nekad smatran tipom dječje shizofrenije
(što je naravno, opovrgnuto), a danas se nalazi u okviru sveobuhvatnih
razvojnih poremećaja (Pervasive Development Disorders) koji po svojoj
definiciji zahvaćaju sve psihičke funkcije – mišljenje, emocije i inteligenciju.
Postoje i preklapanja sa još nekim poremećajima, pa se u odnosu na njih
istražuje i autizam. U nekim slučajevima govorimo o preklapanju simptoma
(posebne jezične teškoće i pragmatični jezični poremećaj), a u drugima
o odvojenim elementima autizma (Aspergerov sindrom, Rettov sindrom, atipični
razvoj, različite disfazije). Ono što je svima zajedničko je zakašnjeli
ili poremećeni govorno - jezični razvoj.
To nas dovodi do same definicije autizma i onog što ga razlikuje od ostalih
poremećaja. Autizam u ovom stadiju znanja o njemu jest fenomen. To znači
da ga ne možemo znanstveno definirati, već samo zaključiti što jest, a
što nije na temelju skupa simptoma koje navodimo u njegovom opisu.
Autizam dolazi od grčke riječi
authos što znači sam, a svi opisi se slažu oko tri skupine simptoma ili
poremećaja u tri skupine funkcioniranja:
1. poremećana socijalna interakcija
2. problemi u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji i nedostatak
mašte
3. opetovane radnje i ponašanja (stereotipije)
Autisti su najčešće opisani kao osobe koje ostavljaju
dojam da mogu više no što pokazuju, a pitanje koje iz toga proizlazi
je zaintrigiralo i nas – da li ne mogu ili ne žele.
3. UČESTALOST I ETIOLOGIJA AUTIZMA
Učestalost autizma u populaciji je različita, ali sva
istraživanja potvrđuju da pogađa više dječake nego djevojčice. Rađa
se 4-10 autistične djece na 10 000 poroda. Sama činjenica da češće
pogađa dječake nego djevojčice upućuje na postojanje genetskih uzroka.
Pravi uzrok autizma se ni danas ne zna, a povezuje se sa različitim
čimbenicima. Najčešće navođeni su već spomenuti genetski uzroci, zatim
različiti problemi u ranoj komunikaciji i interakciji majka – dijete,
te ranije često spominjano cjepivo protiv rubeole.
Današnja istraživanja uzroka autizma najčešće se odnose
na otkrivanje genetskih predispozicija udruženih sa različitim okolinskim
faktorima. Ostala istraživanja se bave neurološkim, neurokemijskim
i neurotransmiterskim uzrocima. Osim istraživanja, odgovore pokušavaju
dati sociokognitivne i komunikacijske teorije.
4. SOCIJALNI RAZVOJ, GOVORNO – JEZIČNI RAZVOJ I TEŠKOĆE
U KOMUNIKACIJI AUTISTIČNE DJECE
Na početku ovog poglavlja želimo razjasniti zašto nismo
razdvojili ove aspekte razvoja autistične djece. Odgovor je vrlo jednostavan
i nameće se sam od sebe. Uredno usvajanje jezika odvija se kroz komunikaciju
i socijalnu interakciju i samo po sebi je neraskidiv proces. Ako uzmemo
u obzir da autistična djeca imaju teškoće na sva tri područja, ne vidimo
način da se promatraju odvojeno.
Bitna napomena je da se autizam u 75% slučajeva javlja
zajedno sa mentalnom retardacijom, pa je nužno razlikovati autiste
sa mentalnom retardacijom od onih normalne inteligencije. Iz toga proizlaze
tolike varijacije u težini i stupnju pogođenosti pojedinaca autizmom.
Autizam se kasno dijagnosticira, najviše zbog nedostatka
dijagnostičkih kriterija, dakle između druge i treće godine djetetova
života jer tada simptomi postaju vidljivi. Izostaje socijalna interakcija,
a roditelji se najčešće zabrinu kada se ne pojavi prva riječ. Retrospektivno
gledano, roditelji tada navode neke simptome koji ukazuju na raniju
pojavu autizma. Kada točno dolazi do pojave autizma teško je reći zato
što neka djeca započnu normalni razvoj, a kasnije nastupa regresija
i socijalno povlačenje. Tako npr. postoje djeca koja brbljaju, ali
ono brzo prestane, najčešće prije pojave kanoničkih slogova.
Da se ovaj seminar ne bi doista sveo na puko nizanje činjenica,
pokušat ćemo ih predočiti na malo drugačiji način.
Uredan govorno – jezični razvoj obuhvaća komunikaciju,
socijalnu interakciju i djetetovu želju da komunicira i spozna svijet
oko sebe. Kod autistične djece prvi problem je komunikacija. Smatra
se da autistična djeca ne pokazuju želju za komunikacijom, time izostaje
i socijalna interakcija, a to su preduvjeti govorno – jezičnog razvoja.
Ovisno o tome koliko su ta dva aspekta pogođena, nastaje preslika na
govorno – jezični razvoj. Dakle, ako dijete u prve dvije godine života
nije pokazalo želju za komunikacijom, ako je mentalno retardirano i
nezainteresirano za socijalne kontakte, govor izostaje. A sada nastaju
varijacije na temu, koliko ovoga toliko onoga, if this then.......what?
Što se tiče socijalnog razvoja, najčešće spominjani simptomi
su emocionalna hladnoća, izbjegavanje kontakta očima, nerazumijevanje
neverbalne komunikacije, facijalnih ekspresija, položaja tijela, referencijalnih
gesta.
Slika govorno – jezičnog razvoja u odnosu na to izgleda
ovako: većinom uredan fonološki razvoj, ali već problemi sa usvajanjem
riječi i njihova značenja, problemi u sintaksi i gramatici općenito,
pojava inverzije zamjenica, u 80% autista pojava eholalije, problemi
u naraciji, ograničeni rječnik.
Sve navedeno se ne pojavljuje kod svih autista i u istoj
mjeri, a zašto je to tako odgovor nude različite teorije socijalnog
i kognitivnog razvoja, te komunikacije.
Ako dijete zaostaje u kognitivnom razvoju i socijalnoj
interakciji (prema Sigman i Capps sva autistična djeca su retardirana
u kognitivnom razvoju), nastaju problemi u pojavljivanju združene pažnje,
te simboličke i «kao da» igre koje se smatraju prediktorima govorno
– jezičnog razvoja. Također, ne dolazi do svijesti o sebi i o drugom
ljudima. Na govorno – jezičnom razvoju to se vidi kao pojava eholaličnog
govora i inverzije zamjenica.
Eholalija znači ponavljanje onoga što se čuje,a može biti
neposredna (dijete odmah ponavlja ono što čuje), odgođena (kasnije
ponavljanje onoga što se čulo kao naučene fraze) i blaga – kada se
naučena fraza gramatički prilagodi kontekstu. Značenje eholalije se
različito interpretira. Neki smatraju da se događa bez komunikacijske
namjere i znači nerazumijevanje poruke, te automatizirano ponavljanje
govora (Sigman i Capps). Drugi smatraju da postoji komunikacijska namjera,
a potkrijepljeno je činjenicom da se ponavljanje onog što se čuje događa
i u urednom razvoju, s tim da prestaje do 3. godine života (Prizant,1983.)*.
Inverzija zamjenica se očituje kao zamjena 1. i 2. lica
osobnih zamjenica u govoru, te autistično dijete koristi zamjenicu
«ti» u odnosu na sebe i zamjenicu «ja» u odnosu na druge. Opet je sporno
što to znači. Jedno objašnjenje je nerazvijenost svijesti o sebi (Bettleheim,
1967., citirano u Layton 1987.)*, a drugo da je to lingvistička zabuna
(Cunningham, 1966., citirano u Layton 1987.).* Sve više prevladava
kasnija hipoteza, a kao dokaz se navodi da i takve greške postoje u
urednom ranom govoru.
Poremećaj prozodije utječe i na govor i na razumijevanje
govora autistične djece. Zbog nedostatka prozodijskih elemenata (intonacija,
visina, ritam, stanke) govor autista je monoton, mehaničan, tzv. govor
poput robota i zvuči neprirodno. Zbog neprepoznavanja prozodijskih
elemenata i naglasnih cjelina ne mogu proniknuti u kontekst nekih rečenica,
npr. ne mogu prepoznati sarkazam.
Usvajanje novih riječi i ograničenost rječnika kod autista
opet varira. Neki npr. imaju bogat, dobro razvijen rječnik o nekom
području koje ih zanima (recimo dinosauri) ali što se tiče interakcije
i komunikacije, taj rječnik nije od velike koristi, dakle nema pragmatičnu
funkciju.
Usvajanje apstraktnih riječi je teže, a obično se povezuje
sa nedostatkom kognicije, mašte i poremećenim mentalnim procesima.
Ta ideja se potkrepljuje teorijom uma. Smatra se da autisti nemaju
ili imaju poremećenu teoriju uma, odnosno da nemaju svijest o drugim
ljudima kao bićima koja misle i osjećaju zasebno od njih, što ih automatski
prikazuje i kao osobama nesposobnim za empatiju. O ovom bi se moglo
dosta raspravljati. Ukratko, činjenica je da autisti pokazuju malu
dozu empatije, ali to ne znači da ne osjećaju i nisu empatični. Nedostatak
empatije može biti i posljedica nerazumijevanja neverbalne komunikacije
i općenito njihova odsutnost u socijalnoj interakciji. Zanimljivo je
da ova teorija za svoje dokaze također navodi inverziju zamjenica u
govoru autista i smatra da ne koriste jezik u svrhu komunikacije jer
se ona oslanja na intenciju i interpersonalne veze.
Problemi u naraciji se isto povezuju sa nezainteresiranosti
u dijeljenju mišljenja, iskustava i događaja.
Bez obzira na stupanj usvojenosti jezika, autisti uvijek imaju problem
u komunikaciji i teškoće sa pragmatičnom uporabom jezika primjerenom socijalnom
kontekstu. Njihovi pokušaji komunikacije i svrha često nisu prepoznate.
Dok ne nauče bolji način komunikacije, autistična djeca čine što mogu
da bi doprla do drugih, a to većinom ne izgleda kao komunikacijska namjera.
Vrište, agresivna su, upotrebljavaju jezik koji imaju na neobičan i nerazumljiv
način, nemaju geste i emocionalne ekspresije u skladu sa situacijom. To
ih gura u poremećaje u ponašanju, stereotipije, a u kasnijoj dobi tjeskobi
i depresiji i daljnjem povlačenju iz socijalnih kontakata.
ZAKLJUČAK
Očito je da je autizam nedovoljno razjašnjena pojava.
Očito je da se ne zna sigurno što ga uzrokuje. Očito je da postoje
dijagnostički kriteriji koji nisu dovoljni i koji klasificiraju autizam
na temelju onoga što možemo vidjeti i objasniti. A što točno vidimo?
Vidimo poremećaj koji obuhvaća komunikaciju, socijalnu interakciju
i govorno – jezični razvoj. To objašnjavamo kroz prizmu postojećih
znanja o funkcioniranju mozga, dosadašnjih genetskih istraživanja,
različitim teorijama komunikacije, usporedbom sa urednim razvojem.
A činjenica je da se oslanjamo na znanja koja još uvijek nisu potpuna
i koja se sama po sebi još istražuju. Zato smatramo da je jako teško
donijeti konkretan zaključak. Zato se nismo upuštale u opsežna objašnjavanja
kako i zašto, ni same nismo pronašle odgovor koji bi nas zadovoljio.
Ako nekog zanima pobliže bilo što spomenuto, istraživanja,
teorije, nagađanja, bez problema ćemo objasniti o čemu je riječ, koristeći
se znanjima koja su nam do ovog trenutka bila dostupna.
Ostaje pitanje na koje je i dalje nemoguće odgovoriti.
Da li autisti ne mogu ili ne žele komunicirati, da li su iznutra osiromašene
osobe koje čuvaju «praznu utvrdu»? Ako se oslonimo na iskustva onih
koji su srušili barijere i otvorili se prema vanjskom svijetu odgovor
je drugačiji nego ako se oslanjamo na ono što vidimo, a ne možemo objasniti.
Na kraju se nameće jedini mogući zaključak. Ako postoje tolike kontradiktornosti
i kontroverze oko autizma, vjerojatno je riječ o staroj stramputici
znanosti – stetoskopom se mjeri težina!
LITERATURA:
KNJIGE:
Bujas – Petković, Zorana (1995.) Autistični poremećaj,
ŠK Zagreb
Reardon, Kathleen (1998.) Gdje se misli susreću, Alinea
Sigman, Marian, Capps, Lisa (2000.) Children with autism:
a developmental
perspective, Harvard University Press, London, England
INTERNET STRANICE:
www.autism - society.org/site/PageServer
www.childdevelopmentinfo.com/disorders/autism_fact_sheet.shtml
www.childdevelopmentinfo.com/disorders/current_research_on_autism.shtml
www.disabilityindia.org/languageimpairment.cfm
www.exploringautism.org/autism/index.html
www.exploringautism.org/faq.html
www.exploringautism.org/genetics/index.html
www.exploringautism.org/news
www.gladstone.uoregon.edu/~eneuhaus/psychology/psy.html
www.groups.msu.com/TheAutismHomePage/
www.mayoclinic.com/invoke.cfm?id=DS00348 www.mgh.harvard.edu/news/releases/1004harris.html
www.naar.org/aboutaut/whatis.html
www.nimh.nih.gov/Publicat/autosm.cfm
www.personal.psu.edu/users/t/q/tqb100/.20300.html
www.questia.com/SM.qst
www.sciencedirect.com/science?_ob=QuickSearchListURL&method=list&aset=V-
WA-A-W-AA-MsSAYZA-UUA
www.unc.edu/~cory/autism-info*
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
SEMINARSKI
RAD
|